POGLAVLJE 12

KRŠTENJE 

I. BEZ ZNANJA O DUHOVNOM ZNAČENJU RIJEČI, NITKO NE MOŽE ZNATI ŠTO DVA SAKRAMENTA, KRŠTENJE I SVETA VEČERA, SADRŽAVAJU I OSTVARUJU.

667. U poglavlju o Svetom Pismu je bilo ukazano kako u cijeloj Riječi i svakom njezinom dijelu postoji duhovno značenje; da je do sada to značenje bilo nepoznato; i da je u današnje vrijeme bilo otkriveno zbog Nove Crkve koja će biti uspostavljena od  strane Gospoda. Priroda tog značenja se može vidjeti ne samo u tom poglavlju već također u poglavlju o Dekalogu, koji je također bio objašnjen u skladu sa tim značenjem. Da to značenje nije bilo otkriveno, tko bi o ta dva Sakramenta, Krštenju i Svetoj Večeri, razmišljao osim u skladu sa prirodnim značenjem, što je značenje Slova; i tako bi izjavio, ili rekao sebi, ‘Što je Krštenje osim škropljenje vodom po glavi novorođenčeta; i kakve veze to ima sa spasenjem? Također, što je Sveta Večera osim blagovanje kruha i vina; i opet kakve veze to ima sa spasenjem? Štoviše, gdje je u tim obredima svetost, osim što su bili zapovjeđeni od strane crkvenih vlasti i primljeni kao sveti i Božanski? U sebi su oni samo obredi koji, kažu Crkve, kada im Riječ Božja biva nadodana, postaju sakramenti.’ Ja apeliram laicima a također i svećenstvu da priznaju da li su u duhu i srcu percipirali išta drugo u svezi ova dva sakramenta, i zar im nisu ukazivali njihovo štovanje kao Božanskima iz različitih uzroka i razloga; dok su ta dva sakramenta, razmatrana u njihovom duhovnom smislu, najsvetije stvari obožavanja, kao što će biti očigledno iz sljedećih odlomaka u kojima će biti objašnjene njihove primjene. Međutim, kako se primjene tih sakramenata ni u kojem slučaju ne mogu shvatiti od strane ikog ukoliko ih duhovno značenje ne objelodani i razotkrije, slijedi da, bez tog značenja, nitko ne može znati drugačije nego da su oni samo obredi, koji su sveti pošto su bili uspostavljeni Božanskom zapovjeđu.

668. Da je Krštenje bilo zapovjeđeno je sasvim jasno iz Ivanovog krštenja u Jordanu, kojem je grnula sva Judeja i Jeruzalem, Matej 3:5; Marko 1:4, 5. Također, Gospod naš Spasitelj je Osobno bio kršten od strane Ivana, Matej 3:13-17; i štoviše, On je zapovjedio Svojim učenicima da krste sve narode, Matej 28:19. Svatko tko želi može vidjeti da u ovom osnivanju postoji nešto Božansko, što je do ovog časa ostalo prikriveno, pošto do sada duhovno značenje nije bilo obznanjeno. A ovo značenje je u današnje vrijeme bilo otkriveno pošto je Kršćanska Crkva, kakva je ona u sebi, sada tek na samom svom početku. Prijašnja Crkva je bila Kršćanska jedino u imenu, ali ne u zbilji i suštini.

669. Dva sakramenta, Krštenje i Sveta Večera, su u Kršćanskoj Crkvi poput dva dragulja na kraljevom žezlu; a ako njihove primjene nisu poznate, oni su onda jedino kao dvije figure od ebanovine izrezbarene na štapu. Oni se također mogu usporediti sa dva rubina ili granata na carevom ogrtaču; ali ako njihove primjene nisu poznate, oni su onda jedino kao dva karneola ili kristala na bilo kojoj halji. Ukoliko primjene ova dva sakramenta nisu bile otkrivene posredstvom duhovnog značenja, u vezi s njima bi bile izrečene različite pretpostavke, takve kakve su formirane od strane onih koji prakticiraju gatanje posredstvom zvijezda, ili zaista kakve prevladavaju kod onih čija su proricanja bila određena ptičjim letom ili iznutricama obrednih žrtava. Njihove primjene se mogu usporediti sa hramom koji je vremenom utonuo u zemlju i leži zakopan skroz do svog krova u ruševinama koje ga okružuju; a iznad se i mlado i staro šeta, voze se u kočijama i jašu na konjima, nesvjesni da je ispod njihovih stopala sakriven takav hram sa oltarima od zlata, zidovima od srebra i ukrasima od dragocjenog kamenja. Ove stvari se ne mogu iskopati i dovesti na svjetlo osim posredstvom duhovnog značenja, koje je u današnje vrijeme bilo otkriveno zbog Nove Crkve, poradi njihove primjene u obožavanju Gospoda.

             Ovi sakramenti se također mogu usporediti sa dvostrukim hramom, jednim iznad drugog, gdje se u nižem propovijeda Evanđelje Gospodinjeg novog dolaska, i također preporoda i posljedičnog spasenja po Njemu. Iz ovog hrama, kružno nagore od oltara, je uzlaz do gornjeg hrama, gdje se slavi Sveta Večera; i odande je prolaz u nebo, gdje su obožavaoci primljeni od strane Gospoda. Oni se također mogu usporediti sa šatorom, u kojem se, iza ulaza, pokazuje stol na kojem je u redu postavljen prinosni kruh; gdje se također nalazi zlatni oltar za tamjan, i u sredini svijećnjak sa zapaljenim svijećama, koje osvjetljavaju sve ove stvari; i konačno, za one koji sebi dozvole biti prosvjetljeni, veo je otvoren do Svetišta gdje je, umjesto kovčega u kojem je ranije počivao Dekalog, postavljena Riječ iznad koje je pomirilište sa zlatnim kerubom. Ove stvari su reprezentacije ova dva sakramenta sa njihovim primjenama.

II. PRANJE KOJE SE NAZIVA KRŠTENJE NAZNAČAVA DUHOVNO PRANJE, ŠTO JE PROČIŠĆAVANJE OD ZALA I NEISTINA, I TIME PREPOROD.

670. Poznato je iz pisanih zakona koji su dani kroz Mojsija da su Djeci Izraela bila zapovjeđena pranja.

Aronu je bilo naloženo da se opere prije nego odjene službeničke halje, Levitski Zakonik 16:4, 24;

I prije nego pristupi oltaru za službu,  Izlazak 30:18-21; 40:30-32;

Isto tako Levitima,  Brojevi 8:6, 7;

I također drugima koji su se onečistili grijesima; za koje se kaže kako su pranjem bili posvećeni,  Izlazak 29:4; 40:12; Levitski Zakonik 8:6.

U svrhu pranja su u blizini hrama bili postavljeni bakarno more i nekoliko posuda za pranje, 1 Kraljevi 7:23-39.

Zaista, bilo im je zapovjeđeno oprati posude i suđe, poput stolova, klupa, kreveta, zdjela i čaša, Levitski Zakonik 11:32; 14:8, 9; 15:5, 12; 17:15, 16; Matej 23:25-27. [Marko 7:4]

Pranja i mnoge slične stvari su bile zapovjeđene i propisane Djeci Izraela pošto je među njima uspostavljena Crkva bila reprezentativna Crkva, a takvog je bila karaktera da bi unaprijed zorno predočavala Kršćansku Crkvu koja je trebala doći. Prema tome, kada je Gospod došao na svijet, On je ukinuo reprezentacije, koje su sve bile izvanjske, i ustanovio Crkvu, čije sve stvari trebaju biti unutarnje. Na taj način je Gospod poništio figure (simbole) i otkrio istinske forme, kao što čovjek sklanja veo ili otvara vrata i uzrokuje da stvari unutra budu ne samo viđene već da im se može pristupiti. Od svih ovih reprezentacija je Gospod zadržao samo dvije, koje bi u sveobuhvatnom obliku trebale uključivati sve stvari koje pripadaju unutarnjoj Crkvi. Te dvije su Krštenje namjesto pranja i Sveta Večera namjesto jagnjeta koje je bilo žrtvovano svakog dana, i uz potpuni obred na blagdan Pashe.

671. Gore spomenuta pranja su oslikavala i ocrtavala, to jest, reprezentirala, duhovno čišćenje ili pročišćavanje od zala i neistina, kao što je sasvim jasno vidljivo iz sljedećih odlomaka:

‘Kad Gospod spere ljagu kćeri sionskih i obriše krv… dahom suda i pročišćavajućim dahom.’ Izaija 4:4.

‘Da se i lužinom opereš, i koristiš mnogo sapuna, ostat će mrlja bezakonja tvoga.’  Jeremija 2:22; Job 9:30-31.

‘Operi me od moje krivice… i bit ću bjelji od snijega.’  Psalam 51:2, 7.

‘Operi opačinu sa srca svoga, Jeruzaleme, da bi se spasio.’  Jeremija 4:14.

‘Operite se, očistite. Uklonite Mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti!’  Izaija 1:16.

Čišćenje čovjekova duha je bilo naznačeno sa pranjem njegova tijela, i unutarnje stvari Crkve su bile reprezentirane pomoću vanjskih stvari, onakvih kakve su bile u Izraelskoj Crkvi, što se sasvim jasno očituje iz ovih Riječi Gospodnjih:

‘Farizeji i neki od pismoznanaca, kada su opazili da neki Njegovi učenici jedu kruh neopranih ruku, su Ga (o)krivili. Jer Farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke… Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i bakrenih lonaca i kreveta.’ Njima i narodu je Gospod rekao: ‘Poslušajte Me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje.’  Marko 7:1-4, 14, 15; Matej 15:2, 11, 17-20;

i na drugim mjestima, kao:

‘Jao vama, pismoznanci i Farizeji… jer vi čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe.  Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština također može biti čista.’   Matej 23:25, 26

Iz ovih stvari je očigledno da se pranjem koje se naziva Krštenje naznačava duhovno pranje, koje je pročišćavanje od zala i neistina.

672. Svaki čovjek zdravog razuma može vidjeti da pranje lica, ruku i nogu, i svih udova, uistinu cijelog tijela u kupki, ne čini ništa više nego spire prljavštinu, tako da oni koji su oprani mogu u svojem tijelu pred drugim ljudima izgledati čisti. Štoviše, svatko razumije da takvo pranje ne ulazi u čovjekov duh, čineći ga jednako čistim. Svaki zločinac, pljačkaš i razbojnik može sebe oprati sve dok mu koža ne postane sjajna; no da li će to pranje isprati njegovu naklonost ka zločinu, pljački, i razbojstvu? Unutrašnje utječe u vanjsko, i usmjerava rezultate koje stvaraju njegova vlastita volja i razumijevanje; ali ne vanjsko u unutarnje; jer potonje je protivno prirodi, pošto je protivno redu, ali prijašnje je u skladu sa prirodom, pošto je u skladu sa redom.

673. Iz ovog slijedi da niti pranja a također niti krštenja, ukoliko unutarnji čovjek nije pročišćen od zala i neistina, nemaju više učinkovitosti nego čišćenja čaša i zdjela od strane Židova, ili izbjeljivanja grobnica, spomenutih u istom odlomku, koje se izvana pričinjavaju lijepima ali su iznutra prepune mrtvačkih kostiju, i svakojake nečistoće, Matej 23:25-28. Ovo je još više očigledno iz činjenice da su paklovi prepuni sotona, koji su bili ljudi, neki kršteni a neki ne; ali koja je učinkovitost krštenja će se vidjeti u onome što slijedi. Prema tome, bez njegovih primjena i učinaka on ne doprinosi spasenju više nego što trostruka kruna na papinoj glavi, i znak križa na njegovim cipelama, doprinose njegovoj vrhovnoj svećeničkoj preuzvišenosti; ili kardinalova grimizna svečana odora njegovom dostojanstvu; biskupov plašt istinskom vršenju njegove dužnosti; kraljev prijesto, kruna, žezlo i odora njegovoj kraljevskoj moći; ili svilena kapa na glavi lovorom ovjenčanog doktora njegovoj inteligenciji; ili zastave nošene ispred konjičkih eskadrona njihovoj hraborsti u bitki. Zaista, može se reći da krštenje ne pročišćava čovjeka više nego su ovca ili jagnje očišćeni pranjem prije nego su ostriženi. Jer prirodan čovjek, kada je odvojen od duhovnog čovjeka, je tek životinja; zaista, kao što je već ukazano, on je više divlja zvijer od divlje zvijeri u šumi. Ako ste, prema tome, oprani sa kišom, rosom, sa potocima najčišćih Izvora; ili, kako Proroci kažu, ako ste dnevno očišćeni sa lužinom, izopom ili sapunom, vi i dalje niste pročišćeni od nepravednosti, osim posredstvom preporoda.

III. OBREZIVANJE KOŽNE KAPICE JE REPREZENTIRALO OBREZIVANJE SRCA; A KRŠTENJE JE BILO USTANOVLJENO UMJESTO OBREZIVANJA ZBOG (BOŽANSKE) NAMISLI DA UNUTARNJA CRKVA TREBA NASLIJEDITI VANJSKU, KOJA JE U SVIM STVARIMA, I GENERALNO I POJEDINAČNO, REPREZENTIRALA UNUTARNJU CRKVU.

674. U Kršćanskom svijetu je vrlo dobro poznato da postoji unutarnji i vanjski čovjek; i da je vanjski isto što i prirodan čovjek; a da je unutarnji isto što i duhovan čovjek, pošto je u njemu čovjekov duh; i također, kako se crkva sastoji od ljudi, da postoji unutarnja isto kao i vanjska Crkva. Ako se promatraju Crkve koje su slijedile jedna iza druge od drevnih vremena do danas, vidjet će se da su prijašnje Crkve bile vanjske, to jest, da se njihovo obožavanje sastojalo od vanjskih stvari, koje su reprezentirale unutarnje stvari Kršćanske Crkve, koju je Gospod utemeljio kada je bio na svijetu, i koju On sada počinje izgrađivati. Najvažniji (osnovni) ritual koji je Izraelsku Crkvu razlikovao od drugih Crkava u Azijatskom svijetu, i kasnije od Kršćanske Crkve, je bilo obrezivanje; a pošto su, kao što je upravo bilo rečeno, sve stvari u Izraelskoj Crkvi, koje su bile vanjske, reprezentirale sve stvari u Kršćanskoj Crkvi, koje su unutarnje, osnovni znak Židovske Crkve je stoga iznutra bio istovrstan znaku Kršćanske Crkve. Jer obrezivanje je predstavljalo odbacivanje požuda tijela, i tako pročišćavanje od zala; a Krštenje ima istovrsno značenje. Iz ovog je očigledno da je Krštenje bilo zapovjeđeno umjesto obrezivanja, sa ovom idejom, naime, da se Kršćanska Crkva može razlikovati od Židovske Crkve, i također da na taj način može biti lakše prepoznata kao unutarnja Crkva; što se sasvim jasno vidi iz primjena Krštenja, o čemu nešto kasnije.

675. Obrezivanje je bilo ustanovljeno kao znak da su ljudi Izraelske Crkve bili potomci Abrahama, Izaka i Jakova, kao što je očigledno iz ovih riječi:

‘Reče Bog Abrahamu… Ovo je Savez Moj s tobom i tvojim potomstvom poslije tebe koji ćeš vršiti: svako muško među vama neka bude obrezano. Obrezivat ćete vašu kožnu kapicu; to neka bude znak Saveza između Mene i vas.’   Postanak 17:9-11.

Ovaj savez, ili njegov znak, je kasnije bio potvrđen od strane Mojsija, Levitski Zakonik 12:1-3. Kako je ta Crkva tim znakom bila razlikovana od svih drugih Crkava, bilo je, prema tome, zapovjeđeno, prije nego su Djeca Izraela prešli preko Jordana, da se ponovno trebaju obrezati, Jošua 5. To je bilo zbog toga što je zemlja Kananska reprezentirala Crkvu, a rijeka Jordan, uvođenje u nju. Štoviše, da bi u samoj zemlji Kananskoj mogli zapamtiti taj znak, bila je dana ova zapovijed:

‘Kad uđete u zemlju i zasadite svakojako drveće za hranu, onda ćete njihove plodove smatrati za neobrezane: tri godine neka vam budu neobrezani: neka se ne jedu.’  Levitski Zakonik 19:23.

[2]         Obrezivanje je, poput Krštenja, reprezentiralo i tako predstavljalo, odbacivanje požuda tijela, i posljedično tome pročišćavanje od zala, kao što je očigledno iz onih odlomaka u Riječi gdje se govori kako trebaju obrezati srce, kao u sljedećim:

‘Mojsije je rekao, Srce svoje obrežite; šiju više ne ukrućujte!’  Ponovljeni Zakon 10:16.

‘Jehova, Bog tvoj, obrezat će tvoje srce, srce tvoga potomstva, tako da ljubiš Jehovu, Boga svoga, iz svega srca svoga i iz sve duše svoje, da možeš živjeti.’  Ponovljeni Zakon 30:6.

i u Jeremiji:

‘Obrežite se Jehovi, vi ljudi Judejci i Jeruzalemci, da može skinuti kožne kapice sa srca vašega; jer će bijes Moj buknuti kao vatra… zbog zlodjela i opačina što ih počiniste.’  Jeremija 4:4.

i u Pavlu:

‘U Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna.’ Galaćanima 5:6; 6:15.

[3]         Iz ovih odlomaka je sada očito da je Krštenje bilo ustanovljeno umjesto obrezivanja, pošto je obrezivanje tijela predstavljalo obrezivanje srca, koje također predstavlja pročišćavanje od zala; jer zla svake vrste se pojavljuju iz tijela, a kožna kapica predstavlja njegove uprljane ljubavi. Pošto obrezivanje i pranje Krštenja predstavljaju istu stvar, rečeno je u Jeremiji:

‘Obrežite se Jehovi, da može skinuti kožne kapice sa srca vašega.’   Jeremija 4:4.

i nešto kasnije:

‘Operi srce svoje od nepravde Jeruzaleme, da bi se spasio.’   stih 14.

Što predstavljaju obrezivanje i pranje srca Gospod naučava u Mateju 15:18, 19.

676. Postoje mnogi među Djecom Izraela koji su vjerovali kako su oni bili odabrani ispred svih drugih (naroda), i mnogi među Židovima i danas to vjeruju s obzirom na sebe, pošto su bili obrezani; i mnogi Kršćani njeguju isto vjerovanje pošto su bili kršteni; ali obadvoje, i obrezivanje i Krštenje su bili uspostavljeni jedino kao znak i spomenica da se oni trebaju pročistiti od zala, i tako postati odabranicima. Kod čovjeka je vanjsko bez unutarnjeg kao hram bez obožavanja, zgrada koju svatko može iskoristiti kao štalu. Vanjsko bez unutarnjeg je poput polja koje proizvodi jedino rogoz i trstiku, ali ne i žitarice; ili poput vinove loze sa granama i lišćem, ali bez grožđa; ili poput smokvina drveta bez plodova, kojeg je Gospod prokleo, Matej 21:19; ili poput svjetiljki bez ulja u rukama budalastih djevica, Matej 15:3. To je, u stvari, kao živjeti unutar mauzoleja, gdje pod nogama leže mrtva tijela, kosti po zidovima, dok noćne prikaze lete unaokolo pod stropom; ili poput kočije koju vuku leopardi sa vukom kao vozačem, i idiotom koji se vozi u njoj. Jer vanjski čovjek nije čovjek, već jedino forma čovjeka; unutarnji, čija mudrosna sposobnost je od Boga, je ono što čini čovjeka. Isto tako je sa onima koji su obrezani i sa onima koji su kršteni, ukoliko ne obrežu ili operu svoje srce.

IV. PRVA PRIMJENA KRŠTENJA JE UVOĐENJE U KRŠĆANSKU CRKVU, I ISTOVREMENO UVRŠTENJE MEĐU KRŠĆANE U DUHOVNOM SVIJETU.

677. Da je Krštenje uvođenje u Kršćansku Crkvu je očigledno iz mnogih razmatranja, poput sljedećih: 1. Krštenje je bilo uspostavljeno umjesto obrezivanja; i kao što je obrezivanje bilo znak da su obrezani pripadali Židovskoj Crkvi, tako je Krštenje znak da oni koji su kršteni pripadaju Kršćanskoj Crkvi, kao što je bilo ukazano u prethodnom članku. Znak, međutim, jedino služi kao oznaka raspoznavanja, kao što su vrpce različitih boja postavljene na novorođenčad dvije majke da ih se međusobno može razlikovati [2], i da ne budu zamijenjeni. 2. Da je Krštenje samo znak uvođenja u Crkvu je jasno vidljivo iz krštenja male djece, koja su sasvim lišena ikakve sile rasuđivanja, i koja nisu u stanju primiti [3] bilo što od vjere više od mladih grana na drvetu. 3. I nisu samo mala djeca krštena, već također svi strani neofili obraćeni na Kršćansku religiju, bili mladi ili stari; i to je učinjeno prije nego su bili podučeni, pod uvjetom da izraze svoju želju kako žele prihvatiti Kršćanstvo, u kojeg su svečano uvedeni Krštenjem. Ovo je također bila Apostolska praksa, u skladu sa Gospodnjim riječima:

‘Da trebaju napraviti učenike od svih naroda, i krstiti ih.’  Matej 28:19.

[4]         ‘Ivan je krstio sve koji su mu dolazili iz Judeje i Jeruzalema, u rijeci Jordan.’  Matej 3:6; Marko 1:5.

On je krstio u Jordanu pošto je ulaz u zemlju Kanansku bio preko te rijeke. Kanan predstavlja Crkvu, pošto je tamo bila Crkva; i posljedično tome Jordan predstavlja uvođenje u nju. Da Kanan predstavlja Crkvu, a Jordan uvođenje u nju, se može vidjeti u ‘Otkrovenju Otkritom – 285’.

[5]         Sve ovo je ono što se događa na Zemlji; ali na nebu su novorođenčad Krštenjem uvedena u Kršćansko nebo, i onda su im dodijeljeni anđeli da se brinu o njima. Prema tome, čim su novorođenčad krštena, oni su predani na čuvanje anđelima od strane kojih se drže u stanju da prime vjeru u Gospoda. Međutim, kada odrastu, te počnu prakticirati samo-kontrolu i koriste svoje vlastito razmišljanje, anđeli čuvari ih napuštaju; i oni privlače k sebi kao kompanjone one duhove čiji se život i vjera usklađuju sa njihovim vlastitima. Iz ovog je očigledno da je Krštenje također uvođenje među Kršćane u duhovnom svijetu.

678. Ne samo dojenčad već su svi ljudi putem Krštenja uvedeni među Kršćane u duhovnom svijetu, pošto ljudi i narodi u tom svijetu okupiraju zasebne predjele u skladu sa njihovom religijom. Kršćani su u centru, Muslimani su okolo njih, idolopoklonici različitih vrsta su iza ovih, a Židovi su postrance. Štoviše, svi koji su iste religije su raspoređeni u zajednice; na nebu, u skladu sa osjećajima njihove ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, a u paklu, u skladu sa osjećajima koji su protivni ovim dvjema ljubavima, time u skladu sa požudama zla

             U duhovnom svijetu, čime mi mislimo i na nebo i na pakao, sve stvari su organizirane i uređene na najdetaljniji način, i kao cjelina i u svakoj pojedinosti, ili generalno i pojedinačno; jer očuvanje cijelog svemira ovisi o tom detaljnom rasporedu (uređenju) tog svijeta. Ova svojstvenost ne bi bila moguća ukoliko se svatko nakon svog rođenja ne bi prepoznavao po određenom znaku, koji ukazuje kojoj religijskoj zajednici on pripada. Jer bez Kršćanskog znaka Krštenja neki Muslimanski duh, ili neki idolopoklonički duh, bi mogao pristupiti novo-rođenoj Kršćanskoj dojenčadi i mladoj djeci i uliti u njih naklonost i simpatiju prema njegovoj vlastitoj religiji. To bi njihovim umovima odvuklo pažnju i otuđilo ih od Kršćanstva, i rezultiralo bi u izobličenju i uništenju duhovnog reda.

679. Svatko tko posljedice promatra iz njihovih uzroka može razumjeti kako trajanje (postojanje) svih stvari ovisi o redu, i da postoje raznoliki redovi, i generalno i pojedinačno; i da postoji jedan koji je najuniverzalniji od svih, o kojem generalni i pojedinačni ovise u povezanim serijama. Ovaj univerzalni ulazi u sve kao što sâma suština ulazi u njezine forme, i na ovaj način oni sačinjavaju jedno. Ovo jedinstvo je ono što osigurava očuvanje cjeline, koja bi se inače raspala, i ne samo da bi se povratila u prvotni kaos, već bi čak bila uništena. Što bi se dogodilo sa čovjekom ako sve stvari, i svaka pojedina stvar, u njegovom tijelu ne bi bile svrstane na najdetaljniji način u skladu sa redom, i ako ova zajednica dijelova ne bi bila ovisna o srcu i plućima? Tamo onda ne bi bilo ničeg drugog nego zbrka, jer onda stomak, jetra i gušterača, mezenterij i mezokolon, bubrezi i crijeva, ne bi vršili njihove funkcije. Red u njima i među njima je ono zbog čega sve stvari i svaki njihov dio čovjeku izgledaju kao jedno.

             Opet, ako ne bi bilo jasno određenog reda u umu ili duhu čovjeka, i ako on kao cjelina ne bi ovisio o volji i razumijevanju, ne bi bilo ničeg drugog osim zbrke i zabune. Bez takvog reda čovjek ne bi mogao razmišljati i htjeti više od svog portreta ili kipa u njegovoj kući. Što bi čovjek bio bez naj-RED-ovitijeg upliva iz neba i njegovog primanja istog? A što bi taj upliv bio bez te najviše univerzalnosti o kojoj ovisi upravljanje cjeline i svih njezinih djelova; stoga ukoliko on nije ovisan o Bogu, i ukoliko sve stvari nisu imale njihovo biće, živjele i kretale se u Njemu i od Njega?

             Ovo se prirodnom čovjeku može ilustrirati putem mnogih primjera, poput sljedećeg. Carstvo ili kraljevstvo bez reda ne bi bilo ništa drugo nego razbojnička banda, od kojih bi se mnoge sakupile zajedno i poubijale na tisuće ljudi; i konačno nekoliko njih bi poklalo preostale. Što bi bio grad, ili čak kuća, bez reda? i što bi postali kraljevstvo, grad, ili kuća, ukoliko netko u svakome od njih ne bi sprovodio najvišu vlast?

680. Štoviše, što je red bez razlika, a što je razlika bez njezinih dokaza, a što su dokazi bez znakova pomoću kojih se zasebne kvalitete prepoznaju? Jer bez znanja o kvalitetama, red se ne prepoznaje kao red. U carstvima i kraljevstvima su znakovi ili obilježja razlika titule dostojanstvenika, i prava upravljanja koja su im pridružena. Iz ovih su izvedeni podređeni rangovi, a njihovim posredstvom su svi organizirani kao u jedno. Na ovaj način kralj sprovodi, u skladu sa redom, njegovu kraljevsku vlast koja je raspoređena među mnogima; i na taj način kraljevstvo postaje kraljevstvom.

             Slučaj je sličan u mnogim drugim stvarima, kao na primjer u vojskama. Kakvu bi one snagu imale ukoliko u skladu sa redom nisu bile podijeljene na pukove, ovi na bataljune, a ovi opet na trupe, i ukoliko nad svakim nisu bili određeni podređeni oficiri, sa jednim najvišim komandantom iznad svih njih? A što bi svi ti rasporedi vrijedili bez obilježja, koji se nazivaju stijegovima koji ukazuju gdje svaki od njih treba biti stacioniran? Ovim sredstvima svi djeluju u borbi kao jedan; dok bi bez njih on nasrtali na neprijatelja poput čopora pasa sa otvorenim ustima, povicima i besmislenom furijom; I onda bi svi, izgubivši hrabrost, bili sasječeni na komadiće od strane neprijatelja koji je poredan u pravilne redove; jer što mogu oni koji su podijeljeni učiniti protiv onih koji su sjedinjeni? Ove ilustracije mogu služiti da pokažu ovu prvu primjenu Krštenja, koja je znak u duhovnom svijetu da čovjek dolazi iz društva Kršćana. Jer u tom svijetu je svatko postavljen u zajednicue i skupove u skladu sa kvalitetom Kršćanstva koje je u njemu ili koje ga izvanjski okružuje.

V. DRUGA PRIMJENA KRŠTENJA JE, DA KRŠĆANIN MOŽE ZNATI I PRIZNATI GOSPODA ISUSA KRISTA, ISKUPITELJA I SPASITELJA, I SLIJEDITI GA.

681. Ova druga primjena Krštenja, koja je, da čovjek može znati Gospoda, Iskupitelja i Spasitelja Isusa Krista, neodvojivo slijedi prvu, koja je uvođenje u Kršćansku Crkvu i dovođenje u društvo Kršćana u duhovnom svijetu. Ova prva primjena nije ništa nego ime, ukoliko ju druga ne prati. Jer ona je poput podanika koji se zaklinje na lojalnost kralju, a ipak se odriče njegovih zakona, to jest, zakona svoje vlastite zemlje, i odlazi do stranog kralja i njega služi; ili poput sluge koji se zapošljava kod određenog gospodara i uzima njegovu odjeću kao uniformu, i onda bježi i u toj uniformi služi drugome; ili poput zastavnika koji napušta tabor sa zastavom, reže ju na komadiće, te ih ili baca u vjetar ili na pod da ih vojnici pogaze. Jednom riječju, ako čovjek nosi ime Kršćanina, ili sljedbenika Kristovog, a ipak Ga ne priznaje i slijedi, to jest, živi u skladu sa Njegovim zapovijedima, to ime je tako lišeno značenja kao sjena, ili dašak dima, ili zacrnjena slika; jer Gospod kaže:

‘Što Me zovete ‘Gospode… a ne činite što zapovijedam?’ Luka 6:46, i naknadni stihovi.

‘Mnogi će Mi u onaj dan reći: ‘Gospode, Gospode… a Ja ću im onda kazati, Nikad vas nisam poznavao.’  Matej 7:22, 23.

682. Ime Gospoda Isusa Krista u Riječi ne naznačava ništa drugo nego Njegovo priznavanje i život u skladu sa Njegovim zapovijedima. Razlog zašto Njegovo ime predstavlja ove stvari se može vidjeti u objašnjenju druge zapovijedi Dekaloga:

‘Ne uzimaj uzalud Imena Božjega.’  Izlazak 20:7.

Ništa drugo ne naznačava Gospodnje ime u ovim odlomcima:

‘Isus reče, Svi narodi će vas zamrziti zbog imena Moga.’  Matej 10:22; 24:9, 10.

‘Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u Moje ime, tu sam i Ja među njima.’  Matej 18:20.

‘A svima onima koji Ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u Njegovo ime.’              Ivan 1:12.

‘Mnogi su uzvjerovali u Njegovo ime.’  Ivan 2:23.

‘A tko ne vjeruje, već je osuđen, pošto nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.’  Ivan 3:18.

‘Da vjerujući imate život u imenu Njegovu.’  Ivan 20:31.

‘Jer za ime Moje si se trudio/mučio, i nisi smalaksao.’   Otkrovenje 2:3; i na drugim mjestima.

[2]         Svatko može vidjeti da u ovim odlomcima Gospodnje ime ne predstavlja samo Njegovo ime, već priznavanje Njega kao Iskupitelja i Spasitelja, i istovremeno poslušnost Njemu, i na kraju vjeru u Njega. Jer pri Krštenju novorođenče prima znak križa na svoje čelo i grudi, što je obilježje njegovog svetog uvođenja u priznavanje i obožavanje Gospoda. Imenom se, također, naznačava svačiji karakter; pošto je u duhovnom svijetu svatko imenovan u skladu sa njegovim karakterom; tako da kada se ikome daje Kršćansko ime to predstavlja njegov karakter, tj. da on od Krista ima vjeru u Krista i ljubav prema bližnjemu. Ovo je značenje imena u Otkrovenju:

‘Sin Čovječji reče, Imam u Sardu nekolicinu imena što ne okaljaše svojih haljina; oni će hoditi sa Mnom u bijelom: jer su dostojni.’  Otkrovenje 3:4.

Hoditi sa Sinom Čovječjim u bijelom, predstavlja slijeđenje Gospoda, i život u skladu sa istinama Njegove Riječi.

[3]         Isto je imenom predstavljeno u Ivanu:

‘Isus reče, Ovce slušaju Moj glas, i Ja ovce Svoje zovem imenom, i izvodim ih. Ja pred njima idem, i ovce Me slijede jer poznaju Moj glas. Za tuđincem neće ići… jer tuđinčeva glasa ne poznaju.’   Ivan 10:3-5.

‘Zvati imenom’ predstavlja, njihovim karakterom kao Kršćana; a ‘slijediti Ga’ je slušati Njegov glas, to jest, biti poslušan Njegovim zapovijedima. Ovo ime svi primaju pri Krštenju, jer je uključeno u taj znak.

683. Što je ime bez stvarnosti nego prazna stvar, ili odjek koji se odbija od drveća u šumi, ili od zasvođenih krovova; ili kao skoro beživotne rečenice sanjača, ili kao zvuk vjetra, ili mora, ili mašine, koji ne služe nikakvoj svrsi. Zaista, ime kralja, vojvode, konzula, biskupa, opata ili redovnika, bez funkcije koja mu je pripojena, nije ništa nego prazna stvar. Tako, ispovijedajući ime Kršćanina, dok čovjek pak živi poput divljaka, i suprotno Kristovim odredbama, je kao gledati u Sotoninu zastavu umjesto u Kristovu, iako je pri Krštenju Njegovo ime bilo uvezeno u nju sa zlatnim nitima. Oni koji, nakon što su primili znak od Krista, ismijavaju Njegovo obožavanje, rugaju se Njegovom imenu, i ispovijedaju da On nije Sin Božji, već Josipov sin, nisu ništa drugo nego pobunjenici i kraljoubojice; a njihove riječi nisu ništa drugo nego huljenja protiv Svetog Duha, koja ne mogu biti oproštena niti u ovom svijetu niti u drugom. Oni su poput pasa sa otvorenim čeljustima, koji zagrizaju u Riječ i trgaju je na komadiće sa svojim zubima. Ovi putem svojeg suprotstavljanja Kristu i Njegovom obožavanju imaju:

‘Sve stolove prepune bljuvotine i prljavštine.’  Izaija 28:8; Jeremija 48:26,

dok je pak Gospod Isus Krist:

‘Sin Svevišnjeg Boga,’  Luka 1:32, 35;

‘Jedinorođeni,’  Ivan 1:18; 3:16;

‘Bog Istiniti i život vječni,’  1 Ivanova 5:20;

‘U Kojem prebiva sva punina Božanstva tjelesno.’  Kološanima 2:9; a ne Josipov sin, Matej 1:25;

pored tisuću drugih odlomaka.

VI. TREĆA I KONAČNA PRIMJENA KRŠTENJA JE, DA ČOVJEK MOŽE BITI PREPOROĐEN.

684. Ovo je sâma primjena zbog koje je Krštenje bilo uspostavljeno, i time konačna primjena. Jer istinski Kršćanin zna i priznaje Gospoda, Iskupitelja Isusa Krista Koji je, budući da je Iskupitelj, također i Preporoditelj. Da Iskupljenje i Preporod čine jedno, se može vidjeti u poglavlju o Ponovnom Formiranju i Preporodu, članak 3. Štoviše, Kršćanin je u posjedu Riječi u kojoj su sredstva preporoda u potpunosti opisana, i tamo se proglašava kako su ta sredstva vjera u Gospoda i ljubav prema bližnjemu. Ovo je ono što je naznačeno onime što je rečeno o Gospodu:

‘Da On krsti sa Duhom Svetim i sa vatrom.’  Matej 3:11; Marko 1:8-11; Luka 3:16; Ivan 1:33.

Sveti Duh naznačava Božansku Istinu vjere, a vatra, Božansko dobro ljubavi ili ljubavi prema bližnjemu, obadvoje proizlaze iz Gospoda. Da Sveti Duh naznačava Božansku Istinu vjere, se može vidjeti u Otkrovenju Otkritom – 468, 395. Posredstvom ovo dvoje Gospod ostvaruje sav preporod.

‘Gospod Osobno je bio kršten od strane Ivana,’  Matej 3:13-17; Marko 1:9; Luka 3:21, 22.

Razlog nije bio samo da bi mogao uspostaviti Krštenje za budućnost, i hoditi ispred kao primjer, već također jer je On proslavio Svoje Ljudsko i učinio ga Božanskim, kao što On preporađa čovjeka, i čini ga duhovnim.

685. Iz ovog što je bilo rečeno u ovom i prethodnim člancima se može vidjeti da se tri primjene Krštenja kombiniraju u jednu, poput prvog uzroka, srednjeg ili djelatnog uzroka, i konačnog uzroka koji je posljedica, te sam cilj poradi kojeg prijašnji uzroci postoje. Tako je prva primjena Krštenja, da se čovjek može (na)z(i)vati Kršćaninom; druga, koja slijedi iz prve, da može (upo)znati i priznati Gospoda, Iskupitelja, Preporoditelja i Spasitelja; i treća je da ga On može preporoditi. Kada se ovo dogodi, on je iskupljen i spašen. Kako ove tri primjene slijede po redu, i sjedinjuju se u konačnoj, i posljedično tome se anđelima prikazuju kombinirane u jednu, prema tome kada se vrši Krštenje, kada se čita u Riječi ili je spomenuto po imenu, anđeli koji su prisutni (pod time) ne razumiju Krštenje, već preporod. Prema tome, pod ovim Gospodnjim riječima:

‘Onaj koji uzvjeruje i krsti se, bit će spašen; ali onaj koji ne uzvjeruje, bit će osuđen.’  Marko 16:16,

Anđeli na nebu razumiju da onaj koji prizna Gospoda i preporođen je, taj je spašen. Iz ovog razloga također se Krštenje od strane Kršćanskih Crkava na zemlji naziva preporodno pranje.

             Kršćanin sukladno tome treba znati da tkogod ne vjeruje u Gospoda ne može biti preporođen, iako je bio kršten; a da krštenje, bez vjere u Gospoda, nema nikakve vrijednosti, se može vidjeti gore u ovom poglavlju, članak 2, br. 673. Svakom Kršćaninu može vrlo dobro biti poznato da Krštenje uključuje pročišćavanje od zala, i time preporod. Jer kada je novorođenče kršteno, svećenik sa svojim prstom pravi znak križa na čelu i grudima kao Gospodnji memorijal. Onda se okreće kumovima i pita ih da li on odbacuje vraga i sva njegova djela, i da li prima vjeru. Na ova pitanje kumovi u djetetovo ime odogovaraju, ‘Da’. Odricanje od vraga, to jest, od zala koja su iz pakla, i vjera u Gospoda, su ono što ostvaruje preporod.

686. Rečeno je u Riječi kako Gospod Bog naš Iskupitelj krsti sa Svetim Duhom i vatrom. To znači da Gospod preporađa čovjeka uz pomoć Božanske Istine vjere i Božanskog Dobra ljubavi ili dobročinstva, kao što se može vidjeti iznad u članku, br. 684. Oni koji su bili preporođeni uz pomoć Svetog Duha, to jest, uz pomoć Božanske Istine vjere, se na nebu razlikuju od onih koji su bili preporođeni uz pomoć vatre, to jest, pomoću Božanskog Dobra ljubavi. Oni koji su bili preporođeni pomoću Božanske Istine vjere hodaju na nebu u odjeći od bijelog lana, i nazivaju se duhovnim anđelima; ali oni koji su bili preporođeni pomoću Božanskog Dobra ljubavi, hodaju u grimiznoj odjeći, i nazivaju se božanstvenim anđelima. Oni koji hodaju obučeni u bijelu odjeću su opisani na ovaj način:

‘Oni prate jagnje, odjeveni u lan tanan, bijel i čist.’  Otkrovenje 19:14.

‘Oni će hodati sa Mnom u bijelom.’  Otkrovenje 3:4; također 7:14.

‘Anđeli su u Gospodnjoj grobnici bili viđeni u bijeloj i sjajnoj odjeći.’  Matej 28:3; Luka 24:4.

Oni su bili duhovni anđeli, jer tanan (skupocjen) lan, predstavlja pravednost svetaca, kao u Otkrovenju 19:8, gdje je to izričito izjavljeno. Da ‘odjeća’ u Riječi predstvlja istine, i da ‘bijela odjeća od lana tananog’ predstavlja Božanske Istine, se može vidjeti u Otkrovenju Otkritom, br. 379. gdje je to ukazano. Razlog zašto su oni koji su bili preporođeni pomoću Božanskog Dobra ljubavi odjeveni u grimiznu odjeću je, da je grimiz boja ljubavi, koju on izvodi iz vatre sunca i njegovog rumenila. Ta vatra predstavlja ljubav, kao što se može vidjeti u Otkrovenju Otkritom, br. 468, 725. Pošto ‘odjeća’ predstavlja istine, čovjek koji je bio pronađen među gostima na vjenčanju bez prikladne odjeće, je bio izbačen van u tamu, Matej 22:11-13.

687. Štoviše, Krštenje je, kao i preporod, i na nebu i u svijetu reprezentirano mnogim stvarima. Na nebu, kao što je upravo bilo rečeno, je reprezentirano uz pomoć bijele i grimizne odjeće; pomoću vjenčanja Crkve sa Gospodom; i također pomoću novog neba i nove zemlje, odakle silazi Novi Jeruzalem. U svezi ovog je Onaj koji sjedi na prijestolju rekao:

‘Gle, sve činim novo.’  Otkrovenje 21:1-5;

i uz pomoć

‘rijeke života… koja izvire iz prijestolja Božjeg i Jaganjčeva.’  Otkrovenje 22:1-2;

i također uz pomoć

‘pet mudrih djevica, koje su imale svjetiljke i ulja, i koje su ušle na vjenčanje zajedno sa zaručnikom,’  Matej 25:1, 2, 10.

Onaj koji je kršten, to jest, preporođen, je naznačen kao

‘Stvorenje’, Marko 16:1; Rimljanima 8:19-21;

i kao

‘Novo stvorenje.’ 2 Korinćanima 5:17; Galaćanima 6:15;

Jer ime ‘stvorenje’ je korišteno, pošto je izvedeno od ‘biti stvoren’, što također predstavlja ‘biti preporođen’, kao što se može vidjeti u Otkrovenju Otkritom, br. 254.

[2]         U svijetu je preporod reprezentiran na različite načine, kao putem cvatnje svih stvari na zemlji u proljeće, i postepenim razvojem cvjetova u plod; i rastom svakog stabla, grma i cvijeta, od prvog mjeseca tople sezone do posljednjeg. On je također reprezentiran postepenim napretkom svih plodova ka sazrijevanju, od prvog živog izdanka do njihove potpunosti; i također pomoću jutarnjih i večernjih kiša, i rosama, prilikom pada kojih se otvara cvijeće, da bi se ponovno zatvorilo kako se približavaju noćne sjene; mirisom iz vrtova i sa livada; dugom u oblaku, Postanak 9:14-17; veličanstvenim bojama zore; i općenito pomoću neprestanog obnavljanja svega u tijelu posredstvom probavnog soka i animalnog duha i krvi otud proizvedene, čije je pročišćavanje od tvari koje više nisu od koristi, i obnavljanje, i tako reći preporađanje, neprestano.

[3]         Ako razmotrimo najponiznije stvari na zemlji, slika preporoda je predstavljena u prekrasnoj transformaciji svilenih buba i mnogih drugih gusjenica u čaure i leptire, i u transformaciji drugih insekata koji su tijekom vremena snabdjeveni sa krilima. Kao dodatak ovim primjerima mogu se spomenuti i drugi koji su više trivijalne prirode, kao sklonost nekih ptica ka zaranjanju u vodu kako bi sebe oprale i očistile, nakon čega se vraćaju, poput slavuja, njihovom pjevanju. Ukratko, cijeli svijet, od prve do posljednje stvari u njemu, je pun reprezentacija i simbola preporoda.

VII. IVANOVIM KRŠTENJEM JE BIO PRIPREMLJEN PUT DA JEHOVA GOSPOD MOŽE SIĆI U SVIJET I OSTVARITI DJELO ISKUPLJENJA.

688. Zapisano je u Malahiji:

‘Evo, šaljem glasnika da put preda Mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite… Ali tko će podnijeti dan Njegova dolaska i tko će opstati kad se On pojavi?’      Malahija 3:1, 2.

i opet:

‘Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan… da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju.’  Malahija 4:5, 6;

i otac Zaharija, prorokujući o svom sinu Ivanu, kaže:

‘A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodom da Mu pripraviš putove.’   Luka 1:76.

i Gospod Osobno kaže o tom Ivanu:

‘On je onaj o kome je pisano: Evo, šaljem glasnika svoga pred licem Tvojim da pripravi put pred Tobom.’  Luka 7:27.

Iz ovih odlomaka je očigledno kako je Ivan bio prorok poslan pripremiti put Jehovi Bogu, tako da On može sići u svijet i ostvariti djelo Iskupljenja; a da je on pripremio put sa Krštenjem, i istovremeno proglašavajući dolazak Gospodnji; i da bi bez takve pripreme svi na svijetu bili udareni sa prokletstvom, i bili uništeni.

689. Put je bio pripremljen Ivanovim Krštenjem pošto su, kako je bilo ukazano iznad, njime ljudi bili uvedeni u buduću Crkvu Gospodnju, i bili su upisani na nebu među onima koji su čekali i čeznuli za Mesijom. Oni su bili zaštićeni od strane anđela, da se vragovi ne bi mogli probiti iz pakla i uništiti ih. Prema tome je rečeno u Malahiji:

‘Ali tko će podnijeti dan Njegova dolaska? Da Jehova ne dođe i ne udari prokletstvom zemlju.’ Malahija 3:2; 4:6.

Slično u Izaiji:

‘Dolazi nesmiljeni Jehovin dan – gnjev i jarost… Nebesa ću potresti, maknut će se zemlja s mjesta… u dan kad se izlije gnjev Njegov.’  Izaija 13:6, 9, 13, 22; 22:5, 12.

Ponovo u Jeremiji:

‘Taj dan se naziva danom rasula, osvete, i uništenja.’  Jeremija 4:9; 7:32; 46:10, 21; 47:4; 49:8, 26.

U Ezekijelu:

‘Dan gnjeva, naoblake, i guste tame.’  Ezekijel 13:5; 30:2, 3, 9; 24:11, 12; 38:14, 16, 18, 19;

I također u Amosu:

5:13, 18, 20; 8:3, 9, 13;

U Joelu:

‘Dan Jehovin je velik i jako strašan; i tko će ga preživjeti?’  Joel 2:1, 2, 11; 3:2, 4;

I u Sefaniji:

‘U onaj dan, vapaj će se podići… Blizu je dan Jehovin: Dan gnjeva! Dan tjeskobe i nevolje! Dan užasa i pustošenja. U dan gnjeva Jehovina oganj njegove revnosti svu će zemlju sažeći. Jer on će uništiti, zatrti sve stanovnike zemlje.’       Sefanija 1:7-18;

Pored drugih odlomaka. Iz ovog je očigledno kako bi svi na svijetu bili uništeni ukoliko put nije bio pripremljen, posredstvom Krštenja, za silazak Jehove u svijet. Jer to je na nebu imalo učinak zatvaranja paklova, i zaštitu Židova od potpunog uništenja. Jehova također kaže u Mojsiju:

‘Kad  bih Ja među vas došao samo na čas, uništio bih vas.’   Izlazak 33:5.

Da je to tako je sasvim jasno iz Ivanovih riječi upućenih gomili koji su dolazili da bi ih krstio:

‘Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe?’ Matej 3:5; Luka 3:7.

Da je Ivan također, kada je krstio, propovijedao Krista i Njegov dolazak, se može vidjeti u:

‘Luki 3:16; Ivanu 1:25, 26, 31-33; Ivanu 3:26.

Tako je jasno kako je Ivan pripremio put.

690. Ivanovo Krštenje je reprezentiralo čišćenje izvanjskog čovjeka, ali Krštenje među Kršćanima u današnje vrijeme reprezentira čišćenje unutrašnjeg čovjeka, a to je preporod. Zapisano je, zbog toga, da je Ivan krstio sa vodom, ali da je Gospodin krstio sa Svetim Duhom i vatrom; i iz tog razloga se Ivanovo Krštenje naziva Krštenje pokajanja,

Matej 3:11; Marko 1:4 i naknadni stihovi; Luka 3:16; Ivan 1:25, 26, 33; Djela 1:22; 10:37; 18:25.

Židovi koji su bili kršteni su bili samo izvanjski ljudi, a izvanjski čovjek ne može postati unutarnjim bez vjere u Isusa Krista. Da su oni koji su bili kršteni Ivanovim Krštenjem postali unutarnji ljudi kada su primili vjeru u Krista, i nakon toga bili kršteni u Isusovo ime, se može vidjeti u Djelima Apostolskim, poglavlje 19:3-6.

691. Mojsije je rekao Jehovi:

‘Daj mi da ugledam slavu tvoju… a Jehova reče: Lica mojega ne možeš ugledati; jer ni jedan čovjek ne može Me vidjeti i ostati živ. Dalje reče: Evo, kod Mene ima mjesta; ovdje možeš stati na hrid… stavit ću te u šupljinu hridi i zaklonit ću te rukom Svojom, dok ne prođem. Kad zatim odmaknem ruku Svoju, vidjet ćeš Mi leđa. Ali lice Moje ne smije nitko gledati.’  Izlazak 33:18-23.

Razlog zašto čovjek ne može vidjeti Boga i ostati živ je da je Bog sâma Ljubav, a sâma Ljubav ili Božanska Ljubav se u duhovnom svijetu prikazuje pred anđelima kao Sunce udaljeno od njih kao što je sunce našeg svijeta udaljeno od ljudi. Prema tome, ako bi Bog, koji je posred tog Sunca, prišao anđelima oni bi bili uništeni, baš kao i ljudi ako bi im se sunce ovog svijeta približilo, jer ono gori jednakom žestinom.

[2]         Iz tog razloga postoje neprestani tempirajući činbenici koji modificiraju i smanjuju toplinu te Ljubavi, da ona ne bi utjecala u nebo kakva je u sama u sebi, jer bi onda anđeli bili uništeni. Stoga također, kada Gospod manifestira Svoje neposrednije prisustvo u nebu, opaki koji su ispod neba, počinju jadikovati, trpiti bol i smrtnu agoniju;  tako da oni bježe u pećine i pukotine u planinama, vičući:

‘Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga Koji sjedi na prijestolju.’ Otkrovenje 6:16; Izaija 16; Izaija 2:19-21.

Gospod Osobno ne silazi, nego jedan anđeo sa sferom ljubavi od Gospoda oko njega. Nekoliko puta sam vidio opake užasnute ovim silaskom, kao da su vidjeli smrt pred svojim očima; neke sam vidio koji su sebe zaronili sve dublje i dublje u pakao, a neke koji su bili dovedeni do ludila.

[3]         To je bio razlog da su Djeca Izraela sebe pripremala u trajanju od tri dana prije silaska Jehove Gospoda na Planinu Sinajsku, i da je planina bila ograđena okolo da netko ne bi prišao i umro, Izlazak 19. Isto je bilo sa svetošću Jehove Gospoda koja je bila prisutna sa Dekalogom kada je bio proglašen u to vrijeme, i zapisan sa prstom Božjim na dvije ploče od kamena; i poslije položen u kovčeg. Iznad ovog je bilo postavljeno pomirilište, a iznad ovog kerubi, tako da nitko ne bi prišao i dodirnuo ili pogledao u tu svetost. Sam Aaron je mogao pristupiti jedino jednom na godinu, a ne ni onda, ukoliko sebe nije pročistio pomoću žrtava i tamjana.

[4]         To je bio razlog zašto su stanovnici Ekrona i Bethshemesha, njih nekoliko tisuća, bili uništeni samo zato što su pogledali na kovčeg, 1 Samuel 5:11, 12; 6:19; Uzzah je također umro, pošto ga je dodirnuo, 2 Samuel 6:6, 7.

             Ovih nekoliko primjera ukazuju sa kakvim bi prokletstvom i uništenjem Židovi bili pogođeni da nisu Krštenjem Ivanovim bili pripremljeni za primanje Mesije, koji je Bio Jehova Bog u ljudskoj formi; i da On nije prisvojio Ljudsko, i tako Sebe objavio. Njihova priprema se sastojala u njihovom upisivanju u nebo, i pribrojavanjem među one koji su u svom srcu očekivali i čeznuli za Mesijom; i anđeli su iz tog razloga bili poslani te im dodijeljeni kao zaštitnici.

MEMORABILIJA.

692. Ovome iznad ću dodati sljedeću Memorabiliju. Prva je kako slijedi. Dok sam se vraćao kući iz škole mudrosti na putu sam ugledao jednog anđela obučenog u plavo ruho. On mi se pridružio i, hodajući pored mene, rekao: ‘Vidim da dolaziš iz škole mudrosti i da si radostan zbog onog što si tamo čuo. Također percipiram kako ti nisi u potpunosti u ovom svijetu, budući da si istovremeno u prirodnom svijetu. Ti, prema tome nisi upoznat sa našim Olimpijskim školama gdje se drevni mudraci susreću, i od onih koji su nedavno pristigli iz tvoga svijeta, doznaju kakve je sve promjene doživjela mudrost te kako se i dalje razvija. Ako želiš, ja ću te odvesti do mjesta gdje mnogi od tih drevnih mudraca žive sa njihovim sinovima, to jest, učenicima.’

             Tako me odveo do predjela koji je ležao na sjeveroistoku; i kako sam gledao u tom pravcu sa uzdignutog mjesta ugledao sam grad, a pored njega dva brežuljka, od koji je niži bio bliži gradu. ‘Taj grad’, on mi reče, ‘se naziva Atena, niži brežuljak Parnas, a viši Helikon. Oni se tako nazivaju pošto u gradu i oko njega borave drevni mudraci koji su živjeli u Grčkoj, poput Pitagore, Sokrata, Aristipa, Ksenofona, sa njihovim sljedbenicima i učenicima.’ Zatim sam ga zapitao u svezi Platona i Aristotela; i on je odgovorio: ‘Oni i njihovi sljedbenici borave u drugom predjelu, pošto su naučavali principe racionalnosti koji se odnose prema razumijevanju, ali prijašnji su naučavali moralne principe koji se odnose prema životu.’

[2]         Nadalje je rekao da su studenti iz grada Atene bili često poslati da bi se posavjetovali sa učenima među Kršćanima i naučili od njih koja su bila današnja mišljenja u svezi Boga, stvaranja svemira, besmrtnosti duše, stanja čovjeka u poredbi sa onim u zvijeri, i drugih stvari unutarnje mudrosti. On je također rekao kako je glasnik najavio sastanak, što je bila naznaka kako su se izaslanici našli sa novopristiglima sa zemlje, i doznali od njih stvari od najdubljeg interesa. Mi smo sada vidjeli mnoge osobe kako izlaze iz grada i njegovih pregrađa, neke sa lovorovim vijencima na njihovim glavama, neke sa palminim grančicama u njihovim rukama, neke sa knjigama pod njihovim miškama a neke sa olovkama zataknutima u njihovoj kosi na lijevoj sljepoočnici.

[3]         Pridružili smo im se te smo se zajedno popeli; i na vrhu brežuljka se nalazila osmerekutna palača koju su oni nazivali Paladij. Ušli smo, i unutar se nalazilo osam šesterokutnih udubina, od kojih je svaka bila snabdjevena sa pretincem za knjige i stolom, za kojima su se ljudi okrunjeni sa lovorom posjeli. U samom Paladiju su se nalazila sjedala od klesanog kamena, na koja su se ostali posjeli. Istog časa su se na lijevoj strani otvorila vrata, i kroz njih su bili uvedeni novopridošli sa zemlje; i nakon pozdrava, jedan od laureata ih je zapitao: ‘Što ima novo na zemlji?’ Oni odgovoriše: ‘Posljednja novost je, da su se u šumama tamo pronašli ljudi koji su nalikovali zvijerima, ili zvijeri koje su nalikovale ljudskim bićima; no iz njihova lica i po njihovom tijelu se za njih pretpostavilo kako su bili rođeni kao ljudska bića koja su ili bila izgubljena ili ostavljena u šumi dok su imali dvije ili tri godine života. Bilo je rečeno kako oni nisu mogli izraziti glasom ništa misaono, niti su se mogli podučiti artikulirati zvukove na način da formiraju riječi. Oni nisu bili sposobni, poput zvijeri, poznavati hranu koja im pripada, već su u svoja usta stavljali štogod bi pronašli da raste u divljini, bilo to čisto ili nečisto. Mnoge takve stvari su bile izvještene o njima, i iz tih priča su neki od učenih među nama izvukli mnoge pretpostavke a neki su pak došli do mnogih zaključaka u svezi stanja ljudi u odnosu na ono u zvijeri.’

[4]         Čuvši to, neki od drevnih mudraca su zapitali kakve su to pretpostavke bile a kakvi pak zaključci. Dva novopridošla odgovoriše: ‘Njih ima mnogo, ali se mogu sažeti u sljedeće: ‘Čovjek je po svojoj prirodi i također po svom rođenju gluplji, i posljedično tome opakiji od bilo koje zvijeri; i on u stvari postaje takav, ukoliko ne primi poduku. 2. On može biti podučen, pošto je naučio praviti artikulirane zvukove, i prema tome govoriti; i tim sredstvima je on izrazio svoje misli. Tako, napredujući uzastopnim stadijima, on je naposlijetku bio sposoban oformiti društvene zakone, od kojih su mnogi, međutim, u zvijeri utisnuti od rođenja. 3. Zvijeri uživaju racionalnost baš kao i čovjek. 4. Prema tome, ako bi zvijeri mogle govoriti, one bi rasuđivale u svezi bilo kojeg predmeta isto tako vješto kao i ljudi; a dokaz toga je da one razmišljaju iz razuma i razborito baš kao i ljudi. 5. Razumijevanje nije ništa drugo nego modificiranje sunčevog svjetla, uz surađivanje topline, posredstvom etera; tako da je ono jedino aktivnost unutarnje prirode, koja je sposobna biti uzdignuta tako da izgleda kao mudrost. 6. Isprazno je, stoga, vjerovati da čovjek živi nakon smrti, išta više od zvijeri; osim možda, u trajanju od nekoliko dana nakon njegove smrti; zbog isparavanja života iz tijela, on se može pojaviti kao maglica u obliku utvare, prije nego se raspline u prirodi; skoro poput grančice, koja se kada je izvađena iz sagorenog pepela, pojavljuje u svojem vlastitom obliku. 7. Posljedično tome religija, koja naučava kako postoji život nakon smrti, nije ništa nego izmišljotina koja služi da bi se prostodušni ljudi iznutra držali u ropstvu pomoću njezinih vlastitih zakona, baš kao što su oni izvani držani uz pomoć državnih zakona.’ Oni su nadodali kako su samo domišljati razmišljali na ovaj način, ali ne inteligentni. Kada su bili zapitani koja su bila mišljenja inteligentnih, oni su odgovorili kako ih nisu čuli, ali su pretpostavljali da oni nisu rasuđivali na taj način.

[5]         Čuvšći ovo izvješće, svi koji su sjedili za stolovima su uzviknuli: ‘Oh, kakva su to vremena sada nadošla na zemlju! Jao nama, kakve li je promjene pretrpjela mudrost! Ona se doista promijenila u glupavu domišljatost. Sunce je zašlo, i sada je pod zemljom, potpuno nasuprot njegovom podnevnom zenitu. Svatko može vidjeti na osnovu dokumentacije koju su snabdjeli oni napušteni i kasnije pronađeni u šumi kakav je čovjek kada je nepodučen; jer on je ono što od njega napravi poduka. On je rođen u neznanju koje je dublje nego ono u zvijeri. On mora naučiti hodati i govoriti; ako ne nauči hodati on čak ne bi ni stajao uspravno na svojim nogama; ako nije naučio govoriti on nikad ne bi izgovorio ni jednu jedinu misao. Svaki čovjek je ono što od njega napravi poduka, (duhovno) lud od neistina, mudar od istina; a onaj koji je lud od neistina je pod potpunom obmanom kako je on mudriji od onih koji su mudri od istina. Postoje ljudi, glupaci i luđaci, koji nisu više ljudi od tih stvorenja pronađenih u šumi. Oni su, poput njih, također izgubili svoje pamćenje.

[6]         Iz svega ovoga smo mi onda zaključili kako čovjek bez poduke nije čovjek, niti je pak zvijer, već forma sposobna primiti ono što čovjeka čini čovjekom; i, prema tome, oni se ne rađa čovjek, već postaje jednim. Nadalje, da je čovjek rođen takva forma da može postati organizam prijemčiv za život od Boga, sa ciljem da može postati subjektom kojem bi Bog mogao podijeliti svako dobro, i sjedinjenjem sa Sobom Samim ga učiniti zauvijek sretnim. Mi percipiramo iz vaših primjedbi kako je mudrost u današnje vrijeme toliko utrnuta ili pretvorena u glupost, da se ama baš ništa ne zna o stanju čovjekova života u odnosu na ono u zvijeri. Otud je da oni ne znaju stanje čovjekova života nakon smrti. Oni, međutim, koji bi to mogli znati, ali nisu voljni znati, i posljedično tome negiraju takav život, kao što mnogi od vaših Kršćana čine, se vrlo prikladno mogu usporediti sa onima koji su pronađeni u šumi. Ne da su oni postali glupi zbog nedostatka poduke, već su oni sami sebe napravili takvima kroz neistine čula, koje su tamne sjene istina.’

[7]         Uslijed toga jedan koji je stajao u središtu Paladija, i koji je držao u ruci palmu, reče: ‘Objasnite, preklinjem vas, ovu tajnu. Kako može čovjek, koji je stvoren Bogu na-lik, biti promijenjen u vražji ob-lik? Ja znam da su anđeli nebeski Božja obličja, i da su te dvije forme nasuprotne jedna drugoj, potonje su oblici ludila, a prijašnje, mudrosti. Recite mi, prema tome, kako čovjek stvoren Bogu na-lik, može iz dana prijeći u takvu noć da negira Boga i vječni život?’ Na to su učitelji odgovorili po redu, najprije Pitagorejci, onda Sokratovci, i nakon toga ostali.

             Među njima se nalazio jedan Platonist koji je posljednji govorio, i njegovo je mišljenje prevladalo; ono je iznosilo sljedeće: ‘Ljudi Saturnskog ili zlatnog doba su znali i priznavali kako su bili forme prijemčive za život od Boga; i, budući da je mudrost bila upisana u njihove duše i srca, oni su vidjeli istinu pomoću svjetla istine, i posredstvom istina su percipirali dobro iz užitka njegove ljubavi. Kako se, međutim, ljudska rasa u dobima koja su slijedila udaljila od spoznaje da je sva istina mudrosti i posljedično tome svo dobro ljubavi sa njima neprestano pritjecalo od Boga, oni su prestali biti prebivalištem Božjim. Oni su također prestali razgovarati sa Bogom i družiti se sa anđelima; jer unutrašnjosti njihova uma su bile odvraćene od njihovog pravilnog kursa, koji je od strane Boga bio uzdignut prema gore ka Bogu, prema kursu koji je sve više i više naginjao na van prema svijetu, i na taj način od Boga usmjeren prema Bogu putem svijeta; i konačno su se oni okrenuli u suprotnom pravcu, koji je nadolje prema sebi. Ali kako se Bog ne može vidjeti od strane čovjeka kada je on unutarnje izvrnut, i na taj način okrenut, ljudi su sebe razdvojili od Boga i postali su paklena obličja, i tako vražja.

             ‘Iz ovog slijedi da su u prvom dobu svijeta ljudi priznavali u srcu i duši da su svo dobro ljubavi, i posljedično tome sva istina mudrosti u njima bili od Boga, i da su ovi ono Božje u njima; i tako da su oni bili samo primatelji života od Boga i stoga su se nazivali Božjim slikama, sinovima Božjim, i rođenima od Boga. Ali u dobima koja su slijedila oni nisu priznavali ovu istinu u srcu i duši, nego sa određenom vjerom na koju su bili nagovoreni, onda sa povijesnom vjerom, i konačno jedino sa svojim usnama; a to uopće nije priznavanje; u stvari, to je nijekanje u srcu.

[8]         ‘Iz onog što je bilo rečeno se može vidjeti kakva mudrost prevladava ovih dana na zemlji među Kršćanima. Jer iako oni mogu biti nadahnuti od strane Boga iz pisanog otkrovenja, ipak oni ne znaju razliku između čovjeka i zvijeri. Tako mnogi pretpostavljaju da ako čovjek živi nakon smrti da će i zvijer također živjeti. Naše duhovno svjetlo, koje prosvjetljava vid uma, je sa njima zasigurno postalo gusta tama; a njihovo prirodno svjetlo, koje osvjetljava jedino tjelesni vid, je postalo njihovo idealno blistavilo.’

[9]         Nakon ovog su se oni svi okrenuli prema dvojici stranaca, i zahvalili im na njihovoj posjeti i na njihovoj priči; i preklinjali su ih da izvjeste svoju braću što su čuli. Stranci su odgovorili kako će nastojati uvjeriti svoju braću o ovoj istini, da ukoliko pripišu svo dobro dobročinstva i istinu vjere Gospodu a ne sebi samima, utoliko su oni ljudi, i utoliko oni postaju nebeski anđeli.

693. Drugo iskustvo. Nekoliko tjedana kasnije sam začuo glas sa neba, koji je govorio: ‘U Parnasu će se održati drugi sastanak; dođi, ukazat ćemo ti put.’ Tako sam se popeo, i kako sam se približavao ugledao sam na Helikonu osobu sa trubom, sa kojom je proglašavao i sazivao sastanak. Ugledao sam ljude iz grada Atene i njegovih predgrađa kako se penju kao i ranije, i sred njih su bili tri čovjeka koji su upravo pristigli iz svijeta. Oni su bili iz Kršćanske zajednice, prvi je bio svećenik, drugi političar, a treći filozof. Ove su oni putem zabavljali raznoraznim razgovorima, posebice o mudrim ljudima drevnog doba koje su spomenuli po imenu. Novopridošli su pitali ne bi li ih mogli vidjeti; i bilo im je rečeno kako ih hoće vidjeti, i također, ako to budu željeli, da im mogu iskazati svoje štovanje, jer oni su bili vrlo pristupačni. Oni su zapitali za Demostenesa, Diogena, i Epikura, i odgovor je bio, ‘Demostenes nije ovdje, nego sa Platonom; Diogen, sa svojim učenicima, ima svoje prebivalište pod Helikonom, pošto on smatra kako svjetovne stvari nemaju nikakve važnosti, i jedino je zaokupljen kontemplacijom o nebeskim stvarima; dok Epikur prebiva na granici prema zapadu, i ne dolazi među nas, pošto mi pravimo razliku između dobrih i zlih osjećaja, i kažemo kako su dobri osjećaji jedno sa mudrošću, ali zli osjećaji su joj protivni.’

[2]         Kada su se uspeli na brežuljak Parnas, neki podvornici na njemu su donijeli vodu u kristalnim vrčevima iz izvora tamo, i rekli: ‘Ovo je voda iz izvora koji je, u skladu sa drevnom bajkom, bio otvoren kopitom konja Pegaza, i nakon toga posvećen devetoro djevica. Pod ‘krilatim konjem Pegazom’ su, međutim, drevni ljudi mislili na razumijevanje istine, koja je sredstvo za postizavanje mudrosti; njegovim ‘kopitima’ su naznačavali to eksperimentalno znanje kojim se postiže prirodna inteligencija; a sa ‘devet Muza’ su oni naznačavali znanje u svim njegovim ograncima. Ove stvari se sada nazivaju bajkama, ali one su korespondencije u skladu sa kojima su ljudi najranijeg doba govorili.’ Oni koji su pratili troje novopridošlih su im rekli: ‘Ne budite iznenađeni. Podvornici su bili podučeni to vam reći. Štoviše, ‘ispijanjem vode sa izvora’ mi razumijemo ‘biti podučen u svezi dobra posredstvom istina, i na taj način postati mudrim.”

[3]         Nakon toga su ušli u Paladij, vodeći sa sobom troje novopridošlih iz svijeta, svećenika, političara, i filozofa. Onda su oni okrunjeni sa lovorm koji su sjedili za stolovima, zapitali: ‘Što ima novo na zemlji?’ Oni odgovoriše, ‘Ovo su posljednje novosti. Određeni čovjek* ispovijeda kako priča sa anđelima, i kako mu je vid otvoren u duhovni svijet onako potpuno kao i u prirodnom svijetu; i iz tog svijeta izvještava o mnogim stvarima koje su nove. Na primjer, on kaže: ‘Čovjek živi kao čovjek nakon smrti, baš kao što je ranije živio u svijetu; on gleda, sluša i govori kao i prije u svijetu. On osjeća glad i žeđ, jede i pije kao prije na svijetu; i on uživa bračne užitke, i spava i budi se baš kao prije u svijetu.

             U duhovnom svijetu postoje zemlje i jezera, planine i brežuljci, ravnice i doline, izvori i rijeke, vrtovi i gajevi. Tamo također ima palača i kuća, gradova i sela, baš kao i u prirodnom svijetu. Ima također zapisa i knjiga, zaposlenja i trgovine; također dragocjenog kamenja, zlata i srebra. Ukratko, u duhovnom svijetu su sve stvari, i generalno i pojedinačno, koje se nalaze na zemlji; ali te stvari na nebesima su beskonačno više savršene. One se razlikuju jedino u ovom pogledu, da su sve stvari u duhovnom svijetu duhovnog porijekla, i stoga su duhovne, pošto proizlaze iz Sunca duhovnog svijeta, koje je čista Ljubav; dok su sve stvari u prirodnom svijetu prirodnog porijekla, i stoga su prirodne i materijalne, pošto proizlaze iz sunca prirodnog svijeta, koje je čista vatra. Ukratko, čovjek je nakon smrti savršen čovjek, doista on je savršeniji nego je to prije bio u svijetu; jer prije u svijetu je on imao materijalno tijelo, ali u ovom svijetu on ima duhovno tijelo.’’

[4]         Nakon toga je drevni mudrac zapitao: ‘Što ljudi na zemlji misle o svemu tome?’ ‘Mi znamo da su ove stvari istinite,’ stranci su odgovorili, ‘pošto smo mi sada ovdje u duhovnom svijetu; i vidjeli smo te istražili svaku stvar; ali reći ćemo vam što ljudi na zemlji kažu, i kakav zaključak formiraju, u svezi ovih stvari.’

             Onda je svećenik rekao: ‘Oni koji pripadaju našem redu, kada najprije čuju ove stvari, izjavljuju kako su one samo vizije, zatim izmišljotine; i nakon toga oni kažu kako je taj čovjek vidio utvare. Konačno, međutim, oni oklijevaju, i kažu, ‘Vjerujte ako hoćete. Naše učenje je do sada bilo da čovjek nakon smrti neće biti u tijelu sve do posljednjeg suda.’’ Zatim se postavilo pitanje, ‘Zar među njima nema neke inteligentne osobe koja im može demonstrirati i uvjeriti ih o istini da čovjek živi kao čovjek nakon smrti?’

[5]         Svećenik je odgovorio: ‘Postoje neki koji to demonstriraju, ali oni ih ne uspiju uvjeriti. Oni koji to demonstriraju kažu kako je protivno zdravom razumu pretpostaviti kako čovjek ne živi kao čovjek sve do dana posljednjeg suda, i da je on u međuvremenu duša bez tijela. ‘Jer što je,’ oni kažu, ‘duša, i gdje se ona nalazi u međuvremenu? Da li je isparenje, ili dašak vjetra koji lebdi u atmosferi, ili entitet skriven u utrobi zemlje? Možete li nam reći gdje se ona nalazi? Da li su duše Adama i Eve i svog njihovog potomstva, ovih šest tisuća godina, ili šezdeset stoljeća, lepršale uokolo po svemiru ili su bile zatvorene u centru zemlje u očekivanju posljednjeg suda? Što bi bilo više tjeskobno i bijedno od takvog jednog očekivanja? Njihova sudbina se može usporediti sa onom od ljudi u zatvoru, koji su zavezani i okovani lancima. Ako bi to bila sudbina čovjeka nakon smrti, onda bi za njega bilo bolje da se rodio kao magarac nego kao čovjek. Protivno je razumu stoga pretpostaviti kako se duša može ponovno obući u tijelo koje je bilo pojedeno od strane crviju, miševa ili riba. Može li skeleton od kostiju, osušen suncem i pretvoren u prašinu, biti obučen sa novim tijelom? Kako će se te mrtve i gnjile supstance sakupiti zajedno i ponovno ujediniti sa njihovim dušama?’ Ali kada su oni čuli takve argumente nisu na to dali razuman odgovor. Oni se drže priljubljeni uz svoje vjerovanje, govoreći: ‘Mi naš razum držimo podređenim vjeri.’ A što se tiče sakupljanja svih mrtvih iz njihovih grobova pri posljednjem sudu, oni kažu: ‘To je djelo Božje Svemoći; a kada spomenu svemoć i vjeru, oni prognaju razum. Ja tvrdim da se razum onda skroz zanemaruje, a od strane nekih je smatran za utvaru; i zaista oni zdravom razumu mogu reći: ‘Ti si nezdrav.’’

[6]         Čuvši ovo mudri ljudi Grčke rekoše: ‘Zasigurno su ovakva čudnovata vjerovanja, proturječna kakva jesu, međusobno uništavajuća; a ipak se ona u svijetu danas ne mogu raspršiti čak ni zdravim razumom. Što može biti apsurdnije od tih gledištà u svezi posljednjeg suda? Jer drži se kako će svemir biti uništen, kako će zvijezde nebeske pasti na zemlju, koja je manja od zvijezda, i da će ljudska tijela, bilo leševi, bili tijela uništena od strane ljudi u procesu mumificiranja, ili samo prašina, biti ponovno ujedinjena sa njihovim dušama. Kada smo bili u svijetu, vjerovali smo u besmrtnost ljudskih duša na temeljima našeg razuma; mi smo također doznačavali blaženima lokacije, koje smo nazivali Elizejskim poljima; i vjerovali smo kako su duše bile ljudske forme ili oblici, ali suptilne pošto su duhovne.’

[7]         Kada su ovi govorili, skup se okrenuo prema drugom strancu, koji ne svijetu bio političar. On je priznao kako nije vjerovao u život nakon smrti, i kako je smatrao za maštarije i izmišljotine te priče iz romana o kojima je čuo. ‘Dok sam meditirao o tom predmetu, rekao sam: ‘Kako duše mogu biti tijela? Cijeli čovjek leži mrtav u grobu. Oko je tamo; kako on onda može vidjeti? Uho je tamo; kako on onda može čuti? Odakle je snabdjeven sa ustima da može govoriti? Ako išta od čovjeka živi nakon smrti to bi bilo poput prikaze?; a kako prikaza može jesti i piti, ili uživati u bračnim užicima? Odakle joj odjeća, kuća, hrana i tako dalje? Štoviše, prikaze, koje nisu ništa nego zračni oblici, imaju samo prividno ali ne i stvarno postojanje.’ Takve su bile moje misli u svijetu na temu života nakon smrti; ali sada, budući da sam sve vidio, i sve dodirnuo sa svojim rukama, uvjeren sam samim svojim čulima da sam čovjek kao kada sam bio na svijetu, i da sam potpuno svjestan da živim sada kao što sam živio onda; ali sa ovom razlikom, da je moj razum sada zdraviji. Ja sam često bio posramljen svojim prijašnjim mislima.’

[8]         Filozof je dao više manje isto izvješće o svojim gledištima kao i političar, razlikujući se jedino po ovom pitanju, da je on postavio ova nova izvješća koja je čuo o životu nakon smrti u istu kategoriju kao i mišljenja i pretpostavke koje je sakupio i od drevnih i od modernih ljudi. Kada su čuli ove stvari mudri ljudi su bili zabezeknuti. Oni iz Sokratove škole su rekli kako su percipirali iz tih zadnjih izvješća sa zemlje da su unutrašnjosti ljudskih umova postale sukcesivno zatvorene, i da je vjera u neistinu sijala poput istine, a budalasta domišljatost poput mudrosti. Od njihovih dana na ovamo je svjetlo mudrosti sišlo iz unutrašnjosti mozga u usta ispod nosa, gdje se očima prikazuje kao brilijantnost govora, dok je govor koji je izlazio izgledao poput mudrosti. Čuvši to, jedan od mladih učenika je rekao, ‘Kako li su umovi ljudi na zemlji glupi u današnje vrijeme! Kada bi samo ovdje bili učenici Heraklita, koji su na sve jadikovali, i oni Demokrita, koji su se svemu smijali! Jer onda bi mi čuli puno smijanja i puno jadikovanja.

             Kada se skup razišao, oni su trojici novopridošlih sa zemlje predstavili značke koje su naznačavale njihovu vlastitu utjecajnu poziciju. Te su značke bili medaljoni od bakra na kojima su bili ugravirani neki hijeroglifi; i sa ovima su oni otišli.

*Swedenborg.

694. Treće iskustvo. Izvjesno vrijeme nakon toga sam promatrao u pravcu grada Atene, koji je spomenut u prijašnjoj pripovijesti, i začuo sam kako iz njega dolazi neobična buka. U zvuku se mogao čuti smijeh, a u ovom se nalazila ozlojađenost, a u ovoj je opet bila tuga. Međutim, buka na račun toga ipak nije bila neskladna; već je bila harmonična, pošto se zvukovi nisu čuli razdvojeno, već jedan unutar drugog. Jer u duhovnom svijetu se kombinacija različitih osjećaja u zvuku percipira zasebno. Sa udaljenosti sam istražio o čemu se radi, i primio sam ovaj odgovor: ‘Glasnik je pristigao sa mjesta gdje se najprije pojavljuju novopridošlice iz Kršćanskog svijeta. On je čuo od tri osobe tamo kako su u svijetu odakle su došli oni dijelili mišljenje kako će blaženi i sretni nakon smrti imati potpun odmor od radnih napora; a pošto su administrativne obaveze, službe i zaposlenja radni napori, oni bi od njih otpočinuli. Budući da su te tri osobe bile dovedene ovdje od strane našeg glasnika, i sada čekaju da bi bili primljeni, započela je velika vika. Nakon savjetovanja je bilo odlučeno kako oni ne bi trebali biti primljeni u Paladij ili Parnas, poput ranijih stranaca, nego u veliku slušateljsku halu tamo, kako bi obznanili njihove novosti iz Kršćanskog svijeta; i poslanici su bili poslati da ih upoznaju sa prikladnom ceremonijom.’

             Ja sam bio u duhu, a udaljenosti među duhovima su u skladu sa stanjem njihovih osjećaja. Kako sam onda žudio za tim da ih vidim i čujem, bio sam smjesta prisutan na tom mjestu; i ugledao sam kako ih uvode, i čuo sam ih govoriti.

[2]         Starješine, ili mudraci, su se sjedili postrance u hali, a ostali u centru. Sučelice potonjima je bila podignuta platforma; i do ove su tri novopridošla zajedno sa glasnikom bili vođeni uz prikladnu ceremoniju od strane mlađih pripadnika skupa kroz samu sredinu hale. Čim je nastala tišina, oni su bili pozdravljeni od strane jednog starješine, koji je onda zapitao: ‘Što ima novo na zemlji?’ Oni su odgovorili, ‘Ima puno toga novog; ali recite nam molim vas o kojoj stvari bi vi htjeli da vas izvjestimo.’ Starješina je odgovorio: ‘Što ima novo na zemlji u svezi našeg svijeta i neba?’ Oni su odgovorili: ‘Kada smo najprije došli ovaj svijet bili smo obaviješteni kako ovdje i na nebu postoje administrativne obaveze, zanati, službe, zaposlenja, ambicije ka svakojakom znanju, te prekrasni primjerci vještine. Pa ipak mi smo običavali vjerovati kako ćemo nakon našeg odlaska ili prijelaza iz prirodnog svijeta u duhovni svijet ući u vječni počinak od radnih napora; a što su zaposlenja nego radni napori?’

[3]         Na to je starješina rekao: ‘Da li ste pod vječnim počinkom od radnih napora vi razumjeli vječnu besposlicu, kada bi neprestano sjedili ili ležali, okupljajući se kako bi se prepustili uživanju vaših umnih užitaka i čulnih zadovoljstava?’ Tri stranca, uz prijatan osmjeh, rekoše kako su oni pretpostavljali baš tako nešto. ‘Ali,’ bio je odgovor, ‘što zadovoljstva i užici, i sreća koju donose, imaju zajedničko sa besposlicom? Besposlicom se um uništava, a ne proširuje, ili, drugim riječima, čovjek biva umrtvljen a ne oživljen. Pretpostavite da čovjek sjedi u savršenoj besposlici, sa njegovim rukama obješenim pored tijela, i očima bilo usmjerenim prema podu bilo prema gore; i pretpostavite da je on u isto vrijeme okružen sa atmosferom veselja, onda bi letargija zahvatila i njegovu glavu i njegovo tijelo, živahan izraz na njegovom licu bi nestao, a on bi sa opuštenim živcima i tetivama, kimao i kimao sve dok se ne bi srušio na pod. Što je ono što cijeli tjelesni sistem održava proširenim i zategnutim, nego umna napregnutost? A ova napregnutost dolazi jedino od administrativnih obaveza i zaposlenja, kada se ove vrše za zadovoljstvom? Ja ću vam, prema tome, reći ovu novost sa neba, da na nebu postoje administrativne obaveze, pravna sudišta, viša i niža, baš kao i mehanička umijeća i službe.’

[4]         Kada su tri stranca čula kako na nebu postoje pravna sudišta, viša i niža, rekoše: ‘Zbog čega? Zar nisu svi na nebu nadahnuti i vođeni od strane Boga, i zar oni ne znaju, stoga, što je pošteno i pravedno? Koja je onda potreba od sudaca?’ ‘U ovom svijetu,’ odgovorio je starješina, ‘Mi smo podučeni, i učimo, što je dobro i istinito, i također što je pošteno i pravedno, isto kao i u prirodnom svijetu; a te stvari mi učimo ne neposredno od Boga, već posredno kroz druge. Pored toga, svaki anđeo, poput svakog čovjeka, razmišlja što je istinito i čini što je dobro kao sam od sebe; i rezultati su više ili manje istiniti i dobri u skladu sa stanjem anđela. Nadalje, među anđelima postoje neki koji su prostodušni i neki koji su mudri; i mudri će suditi što je pravedno, dok prostodušni u njihovoj jednostavnosti i neznanju oklijevaju, ili se čak od toga udaljavaju.

[5]         Ali budući da ste vi novi u ovom svijetu, ako vam to odgovara, dođite sa mnom u naš grad, i mi ćemo vam sve ukazati.’ Nakon toga su oni napustili slušateljsku halu, u pratnji nekih seniora.

             Najprije su ušli u veliku knjižnicu, koja je bila podijeljena u pod-sekcije u skladu sa različitim granama znanja. Kada su tri stranca ugledala toliko puno knjiga bili su zapanjeni, te rekoše: ‘U ovom svijetu također ima i knjiga! Odakle dolaze sav taj pergament, papir, olovke i tinta?’ ‘Mi percipiramo,’ seniori su odgovorili, ‘kako ste u prijašnjem svijetu vi vjerovali kako je ovaj svijet, budući da je duhovan, prazan; a to ste vjerovali pošto ste duhovno zamišljali kao ono što je apstrahirano od materijalnog. A kako je apstrakcija od materijalnog vama izgledala kao ništavilo, vi ste pretpostavljali kako je ovaj svijet prazan, dok je u svoj istini u njemu mnoštvo raznih stvari. U ovom svijetu su sve stvari supstancijalne* a ne materijalne, a materijalne stvari svoje ishodište imaju u supstancijalnima. Mi u ovom svijetu smo duhovni ljudi pošto smo supstancijalni, a ne materijalni. Slijedi, prema tome, da se sve stvari koje postoje u prirodnom svijetu, uključujući knjige i zapise, ovdje mogu pronaći u njihovom savršenstvu.’ Kada su tri stranca čuli da se ove stvari nazivaju supstancijalnima, oni su razumjeli što to znači, jer vidjeli su napisane knjige i bilo im je rečeno kako materija svoje izvorište ima u supstanci. Da bi mogli još više biti uvjereni u ovim pojedinostima, oni su bili odvedeni do kućâ pisara koji su pravili kopije onog što su gradski mudraci zapisali. Oni su ispitali zapise vrlo pažljivo, i čudili su se kad su vidjeli kako su oni tako čisti, skladni i elegantni.

[6]         Nakon toga su bili odvedeni do njihova mjesta za poduku, muzeja, gimnazija, fakulteta, i mjesta gdje su se održavale njihove literalne zabave. Neki od ovih su se zvali po Helikonu, Parnasu i Ateni, a neki po djevicama sa izvora. Bilo je rečeno kako su ove posljednje bile tako imenovane pošto ‘djevice’ predstavljaju ljubav spram znanja, a svatko je inteligentan sukladno njegovoj ljubavi prema znanju. Zabave, kako su se nazivale, su bile duhovne vježbe i probe vještine. Stranci su nakon toga bili vođeni uokolo po gradu, posjećivali su vladare, administratore, i njihove podređene službenike, koji su ih odveli da pogledaju prekrasne radove koje su radnici izgradili u duhovnom stilu.

[7]         Kada su vidjeli ove stvari starješina je ponovno razgovarao sa njima u svezi vječnog počinka od radnih napora u kojeg blaženi i sretni ulaze nakon smrti. ‘Vječni počinak,’ on reče, ‘nije besposlica (ljenčarenje), jer besposlica stvara tromost, inertnost, odrvenjelost i drijemež uma, i posljedično tome cijelog tijela; a ovi su smrt, ne život, a još manje vječni život. Vječni je počinak, prema tome, počinak koji raspršuje ta stanja i omogućava čovjeku živjeti; i to je jedino što uzdiže um. On se stoga sastoji u određenom zauzeću (potrazi) ili zaposlenju uz pomoć kojeg je um pobuđen, oživljen i ushićen; a ovo slijedi u skladu sa primjenom iz koje, u kojoj i za koju je rad izvršen. Tako je cijelo nebo od strane Gospoda viđeno kao sfera primjena, i svaki anđeo je anđeo u skladu sa njegovom primjenom. Užitak primjene ga nosi kao što povoljna struja nosi brod, uzrokujući da bude u vječnom miru, i u počinku mira. To je značenje vječnog počinka od radnih napora. Da je anđeo oživljen kako se njegov um aplicira primjeni je sasvim jasno iz činjenice da svatko uživa bračnu ljubav u njezinoj snazi, potenciji i užitku u skladu prema njegovoj ljubavi spram primjene.’

             Kada su tri stranca bila tako uvjerena da vječni počinak nije besposličarenje nego radost u vršenju korisnog rada, neke djevice su došle i predstavile im protkane i izvezene predmete, primjerke njihovog vlastoručnog rada. Kako su novopridošli odlazili, djevice su pjevale jednu odu koja je u nebeskim notama izražavala ljubav spram korisnog rada i njegova zadovoljstva.

695. Četvrto iskustvo. Mnogi ljudi u današnje vrijeme, koji vjeruju u život nakon smrti, vjeruju također kako će vjernici na nebu imati sve njihove misli angažirane u obožavanju, kako će njihove riječi biti molitva, i da će misli i riječi, zajedno sa izražajima lica i gestama tijela biti u potpunosti usmjerene ka slavljenju Boga; tako da će njihove kuće biti toliko puno kuća obožavanja ili hramova, a oni sami će svi biti svećenici Božji. Ali ja mogu dokazati da na nebu umovi anđela i njihove kuće nisu više zaokupljeni sa svetim stvarima Crkve nego je to slučaj u svijetu gdje se obožava Boga, iako je obožavanje anđela čišće i više unutarnje. Ja također tvrdim kako su na nebu raznolike stvari koje su vezane uz civilnu razboritost i racionalni sistem obrazovanja prisutne u najvišem stupnju savršenstva.

[2]         Jedan dan sam bio uzdignut do neba i vođen do zajednice gdje su živjeli oni mudri ljudi koji su, u drevna vremena, nadmašivali druge u učenosti zbog njihova studiranja i meditacije o stvarima vezanim uz razum i primjenu. Oni su ušli u nebo pošto su vjerovali u Boga; a sada su oni vjerovali u Gospoda, i ljubili bližnje kao sebe same. Kasnije sam bio uveden na jedan od njihovih sastanaka, gdje sam bio zapitan odakle dolazim. Objasnio sam im ‘U tijelu sam ja u prirodnom svijetu, ali u duhu sam u vašem duhovnom svijetu.’ Čuvši to anđeli su bili oduševljeni; i istraživali su: ‘Što ljudi na svijetu, gdje se ti nalaziš u tijelu, znaju i razumiju u svezi upliva?’ Prizivajući u um ono što sam naučio o tim stvarima iz razgovora i također iz zapisa mudrih ljudi, odgovorio sam: ‘’Oni još ne znaju o ikakvom uplivu iz duhovnog svijeta u prirodni; ali oni znaju nešto o uplivu prirode u stvorene stvari. Oni znaju, na primjer, za upliv topline i svjetla sunca u živa tijela, i u stabla i grmove, koji uzrokuju njihov život; a u drugu ruku, i o uplivu hladnoće u iste te stvari, koja uzrokuje njihovu smrt. Oni također znaju o uplivu svjetla u oko koje uzrokuje vid, zvuka u uho koje uzrokuje sluh, i mirisa u nosnice koji uzrokuje miris, i tako dalje.

[3]         ‘Štoviše, učeni ovog doba imaju različita mišljenja u svezi upliva duše u tijelo, ili tijela u dušu; o ovom predmetu postoje tri škole razmišljanja. Neki vjeruju u upliv duše u tijelo kojeg oni nazivaju prigodnim (povremenim), prigoda se u tom slučaju omogućava upadom objekata u tjelesna čula. Drugi vjeruju u upliv tijela u dušu, kojeg oni nazivaju fizičkim, pošto objekti udaraju (nalijeću) u čula i od njih u dušu. Neki opet, vjeruju u simultani i trenutni upliv u tijelo i u dušu, kojeg oni nazivaju prvobitno uspostavljenim skladom. Svi oni, međutim, razmišljaju o uplivu kako se nalazi unutar prirode; neki pretpostavljaju kako je duša čestica ili kapljica etera; neki da je ona sićušna kuglica ili točkica topline i svjetla; a neki da je određeni entitet sakriven u mozgu. Kojagod bila njihova ideja o duši, oni nju doista nazivaju duhovnom; ali pod duhovnim oni podrazumijevaju čišći oblik prirodnog. Jer oni ne znaju ništa o duhovnom svijetu i njegovu uplivu u prirodni svijet; i tako ostaju unutar prirodne sfere, uspinjući se i silazeći, te lebdeći na visinama poput orlova u zraku. Oni koji tako počivaju u prirodi su poput stanovnika nekog otoka na moru koji ne znaju ništa o bilo kojoj drugoj zemlji onkraj njih; ili poput riba u rijeci koje ne znaju kako se iznad njihovih vodâ nalazi zrak. Prema tome, na sam spomen činjenice kako postoji svijet koji je drugačiji od njihovog vlastitog u kojem borave anđeli i duhovi, i da je sav upliv u ljude, i također unutarnji upliv u biljke, iz tog svijeta, oni stoje u zaprepaštenju, kao da su upravo čuli neku vizionarsku bajku o prikazama, ili apsurdne prognoze astrologa.

[4]         Osim filozofa, ljudi u svijetu gdje se nalazim u svom tijelu, misle i govore o uplivu jedino kao o ulijevanju vina u čaše, ili mesa i pića u stomak, i okusa u jezik, i također možda zraka u pluća, i tako dalje. Kada im je, međutim, rečeno o uplivu duhovnog svijeta u prirodni svijet, oni kažu: ‘Ako on utječe, neka utječe. Kakvog dobra on donosi, i tko od znanja o tome ima ikakve dobrobiti?’ Zato se oni okreću; i nakon toga kada govore o onome što su čuli o tom uplivu, time se poigravaju, kao što se neki poigravaju šljunkom bacakajući ga uvis svojim prstima.’

[5]         Nakon toga sam razgovarao sa tim anđelima o nekim od prekrasnih učinaka upliva duhovnog svijeta u prirodni. Govorio sam o gusjenicama koje postaju leptiri, i o pčelama i trutovima, i spomenuo sam čuda svilenih buba i paukova, Rekao sam kako stanovnici zemlje te stvari pripisuju sunčevom svjetlu i toplini, i posljedično tome prirodi; i na taj način, što me često iznenađivalo, oni potvrđuju njihovo vjerovanje u prirodu; a njihovim potvrđivanjem u korist prirode, oni svojim umovima donose san smrti, i postaju ateisti.

             Onda sam ispričao o nekim čudima biljnog života, opisujući kako sva vegetacija raste u pravilnom redu iz sjemena u novo sjeme, baš kao da je zemlja znala kako prilagoditi i smjestiti njezine elemente u plodni princip sjemena, i od toga najprije izvući izdanak, proširiti ga u kličak koji izbacuje grančice, i odjeva ih sa lišćem, i kasnije ukrašava sa cvijećem; i također kako iz unutrašnjosti ovih najpije započeti formiranje i uzrokovati stvaranje plodova, i pomoću njih stvoriti novo sjemenje poput potomstva, i tako ponovno započeti krug stvaranja. Ali pošto su ove stvari, budući da su neprestano pred očima i zato što su također vječito ponavljane, postale uobičajene, obične i svakodnevnica, one se ne smatraju predivnima, već jedino prirodnim učincima. One se također na taj način razmatraju pošto nije znano kako postoji duhovni svijet, i da ovaj djeluje iznutra i oživljava sve stvari, i generalno i pojedinačno, koje postoje i koje su u procesu formiranja u svemiru prirode i u ovom prirodnom svijetu, baš kao što ljudski um djeluje na čula i tjelesne kretnje. Niti je poznato da su pojedinačne stvari prirode poput ogrtača, plašteva i odjeće koja oblači duhovne stvari, i na najnižem planu predočava učinke koji korespondiraju dizajnu Boga Stvoritelja. 

696. Peto iskustvo. Jednom sam se molio Gospodu da mi dozvoli razgovarati sa Aristotelovim učenicima, i također sa učenicima Dekarta i Leibnitza, da bi mogao čuti njihova mišljenja o međuodnosu između duše i tijela. Nakon što sam se pomolio, devet osoba je sebe predstavilo, tri učenika Aristotela, tri Dekarta, i tri Leibnitza; i stajali su oko mene, štovatelji Aristotela na lijevoj strani, sljedbenici Dekarta na desnoj, a pristalice Leibnitza straga. Na velikoj razdaljini, i jako daleko udaljeni jedan od drugog, mogla su se vidjeti tri čovjeka, tako reći okrunjena sa lovorom, koje sam uz pomoć percepcije koja je u mene pritjecala iz neba prepoznao kao te lidere ili velike učitelje osobno. Iza Leibnitza je stajao jedan koji je držao skute njegovog odijela, i bilo mi je rečeno kako je to Wolff.

[2]         Kada su tih devet ljudi ugledali jedno drugo, najprije su se uslužno i ljubazno pozdravili. Međutim, istog časa se ispod njih pojavio duh sa bakljom u njegovoj desnoj ruci, kojom je mahao pred njihovim licima. Nakon toga su oni postali protivnici, trojica protiv trojice, i pogledavali su se razjarenim pogledima; jer bila ih je zahvatila strast za svađom i prepiranjem. Aristotelovi sljedbenici, koji su također bili akademičari, su počeli prepirku, govoreći: ‘Svatko percipira kako predmeti ulaze putem upliva kroz čula u dušu, baš kao što čovjek kroz vrata ulazi u sobu, te da duša razmišlja u skladu sa uplivom. Kada ljubavnik vidi lijepu djevojku, sa kojom je zaručen, njegove oči iskre i prenose ljubav njezinoj duši. Kada škrtac vidi torbe koje su pune novca, on izgara od želje za njima svakim svojim čulom, kroz koje onda šalje izgaranje u njegovu dušu, pobuđujući tamo čežnju za njihovim posjedovanjem. Kada isprazan čovjek čuje kako ga netko hvali, on naćuli svoje uši, a ove prenose hvale njegovoj duši. Tjelesna čula su poput ulaznih sala, kroz koje jedine postoji ulaz u dušu.  Iz ovih primjera, i mnogobrojnih poput njih, tko može izvući ijedan drugi zaključak nego da je upliv iz prirode, i stoga fizički?’

[3]         Sljedbenici Dekarta, koji su u dubokom razmišljanju upirali u čela svojim prstima su ih sada povukli te su na ove riječi odgovorili ovako: ‘Jao nama! vi govorite iz privida. Morate znati kako nije oko već duša ona koja ljubi djevojku, zaručnicu; isto tako tjelesno čulo ne žudi samo od sebe novac u torbi, već iz duše; i uši na nijedan drugi način ne prihvaćaju hvale od laskavca. Percepcija je ona koja uzrokuje senzaciju, a percepcija je sposobnost koja ne pripada organu, već duši. Recite nam, ako možete, što uzrokuje da jezik i usne govore nego misao, ili ruke da obavljaju rad nego volja; a misao i volja pripadaju duši; također, što drugo osim duše uzrokuje da oko gleda, uho da sluša, i drugi organi da osjećaju, usmjeravaju svoju pažnju na, te promatraju, predmete. Iz ovih i mnogih drugih sličnih primjera svatko čija je mudrost uzdignuta iznad čulnih stvari tijela zaključuje kako ne postoji upliv tijela u dušu, već od duše u tijelo; a taj mi nazivamo prigodnim (povremenim), i takođe duhovnim uplivom.’

[4]         Čuvši ove stvari tri pristalice Leibnitza, koji su stajali iza drugih, su izrazili svoja mišljenja, govoreći: ‘Mi smo čuli i usporedili argumente na obadvije strane, i otkrili smo kako obadvije imaju puno toga što govori u njihovu korist; i stoga, ako se slažete, mi ćemo riješiti raspravu.’ Kada su bili zapitani na temelju čega će oni to učiniti, oni odgovoriše: ‘Ne postoji upliv duše u tijelo, niti tijela u dušu; nego postoji simultano i trenutno djelovanje obadvoje zajedno, a to je slavljeni autor imenovao krasnim imenom prvobitno ustanovljeni sklad.’

[5]         Nakon toga se ponovno pojavio duh sa bakljom u njegovoj ruci koja je sada bila u njegovoj lijevoj ruci, te je mahao oko njihovih zatiljaka. To je prouzročilo da ideje svih njih postanu zbrkane, i oni su izjavili, ‘Niti naša duša niti naše tijelo zna za koju se stranu opredijeliti; odlučimo, dakle, ovu raspravu izvlačenjem (tj. neka sreća odluči ovu raspravu); mi ćemo se pridržavati onog što bude prvo izvučeno.’ Tako su oni uzeli tri komadića papira, na jednom su napisali Fizički upliv, na drugom Duhovni Upliv, a na trećem Prvobitno ustanovljeni sklad. Ove su oni postavili u kapu, i odredili jednog od njihovih članova da izvuče; a on je, zavukavši ruku u kapu, izvukao papir na kojem je pisalo Duhovni Upliv. Vidjevši to i pročitavši što piše, svi su zajedno rekli, neki jasnim i tečnim glasom a drugi glasom neodređenim i oklijevajućim, ‘Prihvaćamo to pošto je bilo izvučeno kao prvo.’ Ali anđeo se iznenada pojavio u blizini i rekao: ‘Nemojte pretpostaviti kako je papir u korist Duhovnog upliva bio izvučen slučajno; on je bio izvučen planski. Jer vi ne vidite njegovu istinu, pošto su vaše ideje zbrkane; ali sâma istina je sebe ponudila ruci koja je izvlačila, kako bi ju mogli prihvatiti.’

697. Šesto iskustvo. Jednom sam nedaleko od sebe ugledao u zraku rijetku pojavu. Bio je to oblak podijeljen na manje oblake, od kojih su neki bili tamno plavi, a neki crni; i ugledao sam ih kako se tako reći međusobno sudaraju. Bili su išarani sa svjetlosnim zrakama koje su prolazile između njih i koje su čas izgledale oštre poput isukanih mačeva, a čas otupljene poput polomljenih mačeva. Te zrake su čas jurile da bi se susrele, a čas su se povlačile, poput boksera. Tako je izgledalo da se maleni bojama išarani oblačići međusobno bore, no oni su se igrali. Kako ova rijetka pojava nije bila na prevelikoj udaljenosti od mene, podigao sam svoje oči, i pažljivo promatrajući, ugledao dječake, mladiće i starce kako ulaze u kuću koja je bila ispod nje, izgrađena na mramornom temelju od porfira. To je bila kuća iznad koje se taj fenomen pokazao. Obraćajući se jednom od onih koji su ulazili zapitao sam što ta zgrada predstavlja. On je odgovorio: ‘To je škola gdje se mladi ljudi naučavaju različitim granama mudrosti.’

[2]         Kada sam to čuo, ušao sam sa njima, jer bio sam u duhu; to jest, u stanju sličnom onome u kojem se nalaze ljudi u duhovnom svijetu, koji se nazivaju duhovima i anđelima. Unutar škole sam sprijeda ugledao veliku stolicu, u središtu klupe, uokolo po stranama sjedala te galeriju iznad ulaza. Stolica je bila za mladiće koji su trebali naizmjenice dati njihove odgovore na problem koji je trebao biti postavljen, klupe su bile za slušatelje, sjedala za one koji su, u ranijim prilikama, dali mudre odgovore, a galerija za seniore koji su trebali biti suci i arbitri. U sredini galerije je bila propovjedaonica gdje je sjedio mudrac, koji se nazivao Ravnateljem Škole, i koji je predlagao pitanja za mladiće koji su na njih trebali odgovarati sa stolice. Kada su bili okupljeni, on se ustao sa propovjedaonice i rekao: ‘Dajte mi, molim vas, odgovor na ovaj problem, i riješite ga ako možete: Što je duša, i koja je njezina priroda?’

[3]        Čuvši ovaj problem svi su bili zapanjeni, i započeli su mrmljati: ‘Ni jedan čovjek još iz doba Saturna pa do našeg doba nije bio sposoban pomoću ijedne racionalne misli percipirati i shvatiti što je duša, a još manje njezinu prirodu. Zar to ne nadilazi svačije razumijevanje?’ Ali sa galerije su dobili ovaj odgovor: ‘To nije iznad razumijevanja; to je unutar njega, i njime sagledivo, zato neka problem bude riješen.’ Onda su ustali mladići, koji su bili odabrani tog dana da zauzmu stolicu i odgovore na pitanje. Njih je bilo pet, koji su bili ispitani od strane seniora i za koje se otkrilo kako nadmašuju u mudrosti, i koji su onda sjedili na kaučima pored stolice; nakon toga su se oni popeli onim redom kako su sjedili. Nakon što bi se popeo, svaki je na sebe obukao svilenu tuniku opalne boje, a preko nje halju od meke vune protkanu sa cvijećem, i također kapu na vrhu koje se nalazio ornament od ruža okružen sa malim safirima.

[4]         Ugledao sam prvog mladića, tako ukrašena, kako se sjeda, da bi zatim rekao: ‘Što je duša, i njezina priroda, nije nikome bilo otkriveno još od dana stvaranja; to je tajna među blagom koje pripada jedino Bogu. Ovo je, međutim, bilo razotkriveno, da duša prebiva u čovjeku kao kraljica; ali gdje se nalazio njezin dvor o tome su učeni samo pretpostavljali. Neki su pretpostavili kako se nalazi u maloj žlijezdi između velikog i malog mozga, koja se naziva pinealna žlijezda. U ovu su oni smjestili prebivalište duše, pošto je cijeli čovjek kontroliran od strane dva mozga, a ovi su regulirani od strane pinealne žlijezde. Prema tome, štogod regulira mozak po svojoj volji, regulira cijelog čovjeka od glave do pete.’ On je također dodao: ‘Otud je ovo nagađanje, za mnoge u svijetu, izgledalo kao istinito, ili bar vjerojatno, ali je nakon određenog vremena bilo odbačeno kao maštarija.’

[5]         Nakon što je to rekao skinuo je halju, tuniku i kapu; i drugi od određenih govornika ih je obukao, te zauzeo svoje mjesto na stolici. Njegovo mišljenje u svezi duše je bilo kako slijedi: ‘Nitko na cijelom nebu i zemlji ne zna što je duša, i koja je njezina priroda. Poznato je da duša postoji, i da je ona u čovjeku; ali gdje počiva to je stvar nagađanja. Ovo je, međutim, izvjesno, da je ona u glavi, jer tamo razumijevanje razmišlja i volja namjerava, a u licu, prednjem dijelu glave, su čovjekovi organi osjeta. Svima ovima život dolazi jedino od duše, koja unutarnje počiva u glavi. Ali gdje je točno njezino sjedište to se ja ne usudim reći. Ponekad sam bio suglasan sa onima koji su joj odredili sjedište u tri moždane klijetke; ponekad sa onima koji su ju postavili u izbrazdana tijela tamo; ili u medularnu supstancu svakog mozga, ili u kornatu supstancu, ili u dura mater; jer nije nedostajalo argumenata u korist svake od ovih pretpostavki, koje su zasnovane na čvrstim temeljima.

             Argumenti u korist tri moždane klijetke su bili ti da su one primatelji animalnih duhova i mozgovnih seruma. Oni u korist izbrazdanih tijela su bili, da oni formiraju moždinu, kroz koju živci proizlaze, i pomoću kojih se oba mozga nastavljaju u kralježnicu; a iz kralježnice i moždine tamo izlaze vlakna iz kojih je struktura cijelog tijela formirana. Oni u korist medularne supstance svakog mozga su, da je svaka kolekcija i akumulacija svih vlakana koja sačinjavaju začetak cijelog čovjeka. Oni u korist kornate supstance su, da su u toj supstanci prvobitni i konačni krajevi, i posljedično tome počeci svih vlakana, time svih čula i kretnji. Argument u korist dure mater je, da je to uobičajeni pokrov svakog mozga, iz kojeg se proširuje određenim kontinuitetom preko srca i unutarnjih tjelesnih organa. Mene što se tiče, ja se ne odlučujem ni za jedan od ovih više nego za drugi. Vi odlučite, preklinjem vas, i odaberite koji vam se više sviđa.’

[6]         Sa ovim riječima je on napustio stolicu i predao tuniku, halju i kapu trećemu; a on je, zauzimajući njegovo mjesto, govorio kako slijedi: ‘Što ja, ovako mlad čovjek, imam sa tako uzvišenim pitanjem? Ja apeliram učenim ljudima koji sjede sa obje moje strane; ja apeliram vama mudraci u galeriji; da, ja apeliram anđelima najviših nebesa, da li itko, pomoću svjetla vlastitog razuma, može formirati ikakvu ideju o duši. Usprkos tome, ja, poput drugih, mogu formirati pretpostavku u svezi toga gdje je njezino sjedište u čovjeku; a moja pretpostavka je, da ona počiva u srcu, i otud u krvi. Sada ja nagađam da je to tako zato što srce pomoću svoje krvi vlada i tijelom i glavom; jer ono šalje svoje velike arterije koje se nazivaju aorte u cijelo tijelo, i posude koje se nazivaju kartoidne arterije u cijelu glavu. Prema tome, općenito je prihvaćeno kako duša od srca, posredstvom krvi, podržava, hrani i daje život cijelom organskom sistemu i tijela i glave. Kao dokaz ove pozicije može poslužiti činjenica da su u Svetom Pismu ‘duša i srce’ tako učestalo spomenuti zajedno, kao:

‘Da trebamo ljubiti Boga cijelom svojom dušom, i svim srcem; i da Bog stvara u čovjeku novu dušu i novo srce.’  Ponovljeni Zakon 6:5; 10:12; 11:13; 26:16; Jeremija 32:41; Matej 22:37; Marko 12:30, 33; Luka 10:27; i na drugim mjestima.

Također je otvoreno izjavljeno kako je krv duša tijela, Levitski Zakonik 17:11, 14.’

Na ove riječi se začuo glas nekih kanonika koji su povikivali: ‘Vrlo učeno!’

[7]         Onda se četvrti mladić, oblačeći odjeću ranijeg govornika, uspeo na stolicu i rekao: ‘Ja sam također sklon posumnjati kako ne postoji nitko sa tako suptilnim i profinjenim intelektom da bi percipirao što je duša, i koja je njezina priroda. Ja sam, prema tome, mišljenja kako onaj koji pokuša radoznalo viriti u stvar uzalud rasipa svoju vještinu. Ipak od svojih ranijih godina sam nastavio vjerovati zajedno sa drevnim ljudima, kako je duša u cijelom tijelu i u svakom djeliću čovjeka; i tako da je ona i u glavi i u svakom njezinom dijelu, i u tijelu i u svakom njegovom dijelu; te da je isprazna izmišljotina modernih ljudi odrediti njezino sjedište na ijednom određenom mjestu, a ne svugdje. Štoviše, duša je duhovna supstanca, kojoj se ne može pripisati niti širenje niti mjesto, veće prebivalište i ispunjavanje. Pored toga, kada spomenemo dušu, mi mislimo na život; a život je u cijelom tijelu i u svakom čovjekovom dijelu.’ Ovo gledište je naišlo na odobravanje u mnogih među okupljenima.

[8]         Nakon njega se ustao peti mladić, te je veličanstveno ukrašen istom odorom, sa stolice progovorio ovako: ‘Ja nemam primjedbe na razgovor o tome gdje se nalazi duša, da li je u ijednom dijelu ili u cjelini; ali iz mog vlastitog skladišta znanja ću se pozabaviti sljedećim pitanjem: Što je duša, i koja je njezina priroda? Nitko ne razmišlja o duši kao o nečemu čistome, što se može povezati sa eterom, ili zrakom, ili vjetrom, u kojem nema vitalnog principa iz racionalnosti koja čoveka razlikuje od zvijeri. Ja sam ovo razmišljanje utemeljio na činjenici da kada čovjek izdahne, za njega se kaže kako je ispustio dušu ili duh. Otud se za dušu koja živi nakon smrti pretpostavlja kako je takav dašak, oživljen kognitivnim životom, koji se naziva dušom. Što drugo duša može biti? Ali kako sam čuo da je sa galerije rečeno kako problem duše, što ona jeste, i koja je njezina priroda, nije iznad razumijevanja, nego unutar njega, i kako je taj problem saglediv, ja vas preklinjem da vi sami razotkrijete ovu vjekovima dugu tajnu.’

[9]         Nakon toga su seniori na galeriji pogledali dolje prema Ravnatelju Škole koji je postavio ovaj problem, i on je po njihovim znakovima razumio kako su oni htjeli da se on sam popne i izloži stvar. On je, prema tome, napustio propovjedaonicu, prošao kroz slušateljsku halu, te se popeo do stolice, I tamo, pružajući svoju ruku, rekao: ‘Slušajte, molim vas. Svatko vjeruje kako je duša čovjekova najunutarnija i najčišća suština; ali suština bez forme nije ništa nego izmišljotina uma. Duša je, prema tome, forma. I ja ću sada prosljediti da bi opisao prirodu te forme. Ona je forma svih stvari ljubavi, i svih stvari mudrosti; a sve stvari ljubavi se nazivaju osjećajima, a sve stvari mudrosti se nazivaju percepcijama. Dakle, percepcije mudrosti, koje su izvedene iz osjećaja, i koje se prema tome, sa njima kombiniraju, čine jednu formu; a ova forma sadržava nebrojene stvari u takvom redu, serijama, i skladu da se one mogu nazvati cjelinom. Štoviše, one se tako mogu nazvati pošto se od nje ništa ne može oduzeti ili dodati bez da se promjeni njezina priroda. Ljudska duša je, stoga, takva forma, sve stvari ljubavi i mudrosti su suštinske sastavnice takve forme; a ove su sa čovjekom u duši, i iz duše u glavi i tijelu.

[10]       Vi se nazivate duhovima i anđelima; i u svijetu ste vjerovali kako su duhovi i anđeli poput vjetra ili etera, i time samo intelektualni i racionalni principi. Ali sada sasvim jasno vidite kako ste vi uistinu stvarno i aktualno ljudi, koji su u svijetu živjeli i razmišljali u materijalnom tijelu. Vi sada znate kako nije materijalno tijelo ono što živi i razmišlja, nego duhovna supstanca u tom tijelu; a ovu vi nazivate dušom, čiju formu niste poznavali, ali koju sada vidite i nastavljate gledati. Svi vi ste duše, o čijoj ste besmrtnosti čuli, razmišljali, govorili i pisali puno; a pošto ste vi forme ljubavi i mudrosti od Boga, vi nikad ne možete umrijeti. Duša je, prema tome, ljudska forma, od koje se ništa ne može oduzeti, i kojoj se ništa ne može dodati, i ona je najunutarnija forma svih formi u cijelom tijelu; a pošto izvanjske forme primaju od onog što je najunutarnije i suštinu i formu, prema tome ste vi, takvi kakvi izgledate sami sebi i nama, duše. Ukratko, duša je sâm čovjek; jer ona je najunutarniji čovjek, i prema tome je njezina forma potpuno i savršeno ljudska forma. Usprkos tome, ona nije život, nego najbliži primatelj života od Boga, i time Božje prebivalište.

[11]       Mnogi su aplaudirali na ove riječi, ali neki su rekli: ‘Mi ćemo razmotriti ovu stvar.’

             Ja sam zatim otišao kući; i sada se iznad škole, na mjestu prijašnjeg fenomena pojavio svijetao oblak, bez sukobljavajućih svjetlosnih pruga ili zraka. Ovaj je oblak, prodirući kroz krov, ušao u halu i osvijetlio zidove; a ja sam začuo kako su se mogli vidjeti zapisi, među kojima je bio ovaj:

‘Jehova Bog… je u čovjekove nosnice dahnuo dah života; i čovjek je postao živa duša.’  Postanak 2:7.

E. Swedenborg ‘Istinska kršćanska religija – 12’