822. RIMOKATOLIČKI SVECI U DUHOVNOM SVIJETU

Opće je poznata stvar (ili ‘dobro se zna’) da čovjek nosi/ima u sebi, od svojih roditelja, nasljedno ili prirođeno zlo, ali samo nekolicina znaju gdje se to zlo u svoj punini nalazi. Ono obitava u ljubavi koja želi posjedovati dobra drugih ljudi, i ljubavi koja želi vladati nad drugima; jer ova potonja ljubav je takva da, ukoliko joj se to dopusti, eksplodira tako nasilno da gori sa požudom vladanja/gospodarenja nad svima, i naposlijetku želi da ju se zaziva i obožava kao Boga. Ta ljubav je zmija koja je prevarila Evu i Adama, jer reče ženi:

‘Bog zna da će se u dan kada pojedete ploda vaše oči otvoriti, i bit ćete kao bogovi.’ Postanak 3:4-5

Stoga, u onoj mjeri u kojoj čovjek hrli u ove ljubavi bez ograničenja, on se okreće od Boga prema sebi, i postaje samo-obožavalac; (doduše) on nakon toga može zazivati Boga iz ljubavi prema sebi sa gorljivim usnama, ali sa srcem koje je hladno i ispunjeno prezirom prema Bogu. A onda mu također i Božanske stvari Crkve mogu služiti kao sredstvo, ali vlast nad drugima/dominiranje je njegov cilj, (a) njegovo srce je u tim sredstvima samo dok ona poslužuju tom cilju. Takav čovjek, ako je uzdignut do najviših počasti, sebi onda izgleda kao Atlas koji na svojim ramenima nosi cijeli svijet, ili kao Febus koji sa svojim konjima nosi sunce oko zemlje.

823.    Kako je ovakva čovjekova priroda (ili ‘kako je čovjek prirođeno ovakav’), svi oni koji su papinskim bulama bili proglašeni svecima su odmaknuti i skriveni od pogleda drugih ljudi u duhovnom svijetu, tako da bi ih lišili sve komunikacije (ili ‘svakog kontakta’) sa njihovim obožavateljima. To je zbog toga da u njima ne bi oživio korijen najgoreg zla, i da ne bi pali u (ili ‘da ih ne bi odnijele’) fantastične obmane njihove mašte od kakvih pate demoni (ili ‘kakve vladaju među demonima’). U takve obmane upadaju (ili ‘tim obmanama su napadnuti’) oni koji su, za života na svijetu, imali ambiciju da ih nakon smrti ljudi zazivaju/obožavaju kao svece.

824.     Mnogi Rimokatolici, posebice redovnici, kada uđu u duhovni svijet, traže svece, posebice one čijem redu pripadaju (ili ‘posebice svece svoga reda’), i zapanjeni su što ih ne pronalaze. Ali nakon toga ih se nauči da su ti sveci izmiješani ili sa onima koji su u raju ili sa onima koji su u nižim predjelima zemlje te da ni na jednom ni na drugom mjestu (ili ‘ali bez obzira gdje se nalaze’) ne znaju ništa o tome da ih ljudi zazivaju i obožavaju. A oni koji to znaju i koji žele da ih ljudi zazivaju (obožavaju kao svece), padaju u zablude/ludilo i pričaju gluposti (= kao budale). Obožavanje svetaca (ili ‘klanjanje svecima’) je na nebu takva odvratnost (ili ‘nešto tako gnjusno’) da i sam pomen na to (ili ‘samo kada se čuje za to’) stvara/pobuđuje stravu/užas, pošto, u onoj mjeri u kojoj se (umjesto Gospodina Boga) obožava neki čovjek, u istoj toj mjeri je obožavanje zakinuto Gospodinu; jer u tom slučaju se ne može obožavati JEDINO Gospodina (ili ‘čovjek se u tom slučaju, kada obožava nekog drugog čovjeka, očigledno ne može klanjati JEDINO Gospodinu); a kada se ne obožava JEDINO Gospodin (ili ‘kada čovjek ne obožava JEDINO Gospodina’) onda se pojavljuje (ili ‘nastupa’) razdvajanje koje uništava vezu/općenje sa Njime (a time) i životnu sreću koja izvire iz te veze.

[2] Da bi naučio karakter Rimokatoličkih svetaca, i da bi to mogao objaviti/otkriti (ljudima na zemlji), bilo mi je, iz predjela niže zemlje, dovedeno nekih stotinjak onih koji su znali da su proglašeni svecima. Oni su došli iza mene. Samo nekolicina ih je prišlo od naprijed, a sa jednim od njih sam razgovarao, koji je, kako mi rekoše, bio Xavier. Dok je razgovarao sa mnom ponašao se kao budala (ili ‘bio je poput idiota’); međutim, ipak je bio u stanju izjaviti da na njegovom vlastitom mjestu, gdje je bio zatvoren sa ostalima, on nije budala/idiot, već takav postaje onda (ili ‘tako često’) kada o sebi razmišlja kao o svecu i kad želi da ga ljudi zazivaju. Nakon toga sam čuo slično mrmljanje od onih koji su bili iza mojih leđa. Sa tako-zvanim svecima na nebu stvari stoje drugačije; oni ne znaju ništa o tome što je učinjeno na zemlji (što se događa na zemlji), niti im je dozvoljeno razgovarati sa bilo kojim od Rimokatolika tko je u tom praznovjerju, tako da nijedna ideja o toj stvari ne bi ušla u njihov um (da bi ih se zaštitilo).

825.    Iz ovog stanja svetaca (ili ‘kad čovjek zna da je takvo njihovo stanje’) svatko može zaključiti kako je zazivanje svetaca ništa drugo do sprdnja (ili ‘čista besmislica’; lat. ‘modo ludibria’). Štoviše, ja mogu potvrditi da oni ta (ljudska) zazivanja ne čuju više do što ih čuju njihove slike koje su postavljene pored ceste, ne više od zidova crkve, ili ptica koje svoja gnijezda grade na crkvenim tornjevima. Oni koji im na zemlji služe (ili ‘njihove sluge na zemlji’) govore kako sveci vladaju na nebu u društvu/zajedno sa Gospodinom Isusom Kristom; ali to je izmišljotina i proizvod mašte (ili ‘ali to je neistina koju su izmislili’). Oni ne vladaju/kraljuju sa Gospodinom više nego sluga/konjušar sa svojim kraljem, ili vratar sa gospodarem/plemićem, ili pješak-glasnik sa nadbiskupom. Jer Ivan Krstitelj je rekao o Gospodinu,

‘Da mu on nije vrijedan odriješiti žnirance na cipelama (Marko 1:7; Ivan 1:27).’

Što se onda može reći o takvim ljudima?

826.    Parižanima, koji u duhovnom svijetu formiraju (ili ‘koji su u duhovnom svijetu formirani u’) zajednicu, se ponekad, na srednjoj visini, ukazuje žena u sjajnoj odjeći i sa svetim izrazem lica, koja tvrdi da je Ženeva (Genevieve). Ali kada ju neki od njih/ljudi počnu obožavati, njezino lice a isto tako i njezina odjeća se odmah promijene, i ona postane poput (bilo koje druge) obične žene. Ona ih kori zbog toga što žele obožavati ženu koja među svojim društvom nije više cijenjena od služavke, i iznenađena je da su ljudi na svijetu zavarani sa takvom glupošću.

827.    Ovome ću dodati jednu (ili ‘ovu’) naj-važniju činjenicu. Marija, Gospodinova majka, je jednom prošla (pokraj Swedenborga u duhovnom svijetu) pojavivši se iznad glave, u bijeloj odori. Ona je tada zastala da bi rekla kako je bila Gospodinova majka, i da Ga je ona uistinu rodila; ali da je postavši Bogom On skinuo (put off) sve ljudsko koje je dobio/primio od nje, tako da Ga ona sada obožava kao svoga Boga, i ne želi da Ga itko priznaje kao njezina sina, pošto je u Njemu sve Božansko.

E. Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 822-827’