MALA DJECA NA NEBU
329. Neki vjeruju kako jedino ona mala djeca koja su rođena unutar Crkve dolaze na nebo, a ne i ona koja su rođena van Crkve. To je, oni kažu, poradi toga što su djeca unutar Crkve bila krštena i krštenjem su bila uvedena u vjeru Crkve. Takvi nisu svjesni kako nitko nema (= ne zadobija) nebo ili vjeru kroz krštenje; jer krštenje je samo znak i spomenica da se čovjek treba preporoditi, i da se oni koji su rođeni unutar Crkve mogu preporoditi budući je tamo Riječ, a u Riječi su Božanske Istine posredstvom kojih je preporod ostvaren, i tamo je znanje o Gospodu Koji preporađa.# Neka stoga prime k znanju kako svako malo dijete, gdjegod bilo rođeno, bilo unutar Crkve bilo van nje, bilo od pobožnih ili bezbožnih/bogohulnih roditelja, nakon što umre biva primljeno od strane Gospoda te podučavano na nebu, te je naučavano u skladu sa Božanskim Redom i ispunjavano/nadahnuto sa osjećajima dobra, i kroz ove sa spoznajama onog što je istinito. Nakon toga, kako je usavršavano u inteligenciji i mudrosti ono je uvedeno u nebo i postaje anđeo. Svatko tko razmišlja pomoću razuma može biti siguran da nitko nije bio rođen za pakao već su svi rođeni za nebo, i ako čovjek završi u paklu, on sam je kriv za to; ali malu se djecu još ne može smatrati krivima.
# Krštenje predstavlja preporađanje od strane Gospoda posredstvom istina vjere iz Riječi (Nebeske Tajne, br. 4255, 5120, 9088, 10239, 10386-10388, 10392).
Krštenje je znak da kršten čovjek pripada Crkvi u kojoj je priznat Gospod, Koji preporađa, i gdje je Riječ, iz koje su istine vjere, posredstvom kojih je preporađanje ostvareno (br. 10386-10388).
Krštenje ne dodjeljuje niti vjeru niti spasenje, već je svjedočanstvo da će oni koji su preporođeni primiti vjeru i spasenje (br. 10391).
330. Mala djeca koja umru su i u drugom životu isto tako mala djeca, te posjeduju isti djetinji um, istu nevinost u neznanju i istu nježnost u svim stvarima. Oni su tek u začecima (ili ‘prvim počecima’) sposobnosti postajanja anđelima, pošto mala djeca nisu anđeli već postaju anđeli. Jer svatko tko odlazi iz ovog svijeta je u stanju njegovog vlastitog života, malo djete u stanju malog djeteta, dječak u stanju dječaka, mladić, čovjek, starac u stanju mladića, čovjeka, ili jednog starca; ali naknadno je svačije stanje promijenjeno. Štoviše, stanje male djece nadmašuje stanje ostalih u tome da su oni u nevinosti, i zlo još nije bilo ukorijenjeno u njima stvarnim životom; a nevinost je takva da se u nju mogu usaditi sve nebeske stvari, jer ona je primatelj istine vjere i dobra ljubavi.
331. Stanje male djece u drugom životu uvelike nadvisuje njihovo stanje u svijetu, jer oni nisu odjeveni u zemaljsko tijelo, već u ono jednog anđela. Zemaljsko je tijelo u sebi grubo/zdepasto, i svoje prve senzacije i pokrete ne prima iz unutarnjeg ili duhovnog svijeta, već iz vanjskog ili prirodnog svijeta. Kao posljedica toga, mala djeca u ovom svijetu moraju biti podučena kako hodati, kako praviti kretnje i govoriti; i čak se njihovi osjeti, poput, gledanja i slušanja, moraju otvoriti primjenom. Drugačije je sa malom djecom u drugom životu. Budući su duhovi, oni istog časa djeluju u skladu sa njihovim unutrašnjostima, hodaju bez prakse, i također govore, iako najprije iz generalnih osjećaja koji još nisu podjeljeni/razlučeni u ideje misli; ali oni su također brzo uvedeni u ove, iz razloga da su njihove vanjštine homogene sa njihovim unutrašnjostima. Anđeoski govor (kako se može vidjeti iznad, br. 234-245) tako teče/izvire iz osjećaja modificiranih pomoću ideja misli da je njihov govor potpuno usklađen sa njihovim mislima iz osjećaja.
332. Čim su mala djeca ponovno oživljena, što se događa odmah nakon smrti, oni su uznešeni na nebo i povjereni ženi-anđelu koja je, za života u svome tijelu, nježno ljubila malu djecu te je istovremeno ljubila Boga. Budući su takve tijekom njihovog života u svijetu ljubile svu djecu sa jednom vrstom majčinske nježnosti, oni ih primaju kao svoje vlastite; dok ih djeca, iz usađene naklonosti, ljube kao njihove vlastite majke. Svaka od njih dobije na brigu onoliko djece koliko žudi iz duhovnog roditeljskog osjećaja. Ovo se nebo nalazi/pojavljuje sprijeda ispred čela, direktno u liniji ili radijusu/području u kojem anđeli gledaju u Gospoda. Ono je tako smješteno zato što su sva mala djeca pod neposrednim okriljem Gospoda; i nebo nevinosti, koje je treće nebo, utječe u njih.
333. Mala djeca imaju različite naklonosti/htijenja, neka onih u duhovnih anđela a neka onih u božanstvenih anđela. Oni koji su božanstvenih naklonosti/htijenja se mogu vidjeti u tom nebu na desno, a oni duhovnih naklonosti na lijevo. Sva mala djeca u Velikom (Nebeskom) Čovjeku, koji je nebo, su u predjelu očiju-oni duhovne naklonosti u području lijevog oka, a oni božanstvene naklonosti u području desnog oka. To je zbog toga što se anđelima koji su u duhovnom kraljevstvu Gospod prikazuje ispred lijevog oka, a ispred desnog oka onima koji su u božanstvenom kraljevstvu (vidi iznad, br. 118). Iz činjenice da su Velikom (Nebeskom) Čovjeku ili nebu djeca u području očiju očigledno je kako su ona pod neposrednim vidokrugom i okriljem Gospoda.
334. Kako su mala djeca podučavana na nebu će također biti ukratko rečeno. Oni uče govoriti od svoje njegovateljice. Njihov najraniji govor je jednostavno glas osjećaja; ovaj stupnjevito postaje sve određeniji kako ulaze ideje misli; jer ideje misli od/iz osjećaja predstavljaju sav anđeoski govor (kao što se može vidjeti u vlastitom odjeljku ‘Anđeoski govor’, br. 234-245). U njihove osjećaje, od kojih svi proizlaze iz nevinosti, uvedene su takve stvari koje se najprije pojavljuju pred njihovim očima; a kako su ove stvari iz duhovnog izvora (ili ‘duhovnog porijekla’) u njih istovremeno utječu nebeske stvari, i posredstvom ovih nebeskih stvari su njihove unutrašjnosti otvorene, a oni su na taj način dnevno usavršavani. Kada je ovo prvo doba kompletirano prenešeni su u drugo nebo, gdje su podučavani od strane učitelja; i tako dalje.
335. Mala su djeca podučavana uglavnom pomoću reprezentacija koje su prikladne njihovoj nadarenosti/genijalnosti/kapacitetu. Ove su tako predivne i istovremeno pune mudrosti iznutra, da to nadilazi svako vjerovanje. Na ovaj je način inteligencija, koja svoju dušu izvodi iz dobra, postepeno usađena u njih. Ovdje je dozvoljeno opisati dvije reprezentacije koje mi je bilo omogućeno vidjeti, iz kojih se može izvesti zaključak o prirodi ostalih. Najprije je bio reprezentiran Gospod kako ustaje iz groba, i istovremeno sjedinjenje Njegovog Ljudskog sa Božanskim. To je bilo učinjeno na jedan tako mudar način da to nadilazi svu ljudsku mudrost, a istovremeno na jedan nevin djetinji način. Također je bila predstavljena ideja grobnice, i sa njom ideja o Gospodu, ali na tako udaljen način da se jedva jedvice moglo percipirati da je Gospod bio tamo (ili ‘da se tu radi o Gospodu’), osim prividno izdaleka. To je bilo zato što u ideji o grobnici ima nešto turobno, i oni su to na ovaj način otklanjali. Nakon toga, oni su oprezno pripustili u grobnicu nešto atmosfersko, što je izgledalo kao blijeda maglica (ili ‘fino isparenje’), putem čega su sa podesnom udaljenošću (proper remoteness) oni predstavili duhovni život u krštenju. Nakon toga, ugledao sam kako ovi anđeli reprezentiraju Gospoda Koji silazi onima koji su ‘zavezani’, i Njegov uzlazak sa ovima u nebo, i to sa neusporedivom opreznošću i poštovanjem/blagošću. U prilagođavanju djetinjem umu oni su dolje spustili male konopce skoro nevidljive, vrlo meke i nježne, kojima su olakšali Gospodnji uzlazak, uvijek sa svetom brižnošću da u reprezentaciji ne smije biti ničega što graniči sa ičime što ne sadržava ono što je duhovno božanstveno. Bile su dane i druge reprezentacije, pomoću čega su, kao igrama koje su prilagođene umovima djece, oni vođeni u spoznaje istine i osjećaje dobra.
336. Također je bilo ukazano kako je nježno njihovo razumijevanje. Kada sam molio Molitvu Gospodnju, a oni su iz njihovog razumijevanja utjecali u ideje moje misli, njihov upliv je bio percipiran kao toliko nježan i mek da se sastojao (ili ‘da je bio stvar’) skoro jedino od osjećaja; i istovremeno je onda bilo primjećeno da je njihovo razumijevanje bilo otvoreno čak od Gospoda, jer što izvire iz njih je bilo kao da jednostavno teče kroz njih. Štoviše, Gospod utječe u ideje male djece uglavnom iz unutrašnjosti, jer nema ničeg, kao u slučaju odraslih, što bi zatvorilo njihove ideje, nikakvih principa neistine koji bi zatvorili put razumijevanju istine, niti ikakav život zla da bi zatvorio put za primanje dobra, i na taj način put mudrosti. Iz ovih se stvari može potvrditi (ili ‘sve ovo jasno ukazuje’) kako mala djeca ne dolaze odmah nakon smrti u anđeosko stanje, već su u njega dovedena postepeno posredstvom uzastopnih spoznaja dobra i istine, i to u skladu sa svim nebeskim redom; jer i najmanje pojedinosti njihove naklonosti/prirode su poznate Gospodu, i na taj način su oni vođeni, u skladu sa svakom i najmanjom kretnjom njihove naklonosti/htijenja, da bi primili istine dobra i dobra istine.
337. Također mi je bilo ukazano kako su sve stvari usađene u njih uz pomoć očaravajućih i ugodnih sredstava koja su prikladna njihovom talentu/kapacitetu/genijalnosti. Bilo mi je dozvoljeno vidjeti malu djecu odjevenu na najšarmantniji način, sa vijencima cvijeća isprepletenim oko njihovih grudi i njihovih nježnih ruku koji su sjajili sa najljepšim i nebeskim bojama. Jednom mi je također bilo podareno vidjeti ih popraćene sa njegovateljicama i djevojkama, u parku koji je bio ukrašen ne toliko sa stablima, kao sa ogradom od grmlja te prekrivenim šetalištima lovora, sa stazama koje su, tako reći, vodile naunutra; a kada su mala djeca ušla, odjevena na taj način, cvijeće nad ulazom je blistalo na najdivniji način. Tako se priroda njihovih užitaka može ustvrditi (ili ‘to naznačuje prirodu njihovih užitaka’), također kako su vođeni posredstvom očaravajućih i ugodnih stvari u dobra nevinosti i dobročinstva, koja su neprestano usađivana u ove užitke i zadovoljstva od strane Gospoda.
338. Bilo mi je ukazano, vrstom komuniciranja koja je uobičajena u drugom životu, kakve ideje imaju mala djeca kada ugledaju predmete bilo kakve vrste. Svaki predmet je njima izgledao da je živ; i time je u svakoj i najmanjoj ideji njihove misli bio život. I bilo je percipirano kako mala djeca na Zemlji imaju skoro iste ideje kada se igraju, jer oni još nemaju takve refleksije o onome što je neživo kao što to odrasli imaju.
339. Iznad je bilo rečeno kako su mala djeca ili božanstvene ili duhovne genijalnosti/talenta. Oni božanstvene genijalnosti se lako razlučuju od onih duhovne genijalnosti. Prijašnji razmišljaju, govore i djeluju tako nježno da se jedva išta prikazuje osim onog što teče iz ljubavi dobra spram Gospoda i spram ostale male djece. Ali oni duhovne genijalnosti/talenta nisu tako nježni; već se u svemu kod njih pojavljuje određena vibracija, kao od (mahanja) krila. To je očigledno iz njihove ljutnje/ogorčenosti i iz drugih stvari.
340. Mnogi mogu pretpostavljati kako na nebu mala djeca ostaju mala djeca, i kako kao takvi ostaju među anđelima. Oni koji ne znaju što anđeo jeste su mogli potvrditi ovo mišljenje iz slika koje se tu i tamo vide u crkvama, u kojima su anđeli reprezentirani kao mala djeca. Ali stvarnost je potpuno drugačija. Inteligencija i mudrost su ono što čini anđela, i sve dok mala djeca ove ne posjeduju oni nisu anđeli, iako su sa anđelima; ali čim postanu inteligentni i mudri oni postaju anđeli. Doista, divio sam se tome da se oni onda ne prikazuju kao mala djeca, već kao odrasli, jer više nemaju djetinju prirodu, već više zrelu anđeosku prirodu. Inteligencija i mudrost su tome uzrok. Razlog zašto mala djeca izgledaju zrelija, time kao mladići i mladi ljudi, kako su usavršeni u inteligenciji i mudrosti, je da su inteligencija i mudrost suštinska duhovna prehrana;# i tako stvari koje hrane njihove umove također hrane njihova tijela, i to iz korespondencije, jer oblik tijela je jednostavno izvanjski oblik unutrašnjosti. Ali treba znati da na nebu mala djeca stare jedino do ranog muževnog doba, i u ovom ostaju do vječnosti. Da bi mogao biti uvjeren kako je to tako bilo mi je dozvoljeno razgovarati sa nekima koji su bili odgajani kao mala djeca na nebu, i tamo su odrasli, sa nekima također dok su bili mala djeca, i opet sa istima kad su postali mladi ljudi. I od njih sam čuo o razvoju/napretku njihovog života iz jednog doba u drugo.
# Duhovna hrana su znanje, inteligencija, i mudrost, time dobro i istina od kojih su ovi (br. 3114, 4459, 5147, 5293, 5340, 5342, 5410, 5426, 5576, 5582, 5588, 5655, 8562, 9003).
Prema tome hrana je u duhovnom značenju sve što proizlazi i usta Gospodnjih (br. 681).
Pošto ‘kruh’ predstavlja općenito svu hranu on predstavlja svako dobro, božanstveno i duhovno (br. 276, 680, 2165, 2177, 3478, 6118, 8410).
A to iz razloga da ovi hrane um, koji pripada unutarnjem čovjeku (br. 4459, 5293, 5576, 6277, 8410).
341. Da je nevinost prebivalište/spremnik svih nebeskih stvari, i stoga je nevinost male djece nivo (plane) za sve osjećaje dobra i istine, može se potvrditi iz onog što je bilo ukazano iznad (br. 276-283) u svezi nevinosti anđela na nebu, naime, da je nevinost voljnost biti vođen od strane Gospoda a ne sebe samoga. Posljedično tome, u onoj mjeri u kojoj je čovjek u nevinosti on je razdvojen od svoga propriuma*, a u onoj mjeri u kojoj je netko razdvojen od svoga propriuma on je u Gospodnjem propriumu. Gospodnji proprium je ono što se naziva Njegovom pravdom i zaslugom. Ali nevinost male djece nije stvarna/prava nevinost, budući je još bez mudrosti. Stvarna/prava nevinost je mudrost. Jer u onoj mjeri u kojoj je itko mudar on voli biti vođen od strane Gospoda, ili što je isto, u onoj mjeri u kojoj je netko vođen od strane Gospoda, on je mudar.
[2] U tu svrhu su mala djeca vođena od vanjske nevinosti u kojoj se nalaze na početku, i koja se naziva djetinjom nevinošću, do unutarnje nevinosti, koja je nevinost mudrosti. Ova nevinost je kraj/cilj koji usmjerava svo njihovo podučavanje i napredak. Stoga, kada su ostvarili nevinost mudrosti, djetinja nevinost, koja im je u međuvremenu služila kao nivo (plane), im biva pripojena.
[3] Nevinost male djece mi je bila reprezentirana kao jedna vrsta drvenog predmeta, skoro lišenog života, koji postaje oživljen kako su usavršeni pomoću spoznaja istine i osjećaja dobra. Nakon toga, stvarna je nevinost bila reprezentirana kao najljepše dijete, nago i puno života; jer doista nevini, koji su u najunutarnijem nebu i tako najbliži Gospodu, se pred očima drugih anđela uvijek pojavljuju kao mala djeca, a neki od njih su nagi; jer nevinost je reprezentirana pomoću nagosti koja nije popraćena sa stidom, kako je rečeno o prvom čovjeku i njegovoj ženi u Raju (Postanak 2:25). Zato su se oni kad je njihovo stanje nevinosti prestalo/propalo posramili zbog njihove golotinje, te su se sakrili (pogl. 3:7, 10, 11). Ukratko, što su anđeli mudriji to su više nevini, a što su više nevini, to oni sebi više izgledaju poput male djece. To je razlog zašto u Riječi ‘rano djetinstvo’ predstavlja nevinost (vidi iznad, br. 278).
* ‘Proprium’ predstavlja ono što je čovjeku vlastito, time ljubav spram sebe samoga i spram svijeta te ponos vlastite inteligencije.
342. Sa anđelima sam razgovarao u svezi male djece, da li su neokaljana sa zlom, budući da oni nemaju stvarnih zala kao što ih odrasli imaju (= budući da oni nisu počinili aktuelna zla u životu za razliku od odraslih). Ali bilo mi je rečeno kako su oni jednako u zlu, i u stvari nisu ništa nego samo zlo;# ali, poput svih anđela, oni se od strane Gospoda tako zadržavaju (ili ‘drže dalje’) od zla i drže u dobru da njima izgleda kako su u dobru od sebe samih (u smislu, ‘kako je dobro koje čine njihovo vlastito’). Iz tog razloga, kada mala djeca na nebu postanu odrasli ljudi, da ne bi gajili lažnu ideju o sebi kako je dobro koje im pripada od njih samih a ne od Gospoda, oni su tu i tamo (s)pušteni/poniženi u njihova zla koja su nasljedili, i ostavljeni su u njima sve dok ne saznaju, priznaju i uzvjeruju u istinu stvari.
[2] Bio je jedan koji je umro u djetinstvu i odrastao na nebu, koji je imao to mišljenje. On je bio sin izvjesnog kralja. Iz tog je razloga bio spušten/ponižen u onaj život zala u kojima je bio rođen, i onda je percipirao iz sfere svoga života kako je imao sklonost dominirati nad drugima, te smatrati kako počiniti preljub nije ništa, i da je ova zla nasljedio od svojih roditelja. Kada je, međutim, bio doveden do spoznaje svog stvarnog karaktera on je ponovno bio primljen među anđele sa kojima se nalazio i ranije.
[3] U drugom se životu nitko nikad ne kažnjava poradi nasljeđenih zala, budući to nije njegovo zlo, to jest, nije njegova greška da je on takav. On pati jedino naračun stvarnog zla koje je njegovo, to jest, jedino ukoliko je stvarnim životom sebi pripojio/prisvojio nasljeđeno zlo. Kada su, stoga, mala djeca koja su postali odrasli ljudi spušteni/poniženi u stanje njihova nasljeđena zla, to nije zbog toga da bi bili kažnjeni radi njega, već da bi mogli naučiti da su u sebi samima oni ništa osim zla, i da je jedino po milosrdnosti Gospoda da su uzdignuti u nebo iz pakla koji im pripada, i da je jedino zbog Gospoda a ne ikakve njihove zasluge da se nalaze na nebu. Oni se iz tog razloga ne mogu hvalisati pred drugima zbog dobra koje im pripada, pošto je to protivno dobru uzajamne ljubavi, baš kao što je protivno istini vjere.
# Svaka je vrsta ljudi rođena u zlu svake vrste, čak do te mjere da je njihov proprium ništa osim zla (br. 210, 215, 731, 874-876, 987, 1047, 2307, 2308, 3518, 3701, 3812, 8480, 8550, 10283, 10284, 10286, 10735).
Posljedično tome čovjek mora biti ponovno rođen, to jest, regeneriran (br. 3701). Čovjekovo nasljedno zlo se sastoji u tome da on ljubi sebe više od Boga, i svijet više od neba, i u tome da smatra bližnjega, u poredbi sa sobom samim, kao ništa (ili ‘potpuno beznačajnog’), osim ako njemu ne donosi koristi, to jest, zbog sebe samoga, tako se sastoji u ljubavi spram sebe samoga i svijeta (br. 694, 731, 4317, 5660).
Sva zla potječu iz ljubavi spram sebe samoga i svijeta, kada ove ljubavi vladaju (br. 1307, 1308, 1321, 1594, 1691, 3413, 7255, 7376, 7488, 7490, 8318, 9335, 9348, 10038, 10742).
Ova su zla prezir prema drugima, neprijateljstvo, mržnja, osveta, okrutnost, prijevara (br. 6667, 7370-7374, 9348, 10038, 10742).
A od ovih zala dolazi sva neistina/nepoštenje (br. 1047, 10283, 10284, 10286).
Ove ljubavi, u onoj mjeri u kojoj im je dopušteno, naglo/nesmotreno srljaju; a ljubav spram sebe samoga žudi čak za prijestoljem Božjim (br. 7375, 8678).
343. Nekoliko puta kada je izvjestan broj male djece koja su još bila u čisto djetinjem stanju bio sa mnom u horu, čuli su se kao nježno neusklađeno mnoštvo, to jest, kako još ne djeluju kao jedno, kao što to čine kasnije kada su postali više zreli. I, što je bilo predivno, duhovi sa mnom se nisu mogli suzdržati a da ih ne potiču/nagovaraju govoriti. Ova je žudnja prirođena u duhovima. Ali primjetio sam, svaki puta, da su se mala djeca opirala, ne htijući govoriti na ovaj način. Ovo odbijanje i otpor, koji su bili popraćeni jednom vrstom ozlojađenosti, sam često percipirao; i kada im je bila dana prilika govoriti oni ne bi bili rekli ništa osim da ‘To nije tako.’ Bio sam podučen da su mala djeca tako iskušavana kako bi se mogla naviknuti na odupiranje, i kako bi mogli započeti ne samo odupirati se neistini i zlu, već bi također mogli naučiti ne misliti, govoriti, i djelovati, od drugog, i posljedično kako bi mogli naučiti sebi dozvoliti biti vođeni od strane nikoga osim Gospoda.
344. Iz rečenih stvari se može uvidjeti kakvo je (ili ‘na koji se način sprovodi’) odgajanje male djece na nebu, naime, da je to uvoditi ih posredstvom razumijevanja istine i mudrosti dobra u anđeosko stanje, koje je ljubav spram Gospoda i uzajamna ljubav, u kojoj je nevinost. Ali koliko je u mnogim slučajevima drugačije odgajanje male djece na Zemlji se može vidjeti iz ovog primjera. Bio sam na ulici velikog grada, i ugledao sam male dječake kako se tuku jedni sa drugima; gomila se okupila okolo i promatrala to sa velikim zadovoljstvom; i bilo mi je rečeno kako su mali dječaci potaknuti na takve tuče od strane njihovih vlastitih roditelja. Dobri duhovi i anđeli koji su ovo vidjeli kroz moje oči su bili toliko revoltirani time da sam osjetio njihov užas, a posebice da roditelji potiču njihovu djecu na takve stvari, govoreći da na ovaj način roditelji gasnu u najranijoj dobi svu uzajamnu ljubav i svu nevinost koju mala djeca imaju od Gospoda, i uvode ih u mržnju i osvetu. Posljedično tome, njihovim vlastitim naporima oni zatvaraju svojoj djeci put do neba (ili ‘zatvaraju nebo za svoju djecu’), gdje nema ničeg osim uzajamne ljubavi. Neka se stoga roditelji koji hoće dobro svojoj djeci čuvaju takvih stvari.
345. Koja je razlika između onih koji umru u djetinstvu i onih koji umru u poodrasloj dobi će također biti rečena. Oni koji umru u poodrasloj dobi imaju jedan nivo/stupanj (plane) stečen u zemaljskom i materijalnom svijetu, i ovog oni nose sa sobom. Ovaj nivo/stupanj je njihova memorija i njezin tjelesno prirodni osjećaj. Ovaj ostaje fiksiran i onda je tih/miran (quiescent), ali i dalje služi njihovoj misli nakon smrti kao najkrajnjiji nivo/stupanj, pošto u njega utječe misao. Posljedično tome kakav je taj nivo, i kakva je korespondencija između stvari koje su u njemu i racionalne sposobnosti, takav je čovjek nakon smrti. Ali mala djeca koja umru u djetinstvu i odgajana su na nebu nemaju takav nivo/stupanj, već oni imaju duhovno-prirodni nivo/stupanj, pošto ne izvode/dobijaju ništa iz prirodnog svijeta i zemaljskog tijela. Iz tog razloga, oni ne mogu biti u takvim grubim osjećajima i posljedičnim mislima, pošto oni sve stvari izvode/dobijaju iz neba. Štoviše, ova mala djeca ne znaju da su bila rođena u svijetu, već vjeruju kako su bila rođena na nebu. Niti oni znaju o ijednom drugom osim duhovnom rođenju koje je ostvareno kroz spoznaje o dobru i istini i kroz inteligenciju i mudrost, od kojih (ili ‘po kojima’) je čovjek čovjek; a kako su ove od Gospoda oni vjeruju za sebe kako su Gospodnji vlastiti, i to vole biti. Usprkos tome, moguće je da stanje ljudi koji (od)rast(aj)u na Zemlji postane savršeno kakvo je stanje male djece koja (od)rast(aj)u na nebu, pod uvjetom da odbace tjelesne i zemaljske ljubavi, što su ljubav spram sebe i svijeta, i namjesto njih prime duhovne ljubavi.
E.Swedenborg ‘Nebo i Pakao – 329-345′