210.  Što je čovjeku vlastito/svojstveno (proprium = ono što je čovjekovo, što mu pripada ili priliči) se može iskazati na ovaj/slijedeći način. Čovjeku je vlastito/svojstveno (proprium) svo zlo i (sva) neistina što izviru iz ljubavi prema sebi i svijetu, (svo zlo i sva neistina što izviru) iz ne-vjerovanja u Gospodina (Boga) ili Riječ već/nego u sebe, i (svo zlo i sva neistina što izviru) iz pretpostavljanja/pretpostavke kako ono što se ne može shvatiti/ščepati putem čula ili naučnim putem, uopće ne postoji (= u sebi nije ništa). Na taj način (ili ‘ovim putem’) ljudi postaju (= se pretvaraju u) samo zlo i neistina, i stoga na sve stvari gledaju na jedan iskrivljen/deformiran/izopačen način. Stvari koje su zle oni vide kao dobre, a one koje su dobre kao zle; stvari koje su neistinite oni vide kao istinite, a one koje su istinite kao lažne. Za stvari koje uistinu postoje oni pretpostavljaju/zamišljaju kako nisu (ili ‘kako su u sebi’) ništa, a za stvari koje su u sebi ništa oni pretpostavljaju/zamišljaju kako su sve. Oni nazivaju mržnju ljubav, gustu tamu svjetlo, smrt život, i obrnuto. U Riječi (Božjoj) se takvi ljudi nazivaju ‘hromi/šepavi’ i ‘slijepi’. Takva je onda/stoga ljudska vlastitost/svojstvenost (= ono što je čovjekovo), koja je u sebi paklena i prokleta.