ČOVJEKOVO BUĐENJE IZ SMRTI, I NJEGOV ULAZAK U VJEČNI ŽIVOT
168. Pošto mi je bilo dozvoljeno/omogućeno, kao što sam spomenuo ranije*, obznaniti korak za korakom kako netko prelazi iz života tijela u onaj vječnosti (= iz života kojeg čovjek živi u prirodnom svijetu, u vječni život u duhovnom svijetu), tako da se spozna (= da bi ljudi mogli naučiti) put/način kako je čovjek probuđen (ili ‘osviješćen’ = tj. kako postaje svjestan da nije doista umro već da nastavlja živjeti), to mi je bilo ukazano ne slušanjem (= riječima, tj. tako da mu je netko to ispričao) već uz pomoć stvarnog iskustva.
*Br. 70
169. Bio sam doveden u stanje gdje su moja tjelesna osjetila bila učinjena neosjetljivima/otupljelima, to jest, skoro u stanje ljudi koji umiru, ali je pri tome moj unutarnji život, zajedno sa mojom sposobnošću razmišljanja, ostao nedirnut. To je bilo učinjeno kako bi mogao percipirati i zadržati u pamćenju što se događa ljudima koji su umrli i koji su bili probuđeni (ili ‘osviješćeni’), sa/uz dovoljno (u)disanja da podrži život (ili ‘da bi živjeli’), i nakon toga sa bešumnim disanjem.*
*Vidi 607.
170. Božanstveni anđeli su bili prisutni okupirajući predio srca, tako da sam u srcu/srcem izgledao ujedinjen sa njima – tako ujedinjen da je naposlijetku jedva išta mojega bilo ostavljeno osim što dolazi iz misli i rezultirajuće percepcije. Ovo je trajalo nekoliko sati.
171. Na ovaj je način moja komunikacija sa duhovima u svijetu duhova, koji su pretpostavljali kako sam napustio život tijela, bila prekinuta.
172. Uz božanstvene anđele koji su okupirali predio srca, tu su bila također još dva anđela koji su sjedili pored moje glave, I ja sam percipirao kako se ovo događa svima.
173. Anđeli koji su sjedili kod moje glave su bili potpuno tihi, i komunicirali su njihove misli jedino pomoću facijalnih izražaja (= izraza na licu). Iz ovog sam percipirao kako je tako reći drugačije lice bilo položeno povrh moga vlastitoga, dva lica u stvari, pošto su tamo bila dva anđela. Kada anđeli percipiraju da su njihova vlastita lica bila primljena oni znaju da je čovjek umro.
174. Nakon što su prepoznali svoja vlastita lica, oni su proizveli određene promjene oko predjela usta, i na taj način su mi komunicirali njihove vlastite misli; jer normalno je za božanstvene anđele govoriti posredstvom usta. Ovo mi je omogućilo percipirati njihov ne-verbalni izričaj misli/razmišljanja (= dakle, oni govore čovjeku koji umire ne pomoću riječi, već određenim pokretanjem usta).
175. Počeo sam primjećivati mio-miris poput onog u leša koji je bio balzamiran, jer kada su božanstveni anđeli prisutni, sve što ima veze sa lešom miriše kao nešto miomirisno. Ali kada zli duhovi to pomirišu oni se nisu u stanju približiti.
176. U međuvremenu sam u predjelu srca bio čvrsto održavan ujedinjen sa božanstvenim anđelima, što sam percipirao i također osjetio u mom kucanju srca.
177. Bilo mi je usađeno u um da anđeli podržavaju kojegod religiozne i svete misli čovjek ima u trenutku smrti. Bilo je također usađeno da ljudi koji umiru normalno/obično razmišljaju o vječnom životu a jedva uopće o fizičkom zdravlju i sreći. Anđeli ih prema tome podupiru u razmišljanju o vječnom životu (= podupiru njihove misli o vječnom životu).
178. Božanstveni anđeli ih održavaju u tom razmišljanju prilično dugo vrijeme prije nego se povuku i oslobode mjesto duhovnim anđelima koji su sljedeći u njihovoj pratnji (ili ‘koji su njihovi sljedeći pratioci’). Tijekom svega ovoga, oni pretpostavljaju, iako mutno/nejasno, kako i dalje žive u tijelu.
179. Čim se unutarnji dijelovi tijela počnu hladiti, vitalne supstance su razdvojene od čovjeka, gdjegod ove mogu biti (ili ‘gdjegod se one nalazile’), čak ako su opkoljene sa tisuću kompliciranih zapreka (ili ‘isprepletene u tisuću labirintnih spletova’). Jer djelotvornost Gospodnje milosti, koju sam već doživio kao živu privlačnu silu, je tako velika da ništa vitalno ne može zaostati.
180. Božanstveni anđeli koji su sjedili kod moje glave su bili sa mnom jedno značajno dugo vrijeme prije nego sam tako reći bio probuđen/osviješćen. Kada su govorili oni to nisu radili vokalno. Iz njihovog ne-verbalnog izričaja misli/razmišljanja sam percipirao da su oni nisu obazirali na sve zablude i neistine, smješkajući im se doista ali ne iz poruge (= da bi se podrugivali) već kao da uopće nisu bili zainteresirani za njih. Njihov govor je misao koja nije verbalizirana, i govor je kojeg oni počinju koristiti sa dušama sa kojima su prvi koji će biti prisutni.
181. Sve do sada je čovjek koji je na ovaj način bio probuđen od strane božanstvenih anđela u jednoj mutnoj vrsti života. Kada za njega dođe vrijeme da bude predan duhovnim anđelima, postoji jedan interval između dolaska duhovnih anđela i odlaska božanstvenih. Bilo mi je također ukazano kako duhovni anđeli djeluju tako da čovjek može izvući korist od (ili ‘iskoristiti dobrobiti’) svjetla, što je opisano u nastavku ovog subjekta u uvodnoj sekciji sljedećeg poglavlja.
182. Jednom kada su božanstveni anđeli prisutni sa čovjekom koji je bio probuđen/osviješćen oni ga ne napuštaju, jer oni ljube svakoga. Ali kada je duša takva (= takve prirode) da ne može više podnijeti biti (tj. izdržati u društvu) sa božanstvenim anđelima, ona čezne otići od njih. Kada se to dogodi pristižu duhovni anđeli koji mu priskrbljuju dobrobiti svjetla (ili ‘omogućavaju mu koristiti svjetlo’), jer do ovog trenutka on nije bio motritelj ičega već je samo bio zaokupljen mišlju/razmišljanjem (ili ‘jer do ovog trenutka on nije ništa vidio, već je samo razmišljao’).
183. Bio mi je ukazan način na koji ovi anđeli funkcioniraju. Da bi otvorili oko i podarili dobrobit (ili ‘omogućili korištenje’) svjetla, izgledalo je kao da prema pregradnoj stijenki nosa odmotavaju površinska tkiva lijevog oka. Sam čovjek sve ovo percipira kao stvarno zbivanje, no u stvari je to privid.
184. Jednom kada je mala membrana oka bilo odmotana pojavljuje se određena vrsta svjetla, iako mutnog, sličnog svjetlu kojeg netko vidi kroz očne kapke tek nakon buđenja. I on doživljava stanje spokoja, jer božanstveni anđeli ga i dalje štite. Istovremeno se spušta određena vrsta sumraka, boje neba kada se na njemu pokazuje jedna mala zvijezda. No uočio sam raznolikosti u ovom fenomenu.
185. Nakon ovog izgleda kao da je nešto nježno odrolano od lica, i toj osobi je dodijeljena percepcija. Dok se to događa anđeli djeluju sa najvećom mogućom brigom da bi spriječili da iz njega proizađe ijedna osim nježne/blage ideje, to jest, one koja izražava ljubav. Onda mu je omogućeno shvatiti kako je duh.
186. U ovom trenutku započinje njegov život. Najprije je sretan i radostan, jer on je svjestan kako je ušao u vječni život. To je reprezentirano sa bijelim svjetlom koje se pretvara u krasnu nijansu žute, koja simbolizira njegov početni život, što će reći, da je on božanstven isto kao i duhovan.
187. Njegovo primanje nakon toga u zajednicu dobrih duhova je reprezentirano sa mladićem koji sjedi na konju kojeg usmjerava u pravcu pakla. Ali konj ne može napraviti ni jedan jedini korak. Čovjek je reprezentiran kao mladić pošto je od trenutka kada uđe u vječni život on među anđelima, i tako se njemu čini kao da je u cvijetu mladosti.
188. Sljedeći stadij njegovog života je reprezentiran njegovim silaženjem sa konja i pješačenjem, pošto nije u stanju pokrenuti konja. Onda je u njega usađeno kako će biti snabdjeven sa saznanjima o istini i dobru.
189. Nakon toga on vidi staze koje se nježno uspinju nagore. Ove naznačavaju kako će malo po malo biti vođen do neba, posredstvom saznanja o istini i dobru i uz pomoć samo-spoznaje. Jer bez samo-spoznavanja i bez saznanja o istini i dobru, nitko ne može biti doveden do tog mjesta. Nastavak ovog subjekta se može vidjeti na kraju ovog poglavlja.
314. Nakon što je probuđenom/osviješćenom čovjeku, to jest, duši, bilo osigurano korištenje/dobrobit svjetla tako da je sposoban (raz)gledati oko sebe, ranije spomenuti duhovni anđeli mu pružaju svaku moguću vrstu dobrostive službe (= drugim riječima, ljubazno mu izlaze u susret) koju bi on mogao poželjeti u tom stanju. Oni mu također kažu o stvarima koje postoje u sljedećem životu ali jedino ukoliko ih je on u stanju primiti. Ako je imao vjere, i ako za time žudi, oni mu također ukažu čudesa i krasote neba.
315. Ali ako on nije vrste koja želi biti upućena (= ako nije čovjek koji voli da mu se govori), probuđena osoba, ili duša, je u tom slučaju revna napustiti društvo tih anđela (= drugim riječima, baš kao što bi napravio i za života u ovom svijetu!). To anđeli jako brzo percipiraju, budući se u sljedećem životu sve ideje koje sačinjavaju čovjekovu misao komuniciraju. Kada ih revno želi napustiti, nisu oni koji ga ostavljaju (= odustaju od njega), već je on onaj koji prekida vezu sa njima. Anđeli ljube svakoga i iznad svega drugog žele vršiti dobrostive službe, obavijestiti ga i voditi do neba. Njihovo glavno zadovoljstvo se sastoji u činjenju tih stvari.
316. Jednom kada duša prekine svoju vezu na ovaj način on je onda primljen od strane dobrih duhova, i dok je u njihovom društvu oni mu također pružaju svaku vrstu dobrostive službe. Ali ako je u svijetu njegov život bio takav da ne može boraviti u društvu dobrih osoba, on je revan otići od njih također. Ovo se opetovano ponavlja sve dok se on ne združi sa vrstom ljudi koji odgovaraju u potpunosti životu kojeg je vodio u svijetu. Sa njima on tako reći otkriva svoj vlastiti život. U tom trenutku, što je zapanjujuće, on vodi među njima život sličan onome kojeg je vodio u tijelu. Ali jednom kada su duše povratile taj život, oni onda započinju novu fazu života. Neki su nakon dužeg, neki nakon kraćeg vremenskog intervala od tamo vođeni u pakao. Ali ljudi koji su prebivali u vjeri u Gospoda, nakon što je započela nova faza, su postepeno vođeni do neba.
317. Neki du dovedeni do neba sporije, neki brže. Doista, vidio sam neke ljude koji su bili uzdignuti do neba istog trenutka nakon smrti. Navest ću ovdje samo dva primjera.
318. Izvjesni je duh jednom prišao te govorio sa mnom. Određeni znakovi su jasno ukazivali kako je on tek nedavno napustio zemaljski život. Zamišljajući kako se i dalje nalazio na svijetu, on najprije nije znao gdje je bio; ali jednom kada mu je bilo ukazano kako se nalazio u drugom životu i da više nije imao nikakvih materijalnih vlasništava, takvih poput kuće, bogatstva, i tome sličnog, već se nalazio u drugom kraljevstvu u kojem je bio lišen svega što je posjedovao u svijetu, on je bio uvelike ojađen, ne znajući kojim će putem krenuti ili gdje će živjeti. Bilo mu je međutim rečeno kako je Gospod jedini Koji osigurava za njega i svakoga drugoga. U tom je trenutku bio ostavljen samom sebi razmišljati na isti način kao što je to činio u svijetu. Započeo je razmišljati o tome što će sada napraviti kada je bio lišen svih onih stvari koje su život činile mogućim (misli svakoga su u drugom svijetu jasno percipirane). Ali u svom jadu je on bio doveden u društvo božanstvenih anđela koji su bili iz predjela srca i koji su mu pružili svaku moguću dobrostivu službu koju je požudio. Nakon toga je ponovno bio prepušten sebi samome, i vrlinom dobročinstva je započeo razmišljati o tome kako bi mogao uzvratiti toliku ljubaznost. Sve to je dokazalo kako je tijekom svoga života bio vođen dobročinstvom izvedenim iz vjere. Posljedično tome je odmah bio uzdignut do neba.
319. Također sam ugledao drugoga koji je od strane anđela smjesta bio uznešen u nebo, da bi (tamo) bio prihvaćen od strane Gospoda te mu se pokazala nebeska slava. Bilo je još mnogih drugih iskustava, koja su uključivala ostale koji su bili uznešeni gore u nebo nakon izvjesnog vremena.
PRIRODA ŽIVOTA DUŠE ILI DUHA
320. Generalno gledano, što se tiče života duša, to jest, ljudi kjoi su nedavno umrli i postali duhovi, mnogo iskustva mi je sasvim razjasnilo da kada čovjek uđe u drugi život on nije svjestan da se nalazi u tom životu. On zamišlja kako se i dalje nalazi u svijetu, doista, da je i dalje unutar njegovog fizičkog tijela, u tolikoj mjeri da kada mu je rečeno kako je duh on biva apsolutno zabezeknut. On je zabezeknut jer, kao prva stvar, on je i dalje na svaki način (ili ‘u svakom pogledu’) čovjek s obzirom na senzacije, žudnje, i misli, i druga stvar, on nije tijekom svoga života vjerovao u postojanje duha, ili kao što je slučaj sa nekima, da bi duh mogao biti takav kao što njegovo iskustvo sada dokazuje.
321. Druga generalna stvar je ova: Duh ima osjetilne sposobnosti, i darove razmišljanja i govora, koji su daleko superiorniji ijednom koje je imao dok je živio u tijelu, toliko superiorniji da se oni jedva mogu usporediti. To međutim nije nešto čega su duhovi svjesni sve dok im Gospod ne omogući reflektirati o stvari.
322. Neka se ljudi čuvaju neistinitog pretpostavljanja kako duhovi ne posjeduju oštrije osjetilne sposobnosti nego su imali u životu tijela. Iz tisuća iskustava ja znam kako je baš suprotno istinito. Ali ako, poradi njihovih pretpostavki u svezi duha, oni nisu voljni u to vjerovati, neka sami otkriju kada uđu u drugi život, gdje će ih njihovo vlastito iskustvo prisiliti u to povjerovati. Ne samo da duhovi imaju dar vida, pošto žive u svjetlu; dobri duhovi, anđeoski duhovi, i anđeli također žive u svjetlu tako blistavom da je podnevno svjetlo ovog svijeta jedva usporedivo sa njime. Svjetlo u kojem žive i pomoću kojeg vide će Milošću Gospodnjom biti opisano kasnije. Duhovi također imaju osjet sluha tako oštar da se osjet sluha u njihovom fizičkom tijelu ne može sa njime usporediti. Oni su sada već u trajanju od nekoliko godina, bez ikakvog prekida, sa mnom vodili razgovore. Ali njihov će govor, također, Milošću Gospodnjom biti opisan kasnije. Oni imaju osjet mirisa, koji će također Milošću Gospodnjom biti ukazan kasnije. Oni imaju vrlo delikatni osjet dodira, koji u paklu donosi bol i mučenje. Jer sve senzacije se odnose prema osjetu dodira; doista one su samo različiti oblici i varijacije toga osjeta.
[2] Oni imaju žudnje i osjećaje, sa kojima se oni koje su imali u životu tijela ne mogu usporediti. Više će, Milošću Gospodnjom, o ovima biti rečeno kasnije. Oni su daleko više pronicljiviji (= dokučiviji, dublje spoznaju) i bolje zamjećuju razlike u njihovom razmišljanju nego je to bio slučaj tijekom njihovog života. Jedna ideja njihovog razmišljanja utjelovljuje više nego što je to tisuće ideja činilo tijekom njihova života. U onome što govore jedni drugima oni su toliko otvoreni/jasni i suptilni, tako izraziti/bistri i razlučivi, da ako bi čovjek uhvatio samo dio toga bio bi zabezeknut. Da sažmemo, oni (pri smrti) nisu izgubili apsolutno ništa; oni su (sada u duhovnom svijetu) kao ljudi, samo više savršeni, ali bez materijalnog tijela i kostiju i nesavršenosti koje idu sa ovima. Oni priznaju i percipiraju da je čak tijekom njihovog života duh bio onaj koji je bio aktivan u senzaciji, i da iako je sebe predstavljao unutar tijela, on ipak nije pripadao tijelu. Kada je prema tome tijelo bilo odloženo na stranu, senzacije su puno izvrsnije i savršenije. Život se sastoji u senzaciji (= osjetu), jer nikakav život nije moguć bez senzacije, i kakva je senzacija takav je život, što je stvar koju je svatko u stanju (spo)znati.
323. Neka iskustva ljudi koji su tijekom njihova života o ovome razmišljali drugačije slijede na kraju poglavlja.
NEKI PRIMJERI ONOG ŠTO SU IZVJESNI DUHOVI TIJEKOM NJIHOVA ŽIVOTA RAZMIŠLJALI O DUŠI ILI DUHU
443. U drugom je životu čovjeku omogućeno imati jasnu percepciju mišljenja koja su ljudi tijekom njihova života imali o duši, o duhu, i o životu nakon smrti; jer kada se oni održavaju u stanju kao da su i dalje bili u tijelu njihova je misao slična onoj kakva je bila u tijelu (tj. za vrijeme života na Zemlji). A takva se misao komunicira onako jasno/otvoreno/razumljivo kao da su je na glas izgovorili. Jednom prilikom sam percipirao od nekog koji je napustio zemaljski život tek nešto ranije da je – kao što je sam priznao – on doista vjerovao u postojanje duha, ali da će kao duh živjeti nejasno/mračno postojanje. Razlog zašto je on tako vjerovao je bio da ako bi se život tijela povukao ništa ne bi preostalo osim nečeg nejasnog. On je život doista fokusirao/smjestio u tijelo, posljedično tome je imao ideju kako je duh sablast/fantom. A tu je ideju on potvrdio u sebi promatrajući kako su životinje također posjedovale život koji je u suštini bio isti kao u ljudskih bića. Sada je on međutim bio zaprepašten vidjeti da anđeli i duhovi borave u najvećem svjetlu, i u najvećoj inteligenciji, mudrosti, i sreći, koji su popraćeni percepcijom takvom da skoro nadilazi svaki opis. Stoga je njihov život daleko od toga da bude nejasan/varav/mračan, već je blistav i vrlo jasno razlučiv.
444. Jednom sam prilikom razgovarao sa nekim tko je za života u svijetu vjerovao kako je duh bio nedimenzionalan. Pretpostavljajući to on je odbio razmatrati/prihvatiti ijedan izraz koji je uključivao dimenzionalne konotacije. Zapitao sam ga što je sada osjećao o sebi samome, s obzirom da je bio duša ili duh, koji posjeduje vid, sluh, miris, savršen osjet dodira, žudnje, misao, do tog stupnja da je za sebe pretpostavljao kako je potpuno isti kao da se i dalje nalazi u tijelu. On je bio ograničen na ideje koje je imao kada je na ovaj način razmišljao u svijetu, i rekao je kako je duh bio misao. Ali meni je bilo dozvoljeno odgovoriti da, budući je živio u svijetu, zar nije znao kako je tjelesni vid bio nemoguć bez organa vida, oka? Što je onda sa unutarnjim vidom, koji je misao/razmišljanje? Zar ovo ne posjeduje određenu organsku supstancu kroz koju je funkcioniralo? Tada je priznao kako je tijekom njegovog života bio pod obmanom pretpostavljajući kako je duh bio tek misao lišena ičeg organskog ili dimenzionalnog. Ja sam nastavio govoreći da ako su duša ili duh bili tek misao, čovjek onda nema potrebe za tako velikim mozgom, budući da cijeli mozak služi kao organ unutarnjih osjetila. Da to nije bilo tako, lubanja bi mogla biti prazna šupljina a misao bi onda unutar nje i dalje mogla igrati ulogu duha. Na osnovu ovog promišljanja, baš kao i iz/po aktivnosti duše u mišićima koja proizvodi toliko puno kretnji, trebalo mu je biti jasno kako je duh bio organski, to jest, kako je bio organska supstanca. Jednom kada je ovo čuo on je priznao svoju pogrešku i bio je zaprepašten time da je bio toliko glup.
445. Kao dodatak tome mi je bilo rečeno da učeni ljudi ne vjeruju više od ovog, da je duša, koja će živjeti nakon smrti – ili duh – apstraktna misao. To je prilično očigledno iz činjenice da oni odbijaju prihvatiti ijedan izraz (ili ‘baviti se mišlju o ijednom izrazu’) koji uključuje ono što je dimenzionalno, ili stvari dimenzionalne prirode, razlog tome je da je misao izolirana od subjekta nedimenzionalna, dok su i subjekt i objekt misli/razmišljanja dimenzionalni. A da bi se pojmili objekti koji nisu dimenzionalni, ljudi su im postavili granice i učinili ih dimenzionalnima. Iz ovoga je sasvim jasno da učeni ljudi zamišljaju kako su duša ili duh ništa drugo nego jedino misao. Budući da je to tako oni nisu sposobni vjerovati drugačije nego da će duša kada umru iščeznuti/nestati.
446. Razgovarao sam sa duhovima u svezi mišljenja kojeg drže ljudi koji žive u sadašnje vrijeme, naime da oni ne vjeruju u postojanje duha pošto ga oni niti vide sa njihovim očima niti razumiju/obuhvaćaju posredstvom prirodne nauke. Posljedično tome oni ne samo da negiraju da je duh dimenzionalan, već također da je on supstanca (ovdje se izraz ‘substantia’ kojeg Swedenborg koristi odnosi na ‘čovjekovu bit’, ono ‘što je u njemu sam život’, tj. ‘suštinska kvaliteta’), jer oni se ne slažu oko toga što je supstanca. A budući negiraju da je duh dimenzionalan i ne slažu se u svezi toga što je supstanca, oni također negiraju da duh postoji unutar ičeg prostornog, i tako/zato negiraju njegovo postojanje unutar ljudskog tijela. Pa ipak je i vrlo priprosta osoba u stanju znati da njegova duša ili duh boravi unutar njegova tijela. Kada sam to komentirao, duhovi priprostijeg tipa su bili zaprepašteni da ljudi u današnje vrijeme mogu biti tako glupi; a kada su čuli tehničke izraze kojima se ljudi prepiru poput ‘dijelova izvan dijelova’, i tome sličnog, oni su takve stvari nazvali apsurdnima, smiješnima, neprirodnima, koje nikad ne bi trebale biti u ljudskim umovima budući blokiraju put ka stvarnom razumijevanju.
447. Netko tko je nedavno postao duh je govorio sa mnom, i kada je čuo da sam govorio o duhu, reče, ‘Što je duh?’ Jer mislio je kako je i dalje bio čovjek (tj. kako i dalje živi u prirodnom svijetu). Rekao sam mu da duh postoji unutar svakog čovjeka, i da je taj duh život unutar njega, sa tijelom kao nečim što poslužuje i (tj. što mu koristi i) omogućava mu živjeti na Zemlji. Meso i kosti, ili tijelo, rekao sam, u sebi nemaju života ili misli. Vidjevši da je ovime bio zbunjen (ili ‘da ga je ovo skroz smelo’) zapitao sam ga da li je ikad čuo o duši. On je odgovorio, ‘Što je duša? Ja ne znam što je duša.’ U tom trenutku mi je bilo dozvoljeno reći mu da je on sam sada bio duša ili duh, i da je toga mogao biti svjestan iz činjenice da se sada nalazio iznad moje glave, a ne u stojećem položaju na zemlji (tj. da ‘leti’ a da ne stoji na tlu). Da li je to bio nesposoban primjetiti? U tom trenutku ga je spopao užas, te je bježeći počeo vikati, ‘Ja sam duh, Ja sam duh!’
Bio je izvjesni Židov koji je pretpostavljao kako je i dalje živio u tijelu, u tolikoj mjeri da ga se jedva moglo uvjeriti u nešto drugo. A kada mu je bilo ukazano da je sada bio duh, on je i dalje inzistirao, pošto je mogao vidjeti i čuti, da je bio čovjek. Takvi su ljudi čiji je um u svijetu bio tjelesne prirode (= ne-duhovan, tj. kojima je sve što imaju u umu bilo priskrbljeno jedino tjelesnim osjetilima). Mnogi drugi primjeri bi mogli biti uključeni, ali bi oni služili jedino da bi se potvrdilo stajalište kako je duh u čovjeku onaj kome pripada senzacija, a ne tijelo.
448. Razgovarao sam sa mnogim ljudima koje sam poznavao tijekom njihova života (i to u prilično dugim vremenskim periodima, tijekom više mjeseci ili cijelu godinu), jasnim/razgovjetnim glasom, iako unutarnjim, kao pri razgovoru sa prijateljima u svijetu. Razgovor sa njima je uključivao temu čovjekovog stanja nakon smrti. Oni su bili potpuno zapanjeni da nitko u životu tijela (tj. dok živi u materijalnom tijelu na zemlji) ne zna ili vjeruje da će on kada njegov tjelesni život završi biti živ baš kao što su oni sada. Ipak život se nastavlja i to tako da uključuje (tj. taj život je takve kvalitete da uključuje) prijelaz iz jednog mračnog života u jasan život, i u slučaju ljudi koji su imali vjeru u Gospoda (Isusa Krista), prijelaz u život koji je sve jasniji i jasniji. Oni su željeli da kažem njihovim prijateljima kako su bili živi, te da im pišem opisujući im njihovo stanje, baš kao što sam njih (koji su sada u duhovnom svijetu) izvjestio također o mnogim stvarima u svezi stanja njihovih prijatelja (koji i dalje žive na Zemlji). Rekao sam međutim da kada bi govorio ili pisao njihovim prijateljima ovi mi ne bi vjerovali. Oni bi to nazivali čistim maštanjem/uobraziljom, podsmjehivali bi mi se i omalovažavali/potcjenjivali me, tražili bi znakove i čuda prije nego će povjerovati, i tako bi sebe izložio njihovoj sprdnji. Nekolicina bi vjerojatno bila sklona vjerovati kako je ono što sam rekao bilo istinito, jer u njihovim srcima ljudi negiraju kako duh postoji (ili ‘postojanje duhova’); a oni koji ne negiraju njegovo postojanje unatoč tome odbijaju čuti o ikome tko bi bio u stanju razgovarati sa duhovima. U drevna vremena takvo nevjerovanje u svezi duhova nikad nije postojalo, ali u današnje vrijeme oni žele otkriti što su duhovi putem smušenog rasuđivanja koje uključuje definicije i pretpostavke koje lišavaju duha svakog od njegovih osjetila. A što ti ljudi žele biti učeniji, to oni više nastavljaju na ovaj način.
E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 168-189; 314-323; 443-448’
