Stablo spoznaje dobra i zla…
125. (Postanak 2) Stih 16: Jehova, Bog, zapovjedi čovjeku: ‘Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi’
‘Jedenje sa svakog stabla’ je prepoznavanje i znanje što su dobro i istina putem percepcije; jer, kao što je već rečeno, ‘stablo’ znači percepciju. Pripadnici Najdrevnije Crkve su imali spoznaju istinske vjere putem otkrovenja, jer su razgovarali sa Gospodom i sa anđelima. Također su bili podučavani kroz vizije i snove koji su im bili iznimno ugodni i blaženi. Neprestano su primali percepciju od Gospoda; i kao rezultat tih dojmova, kada su razmišljali o stvarima kojih su se sjećali, odmah su shvaćali jesu li te stvari dobre ili loše, toliko da kada bi se susreli sa ičim neistinitim, ne samo da s tim nisu imali ništa zajedničko, već su bili i zgroženi. Takvo je također i stanje anđela. Kasnije je, međutim, znanje o tome što je istinito i dobro zauzelo mjesto percepcije koju je Najdrevnija Crkva uživala, znanje utemeljeno na onome što je prije bilo otkriveno, a zatim, na stvarima otkrivenima u Riječi.
126. Stih 17: ‘Ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!’
Gledane zajedno sa prethodnim, ove riječi znače da je bilo kome dozvoljeno putem svake percepcije dobivene od Gospoda otkriti što su istina i dobro, ali nije dozvoljeno to raditi iz sebe i iz svijeta, tj. ispitivati tajne vjere putem osjetilne spoznaje i činjeničnog znanja. Ako tko tako radi, nebesko (božanstveno) u njemu umre.
127. Ljudska želja da ispita tajne vjere putem osjetilne spoznaje i činjeničnog znanja bila je uzrok ne samo pada Najdrevnije Crkve, tj. njenih potomaka kojima ćemo se baviti u slijedećem poglavlju; ona je također uzrok pada svake Crkve. Jer ta želja ne vodi samo neistinama, već i zlima života.
128. Svjetovni i tjelesno-orijentirani čovjek u srcu kaže: ‘Ako nisam podučen o vjeri i o stvarima koje pripadaju vjeri putem dokaza osjetila tako da sam vidim, tj. putem činjenica koje sam razumijem, ja neću povjerovati.’ I on potvrđuje sebe u tom stavu smatrajući da prirodni fenomeni ne mogu biti u suprotnosti sa duhovnim. Stoga on želi putem osjetilnog dokaza učiti o nebeskim i Božanskim stvarima. Ali to nije moguće više nego bi bilo devi da prođe kroz iglene uši (Matej 19:24). Što više on želi da na ovaj način postane mudar, to više sam sebe osljepljuje, dok na kraju više ništa ne vjeruje, čak ni u postojanje ičega duhovnog ili u vječni život. Ovo proizlazi iz njegovih osnovnih pretpostavki. To je jedenje sa stabla spoznaje dobra i zla. I što više on jede sa njega, postaje sve više mrtav. Ali osoba koja želi da je mudrom učini- ne svijet, već Gospod, kaže u srcu da mora vjerovati Gospodu, odnosno, stvarima koje je Gospod rekao u Riječi, jer su one istina. Ovo je osnovna pretpostavka njegovog mišljenja. On sebe potvrđuje kroz racionalne, činjenične, osjetilne i prirodne dokaze. A stvari koje nisu potvrdne, on stavlja u stranu.
129. Bilo tko može prepoznati da osnovne pretpostavke koje osoba postavi, čak i kada su potpuno neistinite, nju vode, i da sve znanje i razmišljanje podupire te pretpostavke. Jer bezbrojne laskave ideje joj se javljaju da je potvrde u neistinama. Prema tome, kada je nekome osnovna pretpostavka da ne vjeruje ničemu dok to ne vidi i ne razumije, njemu je nemoguće vjerovati; jer duhovne i nebeske stvari nisu niti vidljive očima niti razumljive u mentalnim slikama. No, istinski red bi bio da mu mudrost dođe od Gospoda, odnosno, iz Njegove Riječi. U tom slučaju, sve slijedi kako bi trebalo, i on je također prosvijetljen po pitanju razuma i činjenica. Zaista nije nikome zabranjeno da stječe znanje, jer je ono korisno za život i daje užitak. I osobi u kojoj živi vjera nije nikako zabranjeno da misli i da govori kao što to čine učeni ljudi u svijetu. Ali ona to čini iz pretpostavke vjere u Riječ Gospodnju i potvrđivanja duhovnih i nebeskih istina putem prirodnih istina, koristeći koliko god je moguće terminologiju učenog svijeta. Stoga, pretpostavka (premisa) mora biti Gospod, a ne ti sam; ranije je život, dok je potonje smrt.
130. Osoba koja želi postati mudra iz svijeta ima za svoj ‘vrt’ osjetilne dokaze i činjenično znanje. Njen ‘Raj’ je samoljublje i ljubav prema svijetu, njen ‘istok’ je zapad ili ona sama. Njena ‘rijeka Eufrat’ je sve njeno činjenično znanje, koje je proglašeno neprikladnim; njena ‘druga rijeka’, što je Ašur, je njeno nezdravo razmišljanje iz kojeg potiču neistine; njena ‘treća rijeka’, što je Kuš, su rezultirajuće pretpostavke koje napravi, sačinjene od zla i neistina, koji su njena spoznaja vjere; njena ‘četvrta’ je rezultirajuća mudrost koju Riječ naziva magija. To je razlog zašto Egipat, koji predstavlja znanje nakon što je postalo magijsko, predstavlja ovu vrstu osobe, iz razloga što ona želi postati mudra sama od sebe, kao što je pokazano kroz Riječ. Takvi ljudi su opisani u Ezekijelu, kako slijedi:
„Govori i reci: ‘Ovako govori Jehova Gospod: Evo me protiv tebe, faraone, kralju egipatski, golemi krokodile što ležiš usred rijeka svojih. Ti reče: ‘Rijeke su moje, sebi sam ih načinio.’ Sva će zemlja egipatska pustoš biti i razvalina, i oni će znati da sam Ja Jehova!’ Jer ti reče: ‘Rijeka je moja, sebi je načinih.’“ (Ezekijel 29:3,9)
Ovakvi ljudi su također nazvani u istom proroku gdje je opet Faraon ili Egipćanin subjekt ‘Edensko drveće u Podzemlju’ (Paklu), kako slijedi:
„Tutnjavom pada njegova potresoh narode kad ga strmoglavih u Podzemlje s onima što u jamu siđoše! I u podzemnom se kraju utješi sve drveće edensko, najizabranije i najljepše u Libanonu, sve što je vodu ispijalo. Na koga, dakle, među drvećem edenskim, naličiš svojom moći, slavom i veličinom? A sad si s njima oboren u podzemni kraj i s neobrezanima ležiš među onima što mačem bijahu probodeni. To je faraon i sve njegovo mnoštvo’ – riječ je Jehove Gospoda.”
(Ezekijel 31:16,18)
Ovdje ‘Edensko drveće’ predstavlja činjenice i spoznaju izvedenu iz Riječi koja je na ovaj način oskrvnuta putem rasuđivanja.