1799. [3] Sama po sebi doktrina ne sačinjava vanjski aspekt Crkve, a još manje unutarnji, kako je bilo rečeno iznad. Niti je na strani Gospoda (ili ‘u očima Gospodnjim’) učenje ono što jednu Crkvu razlikuje te odvaja od druge, već njezin život u skladu sa tim učenjima, od kojih sva, naravno u slučaju kad naučavaju/predstavljaju ono što je istinito, uče o ljubavi prema bližnjemu (ili ‘smatraju dobročinstvo/milosrdnost kao njihov temeljni princip’). Što drugo čini doktrina nego naučava ljude kakvi bi morali postati u životu (ili ‘kakvi ljudi trebaju postati)?

[4] U Kršćanskom svijetu su doktrine ono što čini da se Crkve razlikuju i odvajaju jedna od druge, i poradi ovih oni sebe nazivaju Rimokatolicima, Luteranima, Kalvinistima ili pak Reformiranima/Protestantima, također Evanđelistima, da sad ne nabrajamo sve. I jedino zbog razlike u njihovim doktrinama je da one sebe nazivaju tim imenima. Takva situacija nikad ne bi postojala samo ako bi oni učinili ljubav prema Gospodu i ljubav prema bližnjemu osnovnom/vladajućom/prvom stvari svoje vjere. U takvom slučaju bi sve njihove doktrinalne različitosti/neslaganja bile ne više do sjene mišljenja o tajnama vjere koje bi istinski Kršćani prepustili osobnoj svijesti/savjesti pojedinca, dok bi u svom srcu rekli kako je osoba ‘Istinski Kršćanin’ kada živi kao Kršćanin, tj. kako Gospod u svojoj Riječi naučava. Ako bi to bilo tako sve različite crkve bi postale ‘JEDNA’, i svako neslaganje/nesuglasica koje izviru iz ‘osobnih’ doktrina bi nestale. Uistinu, sva mržnja koju ljudi gaje jedni prema drugima bi bila raspršena u trenutku, i Gospodnje Kraljevstvo bi došlo (ili ‘spustilo se’) na Zemlju.

Emanuel Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 1799:3, 4’