POGLAVLJE 13

SVETA VEČERA 

I. BEZ ZNANJA O KORESPONDECIJAMA PRIRODNIH SA DUHOVNIM STVARIMA, NITKO NE MOŽE ZNATI PRIMJENE I DOBROBITI SVETE VEČERE.

698. Ovo je dijelom bilo objašnjeno u poglavlju o Krštenju, gdje je bilo ukazano da je ‘bez znanja o duhovnom smislu Riječi nemoguće znati što dva sakramenta, Krštenje i Sveta Večera, sadržavaju i ostvaruju.’ Ovo se može vidjeti u br. 667-669. Ovdje je rečeno ‘bez znanja o korespondencijama prirodnih sa duhovnim stvarima;’ to je ista stvar, pošto je uz pomoć korespondencija prirodno značenje Riječi na nebu promijenjeno u duhovno značenje. Otud je da ta dva značenja međusobno korespondiraju; i, prema tome, tko god je upoznat sa korespondencijama, može (po)zna(va)ti duhovno značenje. Što su korespondencije, i njihova priroda, se može vidjeti u poglavlju o Svetom Pismu, od početka do kraja; i također u objašnjenju Dekaloga, od prve zapovijedi do posljednje; a posebice u ‘Otkrovenju Otkrivenom’.

699. Svaki istinski Kršćanin priznaje da su dva sakramenta, Krštenje i Sveta Večera, sveti; i zaista, da su najsvetije stvari obožavanja u Kršćanskom svijetu; ali nitko ne zna gdje leži njihova svetost ili odakle je proizašla. Iz utemeljivanja Svete Večere, u prirodnom značenju, mi ne saznajemo ništa više nego da nam je za hranu dano Isusovo tijelo, i za piće Njegova krv; i da su namjesto ovih kruh i vino. Posljedično tome, tko može razmišljati drugačije nego da su oni sveti na račun Gospodnje zapovijedi. Prema tome, neki vrlo mudri mislioci u Crkvi su naučavali da, kada je Riječ nadodana elementu, sakrament je rezultat. Ali ovo porijeklo njegove svetosti, međutim, nije shvatljivo od strane razumijevanja, niti je očigledno iz njezinih elemenata i simbola: već je jedino zabilježeno u pamćenju. Iz tog razloga neki prisustvuju Svetoj Večeri u povjerenju kako su im grijesi oprošteni njezinim sredstvima, neki pošto vjeruju kako ona posvećuje; a neki pošto snaži vjeru, i na taj način također unapređuje spasenje.

             Oni koji o njoj razmišljaju površno, joj prisustvuju jedino da bi udovoljili (se pokorili) običaju, pošto su oduvijek tako činili od djetinstva; drugi opet, pošto ne vide razlog za nju, ju zanemaruju. Nereligiozni se, međutim, okreću od nje, govoreći sebi, ‘Što je to nego ceremonija, koja je od  strane svećenstva bila odjenuta u svetost? Jer što je tamo u njoj nego kruh i vino? A da su Kristovo tijelo koje je visilo na križu, i Njegova krv koja tada bila prolivena, podijeljeni pričesnicima zajedno sa kruhom i vinom, to nije ništa drugo nego izmišljotina.’ I tako dalje.

700. Takve ideje u svezi ovog najsvetijeg sakramenta se u današnje vrijeme podržavaju diljem cijelog Kršćanskog Svijeta jedino zato što se slažu sa značenjem Slova Riječi; a duhovno značenje, u kojem jedinom se primjena i dobrobit Svete Večere jasno vide u svojoj istini, je do sada bilo sakriveno, i nije bilo razotkriveno sve do sadašnjeg vremena. Ovo značenje je sada po prvi puta razotkriveno, pošto je ranije Kršćanstvo postojalo samo po imenu, a sa nekima jedino kao određena vrsta sjene. Jer do sada ljudi nisu direktno pristupali Spasitelju Osobno, i obožavali Ga kao jedinog Boga, u Kojem je Božansko Trojstvo, već jedino posredno; a to nije pristupati Mu i obožavati Ga već samo štovati Ga kao uzrok ljudskog spasenja. To nije glavni već posredni uzrok, koji je ispod i odvojen od glavnog uzroka.

             Ali po prvi puta sàmo Kršćanstvo počinje zoriti, i Gospod sada utemeljuje Novu Crkvu, koja je u Otkrovenju naznačena sa Novim Jeruzalemom, u kojoj su Bog Otac, Sin i Sveti Duh spoznati i priznati kao jedno, pošto su oni u jednoj Osobi. Gospodu se, prema tome, svidilo otkriti duhovno značenje Riječi, kako bi ova Njegova Crkva mogla ući u sâmu primjenu i dobrobit dva sakramenta, Krštenja i Svete Večere. Ovo slijedi kada ljudi sa očima svoga duha, tj. svojim razumijevanjem, vide svetost koja je sadržana unutra, i primjene ju na sebe same pomoću sredstava koja je Gospod naučavao u Svojoj Riječi.

701. Svetost sakramenta koji se ovdje obrađuje, bez otvaranja duhovnog značenja Riječi, ili što je ista stvar, bez otkrivanja korespondencija prirodnih sa duhovnim stvarima, se ne može unutarnje prepoznati više nego blago sakriveno u polju. Za takvo polje se smatra kako ne vrijedi više od običnog polja; ali kada je otkriveno da ono sadržava blago, onda se jako cijeni, i kupac tada zadobije za sebe njegovo veliko bogatstvo. A to bi posebice bio slučaj kada bi se (do)znalo kako je blago u njemu dragocjenije od sveg zlata.

[2] Odvojen od duhovnog značenja, ovaj sakrament je poput zatvorene kuće, pune dragulja i blaga, pored koje se prolazi kao pored bilo koje druge kuće u ulici. Kako je svećenstvo, međutim, izgradilo njezine zidove od mramora i njezin krov prekrilo sa zlatnim pločama, ona privlači poglede prolaznika, iziskujući njihovu pažnju, pohvalu i poštovanje. Drugačije je kada je kuća otvorena, i svakome je slobodno dozvoljeno ući, a čuvar iz njezina bogatstva nekima daje zajam, a drugima darove, svakome u skladu sa njegovom vrijednošću. Rečeno je kako su bogatstva dodijeljena kao dar, pošto su neiscrpna i neprestano se obnavljaju. Tako je i sa Riječju s obzirom na njezine duhovne sadržaje i sakramente s obzirom na njihova božanstvena bogatstva.

[3] Sakrament koji se ovdje obrađuje, bez otkrovenja njegove svetosti, koja leži sakrivena u njemu, je poput pijeska rijeke u kojem ima zlatnih zrnaca u velikom izobilju iako su jedva vidljiva; ali kada je njegova svetost otkrivena, on je poput zlata koje je bilo sakupljeno iz njega, pretopljenog u polugu i onda oblikovanog u prekrasne forme. Ovaj sakrament, dok je njegova svetost neotkrivena i nevidljiva, je poput sanduka ili kutije napravljene od bukve ili topole, u kojoj, složeni po redu u male odjeljke, leže dijamanti, rubini i mnoštvo drugog dragog kamenja. Tko, ako zna koje blago leži u njoj, ne cijeni taj sanduk ili kutiju, posebice kada ih vidi, i također kada su dana besplatno? Ovaj sakrament, bez otkrovenja njegove korespondencije sa nebom, i stoga bez da se nebeske stvari sa kojima korespondira vide, je poput anđela viđenog u svijetu u običnoj odjeći, koji je cijenjen jedino u skladu sa njegovom odjećom. Slučaj je potpuno drugačiji kada se zna kako je on anđeo, i kada se riječi anđeoske mudrosti čuju sa njegovih usana, i vidi se kako iz njegovih djela proizlaze prekrasne stvari.

[4] Razlika između svetosti koja je samo proglašena, i one koja je zaista vidljiva se može ilustrirati ovom zgodom koja je zabilježena iz onog što sam vidio i čuo u duhovnom svijetu. Tamo je bila čitana jedna poslanica, koju je zapisao Pavle dok je još bio u svijetu ali koja nije bila objavljena, bez da je itko znao da je bila Pavlova. Najprije je od strane slušatelja bila slabo ocijenjena; ali kada se otkrilo da se radi o jednoj od Pavlovih poslanica, bila je primljena sa radošću, I svaka stvar u njoj je bila obožavana. Na taj način je bilo očigledno da sâmo proglašavanje svetosti u slučaju Riječi i sakramenata, kada je to učinjeno od strane nadbiskupa svećeničkih, daje uistinu utisak svetosti. Ali drugačije je kada je sâma svetost otkrivena i vidljivo predstavljena pogledu, što je učinjeno otkrivanjem duhovnog značenja; jer tako vanjska svetost postaje unutarnjom, a pripisivanje svetosti postaje njezino priznavanje. Isto tako je sa svetošću sakramenta Svete Večere.

II. POMOĆU ZNANJA O KORESPONDENCIJAMA MOŽEMO DOZNATI ŠTO JE NAZNAČENO GOSPODNJIM TIJELOM I KRVLJU, I DA JE ISTO NAZNAČENO KRUHOM I VINOM; NAIME, DA JE GOSPODNJIM TIJELOM, I KRUHOM, NAZNAČENO BOŽANSKO DOBRO NJEGOVE LJUBAVI, I TAKOĐER SVO DOBRO LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU; A DA JE GOSPODNJOM KRVLJU, I VINOM, NAZNAČENA BOŽANSKA ISTINA NJEGOVE MUDROSTI, I TAKOĐER SVA ISTINA VJERE; I DA JE JEDENJEM NAZNAČENO PRISVAJANJE.

702. Pošto je u današnje vrijeme duhovno značenje Riječi bilo razotkriveno, i zajedno sa njime, korespondencije, jer ove su ono što posreduje između dva značenja, stoga je jedino potrebno navesti odlomke iz Riječi iz kojih se može jasno vidjeti što je naznačeno sa ‘tijelom i krvlju’, i također sa ‘kruhom i vinom’ u Svetoj Večeri. Ali ovima će prethoditi izvještaj o Gospodnjem utemeljivanju tog sakramenta, i također Njegova doktrina u vezi s Njegovim tijelom i krvlju, i u vezi s kruhom i vinom.

703. Gospodnje utemeljivanje Svete Večere. Isus je održavao Pashu sa Svojim učenicima; i kada je došla večer, On se sjeo sa njima:

‘Dok su blagovali, uze Isus kruh, blagoslovi ga, prelomi ga i dade ga učenicima Svojim i reče: Uzmite i jedite, ovo je tijelo Moje. Tada uze čašu, zahvali i pruži ju učenicima i reče: Pijte svi iz nje; Jer je ovo krv Moja i Novoga Zavjeta, koja se prolijeva za mnoge na oproštenje grijeha.’    Matej 26:26-28; Marko 14:22-24; Luka 22:19, 20.

Gospodnja doktrina u vezi s Njegovim Tijelom i Njegovom Krvlju, i u vezi s Kruhom i Vinom.

‘Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu što ostaje za život vječni, koju će vam dati Sin Čovječji… Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruha s neba; nego vam Otac Moj daje kruh istiniti s neba. Jer je kruh Božji Onaj, Koji silazi s neba i daje život svijetu. … Ja sam kruh života. Tko dolazi k Meni, neće nikad ogladnjeti; I tko vjeruje u Mene, neće nikad ožednjeti… Zaista, zaista, kažem vam, Tko vjeruje u Mene, ima život vječni. Ja sam kruh života. Oci su vaši jeli manu u pustinji, i pomriješe. Ovo je kruh, koji silazi s neba, da tko jede od njega, ne umre. Ja sam kruh živi, koji silazi s neba. Tko jede od ovoga kruha, živjet će dovijeka. Kruh, koji ću Ja dati, tijelo je Moje, koje ću dati za život svijeta. … Zaista zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi Njegove, nemate života u sebi. Tko jede tijelo Moje i pije krv Moju, ima život vječni, i Ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan. Jer je tijelo Moje pravo jelo i krv Moja pravo piće. Tko jede Moje tijelo i pije Moju krv, ostaje u Meni i Ja u njemu.’             Ivan 6:27, 32, 33, 35, 41, 47-51, 53-56.

704. Svatko tko je primio prosvjetljenje sa neba može u sebi percipirati da u ovim odlomcima ‘tijelo i krv’ ne naznačavaju tijelo i krv; već da u prirodnom značenju oni obadvoje naznačavaju muku križa, koje su se trebali prisjećati. Prema tome, kada je Gospod utemeljio ovu Večeru od posljednje Židovske i prve Kršćanske Pashe, On je rekao,

‘Činite ovo u sijećanju na Mene.’  Luka 22:19; 1 Korinćanima 11:24, 25.

Slično tome, ‘kruh i vino’ ne naznačavaju kruh i vino, već u prirodnom značenju isto što i tijelo i krv, to jest, muku križa; jer čitamo kako je:

‘Isus uzeo kruh, dao ga učenicima, i rekao, Ovo je tijelo Moje. I uzeo je pehar… I dao im ga, govoreći…  Ovo je krv Moja.’  Matej 26: Marko 14; Luka 22.

Iz tog razloga je On muku križa također nazvao ‘čašom’, Marko 14:36; Ivan 18:11.

705. Da ovo četvoro, ‘tijelo’, ‘krv’, ‘kruh i vino’, naznačavaju duhovne i božanstvene stvari koje im korespondiraju, može biti očigledno iz odlomaka u Riječi gdje su spomenuti. Da ‘tijelo’ (‘meso’) u Riječi naznačava nešto duhovno i božanstveno može biti očigledno iz ovih odlomaka:

‘Dođite, i skupite se na gozbu Boga velikoga; Da jedete mesa od kraljeva, i mesa zapovjednika i mesa od silnika i mesa od konja i njihovih jahača, i mesa od svih ljudi, i slobodnjaka i robova, i od malih i velikih!’  Otkrovenje 19:17, 18;

I u Ezekijelu:

‘Skupite se sa svih strana na žrtvenu gozbu Moju, što ću vam je zgotoviti, na veliku žrtvenu gozbu na gorama Izraelovim, da možete jesti mesa i piti krvi! Jest ćete mesa junaka, i piti krvi prinčeva zemaljskih… I jest ćete dok se nasitite, i piti krvi dok se ne opijete, žrtvom Mojom…  Tako ćete se nasititi za Mojim stolom konjima i konjanicima, junacima i ratnicima svake vrste… I Ja ću objaviti slavu Svoju među narodima.’              Ezekijel 39:17-21.

Svatko percipira da ‘tijelo’ (‘meso’) u ovim odlomcima ne znači ‘tijelo’, i da ‘krv’ ne znači krv, već duhovne i božanstvene stvari koje im korespondiraju. Inače, što bi bili ovo nego besmisleni i čudni izražaji, da trebaju jesti mesa (tijela) kraljeva, junaka, silnika, konja, i njihovih jahača; i da se za Njegovim stolom trebaju nasititi konjima i kočijama, sa junacima, i ratnicima svake vrste; i da trebaju piti krv prinčeva zemaljskih, i piti krv dok se ne opiju?

Jasno je da su ove stvari rečene o Gospodnjoj Svetoj Večeri, jer gozba se naziva ‘večerom Boga velikoga’, i također ‘velikom žrtvom’. Onda, kako se sve duhovne i božanstvene stvari odnose jedino prema dobru i istini, slijedi da ‘tijelo’ naznačava dobro ljubavi prema bližnjemu, a ‘krv’ istinu vjere; a u najuzvišenijem značenju, Gospoda s obzirom na Božansko Dobro Ljubavi i Božansku Istinu Mudrosti. Duhovno dobro je također naznačeno tijelom u ovim riječima u Ezekijelu:

‘Dat ću im jedno srce, i novi ću duh udahnuti u vas; Izvadit ću iz tijela njihova kameno srce… I dat ću im srce od mesa.’   Ezekijel 11:19; 36:26.

U Riječi ‘srce’ znači ljubav; prema tome, ljubav dobra je naznačena srcem od mesa. Štoviše, da ‘tijelo i krv’ naznačavaju duhovno dobro i duhovnu istinu, je još očiglednije iz značenja ‘kruha i vina’ u Gospodnjoj izjavi da je Njegovo tijelo kruh, a da je Njegova krv vino koje je bilo ispijeno iz čaše.

706. Božanska Istina Gospoda i Riječi je naznačena Njegovom krvlju, pošto je Božansko Dobro Ljubavi u duhovnom značenju naznačeno pomoću Njegovog tijela; a ovo dvoje su ujedinjeni u Njemu. Dobro je poznato kako je Gospod Riječ; a postoje dvije stvari na koje se odnose svi sadržaji u Riječi, naime, Božansko Dobro i Božanska Istina. Prema tome, ako se uzme da Riječ naznačava Gospoda, očigledno je da su Božansko Dobro i Istina naznačeni Njegovim tijelom i krvlju. Da je Božanska Istina Gospoda, ili Riječi naznačena krvlju, je očigledno iz brojnih odlomaka, kao iz onih u kojima je krv bila nazvana krvlju saveza; jer ‘savez’ predstavlja sjedinjenje, a sjedinjenje ostvaruje Gospod posredstvom Njegove Božanske Istine, kao u Zahariji:

‘Krvlju Tvoga saveza ću vratiti zarobljenike Tvoje iz jame.’  Zaharija 9:11.

I u Mojsiju:

‘Nakon što je Mojsije glasno pročitao knjigu zakona ljudima, uzeo je pola krvi i poškropio njome narod, i rekao, Ovo je krv saveza, što ga je Jehova sklopio s vama u svezi svih ovih riječi.’   Izlazak 24:3-8.

‘I Isus je uzeo čašu… I dao im je, govoreći… Ovo je Moja krv novog saveza.’  Matej 26:27, 28; Marko 14:24; Luka 22:20.

[2] ‘Krv novog saveza’ ili testamenta predstavlja Riječ, koja se naziva savezom i testamentom, i starim i novim, time Božansku Istinu koja je sadržana u njoj. Pošto je ova označena krvlju, stoga je Gospod dao Njegovim učenicima vino, govoreći, ‘Ovo je Moja krv.’ Vino predstavlja Božansku Istinu, i stoga se također naziva:

‘Krv grožđa.’ Postanak 49:11; Ponovljeni Zakon 32:14.

Ovo je još očiglednije iz Gospodnjih riječi:

‘Zaista zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi Njegove, nemate života u sebi…  Jer je tijelo Moje pravo jelo i krv Moja pravo piće. Tko jede Moje tijelo i pije Moju krv, ostaje u Meni i Ja u njemu.’    Ivan 6:50-58.

Sasvim je jasno da je Božanska Istina Riječi ovdje naznačena ‘krvlju’; jer rečeno je kako onaj koji pije ima život u sebi, i prebiva u Gospodu, i Gospod u njemu. U Crkvi može biti poznato kako to ostvaruju Božanska Istina i život u skladu sa njom, i da Sveta Večera to potvrđuje.

[3] Kako krv predstavlja Gospodnju Božansku Istinu, koja je također Božanska Istina Riječi, a kako je ova sâm savez i testament, i stari i novi, prema tome, krv je bila najsvetija reprezentacija u Izraelskoj Crkvi, u kojoj su sve stvari, i generalno i pojedinačno, bile korespondencije prirodnih sa duhovnim stvarima. Stoga je Izraelcima bilo rečeno:

‘Da uzmu pashalne krvi, i njome poškrope oba dovratnika i nadvratnik na kućama, da pošast ne bi došla na njih’,  Izlazak 12:7, 13, 22;

‘Da krvlju žrtve paljenice treba poškropiti oltar i njegovo podnožje; i Arona, i njegove sinove, i njihove haljine’, Izlazak 29:12, 16, 20, 21; Levitski Zakonik 1:5, 11, 15; 3:2, 8, 13; 4:25, 30, 34; 8:15, 24; 17:6; Brojevi 18:17; Ponovljeni Zakon 12:27;

‘I također veo koji se nalazio iznad kovčega, nad pomirilištem tamo, i rogove oltara sa mirisnim kadom’,            Levitski Zakonik 4:6, 7, 17, 18; 16:12-15.

Krv Jagnjetova u Otkrovenju ima slično značenje:

‘Ovi opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jagnjetovoj.’  Otkrovenje 7:14;

I također u ovom odlomku:

‘I bi velik rat u nebu: Mihael i anđeli njegovi borili su se sa zmajem… I oni ga pobijediše krvlju Jagnjeta i riječju svjedočanstva svojega.’   Otkrovenje 12:7, 11.

[4] Ne može se pretpostaviti kako su Mihael i njegovi anđeli pobijedili zmaja pomoću ijednih drugih sredstava nego Gospodnjom Božanskom Istinom u Riječi; jer anđeli na nebu ne mogu misliti o ikakvoj krvi, niti oni misle o Gospodnjoj muci, već o Božanskoj Istini, i o Njegovom uskrsnuću. Prema tome, kada čovjek misli o Gospodnjoj krvi, anđeli percipiraju Božansku Istinu Njegove Riječi; a kada on misli o Gospodnjoj muci, oni imaju percepciju Njegovog proslavljivanja, i tada jedino Njegovog uskrsnuća. Da je to tako mi je bilo dozvoljeno doznati pomoću dugotrajnog iskustva.

[5] Da ‘krv’ predstavlja Božansku Istinu, je očigledno također iz ovih riječi u Davidu:

‘Bog će spasiti život jadnima… I dragocjena će u očima Njegovim biti krv njihova. I dugo će živjeti, a On će ih darivat zlatom iz Šebe.’   Psalam 72:13-16.

‘Krv koja je dragocjena u očima Božjim’ predstavlja Božansku Istinu koju posjeduju; a ‘zlato Šebe’ je mudrost izvedena iz nje. Tako u Ezekijelu:

‘Skupite se… na veliku žrtvenu gozbu na gorama Izraelovim, da možete jesti mesa i piti krvi… pit ćete krvi prinčeva zemaljskih… dok se ne opijete… Tako ću objaviti slavu svoju među narodima.’    Ezekijel 39:17-21.

Prorok ovdje govori o Crkvi koju je Gospod trebao utemeljiti među narodima. Iznad je upravo bilo ukazano da ‘krv’ ne može značiti krv, nego istinu od Gospoda koju narodi posjeduju.

707. Da ‘kruh’ ima isto značenje kao tijelo je potpuno jasno iz Gospodnjih riječi:

‘Isus je uzeo kruh… i prelomio ga, i dao im ga, govoreći… Ovo je tijelo Moje.’ Matej 26; Marko 14; Luka 22;

također,

‘Kruh kojeg ću vam dati je tijelo Moje, koje ću dati za život svijeta.’ Ivan 6:51;

i On također kaže:

‘kako je On kruh života; i da će onaj koji jede toga kruha živjeti zauvijek,’ Ivan 6:48, 51, 58.

Taj kruh je također onaj kojeg naznačavaju žrtve, koje su se nazivale kruhom u sljedećim odlomcima:

‘Svećenik neka to spali na žrtveniku: to je prinosni kruh kao ognjena žrtva Gospodu.’  Levitski Zakonik 3:11, 16.

‘Sinovi Aronovi će biti sveti Bogu svojemu, i neka ne oskvrnjuju imena Boga Svojega, jer prinose ognjene Gospodnje žrtve, kruh Boga svojega. Zato imaju biti sveti. Moraš ga posvetiti, jer on prinosi kruh Boga tvojega…’ Potomak Aronov, koji ima na sebi kakvu manu tjelesnu, ne smije pristupiti, da prinosi kruh žrtveni Boga svojega.’   Levitski Zakonik 21:6, 8, 17, 21.

‘Daj sinovima Izraelovim ove odredbe, Prinosite Mi točno u određeno vrijeme prinose Moje, Moj kruh žrtve ognjene za miris ugodni Meni.’   Brojevi 28:2.

‘Onaj koji se dotakne čega nečistoga neka ne blaguje svetih prinosa, nego neka okupa svoje tijelo u vodi… Poslije toga  može blagovati od svetih prinosa jer mu je to kruh.’   Levitski Zakonik 22:6, 7.

‘Jesti svete stvari’ je bilo jesti meso prinosa, koje se ovdje također naziva kruhom; tako također u Malahiji 1:7. Isto je bilo predstavljeno žrtvama prinosnicama, koje su bile od pšeničnog brašna, i posljedično tome su bile kruh, Levitski Zakonik 2:1-11; 6:14-21; 7:9-13; i na drugim mjestima. Isto je također bilo predstavljeno ‘kruhom položenim na stol’, koji se nazivao ‘prinosnim kruhom’ i ‘kruhom obličja’, koji se spominje u Izlasku 25:30; 40:23; Levitskom Zakoniku 24:5-9. Da ‘kruh’ ne znači prirodni kruh, nego nebeski kruh, je očigledno iz ovih riječi:

‘Čovjek ne živi o samom kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz usta Jehovinih.’  Ponovljeni Zakon 8:3.

‘Poslat ću glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, nego slušanja riječi Jehovinih.’  Amos 8:11.

Štoviše, kruh predstavlja svu hranu,

Levitski Zakonik 24:5-9; Izlazak 25:30; 40:23; Brojevi 4:7; 1 Kraljevi 7:48.

Da također naznačava duhovnu hranu, je očigledno iz ovih Gospodnjih riječi:

‘Ne radite za hranu propadljivu, nego za hranu što ostaje za život vječni, koju će vam dati Sin čovječji.’  Ivan 6:27.

708. Da ‘vino’ ima isto značenje kao ‘krv’, je sasvim očigledno iz Gospodnjih riječi:

‘Isus je, uzimajući čašu, rekao: Ovo je Moja krv.’  Matej 26; Marko 14; Luka 22.

Također iz ovih riječi:

‘On u vinu pere haljinu Svoju i u krvi grožđa ogrtač Svoj.’  Postanak 49:11.

Ovo je bilo rečeno o Gospodu.

‘Pripravit će Jehova nad vojskama svima narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu izvrsna vina, najboljih najljepših jela i starih najčistijih vina.’   Izaija 25:6.

Ovo je bilo rečeno o sakramentu Svete Večere kojeg je Gospod trebao ustanoviti. Stoga opet:

‘Ustanite, svi žedni, dođite na vodè; koji nemate novaca, dođite, kupujte i jedite; kupujte vina bez novaca.’   Izaija 55:1.

‘Plod grožđa’ kojeg su novog trebali piti u kraljevstvu nebeskom,

Matej 26:29, Marko 14:25, Luka 22:18,

naznačava istinu Nove Crkve i novog neba. Prema tome se Crkva, također, na mnogim mjestima u Riječi, naziva ‘vinogradom’, kao u Izaiji 5:1, 2, 4; a Gospod Sebe naziva ‘istinskim trsom’, a one koji su nakalemljeni na Njega ‘lozama’, Ivan 15:1-6; pored mnogih drugih odlomaka.

709. Iz rečenog se sada može jasno vidjeti što je naznačeno Gospodnjim ‘tijelom i krvlju’, i također ‘kruhom i vinom’, u trostrukom značenju, prirodnom, duhovnom, i božanstvenom. Svatko u Kršćanskom svijetu tko je prožet religijskim principima može znati, ili ako ne zna, može naučiti, da postoji prirodna hrana baš kao i duhovna hrana, i da je prirodna hrana za tijelo, a duhovna hrana za dušu; jer Jehova Gospod kaže u Mojsiju:

‘Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz usta Jehovnih.’  Ponovljeni Zakon 8:3.

Pošto tijelo umire, a duša živi nakon smrti, slijedi da je duhovna hrana za vječno spasenje. Svatko, dakle, mora vidjeti da ove dvije vrste hrane ne smiju biti pobrkane. Ako ih itko pobrka, on mora formirati prirodne i čulne ideje u vezi s Gospodnjim tijelom i krvlju, i u vezi s kruhom i vinom, ideje koje su materijalne, tjelesne i čulne; a ove ugušuju duhovne ideje u vezi s ovim najsvetijim sakramentom. Ako je, međutim, itko tako priprosta uma da nije sposoban razmišljati iz svoga razumijevanja o ničemu osim onome što vidi sa svojim očima, ja bi ga savjetovao, kada blaguje kruh i vino, i čuje kako se nazivaju tijelom i krvlju Gospodnjim, da u dubini svoje duše razmišlja kako je ovo najsvetiji čin obožavanja, i da ima na umu Kristovu muku i Njegovu ljubav prema čovjekovom spasenju. Jer On kaže:

‘Činite ovo u sijećanju na Mene.’   Luka 22:19;

i:

‘Sin Čovječji je došao… dati život Svoj kao otkupninu za mnoge.’  Matej 20:28; Marko 10:45.

‘Ja život Svoj polažem za ovce.’  Ivan 10:15, 17; 15:13.

710. Ovo se također može ilustrirati pomoću poredbi. Tko se ne prisjeća i ne voli čovjeka koji se, iz gorljive ljubavi prema svojoj zemlji, bori protiv njezinih neprijatelja čak do svoje smrti, da bi ju na taj način mogao osloboditi od jarma ropstva? Tko se ne prisjeća i ne voli čovjeka koji, promatrajući svoje sugrađane u krajnjoj oskudici i kako umiru pred njegovim očima stisnuti neumoljivom glađu, iz svoje kuće iznosi svo svoje srebro i zlato i besplatno ga dijeli? Tko, opet, ne pamti i voli čovjeka koji, iz čiste ljubavi i prijateljstva, uzima jedino jagnje koje posjeduje, ubija ga, i iznosi pred svoje goste? I tako dalje.

III. KADA SE RAZUMIJE ONO ŠTO JE BILO REČENO IZNAD, MOŽE SE PERCIPIRATI DA SVETA VEČERA SADRŽAVA, UNIVERZALNO I POJEDINAČNO GLEDANO, SVE STVARI CRKVE I SVE STVARI NEBA.

711. Bilo je ukazano u prethodnom članku, da je Gospod Osobno u Svetoj Večeri, da su ‘tijelo i kruh’ Gospod s obzirom na Božansko Dobro Ljubavi, a da su ‘krv i vino’ Gospod s obzirom na Božansku Istinu Mudrosti. Na taj način Sveta Večera uključuje tri univerzalne stvari, naime, Gospoda, Njegovo Božansko Dobro i Njegovu Božansku Istinu. Pošto dakle Sveta Večera uključuje i sadržava ovo troje, slijedi da ona također uključuje i sadržava univerzalne stvari neba i crkve. A budući da sve pojedinačne stvari ovise o univerzalnima, baš kao što sadržaji ovise o njihovim spremnicima, slijedi također da Sveta Večera uključuje i sadržava sve pojedinačne stvari neba i Crkve. Kako su Božansko Doboro i Božanska Istina, obadvoje od Gospoda i obadvoje Gospod, ono što je naznačeno Njegovim ‘tijelom i krvlju’ i također ‘kruhom i vinom’, očigledno je kao primarna posljedica da Sveta Večera sadržava, i univerzalno i pojedinačno, sve stvari neba i Crkve.

712. Također je poznato da postoje tri suštinske stvari Crkve, naime, Bog, dobročinstvo i vjera, i da se sve stvari Crkve odnose prema ove tri, kao prema njihovim univerzalnostima. Ove tri su iste kao one upravo spomenute, jer Bog je u Svetoj Večeri Gospod, dobročinstvo je Božansko Dobro, a vjera je Božanska Istina. Što je dobročinstvo nego dobro koje čovjek čini od Gospoda? A što je vjera nego istina u koju čovjek vjeruje od Gospoda? Otud je da su u čovjeku, s obzirom na njegovo unutarnje, tri suštinske stvari, naime, duša ili um, volja i razumijevanje. Ove tri su primatelji univerzalnih stvari koje su upravo spomenute; sama duša ili um je primatelj Gospoda, jer ona živi od Njega; volja je primatelj ljubavi ili dobra, a razumijevanje je primatelj mudrosti ili istine. Prema tome, sve stvari, generalno i pojedinačno, u duši ili umu ne samo da se odnose prema ove tri univerzalne stvari neba i Crkve, već one također i proizlaze iz njih. Ne postoji ništa što proizlazi iz čovjeka što ne uključuje njegov um, volju i razumijevanje; a ako bi on bio lišen ijednog od ove tri, on ne bi bio ništa do nešto neživo. Slično tome, postoje tri suštinske stvari u čovjeku, s obzirom na njegovo vanjsko, prema kojima se sve stvari, generalno i pojedinačno, odnose, i o kojima ovise, naime, tijelo, srce i pluća. Ove tri tjelesne stvari također korespondiraju s tri stvari uma, sâmo tijelo sa dušom ili umom, srce sa voljom, a pluća ili disanje sa razumijevanjem. Da postoji takva korespondencija je bilo ukazano u potpunosti na prijašnjim stranicama. Tako su, dakle, sve stvari u čovjeku, generalno i pojedinačno, i što se tiče univerzalnih i što se tiče pojedinačnih stvari, bile tako formirane da budu primatelji ove tri univerzalne stvari neba i Crkve. To je zbog toga što je čovjek bio stvoren kao slika i naličje Božje, i posljedično tome da može biti u Gospodu i Gospod u njemu.

713. U drugu ruku, postoje tri suprotnosti ovim univerzalnim stvarima, naime, vrag, zlo i neistina. Vrag, pod kojim se misli na pakao, je suprotan Gospodu, zlo dobru, a neistina istini; i ovo troje čine jedno, jer gdje je vrag, tamo je također i zlo i posljedična neistina. Ove tri također sadržavaju, i univerzalno i pojedinačno, sve stvari pakla i također i svijeta; a ove su protivne nebu i Crkvi. Budući da su one protivne, one su, prema tome, u potpunosti razdvojene; ali ipak one se drže povezanima pomoću prekrasne podređenosti cijelog neba paklu, zla dobru, i neistine istini. Ova podređenost je obrađena u Nebu i Paklu (br. 536-544).

714. Da bi se pojedinačne stvari mogle držati zajedno u njihovom redu i povezanosti, nužno je da postoje temeljne univerzalne stvari, po kojima one postoje i u kojima one opstaju. Također je nužno da pojedinačne stvari trebaju prikazivati njihove univerzalne stvari pomoću određenog stupnja sličnosti; inače bi cjelina bila uništena zajedno sa njezinim dijelovima. Zahvaljujući ovom odnosu je da su sve stvari u svemiru bile sačuvane u njihovom integritetu od prvog dana stvaranja do sadašnjeg vremena, a tako će nastaviti i dalje. Poznato je da se sve stvari u svemiru odnose prema dobru i istini, pošto su sve stvari bile stvorene od strane Boga iz Božanskog Dobra Ljubavi posredstvom Božanske Istine Mudrosti. Uzmite štogod hoćete, životinju, grm ili kamen, i otkrit ćete kako su u njoj upisane, u određenoj vrsti odnosa, ove tri temeljne univerzalne stvari.

715. Pošto su Božansko Dobro i Božanska Istina temeljne univerzalnosti svih stvari neba i Crkve, Melkisedek, koji je predstavljao Gospoda, je pred Abrahama iznio kruh i vino, i blagoslovio ga. O Melkisedeku je ovako zapisano:

‘A Melkisedek, kralj Šalema, iznese kruha i vina (pred Abrahama). On je bio svećenik Boga Svevišnjega. I blagoslovio  ga je.’      Postanak 14:18, 19.

Melkisedek je reprezentirao Gospoda, kao što je očigledno iz ovih riječi u Davidu:

‘Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu.’  Psalam 110:4.

Da se ove riječi odnose na Gospoda se može vidjeti u Hebrejima:

5:6, 10; 6:20; 7:1, 10, 11, 15, 17, 21.

Melkisedek je iznio kruh i vino pošto ovo dvoje uključuju sve stvari neba i Crkve, i posljedično tome sve stvari koje se odnose na blagoslov, baš poput kruha i vina u Svetoj Večeri.

IV. U SVETOJ VEČERI JE GOSPOD U POTPUNOSTI PRISUTAN, I CIJELO NJEGOVO ISKUPLJENJE.

716. Očigledno je iz Gospodnjih vlastitih riječi kako je On u potpunosti prisutan u Svetoj Večeri, i s obzirom na proslavljeno ljudsko, i s obzirom na Božansko iz kojeg je Ljudsko proizašlo. Da je Njegovo Ljudsko prisutno u Svetoj Večeri je očigledno iz ovih riječi:

‘Isus uze kruh… pa ga razlomi, dade Svojim učenicima i reče:… Ovo  je tijelo Moje! I uze čašu… i dade im govoreći:… Ovo je krv Moja.’  Matej 26; Marko 14; Luka 22;

Ponovo u Ivanu:

‘Ja Sam kruh života. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću Ja dati tijelo je Moje… Zaista, zaista, kažem vam:… Tko jede Moje tijelo i pije Moju krv, u Meni ostaje i Ja u njemu… i živjet će vječno.’ Ivan 6.

Iz ovih je riječi jasno vidljivo kako je Gospod s obzirom na Njegovo proslavljeno Ljudsko prisutan u Svetoj Večeri. Da je Gospod također u potpunosti prisutan u Svetoj Večeri s obzirom na Njegovo Božansko odakle je Ljudsko proizašlo, je očigledno iz ovog, da je On kruh koji je sišao sa neba, Ivan 6. On je sišao dolje sa neba sa Božanskim, jer rečeno je:

‘Riječ je bila s Bogom, i Riječ je bila Bog… Sve stvari su bile stvorene po Njemu… I Riječ je tijelom postala.’   Ivan 1:1, 3, 14;

I nadalje iz ovih izjava:

‘Da su On i Otac jedno, Ivan 10:30;

‘Da su sve Očeve stvari također Njegove, Ivan 3:35, 16:15;

‘Da je On u Ocu i da je Otac u Njemu, Ivan 14:10, 11, i na drugim mjestima.

To se nadalje vidi iz ovog razmatranja, da Njegovo Božansko ne može biti više razdvojeno od Njegovog Ljudskog nego duša od tijela. Prema tome, kada je rečeno kako je Gospod s obzirom na Njegovo Ljudsko u potpunosti prisutan u Svetoj Večeri, slijedi kako je Božansko, odakle je Ljudsko proizašlo, također prisutno u isto vrijeme. Zatim, pošto ‘tijelo’ Gospodnje predstavlja Božansko Dobro Njegove Ljubavi, a Njegova ‘krv’ Božansku Istinu Njegove Mudrosti, očigledno je kako je Gospod, i s obzirom na Njegovo Božansko i s obzirom na Njegovo Božansko Ljudsko, u potpunosti prisutan u Svetoj Večeri; i posljedično tome je ona  duhovni obrok.

717. Iz upravo rečenog slijedi kako je cijelo Gospodnje Iskupljenje u Svetoj Večeri; jer gdje je Gospod u potpunosti prisutan, tamo je također Njegovo cijelo Iskupljenje. Jer On je s obzirom na Njegovo Ljudsko Iskupitelj, i posljedično tome je On također sâmo Iskupljenje; i gdje je On u potpunosti prisutan, ništa od iskupljenja ne može biti odsutno. Na račun toga, svi koji na dostojan način pristupaju Svetoj Večeri postaju Njegovi iskupljenici. Pošto iskupljenje znači izbavljenje od pakla, sjedinjenje sa Gospodom, i spasenje, što su predmeti koji su kasnije obrađeni u ovom poglavlju, a potpunije u poglavlju o Iskupljenju, stoga, te su dobrobiti dane čovjeku u Svetoj Večeri; ne zaista u stupnju kako to Gospod želi, jer iz Njegove Božanske Ljubavi ih On želi dati svima, nego u stupnju u kojem ih čovjek prima; i onaj koji prima je iskupljen sukladno njegovom primanju. Otud je očigledno kako rezultati i dobrobiti Gospodnjeg Iskupljenja dolaze onima koji na dostojan način prilaze Svetoj Večeri.

718. Svaki čovjek zdrava razuma ima sposobnost primanja mudrosti od Gospoda; to jest, stjecanja do u vječnost mnogih istina od kojih je mudrost formirana. On također ima i sposobnost primanja ljubavi; to jest, rađanja, isto tako do vječnosti, dobrih plodova od kojih je formirana ljubav. Ovo neprestano povećanje dobra, i otud ljubavi, i također istine, i otud mudrosti, je podareno anđelima, i također ljudima koji postaju anđeli; a kako je Gospod sâma Ljubav i sâma Mudrost, slijedi kako čovjek ima kapacitet sebe sjediniti sa Gospodom, i Gospoda sa samim sobom, zauvijek. Usprkos tome, budući da je čovjek konačan, Gospodnje Božansko ne može biti sjedinjeno sa njime, već jedino pripojeno; kao što je, na primjer, nemoguće sunčevim svjetlosnim valovima sjediniti se sa okom, i zvučnim valovima sjediniti se sa uhom; ovi jedino mogu biti pripojeni, i na taj način su gledanje i slušanje omogućeni. Čovjek nije život u sebi, kao što je to Gospod čak s obzirom na Njegovo Ljudsko, Ivan 5:26; već je čovjek primatelj života, a sâm život je jedino pripojen čovjeku, ne sjedinjen sa njime. Ova opažanja su bila nadodana da bi čitatelj mogao razumjeti kako su Gospod, i Njegovo cijelo Iskupljenje, u potpunosti prisutni u Svetoj Večeri.

V. GOSPOD JE PRISUTAN I OTVARA NEBO ONIMA KOJI DOSTOJNO PRISTUPAJU SVETOJ VEČERI; I ON JE TAKOĐE PRISUTAN SA ONIMA KOJI JOJ PRISTUPAJU NEDOSTOJNO, ALI NJIMA NE OTVARA NEBO; POSLJEDIČNO TOME, KAO ŠTO JE KRŠTENJE UVOĐENJE U CRKVU, TAKO JE SVETA VEČERA UVOĐENJE U NEBO.

719. Tko su oni koji dostojno prilaze Svetoj Večeri je ukazano u dva članka koji slijede, i istovremeno, putem kontrasta, tko su oni koji joj pristupaju na nedostojan način. Gospod je prisutan i sa dostojnima i nedostojnima, pošto je On sveprisutan i na nebu i u paklu, i također u svijetu, tako s zlim baš kao i sa dobrim ljudima. Ali sa dobrima, to jest, preporođenima, On je prisutan i s obzirom na univerzalne i s obzirom na pojedinačne stvari; jer Gospod je u njima, i oni su u Gospodu; a gdje je On, tamo je nebo. Nebo također sačinjava tijelo Gospodnje; prema tome biti u Njegovom tijelu, je istovremeno biti u nebu.

[2]         Prisustvo Gospodnje, međutim, sa onima koji nedostojno pristupaju je Njegovo univerzalno ali ne Njegovo pojedinačno prisustvo; ili, što je isto, to je izvanjsko ali ne i unutarnje prisustvo. Gospodnje univerzalno i pojedinačno prisustvo čini da čovjek živi kao čovjek, i da uživa sposobnost saznavanja, razumijevanja, te racionalnog govora iz razumijevanja. Jer čovjek je rođen za nebo, i, prema tome, je također duhovan; a ne poput zvijeri, samo prirodan. On također uživa sposobnost htijenja i činjenja štogod njegovo razumijevanje može znati, razumijeti, i posljedično tome racionalno izraziti. Ali ako volja odbija priznati istinski racionalne stvari razumijevanja, a ove su također iznutra duhovne, čovjek onda postaje izvanjski.

[3]         Sa onima, stoga, koji jedino razumiju što je istinito i dobro, Gospodnje prisustvo je univerzalno i vanjsko; ali sa onima koji također žele i čine što je istinito i dobro, ono je i univerzalno i pojedinačno, to jest, i unutarnje i vanjsko. Oni koji jedino razumiju i govore o istini i dobru, su poput ludih djevica, koje su imale svjetiljke ali ne i ulja; dok su oni koji ne samo što razumiju i govore o istini i dobru, već ih također žele i čine, poput mudrih djevica koje su bile primljene na vjenčanje, dok su druge stajale napolju i kucale, ali nisu bile primljene, Matej 25:1-12. Iz ovog je očigledno da je Gospod prisutan i otvara nebo onima koji dostojno pristupaju Svetoj Večeri; i da je On također prisutan sa onima koji joj pristupaju na nedostojan način, ali im ne otvara nebo.

720. Ipak ne smije se pretpostaviti kako Gospod zatvara nebo pred onima koji joj pristupaju na nedostojan način; ovo On ne čini ni jednom čovjeku, sve do kraja njegovog života na svijetu. Činjenica je, da čovjek sam sebi zatvara nebo, odbacivanjem vjere i zlim životom. Usprkos tome, on se neprestano održava u mogućnosti pokajanja i obraćenja; jer Gospod je neprestano prisutan, i željan biti primljen, jer On kaže:

‘Ja stojim na vratima i kucam; ako ijedan čovjek čuje Moj glas, i otvori vrata, Ja ću ući k njemu, i večerati sa njime, i on sa Mnom.’  Otkrovenje 3:20.

Krivnja, prema tome, počiva na čovjeku, ako on ne otvori vrata. Drugačije je nakon smrti. Onda je nebo zatvoreno, i ne može biti otvoreno onima koji su, sve do kraja svoga života, na nedostojan način pristupali Svetom Stolu; jer unutrašnjosti njihovih umova su sada fiksirane i potvrđene.

721. Bilo je ukazano u poglavlju o Krštenju kako je ono uvođenje u Crkvu; a očigledno je iz upravo rečenog, ako se jasno razumije, da je Sveta Večera uvođenje u nebo. Ova dva sakramenta su poput kapija vječnog života. Krštenje je prva kapija, kroz koju je svaki Kršćanin primljen i uveden u ono što Crkva naučava iz Riječi o budućem životu; a svo to učenje je sredstvo pomoću kojeg se čovjek može pripremiti i voditi do neba. Druga kapija je Sveta Večera, kroz koju svatko tko je sebi dozvolio biti pripremljen i vođen od strane Gospoda, biva primljen i uveden u nebo; ne postoje druge univerzalne kapije.

             Ova dva sakramenta se mogu usporediti sa naobrazbom i krunidbom princa prijestolonasljednika. On je najprije uveden u znanje o vještini rukovođenja, i onda je okrunjen i preuzima na sebe rukovođenje. Oni se također mogu usporediti sa onime što se događa sa nasljednikom velikog posjeda. On najprije uči i prolazi trening u onome što se odnosi prema pravilnom raspolaganju sa imanjem i bogatstvom, i nakon toga dolazi u njihov posjed i rukovanje. Oni se mogu usporediti također sa izgradnjom kuće, i useljenjem u nju; i sa čovjekovom podukom od rođenja do doba kada može primjenjivati svoje vlastito pravo i prosudbu, i sa njegovim naknadnim racionalnim i duhovnim životom. Jedan period mora prethoditi prije nego se drugi može postići, jer potonji nije moguć bez prijašnjeg. Ovi primjeri mogu služiti da bi ilustrirali kako su Krštenje i Sveta Večera poput dvije kapije, kroz koje je čovjek uveden u vječan život. Prva kapija vodi do ravnice koju on mora preći, a druga je cilj gdje je nagrada prema kojoj je on usmjerio kurs svojeg putovanja. Jer pobjednički vijenac se ne daje sve dok borba ne završi, niti nagrada dok natjecanje nije bilo odlučeno.

VI. ONI DOSTOJNO PRISTUPAJU SVETOJ VEČERI KOJI IMAJU VJERU U GOSPODA I DOBROČINSTVO PREMA BLIŽNJEMU; STOGA ONI KOJI SU PREPOROĐENI.

722. Svaki Kršćanin koji proučava Riječ zna, priznaje i percipira da su Bog, dobročinstvo i vjera tri univerzalne stvari Crkve, pošto su one univerzalna sredstva spasenja. Sam razum, ako u njemu ima išta duhovnoga, naučava da Bog mora biti priznat kako bi čovjek mogao imati religiju i bilo što od Crkve u sebi. Prema tome, tkogod dolazi na Svetu Večeru i ne priznaje Boga, on ju oskvrnjuje; jer on sa svojim očima vidi kruh i vino, i kuša ih sa svojim jezikom, ali u njegovom umu se misli, ‘Ovo nije ništa drugo nego beskorisna ceremonija. Kako se kruh i vino mogu razlikovati od istih na mome stolui? Ipak ja to činim, da ne bi bio optužen od strane svećenstva, i onda od strane običnih ljudi, za sramotan zločin kako sam ateista.

[2]         Nakon priznavanja Boga, dobročinstvo je drugo sredstvo pomoću kojeg čovjek dostojno pristupa Svetoj Večeri. To je očigledno iz Riječi a također iz podsticanja koja se čitaju diljem cijelog Kršćanskog svijeta prije samog dolaska (na Svetu Večeru). Jasno je iz ovog odlomka u Riječi:

‘Prva zapovijed i odredba jest, da čovjek treba ljubiti Boga iznad svih stvari, i bližnjega kao sebe samoga.’  Matej 22:34-39; Luka 10:25-28;

A u Pavlu je rečeno:

‘Kako postoje tri stvari koje koriste spasenju, a najveća od njih je dobročinstvo.’  1 Korinćanima 13:13.

Također iz ovih odlomaka:

‘Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko obožava Boga i vrši li Njegovu volju, toga uslišava.’          Ivan 9:31.

‘Svako stablo koje ne donosi dobrog ploda se siječe i baca u oganj.’  Matej 7:19, 20;  Luka 13:8, 9.

[3]         Očigledno je, također, iz podsticanja koja se čitaju diljem cijelog Kršćanskog svijeta prije dolaska na Svetu Večeru; jer u ovima su ljudi svugdje najozbiljnije upozoreni da budu u dobročinstvu putem pomirenja i pokajanja. Ja ću navesti jedino sljedeće riječi iz podsticanja pričesnicima u Crkvi Engleske:

‘Način i sredstva uz pomoć kojih se može postati dostojnim sudionikom tog Svetog Stola su, prvo, preispitati vaše živote kao i razgovore u ogledalu Božanskih Zapovijedi, i gdje god primjetite kako ste sagriješili, bilo voljom, riječju ili djelom, tamo se trebate pokajati nad tim svojim grijehom zažaliti, i priznati svoje grijehe Svemogućem Bogu, sa iskrenom idejom da promijenite svoj život; a ako primjetite da vaši grijesi nisu samo protiv Boga, već i protiv vašeg bližnjega, onda se sa njime trebate pomiriti, i biti spremni pružiti nadoknadu kao i zadovoljštinu, i to najviše koliko je to u vašoj moći, za svu štetu i zlo koje ste učinili bilo kome, te istovremeno biti spremni oprostiti drugima koji su protiv vas sagriješili, kako bi i vama Bog mogao oprostiti grijehe; jer u protivnom primanje Svete Pričesti neće učiniti ništa drugo do povećati vaše prokletstvo. Stoga, ako je itko od vas bogohulnik, ako kleveće ili prezire Njegovu Riječ, ako je preljubnik, ili pak zlonamjeran i zavistan, ili učesnik bilo kojeg drugog teškog grijeha, neka se pokaje zbog svojih grijeha, ili neka ne dolazi pred Sveti Stol, da ne bi nakon uzimanja Svetog Sakramenta vrag ušao u njega, kako je ušao u Judu, te ga napunio sa svim nepravednostima (zloćama), uništavajući mu tako i tijelo i dušu.’

[4]         Vjera u Gospoda je treće sredstvo putem kojeg čovjek može dostojno zadobiti dobrobiti Svete Večere, pošto dobročinstvo i vjera čine jedno, poput topline i svjetla u proljeće, sjedinjenjem kojih svako stablo ima nov život. Na isti način svaki čovjek živi od duhovne topline, koja je dobročinstvo, i od duhovnog svjetla, koje je istina vjere. Da to ostvaruje vjera u Gospoda je očigledno iz ovih odlomaka:

‘Onaj koji vjeruje u Mene… neće nikad umrijeti, nego će živjeti.’  Ivan 11:25, 26.

‘Ovo je volja Očeva, da svaki koji vjeruje u Sina, ima život vječni.’  Ivan 6:40.

‘Bog je tako volio svijet da je dao Svoga Jedinorođenog Sina, da tkogod vjeruje u Njega, ima život vječni.’  Ivan 3:16.

‘Onaj koji vjeruje u Sina ima život vječni, ali onaj koji ne vjeruje u Sina neće vidjeti života; nego gnjev Božji ostaje u njemu.’  Ivan 3:36.

‘Mi smo u istini, u Sinu Božjemu, Isusu Kristu. To je Bog istiniti, i vječni život.’  1 Ivanova 5:20.

723. Bilo je ukazano u poglavlju o Ponovnom Formiranju i Preporodu kako je čovjek preporođen pomoću ovo troje, Gospoda, dobročinstva i vjere, koji djeluju kao jedno; i da ukoliko čovjek nije preporođen on ne može doći na nebo. Prema tome, Gospod ne može otvoriti nebo nikome osim preporođenima, i nakon prirodne smrti nijedni drugi nisu primljeni. Pod preporođenima, koji dostojno pristupaju Svetoj Večeri, se misli na one koji su unutarnje u ove tri suštinske stvari Crkve i neba, ali ne oni koji su u njima jedino izvanjski; jer potonji ispovijedaju Gospoda ne sa dušom već jedino sa usnama, i vrše dobročinstvo prema bližnjemu ne sa srcem, već jedino izvanjskom službom. Takvi su svi koji čine zlo, u skladu sa riječima Gospodnjim:

‘Tada ćete početi  govoriti: Pa mi smo s Tobom jeli i pili, po našim Si trgovima naučavao! A On će vam reći: Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od Mene, svi zlotvori.’  Luka 13:26, 27.

724. Kao i raniji predmeti, ovo se može ilustrirati uz pomoć različitih poredbi i korespondencija, poput slijedećih. Nitko nije primljen za carev ili kraljev stol, osim onih koji su visokog položaja ili ranga; a čak i ovi, prije njihovog pristupanja, sebe oblače u pristojnu odjeću, i nose svoje prikladne urese, tako da bi bili primljeni na milostiv i povoljan način. Zašto onda ljudi ne bi tako pristupali stolu Gospodnjem, koji je Gospodar gospodara i Kralj kraljeva, Otkrovenje 17:14, za kojeg su svi pozvani i prizvani? Jedino oni, međutim, koji su duhovno dostojni i koji su obučeni u časnu odjeću, nakon što se ustanu sa stola, bivaju primljeni u nebeske palače, i u tamnošnje radosti. Oni su čašćeni poput prinčeva pošto su sinovi velikog Kralja; i oni nakon toga svakodnevno sjede sa Abrahamom, Izakom i Jakovom, Matej 8:11, koji predstavljaju Gospoda s obzirom na Božansko Božanstveno, Božansko Duhovno i Božansko Prirodno. To se također može usporediti sa vjenčanjem na zemlji, na kojeg su pozvani jedino rodbina, veze i prijatelji zaručnika i zaručnice. Ako bilo koja druga osoba uđe, ona je doista primljena; ali kako nema mjesta koje joj je određeno za stolom, ona odlazi. Tako isto je sa onima koji su pozvani na vjenčanje Gospoda kao Zaručnika, sa Crkvom kao Zaručnicom. Među njima su oni rođaci, veze i prijatelji, koji svoje porijeklo vuku od Gospoda putem preporoda. Štoviše, nitko na svijetu nije primljen u nečije prijateljstvo ukoliko on nema iskreno povjerenje u njega i voljno mu služi. Takvog a ne druge on uračunava među svoje vlastite, i povjerava mu svoja dobra.

VII. ONI KOJI DOSTOJNO PRISTUPAJU SVETOJ VEČERI SU U GOSPODU, I ON U NJIMA; POSLJEDIČNO TOME, SJEDINJENJE SA GOSPODOM JE OSTVARENO POMOĆU SVETE VEČERE.

725. Već je bilo ukazano u nekoliko poglavlja da Svetoj Večeri dostojno pristupaju oni koji su u vjeri u Gospoda i dobročinstvu prema bližnjemu; da istine vjere uzrokuju Gospodnje prisustvo; a da dobra dobročinstva zajedno sa vjerom, donose sjedinjenje. Slijedi, prema tome, da su oni koji dostojno pristupaju Svetoj Večeri sjedinjeni sa Gospodom; a oni koji su sjedinjeni sa Gospodom su u Njemu, i On je u njima. Da se ovo događa sa onima koji dostojno pristupaju, Gospod Osobno naučava u Ivanu, u ovim riječima:

‘Tko jede Moje tijelo i pije Moju krv, u Meni ostaje i Ja u njemu.’  Ivan 6:56.

Da je to sjedinjenje sa Gospodom, On također naučava na drugom mjestu u istom Evanđelju:

‘Ostanite u Meni i Ja u vama… Tko ostaje u Meni i Ja u njemu, taj donosi mnogo roda.’  Ivan 15:4, 5.

Biti sjedinjen sa Gospodom je isto što i biti među onima koji su u Njegovom tijelu; a Njegovo tijelo čine oni koji vjeruju u Njega, i vrše Njegovu volju. Njegova volja je prakticiranje dobročinstva u skladu sa istinama vjere.

726. Vječni život i spasenje nije moguće postići bez sjedinjenja sa Gospodom, pošto je On vječni život i spasenje. Da je on vječni život je jasno vidljivo iz odlomaka u Riječi, kao recimo iz ovog u Ivanu:

‘Isus Krist je Bog Istiniti i život vječni.’  1 Ivanova 5:20.

Da je On spasenje je jednako tako očigledno, pošto su spasenje i vječni život jedno. Njegovo ime ‘Isus’ također predstavlja spasenje; i stoga se On, diljem cijelog Kršćanskog svijeta, naziva Spasiteljem. Usprkos tome, jedino oni dostojno pristupaju Svetoj Večeri koji su unutarnje sjedinjeni sa Gospodom. Oni su unutarnje sjedinjeni sa Gospodom koji su preporođeni; a koji su preporođeni je bilo ukazano u poglavlju o Ponovnom Formiranju i Preporodu.

             Ima mnogih, doista, koji ispovijedaju Gospoda, i koji čine dobro bližnjemu; ali ukoliko oni ne djeluju iz ljubavi prema bližnjemu i iz vjere u Gospoda, oni nisu preporođeni. Jer oni čine dobro bližnjemu jedino iz razloga koji u obzir uzimaju svijet i njih same, a ne bližnjega kao bližnjega. Njihova djela su samo prirodna i unutarnje lišena ičeg duhovnog, pošto oni jedino sa usnama ispovijedaju Gospoda, od Koga su njihova srca jako daleko. Sâma ljubav prema bližnjemu i sâma vjera su od Gospoda jedino; i obadvoje su dani čovjeku kada iz svoje slobodne volje čini dobro bližnjemu na prirodnom polju, vjeruje u istine racionalno, i gleda u Gospoda, čineći ove tri stvari pošto su zapovjeđene u Riječi. Onda Gospod usađuje dobročinstvo i vjeru unutarnje u njega, i obadvoje čini duhovnima. Tako Gospod sjedinjuje čovjeka sa Sobom, a čovjek sjedinjuje sebe sa Gospodom; jer sjedinjenja ne može biti ako nije uzajamno. Sve to, međutim, je bilo u potpunosti ukazano u poglavljima o Dobročinstvu i Vjeri, Slobodnoj Volji i Preporodu.

727. Uočilo se kako su intimna prijateljstva i združivanja u svijetu promaknuta pomoću pozivnica za sudjelovanje u objedu za nečijim stolom; jer na taj način osoba koja poziva ima u vidu takav neki cilj koji promovira slaganje ili prijateljstvo. Puno veća svrha se poslužuje kada su pozivi prošireni na duhovne ciljeve. Gozbe u drevnim Crkvama su bile gozbe dobročinstva, a iste takve su bile i u primitivnoj Kršćanskoj Crkvi. U tim prilikama su gosti jedni druge ohrabrivali da sa iskrenošću srca nastave obožavati Gospoda. Zajedničko objedovanje prinosa u Šatoru od strane Djece Izraela je predstavljalo jednodušnost u obožavanju Jehove; i, prema tome, meso koje se jelo se nazivalo svetim, pošto je bilo dio prinosa, Jeremija 11:5; Hagaj 2:12; i na mnogim drugim mjestima. Zašto, onda, kruh i vino ne bi bili nazvani svetima, čak i pashalno meso, za Večerom Gospodnjom, koji je Sebe ponudio za grijehe cijelog svijeta?

[2]         Štoviše, sjedinjenje sa Gospodom posredstvom Svete Večere se može ilustrirati pomoću veza između nekoliko obitelji  koje svoje porijeklo vuku od zajednočkog pretka. Od njega dolaze oni koji su povezani krvnom vezom, i, po njihovom redu, srodstvom i vezama, i svi oni izvode nešto iz prvobitnog koljena. Oni na taj način ne nasljeđuju zbilja tijelo i krv; ali oni dobijaju od tijela i krvi dušu, i posljedično tome naklonost k sličnim stvarima pomoću kojih je ostvareno sjedinjenje. Samo ovo sjedinjenje se generalno pokazuje na njihovim licima baš kao i u njihovim običajima; i, prema tome, oni se nazivaju jednim tijelom, kao u Postanku, 29:14; 37:27; 2 Samuelu 5:1; 19:12, 13; i na drugim mjestima.

[3]         Slično je po pitanju sjedinjenja sa Gospodom, koji je Otac svih vjernih i blaženih. Sjedinjenje sa Njime je ostvareno posredstvom ljubavi i vjere, a putem ovih se dvoje tako sjedinjenih nazivaju jednim tijelom. Prema tome, Gospod je rekao:

‘Onaj koji jede Moje tijelo, i pije Moju krv boravi u Meni, i Ja u njemu.’  Ivan 6:56.

Svatko vidi kako kruh i vino to ne ostvaruju, nego dobro ljubavi, koje je naznačeno ‘kruhom’, i istina vjere, koja je naznačena ‘vinom’, koji su Gospodnji vlastiti, iz Koga jedinog oni proizlaze i bivaju komunicirani. Svo je sjedinjenje, štoviše, ostvareno pomoću ljubavi, a ljubav nije ljubav bez povjerenja. Oni koji vjeruju kako je kruh tijelo, a vino krv, i koji ne mogu uzdignuti njihovu misao iza ovoga mogu ostati u njihovom vjerovanju. Oni bi, međutim, trebali, također vjerovati kako je tamo prisutno nešto najsvetije što ostvaruje sjedinjenje sa Gospodom; i da je to dodijeljeno čovjeku i pripojeno mu kao njegovo vlastito, iako to neprestano ostaje Gospodnje.

VIII. ONIMA KOJI JOJ DOSTOJNO PRISTUPAJU, SVETA VEČERA JE KAO POTPIS I PEČAT KAKO SU ONI SINOVI BOŽJI.

728. Onima koji joj dostojno pristupaju, Sveta Večera je potpis i pečat da su oni sinovi Božji, pošto je, kao što je bilo rečeno iznad, Gospod onda prisutan, i uvodi u nebo one koji su rođeni od Njega, to jest, one koji su preporođeni. Sveta Večera to ostvaruje, pošto je Gospod onda prisutan čak s obzirom na Njegovo Ljudsko; jer bilo je ukazano iznad kako je Gospod, i cijelo Njegovo iskupljenje, u potpunosti prisutan u Svetoj Večeri. Prema tome, On kaže o kruhu, ‘Ovo je moje tijelo,’ a o vinu, ‘Ovo je moja krv.’ On posljedično tome u tim vremenima njih prima u Svoje tijelo, koje je formirano od neba i Crkve.

             Kada je čovjek bio preporođen, Gospod je doista prisutan, i priprema ga za nebo pomoću Svojeg Božanskog Djelovanja. Međutim, kako bi on doista mogao ući, on mora sebe stvarno predstaviti Gospodu; a kako Gospod sebe u stvari predstavlja čovjeku, čovjek Ga također mora primiti, ne doista kakav je On dok visi na križu, nego kakav je sada u Svom proslavljenom Ljudskom, u kojem je On prisutan. Tijelo ovog je Božansko Dobro, a njegova krv Božanska Istina, koji su dani čovjeku; a putem ovih je on preporođen, i u Gospodu je i Gospod u njemu; jer kao što je bilo ukazano iznad, jedenje na Svetoj Večeri je duhovno jedenje. Iz pravilnog primanja ovih stvari je očigledno da je Sveta Večera potpis i pečat da su oni koji dostojno pristupaju sinovi Božji.

729. Oni, međutim, koji umru kao nedonoščad ili u ranom djetinstvu, i time ne pristignu do takvog doba da mogu dostojno pristupati Svetoj Večeri, su uvedeni u nebo od strane Gospoda kroz Krštenje; jer kao što je bilo ukazano u poglavlju o Krštenju, ‘Krštenje je uvođenje u Kršćansku Crkvu, i istovremeno uvrštenje među Kršćane u duhovnom svijetu.’ Dakle Crkva i nebo u duhovnom svijetu su jedno; i prema tome, za one koji su tamo, uvođenje u Crkvu je također uvođenje u nebo. Kako su oni koji umru kao nedonoščad ili mala djeca podučavani pod rukovodstvom Gospoda, oni neprestano napreduju u preporodu i postaju Njegovi sinovi, jer oni ne poznaju ni jednog drugog Oca.

             Nedonoščad i mala djeca, koji su rođeni izvan Kršćanske Crkve, su, nakon što su primili vjeru u Gospoda, uvedeni drugim sredstvima osim Krštenja u nebo i određeni onima njihove religije; ali oni se ne miješaju sa onima koji su u Kršćanskom nebu. Doista, svi narodi kroz cijeli svijet mogu biti spašeni, ako priznaju Boga i žive ispravno; jer Gospod ih je Iskupio svih; a kako je svaki čovjek rođen duhovan, on time ima sposobnost primanja dara iskupljenja. Oni koji primaju Gospoda, to jest, koji imaju vjeru u Njega, i nisu u zlu života, se nazivaju

‘Sinovima Božjim’ i ‘rođenima od Boga.’  Ivan 1:12, 13; 11:52; i ‘sinovima Kraljevstva,’ Matej 13:38; i također ‘baštinicima,’ Matej 19:29; 25:34;

Učenici Gospodnji se također nazivaju ‘djecom.’ Ivan 13:33; a isto tako i svi anđeli, Job 1:6; 2:1.

730. Sveta Večera je poput saveza, koji je potvrđen nakon što su određeni članci, a on konačno potpisan i zapečaćen. Da je krv Gospodnja savez On Sam naučava; jer kada je uzeo pehar i dao ga Svojim učenicima, On je rekao:

‘Pijte iz nje svi; Jer Ovo je Moja krv novog Saveza.’  Matej 26:27, 28; Marko 14:24; Luka 22:20.

Novi Testament je novi savez; prema tome, Riječ zapisana od strane proroka prije dolaska Gospodnjeg se naziva Starim Testamentom i Savezom, a Riječ zapisana od strane evanđelista i apostola nakon Njegovog dolaska se naziva Novim Testamentom, to jest, Novim Savezom. Da je Božanska Istina Riječi naznačena ‘krvlju’, i isto tako ‘vinom’ u Svetoj Večeri, se može vidjeti iznad u Članku 2, br. 706, 708. Dakle, Riječ je sam savez kojeg je Gospod napravio sa čovjekom, i čovjek sa Gospodom. Jer Gospod je sišao kao Riječ, to jest, kao Božanska Istina; a kako je ova Njegova krv, prema tome, u Izraelskoj Crkvi, koja je reprezentirala Kršćansku Crkvu, krv se nazivala:

‘krv saveza,’ Izlazak 24:8; Zaharija 9:11; a Gospod ‘savezom ljudima.’ Izaija 42:6; 49:8; Jeremija 31:31-34; Psalam 111:9.

To je, štoviše, sasvim u skladu sa redom koji se prati u svijetu da savez, da bi bio siguran i da bi vezivao, treba biti potpisan i zapečaćen, nakon što su uvjeti bili valjano razmotreni. Što je punomoć, ili volja, bez pečata. Što je sučeva odluka ukoliko njegovo mišljenje nije zapisano i potpisano da bi moglo biti potvrđeno? Što je visoki položaj u kraljevstvu, bez garancije? Što je promocija na bilo koju poziciju, bez potvrdne bilješke? Što je posjedovanje kuće, bez kupoprodajnog ugovora, ili sporazumnog ugovora sa vlasnikom? Što vrijedi napredovanje prema bilo kojem cilju, ili trka prema bilo kojem odredištu za nagradu, ako nema cilja ili odredišta gdje se nagrada može postići, i ako valjani službenik nije osigurao obećanu nagradu? Ove zadnje stvari su spomenute jedino u obliku ilustracije, kako bi ljudi koji imaju najjednostavniju inteligenciju mogli shvatiti da je Sveta Večera poput potpisa, pečata, značke, ili legalnog dokaza (svjedočanstva), čak i za anđele, da su oni koji joj dostojno pristupaju sinovi Božji; i, štoviše, da je Sveta Večera, tako reći, ključ do palače na nebu gdje će boraviti zauvijek.

MEMORABILIJA.

731. Jednom sam ugledao anđela kako leti pod istočnim nebom. U njegovoj ruci je bila trublja koju je držao na svojim ustima te trubio prema sjeveru, zapadu i jugu. Bio je obučen u mantil koji je pri letu lepršao iza njega, i bio je opasan sa opasačem ukrašenim sa granatima i safirima, koji su plamtjeli i bljeskali. Kako je dodirnuo zemlju sa svojim stopalima, uspravio se i hodao amo i tamo; da bi se zatim, ugledavši me, približio. Bio sam u duhu, i u tom stanju sam stajao na brežuljku u južnom kvartu. Kada se priližio, obratio sam mu se zapitavši za svrhu njegove misije, dodajući kako sam čuo zvuk trube i primjetio njegovo spuštanje zrakom. ‘Poslan sam,’ odgovorio je, ‘sazvati zajedno one koji se nalaze u ovom predjelu a došli su iz kraljevstava Kršćanskog svijeta, one najhvaljenije poradi njihove učenosti, koji su pronicljivog intelekta i ističu se u mudrosti. Oni se trebaju sakupiti na ovom brežuljku gdje ti sada stojiš, i objaviti njihove istinske osjećaje po pitanju onog što su, dok su bili u svijetu, razmišljali, razumjeli i smatrali mudrim u svezi nebeske radosti i vječne sreće.

[2]         ‘Razlog zašto sam poslan je ovaj: Nekolicina koji su nedavno došli iz prirodnog svijeta, i koji su bili primljeni u našu nebesku zajednicu, koja je na istoku, su nas obavijestili da u cijelom Kršćanskom svijetu ne postoji ni jedna jedina osoba koja zna prirodu nebeske radosti i vječne sreće; i posljedično tome, što je nebo. Na to su moja braća i drugovi bili uvelike zaprepašteni; i rekli su mi; ‘Idi dolje i službenim proglašenjem okupi one koji su najistaknutiji u mudrosti u svijetu duhova, gdje se najprije zajedno okupljaju svi ljudi nakon njihovog odlaska iz prirodnog svijeta, kako bi mogli saznati sa potpunom sigurnošću iz svjedočanstva mnogih da li je istinito da takva gusta tama ili potpuno neznanje u svezi budućeg života prevladava među Kršćanima;’ On je tome dodao, ‘Počekaj malo, i vidjet ćeš društva mudrih ljudi kako se okupljaju zajedno. Gospod će im pripremiti kuću za sastanak.’

             Čekao sam, i nakon otprilike pola sata sam ugledao dvije grupe kako se približavaju sa sjevera, dvije sa zapada a dvije sa juga. Kako su pristigli bili su uvedeni od strane anđela sa trubom u kuću koja je bila pripremljena za njih. I tamo su okupirali mjesta koja su im bila dodijeljena u skladu sa kvartom odakle su došli. Tamo je bilo prisutno šest grupa ili društava i sedmo sa istoka, ali nije bilo vidljivo drugima poradi svjetla. Kada su svi bili okupljeni, anđeo im je objasnio razlog zašto su bili sazvani; i zatražio je da društva zauzvrat izraze što su u svojoj mudrosti razmišljali u svezi nebeske radosti i vječne sreće. Svako društvo je onda sebe oblikovalo u krug, tako da su se članovi gledali licem u lice, da bi se mogli prisjetiti tog predmeta iz ideja koje su formirali dok su bili u prijašnjem svijetu, te ga sada vrlo pažljivo razmotriti; i nakon zajedničkog konzultiranja, izraziti što su imali na umu..

732. Nakon izvjesnog konzultiranja, prvo društvo, koje je bilo sa sjevera, reče: ‘Nebeska radost i vječna sreća su jedno sa samim nebeskim životom. Tkogod, prema tome, uđe u nebo on, s obzirom na njegov život, uđe u njegova veselja. Zar nije nebo tamo, ispred naših očiju, iznad nas, i stoga u prostoru? Tamo, i jedino tamo, su sretni uvjeti i beskrajna zadovoljstva; a kada čovjek uđe u nebo on je primljen u njih sa svakom mentalnom percepcijom i svakim tjelesnim osjetom, zbog izobilja radosti koje se tamo nalaze. Prema tome, nebeska sreća, što je također vječna sreća, nije ništa drugo nego primanje u nebo; a primanje se odvija Božjom milošću.’

[2]         Nakon što su ovo rekli, drugo društvo sa sjevera je, u skladu sa njihovim stupnjem mudrosti, izrazilo svoje mišljenje kako slijedi: ‘Nebeska radost i nebeska sreća nisu ništa drugo nego najugodnije združivanje sa anđelima te prijatni razgovori sa njima, tako da lice neprestano zrači sa srećom, i svo se društvo ugodno smije pri izmjeni lijepih riječi i domišljatih razgovora. Nebeska radost je raznoliki slijed takvih zadovoljstava sve do vječnosti.’

[3]         Treće društvo, koje se sastojalo od prve grupe mudrih ljudi iz zapadnog kvarta, izražavajući ideje koje su bile podstaknute njihovim osjećajima, je govorilo ovako: ‘Nebeska radost i vječna sreća se u cjelosti sastoje u gozbovanju sa Abrahamom, Izakom i Jakovom, za čijim stolovima će tamo biti rijetke i skupocjene hrane, izvrsnih i plemenitih vina. Nakon gozbi će uslijediti sportovi i plesovi djevojaka i mladića, koji će plesati uz melodiju frula i ostalih muzičkih instrumenata, sa interludijem najslađeg pjevanja. Onda će navečer tamo biti predstave na pozornici, nakon kojih će opet slijediti gozbe; i tako dalje, svaki dan do vječnosti.’

[4]         Kada su završili govoriti, četvrto društvo, koje je bilo drugo iz zapadnog kvarta, je izrazilo njihovo mišljenje, govoreći: ‘Mi smo zamišljali razne ideje u svezi nebeske radosti i vječne sreće; i također smo istražili razne radosti i usporedili ih jedne s drugima. Došli smo do zaključka kako su nebeski užici rajski užici; jer nebo je raj koji se proteže od istoka do zapada, i od juga do sjevera. U njemu ima stabala voćaka i prekrasnog cvijeća; a u sredini se nalazi veličanstveno stablo života, oko kojeg će sjediti blaženi, i jesti voće delikatnog ukusa ukrašeni sa vijencima od cvijeća najslađeg mirisa. Te voćke i cvijeće su, u ozračju vječnog proljeća, iz dana u dan obnovljeni sa beskrajnom raznolikošću; i tako se od njihova izbijanja i neprestanog cvata, pod blagim utjecajem neprestanog proljeća, umovi blaženih moraju neprestano obnavljati, dnevno dajući i primajući nove radosti sve dok ne dosegnu najbolje godine njihova života, i zatim ono prvobitno stanje u kojem su bili stvoreni Adam i njegova žena. Tako će oni povratiti njihov raj, koji je sada premješten sa zemlje na nebo.’

[5]         Peto društvo, prva grupa intelektualaca iz južnog kvarta, je onda govorilo kako slijedi: ‘Nebeske radosti i vječna sreća se sastoje jedino u sveobuhvatnoj vlasti i beskrajnom bogatstvu, i posljedično tome više nego kraljevskom veličanstvu i blistavoj raskoši. Da se nebeske radosti i njihovo neprestano ostvarenje u vječnoj sreći sastoji u tim stvarima mi sasvim jasno vidimo po onima u prijašnjem svijetu koji ih posjeduju. Također je jasno iz obećanja kako će sretni vladati na nebu sa Gospodom, i biti kraljevi i prinčevi, pošto su oni sinovi Onog Koji je Kralj kraljeva i Gospodar gospodara; i da će sjediti na prijestoljima i biti posluživani od strane anđela. Štoviše, mi jasno vidimo veličanstvenost neba iz otkrovenja da će Novi Jeruzalem, kojim je opisana nebeska slava, imati kapije od kojih će svaka biti jedan biser, i ulice od čistog zlata, i zid sa temeljima od dragocjenog kamenja. Prema tome, svatko tko je primljen na nebo ima svoje vlastito mjesto, sjajno od zlata i skupocjenih artikala, i prevlast koja će se nastavljati od jedne pozicije do druge. Budući da mi znamo kako su u tim stvarima prirođene radosti i inherentna sreća, i da Božja obećanja ne mogu zakazati, mi jedino možemo zaključiti kako su ovi izvor najuzvišenijeg sretnog stanja nebeskog života.’

[6]         Nakon njih, šesto društvo, koje je bilo drugo iz južnog kvarta, je podignulo njihov glas i reklo: ‘Nebeska radost i njegova vječna sreća su ništa drugo nego neprestano slavljenje Boga, neprekidni festival, i najblaženije obožavanje uz pjesmu radosnicu. Tamo je na taj način srce neprestano uzdignuto prema Bogu, sa potpunim povjerenjem u Njegovo prihvaćanje molitvi i slavopojki zbog Njegove Božanske velikodušnosti u osiguravanju sreće koju oni donose.’ Neki iz društva su nadodali da će ovo slavljenje biti popraćeno sa veličanstvenim svjetiljkama, sa najmiomirisnijim tamjanom i velikim pompoznim procesijama. Visoki svećenik bi hodao naprijed sa velikom trubljom, popraćem nadbiskupima i ministrantima različitih redova, a ovi sa muškarcima koji nose palmine grane i ženama koje na njihovim glavama nose zlatne kipove.

733. Sedmo društvo, koje je bilo nevidljivo za ostale poradi svjetla, je bilo iz istočnog neba, i sastojalo se od anđela zajednice iz koje je dolazio anđeo sa trubom. Kada su čuli na nebu da ni jedna jedina osoba u Kršćanskom svijetu nije znala što su bili nebeska radost i vječna sreća, oni su rekli jedno drugome: ‘To zasigurno ne može biti istina; ne može postojati tako duboka tama i mentalno tupilo među Kršćanima. Siđimo i mi također dolje i počujmo da li je to istina; a ako je istina, to je onda doista izuzetno loš znak.’

             Zatim su rekli anđelu sa trubom: ‘Ti znaš kako su svi oni koji su žudjeli za nebom, i koji su formirali ikakvo konačno mišljenje u svezi njegovih radosti, nakon smrti uvedeni u onakve užitke kakve su zamišljali; i nakon što su vlastitim iskustvom otkrili stvarnu prirodu tih užitaka, kako su oni ništa nego maštarije njihovog vlastitog uma i potomstvo njihove obmane, oni su od njih odvedeni i podučeni u istini. U svijetu duhova se to događa mnogima koji su, u njihovom prijašnjem životu dok su razmišljali o nebu, došli do zaključka kako su njegove radosti onakve za kojima su oni čeznuli.’ Čuvši to, anđeo sa trubom je rekao šestorim društvima mudrih ljudi koji su bili zajedno sazvani iz Kršćanskog svijeta: ‘Slijedite me, i ja ću vas uvesti u vaše radosti, i tako u nebo.’

734. Rekavši ovo anđeo je poveo put, i za njim je najprije slijedilo društvo onih koji su sebe uvjerili kako se nebeske radosti sastoje u ugodnim druženjima i prijatnim razgovorima. Ove je anđeo uveo u zajednice u sjevernom kvartu koje su, dok su bili u prijašnjem svijetu, imali slične ideje o nebeskim radostima. U tom predjelu se nalazila prostrana kuća gdje su pripadnici te zajednice bili okupljeni. Kuća je sadržavala više od pedeset soba, od kojih je svaka bila posvećena zasebnoj temi razgovora. U nekima se govorilo o onome što se čulo na trgovima (sajmištima) i ulicama; a u drugima su se vodili različiti razgovori o šarmantnosti ljepšeg spola, a bili su protkani sa pošalicama, koje su se nastavljale sve dok lica svih okupljenih nisu bila ovijena radosnim osmijesima. U drugim sobama su oni razgovarali o posljednjim novostima iz kraljevskih dvora, državnih službi, javne politike, i informacijama koje su procurile iz različitih tajnih odbora, na što su oni dodavali svoje pretpostavke o tim stvarima. U drugima, predmeti razgovora su bili trgovina, literatura, civilni poslovi, moralni život, Crkva i sektaštvo, i tako dalje. Bilo mi je dozvoljeno pogledati u tu kuću, i ugledao sam ljude kako jure iz sobe u sobu tražeći društvo onih čija su ljubav, i posljedično tome užici, bili slični njihovima. U različitim sam okupljanjima primjetio tri vrste osoba, neki su bili gorljivi za pričanjem, neki za postavljanjem pitanja, a neki pak za slušanjem.

[2]         Kuća je imala četvoro vrata, po jedna na svakoj strani; i uočio sam kako su mnogi napuštali njihove grupe i žurili napolje. Slijedio sam jednog od njih do istočnih vrata gdje sam ugledao nekolicinu kako sjede sa snuždenim licima. Prišao sam im i zapitao ih zašto su bili tako tužni; a oni su odgovorili: ‘Vrata ove kuće se drže zatvorenima za one koji žele izaći napolje. Sada je već treći dan kako smo ušli, i u nama više nema nikakve želje za sastancima i razgovorima. Sada smo toliko umorni od neprestanog pričanja da više ne možemo čuti ni jednu jedinu riječ. Od umora smo se zaputili ka ovim vratima i zakucali; ali bilo nam je rečeno kako vrata ove kuće nisu otvorena za one koji žele izaći napolje, već jedino za one koji žele ući; i da moramo ostati unutra, i uživati nebeske radosti; tako smo zaključili da ćemo ovdje ostati zauvijek. To je razlog tuge koja je zaposjela naše umove; i sada nas je obuzeo osjećaj tjeskobe i uznemirenog straha.’

[3]         Onda im se anđeo obratio i rekao: ‘Stanje u kojem se sada nalazite je smrt vašim radostima, za koje ste vjerovali kako su jedine nebeske radosti, dok su one jedino pomoćne.’ ‘Što je onda’, zapitali su, ‘nebeska radost?’ Anđeo je odgovorio u ovih nekoliko riječi: ‘To je užitak obavljanja nečeg što je korisno za sebe samoga i za druge; taj užitak izvodi svoju suštinu iz ljubavi a svoje postojanje iz mudrosti. Užitak služenja, koji nastaje iz ljubavi posredstvom mudrosti, je život i duša svih nebeskih radosti. Na nebu postoje druženja najugodnije vrste, koja razvedravaju umove anđela, bodre njihove duhove, raduju njihova srca i osvježavaju njihova tijela. Ali ona se zbivaju nakon što su oni obavili svoje služenje u njihovim zaposlenjima i zadaćama. To je ono što daje život i dušu svim njihovim užicima i razonodama; ali ako ih lišite tog života ili duše, pomoćni užici jedan nakon drugog prestanu biti užici; najprije postaju neatraktivni, onda tako reći nevažni, i konačno donose osjećaj tjeskobe i zabrinutosti.’

             Kako je anđeo završio, vrata su bila otvorena, a oni koji su sjedili pored njih su pojurili napolje i pobjegli kući, svaki se vraćajući svojoj službi i zaposlenju sa obnovljenom snagom.

735. Anđeo se zatim obratio onima koji su začeli ideju kako su se nebeske radosti i vječna sreća sastojali u vječnom nizu gozbi (svetkovina) sa Abrahamom, Izakom i Jakovom, koje su se izmjenjivale sa zabavama te igrama na pozornici. On im je rekao: ‘Slijedite me i ja ću vas dovesti do tog sretnog stanja koje prati zadovoljavanje vaših radosti.’ Sproveo ih je kroz gaj do čistine koja je bila prekrivena sa drvenim podom, gdje su bili postavljeni stolovi, petnaest na jednoj strani i petnaest na drugoj. Oni su zapitali zašto se tu nalazi tako puno stolova; a anđeo je odgovorio: ‘Prvi stol je za Abrahama, drugi je za Izaka, treći za Jakova, a pored ovih su u pravilnom rasporedu poredani stolovi za dvanaest apostola. Na drugoj strani se nalazi isti broj stolova za njihove žene. Prva tri su za Saru ženu Abrahamovu. Rebeku ženu Izakovu, i Leu i Rachel žene Jakovljeve; a drugih dvanaest je za žene dvanaestorice apostola.’

[2]         Istog trenutka su se stolovi prikazali napunjeni sa pladnjevima hrane, a male praznine među njima su bile dekorirane piramidicama od slatkiša. Gosti su stajali oko stolova, gdje su čekali da bi vidjeli one koji će predsjedati. Nakon kratkog vremena, oni su se mogli vidjeti kako ulaze u svečanoj povorci, od Abrahama do posljednjeg apostola. Sada su se približavali njihovom vlastitom stolu, i posjeli se na prednjem dijelu kauča; zatim su pozvali one koji su sjedili okolo da zauzmu svoja mjesta. Muškarci su se posjeli sa patrijarsima i apostolima, a žene sa njihovim ženama; te su jeli i pili radosno ispunjeni sa štovanjem. Kada je objed završio, patrijarsi su se povukli; i onda su započele igre i plesovi djevojaka i mladića, nakon čega su slijedile predstave. Nakon toga su oni ponovno bili pozvani na gozbu u skladu sa sljedećim uređenjem: prvog dana su trebali jesti sa Abrahamom, sljedećeg dana sa Izakom, trećeg sa Jakovom, četvrtog sa Petrom, petog sa Jakovom, šestog sa Ivanom, sedmog sa Pavlom, i tako po redu sa svima ostalima sve do petnaestog dana, kada su trebali započeti gošćenje iznova istim redom, svaki puta mijenjajući stolice, i tako do u vječnost.’

[3]         Nakon određenog vremena, anđeo je sazvao zajedno ljude iz svog društva, i rekao im: ‘Svi oni koje sada vidite za stolom su zamišljali u svojem umu iste ideje koje i vi zamišljate u svezi nebeskih radosti, i popratne vječne sreće; a kako bi mogli shvatiti ispraznost svojih ideja, i biti od njih odvučeni, takve su svečane scene, koje nisu ništa nego dramske izvedbe, bile ustanovljene Gospodnjom dozvolom. One vodeće osobe koje ste vidjeli na pročelju stolova, su bili starci koji su igrali svoju ulogu. Oni su bili većinom iz seljačkog sloja, koji su, noseći duge brade i napuhani sa ponosom kako posjeduju nešto više bogatstva od drugih, bili opsjednuti sa obmanom kako su bili stari patrijarsi. Ali slijedite me do puteva koji odvode od ovog prazničnog mjesta.’

[4]         Tako su ga oni slijedili i ugledali su grupe od pedesetorice ovdje i pedesetorice tamo koji su sebe toliko prezasitili sa hranom da im je bilo na povraćanje. Oni su se čeznuli vratiti poslovima njihovog vlastitog domaćinstva, neki njihovim službenim obavezama, neki njihovim zaposlenjima, a neki njihovom mentalnom radu. Mnogi su, međutim, bili zadržani od strane nadstojnika gaja koji ih je ispitivao u svezi broja dana njihovog gozbovanja, i da li su jeli za stolovima Petra i Pavla; i bilo im je rečeno da ako odu prije nego to naprave, da će to biti na njihovu trajnu sramotu, pošto je to učiniti bila sramna stvar. Mnogi od njih su odgovorili: ‘Mi smo naše užitke kušali do punoće; hrana nam je postala neukusna; a naša naslada u njoj je bila uništena. Naši želuci ju odbijaju, i mi više ne možemo podnijeti njezin ukus. Već smo proveli nekoliko dana i noći u tom luksuzu, i mi najiskrenije preklinjemo da nas pustite van.’ Oni su zatim bili pušteni napolje; da bi dašćući i žurnim koracima pobjegli kući.

[5]         Anđeo ne nakon toga pozvao zajedno njegove drugove, i kako su ovi prišli, dao im sljedeće instrukcije u svezi neba. ‘Na nebu, baš kao i u svijetu, ima hrane i pića, gozbi i objeda. Za vodeće osobe su stolovi snabdjeveni sa najbogatijom hranom, delikatesama i slasnim zalogajima, kojima se njihovi umovi razveseljavaju i osvježavaju. Tamo ima i zabava i igara na pozornici, instrumentalne muzike i pjesama, i sve to u najvišem savršenstvu. Takve stvari su užici onima za koje su osigurane, ali ne sreća; koja će se doista pronaći u užicima, i koja iz njih izvire. Kada je u njima prisutna ona uzrokuje da oni postanu stvarni užici, obogaćuje ih i uzdiže, i spriječava ih da degeneriraju i postanu odvratni; ali sreća svakome dolazi iz služenja kojeg obavlja u svom vlastitom pozivu.

[6]         ‘U osjećaju volje svakog anđela postoji latentna sklonost koja potiče um da nešto obavlja; i to ga umiruje i ispunjava. Zadovoljenje i spokojnost stvaraju stanje uma koje je prijemčivo za ljubav spram služenja od Gospoda; i primanje ove ljubavi je ono od čega se nebeska radost sastoji, koja je sâm život onih užitaka koji su već bili spomenuti. Nebeska hrana je u svojoj suštini skladno sjedinjenje ljubavi, mudrosti i služenja; to jest, služenja u ljubavi kroz prakticiranje mudrosti. Iz ovog razloga je hrana za tijelo na nebu svakome dana u skladu sa službom koju on vrši, skupocjena onima koji vrše službe izrazitog karaktera, umjereno fina ali probranog ukusa onima čije su službe od umjerene važnosti, i jednostavna onima koji vrše ponizne službe od manje važnosti; ali nikakva onima koji su lijeni (besposleni/neaktivni).’ 

736. Anđeo je zatim sazvao društvo mudrih, tako su se naime nazivali, koji su pretpostavljali kako su se nebeske radosti i iz njih rezultirajuća vječna sreća sastojali u sveobuhvatnoj prevlasti i beskrajnom bogatstvu, u više nego kraljevskom veličanstvu i blještavoj raskoši. Jer u Riječi je rečeno ‘kako će oni biti kraljevi i prinčevi, kako će sa Kristom vladati zauvijek, i da će ih posluživati anđeli;’ i još puno toga sa sličnim značenjem. ‘Slijedite me,’ reče im anđeo, ‘i ja ću vas uvesti u vaše radosti;’ i on ih je doveo do trijema konstruiranog od stupova i piramida. Ispred ovog je bila jedna skromna palača, kroz koju se protezao ulaz u trijem. Kroz ovu ih je on vodio, i tamo su ugledali oko dvadeset ljudi koji su iščekivali. Iznenada se tamo pojavio jedan koji je reprezentirao anđela, koji im je rekao: ‘Put do neba je kroz ovaj trijem. Čekajte malo, i pripremite se, jer stariji među vama će biti kraljevi, a mlađi, prinčevi.’

[2]         Kada je to rekao tamo se pojavio pored svakog stupa prijesto na kojem je bilo svileno ruho a na ruhu žezlo i kruna; dok se pored svake piramide pojavila državna stolica, uzdignuta tri lakta od zemlje, na kojoj se nalazio lanac od malih zlatnih spojnica i remen viteškog reda, zavezan na krajevima sa dijamantskim kopčama. Onda se začuo glas koji je govorio: ‘Idite i obucite vaša ruha, posjednite se i čekajte.’ Smjesta su stariji muškarci potrčali do prijestolja, a mlađi do stolica; i oblačeći njihova ruha, posjedoše se.’ Onda se tamo pojavila tako reći maglica koja se izdizala od dole; i kada su je oni koji su sjedili na prijestoljima i stolicama udahnuli, počeli su biti oholi i pouzdano sigurni kako su sada bili kraljevi i prinčevi. Ova maglica je bilo isparenje obmana kojima su sada bili opsjednuti. Nakon toga su mladići doletjeli dolje ka njima, tako reći sa neba; i dvoje su stajali iza svakog trona, i jedan pored svake stolice, spremni služiti. Onda je u određenim intervalima od strane glasnika bio dan proglas: ‘Vi kraljevi i prinčevi, čekajte malo; vaše palače na nebu se sada pripremaju. Vrlo brzo će vaši dvorjani sa pratnjama doći i uvesti vas.’ Oni su čekali i čekali sve dok njihovi duhovi nisu klonuli, a oni postali umorni od njihove žudnje.

[3]         Nakon tri sata se nebo otvorilo iznad njihovih glava, i anđeli, koji su pogledavali dolje na njih sa saželjenjem, rekoše: ‘Zašto tamo sjedite, i sebe obmanjujete na ovaj način, te igrate uloge koje vam ne pripadaju? Oni su se sa vama izrugivali, pretvarajući vas od ljudi u kipove, pošto ste u vašim srcima vjerovali kako ćete vladati sa Kristom kao kraljevi i prinčevi, i da će vam anđeli posluživati. Zar ste zaboravili riječi Gospodnje, da na nebu onaj koji želi biti najveći mora postati sluga? Naučite, prema tome, što se misli kada se kaže kako ćete biti kraljevi i prinčevi, i vladati sa Kristom; to je biti mudar i služiti. Kristovo Kraljevstvo, što je nebo, je kraljevstvo služenja. Gospod svih voli, i tako svima želi dobro, a dobro je ista stvar što i služenje. Kako Gospod čini dobro, ili obavlja služenje, kroz instrumentalnost anđela, a, u svijetu, ljudi, prema tome, onima koji vjerno vrše službe On komunicira ljubav spram služenja, zajedno sa njihovom nagradom, unutarnjim blaženstvom; i to je vječna sreća.

[4]         ‘Postoje na nebesima, kao i na zemlji, sveobuhvatne prevlasti i beskrajno bogatstvo; jer tamo ima vladavina pod različitim oblicima, i, prema tome, vlasti i dostojanstvenika većih i manjih. Oni koji su na najvišim pozicijama imaju palače i dvore koji u veličanstvu i raskoši, nadilaze one careva i kraljeva na zemlji; i oni izvode čast i slavu od broja njihovih dvorjana, ministara i poslužitelja i raskoši njihovih uniformi. Državni poglavari su odabrani od onih kojima je stalo do javnog dobra, i koji su jedino izvanjski zadovoljeni sa izobilnim veličanstvom poradi duha poslušnosti kojeg usađuje. Pošto javna dobrobit zahtjeva da svatko treba biti od neke koristi zajednici, kao u općem tijelu; a pošto je svo služenje od Gospoda, i izvršava se od strane anđela i ljudi kao od njih samih, očigledno je kako je to ono što je naznačeno riječima ‘vladati s Gospodom.’

             Čuvši ove riječi sa neba, oni koji su reprezentirali kraljeve i prinčeve su sišli sa njihovih prijestolja i stolica, odbacujući njihova žezla, krune i ruha. Maglica u kojoj je bilo isparenje obmane, je bila raspršena, i onda ih je obuhvatio svijetao oblak u kojem je bila atmosfera mudrosti; i tako je zdrav razum bio povraćen njihovim umovima. 

737. Nakon toga se anđeo vratio u kuću gdje su bili okupljeni mudri ljudi iz Kršćanskog svijeta, te je sazvao one koji su vjerovali kako su se nebeske radosti i vječna sreća sastojali u rajskim užicima. Rekao im je: ‘Slijedite me, i uvest ću vas u raj, vaše nebo, da bi mogli upoznati blagoslove vaše vječne sreće.’ Poveo ih kroz uzvišen prolaz, formiran od isprepletenih grana i grančica plemenitog drveća. Nakon što su ušli, on ih je vijugavim putevima vodio uoklolo od kvarta do kvarta. To je bio pravi raj na samim prvim prilazima nebu; i u njega su bili prihvaćeni oni koji su, dok su bili na svijetu, vjerovali kako je cijelo nebo bilo jedan raj, pošto se tako naziva. Oni su vjerovali kako nakon smrti slijedi potpuni počinak od radnih napora, te su pretpostavljali kako taj odmor ne bi bio ništa drugo nego udisanje same duše svih užitaka, šetanje među ružičnjacima, uživanje u najslasnijim sokovima grožđa, i sudjelovanje u svetkovinama; i da ni jedan drugi život ne bi bio moguć u nebeskom raju.

[2]         Vođeni anđelom, ugledali su veliki broj staraca, mladih ljudi, i dječaka, baš kao i žena i djece. Oni su na ružičnjacima sjedili u grupama od po troje i deset, te su pleli vijence da bi ukrasili glave staraca i ruke mladića, te ih kao vijence obavili oko grudiju dječaka. Drugi su cijedili sokove iz grožđa, trešanja i malina u čaše i ispijali ga u veselom raspoloženju. Neki su pak udisali miomiris koji se u svim pravcima širio iz cvijeća, voća i sladunjavog lišća. Drugi su pjevušili milozvučne pjesme, sa kojima su šarmirali uši onih uokolo. Neki su opet sjedili pored fontana, praveći različite oblike od vode koja je izbijala. Drugi su pak hodali okolo razgovarajući i zbijajući šale. Ostali su se povukli do ljetnikovaca, da bi se tamo odmarali na kaučevima; i mnogo ih je bilo tamo koji su uživali neke druge užitke u ovom raju.

[3]         Nakon što su vidjeli ove stvari, anđeo je poveo svoje društvo duž različitih vijugavih puteva sve dok nisu naišli na neke ljude koji su sjedili u najdivnijem vrtu ruža, koji je bio okružen sa stablima naranči, maslina i limuna. Oni su se gegali amo i tamo, držeći njihove glave u njihovim rukama, u jadikovki i jecanju. Oni što su pratili anđela su im se obratili rekavši, ‘Zašto tako sjedite?’ Oni su odgovorili: ‘Prošlo je već sedam dana od kako smo došli u ovaj raj. Kada smo ušli, naši su umovi izgledali uzneseni do neba te primljeni u najpunija uživanja njegovih užitaka; ali nakon tri dana te su radosti počele otupljivati, te blijediti iz naših umova i gubiti svoj šarm; a sada su one potpuno nestale. Kako su naši imaginarni užici prošli, spopao nas je strah kako ćemo izgubiti sve što život čini prijatnim; i počeli smo sumnjati da li postoji nešto poput vječne sreće. Nakon određenog vremena smo lutali ulicama i trgovima u potrazi za kapijom kroz koju smo ušli; ali jedino smo se vrtjeli u krugovima. Kada smo ispitali neke osobe koje smo sreli, oni su rekli: ‘Kapija se ne može pronaći; jer ovaj vrtni raj je ogroman labirint takve prirode da tkogod želi izaći napolje, zalazi sve dublje u njega; tako ćete morati ovdje ostati do vječnosti. Vi ste sada u sredini vrta, gdje su centrirani svi užici.’ ‘Zatim su nastavili: ‘Mi smo sada ovdje sjedili dan i pol; i kako smo izgubili svaku nadu da ćemo pronaći naš izlaz, posjeli smo se u ovaj vrt ruža, gdje oko nas vidimo masline, grožđe, naranče i limune; ali što više gledamo u njih to su naše oči sve umornije od gledanja, naše nosnice od mirisanja, a naši okusi od kušanja. To je uzrok naše tuge, žalosti i suza u kojima nas vidite.’

[4]         Čuvši ovo nazočan anđeo im je rekao: ‘Ovaj rajski labirint je doista ulaz u nebo. Ja znam izlaz, i vodit ću vas naprijed.’ Na te riječi su oni koji su sjedili poskočili na svoje noge i, grleći anđela, otišli s njime zajedno sa svojim drugovima. Na njihovom putu, anđeo ih je podučio što su uistinu nebeska radost i vječna sreća što potječe iz nje. On je objasnio kako se oni ne sastoje u izvanjskim rajskim užicima, ukoliko ovi nisu popraćeni sa njihovim korespondentnim unutarnjim užicima. ‘Jer,’ reče on, ‘izvanjski rajski užici su jedino oni od tjelesnih čula, ali oni koji su unutarnji u karakteru pripadaju osjećajima duše; a ukoliko ovi nisu prisutni u vanjskom u njima nema duhovnog života, pošto su oni lišeni duše. Jer svaki užitak, bez svoje korespondentne duše, neprestano postaje sve slabiji i slabiji i sve tuplji i tuplji, i umara um više nego radni napor. Na nebu svugdje ima rajskih vrtova; i ovi su doista izvor radosti za anđele, ali ova radost je stvarna jedino u onoj mjeri u kojoj je prisutan užitak duše.’

[5]         Kada su to čuli svi su istraživali: ‘Što je dušin užitak, i koji je njegov izvor?’ Anđeo je odgovorio: ‘Dušin užitak je izveden iz ljubavi i mudrosti koji proizlaze od Gospoda; a kako ljubav stvara učinke, i kako to čini kroz mudrost, njih obadvoje počivaju u učinku; a učinak je služenje. Ovaj užitak pritječe u dušu od Gospoda, silazi kroz više i niže predjele uma u sva tjelesna čula, i u njima postiže svoju punoću. Od prisustva ovog užitka radost postaje stvarna radost, i također postaje vječna od svog Vječnog Izvora. Vi ste vidjeli rajske stvari, a ja vam objavljujem kako svaka stvar ovdje, sve do najmanjeg listića, postoji od sjedinjenja ljubavi i mudrosti u služenju (primjeni). Ako je, onda, čovjek u ovom sjedinjenju, on je u nebeskom raju, i prema tome je u nebu.’ 

738. Anđeo vodič se nakon toga vratio do kuće k onima koji su sebe čvrsto uvjerili kako su se nebeska radost i vječna sreća sastojali  u neprestanom slavljenju Boga i religijskoj svetkovini koja se nastavlja do vječnosti. To je bilo zbog toga što su u svijetu vjerovali kako će onda vidjeti Boga, i pošto se nebeski život, od obožavanja Boga, naziva neprestani počinak (Sabbath). Anđeo im je rekao: ‘Slijedite me, i ja ću vam predstaviti vašu radost.’

             Doveo ih je do malog grada sred kojeg se nalazio hram, i gdje su se sve kuće nazivale svetim kapelicama. U ovom gradu su ugledali veliko mnoštvo ljudi kako se sakupljaju iz svakog kvarta susjedne zemlje. Među njima su ugledali određeni broj svećenika, koji su ih primili kako su došli sa riječima pozdrava, te su ih, uzevši ih za ruke, odveli do kapija hrama; onda do nekih od susjednih svetih kuća, i inicirali ih u neprestano obožavanje Boga. Oni rekoše kako je ovaj grad bio jedan od dvorâ koji su vodili u nebo, a da je njegov hram uvodio u veličanstveni i najprostraniji hram na nebu, gdje su anđeli veličali Boga sa molitvama i hvalama do vječnosti. Bilo je određeno i tamo i na nebu, da oni najprije moraju ući u nebo, i ostati tamo tri dana i noći. Nakon te inicijacije su trebali ići do kuća toga grada, koje su bile toliko puno svetih kapelica posvećenih s njihove strane; i hodajući od kuće do kuće, u komunikaciji sa onima koji su tamo već okupljeni, oni bi trebali moliti, glasno povikivati, i sudjelovati u javnim svečanostima. ‘Ali budite oprezni,’ dodali su, ‘da u svojim vlastitim umovima razmišljate, te sa vašim drugovima govorite, o ničemu drugome osim o onome što je sveto, pobožno i religiozno.’

[2]         Nakon toga je anđeo poveo ovo društvo u hram, koji je bio pun, jer se nagomilalo mnoštvo onih koji su u svijetu imali visoki rang, baš kao i mnogi obični ljudi; a čuvari su bili stacionirani na kapijama da bi spriječili da itko napusti hram prije kompletiranja perioda od tri dana. Anđeo je rekao: ‘Danas je drugi dan kako je ovo društvo ušlo; promatrajte ih, i vidjet ćete njihov način slavljenja Boga.’ Tako su oni pogledali u njih i primjetili kako su većina bili pozaspali, a da su oni koji su bili budni neprestano zijevali. Neki su od neprestanog uzdizanja njihovih misli prema Bogu, bez pomisli o tijelu, izgledali poput lica koja su bila odvojena od tijela; jer tako su se oni pričinjavali sebi samima, i, prema tome, drugima; dok su oči drugih izgledale kao da vrludaju, od njihova neprestanog zaokupljanja sa apstrakcijama. Ukratko svi su bili deprimirani u srcu i umorni u duhu van svake mjere; zato su okrenuli leđa propovjedaonici, uzvikujući: ‘Naše uši su zatupljenje; prestanite sa vašim propovjedanjem; više ne čujemo vaš glas, i ne možemo podnijeti njihov zvuk.’ Oni su onda ustali, i tijelima nasrnuli na kapije, provalili kroz njih, prevladali čuvare i otjerali ih.

[3]         Vidjevši ovo svećenici su ih pratili te su, hodajući tik pored njih, nastavili podučavati, moliti, uzdisati i govoriti: ‘Slavite svetkovinu, slavite Boga, i posvetite se. U ovom nebeskom dvoru ćemo vas inicirati u vječno slavljenje Boga kako se slavi u tom veličanstvenom i najprostranijem hramu na nebu, i stoga ćemo vas inicirati u uživanje vječne sreće.’ Ove riječi, međutim, s njihove strane nisu bile shvaćene, i doista jedva da su ih čuli zbog obamrlosti uzrokovane sa dva dana mentalne neaktivnosti i uzdržavanja od domaćih i javnih dužnosti. Kada su oni pokušali sebe osloboditi od svećenika, ovi su ih čvrsto uhvatili za ruke i za njihovu odjeću, podstičući ih da uđu u svete kapelice te sudjeluju u općoj proslavi, ali sve je bilo uzalud. ‘Ostavite nas,’ povikali su, ‘imamo osjećaj kako ćemo se onesvijestiti.’

[4]         Na ove riječi se pojavilo četvoro ljudi u bijeloj odjeći, koji su nosili mitre; u svijetu je jedan od njih bio nadbiskup a druga trojica biskupi, a sada su svi bili anđeli. Oni su sazvali svećenike zajedno i, obraćajući im se, rekli: ‘Mi smo vas promatrali iz neba sa ovim ovcama, i vidjeli smo kako ste ih hranili; vi ih hranite sve dok ih ne dovedete do izbezumljenosti. Ne razumijete što je naznačeno sa slavljenjem Boga. To znači donositi plodove ljubavi, to jest, izvršavati obaveze vlastitog poziva pošteno (odano), iskreno i marljivo. Jer to je znak ljubavi spram Boga i ljubavi spram bližnjega, to je veza koja čini društvo i njegova dobra. Na taj način se slavi Gospod, baš kao i sa obožavanjem u za to određena vremena. Zar niste čitali ove riječi Gospodnje:

‘Ovim se proslavlja Otac Moj: da donosite mnogo roda; tako ćete biti Moji učenici.’ Ivan 15:8.

[5]         Vi svećenici možete nastaviti prakticirati slavljenje kao dio vašeg obožavanja, pošto je to vaša služba, i od nje vi dobijate čast, slavu i naknadu. Usprkos tome, vi to tako ne bi i dalje nastavili raditi išta više od njih ukoliko vam vaša služba nije donijela čast, slavu i naknadu.’ Rekavši ovo biskupi su zapovijedili čuvarima vrata da puste svih slobodno proći unutra kao i vani. ‘Jer,’ rekoše, ‘postoje mnogi koji mogu misliti o nebeskoj radosti jedino kao o neprestanom obožavanju Boga, pošto oni ne znaju ništa o nebeskom stanju.’

739. Nakon ovog se anđeo vratio sa svojim drugovima do mjesta sastanka sa kojeg nekoliko društava mudrih ljudi još nije bilo otišlo. On je sakupio one koji su vjerovali kako su se nebeska radost i nebeska sreća sastojali jedino u primanju u nebo, i to Božanskom milošću: i da oni koji su prihvaćeni onda doživljavaju radost poput onih u svijetu koji uđu u palače kraljeva u dane svečanosti; ili koji putem pozivnice uđu na vjenčanje. Njima je anđeo rekao: ‘Pričekajte ovdje jedno vrijeme; i ja ću oglasiti trubu, i onda će doći nekoliko njih koji su uvaženi zbog svoje mudrosti u duhovnim stvarima Crkve.’

             Nekoliko sati kasnije devet je ljudi sebe predstavilo, svaki je nosio lovorov vijenac kao oznaku svojeg ugleda. Anđeo ih je uveo u kuću sastanka gdje su se okupili svi oni koji su bili sakupljeni ranije; i u njihovom prisustvu, obraćajući se devetorici ljudi koji su nosili dekoracije, je rekao: ‘Ja znam da je na vašu vlastitu želju, i u skladu sa vašom vlastitom idejom, vama bilo dozvoljeno popeti se na nebo; i da ste se vratili do ove niže ili pod-nebeske zemlje sa potpunim znanjem o nebu. Recite nam, prema tome, kako vam je nebo izgledalo.’

[2]         Zatim su oni odgovorili po redu. Prvi je rekao: ‘Od moje najranije mladosti čak do kraja svoga života na zemlji, moja je ideja o nebu bila, da je to mjesto koje obiluje sa svakojakom vrstom blagoslova, sreće, radosti, zadovoljstva i užitka; i da ću, ako bi tamo bio primljen, biti okružen sa jednom atmosferom blaženstava koju ću ju udisati i njome se napijati poput zaručnika na njegovom vjenčanju, i kada uđe u bračnu sobu sa svojom zaručnicom. Sa tom idejom sam se popeo na nebo, i prošao prve čuvare a također i druge; ali kada sam došao do trećih, kapetan garde mi se obratio govoreći, ‘Tko si ti prijatelju?’ Ja sam odgovorio, ‘Zar ovdje nije nebo? Popeo sam se ovdje na moju iskrenu želju; primite me, zaklinjem vas.’ On me primio, i ja sam ugledao anđele u bijeloj odjeći. Oni su hodali unaokolo oko mene, gledajući me i mrmljajući: ‘Ovdje je novi gost koji nije obučen u nebesku odjeću.’ Čuo sam što su rekli, i mislio sam se: ‘Ovo mi se čini kao slučaj onog čovjeka koji je došao na vjenčanje bez prikladne odjeće.’ Zato sam rekao anđelima: ‘Dajte mi takvu odjeću;’ ali oni su se samo smijali. Onda je u žurbi došao jedan noseći zapovijedi sa suda: ‘Svucite ga do gola, izbacite ga napolje, i bacite njegovu odjeću za njim;’ tako sam bio izbačen.’

[3]         Drugi je kad je došao red na njega rekao: ‘Ja sam, također, pretpostavljao da ću ako budem primljen u nebo, koje je bilo iznad moje glave, biti okružen sa radostima i udisati ih do vječnosti. Ja sam također ostvario svoju žudnju. Anđeli su, međutim, pobjegli kada su me vidjeli, govoreći jedni drugima. ‘Kakav je ovo monstrum? Kako je ova noćna ptica došla ovdje?’ I ja sam u stvari osjetio kako se moja ljudska forma mijenja, iako se nikakva promjena nije zbila, što je bilo posljedica udisanja nebeske atmosphere. Ali smjesta je tamo došao jedan trčeći od suda sa nalogom da me dvojica slugu trebaju izvesti napolje, i odvesti me nazad putem kojim sam se popeo, sve dok ne stignem do moga vlastitog doma. Kada sam bio tamo, ponovno sam izgledao kao čovjek i drugima i sebi.’

[4]         Treći je rekao: ‘Ja sam uvijek razmišljao o nebu iz ideje o prostoru (mjestu), a ne iz ljubavi. Prema tome, kada sam došao u ovaj svijet čeznuo sam za nebom sa žarkom žudnjom; i ugledavši neke osobe kako se penju, slijedio sam ih i bio sam primljen, ali jedino na nekoliko koraka. Kada sam, međutim, želio razveseliti svoj um (animus)* u skladu sa mojom idejom o radostima i blaženstvima tamo, moj um (mens)** je bio zahvaćen sa tupilom kojeg je uzrokovalo nebesko svjetlo, koje je bijelo poput snijega, i čija je suština kažu mudrost. Kao posljedica toga moje oči je prekrila gusta tama, i počeo sam luditi. Nakon toga je od nebeske topline, koja je korespondentna blistavosti svoga svjetla, i čija suština je kako kažu ljubav, moje srce je započelo podrhtavati. Ja sam bio zahvaćen sa nemirom i mučen unutarnjom boli, i bacio sam sebe unazad na zemlju. Kako sam tamo ležao jedan je podvornik došao iz suda sa ciljam da me nježno odvede do moga vlastitog svjetla i topline. I kada sam došao do njih, moj duh i moje srce su mi se povratili.’

[5]         Četvrti je rekao kako je on također razmišljao o nebu iz ideje o prostoru (mjestu), a ne o ljubavi. ‘Čim sam, prema tome, došao u duhovni svijet,’ reče on, ‘zapitao sam određene mudrace da li mi je bilo dozvoljeno popeti se na nebo. I bio sam obaviješten kako je to bilo dozvoljeno svima, ali su oni morali biti na oprezu da ne bi bili ponovno izbačeni. Na to sam se nasmijao i popeo se, vjerujući poput drugih kako su svi u cijelom svijetu bili sposobni primiti nebeske radosti u njihovoj punini. Međutim, tek što sam stupio u nebo postadoh skoro beživotan; i kako sam trpio mučnu bol u glavi i u tijelu, bacio sam se na zemlju. Onda sam uvijajući se poput zmije koja se drži u blizini vatre, otpuzao do ruba litice i hitio se preko. Pokupili su me neki koji su stajali ispod i odnijeli u konačište, gdje sam ponovo došao k sebi.

[6]         Drugih pet je također ispričalo prekrasne zgode njihovog uzlaska u nebo, uspoređujući promjenu u njihovom stanju života sa stanjem ribe kad je podignuta iz vode na zrak, i ptice kada je uzdignuta iz zraka u eter. Oni rekoše da, nakon njihovog bolnog iskustva, više nisu imali želje za nebom, već jedino za životom sa drugima koji su bili poput njih, gdje god se oni nalazili. ‘Mi znamo,’ dodali su, ‘da u svijetu duhova, gdje se sada nalazimo, svi prolaze pripremu, dobri za nebo, a opaki za pakao; da nakon pripreme oni vide puteve koji su otvoreni prema zajednicama srodnih duhova, sa kojima će živjeti zauvijek; i da oni krenu tim putevima sa radošću, pošto su to putevi njihovih ljubavi.’ Kad su svi koji su formirali prvo društvo ovo čuli oni su takođe priznali kako nisu imali druge ideje o nebu nego o obitavalištu gdje će uživati do punoće uvijek prisutna zadovoljstva do vječnosti.

[7]         Onda im je anđeo sa trubom rekao: ‘Vi sada vidite kako nebeski užici i vječna sreća ne ovise o mjestu, nego o  stanju čovjekova života; i da je stanje nebeskog života od ljubavi i mudrosti. Kako služenje (primjena) sadržava ljubav i mudrost, stanje nebeskog života nastaje iz sjedinjenja ljubavi i mudrosti u služenju (primjeni). Isto je da li govorimo o dobročinstvu, vjeri i dobrim djelima; jer dobročinstvo je ljubav, vjera je istina od koje je mudrost, a dobra djela su služenja (primjene). Štoviše, u našem duhovnom svijetu postoje mjesta, kao i u prirodnom svijetu; inače tamo ne bi bilo prebivališta niti odvojenih stanova. Pa ipak mjesto je sa nama jedino privid mjesta u skladu sa stanjem ljubavi i mudrosti, to jest, dobročinstva i vjere.

[8]         Svatko tko postane anđeo nosi unutar sebe svoje vlastito nebo, pošto on nosi ljubav svojeg vlastitog neba; jer čovjek je od stvaranja obličje, slika i vrsta velikog neba u malome; takva je ljudska forma. Prema tome, svatko dolazi u onu zajednicu na nebu čije je on generalne forme slika; tako da prilikom ulaska u tu zajednicu on ulazi u formu koja korespondira sa njime samime. Tako on ulazi u zajednicu kao da iz sebe ulazi u sebe, i kao iz zajednice u zajednicu unutar sebe; i on uživa život koji je zajednički i zajednici i njemu samome. Svaka zajednica je poput društva, a anđeli u njoj su, tako reći, dijelovi koji nalikuju cjelini koja je od njih sačinjena. Iz ovog slijedi da su oni koji su u zlu i njihovim posljedičnim neistinama u sebi formirali obličje pakla; a ovo u nebu trpi mučenje od upliva i nasilni antagonizam jednog nasuprot drugome. Jer paklena ljubav je protivna nebeskoj ljubavi; i postoji isti antagonizam između užitaka ove dvije ljubavi kao među neprijateljima, i oni uništavaju jedno drugog gdje god se sretnu.’

*Animus, niži predio uma u kojem su aktivne žudnje i ideje vezane uz tijelo i svijet.

*Mens, viši predio uma u kojem su racionalno aktivni volja i razumijevanje.

740. Na završetku ovog incidenta začuo se glas sa neba, govoreći anđelu koji je imao trubu: ‘Odaberi desetoricu iz skupa i dovedi ih k nama. Mi smo od Gospoda čuli da će ih On pripremiti, tako da im u trajanju od tri dana toplina i svjetlo, to jest, ljubav i mudrost našeg neba neće nauditi.’

             Zatim su desetorica bili odabrani, i oni su pratili anđela. Popeli su se strmom stazom na određeni brežuljak, i od ovog su se popeli na planinu na čijem je vrhuncu bilo nebo onih anđela koji su im se ranije na udaljenosti prikazali poput prostranstva u oblacima. Kapije su za njih bile otvorene; i nakon što su prošli kroz treću kapiju, anđeo koji ih je uvodio je požurio do princa zajednice, to jest, toga neba, i najavio njihov dolazak. Princ je rekao: ‘Uzmite neke iz moje pratnje sa vama i recite vašim drugovima kako su dobrodošli. Dovedite ih do mojeg vanjskog dvora, i osigurajte za svakoga privatni apartman i spavaću sobu. Odredite neke od mojih podvornika i slugu da čekaju na njih i budu im na službi.’ To je bilo napravljeno. Nakon što su bili uvedeni od strane anđela zapitali su da li bi mogli ići i vidjeti princa; ali anđeo je odgovorio: ‘Sada je jutro, a on se prije podneva ne može vidjeti. Do toga vremena svatko je zauzet sa svojom vlastitom službom i zaposlenjem; ali vi ste pozvani na objed, i onda ćete sjediti za stolom sa našim princom. U međuvremenu ću vas odvesti do njegove palače, gdje ćete vidjeti veličanstvene i prekrasne stvari.’

[2]         Kada su bili dovedeni do palače oni su ju najprije pogledali izvani. Bila je prostrana, izgrađena od porfira, sa temeljima od jaspisa; a ispred kapija je bilo šest visokih stupova od bojanog mramora; krov je bio od zlatnih ploča, visoki prozori su bili od najčišćeg kristala, a njihovi okviri su bili zlatni. Zatim su bili uvdeni unutar palače, te vođeni od sobe do sobe gdje su ugledali ornamente neizrecive ljepote, i neusporedive rezbarije koje su ukrašavale plafon. Duž zidova su bili postavljeni stolovi od srebra presvučeni sa zlatom, na kojima su bile postavljene raznolike posude napravljene od dragog kamenja, neke od pojedinačnog kamenja, u nebeskim oblicima. Bilo je jako puno stvari koje oko nikad nije vidjelo na zemlji, i za koje nitko sebe ne bi mogao uvjeriti kako postoje na nebu.

             Dok su stajali zaprepašteni pred veličanstvenim stvarima koje su vidjeli, anđeo reče: ‘Ne budite iznenađeni. Stvari koje sada vidite nisu bile napravljene i oblikovane od strane nijednog anđela, već od strane Tvorca svemira i predstavljene kao dar našem princu. Ovdje je, prema tome, arhitektura u svojem savršenstvu, od kojeg su izvedena sva pravila te umjetnosti u svijetu.’ Anđeo je nastavio: ‘Vi možete pretpostaviti kako stvari poput ovih šarmiraju naše oči i obmanjuju nas da vjerujemo kako sačinjavaju radosti našeg neba. Ali naše srce nije u njima, jer one su samo od sekundarne važnosti; a u onoj mjeri u kojoj ih mi tretiramo kao sekundarne, i kao Božje djelo, u toj mjeri mi u njima vidimo Božansku svemoć i dobrotu.’    

741. Anđeo im je zatim rekao: ‘Još nije podne: dođite sa mnom u vrt našega princa, koji je u blizini palače.’ Tako su oni otišli sa njime; i kako su ulazili on reče: ‘Ovo je najveličanstveniji vrt u našoj nebeskoj zajednici.’ Ali oni odgovoriše: ‘Ali što to govoriš? Ovdje nema vrta; mi jedino vidimo jedno stablo, i na njegovim granama i na njegovom vrhu nešto što izgleda kao zlatni plod, i lišće od srebra sa vršcima koji su ukrašeni smaragdima, a ispod stabla malu djecu sa njihovim dadiljama.’ Na to je anđeo sa nadahnutim glasom rekao: ‘Ovo drvo je posred vrta, i mi ga nazivamo stablom našeg neba, a neki ga nazivaju stablom života; ali nastavite i priđite još bliže, i vaše će oči biti otvorene, i ugledat ćete vrt.’ Oni su to napravili, i njihove oči su se otvorile i ugledali su stabla krcata sa slasnim voćem, isprepletena okolo sa mladom vinovom lozom čiji su se plodova puni vršci naginjali prema stablu života u centru. Ova stabla su bila posađena u neprekidnim serijama koje su se prostirale i širile u beskrajnim prstenovima ili krugovima, poput onih u neprekidnoj spirali; to je bila savršena spirala drveća u kojoj je jedna vrsta slijedila tik poslije druge, u skladu sa vrsnošću njihovih plodova. Između početka spirale i stabla u centru je bio popriličan prostor, i taj međuprostor je svjetlucao sunčevim svjetlom, koje je uzrokovalo da stabla spirale od prvog do posljednjeg sjaje neprekinutim i neprestanim blistavilom. Prva stabla su bila najizvrsnija od svih, stvarajući u izobilju najprobranije plodove; ova su se nazivala rajskim stablima, i nisu se mogla vidjeti nigdje u nijednom predjelu prirodnog svijeta, pošto ona ne rastu i ne mogu tamo rasti. Nakon ovih su došla stabla maslina, zatim vinove loze, onda miomirisna stabla, i konačno stabla čija je građa korisna za rukotvorine. Tu i tamo u ovom spiralnom ili krivudavom prostranstvu stabala su bila sjedala formirana privlačenjem i ispreplitanjem grana od stabala; a one su bile obogaćene i ukrašene sa voćem. Bilo je također i otvora koji su vodili do cvijećnjaka, a od ovih do travnjaka, podijeljenih na parcele  i gredice.

[3]         Od pogleda na ove stvari pratioci anđela su uzviknuli: ‘Ovo je doista nebeska forma? Gdjegod okrenemo naše oči ugledamo nešto neizrecivo nebesko i rajsko.’ Kada je to čuo, anđeo je bio zadovoljan te reče: ‘Svi vrtovi u našem nebu su u svojem porijeklu reprezentativne forme ili vrste nebeskog blaženstva; a pošto je upliv ovog blaženstva uznio vaše umove, vi ste uzviknuli: ‘Ovo je doista nebeska forma.’ Oni, međutim, koji ne prime taj upliv vide ove rajske vrtove samo kao šume. Svi oni primaju upliv koji su u ljubavi spram primjena (služenja); ali ne i oni koji djeluju iz ljubavi spram slave a ne iz motiva primjene (služenja).’ On im je onda objasnio što je svaka pojedinačna stvar u vrtu reprezentirala i predstavljala.’

742. Dok su bili tako zaposleni, došao je prinčev glasnik sa pozivnicom za njih da sa njime jedu kruha. Istovremeno su dvojica dvorskih poslužitelja donijela odjeću od skupocjenog lana i rekli: ‘Obucite ovo na sebe; jer nitko nije primljen za prinčev stol ukoliko nije odjeven u nebesku odjeću. Oni su je stoga obukli na sebe te su, pridruživši se anđelu, bili odvedeni do portika, ili šetališta palače gdje su čekali na princa. Tamo ih je anđeo upoznao sa društvima važnih ljudi i guvernera koji su također čekali na princa. Za otprilike sat vremena vrata su bila otvorena, i kroz jedna koja su bila šira od ostalih na zapadnoj strani, ugledali su ga kako ulazi uz dostojanstvenu svečanu povorku. Pred njim su išli njegovi osobni savjetnici, a nakon njih njegovi riznički savjetnici, a poslije njih glavni dvorski oficiri. Posred ovih se nalazio princ, a nakon njega su slijedili dvorjani različitog ranga, i konačno čuvari; sve skupa su brojili sto i dvadeset ljudi.

[2]         Anđeo, koji je vodio desetoricu stranaca koji su sada u svojim odjelima izgledali kao domaći gosti palače, je pristupio princu i sa štovanjem ih predstavio; a princ im je, ne zaustavljajući procesiju, rekao: ‘Dođite, i jedite kruha sa mnom.’ Oni su ga slijedili do blagovaonice, gdje su ugledali stol veličanstveno pripremljen. U centru je bila visoka zlatna piramida, a oko nje je u tri reda bilo postavljeno stotine zdjela sa raznim jelima.  Na zdjelama se nalazilo slatkiša te aromatskih slatkih vina, zajedno sa drugim delikatesama napravljenim od kruha i vina. Iz centra piramide je izbijala određena vrsta fontane izvrsnog vina, koje se slijevalo piramidom i punilo pehare. Postrani ove visoke piramide su bili različiti nebeski dizajni od zlata koji su nosili velike i male tanjure i posude krcate sa hranom svake vrste. Nebeski dizajni koji su nosili te tanjure su bili umjetnička djela nadahnuta sa mudrošću, koja ne bi mogla biti reproducirana od strane nijedne umjetnosti na svijetu niti opisana bilo kojim riječima. Tanjuri i posude su bili od srebra, sa rezbarijama oko njih potpuno istim kao i na njihovim podupiračima; a čaše su bile od prozirnog dragocjenog kamenja. Na taj način je stol bio namješten. 

743. Sljedeće je opis odjeće princa i njegovih ministara. Princ je bio odjeven u dugo grimizno ruho, ukrašeno sa uvezenim srebrnim zvijezdama; a ispod ruha je nosio plavu svilenu tuniku. Ova je bila otvorena na grudima gdje su se mogli vidjeti prednji dijelovi gurtne sa amblemom zajednice. To je bio ženski orao, napravljen od sjajnog zlata, obrubljenog sa dijamantima, koji je sjedio na svojim mladima na vrhu drveta. Obiteljski savjetnici su bili slično odjeveni, ali bez amblema, umjesto kojeg su nosili izrezbarene safire, koji su visili sa zlatne ogrlice. Dvorjani su nosili smeđe ogrtače, na kojiima su bili izvezeni cvjetovi koji su okruživali mlade orlove. Ispod ovih, njihove su svilene tunike bile boje opala, a takve je boje bila također i odjeća koja je prekrivala njihova bedra i noge. Takva je bila njihova odjeća.

744. Savjetnici i vladari su stajali oko stola te su, u pravcu princa, pljeskali sa svojim rukama i dostojno tihim glasom izgovarali molitvu hvaljenja i zahvale Gospodu. Onda su na prinčev znak zauzeli njihova mjesta za stolom. Princ je rekao desetorici stranaca: ‘Sjednite sa mnom; ovdje su vaša sjedala.’ Oni su se posjeli, a poslužitelji ranije poslani od strane princa da ih pričekaju, su stajali iza njih. Nakon toga im je princ rekao: ‘Neka svaki od vas uzme tanjir sa njegovog mjesta a također i malu zdjelu sa piramide.’ Oni su to napravili; i smjesta su se novi tanjiri i zdjele pojavili postavljeni na mjestu onih koji su bili odnešeni; I njihove čaše su bile napunjene vinom iz fontane koja je tekla iz velike piramide, i tako su se oni pridružili u jelu i piću.

[2]         Tijekom gozbe je princ, obraćajući se desetorici gostiju, rekao: ‘Čuo sam kako ste bili sazvani zajedno u predjelu ispod ovog neba da bi izrazili svoje ideje u svezi nebeskih radosti i vječne sreće koja nastaje iz njih; i da ste izrazili različita mišljenja, ali svaki u skladu sa užicima tjelesnih čula. Ali što su užici tjelesnih čula, ako su odvojeni od onih od duše? Duša je ona koja ih ispunjava sa užitkom. Užici duše su u sebi neperceptibilni blagoslovi; ali kako silaze u misli uma i otud u senzacije tijela, oni postaju sve perceptibilniji. U mislima uma se oni percipiraju kao stanja sreće, a u tjelesnim senzacijama kao užici, a u samom tijelu kao zadovoljstva. Vječna sreća je rezultat svih ovih skupno; ali sreća koja rezultira jedino iz zadovoljavanja tjelesnih čula nije vječna, već samo vremena; ona dokončava, prolazi, i ponekad se okreće u bijedu. Vi sada vidite kako su sve vaše radosti također radosti neba, i čak su izvrsnije nego ste ikada bili u stanju zamisliti; ali takve radosti ne afektiraju naše umove iznutra.

[3]         Postoje tri stvari koje teku kao jedna od Gospoda u naše duše; a te tri, koje su kao jedno, ili to trojstvo, su ljubav, mudrost i primjena (služenje). Ljubav i mudrost postoje idealno, i postoje jedino u osjećajima i mislima uma; ali u primjeni (služenju) oni postoje zbiljski, pošto su oni onda simultano u činu i djelovanju tijela; a gdje oni postoje zbiljski, tamo oni također i opstoje. Ljubav i mudrost postoje i opstoje u primjeni (služenju), ali primjena (služenje) je ono što na nas utječe; a primjena (služenje) se sastoji u izvršavanju obaveza vlastite službe odano (pošteno), iskreno i marljivo. Ljubav spram primjena (služenja), i time marljivost u služenju koja otud nastaje, drže naše umove od toga da ne izgube kontrolu, od toga da ne vrludaju uokolo i apsorbiraju sve požude koje pritječu zajedno sa njihovim zamamnostima kroz čula od tijela i svijeta. Ove požude rasturaju na sve četiri strane svijeta istine religije i moralnosti sa svime što je u njima dobro; ali iskrena posvećenost uma primjeni (služenju) zadržava i vezuje te istine zajedno, i uređuje um tako da postane forma prijemčiva za mudrost od tih istina; i onda tjera sa njihovih nadmoćnih položaja poruge i ludarije neistina i ispraznosti. Ali vi ćete čuti više o ovoj temi od strane mudraca u našoj zajednici koje ću vam poslati ovog popodneva.’

             Rekavši to princ se ustao, i gosti su se ustali sa njime; i pozdravljajući ih on je dao upute njihovom anđelu da ih odvede do njihovih privatnih apartmana, i ukaže im svu čast i ljubaznost; i također da pozove ljubazne i prijazne ljude da ih zabavljaju sa razgovorom u svezi različitih radosti njihove zajednice. 

745. Prinčeve instrukcije su se izvršile; i kada su se gosti vratili sa banketa bilo je zatraženo od izvjesnih ljudi iz grada da ih dođu zabaviti sa razgovorom u svezi različitih radosti zajednice. Kada su pristigli izmijenili su uobičajene pozdrave, i posvetili se ugodnoj raspravi dok su se šetali uokolo. Ali anđeo je rekao: ‘Ovih deset ljudi su bili pozvani u ovo nebo da bi naučili njegove radosti, i time primili novu ideju o vječnoj sreći. Opišite, dakle, neke od njegovih radosti koje utječu na tjelesna čula. Neki mudri ljudi će doći kasnije, koji će reći kako se ove radosti okreću u blagoslove i sreću.’ Čuvši to, oni koji su bili pozvani iz grada su dali sljedeće izvješće:

             1. U ovoj zajednici ima dana svetkovina koji su određeni od strane princa, u svrhu mentalnog opuštanja nekih od zamora uzrokovanog njihovom revnošću da nadmašuju u službi. Tim danima se održavaju muzičke izvedbe i pjeva se na javnim mjestima, a izvan grada se održavaju sportovi i predstave na pozornici. Na javnim mjestima su podignute platforme okružene sa balustradama (podupiračima) od isprepletenih vinovih loza, sa kojih vise grozdovi grožđa. Među ovima, u tri reda sjedala, sjede muzičari sa žičanim i puhačkim instrumentima, visokotonskim i niskotonskim, glasnim i mekim; a postrance su pjevači obadva spola, koji ugađaju građanima sa najdivnijim himnama i pjesmama, horovima i solo izvedbama, mijenjajući povremeno žanr (stil). Ova se muzika nastavlja u tim svečanim danima od jutra do podneva, i onda do večeri.

[2]         2. Štoviše, svakog jutra se iz kuća oko javnih trgova mogu čuti najmilozvučnije pjesme djevojaka i djevojčica, koje odjekuju cijelim gradom. Svakog jutra pjesma, putem muzičke modifikacije ili modulacija, izražava određeni osjećaj duhovne ljubavi; a to je percipirano u pjevanju kao da je taj osjećaj u stvari prisutan. On utječe u umove slušatelja, i u njima pobuđuje korespondentnu emociju; jer to je priroda nebeske pjesme. Ti pjevači kažu kako je zvuk njihovog pjevanja nadahnut i oživljen iznutra, te podignut do radosne oduševljenosti u skladu sa primanjem slušatelja. Kada je pjevanje završeno, prozori i vrata kuća okolo trgova i javnih mjesta su zatvoreni, i tada cijelim gradom vlada tišina. Nigdje se ne može čuti nikakva buka, i nikog se ne može vidjeti kako luta ulicama grada, već su svi zaokupljeni sa obavezama njihovog zaposlenja.

[3]         3. U podne su vrata otvorena, a popodne također i prozori nekih kuća; i dječaci i djevojčice se mogu vidjeti kako se igraju na ulicama, dok njihove dadilje i učitelji sjede na trijemovima kuća, i nadziru ih.

[4]         4. Na rubovima grada dječaci i mladići su zaokupljeni različitim sportovima, poput utrka, te igara sa loptom i reketima. Ima također i proba vještine među dječacima kako bi se testirala njihova brzina govora, djelovanja i percepcije; i oni koji nadmašuju primaju kao nagradu lovorov vijenac; i postoje mnogi drugi načini kako bi se pobudili njihovi latentni talenti.

[5]         5. Izvan grada također postoje dramatske izvedbe na pozornicama kada se raznorazne vrline moralnog života prikazuju od strane glumaca, od kojih su neki odabrani zbog njihove sposobnosti da glume organizirane uloge. Jedan od desetorice je zapitao: ‘Što je naznačeno sa organiziranim ulogama?’ Govornik je odgovorio: ‘Nije moguće reprezentirati u potpunosti ni jednu vrlinu sa njezinim milostima i karakteristikama ukoliko se ove ne prikazuju u nizu od njihove najveće do njihove najmanje forme; i glumci glume te forme sve do najmanje, gdje vrlina prestaje (dok ništa od nje ne preostane). Osigurano je zakonom, međutim, da oni ne smiju prikazivati ništa što je protivno ovima, naime, što je sramotno i neprikladno, osim indirektno, i, tako reći, udaljeno. To je osigurano zbog toga što ništa od onog što je časno i dobro u bilo kojoj vrlini ne prelazi uzastopnim stadijima u ono što je nečasno i zlo: Ono se umanjuje sve dok ništa od nje ne preostane, i onda se suprotno započinje pojavljivati. Prema tome, nebo, gdje su sve stvari časne i dobre, nema ništa zajedničko sa paklom, gdje su sve stvari nečasne i zle.’

746. Dok su govorili, pristigao je sluga i izvijestio kako je osam mudraca, pozvanih na naredbu princa, bilo nazočno i kako su htjeli biti primljeni. Kada je anđeo to čuo izašao je napolje i pozdravio ih, te ih uveo unutra. Nakon običajnih komplimenata i pozdrava, oni su započeli govoriti o porijeklu i rastu mudrosti, upućujući na različite stadije u njezinom razvoju i govoreći kako mudrost u slučaju anđela nikad ne prestaje i ne doseže svoj kraj, već raste i povećava se do vječnosti. Čuvši to anđeo koji je služio društvo, je odgovorio: ‘Naš princ je za stolom govorio sa tim ljudima o sjedištu mudrosti, ukazujući kako ona počiva u primjeni (služenju). Molim vas recite im nešto o istom tom predmetu.’

             Tako su on rekli: ‘Na početku kada je čovjek bio stvoren, on je bio iniciran u mudrost i njezinu ljubav, ne poradi njega samoga nego da ju od sebe može dodijeliti drugima, Otud je na mudrosti mudrih upisano, da nitko ne smije biti mudar i živjeti jedino za sebe, već istovremeno za druge. To je temelj zajednice, koja inače ne bi mogla postojati. Živjeti za druge je vršiti primjene (služiti); primjene su veza zajednice, a ovih ima onoliko koliko ima dobrih primjena (službi), a njihov broj je beskonačan. Postoje duhovne primjene (službe), koje su one ljubavi spram Boga i ljubavi spram bližnjega; postoje moralne i civilne primjene (službe), koje pripadaju ljubavi spram društva i zemlje u kojoj čovjek živi, i prema njegovim sugrađanima među kojima boravi; postoje prirodne primjene (službe) koje pripadaju ljubavi spram svijeta i njegovim nužnostima; a postoje i tjelesne primjene (službe), koje pripadaju ljubavi spram samo-očuvanja poradi uzvišenih ciljeva.

[2]         ‘Sve ove su upisane u čovjeka, i one slijede jedna nakon druge po redu, a kada postoje zajedno, onda je jedna unutar druge. Oni koji su u prvim ili duhovnim primjenama su također u primjenama koje slijede, i oni su mudri. Oni koji nisu u duhovnim primjenama, nego su u moralnim i civilnim primjenama, i posljedično u onima koje slijede, nisu naračun toga mudri, već jedino tako izgledaju zbog njihove vanjske moralnosti i vršenja civilnih obaveza. Oni koji nisu u duhovnim i moralnim primjenama, već u prirodnim i tjelesnim primjenama, nisu uopće mudri; jer oni su sotone, koje jedino ljube svijet i sebe same poradi svijeta. Oni, međutim, koji su jedino u tjelesnim primjenama su najmanje mudri od sviju; jer oni su vragovi, koji žive jedino za sebe same, i u svemu što čine za druge jedino imaju u vidu sebe same.

[3]         ‘Štoviše, svaka ljubav ima svoj užitak, jer užitkom ljubavi se ona održava na životu; a užitak ljubavi spram primjena (služenja) je nebeski užitak, koji sukcesivno ulazi u užitke koji slijede, i u njihovom redu ih uzdiže i čini ih vječnima.’ Nakon toga su oni razgovarali o nebeskim užicima koji proizlaze iz ljubavi spram primjena, i rekli su kako ih ima mirijade i mirijade, i da svi koji uđu u nebo uđu u te užitke. I u daljnjoj mudroj raspravi, u svezi ljubavi spram primjena (služenja), oni su sa njima proveli cijeli dan sve do večeri.

[4]         Kad se približila večer, k desetorici koji su bili praćeni anđelom je došao glasnik obučen u lan, sa pozivnicom na vjenčanje koje se trebalo održati slijedećeg dana; i oni su bili jako radosni na pomisao kako će vidjeti vjenčanje na nebu. Zatim su bili vođeni do kuće od jednog od obiteljskih savjetnika, i večerali sa njime. Nakon večere su se vratili; i rastajući se jedan od drugoga, povukli su se svaki u svoju spavaonicu, gdje su spavali do jutra.

             Kada su se probudili, začuli su pjevanje djevojaka i djevojčica iz kuća oko tržnice, koje je bilo spomenuto iznad. Toga jutra je osjećaj bračne ljubavi bio predmet njihove pjesme, čija ih je slatkoća uvelike impresionirala; i oni su percipirali blaženo spokojstvo koje se ulijevalo u njihove osjećaje, koje ih je uznosilo i ispunjavalo sa novim životom. Kada je vrijeme došlo, anđeo je rekao: ‘Pripremite se, i obucite vjenčanu odjeću koju vam je naš princ poslao.’ Kada su to učinili, odjeća je sjajila kao plamenim svjetlom, i oni su zapitali anđela koji je tome bio razlog. On je odgovorio: ‘Zbog toga što idete na vjenčanje; a kod nas naša odjeća onda prisvaja sjajan izgled, i postaje vjenčana odjeća.’

747. Anđeo ih je onda odveo do kuće gdje se trebalo slaviti vjenčanje, i vratar je otvorio vrata. Smjesta su pri ulasku bili primljeni i pozdravljeni od strane anđela kojeg je poslao zaručnik. Nakon što su bili uvedeni odveli su ih do sjedala koja su im bila određena. Nakon nešto vremena bili su pozvani u predsoblje bračne sobe. U centru te sobe su vidjeli stol na kojem su bili postavljeni veličanstveni svijećnjaci sa sedam grana i kuglama od zlata; a na zidovima su visjele lampe od srebra; i kada su ove bile zapaljene atmosfera je izgledala osvjetljena sa zlatnim sjajem. Na svakoj strani svijećnjaka su ugledali dva stola, na kojima su bili kruhovi postavljeni u tri reda; a u četiri kuta sobe su bili stolovi na kojima su bili kristalni vrčevi.

[2]         Dok su gledali u te stvari vrata apartmana pored bračne sobe su se otvorila, i oni su ugledali kako izlazi šest djevica, nakon kojih su hodali zaručnik i zaručnica držeći se za ruke, i vodeći jedno drugog prema njihovom sjedalu koje je gledalo na svijećnjak. Na ovo su se posjeli, zaručnik na lijevoj a zaručnica na desnoj strani; a šest djevica je stajalo pored sjedala blizu zaručnice. Zaručnik je nosio odoru od sjajnog grimiza i tuniku od svijetlećeg lana, sa naprsnikom na kojem je bila zlatna ploča obrubljena sa dijamantima; a na ploči je bio ugraviran mladi orao, vjenčani amblem te nebeske zajednice; i imao je mitru na svojoj glavi. Zaručnica je nosila skrletnu mantiju, a ispod nje iskićenu halju, koja se protezala od njezinog vrata pa sve do stopala; i oko njezinog struka je imala zlatni remen, a na njezinoj glavi zlatnu krunu sa rubinima.      

[3]         Dok su tako sjedili, zaručnik se okrenuo ka zaručnici i postavio zlatan prsten na njezin prst. Onda je uzeo narukvicu i ogrlicu od bisera; i postavljajući narukvicu na njezinu ruku a ogrlicu oko njezinog vrata, rekao je: ‘Prihvati ove zavjete.’ I kako ih je ona prihvatila, on ju je poljubio rekavši: ‘Sada si moja;’ i nazvao ju je svojom ženom. Na to su gosti povikali: ‘Blaženi bili!’ ove riječi su najprije bile rečene od strane svakog odvojeno, ali nakon toga od strane svih zajedno. I pomoćnik poslat od strane princa im se također pridružio u najboljim željama; i u tom trenutku je predsoblje bilo ispunjeno sa miomirisnim tamjanom, koji je bio obilježje blagoslova sa neba. Onda je sluga uzeo kruh sa stola pored svijećnjaka, i čaše ispunjene vinom sa stolova u kutovima soba, i dao svakome od gostiju kruh i čašu; i oni su jeli i pili. Nakon toga su se muž i žena ustali, i šest djevica ih je pratilo do praga sa srebrnim lampama, sada zapaljenima, u njihovim rukama. Tako je bračni par ušao u bračnu sobu i vrata su bila zatvorena.  

748. Anđeo vodič je nakon toga razgovarao sa gostima vjenčanja o njegovim drugovima, govoreći kako ih je uveo na zapovijed, i ukazao im veličanstvene stvari u prinčevoj palači, i čuda tamo; da su objedovali sa princem, i nakon toga razgovarali sa mudracima. Onda je zapitao: ‘Mogu li dobiti dozvolu da malo porazgovaraju sa vama?’ Oni su se približili i ušli u razgovor. Određeni mudrac koji je bio jedan od gostiju reče: ‘Da li razumijete značenje onog što ste vidjeli?’ ‘Ne u potpunosti,’ odgovorili su; a on ih je zapitao: ‘Zašto je zaručnik, sada muž, bio obučen na taj određeni način?’ ‘Zaručnik,’ odgovori on, ‘reprezentira Gospoda, a zaručnica, sada žena, reprezentira Crkvu. Iz tog razloga je zaručnik imao mitru na svojoj glavi, i nosio tuniku i naprsnik, poput Arona; i zato je zaručnica, sada žena, imala krunu na njezinoj glavi, nosila mantil, poput kraljice; ali sutra će oni biti drugačije obučeni, pošto ova reprezentacija traje samo danas.’

[2]         ‘Pošto je on reprezentirao Gospoda, a ona Crkvu, zašto je,’ zapitaše oni, ‘ona sjedila s njegove desne strane?’ ‘Postoje dvije stvari,’ on odgovori, ‘koje sačinjavaju vjenčanje Gospoda i Crkve, naime, ljubav i mudrost. Gospod je ljubav, a Crkva je mudrost, a mudrost je s desne strane ljubavi. Jer čovjek pripadnik Crkve je mudar kao od sebe samoga, i srazmjerno njegovoj mudrosti on prima ljubav od Gospoda. Desna strana također predstavlja snagu, a ljubav ima snagu posredstvom mudrosti; ali nakon vjenčanja, kao što je upravo bilo rečeno, reprezentacija je promijenjena, jer onda muž predstavlja mudrost, a žena, ljubav njegove mudrosti. To, međutim, nije primarna već sekundarna ljubav; jer žena ju ima od Gospoda, kroz mudrost muža; prema tome, nakon vjenčanja, obadvoje zajedno, muž i njegova žena, reprezentiraju Crkvu.’

[3]         Oni su ponovno zapitali: ‘Zašto vi ljudi niste stajali pored zaručnika, sada muža, kao što je šest djevica stajalo pored zaručnice, sada žene?’ On je odgovorio: ‘Pošto smo mi danas ubrojeni među djevice, a broj šest predstavlja sve, i ono što je potpuno.’ Ali oni rekoše, ‘Kako to?’ ‘Djevice’, on odgovori, ‘predstavljaju Crkvu, a Crkva se sastoji od obadva spola.’ Prema tome, mi smo također, u odnosu na Crkvu, djevice. Da je to tako, očigledno je iz ovih riječi u Otkrovenju:

‘Ti se ne okaljaše sa ženama, djevci su! Oni prate Jaganjca kamo god pođe.’  Otkrovenje 14:4.

A pošto ‘djevice’ predstavljaju Crkvu, prema tome ju Gospod uspoređuje sa:

‘Deset djevica pozvanih na vjenčanje,’ Matej 25:1 i naknadni stihovi;

i pošto je Crkva predstavljena sa Izraelom, Sionom i Jeruzalemom, u Riječi se tako često spominju ‘djevica i kći Izraelova, Sionska i Jeruzalemska.’ Gospod također opisuje Svoje vjenčanje sa Crkvom ovim riječima u Davidu:

‘Zdesna ti je kraljica u zlatu ofirskom… u haljinama zlatom vezenim. U haljini od veza šarena kralju je dovode, pratnja su joj djevice, druge njezine… i u kraljeve dvore ulaze.’   Psalam 45:9-15.

[4]’Zar nije prikladno,’ oni su naknadno zapitali, ‘da na vjenčanju bude prisutan svećenik i vrši službu?’ ‘To je zasigurno prikladno na zemlji,’ odgovorio je on, ‘ali ne na nebesima, zbog reprezentacije samog Gospoda i Crkve. Na zemlji je ova činjenica nepoznata. Ipak svećenik kod nas poslužuje na zarukama, i sluša, prima, potvrđuje i posvećuje pristanak (suglasnost). Suglasnost je suštinska stvar za vjenčanje, i sve naknadne ceremonije su njezine formalnosti.’

749. Nakon toga je anđeo vodič otišao do šest djevica i rekao im također o svojim drugovima, i zatražio da ih udostoje svojim društvom. Tako su se oni približili; ali kako su prišli bliže, one su se iznenada povukle i ušle u unutarnje dijelove kuće gdje su se nalazile njihove ženske prijateljice. Vidjevši to anđeo ih je slijedio, i zapitao ih zašto su se tako iznenada povukle bez razgovora sa strancima. One su odgovorile: ‘Mi im se nismo mogli približiti.’ ‘Zašto ne?’ on je zapitao; a one su odgovorile: ‘Ne znamo; mi jedino percipiramo nešto što nas odbija, i povlači unazad; morat će nas ispričati.’ Anđeo se vratio svojim drugovima i rekao im ovo, dodajući: ‘Nagađam kako vaša ljubav prema suprotnom spolu nije časna. Na nebu mi volimo djevojke zbog njihove ljepote i elegantnih manira, i mi ih volimo intenzivno, ali časno.’ Na to su se njegovi pratioci smijali, i rekli: ‘Dobro pretpostavljaš; tko može gledati takvu ljepotu tako blizu a da ne osjećeti kako su njegove žudnje podstaknute?’ 

750. Nakon ove društvene svečanosti, svi koji su bili pozvani na vjenčanje su otišli, i također desetoro stranaca sa njihovim anđelom pratiocem; i kako je večer već bila dobro poodmakla, oni su se povukli na počinak. U zoru su začuli proglas: ‘Danas je Šabat.’ Onda su se ustali i zapitali anđela što to znači. On je odgovorio: ‘To je poziv na obožavanje Boga koji dolazi u utvrđenim intervalima, i proglašavan je od strane svećenika. Obožavanje se vrši u našim hramovima, i traje oko dva sata. Dođite sa mnom ako želite, i ja ću vas uvesti.’ I tako su spremivši se, popratili anđela i ušli u hram. To je bila velika polukružna zgrada, u kojoj je moglo stati oko tri tisuće ljudi, i klupe ili stolice su bile postavljene uokolo u neprekinutim redovima koji su pratili oblik hrama. Propovjedaonica je gledala u sjedala, i bila je postavljena malo unazad od centra; a vrata su bila na lijevoj strani iza propovjedaonice. Desetoro stranaca je ušlo sa anđelom, koji im je naznačio mjesta gdje su trebali sjesti, govoreći: ‘Svatko tko uđe u hram zna svoje vlastito mjesto; on zna to od prirođene percepcije, i ne može sjesti nigdje drugdje. Ako sjedne negdje drugdje, on niti čuje niti percipira išta; i, štoviše, on uznemirava red; a kada je to učinjeno, svećenik nije nadahnut.’

751. Kada se skup okupio, svećenik se popeo na propovjedaonicu i održao propovijed punu duha mudrosti. Predmet je bila svetost Svetog Pisma, i sjedinjenje Gospoda sa oba svijeta, duhovnim i prirodnim, posredstvom njega. Prosvijetljen kako je tada bio, on je u potpunosti dokazao da je Sveta Knjiga bila diktirana od strane Jehove Boga, i da je posljedično tome On u njoj, tako da je On mudrost tamo; ali da mudrost, koja je On Osobno tamo, leži sakrivena ispod značenja Slova, i nije nikome otkrivena osim onima koji su u istini doktrine i istovremeno u dobru života, i koji su na taj način u Gospodu, i Gospod u njima. Kada je propovijed bila zaključena on se pomolio te sišao dolje sa propovjedaonice.

             Kako je skup ljudi izlazio, anđeo je zatražio svećenika da kaže par pozdravnih riječi desetorici njegovih pratioca; stoga im je on prišao i razgovarao sa njima nekih pola sata. Govorio je o Božanskom Trojstvu, govoreći da je ono u Isusu Kristu, u kojem sva punina Božanstva prebiva tjelesno, u skladu sa izjavom apostola Pavla. On je onda govorio o sjedinjenju dobročinstva i vjere; ali je iskoristio riječi, ‘sjedinjenje dobročinstva i istine,’ pošto je vjera istina.

752. Nakon što su izrazili svoje zahvale, stranci su otišli kući; i tamo im je anđeo rekao: ‘Ovo je treći dan kako ste se uzdigli u zajednicu ovog neba; i bili ste od strane Gospoda pripremljeni da ostanete ovdje u trajanju od tri dana, tako da je sada došlo vrijeme da se raziđemo. Svucite, prema tome, odjeću koju vam je poslao princ i obucite vašu vlastitu.’ Kada su to učinili, ispunila ih je žudnja otići; tako su otišli i spustili se, a anđeo ih je otpratio do mjesta okupljanja. Tamo su se oni zahvalili Gospodu zato što ih je udostojio blagosloviti sa znanjem i sa razumijevanjem u svezi nebeskih radosti i vječne sreće.

E. Swedenborg ‘Istinska kršćanska religija – 13’