Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

2768 (‘Bog je stavio Abrahama na kušnju…’)

Print Friendly, PDF & Email

‘Bog je stavio Abrahama na kušnju’

(Postanak 22:1)

2768. Da, ‘Bog je stavio Abrahama na kušnju’ naznačava naj-teže/neugodnije i najunutarnije kušnje Gospoda, to je jasno iz onog što slijedi. Da u unutarnjem značenju ‘Abraham’ reprezentira, i predstavlja, Gospoda, to je očigledno iz svega što je bilo rečeno do sada gdje je Abraham bio subjekt. A činjenica da je Gospod pretrpio naj-teže/neugodnije i unutarnje kušnje, koje su opisane u unutarnjem značenju ovog poglavlja, će biti ukazano ispod. Što se tiče riječi ‘Bog je stavio na kušnju’, ove su korištene u skladu sa značenjem Slova u kojem se kušnje i mnoge druge stvari pripisuju Bogu. Ali u skladu sa unutarnjim značenjem, istina je da Bog nikoga ne stavlja na kušnju (ili ‘uvodi u napast’) (Jakovljeva 1:13-15); već u vremenima kušnje On neprestano čovjeka izbavlja iz njih, koliko god je to moguće, to jest, onoliko koliko izbavljenje ne nanosi štetu, i On neprestano ima dobro u vidu ka kojem On vodi onog tko prolazi kušnje. Jer Bog nikad ne odobrava (pristaje na) kušnje sa ijednim drugom svrhom (ili ‘sudjeluje u kušnjama na ijedan drugi način’).

[2] Pa iako je rečeno za Njega da On dopušta, to ipak nije u skladu sa čovjekovom idejom o dopuštenju, što će reći, da dopuštajući On odobrava (ili ‘da se sa time slaže’). Čovjek ne može drugačije nego imati ideju (ili ‘ne može drugačije nego shvatiti’) da svatko tko nešto dopušta to također i želi. Ali zlo koje prebiva sa čovjekom (ili ‘u čovjeku’) je koje uzrokuje i čak ga uvodi u kušnju. I nijedan uzrok ovoga nije u Bogu – baš kao što nije u kralju ili sucu kada čovjek čini zlo i stoga je zbog njega kažnjen. Jer svatko tko napušta zakone (ili ‘sebe razdvaja od zakona’) Božanskog reda, od kojih su svi zakoni dobra i otud od istine, sebe podlaže predmetom zakonima protivnim Božanskom redu, koji su oni zla i neistine, i posljedično tome kažnjavanja i muka.

Spread the Truth