PREPOROD
173. Onaj koji ne primi duhovni život, to jest, onaj koji od strane Gospoda nije nanovo rođen, ne može ući u nebo. To Gospod naučava u Ivanu 3:3: ‘Sama Istina svjedoči (Amen) kako je sljedeće Istina (Amen): Ako se čovjek nanovo ne rodi, on ne može vidjeti kraljevstva Božjega!”
174. Od svojih roditelja čovjek nije rođen u duhovan život, nego u prirodan život. Duhovan se život sastoji u tome da se Boga ljubi iznad svih stvari a bližnjega kao sebe samoga; i doista u skladu sa pravilima/uputama vjere koje je Gospod podučavao u Riječi. Prirodan se život, međutim, sastoji u tome da se ljubi vlastito ja i svijet više nego bližnji, da, više od Boga Samoga.
175. Od njegovih roditelja svaki je čovjek rođen u zlima ljubavi spram sebe i svijeta. Sva zla koja su navikom postala, tako reći, prirodna, su prenešena na potomstvo (Izlazak 20:5); tako uzastopno od roditelja, djeda i baka, i predaka, u dugim serijama unatrag. Naračun toga zla dolje izručena postaju na kraju tako velika da je cijeli vlastiti čovjekov život ništa nego zlo. Ovaj stalni silazak je slomljen i promijenjen jedino kroz život vjere i dobročinstva od Gospoda.
176. Spram onoga što čovjek dobija (roditeljskim) nasljedstvom, on neprestano naginje, i propada u to; iz ovog izvora on sebe potvrđuje u tom pojedinačnom zlu, i od sebe samoga također nadodaje više. Ova su zla sasvim protivna duhovnom životu, i za njega su uništavajuća; prema tome, ako čovjek ne primi od Gospoda novi život, koji je duhovan život; ukoliko on, prema tome, nije začet nanovo, rođen nanovo, i podučen nanovo, to jest, nanovo stvoren, on je proklet; jer on želi ništa drugo, i otud ne misli ništa drugo, nego ono što je od ega i svijeta, na isti način poput onih koji su u paklu.
177. Nitko ne može biti preporođen, ukoliko on ne zna one stvari koje pripadaju novom životu, to jest, one koje pripadaju duhovnom životu. Stvari koje pripadaju novom životu, ili duhovnom životu, su istine u koje treba vjerovati, i dobra koja treba činiti: prijašnje pripadaju vjeri, a potonje dobročinstvu. Nitko ne može znati ove stvari sam od sebe; jer čovjek shvaća jedino one stvari koje su mu bile predstavljene osjetilima: iz ovih stvari je on za sebe priskrbio svjetlo koje se naziva prirodnim svjetlom (lumen); od kojeg vidi jedino što pripada svijetu i sebi samome, ali ne što pripada nebu i Bogu; ove on mora naučiti iz otkrovenja (= Božje Riječi). Kao, na primjer, da je Gospod (Isus Krist) koji je Bog od vječnosti, došao u svijet kako bi spasio čovječanstvo; da On ima svu vlast i moć na nebu i na Zemlji; da su cijela vjera i cijelo dobročinstvo, time sva istina i dobro, od Njega; da postoji nebo i pakao; i da će čovjek živjeti vječno, u raju ako je činio dobro, ali u paklu ako je činio zlo.
178. Ove, i mnoge druge stvari, pripadaju vjeri, i trebaju biti poznate čovjeku koji se treba preporoditi; jer onaj tko ih zna, može o njima misliti, nakon toga ih željeti, i konačno ih činiti, i tako imati novi život. Dok onaj koji ne zna da je Gospod Spasitelj čovječanstva, ne može imati vjeru u Njega, ljubiti Ga, i tako činiti dobro radi Njega. Onaj koji ne zna kako je svo dobro od Gospoda, ne može misliti kako je njegovo vlastito spasenje od Njega, još manje on može željeti da to bude tako, time on ne može živjeti od Njega. Onaj koji ne zna kako postoji pakao i da postoji nebo, niti da postoji vječni život, ne može čak ni razmišljati o životu neba, niti se može potruditi tako da bi ga primio. Tako je i u svim drugim slučajevima.
179. Svatko ima unutarnjeg, i vanjskog čovjeka: unutarnji čovjek je koji se naziva duhovnim čovjekom, a vanjski čovjek, koji se naziva prirodnim čovjekom. Svaki od njih treba biti preporođen, kako bi čovjek mogao biti preporođen. Kod čovjeka koji nije preporođen, vanjski, to jest, prirodni čovjek vlada, a unutarnji čovjek je servilan. Iz ovog je očigledno kako je od rođenja životni red sa čovjekom naopak; naime, što treba vladati je servilno, a što treba biti servilno vlada. Ovaj red treba biti okrenut kako bi čovjek mogao biti spašen; a ovo okretanje se nikad ne može dogoditi osim kroz regeneraciju od strane Gospoda.
180. Što je naznačeno sa vladavinom unutarnjeg čovjeka, i servilnošću vanjskog čovjeka, i obrnuto, može biti ilustriratno na ovaj način: ako čovjek postavi svo njegovo dobro u razvratnost, zaradu, i ponos, i ako on osjeća užitak u mržnji i osveti, i unutarnje u sebi traži potvrdne razloge; onda njegov vanjski čovjek vlada, a njegov unutarnji čovjek služi. Ali ako čovjek nalazi negovo dobro i njegov užitak u tome da razmišlja o i želi dobro, iskreno, i pravedno, i da govori i djeluje izvanjski na isti način, onda unutarnji čovjek vlada a vanjski je servilan.
181. Unutarnji čovjek je preporođen prvi od strane Gospoda, a vanjski nakon toga, i potonji kroz prethodnog; jer unutarnji čovjek je preporođen tako da misli one stvari koje pripadaju vjeri i dobročinstvu; ali izvanjski, životom u skladu sa ovima. To je naznačeno riječima Gospodnjim (Ivan 3:5), ‘Ako čovjek nije rođen od vode i Duha, on ne može ući u kraljevstvo Božje’; voda, u duhovnom značenju, naznačava istinu vjere, a Duh život u skladu s time.
182. Čovjek koji je bio preporođen, s obzirom na njegova unutarnjeg čovjeka, je u nebu, i on je tamo anđeo sa anđelima, među koje on također dolazi nakon smrti. On je sposoban onda živjeti život neba, ljubiti Gospoda, ljubiti bližnjega, razumjeti istinu, uživati dobro, i percipirati osjećaj blaženstva otud.