POGLAVLJE 11

URAČUNAVANJE 

I. URAČUNAVANJE ČINI JEDNO SA VJEROM DANAŠNJE CRKVE KOJA, KAKO SE DRŽI, JEDINA OPRAVDAVA.

626. Vjera današnje Crkve koja, kako se drži, jedina opravdava, je jedno sa uračunavanjem, drugim riječima, vjera i uračunavanje u sadašnjoj Crkvi čine jednu cjelinu, pošto jedno pripada drugome (uključuje drugo), i uzajamno i međusobno ulazi u drugo, i uzrok je njegova postojanja. Jer ako se govori o vjeri bez dodavanja uračunavanja, ona je samo zvuk bez ikakvoga smisla; a ako se o uračunavanju govori bez dodavanja vjere, ono je također samo zvuk bez ikakva smisla; i čak kada se o njima govori kao zajedno povezanima, rezultat toga jeste nešto artikulirano, makar i dalje lišeno inteligentnog značenja. Kako bi, dakle, razumijevanje moglo percipirati ikakvo (stvarno) značenje, mora biti nadodan treći činbenik, naime, Kristova zasluga. To stvara koncept kojeg čovjek može izraziti sa određenim stupnjem inteligencije (razumnosti). Jer vjera je današnje Crkve da Bog Otac uračunava pravednost Svoga Sina, i šalje Svetog Duha da ostvari njezine korisne učinke.

627. Ovo troje, prema tome, vjera, uračunavanje i Kristova zasluga, su u današnoj Crkvi jedna cjelina. Oni se mogu nazvati tri-u-jednom, ili trojstvo; ako bi jedno od njih troje bilo oduzeto, sadašnja teologija bi prestala postojati, jer ona ovisi o ovo troje razmatranih (koji se shvaćaju) kao jedno, baš kao što dugi lanac visi na kuki na kojoj je učvršćen. Tako, ako bi ili vjera, ili uračunavanje, ili Kristova zasluga bili uklonjeni, onda bi sve što je rečeno o opravdavanju, opraštanju grijeha, oživljavanju, obnavljanju, preporodu, posvećivanju, i o Evanđelju, slobodnoj volji, dobročinstvu i dobrim djelima, i doista vječnom životu, bilo poput opustošenih gradova, ili ruševina hrama; a sama vjera, postavljena na isturen položaj, bi prestala postojati, i na taj način bi cijela Crkva postala pustinja i golet. Iz ovog je očigledno na kakvoj vrsti potpornog stupa je ovih dana utemeljena Božja kuća. Ako bi ovaj stup bio uklonjen kuća bi se srušila poput zgrade u kojoj su se Filistejski gospodari sa tri tisuće ljudi sakupili poradi njihova zabavljanja. Oni su svi bili pogubljeni, ubijeni kada je Samson povukao dolje dva potporna stupa, Suci 16:20. Ovo je spomenuto pošto je u prethodnim brojevima bilo ukazano, a biti će ukazano u Nadopuni, kako ova vjera nije Kršćanska, pošto je nesukladna sa Riječju, i da je uračunavanje ove vjere isprazno, pošto se Kristova zasluga ne može uračunati.

II.          URAČUNAVANJE KOJE FORMIRA DIO VJERE SADAŠNJIH DANA JE DVOJAK KONCEPT, URAČUNAVANJE KRISTOVE ZASLUGE I KAO REZULTAT TOGA URAČUNAVANJE SPASENJA.

628. Prevladavajuće mišljenje u cijeloj Kršćanskoj Crkvi je kako su opravdavanje i posljedično spasenje ostvareni od strane Boga Oca, uračunavanjem zasluge Krista, Njegovog Sina; i da je takvo uračunavanje ostvareno iz milosti, kada i gdje On to želi, i time proizvoljno; i da su oni kojima je Kristova zasluga uračunata prihvaćeni i ubrojeni među sinove Božje. Crkveni lideri se nisu maknuli ni jednog jedinog koraka od takvog uračunavanja, ili svoje umove izdignuli iznad njega. Prema tome, proglašavajući kako je Božji odabir proizvoljan, oni su potpali u žalosne i fanatične pogreške, i na kraju su prihvatili odurnu doktrinu u vezi s predodređenjem, i također tu odvratnu doktrinu kako Bog ne obraća pažnju na djela čovjekovog života već jedino na vjeru upisanu u unutrašnjostima njegovog uma. Ako, stoga, pogreška u svezi uračunavanja ne bi bila uništena, ateizam bi opustošio cijelo Kršćanstvo; i onda bi nad njime zavladao kralj bezdana bez dna,

‘Čije ime je na Hebrejskom Abadon, ali na Grčkom Apolon.’  Apokalipsa 9:11.

‘Abadonom’ i ‘Apolonom’ je predstavljen uništitelj Crkve uz pomoć neistina; a ‘bezdanom bez dna’, mjesto gdje te neistine prebivaju, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 421, 440, 442. Iz ovoga je očigledno kako su ova neistina i cijele serije onih koje posljedično slijede, one nad kojima uništitelj vlada. Jer kao što je bilo rečeno iznad, cijeli sistem teologije sadašnjih dana ovisi o ovoj doktrini o uračunavanju, kao što dug lanac visi na kuki za koju je bio učvršćen, ili kao što čovjek sa svim svojim organima ovisi o glavi. Pošto je ovo uračunavanje svugdje prevladalo, stanje je kakvim ga opisuje Izaija:

‘Zato Jehova odsiječe Izraelu glavu i rep, palmu i rogoz u jednom danu. Starješina i odličnik – to je glava; prorok, učitelj laži – to je rep.’   Izaija 9:14, 15.

629. Rečeno je iznad kako je uračunavanje kako ga naučava sadašnja vjera dvojak koncept; ono je dvojak koncept u smislu da naučava kako se Božje milosrđe ne odnosi na svih, već samo na neke; to je kao reći da očeva ljubav ne obuhvaća svu njegovu djecu, već jedino jedno illi dvoje od njih; i da Božanski zakon sa njegovim zapovijedima vrijedi samo za nekolicinu, a ne za sve ljude. U jednom slučaju bi uračunavanje bilo sveobuhvatno i nepodijeljeno, i time jedinstveno; ali u drugom je ono ograničeno i podijeljeno i time doista, dvojako. Jer sadašnja vjera naučava da je uračunavanje Kristove zasluge posljedica proizvoljnog odabira, i da se onima koji su tako odabrani također uračunava spasenje, posljedično tome da su neki prihvaćeni a ostali odbijeni. To bi, prema tome, bilo kao kad bi Bog neke podigao Abrahamu na grudi, a druge izručio vragu kao plijen (zalogaj); pa ipak istina je kako Gospod ne odbacuje i ne izručuje ni jednog čovjeka vragu, već čovjek sam sebe izručuje.

630. Štoviše, sadašnja doktrina uračunavanja lišava čovjeka sve sile koja izvire iz slobodne volje u duhovnim stvarima, ne ostavljajući mu čak ni toliko što bi mu omogućilo da otrese vatru sa svoje odjeće i tako sebe sačuva od ozlijede, ili da vodom ugasi vatru ako bi njegova vlastita kuća gorjela i spasi svoju vlastitu obitelj. Ipak Riječ od početka do kraja naučava kako svatko treba izbjegavati zla pošto su vražja i od vraga, i kako treba činiti dobro pošto je Božje i od Boga, i da on to treba činiti kao sam od sebe, iako je stvarni činbenik Gospod. Doktrina o uračunavanju oduzima tu sposobnost djelovanja kao fatalnu za vjeru i posljedično tome za spasenje, da ne bi bilo što od čovjeka ušlo u nju i na taj način u Kristovu zaslugu.

             Uspostavljanju ove doktrine je slijedilo pojavljivanje sotonskog načela, da je čovjek apsolutno impotentan u duhovnim stvarima. To je istoznačno izjavi: ‘Hodaj, iako nemaš stopala; operi se, iako su obadvije tvoje ruke odsječene; čini dobro, ali idi na spavanje; hrani se, iako si bez jezika.’ To je također kao kad bi bila dodijeljena volja koja nije volja. U takvom slučaju čovjek može reći: ‘Ja ne mogu više djelovati od stupa soli u kojeg je bila pretvorena Lotova žena, ili Dagon, Filistejski bog, kada je Kovčeg Božji bio doveden u hram. Bojim se da će se, kao što je taj bog imao svoju glavu slomljenu i dlanove njegovih ruku bačene na pod, isto dogoditi i meni, 1 Samuel 5:4; niti ja mogu napraviti više od Belzebuba, boga Ekrona, koji kako njegovo ime naznačava, može jedino tjerati muhe.’ Da se u današnje vrijeme vjeruje u takvu impotenciju u duhovnim stvarima se može vidjeti iz izvadaka koji su dani iznad u poglavlju o Slobodnoj Volji, br. 464.

631. Što se tiče prvog dijela dvojakog uračunavanja u vezi sa spasenjem čovjeka, naime, proizvoljnom uračunavanju Kristove zasluge, koja je popraćena uračunavanjem spasenja, dogmatičari se razlikuju. Neki tvrde kako je ovo uračunavanje apsolutno, i kako ga ostvaruje proizvoljna sila, i to za one čija je vanjska ili unutarnja forma Bogu vrlo prijatna; dok drugi tvrde kako se uračunavanje događa na osnovu predznanja, i dodijeljeno je onima u koje se milost ulila, i kojima se ta vjera može nadodati. Usprkos tome ova dva mišljenja imaju isti cilj, i kao dva oka su fiksirana na isti kamen, ili dva uha priklonjena istoj pjesmi. Na prvi pogled se čini kako oni kreću različitim pravcima, ali se na kraju susreću i djeluju u sporazumno. Jer obadva dokazuju čovjekovu potpunu impotenciju u duhovnim stvarima, i obadva isključuju iz vjere sve što pripada čovjeku. Slijedi, prema tome, kako je milost koja je prijemčiva za vjeru, bilo da je ulita proizvoljno ili predznanjem, jednako tako odabir; jer čak ako bi ta milost koja se naziva prethodećom bila univerzalna, čovjekovo surađivanje iz određene njemu vlastite sile bi i dalje trebalo biti nadodano; pa ipak to je odbačeno kao da je gubavo.

             Otud je da nitko ne zna, više od klade ili kamena, da li mu je ta vjera dana milošću, ili koja je njezina priroda kada je bila ulita; jer nema nikakvog znaka koji svjedoči o njezinom prisustvu kada su dobročinstvo, pobožnost, žudnja za novim životom, i sposobnost slobodno činiti dobro baš kao i zlo, negirani čovjeku. Znaci koji su nadodani kao ono što svjedoči o postojanju te vjere u čovjeku su svi komični, i nisu neslični predskazanjima drevnih ljudi baziranim na letu ptica, ili prognozama astrologa iz zvijezda, ili igrača iz kocaka. Apsurdnosti poput ovih i drugih još komičnijih slijede iz doktrine o uračunatoj pravednosti Gospoda koja je, zajedno sa vjerom koja se naziva pravednošću, dodijeljena čovjeku koji je odabran.  

III. VJERA KOJA URAČUNAVA ZASLUGU I PRAVEDNOST KRISTA ISKUPITELJA, JE NAJPRIJE POTEKLA IZ ODREDBI SABORA U NIKEJI U VEZI SA TRI BOŽANSKE OSOBE OD VJEČNOSTI; I OD TOG VREMENA DO DANAS JE TA VJERA BILA PRIMLJENA OD STRANE CIJELOG KRŠĆANSKOG SVIJETA.

632.  Sabor u Nikeji je bio sazvan od strane Cara Konstantina Velikog, na savjet Aleksandra, biskupa Aleksandrije. Na ovom Saboru su se sastali svi biskupi Azije, Afrike i Evrope u Carevoj palači u Nikeji, gradu u Bitniji. Njegov cilj je bilo pobiti i osuditi na osnovu Svetih Pisama krivovjerje Arija, Aleksandrijskog crkvenog starješine, koji je negirao Božanstvo Isusa Krista. Ovo se dogodilo u 325 godini poslije Krista. Članovi ovog Sabora su došli do zaključka kako su od vječnosti postojale tri Božanske Osobe, Otac, Sin i Duh Sveti, kao što se vrlo jasno vidi iz dva vjerovanja, koja se nazivaju Nikejsko i Atanasijevo. U Nikejskom Vjerovanju je zapisano:

‘Ja vjerujem u jednog Boga, Oca Svemogućeg, Tvorca neba i zemlje; … i u jednog Gospoda Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenog od Oca, rođenog prije svih svjetova, Boga od Boga… koji je iste suštine kao i Otac…. koji je sišao sa neba, i bio utjelovljen po Svetom Duhu u djevici Mariji; … i u Svetog Duha, Gospoda i Davatelja života, koji proizlazi iz Oca i Sina, koji je zajedno sa Ocem i Sinom obožavan i slavljen.’

U Atanasijevom Vjerovanju je rečeno:

‘Ovo je katolička vjera, da mi obožavamo jednog Boga u Trojstvu, i Trojstvo u Jedinstvu, niti miješajući Osobe, niti razdvajajući suštinu… Ali budući da smo prisiljeni Kršćanskom istinom priznati svaku Osobu pona-Osob kao Boga i Gospoda, tako nam je zabranjeno Katoličkom religijom reći da postoje tri Boga, ili tri Gospoda.’

To jest, dozvoljeno je priznati tri Boga i Gospoda, ali ne i izreći to, pošto religija zabranjuje potonje, dok istina diktira prijašnje. Ovo Atanasijevo Vjerovanje bilo sastavljeno odmah nakon Sabora u Nikeji od strane jednog ili više onih koji su bili prisutni na Saboru; i bilo je primljeno kao Ekumensko ili Katoličko. Očigledno je kako je tada bilo određeno da trebaju biti priznate tri Božanske Osobe od vječnosti; i da iako je svaka Osoba sama po Sebi zaseban Bog, ipak usprkos tome, oni ne smiju biti imenovani kao tri Boga i Gospoda, već jedan.

633. Dobro je poznato u Kršćanskom svijetu kako je vjerovanje u tri Božanske Osobe bilo opće prihvaćeno od tog vremena, te bilo potvrđeno i propovijedano od strane svih biskupa, crkvenih velikaša, vladara Crkve i crkvenih starješina čak do današnjih dana. Budući da je ovo rezultiralo u mentalnom uvjerenju kako postoje tri Boga, ni jedna druga vjera nije mogla biti izumljena od one koja je primjenjiva na ovo troje u njihovom pravilnom (raspo)redu, poput vjere koja naučava kako treba pristupati Bogu Ocu i upućivati Mu molitve da uračuna pravednost Njegovog Sina, ili da bude milosrdan poradi muke na križu koju je podnio Njegov Sin, i da pošalje Svetog Duha da ostvari posredne i konačne korisne učinke spasenja.

[2]         Ova vjera se porodila iz Nikejskog i Atanasijevog Vjerovanja; ali kada su joj svučene njezine pelene, ne pojavljuje se jedna već tri Osobe, najprije sjedinjene zajedno, tako reći, u čvrstom zagrljaju, ali smjesta razdvojene. Jer rečeno je kako su oni sjedinjeni u suštini, ali razdvojeni u njihovim pojedinačnim funkcijama stvaranja, iskupljenja i djelovanja; ili uračunavanja, uračunate pravednosti, i djelotvorne primjene. Prema tome, iako su oni napravili jednog Boga od tri, ipak oni nisu napravili jednu Osobu od tri, kako ideja o trojici ne bi bila izbrisana. Ona nije izbrisana sve dok se vjeruje kako je svaka Osoba zasebno Bog, kako je rečeno u Vjerovanju; ali ako bi tri Osobe bile napravljene jednom, cijela zgrada, izgrađena na troje kao potpornim stupovima, bi se srušila u gomilu ruševina.

[3]         Nikejski je Sabor uveo dogmu o tri Božanske Osobe od vječnosti zbog toga što nisu ispravno istražili Riječ, i posljedično tome nisu pronašli ni jedno drugo utočište protiv Arijevaca. Oni su nakon toga te tri Osobe formirali u jednog Boga, od kojih je svaki zasebno Bog, pošto su se bojali kako će biti cenzurirani i prekoreni od svakog razumnog religijskog čovjeka diljem svijeta zbog potvrđivanja vjere u tri Boga. Oni su naučavali vjeru u skladu sa idejom o tri Osobe u pravilnom slijedu, pošto nijedna druga vjera nije proizašla iz tog principa. Štoviše, ako bi jedan od tri bio izostavljen, treći ne bi mogao biti poslan, i na taj način bi cijelo djelovanje Božanske milosti bilo anulirano.

634. Istina o ovom predmetu će, međutim, sada biti obznanjena. Kada je vjera u tri Boga bila uvedena u Kršćanske Crkve, što je bilo učinjeno u vrijeme Sabora u Nikeji, oni su protjerali svo dobro dobročinstva i svu istinu vjere. Ove dvije su u potpunosti nesložne sa mentalnim obožavanjem tri Boga i usmenim obožavanjem jednog Boga u isto vrijeme; jer onda um negira što usta govore, tako da na kraju ne postoji vjera niti u tri Boga niti u jednog. Otud je očigledno da Kršćanski hram, od tog vremena, nije samo napuknuo, već se pretvorio u ruševine; i od tog vremena se otvorila rupa bezdana bez dna, iz kojeg se izdizao dim poput onog iz velike peći, zamračujući sunce i zrak, i odakle su skakavci nadošli na Zemlju, Apokalipsa 9:2, 3. Objašnjenje ovih stvari se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj. Zaista, od tog vremena je opustošenje kojeg je predskazao Danijel započelo i povećalo se, Matej 24:15; i k toj vjeri, i njezinom uračunavanju, su se skupljali strvinari, stih 28 istog poglavlja. Strvinari u tom poglavlju naznačavaju oštrovidne vođe Crkve.

             Može se reći kako je Nikejski Sabor, koji je bio sastavljen od toliko puno biskupa i uvaženih učenjaka, donio svoj proglas jednoglasnim izglasavanjem; ali kakvo se povjerenje može postaviti u sabore kada su Rimokatolički Sabori, također jednoglasnim izglasavanjem, ustanovili Papino vikarstvo, zazivanje svetaca, obožavanje kipova i kostiju, podjelu Svete Euharistije, čistilište, oproštenja, i tako dalje? Kakvo se povjerenje može postaviti u sabore kada je Sabor u Dortu, također jednoglasnim izglasavanjem, proglasio odvratnu doktrinu o predodređenju, i uznio je kao paladij religije? Ali, čitatelju moj, ne postavljaj svoje povjerenje u sabore, već u Svetu Riječ, i idi k Gospodu, i biti ćeš prosvjetljen, jer On je Riječ, to jest, sâma Božanska Istina u njoj.

635. Konačno, sljedeća unutarnja istina će sada biti otkrivena. Dokončanje sadašnje Crkve je opisano u sedam poglavlja u Apokalipsi, puno toga je opisano u Knjizi Izlaska kao ‘opustošenje Egipta’; a obadvoje sa sličnim pošastima, od kojih svaka duhovno predstavlja neku neistinu koja je donijela njezino pustošenje čak do potpunog uništenja. Prema tome, sadašnja Crkva, koja je u današnje vrijeme uništena, duhovno shvaćeno se naziva ‘Egipat’, Apokalipsa 11:8. Pošasti u Egiptu su bile slijedeće:

‘Vode su bile pretvorene u krv, tako da su sve ribe pomrle, a rijeke su se usmrdjele,’  Izlazak 7;

             Slična izjava je pronađena u Apokalipsi 8:8; 16:3.

‘Krv’ predstavlja Božansku krivotvorenu istinu, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 379, 404, 681, 687, 688; a ‘ribe’ koje su onda pomrle, predstavljaju istine u prirodnom čovjeku, uništene na sličan način, br. 290, 405.

‘Žabe su prekrile zemlju Egipatsku,’ Izlazak 8; a žabe se također spominju u Apokalipsi 16:13.

Žabe predstavljaju rasuđivanja iz žudnje za krivotvorenjem istina, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj 702.

‘Škodljive otekline sa čirevima su prekrile ljude i životinje,’ Izlazak 9;

a isto je rečeno i u Apokalipsi, 16:2.

‘Otekline sa čirevima’ predstavljaju unutarnja zla i neistine koje uništavaju dobra i istine u Crkvi, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 678.

‘U Egiptu je bila tuča pomiješana sa ognjem,’ Izlazak 9; a isto je rečeno u Apokalipsi 8:7; 16:21.

‘Tuča’ predstavlja unutarnju neistinu, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 399, 714.

‘Na Egipat su bili poslati skakavci,’ Izlazak 10; a isto je rečeno i u Apokalipsi, 9:1-11.

‘Skakavci’ predstavljaju neistine u onome što je najizvanjskije, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 424, 430.

‘Zemlja Egipatska je bila prekrivena gustom tamom,’ Izlazak 10; a isto je rečeno i u Apokalipsi, 8:12.

‘Tama’ predstavlja neistine koje nastaju ili iz neznanja, ili iz neistinitosti religije, ili iz zala života, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 110, 413, 695.

‘Konačno, Egipćani su bili potopljeni te su pomrli u Crvenom Moru,’ Izlazak 14; a u Apokalipsi su zmaj i lažni prorok bili bačeni u ognjeno jezero što gori sumporom, Apokalipsa 19:20; 20:10.

Obadvoje, i ‘Crveno More’ i ‘jezero’ predstavljaju pakao. Slične stvari su rečene o Egiptu i o Crkvi čije je dokončanje ili kraj opisano u Apokalipsi, pošto ‘Egipat’ naznačava Crkvu, koja je na svojem početku nadmašivala u savršenstvu. Prema tome je Egipat, prije nego je Crkva koju predstavlja bila opustošena, uspoređen sa Vrtom Edenskim, i sa Vrtom Jehovinim, Postanak 13:10; Ezekijel 31:8. On se također naziva ‘plemenskim zaglavnim kamenom’, ‘sinom mudraca i drevnih kraljeva,’ Izaija 19:11, 13. Još puno više što je rečeno o Egiptu u njegovom iskonskom stanju, i u stanju njegovog opustošenja, se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 503.

IV. VJERA KOJA URAČUNAVA KRISTOVU ZASLUGU NIJE BILA POZNATA U APOSTOLSKOJ CRKVI, KOJA JE POSTOJALA RANIJE, I NIJE NIGDJE SPOMENUTA ILI POSREDNO IZRAŽENA U RIJEČI.

636. Crkva koja je postojala prije Sabora u Nikeji se nazivala Apostolskom Crkvom. Ova je bila široko rasprostranjena, i proširivala se preko tri dijela planete, Azijom, Afrikom i Evropom; jer Car Konstantin Veliki je bio Kršćanin, revnosan za religiju, i njegovo carstvo nije samo obuhvaćalo mnoga kraljevstva Evrope koja su se poslije toga raspala, već također mnoga susjedna kraljevstva izvan Evrope. Kao što je bilo rečeno iznad, on je sakupio biskupe Azije, Afrike i Evrope u svojoj palači u Nikeji, gradu u Bitniji, kako bi pročistio svoje carstvo od skandaloznih doktrina Arija. To je bilo učinjeno od strane Gospodnje Božanske Providnosti jer, ako se Gospodnje Božansko negira, Kršćanska Crkva umire, i postaje poput grobnice ukrašene sa ovim epitafom, ‘Ovdje leži.’

             Crkva koja je postojala prije ovog perioda se nazivala Apostolskom, a njezini istaknuti pisci su se nazivali ‘Ocima’, a istinski Kršćani su se na račun njihovih bliskih odnosa nazivali ‘braćom’. Ova Crkva nije priznavala tri Božanske Osobe, i posljedično tome ne Sina Božjeg rođenog od vječnosti, već jedino Sina Božjeg rođenog u vremenu, kao što je očigledno iz Vjerovanja koje je po toj Crkvi naslovljeno ‘Apostolskim Vjerovanjem’, u kojem je rečeno:

‘Ja vjerujem u Boga Oca Svemogućeg, Tvorca neba; i u Isusa Krista, Njegovog jedinog Sina, našeg Gospoda, koji je bio začet po Duhu Svetom, rođen od djevice Marije… Ja vjerujem u Svetog Duha, svetu Katoličku Crkvu, zajednicu svetaca.’

 Očigledno je iz ovog da oni nisu priznavali ni jednog drugog Sina Božjeg od onog začetog po Svetom Duhu i rođenog od djevice Marije; i ni u kojem slučaju Sina Božjeg rođenog od vječnosti. Ovo je Vjerovanje, poput dva ostala, bilo priznato kao pravo Katoličko od strane cijele Kršćanske Crkve sve do današnjih dana.

637. U tim ranim danima svi Kršćani diljem svijeta su spoznavali i priznavali kako je Gospod Isus Krist bio Bog, kome je bila dana sva vlast na nebu i na zemlji, i vlast nad svakim tijelom, u skladu sa Njegovim vlastitim riječima, Matej 28:18; Ivan 17:2; i oni su vjerovali u Njega, u skladu sa zapovjeđu koju im je dao Bog Otac, Ivan 3:15, 16, 36; 6:40; 11:25, 26. Ovo je također sasvim jasno vidljivo iz činjenice da je Car Konstantin Veliki sazvao sve biskupe u svrhu pobijanja i osuđivanja po Svetim Pismima Arija i njegovih sljedbenika koji su negirali Božanstvo Gospoda Spasitelja, rođenog od djevice Marije. To je doista bilo napravljeno; ali, u nastojanju da izbjegnu vuka, oni su natrčali na lava; jer, riječima poslovice, ‘Onaj koji želi izbjeći Haribdu naleće na Skilu.’ Izmišljajući fikciju o Sinu Božjem od vječnosti, koji se spustio i prisvojio ljudsko (Humanum), oni su pretpostavili kako će na taj način zaštititi (opravdati) i povratiti Božanstvo Gospodu: oni nisu znali da je Bog Osobno, Stvoritelj svemira, sišao kako bi postao Iskupitelj, i tako nanovo Stvoritelj, u skladu sa ovim jasnim izjavama u Starom Testamentu:

Izaija 25:9; 40:3, 5, 10, 11; 43:14; 44:6, 24; 47:4; 48:17; 49:7, 26; 50:16; Jeremija 1:34; Hošea 13:4; Psalam 19:14; i ovome dodajte Ivana 1:14.

638. Da se Apostolska Crkva, budući da je obožavala Gospoda Boga Isusa Krista, i istovremeno Boga Oca u Njemu, može usporediti sa Božjim Vrtom, a Arije, koji se pojavio u to vrijeme, sa zmijom poslanom iz pakla; a Sabor u Nikeji, sa Adamovom ženom, koja je ponudila plod njezinom mužu i nagovorila ga da ga pojede. Nakon što ga je pojeo oni su se sebi prikazali golima, i prekrili su svoju golotinju sa smokvinim lišćem. Njihova ‘golotinja’ predstavlja njihovu raniju nevinost, a ‘smokvino lišće’, istine prirodnog čovjeka, koje su bile krivotvorene uzastopnim redom. Da, primitivna Crkva se također može usporediti sa zorom dana i ranim jutrom u njegovom napretku do desetog sata. Onda je iskrsnuo gusti oblak pod kojim je dan napredovao do večeri i onda do noći, kada je za neke izašao mjesec i njegovo svjetlo im je davalo neko prosvjetljenje iz Riječi; ali ostatak je otišao u tamu noći, sve dok više nisu vidjeli ništa od Božanstva Gospodnjeg Ljudskog, iako Pavle proglašava kako:

‘U Isusu Kristu prebiva sva punina Božanstva tjelesno.’  Kološanima 2:9;

i Ivan kaže:

‘Kako je Sin Božji koji je poslan u svijet Bog Istiniti i život vječni.’  1 Ivanova 5:20, 21.

Ova primitivna Apostolska Crkva nije nikad mogla zamisliti kako će ju naslijediti Crkva koja će obožavati nekoliko bogova sa srcem i jednog sa usnama; koja će razdvojiti dobročinstvo od vjere, i opraštanje grijeha od pokajanja i potrage za novim životom; i koja će uvesti ideju o potpunoj impotentnosti u duhovnim stvarima. Najmanje od svega su oni mogli zamisliti da će Arije podići svoju glavu, i da će on, nakon svoje smrti, ponovno uskrsnuti i potajno nastaviti vršiti svoj dominantan utjecaj.

639. Vjera koja uračunava Kristovu zaslugu nije spomenuta ili posredno izražena u Riječi. Ovo je sasvim jasno vidljivo iz činjenice da je takva vjera bila nepoznata u Crkvi prije nego je Sabor u Nikeji uveo dogmu o tri Božanske Osobe od vječnosti; a kada je ova vjera bila uvedena i kada je prožela cijeli Kršćanski svijet, sva druga vjera je bila bačena u sjenu. Tkogod, prema tome, sada čita Riječ, i vidi vjeru, uračunavanje i Kristovu zaslugu, sam od sebe percipira ove na svjetlu onog za što on vjeruje kako je jedino učenje. On je poput onog koji vidi što je napisano na jednoj stranici i tu se zaustavlja, bez da nastavi i okrene drugu stranicu da bi vidio što ima na drugoj strani; ili poput onog koji sebe uvjeri kako je određena stvar istinita, iako je ona neistinita; i nakon što je to jedino potvrdio, onda vidi neistinu kao istinu, a istinu kao neistinu. Takav čovjek bi nakon toga režao i siktao na svakoga tko se tome protivi, govoreći, ‘Ti ne razumiješ.’ Njegov um je u potpunosti opsjednut tim uvjeravanjem, omotan kao sa neprobojnim pokrovom, i on odbacuje kao inovjerno štogod nije u skladu sa njegovim, takozvanim, pravovjernim gledištima. Njegovo pamćenje je poput ploče na kojoj je ispisana jedino ova dominantna teološka dogma. Ako bilo što drugo tamo uđe, za primanje toga nema mjesta, a on, prema tome, to izbacuje kao pljuvačku iz svojih usta. Na primjer, ako kažete potvrđenom materijalisti kako je on potpuno u krivu bilo da vjeruje kako je priroda sama sebe stvorila, ili da je Bog došao u postojanje nakon prirode, ili da su priroda i Bog jedno, on će vas smatrati ili za onog koji je obmanut bajkama svećenika, ili kao prostaka, ili zatupljelog čovjeka, ili kao da ste van pameti. Tako je sa svim vjerovanjima koja su ustanovljena na nagovaranju i nakon toga potvrđena. Ona na kraju izgledaju poput obojane tapiserije koja je mnogim čavlima pričvršćena na zid izgrađen od beskorisnog otpadnog materijala. 

V. URAČUNAVANJE KRISTOVE ZASLUGE I PRAVEDNOSTI JE NEMOGUĆE.

640. Kako bi doznali da je uračunavanje Kristove zasluge i pravednosti nemoguće, nužno je razumjeti što jesu Njegova zasluga i pravednost. Zasluga našeg Gospoda Spasitelja je Iskupljenje, priroda kojeg se može vidjeti iznad u poglavlju koje mu je posvećeno, br. 114-133. Tamo je opisano da se ono sastoji od podređivanja paklova i dovođenja u red nebesa i naknadnog zasnivanja Crkve; i time je ukazano kako je Iskupljenje bilo potpuno Božansko djelo. Tamo je također ukazano da je Gospod iskupljenjem prisvojio silu preporađanja i spašavanja onih koji vjeruju u Njega i vrše Njegove Zapovijedi; i da bez tog iskupljenja ni jedan čovjek ne bi mogao biti spašen. Dakle, pošto je iskupljenje bilo potpuno Božansko djelo, djelo Gospoda jedino, i pošto je to Njegova zasluga, slijedi da ona ne može biti više aplicirana, pripisana ili uračunata bilo kojem čovjeku od stvaranja i očuvanja svemira. Iskupljenje je, štoviše, bilo u određenom smislu ponovno stvaranje anđeoskih nebesa, i također Crkve.

[2]         Sadašnja Crkva pripisuje ovu zaslugu Gospoda Iskupitelja onima koji, milošću, zadobiju vjeru. To je očigledno iz njihovih doktrina, od kojih je ta glavna. Jer dostojanstvenici ove Crkve i njihovi potčinjeni, i u Rimokatoličkoj Crkvi i u Reformiranim Crkvama, tvrde kako se uračunavanjem Kristove zasluge oni koji su zadobili vjeru ne samo nazivaju pravednima i svetima, već oni to u stvari jesu; da njihovi grijesi nisu grijesi u Božjim očima pošto su oprošteni; i da su vjerni opravdani, to jest, izmireni, obnovljeni, preporođeni, posvećeni i upisani u nebo. Cijela Kršćanska Crkva naučava u današnje vrijeme isto, kao što je jasno vidljivo iz Sabora u Trentu, Augustinske ili Augsburške Ispovijedi, i rasprava o njima koje su također primljene i prihvaćene od strane Crkve.

[3]         Kada se ono što je iznad bilo rečeno prebaci (primjeni) na ovu vjeru, što drugo slijedi nego kako je posjedovanje ove vjere samo u sebi ta zasluga i pravednost Gospoda, i posljedično tome da onaj koji ju posjeduje jeste Krist u drugoj osobi. Jer proglašeno je kako je Krist Osobno pravednost i da je ta vjera pravednost, i da uračunavanje, kojim se također naznačava pripisivanje i aplikacija, uzrokuje da ljudi budu ne samo imenovani pravednima i svetima, već da to u stvari i budu. Samo još uračunavanju, apliciranju i pripisivanju dodajte transkripciju, i bit ćete vikarski papa.

641. Zasluga i pravednost Gospoda su čisto Božanske stvari, a stvari čisto Božanske su takve da ako bi bile aplicirane i upisane čovjeku on bi istog časa umro; i poput cjepanice bačene u sunčevu čistu vatru, on bi bio tako uništen plamenom da bi jedva njegov pepeo preostao. Prema tome, Gospod sa Svojim Božanskim pristupa i anđelima i ljudima posredstvom svjetla tempiranog i ublaženog u skladu sa kapacitetom i prirodom svakog, time posredstvom onog što je prikladno i prilagođeno; i na isti način On pristupa posredstvom topline.

[2]         U duhovnom svijetu postoji Sunce, u čijoj sredini je Gospod. Od tog Sunca se On ulijeva posredstvom svjetla i topline u cijeli duhovni svijet, i u sve koji tamo borave; jer svo svjetlo i toplina tog svijeta su iz tog izvora. Gospod iz tog Sunca pritječe sa istim svjetlom i toplinom u duše i umove ljudi. Ta toplina je u svojoj suštini Njegova Božanska Ljubav, a to svjetlo je u svojoj suštini Njegova Božanska Mudrost; a Gospod prilagođava to svjetlo i toplinu kapacitetu i prirodi anđela i čovjeka primatelja. To je ostvareno posredstvom duhovnih ozračja ili atmosfera, koje ih prenose i transmitiraju. Sâmo Božansko koje izravno okružuje Gospoda sačinjava to Sunce. Ono je udaljeno od anđela kao što je sunce prirodnog svijeta udaljeno od ljudi; jer inače bi oni također bili uništeni kao što je bili rečeno iznad, poput cjepanice bačene u sunčevu čistu vatru.

[3]         Iz ovog se može vidjeti kako se zasluga i pravednost Gospoda, budući da su čisto Božanske stvari, ne mogu ni u kojem slučaju prebaciti uračunavanjem ijednom anđelu ili čovjeku; doista, ako bi ih i jedan njezin komadić, bez prethodnog ublaživanja kao što je bilo rečeno iznad, dodirnuo, oni bi istog časa bili na takvim mukama kao da umiru; i sa stopalima koja se trzaju i očima koje izleću iz njihovih duplji bi izdahnuli. Ovo je bilo obznanjeno u Izraelskoj Crkvi objavom kako ni jedan čovjek ne može vidjeti Boga i ostati živ.

[4]         Sunce duhovnog svijeta, onakvo kakvo je otkad je Jehova Bog prisvojio Ljudsko te mu nadodao iskupljenje i novu pravednost, je opisano ovim riječima u Izaiji:

‘Svjetlost će sunčana postati sedam puta jača, kao  svjetlost sedam dana – u dan kad Jehova iscijeli prijelom Svojemu  narodu, izliječi rane Svojih udaraca.’ Izaija 30:26.

U ovom poglavlju, od početka do kraja, se obrađuje dolazak Gospodnji. Što bi se dogodilo da je Gospod sišao dolje i pristupio bilo kojoj opakoj osobi, je na ovaj način opisano u Apokalipsi:

‘Svi se sakriše u spilje i pećine gorske govoreći gorama i pećinama… sakrijte nas od lica Onoga  Koji sjedi na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve.’   Apokalipsa 6:15, 16.

[5]         Rečeno je ‘od srdžbe Jaganjčeve’ pošto im užas i muka tako izgledaju kada Gospod pristupa. To također može biti očigledno iz činjenice da u slučaju da opak čovjek biva primljen u nebo gdje dobročinstvo i vjera u Gospoda prevladavaju, gusta tama mu prekriva oči, vrtoglavica i ludilo napadaju njegov um, njegovo tijelo je zahvaćeno s bolom i mukom i on postaje poput mrtvog čovjeka. Što bi se, onda dogodilo ako bi Gospod Osobno, sa Svojom Božanskom zaslugom, koja je iskupljenje, i sa Svojom Božanskom Pravednošću, ušao u čovjeka? Sam apostol Ivan nije mogao izdržati prisustvo Gospodnje; jer zapisano je da je:

‘Ugledavši Sina Čovječjeg sred sedam svijećnjaka, on pao pred Njegove noge kao mrtav.’ Apokalipsa 1:17.

642. Rečeno je u odredbama Sabora, i u Člancima Ispovijedi na koju se Reformirani obavezuju, da Bog opake opravdava zaslugom Kristovom prelitom u njih. Pa ipak dobro ijednog anđela ne može biti čak ni komunicirano, a još manje sjedinjeno, sa opakim čovjekom. Ono bi bilo odbačeno, odbilo bi se poput gumene lopte bačene u zid, ili bi bilo progutano (potonulo) poput dijamanta bačenog u močvaru; doista, ako bi išta stvarno dobro bilo nametnuto to bi bilo poput bisera zavezanog za labrnju svinje. Jer tko ne zna kako se milosrđe ne može preliti u okrutnost, nevinost u osvetu, ljubav u mržnju, sklad u nesklad? To bi bilo kao pomiješati nebo i pakao.

             Čovjek koji nije bio ponovno rođen po pitanju njegovog duha je poput pantere ili sove, i može se usporediti sa trnom ili koprivom; ali čovjek koji je bio ponovno rođen je poput ovce ili golubice, i može se usporediti sa maslinom ili vinovom lozom. Razmislite, molim vas, kako se ljudski panter može obratiti u ovcu, jedna sova u golubicu, trn u maslinu, ili kopriva u vino, putem ikakvog uračunavanja, pripisivanja, ili apliciranja Božanske pravednosti; to bi osudilo prije nego opravdalo. Jer da bi se to obraćenje dogodilo, okrutna priroda pantera i sove ili štetna priroda trna i koprive moraju najprije biti otklonjeni, i namjesto njih usađena uistinu ljudska i bezopasna priroda. Kako je to ostvareno, Gospod naučava u Ivanu 15:1-7.

VI. URAČUNAVANJE POSTOJI, ALI TO JE URAČUNAVANJE DOBRA I ZLA, I ISTOVREMENO VJERE.

643.  Uračunavanje dobra i zla je ono što je naznačeno uračunavanjem kada je spomenuto u Riječi. To je očigledno iz nebrojenih odlomaka tamo, od kojih su neki već bili navedeni. Kako bi svatko mogao biti uvjeren da ne postoji drugog uračunavanja, sada će biti navedeni određeni dodatni odlomci. Ovi su:

‘Doći će, doista,  Sin Čovječji… i tada će  naplatiti svakomu po djelima njegovim.’ Matej 16:27.

‘I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude.’  Ivan 5:29.

‘I otvori se jedna knjiga, knjiga života…. i svaki bi suđen po djelima svojim.’  Apokalipsa 20:12, 13.

‘Evo, dolazim ubrzo i plaća Moja sa Mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu.’ Apokalipsa 22:12.

‘Kaznit ću ih za njihove putove i naplatit ću im za njegova djela.’     Hošea 4:9; Zaharija 1:6; Jeremija 25:14; 32:19.

‘Bog će u Dan gnjeva  i objavljenja pravedna suda uzvratiti svakom  po djelima.’  Rimljanima 2:5, 6.

‘Jer  svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije  što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.’  2 Korinćanima 5:10.

[2]         Na početku Crkve nije postojao drugi zakon uračunavanja, i na kraju također neće biti drugog. Da na početku Crkve nije bilo drugog je očigledno iz slučaja Adama i njegove žene; jer oni su bili osuđeni zbog zla što su ga počinili pojevši sa stabla poznanja dobra i zla, Postanak 2 i 3. Da drugog neće biti na kraju Crve je očigledno iz ovih Gospodnjih riječi:

‘Kad Sin Čovječji dođe u slavi… sjest će na prijestolje slave Svoje.  I reći će ovcama Sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni… Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste Mi jesti; ožednjeh  i napojiste Me; stranac bijah i primiste Me; gol i zaogrnuste Me; oboljeh i pohodiste Me; u tamnici bijah i dođoste k Meni. Ali kozama na lijevoj strani će reći, jer nisu činili dobro: ‘Odlazite od Mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim.’     Matej 25:31 i naknadni stihovi.

Iz ovih odlomaka svatko može jasno vidjeti kako postoji uračunavanje dobra i zla.

[3]         Postoji također uračunavanje vjere, pošto su dobročinstvo, koje pripada dobru, i vjera, koja pripada istini, ujedinjeni u dobrim djelima; a ukoliko nisu ujedinjeni, djela nisu dobra. Ovo se može vidjeti iznad u br. 373-377. Prema tome Jakov kaže:

‘Zar se Abraham, otac naš, ne opravda djelima, kad na žrtvenik prinese Izaka, sina svoga? Vidiš: vjera je surađivala s djelima njegovim i djelima se vjera usavršila te se ispunilo Pismo koje veli: Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u  pravednost.’   Jakov 2:21-23.

644. Lideri Kršćanskih Crkava i njihovi podređeni su protumačili uračunavanje spomenuto u Riječi kako naznačava uračunavanje vjere, na koju su pravednost i zasluga Krista bili upisani i tako uračunati čovjeku; jer tijekom četrnaest stoljeća, to jest od Nikejskog Sabora, oni nisu žudjeli znati ni jednu drugu vjeru. Prema tome ova vjera jedina je postala fiksirana u njihovom pamćenju, i posljedično u njihovom umu kao dio samog njihovog bića. Od toga vremena je ona smogla dati jedino takvo svjetlo kakvo dolazi od vatre u noći, i pomoću ovog svjetla je ta vjera izgledala kao sama teološka istina. O njoj ovise sve druge stvari u povezanim serijama, koje bi se raspale na komadiće ako bi ta glava ili stup bio otklonjen. Ako bi, prema tome, oni bili razmišljali o ijednoj drugoj osim ovoj uračunavajućoj vjeri kada čitaju Riječ, to svjetlo zajedno sa cijelom njihovom teologijom bi bilo izgašeno; i tama bi nastala u kojoj bi cijela Kršćanska Crkva nestala. Stoga je ova vjera bila ostavljena,

‘Kao panj i korijenje u zemlji kada je stablo bilo posjećeno i uništeno…  dok ne prođe sedam vremena nad njim.’   Danijel 4:23.

Ne postoji ni jedan Crkveni lider Crkve današnjih dana koji, ako bi ova vjera bila napadnuta, neće začepiti svoje uši kao sa pamučnom krpom kako ne bi čuo ni jednu riječ protiv nje. Ali ti, moj čitaoče, otvori svoje uši, i čitaj Riječ; i jasno ćeš percipirati drugačiju vrstu vjere i uračunavanja od onog u što si sebe nagovorio vjerovati.

645. Riječ je od početka do kraja prepuna dokaza i potvrdi da svaki čovjek ima svoje vlastito dobro ili zlo koje mu je uračunato. Znamenito je, prema tome, da su učitelji Kršćanske religije, tako reći, začepali svoje uši sa voskom i premazali svoje oči sa pomašću tako da nisu niti vidjeli niti čuli, a niti sada ne vide i ne čuju, ijedno drugo uračunavanje od onog njihove vlastite vjere, kako je upravo opisano. Ipak ta vjera se sa pravom može usporediti sa bolešću oka koja se naziva guta serena; doista ona se sa pravom može nazvati tim imenom. Jer u toj bolesti postoji apsolutno sljepilo oka, koje je uzrokovano zakrčenjem optičkog živca, dok oko izgleda sasvim normalno. Na isti način oni koji su u toj vjeri hodaju kao sa očima otvorenim i izgledaju drugima da sve vide. Pa ipak oni ne vide ništa; jer čovjek ne zna ništa o ovoj vjeri kada ona uđe u njega, budući da je poput klade drveta; niti on zna nakon toga da li je ona doista u njemu, ili da li je uopće išta u njoj. Kasnije, međutim, oni sa prividno jasnim vidom vide ovu vjeru u porođajnoj muci, kako rađa plemenito potomstvo opravdavanja, naime, opraštanje grijeha, oživljavanje, obnavljanje, preporod i posvećivanje; dok pak niti su vidjeli niti mogu vidjeti ijedan znak jedne od ovih milosti.

646. Dobro koje je dobročinstvo, i zlo koje je nepravednost, su uračunati nakon smrti. To je činjenica koja mi je bila dokazana putem sveg mojeg iskustva sa sudbinama onih koji prijeđu iz ovog svijeta u drugi. Svatko, nakon određenog broja dana koje prevede u svijetu duhova, biva ispitan po pitanju njegove prirode, u prijašnjem svijetu. Kada je to bilo učinjeno ispitivači daju svoje izvješće nebesima i onda je on prebačen do društva onih koji su poput njega, time do njegovih vlastitih, i na taj način se ostvaruje uračunavanje. Postoji uračunavanje dobra svima onima koji su na nebu i uračunavanje zla svima koji su u paklu. Ovo mi je bilo razjašnjeno putem pravilnog raspoređivanja svakoga od strane Gospoda. Jer cijelo nebo je raspoređeno u zajednice u skladu sa svim različitostima ljubavi prema dobru, a pakao u skladu sa svim različitostima ljubavi prema zlu. Slično tome, Crkva na zemlji, budući da korespondira sa nebom, je pravilno raspoređena od strane Gospoda, dobro je njezina religija. Štoviše, pitajte bilo koga tko je religiozan i istovremeno racionalan, bilo u ovoj ili u jednoj od drugih predjela planete, za koga on pretpostavlja kako će ići u nebo a za koga u pakao; i on će nepromjenjivo odgovoriti kako će oni koji čine dobro ići u nebo, a oni koji čine zlo u pakao. Pored toga, tko ne zna kako svaki pravi čovjek ljubi osobu, zajednicu, državu, ili kraljevstvo sa stajališta dobra koji su u njima? Zaista, iz istog razloga on cijeni životinje, i također nežive stvari poput kuća, imovina, polja, vrtova, stabala, šuma i posjeda; i čak metale i kamenje po njihovoj vrsnosti i primjeni, jer vrsnost i primjena su jedno. Zašto, onda, Gospod ne bi ljubio čovjeka i Crkvu iz dobra? 

VII. VJERA I URAČUNAVANJE NOVE CRKVE SE NI U KOJEM SLUČAJU NE MOGU ODRŽATI MEĐU VJEROM I URAČUNAVANJEM PRIJAŠNJE CRKVE; AKO BI ONI BILI DOVEDENI ZAJEDNO TAKAV BI SUDAR I SUKOB NASTAO DA BI UNIŠTIO SVE OD CRKVE U ČOVJEKU.

647. Vjera i uračunavanje Nove Crkve se ne mogu održati zajedno sa onima u prijašnje koja je dalje traje, pošto se ne slažu ni u trećini ili čak desetini doktrine. Jer vjera prijašnje Crkve naučava kako su tri Božanske Osobe postojale od vječnosti, od koji je svaka pojedinačno, ili pona-Osob, bila Bog, i također kako postoji isto toliko Stvoritelja. Ali vjera Nove Crkve je da je od vječnosti postojala samo jedna Božanska Osoba, i tako jedan Bog, i da pored Njega nema drugog Boga. Vjera prijašnje Crkve je, stoga, naučavala Božansko Trojstvo podijeljeno na tri Osobe; ali vjera Nove Crkve naučava Božansko Trojstvo ujedinjeno u jednoj Osobi.

[2]         Vjera prijašnje Crkve je bila u nevidljivog i nepristupačnog Boga, sa kojim nije moglo biti sjedinjenja; i oni su o Njemu mislili kao o duhu, koji je iste prirode poput etera ili vjetra. Ali vjera Nove Crkve je u Boga koji je vidljiv i pristupačan, i sa kojim može biti sjedinjenja, u kojem je, poput duše u tijelu, nevidljivi i nepristupačni Bog, i sa kojim ne može biti sjedinjenja; a oni o Njemu razmišljaju kao o Čovjeku, pošto je jedan Bog, koji je bio od vječnosti, postao Čovjek u vremenu.

[3]         Vjera prijašnje Crkve pripisuje svu moć nevidljivom Bogu, i negira ju vidljivom. Jer ona naučava kako Bog Otac uračunava vjeru, i na taj način podaruje vječni život; i da vidljivi Bog jedino posreduje; i da oni obadvoje daju, ili u skladu sa Grčkom Crkvom, Bog Otac daje, Svetom Duhu, koji je treći po redu zasebni Bog, svu vlast ostvarivati dobre učinke te vjere. Ali Nova Crkva pripisuje vidljivom Bogu, u kojem je nevidljivi, svu moć uračunavanja, i također da ostvaruje dobre učinke spasenja.

[4]         Vjera prijašnje Crkve je prije svega u Boga Stvoritelja, a ne istovremeno u Njega kao Iskupitelja i Spasitelja; ali vjera Nove Crkve je u jednog Boga, koji je istovremeno Stvoritelj, Iskupitelj i Spasitelj.

[5]         Vjera prijašnje Crkve je da pokajanje, opraštanje grijeha, obnavljanje, preporod, posvećivanje i spasenje slijede sami od sebe vjeru koja je dana i uračunata, bez da se išta čovjekovo miješa ili sjedinjuje sa njima. Ali vjera Nove Crkve naučava pokajanje, obnavljanje, preporod, i time opraštanje grijeha, uz čovjekovo surađivanje.

[6]         Prijašnja Crkva naučava uračunavanje Kristove zasluge, i da je ona uključena u vjeru koja je podarena čovjeku. Ali Nova Crkva naučava uračunavanje dobra i zla, i istovremeno vjere; i da je ovo uračunavanje u skladu sa Svetim Pismom, dok je drugo njemu protivno.

[7]         Prijašnja Crkva naučava dar vjere u kojem je uključena Kristova zasluga, pri čemu je čovjek poput klade ili kamena; i također dokazuje čovjekovu potpunu impotenciju u duhovnim stvarima. Ali Nova Crkva naučava vjeru koja je potpuno drugačija, ne vjeru u Kristovu zaslugu već u Isusa Krista Osobno kao Boga, Iskupitelja i Spasitelja, i slobodnu volju u obadvije stvari, i da sebe prilagodi za primanje i da surađuje sa Njime.

[8]         Prijašnja Crkva pridodaje dobročinstvo njezinoj vjeri kao privjesak, ali ne kao spasavajuće, i na tom odnosu ona formira svoju religiju; ali Nova Crkva sjedinjuje vjeru u Gospoda i dobročinstvo prema bližnjemu kao dvije neodvojive stvari, i na tom odnosu formira religiju. Dvije Crkve imaju još mnoge druge točke razlikovanja.

648. Iz ovog kratkog pregledavanja točaka razlikovanja ili neslaganja, očigledno je da se vjera i uračunavanje Nove Crkve ni u kojem slučaju ne mogu održati pored vjere i uračunavanja prijašnje Crkve, to jest, Crkve koja i dalje traje. Pošto postoji takva razlika ili neslaganje između vjere i uračunavanja između dvije Crkve, one su u potpunosti različite u prirodi. Prema tome, ako bi bile dovedene zajedno u čovjekov um, nastao bi takav sudar i sukob da bi svaka stvar od Crkve bila uništena; i u duhovnim stvarima bi čovjek izgubio svoja osjetila tako da on ne bi znao što je Crkva, i da li Crkva postoji. Da li bi on, onda, znao išta o Bogu, vjeri i dobročinstvu?

[2]         Vjera prijašnje Crkve se, pošto isključuje svo svjetlo iz razuma, može usporediti sa sovom, ali vjera Nove Crkve sa golubicom, koja leti po danu i vidi uz pomoć nebeskog svjetla. Ako bi bili dovedeni zajedno u jedan um oni bi bili poput sove i golubice u (jednom) gnijezdu, gdje svaka polaže svoja jaja. Kada se mladi izlegu, sova bi rastrgnula na komadiće mlade golubice i dala ih njezinim mladima za hranu; jer sova je proždrljiva ptica.

[3]         Vjera prijašnje Crkve je opisana u Otkrovenju, poglavlje 12, sa zmajem, a vjera Nove Crkve posredstvom žene okružene suncem, na čijoj glavi je bila kruna od dvanaest zvijezda. Može se, stoga, zaključiti iz poredbe kakvo bi bilo stanje čovjekova uma ako bi oni bili dovedeni zajedno na jedno mjesto. Zmaj bi stajao blizu žene kad bi se ona porađala, sa namjerom da proždre njezino dijete; a kada je ona pobjegla u pustinju on bi ju gonio, i na nju bacio vodu poput poplave da bi se utopila.

649. Nešto slično bi se dogodilo ako bi itko prigrlio vjeru Nove Crkve, a i dalje zadržao vjeru prijašnje Crkve u svezi uračunavanja Kristove zasluge i pravednosti; jer iz ove vjere su izbile, poput mladica iz korijena, sve dogme prijašnje Crkve. Ako bi se to dogodilo to bi bilo kao kada bi čovjek sebe oslobodio od pet zmajevih rogova i zapleo se o drugih pet; ili kao kada bi čovjek pobjegao od vuka, a onda naletio na čeljusti tigra; ili kao kada bi se čovjek, uspinjući se iz praznog bunara, sunovratio u onaj sa vodom i tamo se utopio. Jer čovjek bi na taj način vrlo lako ponovno potpao pod sve stare pogreške njegove prijašnje vjere, takve kakve su upravo bile objašnjene, i tome posljedično u osuđujuću pogrešku o uračunavanju i apliciranju sebi Božanskih stvari koje su Gospodnje, naime, iskupljenja i pravednosti, stvari koje se trebaju obožavati ali ne aplicirati. Ako bi čovjek ove uračunao i pripisao sebi, njega bi uništio plamen kao kada bi bio bačen u sunčevu čistu vatru, iako uz pomoć njegova svjetla i topline on vidi i živi svoj tjelesni život. Bilo je ukazano iznad kako su Gospodnja zasluga u iskupljenju, i pravednost dvije Božanske stvari, koje se ne mogu pridružiti nijednom čovjeku. Neka se svatko, prema tome, čuva prebacivanja uračunavanja kakvo je u prijašnjoj Crkvi u ono Nove, jer to bi proizvelo tragične rezultate, koji bi njegovo spasenje doveli u opasnost.

VIII. GOSPOD SVAKOM ČOVJEKU URAČUNAVA DOBRO, A PAKAO SVAKOM ČOVJEKU URAČUNAVA ZLO.

650. Gospod uračunava dobro čovjeku, a ne ikakvo zlo, a vrag, pod kojim se misli na pakao, čovjeku uračunava zlo, a ne ikakvo dobro. Ova istina je nova u Crkvi, pošto je u Riječi učestalo rečeno kako je Bog gnjevan, kako se sveti, mrzi, osuđuje, kažnjava, baca u pakao i stavlja na kušnje, što sve pripada zlu, i posljedično jesu zla. Ali značenje Slove Riječi je sastavljeno od onog što se nazivaju prividi i korespondencije, kako bi tamo moglo biti sjedinjenja izvanjske Crkve sa njezinom unutrašnjosti, i tako svijeta sa nebom, kao što je bilo ukazano u poglavlju o Svetom Pismu. Također je bilo ukazano da kada se takve stvari čitaju u Riječi, sami prividi istine se, kako prelaze od čovjeka do neba, okreću u prave istine, koje su, da Gospod nikad nije gnjevan, da se On nikad ne sveti, mrzi, osuđuje, kažnjava, baca u pakao ili stavlja na kušnju; posljedično tome da On ni jednom čovjeku ne čini zla. Ovu promjenu i okretanje sam često promatrao u duhovnom svijetu.

651. Sam razum se slaže sa ovime, da Gospod ni jednom čovjeku ne može učiniti zla, i posljedično tome mu ga uračunati; jer On je sâma Ljubav i sâma Milost, stoga sâmo Dobro, jer ove pripadaju Njegovoj Božanskoj Suštini. Prema tome, pripisati Gospodu zlo, ili išta što pripada zlu, bi bilo protivno Njegovoj Božanskoj Suštini, i time proturječno. Bila bi to ogavna stvar, poput združivanja Gospoda sa vragom, ili neba sa paklom, dok pak:

‘Između njih zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’  Luka 16:26.

Čak ni anđeo nebeski ne može činiti zla ikome, pošto je u njemu suština dobra od Gospoda; i u drugu ruku, pakleni duh ne može nego drugome činiti zlo, pošto je u njemu priroda zla od vraga. Suština ili priroda koju je netko sebi prisvojio u svijetu se ne može promijeniti nakon smrti.

             Razmislite, molim vas, kakva bi bila Gospodnja priroda, ako bi se On prema zlim ljudima odnosio sa gnjevom, a prema dobrima sa milošću, budući da zlih kao i dobrih ima na mirijade mirijada; i ako bi On spasio dobre milošću a osudio zle iz osvete, gledajući na obadvoje sa toliko različitim okom, istovremeno blagim i strogim, nježnim i oštrim. Što bi, dakle, Gospod onda bio? Svatko zna iz instrukcije koju je primio tijekom propovijedi u crkvi da svo dobro, koje je u sebi dobro, dolazi od Gospoda; i u drugu ruku, da svo zlo, koje je u sebi zlo, dolazi od vraga. Ako bi, prema tome, ijedan čovjek primio obadvoje, i dobro i zlo, dobro od Gospoda a zlo od vraga, primajući obadvoje u volju, on bi postao niti hladan niti vruć, već mlak; i on bi, prema tome, bio izbljuvan u skladu sa riječima Gospoda u Apokalipsi, poglavlje 3:15, 16.

652. Gospod uračunava dobro svakom čovjeku, a zlo nijednome; i posljedično tome On nikoga ne osuđuje na pakao, već svih podiže, u onoj mjeri u kojoj Ga slijede, u nebo. Ovo je očigledno iz Njegovih vlastitih riječi:

‘A Ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k Sebi.’   Ivan 12:32.

‘Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po Njemu. Tko vjeruje u Njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.’  Ivan 3:17, 18.

‘I sluša li tko Moje riječi, a ne čuva ih, Ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti. Tko Mene odbacuje i riječi Mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju Sam zborio – ona će mu suditi u posljednji dan.’  Ivan 12:47, 48.

‘Isus reče, Ja ne sudim nikoga.’  Ivan 8:15.

‘Sud’, u ovim i drugim odlomcima Riječi, naznačava osudu na pakao, što je prokletstvo; spasenju se, međutim, ne pripisuje sud, već uskrsnuće na život, Ivan 5:24, 29; 3:16.

[2]         Riječ koja će osuditi naznačava istinu; a istina je kako je svo zlo iz pakla, i time da su zlo i pakao jedno. Kada je, prema tome, opak čovjek od strane Gospoda uzdignut prema nebu, njegovo zlo ga povlači nadolje, a on, pošto ga ljubi, ga sam od sebe slijedi. Također je istina u Riječi da je dobro nebo; prema tome, kada je dobar čovjek uzdignut od strane Gospoda prema nebu, on se uspinje sam od sebe i tamo je uveden. Za ove se kaže kako su:

‘Zapisani u knjizi života.’  Danijel 12:1; Apokalipsa 13:8; 20:12, 15; 17:8; 21:27.

[3]         Postoji u stvari sfera koja sve ljude podiže ka nebu, koja neprestano proizlazi iz Gospoda, i ispunjava cijeli duhovni svijet, baš kao i cijeli prirodni svijet, Ona je poput jake oceanske struje, koja skrivenom silom nosi brod. Svi oni koji vjeruju u Gospoda i žive u skladu sa Njegovim zapovijedima, ulaze u tu sferu ili struju i uzdignuti su nagore; ali oni koji ne vjeruju u Njega, nemaju žudnje ući u tu sferu, već skreću u stranu, i zahvaćeni su strujom koja teče u pakao.

653. Svatko zna kako se jagnje može ponašati jedino kao jagnje, i ovca kao ovca; i u drugu ruku, da se vuk može jedino ponašati kao vuk, i tigar kao tigar. Ako bi te životinje bile dovedene zajedno, vuk bi zasigurno rastrgnuo jagnje, a tigar ovcu; i zbog toga postoje pastiri da ih čuvaju. Svatko zna kako iz izvora slatke vode ne mogu izvirati gorke vode; da dobro stablo ne može davati loš plod; da vinova loza ne može bocnuti poput trna; da ljiljan ne može ujesti poput koprive; niti hijacint može grebati poput čička; i da je obrnuto također istinito. Prema tome, ove škodljive biljke su isčupane iz polja, vinograda i vrtova, sakupljene na gomilu i spaljene. Nešto slično se događa zlim ljudima kada naviru u duhovni svijet, u skladu sa riječima Gospodnjim, Matej 13:30; Ivan 15:6. Gospod je također rekao Židovima:

‘Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo.’     Matej 12:34, 35.

IX. ONO SA ČIME VJERA SEBE SJEDINJUJE JE ODLUČUJUĆI FAKTOR. AKO ISTINSKA VJERA SEBE SJEDINJUJE SA DOBROM, ODLUKA JE ZA VJEČNI ŽIVOT; ALI AKO VJERA SEBE SJEDINJUJE SA ZLOM, ODLUKA JE ZA VJEČNU SMRT.

654. Djela dobročinstva, učinjena od strane Kršćanina i poganina, su ista u vanjskoj pojavnosti, jer oni obadvoje vrše dobra djela civilnog i moralnog života prema njihovim sugrađanima. Ova su po određenim pitanjima slična dobrim djelima ljubavi prema bližnjemu; obadvoje doista mogu davati siromašnima, pomagati potrebitima, i slušati propovijedi u crkvama; ali tko može suditi da li su takva izvanjska djela također dobra u njihovoj unutarnjoj formi, ili, drugim riječima, da li su prirodna djela također duhovna? Ovo jedino može biti odlučeno iz vjere, jer ona je ona koja im daje njihovu kvalitetu; jer vjera uzrokuje da Bog bude u njima, i sjedinjuje ih sa sobom u unutarnjem čovjeku; i otud je da prirodna dobra djela postaju unutarnje duhovna. Da je slučaj takav se može sasvim jasno vidjeti iz onog što je bilo rečeno u poglavlju o Vjeri, gdje su sljedeće činjenice bile ustvrđene:

‘Vjera nije živuća prije nego je sjedinjena sa dobročinstvom. Dobročinstvo postaje duhovno od vjere, a vjera od dobročinstva. Vjera bez dobročinstva, kako nije duhovna, nije vjera; i dobročinstvo bez vjere, kako nije živuće, nije dobročinstvo. Vjera i dobročinstvo apliciraju i jedno drugome sebe sjedinjuju uzajamno. Gospod, dobročinstvo i vjera čine jedno, poput života, volje i razumijevanja u čovjeku; i ako bi bili razdvojeni, svaki od njih je uništen poput bisera smrvljenog u prah.’

655. Iz onog što je bilo rečeno se može vidjeti kako vjera u jednog istinitog Boga uzrokuje da dobro bude dobro također u njegovoj unutarnjoj formi; i u drugu ruku, da vjera u lažnog boga uzrokuje da dobro bude dobro jedino u njegovoj vanjskoj formi, a ovo u sebi nije dobro. Ovo je bilo istinito za vjeru drevnih Pogana koji su vjerovali u Jupitera, Juno i Apola; Filistejaca u Dagona; i drugih naroda u Baala i Baalpeora; Baalama čarobnjaka u njegovog boga; i Egipćana u njihove mnogobrojne bogove. Potpuno je drugačije sa vjerom u Gospoda, koji je ‘Bog istiniti i vječni život,’ u skladu sa Ivanom, 1 Poslanica 5:20; i u kojem ‘prebiva tjelesno sva punina Božanstva,’ u skladu sa Pavlom, Kološani 2:9. Što je vjera u Boga nego gledati u Njega, i otud Njegovo prisustvo, istovremeno sa uvjerenjem kako On pomaže? I što je nego to istinita vjera, popraćena sa sigurnošću da je svo dobro od Njega, i da to uzrokuje da naše vlastito dobro bude spasavajuće dobro? Ako, dakle, ova vjera sebe sjedinjuje sa dobrom, odluka je za vječni život; ali je sasvim drugačije ako vjera nije sjedinjena sa dobrom, a posebice ako je sjedinjena sa zlom.

656. Bilo je ukazano iznad koja je priroda sjedinjenja dobročinstva i vjere sa onima koji vjeruju u tri boga a ipak izjavljuju kako vjeruju u jednog. To je sjedinjenje dobročinstva i vjere jedino u izvanjskom čovjeku, jer onda um ima ideju o tri boga, dok usne ispovijedaju jednoga. Ako bi, međutim, um, u trenutku kada usne govore, sebe prelio u usmenu ispovijed, on bi eliminirao spominjanje jednog Boga, i otvorio ih k ispovijedanju svoje vlastite ideje o tri.

657. Svatko tko koristi svoj razum može vidjeti kako zlo i vjera u jednog istinitog Boga ne mogu postojati zajedno; jer zlo je protiv Boga, a vjera je za Njega. Zlo je od volje, a vjera je od misli; i volja utječe u razumijevanje i uzrokuje da ono misli; ali razumijevanje ne sprovodi takav jedan utjecaj na volju; jer ono jedino naučava što treba željeti i napraviti. Prema tome, dobro koje jedan zao čovjek čini je u sebi zlo; ono je poput izglancane kosti koja sadržava gnjilu moždinu; ono je poput glumca na pozornici, koji se pretvara kako je velik čovjek; ono je poput zavodljivog lica stare kurtizane; ono je poput leptira koji, dok vijori na srebrnim krilima, polaže svoja sićušna jajašca na lišće dobrog stabla, uzrokujući uništenje njegovih plodova; ono je poput miomirisnih isparenja iz otrovne biljke; ono je, doista, poput moralnog lopova, ili pobožnog licemjera. Prema tome dobro takve osobe, budući da je u sebi zlo, prebiva u odaji unutra, dok je njegova vjera, koja se kočoperi uokolo na verandi i rasuđuje, samo mit, utvara, i mjehurić. Iz ovoga je očigledna istina tvrdnje da vjera odlučuje stvar u skladu sa dobrom ili zlom sa kojim sebe sjedinjuje.

X. VOLJA JE URAČUNATA, ALI MISAO NIJE URAČUNATA NIKOME.

658. Svaki učenjak zna kako postoje dvije sposobnosti ili funkcije uma, volja i razumijevanje; ali samo nekolicina zna kako ih pravilno razlikovati, istražiti njihove karakteristike odvojeno i onda ove postaviti u ispravan odnos. Oni koji to ne mogu napraviti mogu za sebe formirati jedino najmračniju ideju u svezi uma; prema tome, ukoliko karakteristike volje i razumijevanja nisu najprije odvojeno opisane, istina tvrdnje, da se volja uračunava ali ne misao, neće biti shvaćena. Karakteristike svakog od njih su ukratko ove:

1.         Sama ljubav, i ono što se odnosi prema ljubavi, prebiva u volji, dok znanje, inteligencija, i mudrost prebivaju u razumijevanju; i volja ove nadahnjuje sa ljubavlju, te pribavlja njihovu naklonost i pristanak; otud je svaki čovjek onakav kakvi su njegova ljubav i rezultirajuća inteligencija.

2.         Iz ovog slijedi kako su svo dobro i također svo zlo od volje; jer štogod proizlazi iz ljubavi se naziva dobrim, makar bilo zlo, pošto užitak, koji sačinjava život ljubavi, uzrokuje da tako bude nazvano. Volja, posredstvom ovog užitka, ulazi u razumijevanje, i zadobija njegov pristanak.

3.         Volja je, prema tome, bitak (esse) ili suština čovjekovog života, ali razumijevanje je postojanje (existere) ili postojanje otud. I pošto suština nije ništa ukoliko nije u nekoj formi, tako je volja ništa ukoliko nije u razumijevanju. Prema tome, volja uzima formu u razumijevanju, i tako dolazi na svjetlo.

4.         Ljubav u volji je krajnji cilj, a razumijevanje traži i pronalazi uzroke posredstvom kojih ona može proslijediti do ostvarivanja. Pošto je krajnji cilj svrha, i ona je to što namjerava, svrha također pripada volji, i posredstvom namjere ulazi u razumijevanje, i podstiče ga razmotriti i stvoriti sredstva i odlučiti onome što bi moglo proizvesti rezultate.

5.         Cijeli čovjekov proprium je u volji, i zao je od prvog rođenja, ali postaje dobar od drugog rođenja. Prvo rođenje je od roditelja, drugo od Gospoda.

Iz ovih nekoliko razmatranja se može vidjeti kako volja i razumijevanje imaju različite i zasebne karakteristike. Oni su stvaranjem sjedinjeni, poput bitka (esse) i postojanja (existere); posljedično tome, čovjek je čovjek prije svega po vrlini njegove volje, a sekundarno po vrlini njegovog razumijevanja. Otud je da se volja uračunava čovjeku, a ne misao; i prema tome zlo i dobro su uračunati, pošto ovi, kao što je upravo bilo rečeno, počivaju u volji, i otud u misli razumijevanja.

659. Ni jedno zlo koje je predmet misli nije uračunato čovjeku, pošto je on tako stvoren da bude sposoban razumjeti i posljedično tome misliti ili dobro ili zlo, dobro od Gospoda, a zlo od pakla. Jer on je na sredini između njih i ima sposobnost odabiranja ili jednog ili drugog iz slobodne volje u duhovnim stvarima, što je tema koja je već bila obrađena u njezinom vlastitom poglavlju. Pošto on ima ovu silu odabira iz slobode, on može htjeti ili ne htjeti. Što hoće je primljeno od strane njegove volje i prisvojeno, ali što on ne hoće nije primljeno i time nije prisvojeno. Sva zla kojima je čovjek sklon od rođenja su upisana na volju njegovog prirodnog čovjeka, i ova, u onoj mjeri u kojoj on crpi iz njih, pritječu u njegove misli. Slično tome dobra i istine odgore od Gospoda također utječu u njegove misli, i tamo su uravnotežene poput utega na tezuljama vage. Ako čovjek onda prisvoji zlo, ono je primljeno od strane stare volje, i nadodano njegovu skladištu; ali ako prisvoji dobro i istinu, Gospod onda formira novu volju i novo razumijevanje iznad stare. Tamo Gospod uzastopno usađuje nova dobra posredstvom istina, a posredstvom ovih on podređuje zla koja se nalaze ispod, otklanja ih i sve stvari vraća u red. Iz ovog je očigledno da misao ima pročišćavajući i odstranjujući učinak na nasljedna zla. Ako bi, prema tome, zla koja su predmeti jedino misli, bila uračunata čovjeku, ponovno formiranje i preporod ne bi bili mogući.   

660. Pošto je dobro od volje a istina je od razumijevanja, i mnoge stvari u svijetu korespondiraju sa dobrom, poput ploda i primjene, dok je samo uračunavanje u skladu sa procjenom i vrijednošću, slijedi da se sve stvorene stvari mogu promatrati iz perspektive uračunavanja; jer kao što je bilo ukazano ranije na različitim mjestima, sve stvari u svemiru se odnose prema dobru i istini, i u suprotnom smislu, prema zlu i neistini. Tako je Crkva cijenjena zbog njezinog dobročinstva i vjere, a ne zbog rituala koji je postao združen sa njom. Crkveni ministrant se poštuje zbog njegove dobre volje i ljubavi, i istovremeno zbog njegovog razumijevanja u duhovnim stvarima, a ne zbog njegove ljubaznosti i crkvene odjeće.

[2]         Obožavanje i hram u kojem se ono vrši se mogu promatrati na sličan način. Samo obožavanje je izvršeno u volji, i sprovodi se u razumijevanju kao u njezinom pravom hramu; a hram se naziva svetim, ne naračun njega samog, nego zbog Božanstva koje se tamo naučava. Vlast se također ljubi tamo gdje dobro vlada zajedno sa istinom, ali ne tamo gdje istina vlada bez dobra. Nitko ne sudi kralja po njegovoj pratnji, njegovim konjima i kočijama, nego po kraljevskom dostojanstvu za kojeg se zna kako ga posjeduje; a kraljevsko dostojanstvo se sastoji u ljubavlju ispunjenom i razboritom vladanju. U trijumfalnoj procesiji svatko gleda u osvajača, i od njega u pompu, a ne od pompe u osvajača; time od suštinskog u formalno, a ne obrnuto. Dakle, volja je suštinska, a misao je formalna, i nitko ne može formalnom uračunati išta osim onog što dobija od suštinskog; otud je suštinsko a ne formalno predmet uračunavanja.

MEMORABILIJA.

661. Ovome iznad ću dodati sljedeću Memorabiliju. Prva je kako slijedi. U višem sjevernom kvartu blizu istoka u duhovnom svijetu, nalaze se mjesta za podučavanje dječaka, neka za mladiće, neka za ljude, a neka za starce. Svi koji su umrli u ranom djetinstvu su poslani na ta mjesta, i obrazovani su na nebu; isto tako i svi novo-pridošli iz svijeta koji žude za znanjem u svezi neba i pakla. Ovaj predio je blizu istoka kako bi svi mogli biti podučeni putem upliva od Gospoda. Jer Gospod je Istok, pošto je On u Suncu tamo, a to Sunce je čista ljubav iz Njega; prema tome, toplina iz toga Sunca je u svojoj Suštini ljubav, a svjetlo iz njega je u svojoj suštini mudrost. Ova toplina i svjetlo su ulijevani u njih od Gospoda iz tog Sunca, u skladu sa njihovom prijemčivošću za njih, a njihova prijemčivost je u skladu sa njihovom ljubavi prema mudrosti. Nakon njihovog perioda podučavanja, oni koji su postali inteligentni se šalju napolje, i nazivaju se učenicima Gospodnjim. Oni su najprije poslani na zapad; a oni koji ne ostanu tamo, na jug, a neki kroz jug na istok, i uvedeni su u zajednice gdje će biti njihovi domovi.

[2]         Jednom kada sam meditirao o nebu i paklu osjetio sam žudnju za univerzalnim oblikom znanja u svezi stanja svakog od njih, budući da sam bio svjestan da onaj koji je upoznat sa univerzalnim stvarima može nakon toga razumjeti pojedinačne stvari, pošto su pojedinačne stvari sadržane u univerzalnima kao dijelovi u cjelini. Sa ovom žudnjom sam gledao prema tom predjelu u sjevernom kvartu blizu istoka gdje su se nalazila mjesta za podučavanje; i stazom koja se tada otvorila za mene, zaputio sam se onamo i ušao u jedan od fakulteta, gdje su se nalazili mladi ljudi. Tamo sam otišao do glavnih učitelja koji su podučavali, i zapitao sam ih da li su bili upoznati sa univeralnim stvarima u svezi neba i pakla. Oni su odgovorili kako su znali nešto o njima, iako ne puno; ‘Ali ako gledamo,’ rekoše oni, ‘prema istoku, primit ćemo i prosvjetljenje i znanje.’

[3]         Oni su to napravili i zatim rekli: ‘Postoje tri univerzalne stvari pakla, ali one su potpuno suprotne onima na nebu. Univerzalne stvari pakla su ove tri ljubavi: ljubav spram vladanja nad drugima iz ljubavi prema sebi, ljubav spram posjedovanja vlasništva drugih iz ljubavi prema svijetu, i razbludna ljubav. Univerzalne stvari neba koje su nasuprotne ovima su ove tri ljubavi: ljubav spram vladanja nad drugima iz ljubavi prema primjeni (služenju), ljubav spram posjedovanja svjetovnih dobara iz ljubavi spram vršenja primjena (službi) njihovim posredstvom, i istinska bračna ljubav.’ Kada su ovo rekli napustio sam ih, te sam se, nakon što sam im iskazao svoje poštovanje, vratio kući. Došavši tamo, glas sa neba mi je rekao: ‘Pobliže istraži te tri univerzalne stvari, i mi ćemo ih onda vidjeti u tvojoj ruci.’ Fraza ‘u ruci’ je bila korištena jer štogod čovjek ispituje u njegovom razumijevanju se pred anđelima pojavljuje kao ispisano na njegovim rukama. Iz tog razloga je rečeno u Apokalipsi kao su oni primili znak na čelu i na ruci, 13:16; 14:9; 20:4.

[4]         Nakon toga sam ispitao prvu univerzalnu ljubav pakla, naime, ljubav spram vladanja nad drugima iz ljubavi prema sebi, i nakon toga univerzalnu ljubav neba koja joj korespondira, naime, ljubav spram vladanja nad drugima iz ljubavi prema primjenama. Nije mi bilo dozvoljeno ispitati jednu bez druge, pošto razumijevanje nema percepciju jedne ljubavi bez druge, jer su one suprotnosti. Kako bi, prema tome, njih obadvije mogle biti percipirane one moraju biti postavljene jedna nasuprot drugoj; baš kao što prekrasno i zgodno lice biva bolje uočeno kada je ružno i deformirano lice postavljeno njemu nasuprot. Kada sam razmatrao ljubav spram vladanja nad drugima iz ljubavi prema sebi, bilo mi je podareno vidjeti da je ova ljubav bila u najvišem smislu paklena, i posljedično tome prevladava sa onima koji su u najdubljem paklu; i da je ljubav spram vladanja nad drugima iz ljubavi prema primjenama u najvišem smislu božanstvena, i posljedično tome prevladava sa onima koji su u najvišem nebu.

[5]         Ljubav spram vladanja nad drugima iz ljubavi prema sebi je u najvišem stupnju paklena pošto vladati iz ljubavi prema sebi znači vladati iz propriuma, a čovjekov proprium je od rođenja samo zlo, a samo zlo je potpuno nasuprotno Gospodu. Prema tome, što ljudi dublje napreduju u tom zlu, to oni više negiraju Boga i svete stvari Crkve, i obožavaju sebe i prirodu. Ja zaklinjem one koji su u ovom zlu da ga istraže u sebi samima, i vidjet će. Ova ljubav je takva da, ako nije ograničena i nikakva prepreka joj ne stoji na putu, ona juriša iz stadija u stadij čak do samog vrhunca. Čak ni tamo ne otpočine, već tuguje i žaluje ako joj je daljnji napredak zanijekan.

[6]         Kod političara se ova ljubav uspinje do takvog stupnja da oni žele postati kraljevi i carevi; i, ako bi to bilo moguće, imati vlast nad svim stvarima svijeta, i da dobiju titulu kralja nad svim kraljevima, cara nad svim carevima. Sa svećenstvom se ova ista ljubav povećava sve dok ne žude postati bogovi; i ako bi to bilo moguće, imati vlast nad svim stvarima na nebu, i da ih se naziva bogovima. Vidjet će se u onome što slijedi da takvi ljudi u njihovom srcu ne priznaju nijednog Boga. Oni u drugu ruku koji žude vladati nad drugima iz ljubavi prema primjenama ne žude vladati od sebe samih već od Gospoda, pošto je ljubav prema primjenama (služenju) od Gospoda, i sâm Gospod. Takvi ljudi na počasti gledaju jedino kao na sredstva za vršenje primjena (službi), koja oni postavljaju iznad počasti; dok ostali postavljaju počasti daleko iznad primjena.

[7]         Dok sam meditirao o ovim stvarima, jedan anđeo mi reče od Gospoda: ‘Sada ćeš vidjeti sa svojim vlastitim očima i biti uvjeren kakva je priroda te paklene ljubavi.’ Onda se iznenada zemlja otvorila na lijevoj strani, i ugledao sam vraga kako se izdiže iz pakla, koji je na svojoj glavi imao kapu sa četiri ruba navučenu preko njegovog čela sve dolje do očiju. Njegovo lice je bilo prekriveno sa prištevima, kao u slučaju vatrene groznice, njegove oči su bile divlje a njegove grudi napuhnute i zaobljene. Iz njegovih usta je rigao dim kao iz peći, i njegove butine su skroz gorjele; namjesto stopala su se nalazile njegove zglobovne kosti lišene mesa, a iz njegovog tijela je isparavala smrdljiva i štetna toplina. Kada sam ga ugledao povikao sam u užasu, ‘Ne prilazi bliže; reci mi, odakle dolaziš.’ On je odgovorio sa promuklim glasom, ‘Ja sam iz nižeg predjela gdje živim u zajednici koja broji dvije stotine, koja je pre-uzvišenija od svih drugih. Tamo smo mi svi carevi nad carevima, kraljevi nad kraljevima, vojvode nad vojvodama, i prinčevi nad prinčevima. Nitko tamo nije samo car, ili kralj, ili vojvoda ili princ. Mi tamo sjedimo na prijestoljima iznad prijestolja, i šaljemo naše naloge cijelom svijetu, i iza njega.’ Ja sam mu onda rekao, ‘Zar ne percipiraš da si lud, obmanut manijom preuzvišenosti?’ On je odgovorio: ‘Kako to možeš reći, kada mi, bez ikakve sjene sumnje vidimo, a naši drugovi priznaju, našu vrhovnu vlast?’

[8]         Čuvši ovo uzdržao sam se od inzistiranja da je bio lud, budući da je on očigledno bio opsjednut svojom obmanom; i doznao sam kako je ovaj vrag, dok je bio na svijetu, bio jedino upravitelj u određenoj obitelji. Čak i onda je on bio toliko uobražen u duhu da je prezirao sve ljude u poređenju sa samim sobom, i prepuštao se obmani kako je bio dostojniji časti nego ijedan kralj ili car. U svojem ponosu je on negirao Boga, i sve svete stvari crkve je smatrao nevažnima za njega, već jedino prikladnima za glupave mase. Naposlijetku sam ga zapitao, ‘Koliko dugo vas dvije stotine nastavljate slaviti na taj način među vama?’ ‘Zauvijek,’ on odgovori; ‘ali oni od nas koji druge muče poradi nijekanja ove superiornosti tonu pod zemlju; jer nama je dozvoljeno slaviti, ali ne ikome nanositi ozljede.’ Ponovno sam zapitao, ‘Da li znaš što čeka one koji potonu pod zemlju?’ On reče: ‘Oni potonu do određenog zatvora, gdje se nazivaju opakijima od svih drugih opakih, ili najopakijima, i tamo im je dan posao.’ Onda sam mu rekao, ‘Pazi se da ti također ne bi potonuo dolje.’

[9]         Nakon toga se zemlja ponovno otvorila, ali prema desnoj strani, i ugledao sam drugog vraga kako se izdiže, koji je na svojoj glavi imao određenu vrstu mitre koja je, tako reći, bila omotana namotajima što su nalikovali zmiji, čija se glava izdizala na vrhu. Njegovo lice je bilo gubavo od čela do brade, a isto tako i obadvije njegove ruke. Njegove slabine su bile gole i crne poput dima, a kroz crnilo je mračno sijala vatra kao iz ognjišta, a njegovi su gležnjevi bili dvije otrovnice. Kada ga je prvi vrag vidio, on je pao na svoje noge i obožavao ga. Zapitao sam zašto je to napravio, i on je odgovorio: ‘On je bog neba i zemlje, i on je svemoguć.’ Onda sam zapitao potonjeg, ‘Što ti kažeš na to?’ Odgovorio je, ‘Što bi trebao reći? Ja imam svu vlast na nebu i na zemlji, i sudbina svih duša je u mojoj ruci.’ Ponovno sam zapitao, ‘Kako onaj koji je car nad carevima može sebe poniziti tako, i kako ti možeš prihvatiti njegovo obožavanje?’ On je odgovorio, ‘On je ipak moj rob. Što je jedan car pred očima Božjim? U mojoj desnoj ruci je grom izopćenja.’

[10] Onda sam mu rekao: ‘Kako možeš tako bulazniti? U svijetu si bio jedino kanonik; a pošto si djelovao pod obmanom kako posjeduješ ključeve nebeske, i time silu opraštanja i osuđivanja, ti si svoj duh doveo do takvog stupnja ludila da sada vjeruješ kako si Bog Osobno.’ Nakon toga se on ozlojađeno zakleo kako je on to bio, i da Gospod nema vlasti na nebu, ‘pošto ju je’, reče, ‘On prebacio svima nama. Mi trebamo samo zapovjediti, i nebo i pakao to izvršavaju sa dubokim poštovanjem. Ako ikoga pošaljemo u pakao, vragovi ga smjesta primaju; a isto tako i anđeli bilo koga koga mi pošaljemo u nebo.’ Zapitao sam dalje, ‘Koliko vas ima u vašoj zajednici?’ On je odgovorio, ‘Tri stotine; i svi mi tamo smo bogovi, ali ja sam bog nad bogovima.’

[11]       Uslijed toga se zemlja otvorila pod nogama obadvojice, i oni su potonuli duboko dolje u njihove vlastite paklove; i bilo mi je dozvoljeno vidjeti da su ispod njihovih paklova bile radionice u koje mogu biti bačeni oni koji drugima čine zlo. Jer svatko je u paklu ostavljen uživanju njegove vlastite obmane i njegovom vlastitom ispraznom uživanju u njoj, ali njemu nije dozvoljeno ozlijediti drugoga. Razlog tome je da je čovjek tamo u njegovom duhu, a duh, kada je odvojen od tijela, postiže potpunu slobodu djelovati u skladu sa njegovim osjećajima i njegovim posljedičnim mislima.

[12]       Nakon toga mi je bilo dozvoljeno pogledati u njihove paklove; i pakao gdje su se nalazili carevi nad carevima i kraljevi nad kraljevima, je bio pun nečistoća, a oni sami su izgledali poput divljih zvijeri različitih vrsta, sa divljim izrazom u očima. Isto je bilo i u drugom paklu gdje su se nalazili bogovi, i bog nad bogovima. U njemu su se prikazivale grozne noćne ptice, koje se nazivaju ochim and ijim, koje su letjele okolo oko njih; tako su se meni prikazivale slike koje su stvarale njihove obmane. Na ovaj način je bila manifestirana priroda političke i crkvene samo-ljubavi; prijašnja čini to da ljudi žele postati carevima, a potonja da postanu bogovi; i oni nastavljaju težiti za onim što žele u onoj mjeri u kojoj su uzde popuštene tim ljubavima.

[13]       Nakon što sam vidio ove tužne i grozne stvari, ogledao sam se oko sebe i ugledao dva anđela kako razgovaraju, koji se nisu nalazili daleko od mene. Jedan je nosio vuneni ogrtač koji je blistao plamenim purpurom, ispod kojeg je bila tunika od skupocjenog lana, koja je sjajila bijelom bojom; a drugi je nosio sličnu odjeću u grimizu, sa mitrom na desnoj strani u koju su bili postavljeni određeni dragulji plamene boje. Uputio sam se prema njima te sam, poželivši im mir, sa poštovanjem zapitao, ‘Zašto se nalazite ovdje ispod?’ oni su odgovorili, ‘Mi smo sišli dolje sa neba na ovo mjesto na zapovijed Gospoda, da bi sa tobom razgovarali u svezi sretne sudbine onih koji žele vladati nad drugima iz ljubavi prema primjenama. Mi smo obožavatelji Gospoda; ja sam princ u mojoj zajednici, a moj drug je tamo visoki svećenik.’

             Princ je također rekao kako je on bio sluga njegove zajednice, pošto joj je služio vršeći primjene. Njegov pratilac je rekao kako je on bio poslužitelj Crkve tamo, pošto je služeći njih on rukovao svetim stvarima u svrhu dobrobiti njihovih duša; i da su se obadvoje nalazili u neprestanoj radosti od vječne sreće koja je bila njihova od Gospoda. Oni rekoše kako su sve stvari u toj zajednici bile veličanstvene i grandiozne, blistave od zlatnog i dragocjenog kamenja, i raskošne sa palačama i vrtovima. ‘To je’, on reče, ‘zato što naša ljubav spram vladanja nad drugima nije iz ljubavi prema sebi, nego iz ljubavi prema primjenama. A ta ljubav je od Gospoda, sve dobre primjene na nebu su blistave i blistavo sjaje; a budući da su svi u našoj zajednici u ovoj ljubavi, atmosfera tamo ima zlatni sjaj od Sunčeve blistave raskoši, koja korespondira sa tom ljubavlju.’

[14]       Na ove riječi mi se prikazala zlatna sfera koja ih je okružila, a iz nje se pojavio perceptibilan miomiris. Ja sam im to spomenuo, i preklinjao sam ih da mi kažu još nešto više o ljubavi spram primjena. Zato su oni nastavili, i rekli: ‘Časti koje mi uživamo smo mi doista tražili, ali jedino da bi bili sposobni bolje vršiti primjene, i na taj način proširiti našu korisnost. Mi smo također okruženi sa dostojanstvom, i mi ga prihvaćamo, ne poradi nas samih već zbog dobra zajednice. Jer naša braća i drugovi, koji dolaze iz priprostih ljudi zajednice, pretpostavljaju da su časti našeg dostojanstva u nama, i posljedično tome da su primjene koje mi vršimo od nas samih. Ali mi znamo da je to drugačije; mi smo svjesni da su počasti koje prate naše pozicije izvan nas samih, poput odjeće sa kojom smo odjeveni; ali da su primjene koje vršimo iz ljubavi prema njima, koja je u nama od Gospoda, a ta ljubav dobija svoje blaženstvo iz komunikacije sa drugima posredstvom primjena. Mi znamo iz iskustva da se u onoj mjeri u kojoj vršimo primjene iz ljubavi prema njima, ljubav povećava, a sa ljubavlju, mudrost koja omogućava komunikaciju. U drugu ruku, u onoj mjeri u kojoj te primjene čuvamo unutar nas samih, i ne dijelimo ih, blaženstvo nestaje. Onda primjena postaje poput hrane zadržane u stomaku, i nije razlita da bi djelovala kao prehrana za tijelo i njegove dijelove, ona ostaje neprobavljena, i uzrokuje bolest. Ukratko, cijelo nebo nije ništa drugo nego spremnik za primjene, od prve do posljednje. Što je primjena (služenje) nego praktična ljubav prema bližnjemu? A što drži nebesa zajedno nego ova ljubav?’

             Nakon toga sam zapitao, ‘Kako itko može znati da li vrši primjene iz ljubavi prema sebi, ili iz ljubavi prema primjenama? Svaki čovjek, bio on dobar ili loš, vrši primjene, i on to čini iz određene ljubavi. Pretpostavimo da je zajednica u svijetu sastavljena jedino od vragova, a druga jedino od anđela. Ja mislim da bi vragovi u njihovoj zajednici, zapaljeni samo-ljubavlju i ponosom taštine, vršili onoliko primjena koliko i anđeli u njihovima. Da li itko može znati iz koje ljubavi i iz kojeg izvora različite primjene proizlaze?’ Na to su dva anđela odgovorila: ‘Vragovi vrše primjene poradi njih samih i poradi ugleda, da mogu napredovati u dostojanstvu, ili zadobiti bogastvo. Anđeli, međutim, ne vrše primjene iz tih razloga, nego poradi primjena iz ljubavi spram primjenama. Čovjek ne može razlučiti istinsku kvalitetu tih primjena, ali Gospod može. Svatko tko vjeruje u Gospoda, i odbacuje grijehe kao zla, vrši primjene od Gospoda; ali svatko tko ne vjeruje u Gospoda, i koji ne odbacuje grijehe kao zla, vrši primjene iz sebe i poradi sebe samog. To je razlika između primjena izvršenih od strane vragova, i onih izvršenih od strane anđela.’ Rekavši to dva anđela su otišla, i izdaleka su izgledali kao da su nošeni u vatrenoj kočiji, poput Ilije, i tako su bili uzdignuti u njihovo vlastito nebo. 

662. Drugo iskustvo. Nakon određenog vremena sam zašao u određeni šumarak, gdje sam se šetao uokolo meditirajući o onima koji su opsjednuti sa požudom i posljedično sa obmanom posjedovanja svjetovnih stvari. Zatim sam na određenoj udaljenosti od mene ugledao dva anđela kako razgovaraju, koji su se katkada zagledavali u mene. Stoga sam prišao bliže, a oni, obraćajući mi se kako sam se približio, rekoše: ‘Imali smo unutarnju percepciju kako meditiraš o temama našeg razgovora, ili, da se izrazimo drugačije, da razgovaramo o temi tvoje meditacije; to je rezultat međusobne komunikacije naših osjećaja.’ Ja sam onda istražio što su raspravljali, i oni odgovoriše: ‘Obmanu, požudu i inteligenciju; a upravo sada je naš razgovor bio o onima koji uživaju u viziji i zamišljenom vlasništvu svih stvari svijeta.’

[2]         Onda sam zatražio od njih da mi kažu njihove ideje o ta tri predmeta, požudi, obmani i inteligenciji; stoga su započeli svoj govor, rekavši: ‘Svatko je iznutra od rođenja u požudi, ali izvani u inteligenciji iz obrazovanja; i nitko nije u inteligenciji, a još manje u mudrosti, iznutra, i time s obzirom na njegov duh, osim od Gospoda. Jer svatko se uzdržava od požuda zla, i drži u inteligenciji kako gleda u Gospoda, i istovremeno održava sjedinjenje sa Njime. Bez toga, čovjek nije ništa nego sâma požuda. Ipak, u svojim vanjštinama, to jest, što se tiče njegovog tijela, on je u inteligenciji iz obrazovanja. Jer čovjek žudi za počastima i bogatstvom, ili visokim položajem i bogatstvom; ali ove on ne postiže ukoliko ne izgleda kako je moralan i duhovan, i tako inteligentan i mudar; a ovu pojavnost nauči prisvajati od svog djetinstva. To je razlog što, kadgod se nađe u društvu ostalih ljudi, on prevrće svoj duh, i, razdvajajući ga od njegovih požuda, govori i djeluje iz onih principa pristojnosti i časti koje je naučio od svoje mladosti i koje i dalje zadržava u svojoj vanjskoj memoriji; i posebice je pažljiv da ne razotkrije divlju požudu koja vlada u njegovom duhu.

[3]         Otud je svaki čovjek koji unutarnje nije pod vodstvom Gospoda, simulant, prepredeni podlac i licemjer. Tako on izgleda da je čovjek, ali ipak to nije; i o njemu se može reći kako je njegova izvanjska čaura ili tijelo mudro, ali je njegova unutarnja jezgra ili duh sulud; da je njegova vanjština ona od čovjeka, ali njegova unutrašnjost ona od zvijeri. Takve osobe gledaju u svijet sa potiljkom prema gore, a njihovim čelima prema dolje; i hodaju kao pritješnjeni težinom (kao mlitavi), sa njihovim glavama obješenim nadolje, i licima usmjerenim prema tlu. Kada odlože tijelo i postanu duhovi, i na taj način su oslobođeni, postaju utjelovljenje ludila njihovih požuda. Jer oni koji su u ljubavi prema sebi, žude vladati cijelim svemirom, i čak proširiti njegove granice sa idejom da bi povećali svoju vladavinu, kojoj nigdje ne vide kraja. Oni koji su u ljubavi prema svijetu, žude posjedovati sve što on sadrži, i žalosni su i zavidni ako je bilo koje od njegovih blaga pospremljeno ili skriveno od strane drugih. Da bi se takve ljude spriječilo da postanu samo utjelovljenja požuda, i time prestanu biti ljudi, njima je u duhovnom svijetu dozvoljeno razmišljati iz straha od gubitka ugleda, i time od počasti i zarade; i također od straha zbog zakona i njegovih kazni. Njima je također dozvoljeno uposliti njihove umove određenom ambicijom ili radom, čime se drže u vanjštinama i tako u stanju inteligencije, bez obzira koliko oni mogli biti divlji i suludi iznutra.’

[4]         Nakon toga sam istražio da li su svi oni koji su u požudi također i u njezinoj obmani. Oni su odgovorili kako su oni u obmani njihove požude kada vrše samo-ispitivanje, te previše oduška daju svojoj mašti dok razgovaraju sami sa sobom. Jer oni skoro sasvim razdvoje njihov duh od njegove povezanosti sa tijelom, i preplave njihovo razumijevanje sa sanjarskim maštarijama, i uživaju u budalastom užitku iz pretpostavke kako posjeduju cijeli svemir. U ovo ludilo nakon smrti zaranja čovjek koji je apstrahirao svoj duh iz tijela, i koji je odbio odreći se svog užitka u ludilu, razmišljajući o zlu i neistinama iz principa religije, a ni najmanje o neobuzdanoj ljubavi prema sebi, kao uništavajućoj za ljubav prema bližnjemu.

[5]        Onda se u dvojici anđela kao i u meni pojavila žudnja vidjeti one koji su opsjednuti sanjarskom požudom ili obmanom posjedovanja svog bogatstva iz ljubavi prema svijetu; i percipirali smo da je ova žudnja bila nadahnuta u svrhu da se takve osobe mogu prepoznati. Njihova prebivališta su bila ispod zemlje na kojoj su stajali, ali iznad pakla: stoga smo se mi međusobno pogledali i rekli, ‘Idemo.’ Pojavio se otvor i tamo su se nalazile ljestve kojima smo se popeli; i bili smo upozoreni da im pristupimo sa istoka, da ne bi ušli posred njihove obmane, te istovremeno zamračili naše razumijevanje. I gle! pojavila se kuća, izgrađena od trstike i posljedično tome prepuna pukotina, koja je stajala u izmaglici koja se poput dima dizala kroz pukotine iz tri zida. Ušli smo, i ugledali pedeset osoba na jednoj strani i pedeset na drugoj. Oni su sjedili na klupama sa njihovim leđima okrenutim prema istoku i jugu, a licem prema zapadu i sjeveru. Ispred svakog od njih se nalazio stol, na kojem su bile torbe pune novaca, a ove je okruživala određena količina zlatnih novčića.

[6]          Zapitali smo ih, ‘Da li je ovo bogastvo svih ljudi na svijetu?’ Oni odgovoriše, ‘Ne svih na svijetu, nego svih u kraljevstvu.’ Njihovi glasovi su imali piskav zvuk, a oni sami su imali okrugla lica sa crvenkastom nijansom kao na puževoj kućici; dok su zjenice njihovih očiju iskrile, kao na zelenoj livadi, iz svjetla njihove obmane. Stojeći u njihovoj sredini rekosmo, ‘Da li vjerujete kako posjedujete svo blago u kraljevstvu?’ a oni odgovoriše, ‘Da, posjedujemo ga.’ Onda smo mi zapitali, ‘Koji od vas?’ ‘Svaki od nas,’ odgovorili su. Mi smo onda zapitali: ‘Kako ga svatko od vas može posjedovati, pošto vas ima toliko puno?’ Oni rekoše: ‘Svaki od nas zna kako je sve moje. Nikome nije dozvoljeno razmišljati, a još manje reći, ‘Moje nije tvoje;’ ali nama je dozvoljeno misliti i reći, ‘Tvoje je moje.’’ Novčići na stolu su izgledali, čak i nama, kao da su od čistog zlata; ali kada smo propustili svjetlo sa istoka, uočili smo kako su oni bili ništa drugo nego sićušna zrnca zlata koja su oni sjedinjenim naporom njihove obmane tako povećali. Oni rekoše kako svatko tko dođe mora donijeti sa sobom nešto zlata, koje oni izrežu na male komadiće, a ove opet na sićušna zrnca; i sjedinjenom silom njihove obmane ih povećaju u novčiće znatne veličine.

[7]          Mi smo zatim rekli: ‘Zar vi niste bili rođeni kao razumni ljudi? Kako je na vas nadošla ova sanjarska ludost?’ ‘Mi smo svjesni,’ odgovoriše, ‘da je to isprazna maštarija; ali pošto ona zadovoljava unutrašnjosti naših umova, došli smo ovdje i uživamo u našem prividnom užitku kako posjedujemo sve stvari. Međutim, mi ostajemo ovdje jedino nekoliko sati, i na kraju tog vremena odlazimo; i onoliko često koliko to napravimo, zdravlje naših umova se povrati. Ipak se naše sanjarsko zadovoljstvo ponovno vraća, i tjera nas ponovno naizmjenično ulaziti i odlaziti; i stoga smo mi naizmjenično mudri i ludi. Mi znamo, također, da teška sudbina čeka one koji druge na vješt način liše njihove imovine.’ ‘Koja je njihova sudbina?’ zapitali smo. Oni odgovoriše: ‘Progutani su (propadnu dolje), i, lišeni njihove odjeće, bivaju bačeni u neki pakleni zatvor, gdje neprestano rade za odjeću i hranu, i nakon toga za nekoliko malih novčića. Ove oni nagomilavaju, postavljajući u njih radost njihova srca. Ali ako ozlijede ijednog od njihovih drugova, oni kao naknadu moraju dati dio njihove zalihe.’

663. Treće iskustvo: Jednom sam se nalazio u društvu nekih anđela i čuo sam njihov razgovor, koji se vodio na temu inteligencije i mudrosti. Oni rekoše kako čovjek ne osjeća ili pak percipira drugačije nego da su obadvoje u njemu; i, posljedično tome, kako je štogod želi i razmišlja od njega samoga; dok ništa od inteligencije i mudrosti nije od čovjeka, već jedino sposobnost njihovog primanja. Među mnogim drugim stvarima, oni rekoše kako stablo poznanja dobra i zla u vrtu Edenskom predstavlja vjerovanje da su inteligencija i mudrost bili od čovjeka; i da stablo života predstavlja kako su inteligencija i mudrost bili od Boga. A pošto je Adam, na nagovor zmije, jeo od prijašnjeg stabla, tako vjerujući da će postati kao Bog, on je bio otjeran iz vrta i osuđen.

[2]         Dok su anđeli bili zaokupljeni ovim razgovorom pojavila su se dva svećenika, i sa njima čovjek koji je u svijetu bio ambasador jednog kraljevstva. Ispričao sam im što sam čuo od anđela u svezi inteligencije i mudrosti. Onda su njih troje započeli raspravljati o tim vrlinama, i također o razboritosti, da li su oni od Boga ili od čovjeka. Rasprava je bila žestoka; iako su sva trojica imala isto vjerovanje da su oni čovjekovi, pošto sama senzacija i percepcija koja izvire iz nje to potvrđuju. Svećenici, međutim, koji su u tom trenutku bili pod utjecajem teološkog žara, su inzistirali kako ništa od inteligencije i mudrosti, i posljedično tome razboritosti, nije od čovjeka, i to su oni dokazali sljedećim odlomcima iz Riječi:

‘Čovjek ne može primiti ništa, osim ako mu nije dano sa neba.’  Ivan 3:27;

‘Isus je rekao učenicima, Bez Mene ne možete učiniti ništa.’  Ivan 15:5.

[3]         Kako su anđeli percipirali da svećenici, iako su govorili na ovaj način, i dalje vjeruju u srcu isto što i ambasador, oni rekoše svećenicima: ‘Skinite vašu odjeću i obucite onu državnih ministara, i pretpostavite za sebe kako ste državnici.’ Oni su to napravili; i onda su mislili iz njihovog untarnjeg ja, i prepirali se u korist mišljenja kojeg su unutarnje podržavali, govoreći: ‘Tko je ikad osjetio kako oni unutra utječu od Boga?’ i izmjenjujući poglede, podržali su jedan drugog u njihovim gledištima. Svojstveno je duhovnom svijetu da duhovi pretpostavljaju kako jesu ono što im njihova odjeća predstavlja da jesu; to je zato što je razumijevanje ono što oblači svakoga tamo.’

[4]         U tom trenutku se u njihovoj blizini pojavilo stablo, i bilo im je rečeno, ‘Ovo je stablo poznanja dobra i zla; budite pažljivi da sa njega ne jedete.’ Ali zavedeni njihovom vlastitom inteligencijom, oni su gorljivo žudjeli jesti sa njega, i rekoše jedan drugome: ‘Zašto ne? Zar plod nije dobar?’ Tako su se približili i jeli. Kada je ambasador ovo primjetio, pridružio im se, i oni postadoše srdačni prijatelji, i držeći se ruku pod ruku krenuše putem njihove vlastite inteligencije koja vodi prema paklu. Međutim, ugledao sam ih kako se vraćaju, pošto još nisu bili pripremljeni.

664. Četvrto iskustvo. Jednom sam gledao u duhovni svijet prema desnoj strani, i primjetio sam neke od odabranih kako međusobno razgovaraju. Približio sam im se i rekao, ‘Ugledao sam vas iz daljine, i oko vas sferu nebeskog svjetla, po kojem sam znao da ste bili oni koji se u Riječi nazivaju ‘odabranima’. Ja sam, prema tome, prišao da bi čuo koje ste nebeske teme raspravljali.’ Oni su odgovorili, ‘Zašto nas zoveš odabranima?’ ‘Zato što se u svijetu,’ odgovorio sam, ‘gdje se nalazim u tijelu, pod ‘odabranima’ razumiju oni koje Bog odabire i predodređuje za nebo, ili prije nego su rođeni ili nakon toga. Njima jedinima je dana vjera kao znamen odabira; a ostali su odbačeni, i ostavljeni sami sebi, da mogu ići u pakao kojim god putem im se svidi. Pa ipak ja znam kako se nikakav odabir ne vrši niti prije ili nakon rođenja, već da su svi odabrani i predodređeni za nebo, pošto su svi pozvani; i da Gospod nakon smrti odabire one za koje se, nakon što su bili ispitani, otkrilo kako su živjeli dobro i vjerovali ispravno. Da je to slučaj mi je bilo podareno znati iz mnogih iskustava; a pošto sam vas vidio sa sferom nebeskog svjetla koja okružuje vaše glave, percipirao sam kako ste vi od odabranih koji se pripremaju za nebo.’ Na to su odgovorili: ‘Rekao si nam nešto što nikad prije nismo čuli. Tko ne zna kako ni jedan čovjek nije rođen koji nije pozvan u nebo, i da su od onih koji su pozvani, odabrani svi koji su vjerovali u Gospoda i živjeli u skladu sa Njegovim zapovijedima; a priznati bilo koji drugi odabir znači optužiti samog Gospoda ne samo za impotenciju u spašavanju, već također i za nepravdu?’

665. Nakon ovog se glas čuo sa neba od anđela neposredno iznad nas, govoreći, ‘Priđite bliže, i zapitat ćemo jednog od vas, koji je s obzirom na tijelo i dalje u prirodnom svijetu, što ljudi tamo znaju o savjesti.’ Tako smo se popeli, i kada smo ušli neki mudri ljudi su nam prišli u susret, te su me zapitali: ‘Što oni u tvome svijetu znaju o savjesti?’ Odgovorio sam: ‘Ako se slažete, sići ćemo dolje i pozvati zajedno određeni broj laika i svećenika od onih koji se smatraju mudrima; a mi ćemo stajati direktno ispod vas i ispitivati ih; i tako ćete sa vašim vlastitim ušima čuti njihove odgovore.’ To je bilo napravljeno; i jedan od odabranih je uzeo trublju i zatrubio prema jugu, sjeveru, istoku i zapadu; i onda, nakon sat vremena, toliko puno ih je bilo prisutno da su zauzeli prostor širine skoro 200 kvadratnih metara. Nakon toga su ih anđeli iznad nas svrstali u četiri društva, od kojih se jedno sastojalo od političara, drugo od učenjaka, treće od doktora a četvrto od svećenika. Kada su bili tako svrstani rekosmo im, ‘Oprostite što smo vas zajedno pozvali. Učinili smo to pošto su anđeli direktno iznad nas žarko žudjeli znati što ste mislili o savjesti dok ste bili u svijetu, i time što i dalje mislite, pošto vi i dalje zadržavate vaše prijašnje ideje o takvim stvarima; jer bilo je izvješteno od strane anđela da je znanje o savjesti dio znanja koje je bilo izgubljeno u svijetu.’ 

[2]         Onda smo mi započeli naše ispitivanje; i okrenuvši se najprije društvu političara, zapitali smo ih ako bi bili tako ljubazni i rekli nam iz srca što su razmišljali, i time što i dalje misle o savjesti. Na to su oni jedan nakon drugoga odgovorili, a njihovi odgovori su se sveli na slijedeće, da se savjest sastoji u tome da čovjek zna unutar sebe, time da je svjestan, što je namjeravao, razmišljao, učinio i rekao. Ali mi smo im rekli, ‘Mi nismo istraživali u svezi etimološkog značenja riječi savjest, nego o samoj savjesti?’ Oni odgovoriše: ‘Savjest je ništa drugo nego bol koja nastaje iz jednog tjeskobnog straha od gubitka časti i bogatstva i, kao posljedica njihovog gubitka, također i ugleda. Međutim, taj bol je raspršen svetkovinama, i čašicom plemenitog vina, te razgovorima o razonodama Venere i njezinog sina, Erosa.

[3]         Na ovo smo rekli: ‘Vi se šalite; budite ljubazni pa nam recite, da li je itko od vas ikad osjetio ikakvu tjeskobu iz ijednog drugog razloga?’ Oni odgovoriše: ‘Iz kojeg drugog razloga? Cijeli svijet je poput pozornice na kojoj svatko glumi svoj dio, kao što to glumci čine. Mi varamo i nadmudrujemo druge iskorištavajući njihove pojedinačne požude, neke zavaramo šalama, neke laskanjem, neke lukavstvom a neke različitim politčkim vještinama i namamljivanjima. Posljedica je da mi ne osjećamo mentalnu bol, već tome nasuprot, veselje i radost, koje potiho ali velikodušno širimo naokolo sa otvorenim srcem. Mi smo doista čuli od nekih naših drugova kako su ponekad iskusili određenu tjeskobu i nepriliku, tako reći srca i grudi, i time nešto poput stiskanja uma. Kada su se međutim posavjetovali sa apotekarom u svezi ovih stvari, bili su obaviješteni da su one bile prouzročene melankoličnim tjelesnim sokom koji je nastao iz neprobavljene hrane u stomaku, ili iz izobličenog stanja slezene. U svezi tih nekih, mi smo čuli kako su oni bili povraćeni k njihovoj prijašnjoj radosti uz pomoć lijekova.’ 

[4]         Čuvši sve to okrenuli smo se društvu učenjaka, među kojima je bilo nekoliko vještih u prirodnoj filozofiji. Obraćajući im se rekosmo: ‘Vi koji ste studirali nauke, i koji bi posljedično tome trebali biti proroci mudrosti, recite nam, ako bi htjeli, što je savjest.’ Oni odgovoriše: ‘Vi nas pitate koje je naše mišljenje o ovoj stvari. Dakle, mi smo doista čuli kako su neki ljudi podložni tuzi, patnji i tjeskobi koji utječu ne samo na želučane predjele tijela već također i prebivališta uma. Mi vjerujemo kako su njihova prebivališta dva mozga; a kako se ovi sastoje od povezanih vlakana, postoji određeni gorak tjelesni sok koji nadražuje, glođe i izjeda ta vlakna, i na taj način sažima sferu misli uma da ona ne može uživati užitke koji dolaze iz različitih izvora. Otud čovjek svoju pažnju usmjerava samo na jednu stvar; a to uništava rastegljivost i elastičnost tih vlakana, uzrokujući određeni otpor i tvrdoću u njima. To rezultira u nepravilnom kretanju animalnih duhova koje se naziva ataksija, i također u tom funkcionalnom defektu koji se naziva lipotimija*. Ukratko, um je onda u situaciji kao da je opkoljen sa neprijateljskim silama, i ne može se okrenuti na ovu ili onu stranu više od kotača zakucanog sa čavlima, ili od broda nasukanog na živi pijesak. Takvo stegnuće uma, i posljedično tome grudi, nastaje tamo gdje je vladajuća (dominantna) ljubav prepriječena. Jer onda se mozgovna vlakna grče, tako da um ne može lutati kako mu volja i upuštati se različite vrste zadovoljstva. U takvoj su krizi neki su ljudi izloženi, svaki u skladu sa njegovim vlastitim temperamentom, različitim vrstama obmane, ludila i mahnitosti, dok su drugi predmetom bolesti uma u religijskim stvarima, koju oni nazivaju grižnjom savjesti.’

[5]         Nakon toga smo se okrenuli prema trećem društvu koje se sastojalo od doktora, među kojima su bili neki kirurzi i apotekari; i rekosmo, ‘Vi možda znate što je savjest. Da li je to mučna bol koja utječe na glavu i srčano tkivo, i od tamo se širi se do nižih predjela, gornjeg i donjeg dijela želuca? Ili je to nešto drugo?’ ‘Savjest,’ oni odgovoriše, ‘nije ništa drugo nego takva bol. Mi znamo njezino izvorište bolje od drugih. Postoje infektivne bolesti koje utječu na organske dijelove tijela i također na one od glave, i posljedično tome i uma; jer um ima svoje sjedište u organizmu mozga, poput pauka u centru niti svoje mreže, po kojima on juri naprijed i vraća se isto kao što um luta tamo i amo. Te bolesti mi nazivamo organskima, a one koje se vraćaju u intervalima nazivamo kroničnima; ali bol kojeg nam bolesni ljudi opisuju kao ‘bol savjesti’ je jedino kombinacija melankolije i loše probave (probavnih smetnji). To prije svega utječe na slezenu, a sekundarno na gušteraču i crijevnu opnu, lišavajući ih njihovih pravilnih funkcija; otud nastaju bolesti stomaka, a od ovih bolesno stanje krvi. Jer sažimanje se odvija u otvoru stomaka, i naziva se žgaravica. Iz ovih bolesti nastaju tjelesni sokovi impregnirani sa crnom, žutom ili zelenom žuči, uzrokujući začepljenje sićušnih kapilara krvnih sudova, čime nastaje kaheksija, atrofija, simfiza, sa prividnom peripneumonijom koja je uzrokovana prisutnošću trome sluzi i seroznog korodirajućeg seruma duž cijele krvne mase. Slični rezultati slijede kada se gnjoj probije u krv i njezin serum, zahvaljujući prskanju empijema, čireva i gnjojenica u tijelu. Ova krv, koja se žilama kucavicama podiže do glave, troši, korodira i uništava medularnu, kornatu i meningalnu supstancu mozga, i tako pobuđuje bolove koji se nazivaju bolovi savjesti.’

[6]         Čuvši ovo mi smo im rekli: ‘Vi govorite jezikom Hipokrita i Galena; ove stvari su za nas Grčki jezik, i nerazumljive. Nismo vas pitali u svezi tih bolesti, nego u svezi savjesti, koja se odnosi jedino na um.’ Ali oni odgovoriše: ‘Bolesti uma i one glave su jedno te isto, i one glave se izdižu iz tijela; jer glava i tijelo su sjedinjeni zajedno poput dva kata jedne kuće, između kojih se nalaze stepenice za spuštanje i silaženje. Mi smo, prema tome, itekako uvjereni da stanje uma neodvojivo ovisi o stanju tijela; a same te prigovore, ili bolove u glavi, za koje mi razumijemo kako ih smatrate savješću, smo mi izliječili, neke plasterima i sredstvima za izazivanje plikova, neke infuzijama i emulzijama, a neke biljkama i analgeticima.’

[7]         Otkrivši kako su oni i dalje nastavili (razmišljati) u istom pravcu, okrenuli smo se od njih prema svećenstvu, i rekli: ‘Vi znate što je savjest; recite nam, prema tome, i podučite one koji su prisutni.’ ‘Što je savjest,’ oni odgovoriše, ‘mi znamo a ipak ne znamo. Običavali smo vjerovati kako je to bilo grizodušje koje prethodi odabiru, to jest, trenutku kada je čovjek obdaren sa vjerom, putem čega su u njemu formirani novo srce i nov duh, a on je preporođen. Otkrili smo, međutim, da takvo grizodušje osjeća samo nekoliko ljudi; neki su, doista, afektirani samo sa strepnjom i posljedičnom tjeskobom koji su vezani uz paklenu vatru; ali jedva itko na račun njegovih grijeha, i posljedičnog pravednog gnjeva Božjeg. Mi ispovjednici smo ih, međutim, izliječili pomoću Radosne vijesti da je Krist, pomoću muke križa, odnio osudu, i tako ugasio paklenu vatru, i otvorio nebo onima koji su blagoslovljeni sa vjerom na koju je upisana i uračunata zasluga Sina Božjeg. Postoje, pored toga, izvjesne savjesne osobe iz različitih religija, istinitih i fanatičnih, koje za sebe stvaraju nedoumice u stvarima od spasenja, ne jedino u suštinskim stvarima već također u onome što je formalno, i čak u stvarima koje su nevažne. Prema tome, kao što smo rekli ranije, mi znamo da postoji takva stvar poput savjesti; ali što ona jeste, i koja je priroda istinske savjesti, koja u potpunosti mora biti duhovna, mi to ne znamo.’

*Lipotimija, je zastarjeli naziv za melanholiju.

666. Anđeli iznad nas su čuli sva ova mišljenja koja su izrazili četiri društva; i rekli su jedni drugima: ‘Percipiramo da nitko u Kršćanskom svijetu ne zna što je savjest. Mi ćemo, prema tome, poslati dolje jednog iz našeg društva da ih poduči.’ I smjesta je tamo u njihovoj sredini stajao anđeo u bijeloj odjeći, koji je oko svoje glave imao bijelu aureolu u kojoj su se nalazile sićušne zvijezde; i adresirajući četiri društva, on reče: ‘Na nebu smo čuli da ste vi, jedan nakon drugoga, izrazili svoja mišljenja o temi savjesti; a svi vi ste pretpostavili kako je ona određena vrsta umne boli koja uzrokuje potištenost u glavi i otud u tijelu, ili tijela i otud glave. Ali savjest sama po sebi nije određena vrsta boli, nego duhovna voljnost djelovati u skladu sa religijom i vjerom. Iz tog se razloga oni koji posjeduju savjest nalaze u spokojnom miru i unutarnjem blaženstvu kada djeluju u skladu sa njom, i trpe određenu nelagodu kada djeluju protivno njoj. Bol uma, međutim, za kojeg ste vi pretpostavili kako je savjest, nije savjest, nego kušnja, koja je sukob između duha i tijela; a ova, kada je duhovna, nastaje iz savjesti, ali ako je jedino prirodna, iz onih bolesti koje su doktori upravo spomenuli.

[2]         Ali što savjest jeste se može ilustrirati pomoću primjera. Onaj svećenik posjeduje savjest koji ima duhovnu želju naučavati istine, da bi mogao promicati spasenje svojeg stada; ali onaj koji naučava sa bilo kojim drugim ciljem u vidu, on nema savjesti. Sudac čija jedina briga je pravednost, i koji ju sprovodi oštroumno, ima savjest. Ali onaj koji najprije razmatra nagradu, prijateljstvo i naklonost, on nema savjesti. Opet, ako bilo koji čovjek ima u posjedu vlasništvo nekog drugog bez njegovog znanja, i može, prema tome, sebe obogatiti njime bez straha od zakona, i gubitka svoje časti i ugleda; i on ga vrati njegovom vlasniku pošto nije njegovo vlastito, on ima savjest, jer on čini ono što je pravedno same pravednosti radi. Štoviše, ako čovjek ima u svojoj moći preuzeti neku službu, ali zna kako bi drugi koji je također kandidat bio više koristan zajednici; i ako on ustupi mjesto drugome zbog dobra zajednice, on ima dobru savjest; i tako dalje u drugim slučajevima.

[3]         Svi oni koji imaju savjest govore i djeluju iz srca u svemu što govore i čine; jer kako imaju nepodijeljen um oni govore i djeluju u skladu sa onim za što vjeruju da je istinito i dobro. Otud slijedi da je sa takvima, koji su više od drugih u istinama vjere i jasnoj percepciji, moguća više savršena savjest nego kod onih koji su manje prosvjetljeni i čija je percepcija zamračena. U istinskoj savjesti se sastoji sam čovjekov duhovni život, jer u njoj je njegova vjera sjedinjena sa dobročinstvom; tako da je djelovati iz savjesti, u slučaju onih koji ju posjeduju, djelovati iz njihova duhovnog života; i da je djelovati protivno savjesti djelovati protivno tom životu. Pored toga, svatko zna iz svakodnevnog razgovora što je savjest. Kada se kaže o bilo kome kako ima savjest, razumije se kako je on pravedan čovjek. Tome nasuprot, kada se kaže o drugome kako nema savjesti, pod tim se razumije kako je on nepravedan.’

[4]         Kada je anđeo to rekao, bio je iznenada uzdignut u nebo, i četiri su se društva sakupila u jedno; ali nakon što su jedno vrijeme međusobno raspravljali o onome što je anđeo rekao, opet su bili podijeljeni u četiri društva, ali ne ista kao i ranije. U prvom su bili oni koji su razumjeli što je anđeo rekao i sa time se složili; u drugom su bili oni koji nisu razumjeli ali su se prema tome i dalje odnosili sa naklonošću; u trećoj su oni koji to nisu htjeli razumjeti, govoreći, ‘Što mi imamo sa savješću?’ i u četvrtoj su bili oni koji su ismijavali riječi anđela, govoreći, ‘Što je savjest nego taština?’ Onda sam ih vidio kako se povlače po redu, dva prijašnja društva su se pri odlasku uzdignula na desno, a dva potonja su se spuštala na lijevo.

E. Swedenborg ‘Istinska kršćanska religija – 11’