POGLAVLJE 10

PONOVNO FORMIRANJE I PREPOROD 

571. Nakon što je obrađeno pokajanje, po redu slijedi razmatranje ponovnog formiranja i preporoda, jer ovi prate pokajanje a ono ih promiče. Postoje dva stanja u koja čovjek mora ući i njima proći kako napreduje od prirodnog prema duhovnom. Prvo stanje se naziva ponovno formiranje, a drugo preporod. U prvom, čovjek gleda iz svog prirodnog stanja prema duhovnom i žudi ga postignuti; u drugom, on postaje duhovno prirodan čovjek. Prvo stanje je formirano posredstvom istina koje će pripadati vjeri, i pomoću kojih on gleda prema dobročinstvu; drugo je formirano posredstvom dobara dobročinstva, pomoću kojih on ulazi u istine vjere; ili, što je ista stvar, prvo je stanje misli iz razumijevanja, drugo je stanje ljubavi iz volje. Kada ovo stanje započne, i kako napreduje, u umu se, tako reći, događa promjena, potpuni preokret; jer ljubav volje utječe u razumijevanje, te ga rukovodi i upućuje razmišljati u skladu sa svojom ljubavi. Prema tome, u onoj mjeri u kojoj dobro ljubavi igra vodeću ulogu u čovjekovom životu, a istine vjere sporednu, čovjek je duhovan, i novo stvorenje. On onda djeluje iz dobročinstva, i govori iz vjere; on osjeća dobro dobročinstva, i percipira istine vjere. On je onda u Gospodu, i u miru, i time preporođen. Čovjek koji je u svijetu ušao u ovo prvo stanje, može nakon smrti biti uveden u drugo; ali onaj koji nije ušao u prvo stanje dok je bio u svijetu, nakon smrti ne može biti uveden u drugo, i time ne može biti preporođen. 

             Ova dva stanja se mogu usporediti sa dnevnim napredovanjem svjetla i topline u proljeće; prvo sa zorom ili svitanjem, drugo sa ranim jutrom ili izlaskom sunca; a napredak ovog potonjeg stanja se može usporediti sa napretkom dana do podneva, i time do svjetla i vrućine. Može se također usporediti sa žetvom žita, koje je najprije travka, zatim raste u klas i osje na klasu, i konačno zrno u klasu; i također sa stablom: ono najprije niče iz sjemena u zemlji, zatim je stabljika na kojoj izbijaju grančice, koje su onda ukrašene sa lišćem i nakon toga sa cvjetovima. U najunutarnijem dijelu cvijeća započinje formiranje plodova koji, kako sazrijevaju, onda stvaraju novo sjemenje nalik novoj generaciji. Prvo stanje, koje je ono ponovnog formiranja, se također može usporediti sa stanjem svilene bube, kada se povlači i iz sebe prede njezine svilene niti. Međutim nakon što je njezin marljiv i naporan rad završen, ona leti u zrak, i ne hrani se kao prije lišćem, već sokovima cvijeća.

I. UKOLIKO ČOVJEK NIJE PONOVNO ROĐEN I, TAKO REĆI, IZNOVA STVOREN, ON NE MOŽE UĆI U KRALJEVSTVO BOŽJE.

572. Da čovjek ne može ući u Kraljevstvo Božje ukoliko nije ponovno rođen, je ono što Gospod naučava u Ivanu, gdje je rekao Nikodemusu:

‘Zaista, zaista, kažem ti: ukoliko se čovjek ponovno ne rodi, ne može vidjeti kraljevstva Božjega.’

i opet:

‘Zaista, zaista, kažem ti: ukoliko se čovjek ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je.’  Ivan 3:3, 5, 6.

Kraljevstvo Božje predstavlja obadvoje, i nebo i Crkvu; jer kraljevstvo Božje na zemlji je Crkva. Isto je naznačeno u drugim odlomcima gdje je spomenuto Kraljevstvo Božje, kao u:

Mateju 11:11; 12:28; 21:43; Luki 4:43; 6:20; 8:1, 10; 9:11, 60, 62; 17:21; i na drugim mjestima.

Biti ‘rođen od vode i Duha’, znači posredstvom istina vjere i životom u skladu sa njima. ‘Voda’ predstavlja istine, kako se može vidjeti u Otkrovenju Otkrivenom, br. 50, 614, 615, 685, 932. ‘Duh’ predstavlja život u skladu sa Božanskim istinama, kao što je očigledno iz Gospodnjih riječi u Ivanu 6:63. ‘Zaista, zaista,’ predstavlja da je to istina; a pošto je Gospod bio sâma istina, iz tog razloga je On tako često koristio taj izraz. On se također naziva ‘Amen’, Otkrovenje 3:14. Preporođeni se u Riječi nazivaju ‘sinovima Božjim’, ‘rođenima od Boga’; a preporod je opisan pomoću ‘novog srca’ i ‘novog duha’.

573. Pošto ‘biti stvoren’ također naznačava ‘biti preporođen’, ovaj izraz se primjenjuje na onog koji je ponovno rođen i, tako reći, iznova stvoren. Da ‘biti stvoren’ ima ovo značenje u Riječi, je očigledno iz ovih odlomaka:

‘Čisto srce stvori u meni, Bože, i duh postojan obnovi u meni.’  Psalam 51:10.

‘Ti otvaraš Svoju ruku, i oni se nasite dobrima… Pošalješ dah Svoj, oni su stvoreni.’  Psalam 104:28, 30.

‘Ljudi što će stvoreni biti će slaviti Jehovu.’ Psalam 102:18.

‘Evo, od Jeruzalema stvaram klicanje.’  Izaija 65:18.

‘Sada ovako govori Jehova, tvoj Stvoritelj, Jakove, Onaj Koji te sazdao, Izraele… Iskupio Sam te… sve koji se Mojim zovu imenom i koje Sam na Svoju slavu stvorio.’  Izaija 43:1, 7.

‘Nek’ svi vide i nek’ znaju, nek’ promisle i nek’ shvate… Svetac Izraelov stvori sve.’   Izaija 41:20.

Postoje također drugi odlomci i neki gdje se Gospod naziva Stvoriteljem, Oblikovateljem i Tvorcem. Otud je jasno što naznačavaju ove riječi koje je Gospod uputio Njegovim učenicima:

‘Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju.’  Marko 16:15.

‘Stvorenjima’ su naznačeni svi koji mogu biti preporođeni, kao što se također može vidjeti u Otkrovenju 3:14; i u 2 Korinćanima 5:16, 17.

574. Lako je razumljivo da čovjek mora biti preporođen, pošto je rođen u zlu svake vrste koje proizlazi od njegovih roditelja. Ova imaju svoje sjedište u njegovom prirodnom čovjeku, koji je potpuno protivan duhovnom čovjeku; pa iako je rođen za nebo, ipak on tamo ne ulazi ukoliko ne postane duhovan, što je jedino moguće putem preporoda. Neminovno slijedi, prema tome, da pririodni čovjek sa njegovim požudama mora biti prevladan, ukroćen i preobraćen; jer inače čovjek ne može napraviti ni jedan jedini korak prema nebu, već sebe baca sve dublje i dublje u pakao. Ovo mora vidjeti svatko tko vjeruje kako je bio rođen u zlu svake vrste, i koji priznaje da postoje takve stvari kao što su dobro i zlo, i da je jedno protivno drugome; i koji također vjeruje u život nakon smrti, u nebo i pakao; i da zlo čini pakao te da dobro čini nebo.

             Prirodan čovjek se, sam po sebi, u svojoj prirodi ni najmanje ne razlikuje od zvijeri. On je, doista, poput divlje zvijeri s obzirom na njegovu volju, ali se od zvijeri razlikuje s obzirom na njegovo razumijevanje; jer ovo se može uzdignti iznad požuda volje, i može ih ne samo percipirati već ih također kontrolirati. Iz ovog razloga čovjek može razmišljati iz njegova razumijevanja i govoriti iz njegove misli, što zvijer ne može učiniti. Kakva je čovjekova priroda od rođenja, i što bi postala da on nije preporođen, se također može vidjeti po okrutnim životinjama svake vrste. On bi bio tigar, panter, leopard, divlja svinja, škorpion, tarantula, zmija otrovnica, krokodil, i tako dalje. Ukoliko, prema tome, on uz pomoć preporoda ne bi bio transformiran u ovcu, što bi on bio nego vrag među vragovima u paklu? Ako, zatim, takvi ljudi ne bi bili ograničeni zakonima njihove zemlje, za oni ne bi, iz njihove unutarnje okrutnosti i divljaštva, jedni druge napali i poubijali, ili pak jedni druge lišili i njihova posljednjeg komadića odjeće? Mnogi ljudi su po rođenju satiri, pokvarena stvorenja, i četvoronožni gmazovi; i ne rijetki među njima, ukoliko ne bi bio preporođen, bi postao majmunom. Izvanjska moralnost, koju čovjek prisvaja u svrhu prikrivanja svoje unutarnje prirode, doprinosi ovom stanju.

575. Priroda nepreporođenog čovjeka se nadalje može opisati pomoću sljedećih poredbi i sličnosti u Izaiji:

‘Pelikan i jež nastanit će se tamo, sove i gavrani prebivat će tamo. Gospod će rastegnut preko nje uže pustoši i mjerilo praznine. Trnje će niknuti u palačama njezinim, koprive i drač u gradovima njezinim, bit će prebivalište zmajevima i ležaj kćerima sovinim. Ondje će se sretat divlje pustinjske zvijeri sa divljim otočkim zvijerima, satiri će dozivati jedan drugoga; ondje će se odmarati Lilit našav počivalište. Ondje će se gnijezditi zmija strijelanka, i jaja nositi, izleći se i odmarati se u sjeni; onamo će slijetati lešinari jedan za drugim.’    Izaija 34:11, 13-15.

II. PONOVNO ROĐENJE ILI STVARANJE OSTVARUJE JEDINO GOSPOD, KROZ DOBROČINSTVO I VJERU KAO DVA SREDSTVA, UZ ČOVJEKOVO SURAĐIVANJE.

576. Da preporod ostvaruje Gospod posredstvom dobročinstva i vjere, slijedi iz onog što je bilo dokazano u poglavljima o Dobročinstvu i Vjeri, a posebice iz članka, ‘Gospod, dobročinstvo i vjera čine jedno, poput života, volje i razumijevanja; a ako bi bili razdvojeni, svaki nestaje poput bisera smrvljenog u prah.’ (br. 362.) Ovo dvoje, dobročinstvo i vjera, se nazivaju sredstvima, pošto oni sjedinjuju čovjeka sa Gospodom, i tako uzrokuju da dobročinstvo bude dobročinstvo i da vjera bude vjera. Ovo surađivanje se ne bi moglo dogoditi ukoliko čovjek ne bi imao udjela u svom preporodu; i, prema tome, rečeno je kako je ovo djelo ostvareno uz čovjekovo surađivanje. U prethodnim poglavljima je čovjekova suradnja sa Gospodom bila povremeno spomenuta; ali čovjekov um je tako uvjetovan da zamišlja kako on vrši ovaj rad jedino uz pomoć svoje vlastite sile, i iz tog razloga će ova tema biti podrobnije ilustrirana.

             U svakom pokretu, i posljedično tome u svakom djelovanju, postoji aktivno i pasivno, to jest, nešto što djeluje kao činbenik, i nešto što reagira odgovarajući na aktivnost činbenika, dvoje se spajaju da bi sačinjavali jedno jedinstveno djelovanje. Tako je mlin pokrenut uz pomoć mlinskog kotača, kočija uz pomoć konja, napor stvara pokret, posljedicu stvara njezin uzrok, inertnost je prevladana uz pomoć energije, i, općenito, instrumentalno je oživljeno od strane principjelnog. U svim ovim primjerima je jasno da dvoje zajedno proizvode jedno jedino djelovanje. Što se tiče dobročinstva i vjere, Gospod izvodi djelovanje a čovjek djeluje od Gospoda, jer aktivno od Gospoda je prisutno u pasivnom od čovjeka. Sila ispravnog djelovanja, prema tome, dolazi od Gospoda, ali žudnja za djelovanjem izgleda kao čovjekova vlastita, iz razloga što on uživa slobodnu volju, tako da može djelovati zajedno sa Gospodom, i tako biti sjedinjen sa Njime; ali on također može djelovati iz paklene sile, koja se nalazi izvan Božanske sfere, i na taj način biti odvojen od Njega. Čovjekovo djelovanje, kada je u skladu sa onim od Gospoda, je ono što je ovdje naznačeno sa surađivanjem; ali da bi čitatelj mogao imati jasniju ideju o ovoj temi, ona će biti ilustrirana dodatnim poredbama.

577. Iz onog što je bilo rečeno slijedi kako Gospod neprestano radi na preporađanju čovjeka, pošto neprestano radi na njegovu spašavanju; a nitko ne može biti spašen ukoliko nije preporođen, u skladu sa Gospodnjim vlastitim riječima u Ivanu,

‘Da onaj koji nije iznova rođen ne može vidjeti kraljevstva Božjega.’   Ivan 3:3, 5, 6.

Preporod je, prema tome, sredstvo spasenja, a dobročinstvo i vjera su sredstva preporoda. Sasvim je isprazno pretpostaviti kako preporod rezultira iz vjere sadašnje Crkve, koja isključuje čovjekovo surađivanje.

[2]         Djelovanje i surađivanje, kako su bili opisani iznad, se mogu vidjeti u svakoj stvari koja je stanju aktivnosti i mobilnosti. Djelovanje srca i surađivanje njegovog cijelog arterijskog sistema je ovakve vrste; srce djeluje, a arterije, pomoću njihovih plašteva ili omotača, surađivaju, čega je rezultat cirkulacija krvi. Slično je sa plućima; zrak djeluje pomoću pritiska u skladu sa visinom atmosfere, i rebra najprije surađivaju sa plućima, i odmah nakon toga pluća sa rebrima što rezultira u disanju svake membrane tijela. Ovo je način na koji moždanice, poplućnica, potrbušnica, dijafragma i druge membrane koje prekrivaju organe, i koje ulaze u njihov sastav, djeluju te se nad njima vrši djelovanje, i tako surađuju, jer one su u svojoj prirodi elastične; i na taj način su njihovo postojanje i opstajanje rezultat. Slučaj je sličan u svakom vlaknu i živcu, svakom mišiću, i čak u svakoj hrskavici, u svakoj od kojih, kao što je dobro poznato, postoje djelovanje i surađivanje.

[3]         Takva suradnja također postoji, u svim čulima; jer čulni organi, poput onih kretanja u tijelu, se sastoje od vlakana, membrana i mišića. Opisati ovo surađivanje u svakom od ovih slučajeva je nepotrebno; jer dobro je poznato da svjetlo djeluje na oko, zvuk na uho, miris na nosnice, i okus na jezik, i da organi sebe prilagođavaju takvom djelovanju; i na taj način rezultira senzacija. Svatko onda može percipirati, da ukoliko u duhovnim organima mozga ne bi bilo takvog djelovanja i surađivanja sa životom koji utječe, misao i volja ne bi mogli postojati. Jer život od Gospoda utječe u taj organizam, a kako ovaj surađuje, sve što je promišljeno, odmjereno, zaključeno i odlučeno sprovesti u djelo, je racionalno shvaćeno. Ako bi jedino život djelovao, i čovjek ne bi surađivao kao sam od sebe, on ne bi mogao razmišljati više od panja, ili od crkvene zgrade tijekom svećenikove propovijedi. On može, doista, percipirati nešto poput jeke, što je uzrokovano odbijanjem zvuka od njezinih vrata, ali ne ijednu riječ propovijedi. To je ono što bi čovjek bio ukoliko ne bi surađivao sa Gospodom u stvarima koje se tiču dobročinstva i vjere.

578. Kakvo bi bilo čovjekovo stanje da on nije surađivao sa Gospodom, se može ilustrirati sljedećim poredbama. Duhovne stvari neba i Ckve bi u njemu pobudile percepcije i senzacije kao da nešto neugodno i nesložno utječe na njega. Oni bi imali utjecaj na njega kao što smrdljivi miris ima utjecaj na nos, izobličenje na oko, i odvratan okus na jezik. Ako bi užici dobročinstva i zadovoljstva vjere ušli u duhovni organizam uma onih koji uživaju u zlu i neistini, oni bi bili u boli i muci, i na kraju bi izgubili svijest. Jer um je organizam koji se sastoji od uzastopnih spirala, koje bi se, kod takvih osoba, uvijale i previjale poput zmije na mravinjaku. Da je slučaj takav mi je bilo jasno ukazano pomoću mnogih iskustava u duhovnom svijetu.

III. POŠTO SU SVI LJUDI BILI ISKUPLJENI, SVI MOGU BITI PREPOROĐENI, SVATKO U SKLADU SA NJEGOVIM STANJEM.

579. Da bi se ovo moglo razumjeti, najprije nešto treba biti rečeno u svezi iskupljenja. Gospod je došao na svijet poglavito iz ova dva razloga, otkloniti paklove od anđela i ljudi, i proslaviti Svoje Ljudsko (tijelo). Jer, prije dolaska Gospodnjeg, paklovi su se toliko umnožili da su nasrtali na anđele nebeske, i također, ubacujući se između neba i svijeta, prepriječili komunikaciju Gospoda sa ljudima na zemlji; i tako nijedna Božanska Istina ili Dobro nisu mogli prijeći od Gospoda do čovječanstva. Posljedično tome, cijeloj ljudskoj rasi je prijetilo potpuno uništenje i, štoviše, anđeli više nisu mogli nastaviti svoje postojanje u njihovom integritetu.

[2]         Kako bi, prema tome, pakao mogao biti odbijen, i ovo predstojeće prokletstvo odvraćeno, Gospod je došao na svijet, i, otklonivši pakao, podjarmio ga i tako otvorio nebo. On je to napravio kako bi od tada nadalje mogao biti prisutan sa ljudima na zemlji, i spasiti one koji žive u skladu sa Njegovim zapovjedima, i posljedično tome ih preporoditi baš kao i spasiti; jer spašeni su oni koji su preporođeni. Ovo je ono što je naznačeno riječima kako svi, budući da su iskupljeni, mogu biti preporođeni; a budući da preporod i spasenje čine jedno, da svi mogu biti spašeni. Doktrina, prema tome, koju Crkva naučava, da ukoliko Gospod nije došao na svijet nitko ne bi mogao biti spašen, treba biti shvaćena na ovaj način, da ukoliko On nije došao na svijet nitko ne bi mogao biti preporođen.

[3]         Druga svrha zbog koje je Gospod došao na svijet je bila proslaviti Njegovo Ljudsko (tijelo); pošto je na ovaj način On postao Iskupitelj, Preporoditelj i Spasitelj na vijeke vjekova. Jer ne smije se pretpostaviti kako su iskupljenjem jednom izvršenim u svijetu, od tada na dalje svi bili iskupljeni; već da On neprestano iskupljuje one koji vjeruju u Njega i vrše Njegove zapovijedi. Više se, međutim, može vidjeti o ovim temama u poglavlju o Iskupljenju.

580. Svatko može biti preporođen u skladu sa njegovim stanjem; jer postupak se razlikuje u slučaju prostodušnih i učenih, i u slučaju onih sa različitim ambicijama i zaposlenjima. On je različit u slučaju onih koji studiraju izvanjski sadržaj Riječi i onih koji studiraju njezin unutarnji sadržaj; i u slučaju onih koji su u prirodnom dobru koje proizlazi od njihovih roditelja i onih koji su u prirodnom zlu. On se razlikuje također u slučaju onih koji su se od njihova djetinstva zagnjurili u ispraznosti svijeta i koji su ranije ili kasnije sebe odmaknuli od njih. Ukratko, on se razlikuje u slučaju onih koji sačinjavaju Gospodnju izvanjsku Crkvu i onih koji sačinjavaju Njegovu unutarnju Crkvu. Razlika je beskonačna, baš kao i u slučaju ljudskih lica i naklonosti; usprkos tome svatko može biti preporođen i spašen u skladu sa njegovim stanjem.

[2]         Da je ovo slučaj se može jasno vidjeti po sastavu nebesa, u koja dolaze svi preporođeni. Njih ima brojevno tri, najviše, srednje i najniže. U najviše idu oni koji su putem preporoda primili ljubav prema Gospodu; u srednje, oni koji imaju ljubav prema bližnjemu; a u najniže, oni koji prakticiraju izvanjsko dobročinstvo, i istovremeno priznaju Gospoda kao Boga, Iskupitelja i Spasitelja. Svi ovi su spašeni, ali na različite načine.

[3]         Svi mogu biti preporođeni i time spašeni pošto je Gospod sa Svojim Božanskim Dobrom i Istinom prisutan sa svakim čovjekom. Od ovog prisustva svatko ima život, i otud sposobnost razumjevanja i sposobnost htjenja, a ovima je nadodana slobodna volja u duhovnim stvarima. Ovi darovi ne nedostaju u nijednom čovjeku, a osigurana su također i sredstva za njihovu primjenu; za Kršćane se ova mogu pronaći u Riječi, a za Pogane u njihovoj pojedinačnoj religiji koja naučava kako postoji Bog, i razlaže odredbe u svezi dobra i zla. Iz svega ovoga slijedi da svatko može biti spašen; i posljedično tome da, ako čovjek nije spašen, greška nije Gospodnja već čovjekova, pošto on zakazuje u surađivanju sa Gospodom.

581. Bilo je ukazano u poglavlju o Iskupljenju da su iskupljenje i muka križa dvije različite stvari koje se ne smiju pobrkati; i da je Gospod, posredstvom obadvije, preuzeo na Sebe sposobnost i silu preporađanja i spašavanja čovječanstva. Iz prevladavajuće vjere sadašnje Crkve da je muka križa sačinjavala sâmo iskupljenje, nastale su legije odvratnih neistina u svezi Boga, vjere, dobročinstva, i ostalih tema koje su sa ovima povezane u neprekidnom lancu. Postoji, na primjer, vjerovanje kako je prokletsvo ljudske rase bilo određeno od strane Boga; da je On bio voljan povratiti se milosti time što je to prokletstvo bilo prebačeno na Sina, ili preuzeto od strane Sina; i da su jedino oni spašeni kojima je dodjeljena Kristova zasluga bilo predznanjem bilo uz pomoć predodređenja. Ova obmana je vodila do druge, naime, da su oni koji su obdareni sa tom vjerom trenutno preporođeni, bez ikakvog surađivanja na njihovoj strani; u stvari, da su oni tako izbavljeni od osude zakona, budući da se više ne nalaze pod zakonom, već pod milošću; a sve to, usprkos Gospodnje izjave:

‘Kako On neće otkloniti niti jedan potezić zakona.’  Matej 5:18, 19; Luka 16:17;

i Njegove zapovijedi Njegovim učenicima:

‘Da trebaju propovjedati pokajanje za opraštanje od grijeha.’  Luka 24:47; Marko 6:12;

i Njegovih izričitih riječi:

‘Blizu je kraljevstvo Božje: pokajte se, i vjerujte Evanđelju.’  Marko 1:15.

‘Evanđeljem’ je naznačeno, da oni mogu biti preporođeni i time spašeni. To ne bi bilo moguće ukoliko Gospod nije izvršio iskupljenje, to jest, ukoliko putem Njegovih borbi protiv pakla i Njegovih pobjeda nad njima On pakao nije lišio njegove sile, i ukoliko nije proslavio Svoje Ljudsko (tijelo), ili ga napravio Božanskim.

582. Promislite racionalno i onda mi recite kakva bi bila cijela ljudska rasa ako bi vjera današnje Crkve nastavila postojati. Ona naučava da su ljudi bili iskupljeni jedino mukom križa; da oni koji su obdareni Gospodnjom zaslugom nisu pod osudom zakona; i nadalje, da ova vjera, iako je čovjek u potpunom neznanju da li je ona u njemu ili nije, otpušta grijehe i preporađa; i da bi njegova suradnja u djelu vjere, dok mu se ona daje i ulazi u njega, uništila tu vjeru, i da bi pri tom bilo uništeno i njegovo spasenje, pošto bi on miješao svoju vlastitu zaslugu sa Kristovom. Svatko može reći, ponavljam, ako racionalno promisli, zar ovo ne bi rezultiralo u odbacivanju cijele Riječi, čije je temeljno učenje preporod uz pomoć duhovnog pranja od zala, i prakticiranjem dobročinstva. Štoviše, Dekalog, na kojem je preporod utemeljen, ne bi više koristio od papira koji se u prodavaonicima prodaje za zamatanje slatkiša. Religija bi bila ništa drugo nego čovjekovo jadikovanje kako je grešnik, uz zaklinjanje Boga Oca da se smiluje poradi muke Njegova Sina; time stvar jedino usana, i daha iz pluća, ne stvar djela, iz srca. Iskupljenje bi bilo ništa drugo do papinsko dopuštenje, ili ništa više od kažnjavanja jednog redovnika poradi cijele zajednice, što je uobičajena praksa.

             Ako bi vjera jedina preporađala čovjeka, a ne pokajanje i dobročinstvo, unutarnji čovjek, što je njegov duh koji živi nakon smrti, bi nalikovao izgorenom gradu, čije bi ruševine formirale izvanjskog čovjeka; ili bi nalikovao polju ili ravnici opustošenim od strane gusjenica ili skakavaca. Čovjek koji vjeruje u vjeru jedino se anđelima prikazuje poput onog koji čuva zmiju u njegovim grudima, koju prekriva kaputom da ju drugi ne bi vidjeli. On je također poput onog koji spava poput ovce u društvu vukova; ili poput onog koji se liježe na prekrasan poplun u noćnoj opravi ispletenoj od paukovih mreža. Onima koji imaju ovakvo vjerovaje, nakon smrti, kada su svi na nebu razlučeni pomoću njihova napretka u preporodu a svi u paklu uz pomoć njihova odbijanja da budu preporođeni, bi život bio ništa nego tjelesno postojanje, i tako poput života ribe ili raka.

IV. PREPOROD SE ODVIJA NA NAČIN PODUDARAN ONOM U KOJEM JE ČOVJEK ZAČET, NOŠEN U UTROBI, ROĐEN I ODGAJAN.

583. U čovjeku postoji neprestana korespondencija između onih stvari koje se događaju prirodno i onih koje se događaju duhovno, ili između onog što je učinjeno u tijelu i što je učinjeno u duhu. To je zato što je čovjek rođen duhovan s obzirom na njegovu dušu, i odjeven je sa onime što je prirodno, što formira njegovo prirodno tijelo; i kada je ovo odloženo na stranu, njegova duša, odjevena duhovnim tijelom, ulazi u svijet gdje su sve stvari duhovne, i tamo je združena sa sebi sličnima. Sada se duhovno tijelo mora formirati u prirodnom tijelu, a formirano je posredstvom istina i dobara koji su, kako utječu od Gospoda kroz duhovni svijet, primljeni od strane čovjeka unutarnje u takvim stvarima u njemu kakve su od prirodnog svijeta, koje se nazivaju civilnima i moralnima. Očigledno je, prema tome, kakva mora biti priroda njegovog formiranja. A pošto, kako je upravo bilo rečeno, u čovjeku postoji neprestana korespondencija između onog što se odvija prirodno i onog što se odvija duhovno, slijedi da stadiji duhovnog preporoda odgovaraju onima prirodnog začeća, trudnoće, rođenja i odgajanja. To je razlog zašto u Riječi prirodna rođenja naznačavaju duhovna rođenja, koja se odnose prema dobru i istini; jer štogod se pojavljuje u značenju Slova Riječi, koje je njezino prirodno značenje, uključuje i predstavlja nešto duhovno. U poglavlju o Svetom Pismu je bilo u potpunosti dokazano kako se u svakom dijelu značenja Slova Riječi nalazi duhovni smisao.

             Da prirodna rođenja spomenuta u Riječi uključuju duhovna rođenja je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘Zatrudnjeli smo, u mukama smo kao da rađamo… nismo porodili nikakvog duha spasenja.’  Izaija 26:18.

‘Rađaj, zemljo, u prisustvu Gospodnjem.’  Psalam 114:7.

‘Može li zemlja u jednom danu roditi… Zar bih Ja otvorio krilo materino a da ono ne rodi?’   Izaija 66:8-10.

‘Sin će biti u porođajnim mukama, a No će se pokidati.’   Ezekijel 30:16.

‘Trudovi porodiljski će doći na Efrajima, ali on je ludo čedo, jer ne ostaje potrebno vrijeme u utrobi sinova.’  Hošea 13:12, 13.

Postoje mnogi drugi slični odlomci. Pošto prirodna rođenja kada su spomenuta u Riječi, predstavljaju duhovna rođenja, a ova su od Gospoda, On se naziva Oblikovateljem, i Onim koji sazdava od utrobe majčine, kao što je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘Jehova, Koji te stvorio, Koji te od utrobe sazdao.’  Izaija 44:2.

‘On Koji me iz krila majčina izveo.’   Psalam 22:9.

‘Na Te se oslanjam od utrobe; Ti si mi zaštitnik od majčina krila.’   Psalam 71:6.

‘Slušajte Me… što se rodiste… iz trbuha… i nošeni ste od utrobe materine.’   Izaija 46:3; i iz drugih odlomaka.

Gospod se, prema tome, naziva Ocem, kao u:

Izaiji 9:6; 63:16; Ivanu 10:30; 14:8, 9;

a oni koji su u dobrima i istinama od Njega se nazivaju:

sinovima i rođenima od Boga, i između sebe braćom, Matej 23:8;

a Crkva se naziva:

majkom, Hošea 2:2, 5; Ezekijel 16:45.

584. Kako je sada očigledno da postoji korespondencija između prirodnih i duhovnih rođenja, slijedi da se začeće, trudnoća, rođenje i odgajanje ne pripisuju jedino novom rođenju, već su stanja koja ga u stvari prate; ali priroda ovih je izložena u pravilnom redosljedu u poglavlju o Iskupljenju. Na ovom mjestu je dovoljno reći kako je čovjekovo sjeme začeto iznutra u njegovom razumijevanju, formirano u volji i otud prenešeno u testise gdje sebe odjeva sa prirodnim pokrovom. Ono je na taj način prenijeto u utrobu i tako se pojavljuje u svijetu.

             Postoji, štoviše, korespondencija između čovjekovog preporoda i svih stvari u biljnom kraljevstvu; i u Riječi se, iz tog razloga, čovjek opisuje pomoću stabla, njegova istina pomoću sjemena a njegova dobrota pomoću plodova. Beskorisno stablo može tako reći biti iznova rođeno, i nakon toga donositi dobre plodove i dobro sjeme, kao što je očigledno iz kalemljenja i okuliranja; jer iako se isti sok izdiže iz korijena kroz deblo do cijepike ili izbojka, on se ipak tamo mijenja u dobar sok, i stablo čini dobrim. Slučaj je sličan u Crkvi sa onima koji su nakalemljeni na Gospoda, kao što On sam naučava u ovim riječima:

‘Ja Sam trs, vi loze. Tko ostaje u Meni i Ja u njemu, taj donosi mnogo roda… Ako čovjek ne ostane u Meni, izbace ga kao lozu i usahne… i bačen je u oganj.’    Ivan 15:5, 6.

585. Mnogi učenjaci su tvrdili kako postupak vegetacije ne samo stabala već također svih grmova, korespondira sa stadijima ljudskog rasta; prema tome ću o ovoj temi nadodati nešto u obliku priloga. U stablima i svim drugim subjektima biljnog kraljevstva ne postoje dva spola, muški i ženski, već je svaki subjekt u njemu muški. Zemlja jedina, ili tlo, je zajednička majka, i time tako reći žensko; jer ona prima sjemenje svih biljaka, otvara ih i nosi kao u utrobi. Ona ih zatim hrani i rađa, to jest, donosi ih na svjetlo dana, i nakon toga oblači i uzdržava.

[2]         Čim zemlja otvori sjeme, ono se začinje iz svog korijena, koji je poput srca, i iz njega šalje sok, poput krvi, i tako formira određenu vrstu tijela snabdjevenog sa organima. Sam kličak je tijelo biljke, a grane sa njihovim grančicama su njegovi udovi. Lišće koje izbacuje odmah nakon svoga rođenja je namjesto pluća; jer kao što srce bez pluća niti stvara pokret niti osjet, i tako ne dodjeljuje život čovjeku, tako isto niti sâm korijen, bez lišća, ne uzrokuje rast stabla ili grma. Cvjetovi koji prethode plodu su sredstva za pročišćavanje biljnog soka, koji je krv, i odvajanja grubljih od čišćih dijelova. Oni također formiraju unutar sebe, za upliv tih čišćih supstanci, novu i nježniju stabljiku kroz koju može teći pročišćeni biljni sok, i tako pokreću i uzastopnim koracima formiraju plod koji se može usporediti sa testisom, u kojem je formirano novo sjeme. Vegetativna duša, ili njezina plodna suština, koja je unutarnje vodeći princip u svakoj čestici biljnog soka, proizlazi jedino iz topline duhovnog svijeta. Ova toplina, kako proizlazi iz duhovnog sunca u tom svijetu, ima stalnu sklonost ka rađanju, i time ka nastavku stvaranja; a pošto ona ima suštinsku sklonost prema rađanju čovjeka, ona prema tome u svemu što stvara uzrokuje određenu sličnost sa čovjekom.

[3]         Da nitko ne bi trebao biti iznenađen izjavom kako su subjekti u biljnom kraljevstvu jedino muški, i da je zemlja jedina, ili tlo, poput zajedničke majke, ili kao žensko, ovo će biti ilustrirano onim što je slučaj među pčelama. Ove, u skladu sa Swammerdamom u njegovoj ‘Bibliji Prirode’, imaju samo jednu zajedničku majku, od koje je proizvedeno potomstvo cijele košnice. Ako ova mala stvorenja imaju jedino jednu zajedničku majku. Zašto ne i sve biljke?

[4]         Da je zemlja zajednička majka se može također duhovno ilustrirati. To je ilustrirano ovom činjenicom, da u Riječi ‘zemlja’ predstavlja Crkvu, a Crkva je zajednička majka, kako se također i naziva u Riječi. Da ‘zemlja’ predstavlja Crkvu je ukazano u Otkrovenju Otkrivenom, br. 285, 902. Štoviše, zemlja ili tlo može prodrijeti do najunutarnijeg u sjemenu, čak do njegove plodne sluštine, te ovu može iznijeti na vidjelo i razasuti, pošto svaka čestica tla ili prašine ispušta iz svoje suštine nešto nježno poput zračenja, što ima silu prožimanja. Ovo se događa zahvaljujući aktivnoj sili topline koja proizlazi iz duhovnog svijeta.

586. Da čovjek može biti preporođen jedino uzastopnim stadijima se može ilustrirati pomoću svih stvari, općenito i pojedinačno, koje postoje u prirodnom svijetu. Stablo ne pristiže do zrelosti samo u jedan dan; već raste najprije iz njegova sjemena, nakon toga iz svoga korijena, i onda iz njegove mladice odakle je formiran njegov kličak. Iz ovog proizlaze grane sa njihovim lišćem, i konačno cvjetovi i plod. Niti usjev pšenice ili ječma ne doseže stadij žetve u jedan dan. Kuća nije izgrađena u jedan dan; niti čovjek zadobija svoj puni tjelesni stas u dan, a još manje stas mudrosti; niti je Crkva ustanovljena i usavršena u jedan dan. Nikakav napredak do cilja nije moguć ukoliko nema početak odakle započinje. Oni koji razmišljaju o preporodu drugačije ne znaju ništa o dobročinstvu i vjeri, i rastu svakog od njih u skladu sa čovjekovim surađivanjem sa Gospodom. Očigledno je, prema tome, da se preporod odvija na način koji je podudaran onom u kojem je čovjek začet, nošen u utrobi majke, rođen i odgajan.   

V. PRVI ČIN NOVOG ROĐENJA, ŠTO JE ČIN RAZUMIJEVANJA, SE NAZIVA PONOVNO FORMIRANJE; A DRUGI, ŠTO JE ČIN VOLJE I OTUD RAZUMIJEVANJA SE NAZIVA PREPOROD.

587. Pošto se ovdje i u člancima koji slijede obrađuju ponovno formiranje i preporod, gdje je ponovno formiranje pripisano razumijevanju a preporod volji, nužno je upoznati se sa različitostima između razumijevanja i volje. Kako su ove bile opisane iznad u br. 397, preporučljivo je to pročitati ponovno prije samog sadržaja ovog članka. U tom broju je bilo ukazano da su zla u kojima se čovjek rađa usađena u volji prirodnog čovjeka, i da volja podstiče razumijevanje da im bude naklonjeno razmišljanjem koje je u skladu sa njom. Prema tome, da se čovjek može preporoditi, nužno je da to bude učinjeno uz pomoć razumijevanja, kao putem posrednog uzroka; a to je ostvareno podukom koju razumijevanje prima, najprije od učitelja i roditelja, a nakon toga čitanjem Riječi, iz propovjedi, knjiga i razgovora. Što razumijevanje na taj način prima se naziva istinama, tako da je isto ako se kaže da je ponovno formiranje ostvareno posredstvom razumijevanja ili posredstvom istina koje ono prima. Jer istine podučavaju čovjeka u koga i u što treba vjerovati, i također što treba činiti, budući da štogod čovjek čini, on čini iz volje u skladu sa razumijevanjem. Pošto je, dakle, čovjekova volja od rođenja zla, a razumijevanje podučava što je zlo a što dobro, a on ima sposobnost željeti, ili ne željeti, bilo jedno ili drugo, slijedi kako on mora biti ponovno formiran posredstvom razumijevanja. Toliko dugo koliko vidi i priznaje u svom vlastitom umu da je zlo zlo, i da je dobro dobro, i razmišlja kako dobro treba biti odabrano, to stanje se naziva ponovno formiranje; ali kada on odluči odbaciti zlo i činiti dobro, onda započinje stanje preporoda.

588. Čovjek je u svrhu preporoda obdaren sa sposobnošću uzdignuća njegovog razumijevanja skoro do svjetla u kojem se nalaze anđeli nebeski, da može vidjeti što treba željeti i time činiti kako bi bio vremeno uspješan u ovom životu i nakon smrti blažen do vječnosti. On postaje uspješan i blažen ako za sebe priskrbi mudrost, i svoju volju drži podređenu njoj; ali on postaje jadan i nesretan ako svoje razumijevanje podredi rukovodstvu njegove volje. To je zato što je volja od rođenja sklona opakostima, čak ogromnim opakostima. Ukoliko, onda, ona ne bi bila ograničena razumijevanjem, čovjek bi, ostavljen slobodi svoje volje, jurio u ogromna zla; a iz divlje prirode koja mu je prirođena bi pljačkao i ubijao, zadovoljavajući svoje požude, sve koji mu nisu naklonjeni i koji ne udovoljavaju njegovim požudama.

             Štoviše, ukoliko razumijevanje ne bi moglo biti usavršeno odvojeno, i volja njegovim posredstvom, čovjek ne bi bio čovjek već zvijer; jer bez tog odvajanja, i uzdignuća razumijevanja iznad volje, on ne bi bio sposoban razmišljati i govoriti iz misli, već jedino ispuštati zvukove koji izražavaju njegove osjećaje. On ne bi bio sposoban djelovati iz razuma, već iz instinkta; a još manje bi bio u stanju znati stvari koje pripadaju Bogu, i Boga Osobno njihovim posredstvom, i tako biti sjedinjen sa Bogom, i živjeti zauvijek. Jer čovjek razmišlja i želi kao sam od sebe; a ovo ‘kao sam od sebe’ je uzajaman element u sjedinjenju; jer sjedinjenje nije moguće bez uzajamnosti, budući da se aktivan ne može sjediniti sa pasivnim bez prihvaćanja ili odgovarajućeg djelovanja. Bog jedini djeluje, a čovjek dozvoljava da se nad njime sprovodi djelovanje i surađuje potpuno naizgled kao sam od sebe, iako unutarnje od Boga. Iz pravilne percepcije ovih istina se može vidjeti priroda ljubavi čovjekove volje, ako je uzdignuta posredstvom razumijevanja, i njezina priroda ako nije tako uzdignuta; i tako čovjekova priroda.

589. Treba znati da je sposobnost uzdignuća razumijevanja čak do inteligencije u kojoj se nalaze anđeli nebeski, od stvaranja usađena u svakom čovjeku, zlom baš kao i dobrom, zaista, u svakom vragu u paklu; jer svi u paklu su jednom bili ljudi. Ovo mi je često bilo ukazano pomoću stvarnog iskustva. Vragovi, međutim, nisu inteligentni već suludi po pitanju duhovnih stvari pošto oni ne žele dobro već zlo; i posljedično tome odbijaju znati i razumjeti istine, pošto su istine naklonjene dobru i protivne su zlu. To je također očigledno iz ovog, da je prvi stadij novog rođenja primitak istina u razumijevanje; a drugi voljnost djelovati u skladu sa njima, i na kraju ih prakticirati. Za nikog se, međutim, ne može reći kako je ponovno formiran samo znanjem o istinama; jer čovjek, sposobnošću uzdignuća njegovog razumijevanja iznad ljubavi njegove volje, može shvatiti istine, i također govoriti, naučavati i propovjedati ih; ali ponovno je formiran onaj čovjek koji je u osjećaju za istinu same istine radi. Jer ovaj osjećaj sebe sjedinjuje sa voljom, i kako se povećava, on sjedinjuje volju sa razumijevanjem, i onda započinje preporod. Kako preporod nakon toga napreduje i doveden je do savršenstva će biti rečeno u onome što slijedi.

590. Priroda čovjeka čije je razumijevanje bilo uzdignuto, dok njegova volja nije bila uzdignuta njegovim posredstvom, se može ilustrirati pomoću poredbi. On je poput orla koji visoko leti; ali čim ugleda ispod ikakav plijen, poput živadi, mladih labudova ili čak novorođene jagnjadi, on se obrušava dolje i rastrgne ih. On je također poput preljubnika koji drži kurtizanu sakrivenu u sobi; i koji se ponekad uspinje do gornjih djelova kuće i u prisutnosti svoje žene razgovara poučno sa posjetiocima na temu čednosti, a onda se sjuri dolje od svoga društva te svoje požude zadovoljava sa kurtizanom. On je također poput barskih mušica koje u roju kruže oko glave galopirajućeg konja, no koje slete čim konj miruje i sebe zakopavaju u kaljužu. Takav je čovjek čije je razumijevanje uzdignuto, ali čija ljubav volje ostaje potopljena u dubinama, uronjena u nečiste stvari prirode i požude osjetila. Pošto takvi ljudi imaju sjajno razumijevanje koje je nalik mudrosti, dok je njihova volja protivna onome što je mudro, oni se mogu usporediti sa zmijama koje imaju blješteće krljušti, i otrovnim bubama koje svjetlucaju poput zlata; također sa sumpornim svjetlom u močvarama, i gnjilim drvetom i sličnim supstancama koje isijavaju fluorescentni sjaj.

             Neki od njih mogu hiniti anđele svjetla, i među ljudima na zemlji i, nakon smrti, među anđelima nebeskim; ali nakon kraćeg ispitivanja sa njih je skinuta njihova odjeća a oni bačeni dolje goli. Djelovanje ovakve vrste se ne može izvršiti nad njima dok su u svijetu pošto njihov duh nije otvoren već prekriven sa maskom, poput glumaca na pozornici. Oni mogu imitirati anđele svjetla u licu i govoru pošto, a ovo može služiti kao dokaz, mogu uzdignuti njihovo razumijevanje skoro do anđeoske mudrosti, kao što je bilo rečeno iznad. Kako se čovjekovo unutarnje i vanjsko mogu na taj način suprotstavljati jedno drugome, i budući da je tijelo odbačeno nakon smrti, a duh ostaje, sada je očigledno da mračan duh može prisvojiti svijetao izraz lica i naprasit može biti šarmantan u govoru. Prema tome, prijatelju moj, formiraj svoj sud o ljudima ne po njihovim usnama, već po njihovom srcu, ne iz njihovih riječi već iz njihovih djelovanja; jer Gospod kaže:

‘Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve?’   Matej 7:15, 16.

VI. NAJPRIJE MORA BITI PONOVNO FORMIRAN UNUTARNJI ČOVJEK, A VANJSKI NJEGOVIM POSREDSTVOM; I NA OVAJ NAČIN JE ČOVJEK PREPOROĐEN.

591. Da najprije mora biti preporođen unutarnji čovjek, i posredstvom njega vanjski, je doktrina na kojoj se obično inzistira u Crkvi današnjih dana; ali se pod unutarnjim čovjekom ne naučava ništa drugo nego vjera kako Bog Otac pripisuje zaslugu i pravednost Svoga Sina, i šalje Svetog Duha. Vjeruje se kako ova vjera sačinjava unutarnjeg čovjeka, iz kojeg proizlazi vanjski ili moralni prirodni čovjek, koji formira jedan privjesak za njega, sasvim nalik repu kod konja ili krave, ili u pauna ili rajske ptice, koji se proteže dolje do stopala ali se ne ujedinjuje sa njima; jer tvrdi se kako dobročinstvo prati tu vjeru, ali ako bi dobročinstvo ušlo iz čovjekove volje, vjera je uništena. Pošto, međutim, Crkva današnjih dana ne poznaje drugog unutarnjeg čovjeka osim ovog, za Crkvu ne postoji unutarnji čovjek; jer nitko ne zna da li mu je ta vjera bila dana ili ne. Štoviše, bilo je ukazano iznad da ona ne može biti dana, i posljedično tome je samo izmišljotina. Slijedi, prema tome, da za one koji su u današnje vrijeme sebe potvrdili u toj vjeri ne postoji unutarnji čovjek, već jedino prirodan čovjek koji je od rođenja ispunjen raznoraznim zlom u svem izobilju. Također se tvrdi kako preporod i posvećivanje tu vjeru prate sami od sebe, i da čovjekovo surađivanje, pomoću kojeg jedinog je preporod doista ostvaren, mora biti isključeno. Iz tog razloga znanje o preporodu nije moguće steći u Crkvi današnjih dana, iako Gospod kaže da nitko tko nije ponovno rođen ne može vidjeti kraljevstvo Božje.

592. U Novoj Crkvi, međutim, postoji potpuno drugačija ideja o unutarnjem i vanjskom čovjeku. Unutarnji čovjek je od volje, pod čijim utjecajem čovjek razmišlja kada je kod kuće i ostavljen samom sebi; ali izvanjski čovjek se sastoji od djelovanja i govora koji proizlaze iz njega u društvu, time izvan kuće; tako da je unutarnji čovjek dobročinstvo, pošto je dobročinstvo od volje, i istovremeno je vjera, koja je od misli. Njih obadvoje prije preporoda formiraju prirodnog čovjeka, koji tako ima unutarnje i vanjsko, kao što je očigledno iz činjenice da čovjek može ne djelovati i govoriti u društvu ili van kuće kao što čini kada je ostavljen samome sebi ili kod kuće. Ova podjela postoji pošto civilni zakoni propisuju kazne za one koji čine loše stvari i nagrađuje one koji čine dobre stvari; i tako ljudi sebe prisiljavaju razdvojiti vanjskog čovjeka od unutarnjeg, jer nitko ne želi biti kažnjen, nego svatko želi biti nagrađen i primiti bogatstva i počasti; a čovjek ne izbjegava kazne i ne zadobija nagrade ukoliko ne živi u skladu sa tim zakonima. Otud je da su moralnost i dobronamjernost pronađeni u vanjštinama onih koji ih nimalo nemaju u nutrinama. To je izvor sveg licemjerstva, laskanja i pretvaranja.

593. Ova podjela prirodnog čovjeka na dvije forme je jedna stvarna podjela i volje i misli; jer sva čovjekova djelovanja proizlaze iz volje, a sav njegov govor iz misli. Na taj način on ispod prve formira drugu volju, i slično tome drugu misao; ali i dalje obadvoje sačinjavaju prirodnog čovjeka. Ova druga volja koja je formirana od strane čovjeka se može nazvati tjelesnom voljom, pošto pokreće tijelo djelovati moralno; i ova druga misao se može nazvati plućnom mišlju, pošto ona pokreće jezik i usne govoriti takve stvari koje su od razumijevanja. Ova misao i ova volja zajedno se mogu usporediti sa tankom kožicom koja prianja uz unutrašnjost kore drveta, i membranom koja prianja uz ljusku jajeta. Unutarnji prirodni čovjek je unutar njih, i ako je ovaj zao, može se usporediti sa drvom gnjilog drveta oko kojeg kora sa svojom tankom kožicom izgleda potpuna, i također sa pokvarenim jajetom unutar bijele ljuske.

             Sada će biti opisana priroda koju unutarnji prirodni čovjek ima prilikom rođenja. Njegova volja je sklona zlu svake vrste, a njegova misao, koja izvire u volji, je jednako tako sklona neistinama svake vrste. To je, dakle, unutarnji čovjek koji mora biti preporođen; jer ukoliko to nije učinjeno, ne postoji ništa drugo osim mržnje prema svim stvarima koje pripadaju dobročinstvu, i bijes protiv svih stvari vjere. Otud slijedi da najprije mora biti preporođen unutarnji prirodni čovjek, jer to je u skladu sa redom. Preporoditi unutarnjeg čovjeka posredstvom vanjskog je protiv reda; jer unutarnji je duša unutar vanjskog, ne samo općenito, već i u svakoj pojedinosti. On je posljedično tome u svakoj riječi koju vanjski čovjek izgovara, iako čovjek toga nije svjestan. To je razlog da anđeli percipiraju prirodu čovjekove volje iz jednog jedinog djela, i prirodu njegove misli iz jedne jedine riječi, bili ovi pakleni ili nebeski. Tako oni odmah poznaju cijelog čovjeka, percipirajući pomoću tona njegovog glasa osjećaj njegove misli, i pomoću kretnji ili od forme koju preuzima njegovo djelovanje, ljubav njegove volje. Ove stvari anđeli percipiraju, bez obzira koliko čovjek može hiniti Kršćanina i moralnog građanina.

594. Čovjekov preporod je opisan u Ezekijelu pomoću suhih kostiju koje su najprije bile obučene sa tetivama, onda sa mesom i kožom, i konačno je u njih bio udahnut duh, tako da su oživjele, pogl. 37:1-14. Da je preporod bio reprezentiran pomoću ovih stvari je očigledno iz riječi:

‘Ove kosti su sav dom Izraelov.’   stih 11.

U istom poglavlju je poredba također napravljena sa grobovima, jer stoji zapisano:

‘Da će otvoriti njihove grobove, i izvesti ih iz njihovih grobova, i dovesti ih u zemlju Izraelsku.’  stihovi 12-14.

Zemlja Izraelska, ovdje i na drugim mjestima, naznačava Crkvu. Preporod je bio reprezentiran posredstvom kostiju i grobova pošto se nepreporođeni čovjek naziva mrtvim, a preporođeni živim; jer u potonjem je duhovni život, ali u prijašnjem je duhovna smrt.

595. U svakoj stvorenoj stvari na svijetu, bila ona živa ili mrtva, postoji unutarnje i vanjsko; jedno nikad ne postoji bez drugoga, kao što ni jedna posljedica ne može postojati bez uzroka. Svaka stvorena stvar je cijenjena poradi njezine unutarnje dobrote, i smatra se za malovrijednu srazmjerno njezinoj unutarnoj opakosti. Svaki mudri čovjek na zemlji, i svaki anđeo na nebu, formira svoj sud u skladu sa ovim pravilom.

             Priroda nepreporođenog čovjeka, i ona preporođenog, se može ilustrirati poredbama. Nepreporođeni čovjek, koji prisvaja izgled moralnog građanina i Kršćanina, se može usporediti sa lešom koji, iako može biti omotan u mirodije, i dalje ispušta smrad koji prodire u nosnice i škodi mozgu. On se također može usporediti sa mumijom, koja je prekrivena zlatom, ili položena u srebrni kovčeg; ali kada se čovjek u nju zagleda, prikazuje se leš groznog izgleda.

[2]         On se također može usporediti sa kostima ili skeletima u grobnici izgrađenoj od obojanog mramora, i ukrašenoj sa drugim skupim materijalima. On se također može usporediti sa bogatašem koji je bio odjenut u grimizan i skupocjen lan, čija je unutrašnjost usprkos tome bila paklena, Luka 16. On se nadalje može usporediti sa otrovom koji je zaslađen šećerom; sa kukutom kada cvate; a plodovima sjajne kore čija su središta pojeli crvi; i sa ojedinom prekrivenom sa plasterom i nakon toga sa tankom kožicom, ispod koje nije ništa drugo nego pokvarena materija.

             Ukratko, unutrašnjost takvih osoba se može prosuditi prema vanjštini, ali jedino od strane onih čija vlastita unutrašnjost nije dobra, i koji, prema tome, sude u skladu sa prividom. Drugačije je, međutim, na nebu; jer kada je promjenjivo tijelo koje omotava duh, i koje se spremno okreće od zla prema dobru, odvojeno smrću, onda ostaje unutrašnjost, budući da ona formira čovjekov duh. On se sada na udaljenosti pojavljuje poput zmije koja je svukla svoju kožu, ili poput gnjile cjepanice lišene njezine kore ili vanjskog pokrova u kojem je jednom sijala.

[3]         Sa preporođenim čovjekom je drugačije. Njegovo unutarnje je dobro, dok je njegovo vanjsko kao i u drugih, ali se razlikuje od onog u nepreporođenog čovjeka kao što se nebo razlikuje od pakla, jer u njemu je duša od dobra. Nema nikakve veze da li je on plemić i živi u palači u kojoj ima pratnju i poslužuju ga sluge, ili pak živi u kolibi sa jedino jednim dječakom koji mu služi; niti zbilja ima ikakve veze da li je on nadbiskup, odjeven u grimizno ruho i svećeničku mitru, ili pastir sa nekoliko ovaca u šumi, koji na sebi ima svoj šupljikav seljački kaput i kapuljaču od kozjeg krzna. Zlato je i dalje zlato bilo da svjetluca kada se prinese svjetlu vatre, ili je zacrnjeno dimom, da li je pretopljeno u prekrasnu formu poput one u djeteta, ili u odbojnu formu poput one u miša. Miševi su, međutim, kad su napravljeni od zlata i postavljeni u blizinu kovčega bili također prihvaćeni i služili su u svrhu pomirne žrtve, 1 Samuel 6:3-5 i naknadni stihovi; jer zlato predstavlja unutarnje dobro. Dijamant i rubin kada se izvade iz rudnika, u bilo kojem matriksu bili pronađeni, imaju svoju unutarnju ili svojstvenu vrijednost poput onih na ogrlici kraljice; i tako dalje. Otud je očigledno da vanjsko izvodi svoju vrijednost iz unutarnjeg, a ne unutarnje iz vanjskog. 

VII. KADA SE OVO DOGODI ONDA NASTAJE BORBA IZMEĐU UNUTARNJEG I VANJSKOG ČOVJEKA; I ONDA KOJIGOD POBJEDI VLADA NAD ONIM DRUGIM.

596. Borba tada nastaje pošto je unutarnji čovjek ponovno formiran posredstvom istina, a od onih koje i dalje preostaju u vanjskom ili prirodnom čovjeku, on vidi što je zlo i neistinito. Stoga nesklad najprije nastaje između nove volje iznad i stare volje ispod, i također između njihovih pojedinačnih užitaka. Jer vrlo je dobro poznato kako je tijelo protivno duhu, i duh tijelu; i da tijelo sa njegovim požudama mora biti podređeno prije nego duh može djelovati i čovjek postati nov. Nakon ovog nesklada između dvije volje se pojavljuje borba koja se naziva duhovnom kušnjom; ali ova kušnja ili borba se ne odvija između dobra i zla, već između istina dobra i neistina zla. Jer sâmo dobro se ne može boriti, nego se bori posredstvom istina; niti se zlo može boriti samo od sebe, već posredstvom svojih vlastitih neistina. Slično se volja sama od sebe ne može boriti, već ona to čini posredstvom razumijevanja, gdje njezine istine počivaju.

[2]         Čovjek pretpostavlja kako je ovo borba jedino u njemu, koju osjeća kao grižnju savjesti; pa ipak to su Gospod i vrag, to jest, pakao, koji se bore u njemu, i natječu se za vlast nad njime, ili tko će ga posjedovati. Vrag, ili pakao, napada na njega i priziva zlo u njemu, dok ga Gospod brani i priziva dobro. Iako se ova borba odvija u duhovnom svijetu, ipak se vodi unutar čovjeka između istina dobra i neistina zla koje su u njemu. On se, prema tome, treba boriti u potpunosti kao sam od sebe, pošto uživa slobodnu volju djelovati sa Gospodom ili sa vragom; on djeluje sa Gospodom ako nastavlja u istinama koje izviru iz dobra, a sa vragom ako nastavlja sa neistinama koje izviru iz zla. Otud slijedi da kojigod pobijedi, bilo unutarnji bilo vanjski čovjek, taj vlada nad drugime. Oni su poput dva neprijateljska kralja koji se bore koji će biti vladar nad kraljevstvom onog drugog; onaj koji pobijedi uzima kraljevstvo i podređuje njegove stanovnike svojoj vlasti. U ovom slučaju, stoga, ako unutarnji čovjek pobijedi, on stječe vlast, i podređuje sva zla vanjskog čovjeka, i preporod se nastavlja; ali ako vanjski čovjek pobijedi, on stječe nadmoć, i raspršuje svo dobro vanjskog čovjeka, i tako je sva mogućnost preporoda uništena.

597. U današnje vrijeme je poznato kako postoje kušnje, ali jedva itko zna njihov izvor i prirodu, i koje dobro čine. Njihov izvor i priroda su bili ukazani iznad, i također dobro koje čine, naime, da kada unutarnji čovjek pobjeđuje, vanjski čovjek je podređen. Kada se ovo dogodi požude su raspršene i osjećaji dobra i istine su usađeni umjesto njih, i tako su raspoređeni da dobro i istinu koje čovjek želi i misli on može također prakticirati i govoriti iz srca. Štoviše, posredstvom pobjede nad vanjskim čovjekom, on postaje duhovan, i onda ga Gospod združuje sa anđelima nebeskim, koji su svi duhovni.

             Kušnje nisu bile shvaćene, i jedva da je itko poznavao njihov izvor i prirodu, i koje dobro čine, pošto do sada Crkva nije bila u istinama; i zaista nitko ne može biti ukoliko direktno ne pristupa Gospodu, odbaci staru vjeru i prihvati novu. Iz ovog razloga nikome nije bilo dozvoljeno iskusiti bilo kakve duhovne kušnje vjekovima, u stvari od vremena kada je Sabor u Nikeji uveo vjeru o tri Boga; jer da je ikome bilo dozvoljeno, on bi istog časa podlijegao, i tako bi sebe uronio dublje u pakao. Grizodušje za koje se kaže kako prethodi vjeri sadašnjih dana nije kušnja. Ja sam o ovoj stvari ispitivao mnoge i oni su rekli da je to samo riječ, koja ne prenosi ništa osim možda prostodušnim umovima plašljivo predosjećanje paklene vatre.

598. Nakon što je čovjek prošao kroz kušnje, on je po pitanju njegovog unutarnjeg čovjeka u nebu, dok po pitanju svog vanjskog čovjeka on ostaje u svijetu. Prema tome, posredstvom kušnji je u njemu ostvareno sjedinjenje neba i svijeta; i onda Gospod, Koji prebiva sa njime, vlada njegovim svijetom iz neba u skladu sa redom. Obrnuto se događa ako čovjek ostaje prirodan, jer on onda žudi vladati nebom iz svijeta. Svatko tko je u ljubavi spram vladanja nad drugima iz ljubavi prema sebi, postaje takve prirode. Ako je on iznutra ispitan pokazat će se kako ne vjeruje u nikakvog Boga, već jedino u sebe samog; i nakon smrti, on vjeruje kako je Bog svatko tko nadvisuje druge u snazi i moći. Ovo je ludilo koje prevladava u paklu gdje se proširilo do takve mjere da neki sebe nazivaju Bogom Ocem, neki Bogom Sinom, a neki Bogom Svetim Duhom, a neki među Židovima sebe nazivaju Mesijom. Iz ovog je očigledno što čovjek postaje nakon smrti ako prirodni čovjek nije preporođen, i do čega bi ga dovela njegova obmana da nova Crkva nije bila uspostavljena od strane Gospoda, u kojoj se naučavaju prave istine. To je naznačeno sljedećim Gospodnjim riječima:

‘Na kraju vijeka, to jest, na kraju sadašnje Crkve, će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta  sve do sada, a neće je ni biti. I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio.’  Matej 24:21, 22.

599.  U borbama ili kušnjama ljudi Gospod ostvaruje pojedinačno iskupljenje, baš kao što je On ostvario generalno iskupljenje kada je bio na svijetu. Njegovim borbama i kušnjama na svijetu Gospod je proslavio Svoje Ljudsko (tijelo), to jest, učinio ga je Božanskim. Slično je u današnje vrijeme sa svakim pojedincem za vrijeme njegovih kušnji, On se bori za njega, i nadvladava paklene duhove koji nasrću na njega, i nakon kušnji ga proslavljuje, to jest, čini ga duhovnim. Gospod je, nakon njegovog univerzalnog iskupljenja, doveo u red sve stvari i na nebu i u paklu. Slično, sa čovjekom nakon kušnji, On dovodi u red sve stvari u njemu koje pripadaju nebu i svijetu. Gospod nakon iskupljenja uspostavlja Novu Crkvu; on također uspostavlja u čovjeku one stvari koje pripadaju Crkvi, i čini ga Crkvom u pojedinačnom slučaju. Gospod nakon kušnji daje mir onima koji vjeruju u Njega; jer On je rekao:

‘Mir vam ostavljam, mir vam Svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.’   Ivan 14:27.

Slično tome, On nakon kušnji daje čovjeku percepciju mira, to jest, radost uma i utjehu. Na taj način je očigledno da je Gospod Iskupitelj do vječnosti.

600. Situacija u kojoj unutarnji čovjek prolazi preporod dok vanjski ostaje nepreporođen, se može usporediti sa pticom koja lebdi u zraku, i nema mjesto na koje bi sletjela na suhom tlu već jedino u močvari, koja vrvi od zmija i žaba; zato ona nastavlja letjeti i umire. Može se također usporediti sa labudom koji pliva sred oceana, koji ne može doseći obalu i napraviti gnijezdo; tako da liježe svoja jaja u vodi, gdje ih proždiru ribe; i sa vojnikom koji stoji na zidu, koji, kada je ovaj podrovan, pada naglavačke i nestaje u ruševinama; i prekrasnim drvetom koje je presađeno u siromašno tlo, gdje gomile crviju proždiru njegov korijen, tako da se ono suši i umire; i također sa kućom bez temelja, i potpornim stupom bez postolja. Takav je unutarnji čovjek kada je jedini ponovno formiran bez vanjskog; jer onda on nema temelja na kojem mogu počivati njegova dobra djela.   

VIII. PREPOROĐENI ČOVJEK IMA NOVU VOLJU I NOVO RAZUMIJEVANJE.

601. Da je čovjek koji je bio preporođen obnovljen ili novi čovjek to je poznato u sadašnjoj Crkvi, i iz Riječi i putem logičkog razmišljanja. Riječ to naučava u ovim odlomcima:

‘Načinite sebi novo srce i nov duh! Zašto da umirete, dome Izraelov?’   Ezekijel 18:31.

‘Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh Svoj udahnut ću u vas.’ Ezekijel 36:26, 27.

‘Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu… Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta.’         2 Korinćanima 5:16, 17.

‘Novo srce’ ovdje naznačava novu volju, a ‘novi duh’ novo razumijevanje; jer ‘srce’, u Riječi, predstavlja volju, a ‘duh’, kada je sjedinjen sa srcem, predstavlja razumijevanje. Ako se logički razmisli jasno je da preporođeni čovjek ima novu volju i novo razumijevanje; jer ove dvije sposobnosti čine čovjeka, i ove su one koje se preporađaju; prema tome, one određuju istinski karakter svakog čovjeka. Onaj je loš čovjek čija je volja loša, a on je još lošiji ako joj je njegovo razumijevanje sklono. S druge strane, čovjek je dobar ako je njegova volja dobra, a još bolji ako joj je njegovo razumijevanje sklono. Religija jedina obnavlja i preporađa čovjeka, jer religija okupira najviše mjesto u ljudskom umu, i vidi ispod sebe civilne stvari koje pripadaju svijetu. Ona također prolazi kroz ove, kao što čisti biljni sok prolazi kroz stablo do samog vrha, i sa svoje uzvišene pozicije razmatra što je prirodno, kao što čovjek sa tornja ili planinskog vrhunca razmatra ravnice koje se nalaze ispod.

602. Treba znati, međutim, da se čovjek, s obzirom na njegovo razumijevanje, može uzdignuti skoro do svjetla kojeg uživaju anđeli nebeski; ali ukoliko se on ne uzdigne također s obzirom na njegovu volju, on je i dalje stari čovjek a ne novi. Bilo je ukazano iznad kako razumijevanje uzdiže volju sve više i više do istog nivoa sa sobom. Na račun toga je da je preporod uglavnom pripisan volji, a sekundarno razumijevanju; jer razumijevanje u čovjeku je poput svjetla u svijetu, a volja je poput topline tamo; a dobro je poznato kako svjetlo bez topline ne oživljava i ne promiče rast, nego da je to rezultat svjetla u sjedinjenju sa toplinom. Razumijevanje je također, s obzirom na niži predio uma, u stvari na svjetlu svijeta, a s obzirom na viši predio, na nebeskom svjetlu; i prema tome, da volja nije uzdignuta iz nižeg predjela u viši, i tamo sjedinjena sa razumijevanjem, on ostaje u svijetu. Razumijevanje onda leti prema gore i prema dolje; ali svake noći se ono spušta do volje ispod i tamo počiva, i njihovo sjedinjenje, poput onog između muža i kurtizane, stvara ružno potomstvo. Iz ovog je očigledno da ukoliko čovjek nema novu volju i novo razumijevanje on nije preporođen.

603. Ljudski um je podijeljen na tri predjela; najniži se naziva prirodnim, srednji duhovnim, a najviši božanstvenim. Čovjek je uz pomoć preporoda uzdignut iz najnižeg ili prirodnog predjela u viši ili duhovni, a posredstvom ovog u božanstveni. Biti će ukazano u sljedećem članku da postoje tri predjela uma. I iz tog razloga je da se nepreporođeni čovjek naziva prirodnim, a preporođeni, duhovnim. Očigledno je, prema tome, da je um preporođenog čovjeka uzdignut u duhovni predio; i tamo, kao iz više stanice, on vidi što se događa u nižem ili prirodnom umu.

             Da postoje viši i niži predio u ljudskom umu to svatko može vidjeti i priznati samo ako malo obrati pažnju na svoje vlastite misli. Jer on vidi ono o čemu razmišlja, i sukladno tome kaže kako je mislio, ili misli, o ovome ili onome; to ne bi bilo moguće ukoliko ne bi postojala unutarnja misao, koja se naziva ‘percepcija,’ koja gleda u nižu, koja se jednostavno naziva, ‘misao.’ Sudac, kada sluša ili čita dugi popis slučajeva navedenih od strane advokata, iste razmatra iz višeg predjela svoga uma, i tako ih vidi kao jednu generalnu ideju. On zatim otud gleda dolje u niži predio prirodne misli, tamo uređuje svoje argumente u pravilan red, i, u skladu sa uzvišenijim pogledom na predmet, daje svoje mišljenje i proglašava presudu. Svatko zna da čovjek može, u trenutak ili dva, promisliti i formirati zaključak o stvarima koje ne bi mogao izraziti svojom nižom mišlju u pola sata. Ove stvari su bile iznešene da bi ukazale kako je ljudski um podijeljen na niže i više predjele.

604. Nova volja i novo razumijevanje su iznad stare u duhovnom predjelu uma. Tamo se oni sjedinjuju, i zajedno gledaju u staru ili prirodnu volju i razumijevanje, i sebi tamo raspoređuju sve stvari da im budu pokorne. Svatko može vidjeti kako bi, ako bi postojao samo jedan predio u ljudskom umu, i ako bi zla i dobra, neistine i istine bili dovedeni zajedno i tamo izmiješani, iz toga morao proizaći sukob. To bi bilo kao kada bi vukovi i ovce, tigrovi i telad, sokolovi i golubice bili zatvoreni u istom ograđenom prostoru. Posljedica toga bi bila okrutno klanje, divlje životinje bi rastrgnule na komadiće ove koje su blage i nježne. Iz tog razloga je osigurano da dobra sa njihovim istinama trebaju biti dovedena zajedno u viši predio tako da oni u sigurnosti mogu boraviti i odbiti napad, i također ograničenjima i drugim sredstvima pokoriti i konačno raspršiti zla sa njihovim neistinama. Ovo je značenje onog što je bilo rečeno u prethodnom članku, da Gospod kroz nebo vlada stvarima od svijeta u prirodnom čovjeku. Viši ili duhovni predio ljudskog uma je također nebo u malome, a niži ili prirodni predio je svijet u malome. To je razlog zašto se čovjek od strane drevnih ljudi nazivao mikro-kozmosom, ili malim svijetom; on se također može nazvati mikro-uranusom, ili malim nebom.

605. U današnje vrijeme je poznato, a ipak kao da nije, da se preporođeni čovjek, to jest, čovjek obnovljen s obzirom na njegovu volju i razumijevanje, nalazi u toplini i istovremeno u nebeskom svjetlu, to jest, u njegovoj ljubavi i njegovoj mudrosti; i, tome nasuprot, da se nepreporođeni čovjek nalazi u toplini i istovremeno u mraku pakla, to jest, u njegovoj ljubavi i popratnom ludilu. To je zbog toga što je današnja Crkva od preporoda napravila dodatak svojoj vjeri, u koju razumijevanje ne smije ući; posljedično tome razum ne smije ući u preporod i obnavljanje, koji sačinjavaju dodatak vjeri. Ovo troje onda, preporod, obnavljanje i vjera su za Crkvu današnjice poput kuće čija su vrata i prozori zatvoreni, tako da nije poznato što se nalazi unutra, da li je prazna, ili puna duhova iz pakla, ili anđela nebeskih. Može se također dodati da je ova zbrka nastala iz krivog tumačenja činjenice da se čovjek može izdignuti sa razumijevanjem skoro do nebeskog svjetla, i otud misliti i govoriti inteligentno o duhovnim stvarima, bez obzira kakva mogla biti ljubav njegove volje. Neznanje u svezi ove istine je bilo uzrok neznanja o svemu što se tiče preporoda i obnavljanja.

606. Iz ovog se može zaključiti da je nepreporođeni čovjek poput onog koji po noći vidi utvare, i vjeruje kako je vidio ljude. Nakon toga tijekom preporoda, on je poput iste osobe koja vidi u zoru kako su njegove noćne vizije bile obmane; i naposlijetku kada je preporođen, on vidi na danjem svjetlu kako su one bile posljedica delirija. Nepreporođeni čovjek je poput onog koji sanja, a preporođeni čovjek poput onog koji je budan; i u Riječi se prirodan život uspoređuje sa snom, a duhovni život sa budnošću. Nepreporođeni čovjek je naznačen sa ludim djevicama koje su imale svjetiljke bez ulja, a preporođeni sa mudrim djevicama koje su imale svjetiljke u kojima je bilo ulja. Svjetiljke naznačavaju takve stvari koje pripadaju razumijevanju, a ulje one stvari koje pripadaju ljubavi. Preporođeni su poput svijeća na svijećnjaku u šatoru; oni su poput prinosnog kruha sa tamjanom tamo; i oni su poput onih koji će sjati kao sjajni nebeski svod, i kao zvijezde u vijeke vjekova, Danijel 12:3.

             Nepreporođeni čovjek je poput onog u Vrtu Edenskom, koji jede sa stabla poznanja dobra i zla, i stoga je, otjeran iz vrta; doista, on je poput samog tog stabla; ali preporođeni čovjek je poput onog u tom vrtu koji jede sa stabla života. Da je njemu dozvoljeno jesti sa njega je očigledno iz ovih riječi u Otkrovenju:

‘Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem.’   Otkrovenje 2:7.

Vrt Edenski naznačava inteligenciju u duhovnim stvarima iz ljubavi prema istini, kao što se može vidjeti u Otkrovenju Otkrivenom, br. 90. Ukratko, nepreporođeni čovjek je dijete zloga, a preporođeni čovjek je dijete kraljevstva, Matej 13:38; dijete opakoga tamo spomenuto je dijete vraga, a dijete kraljevstva je sin Gospodnji. 

IX. PREPOROĐENI ČOVJEK KOMUNICIRA SA ANĐELIMA NEBESKIM, A NEPREPOROĐENI ČOVJEK SA DUHOVIMA PAKLA.

607. Svaki čovjek komunicira (u dodiru je), to jest, združen je sa anđelima nebeskim ili duhovima pakla, pošto je rođen da bi postao duhovan; a to nije moguće, ukoliko on nije u nekoj vrsti sjedinjenja sa onima koji su duhovni. Ukazano je u ‘Nebu i Paklu’ da je čovjek, po pitanju njegovog uma, u obadva svijeta, prirodnom i duhovnom; ali ljudi, anđeli i duhovi ne znaju za ovo sjedinjenje, pošto su ljudi za vrijeme njihovog života u svijetu u prirodnom stanju, a anđeli i duhovi u duhovnom stanju. Na račun ove razlike između prirodnog i duhovnog, oni su jedni drugima nevidljivi. Priroda ove razlike je bila opisana u pripovjesti koja daje iskustva u duhovnom svijetu, u knjizi ‘O bračnoj ljubavi’, br. 326-328. Tamo je jasno ukazano kako oni nisu sjedinjeni u mislima, već osjećajima; a jedva itko reflektira o osjećajima, pošto oni nisu na svjetlu u kojem se nalazi razumijevanje i misao koja nastaje iz njega, već na toplini u kojoj je volja i osjećaj njezine ljubavi. Ovo sjedinjenje ljudi sa anđelima i duhovima posredstvom osjećaja njihove ljubavi je tako blisko da, ako bi bilo raskinuto, a oni na taj način razdvojeni jedni od drugih, ljudi bi istog časa izgubili svijest; a ako unija ne bi bila obnovljena, i oni ponovno dovedeni zajedno, ljudi bi bili uništeni.

[2]         Kada je rečeno da čovjek uz pomoć preporoda postaje duhovan pod time ne treba shvatiti da on postaje duhovan kao što je jedan anđeo u sebi duhovan. On postaje duhovno prirodan, to jest, unutar njegovog prirodnog postoji duhovno, baš kao što je misao unutar govora, i kao što je volja unutar djelovanja; jer kada jedno prestaje, prestaje također i drugo. Slično tome, čovjekov je duh u svakoj stvari koja je učinjena u tijelu, i ovaj je ono što prirodno prisiljava činiti to što čini. Prirodno je u sebi pasivna, ili mrtva sila, ali duhovno je aktivna, ili živa sila; a pasivna, ili mrtva sila, ne može djelovati sama od sebe, već mora biti oživljena od strane aktivne, ili žive sile.

[3]         Kako čovjek živi neprestano u komunikaciji (dodiru) sa stanovnicima duhovnog svijeta, on je iz tog razloga, kada napusti prirodni svijet, istog časa uveden među sebi slične, sa kojima je bio združen dok je bio u svijetu; je on onda ulazi u društvo onih koji su mu nalik u osjećajima volje. Ove on priznaje, kao što obitelj i rođaci priznaju njihove vlastite u svijetu. To je značenje onog što je u Riječi rečeno u svezi onih koji umiru, da se sastaju sa svojima vlastitima. Sada se može jasno vidjeti iz onog što je bilo rečeno da preporođeni čovjek komunicira sa anđelima nebeskim, a nepreporođeni čovjek sa duhovima pakla.

608. Treba znati kako nebesa ima tri, i kako se oni međusobno razlikuju u skladu sa tri stupnja ljubavi i mudrosti; i da je čovjek, u skladu sa stanjem njegovog preporoda, u komunikaciji sa anđelima ova tri neba; i da je to razlog zašto je ljudski um podijeljen na tri stupnja ili predjela, u skladu sa nebesima. U svezi ova tri neba, i njihove podjele u skladu sa tri stupnja ljubavi i mudrosti, više se može vidjeti u knjizi ‘Nebo i Pakao’, br. 29 i naknadnim brojevima, i također u malom djelu ‘Međuodnos između duše i tijela’, br. 16, 17. Na ovom mjestu će uz pomoć poredbi jedino biti ilustrirana priroda tri stupnja u skladu sa kojima su nebesa podjeljena. Oni su poput glave, tijela i stopala na čovjeku, najviše nebo formira njegovu glavu, srednje tijelo, a najniže stopala; jer cijelo nebo je u očima Gospodnjim poput jednog čovjeka. Da je to tako mi je bilo obznanjeno iz mojih vlastitih promatranja; jer bilo mi je dodjeljeno vidjeti jednu zajednicu na nebu, koja se sastojala od deset tisuća, kao jednog čovjeka. Zašto se, onda, ne bi cijelo nebo tako prikazivalo Gospodu? U svezi ovog stvarnog iskustva, vidi ‘Nebo i Pakao’, br. 59, i naknadni brojevi.

             Očigledno je, prema tome, kako ova istina, da crkva sačinjava tijelo Kristovo, i da je Krist život toga tijela, koja je priznata širom Kršćanskog svijeta, treba biti shvaćena. Ona također može poslužiti da bi ilustrirala da je Gospod sve u svemu na nebu, jer On je život u tom tijelu. Slično, Gospod je Crkva sa onima koji Njega jedinog priznaju kako je Bog neba i zemlje, i vjeruju u Njega. Da je On Bog neba i zemlje, On Sam naučava u Mateju 28:18; a da svi ljudi trebaju vjerovati u Njega, u Ivanu 3:15, 16, 36; 6:40; 11:25, 26.

609. Tri stupnja koja postoje na nebu, i posljedično u ljudskom umu, se mogu ilustrirati do određene mjere pomoću poredbe sa materijalnim stvarima u svijetu. U njihovom relativnom savršenstvu oni su poput zlata, srebra, i bakra, sa kojim metalima je poredba napravljena u liku kojeg je vidio Nabukodonozor, Danijel 2:31 i naknadni stihovi. Ova tri stupnja se također razlikuju jedan od drugog poput rubina, safira i ahata u njihovoj relativnoj čistoći i valjanosti; i također poput masline, vinove loze i smokve; i tako dalje. Jer u Riječi ‘zlato’, ‘rubin’ i ‘maslina’ predstavljaju božanstveno dobro koje je dobro najvišeg neba; ‘srebro’, ‘safir’ i ‘vinova loza’ predstavljaju duhovno dobro, što je dobro srednjeg neba; a ‘bakar’, ‘ahat’ i ‘smokva’ predstavljaju prirodno dobro, što je dobro najnižeg neba. Da postoje tri stupnja, božanstveni, duhovni i prirodni, je bilo ukazano iznad.   

610. Štoviše, čovjekov preporod nije ostvaren u trenutku, već se odvija postepeno od početka do kraja njegovog života u svijetu, i nakon toga se nastavlja i usavršava. Budući da je on ponovno formiran pomoću borbi i pobjeda nad tjelesnim zlom, Sin Čovječji kaže svakoj od sedam Crkava, kako će dodijeliti darove onome koji prevlada; kao Crkvi u Efezu:

‘Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem.’  Otkrovenje 2:7;

Crkvi u Smirni:

‘Pobjedniku neće nauditi druga smrt.’  Otkrovenje 2:11;

Crkvi u Pergamu:

‘Pobjedniku ću dati mane sakrivene.’   Otkrovenje 2:17;

Crkvi u Tijatiri:

‘Pobjedniku ću dati vlast nad narodima.’  Otkrovenje 2:26;

Crkvi u Sardisu:

‘Tako će pobjednik… biti odjeven u bijele haljine.’ Otkrovenje 3:5;

Crkvi u Filadelfiji:

‘Pobjednika ću postaviti stupom u hramu Boga Moga.’  Otkrovenje 3:12;

Crkvi u Laodiceji:

‘Pobjednika ću posjesti sa Sobom na prijestolje Svoje.’ Otkrovenje 3:21.

Na kraju ovo može biti nadodano, da u onoj mjeri u kojoj je čovjek preporođen, ili onoliko koliko je u njemu usavršeno preporađanje, on ne pripisuje ništa od dobra i istine, to jest, dobročinstva i vjere sebi samome, već Gospodu; jer istine koje on stječe jednu nakon druge to jasno naučavaju. 

X. U MJERI U KOJOJ JE ČOVJEK PREPOROĐEN, NJEGOVI SU GRIJESI OTKLONJENI; I TO OTKLANJANJE JE OPRAŠTANJE GRIJEHA.

611. Grijesi su otklonjeni u onoj mjeri u kojoj je čovjek preporođen. Jer preporod se sastoji u zauzdavanju tijela tako da ono ne može vladati, i u podređivanju starog čovjeka sa njegovim požudama tako da se ne može uzdignuti i uništiti intelektualni princip; jer ako bi ovaj bio uništen čovjek više ne bi bio sposoban za ponovno formiranje. Jer ponovno formiranje se ne može dogoditi ukoliko čovjekov duh, koji je iznad tijela, nije poučen i usavršen. Svatko čije razumijevanje je i dalje neoštećeno, može, prema tome, zaključiti kako se ove stvari ne mogu dogoditi u trenutku, već moraju proslijediti postepeno, baš kao što je čovjek začet, nošen u utrobi, rođen i odgajan, u skladu sa onime što je bilo ukazano iznad. Jer stvari od tijela, ili od starog čovjeka, su njegov sastavni dio od rođenja, i formiraju prvo prebivalište njegova uma, u kojem borave požude, poput divljih zvijeri u njihovim jazbinama. Ove najprije prebivaju u vanjskim dvorima, iz kojih, tako reći, postepeno ulaze u podzemne sobe kuće, i nakon toga se uzdižu stepenicama i za sebe formiraju sobe. Ovo se događa postepeno kako djetešce odrasta, postaje dječak i na kraju mladić, kada počinje razmišljati iz njegovog vlastitog razumijevanja i djelovati iz njegove vlastite volje.

             Mora biti očigledno kako ova kuća uma, do te mjere izgrađena, gdje se požude poput pohotnih šumskih duhova (ochim), pustinjskih harpija (tziim), i satira drže za ruke u veselom plesu, ne može biti uništena u trenutku, i nova kuća izgrađena na njezinom mjestu. Požude, koje se poput sudionika u pijanci zabavljaju držeći se za ruke, moraju najprije biti odstranjene i nove želje dobra i istine biti uvedene na mjesto onih koji pripadaju zlu i neistini. Ove stvari ne mogu biti učinjene u trenutku kao što svaki mudri čovjek može vidjeti samo uzimajući u obzir da se svako zlo sastoji od nebrojenih požuda, te je poput ploda koji je, ispod površine, pun crviju sa bijelim tijelima i crnim glavama; i da su zla mnogostruka, te zajedno povezana kao tek izlegnuto potomstvo pauka. Ukoliko, prema tome, zla nisu izgnana jedno nakon drugog, i svaka veza koja bi ih povezala slomljena, čovjeku je nemoguće postati novim. Ove stvari su bile zabilježene da bi moglo biti jasno kako je čovjek preporođen u onoj mjeri u kojoj su njegovi grijesi otklonjeni.

612. Čovjek je od rođenja sklon zlu svake vrste; i od njegove sklonosti on žudi za njima, i u onoj mjeri u kojoj je u slobodi, on ih čak počinjava; jer po rođenju on žudi vladati nad drugima, i posjedovati njihova dobra. Ove dvije požude uništavaju ljubav prema bližnjemu; i onda čovjek mrzi svakoga koji mu se suprotstavlja, i iz ove mržnje žudi za osvetom, koja iznutra njeguje ubojstvo. Iz ovog razloga on također ne smatra grijehom preljub, sitno okradanje ili krađu, i huljenje te lažno svjedočenje; a tkogod ta zla ne smatra grijehom je u srcu ateista. Takav je čovjek od rođenja, i, prema tome, očigledno je kako je on od rođenja pakao u malome. No čovjek je, za razliku od zvijeri, po pitanju unutrašnjosti njegova uma rođen duhovan, i posljedično tome je rođen za nebo; ipak njegov prirodni ili vanjski čovjek, kao što je upravo bilo rečeno, je pakao u malome; slijedi, prema tome, da nebo ne može biti usađeno tamo gdje je pakao, ukoliko on najprije nije otklonjen.

613. Onaj koji zna u kakvom su međusobnom odnosu nebo i pakao, i kako se jedan razdvaja od drugog, može također znati kako je čovjek preporođen, i kakva je njegova priroda kada je preporođen. Da bi se ovo moglo razumjeti ukratko će biti spomenuto da svi u nebu svoja lica okreću prema Gospodu, a svi u paklu njihova lica od Njega; tako da kada bilo tko gleda dolje u pakao iz neba on vidi jedino stražnji dio glave i tijela onih koji se tamo nalaze. Doista stanovnici izgledaju kao da su izvrnuti poput onih koji žive na suprotnim stranama planete, sa njihovim stopalima nagore i njihovim glavama nadolje, dok oni pak hodaju uspravno i okreću njihova lica u svim pravcima. Ono što stvara ovaj privid je suprotan smjer unutrašnjosti njihova uma. Ja o ovim znakovitim stvarima izvještavam iz mojih vlastitih promatranja.

             Na taj način mi je bilo sasvim jasno ukazano da se preporod odvija na potpuno isti način kako je pakao otklonjen i tako odvojen od neba. Jer, kao što je bilo rečeno iznad, čovjek je s obzirom na njegovu prvu prirodu koja je njegova od rođenja, pakao u malom; a s obzirom na njegovu drugu prirodu koja je njegova po drugom rođenju, on je nebo u malom. Iz ovog, slijedi da su zla u čovjeku otklonjena i odvojena baš kao što je pakao odvojen od neba u njegovom agregatu; i da zla, kako su otklonjena, sebe okreću od Gospoda, i postepeno postaju izvrnuta srazmjerno kako je nebo usađeno u njega, to jest, kako on postaje novi čovjek. Ovome se može dodati putem ilustracije da je svako zlo u čovjeku sjedinjeno sa takvim duhovima u paklu koji su u sličnom zlu; i tome nasuprot, da je svako dobro u čovjeku sjedinjeno sa takvim anđelima na nebu koji su u sličnom dobru.

614. Iz onog što je bilo rečeno se može vidjeti kako opraštanje grijeha ne predstavlja njihovo iskorjenjivanje, i spiranje, već njihovo otklanjanje i time njihovo odvajanje; i nadalje, da svako zlo koje je čovjek u stvari učinio svojim vlastitim, ostaje sa njime. Kako opraštanje grijeha naznačava njihovo otklanjanje i razdvajanje od njih, slijedi da je čovjek suzdržan od zla i održavan u dobru od strane Gospoda, i da ova zaštita i briga njemu dolaze preporodom. Jednom sam čuo kako određena osoba u najnižem nebu kaže kako je bio oslobođen od grijeha, čemu je dodao, Kristovom krvlju. Budući da se nalazio u nebu, i griješio je iz neznanja, bilo mu je dozvoljeno povratiti njegova vlastita pojedinačna zla; ali kako su se ona povratila, on je za njih priznao kako su grijesi. On je, prema tome, zadobio novu vjeru, naime, da se svaki čovjek, poput svakog anđela, uzdržava od zala i drži se u dobru od strane Gospoda.

[2]         Iz ovog je očigledno da opraštanje grijeha nije trenutačno, već da ono slijedi preporod kako ovaj napreduje.

             Otklanjanje grijeha, koje se naziva njihovim opraštanjem, se može usporediti sa izbacivanjem onog što je bilo nečisto iz tabora Djece Izralela u pustinji, koja se pružala unaokolo; jer njihov tabor reprezentira nebo a pustinja, pakao. Može se također usporediti sa odstranjivanjem naroda od strane Djece Izraela iz zemlje Kananske, i Jebuzita iz Jeruzalema; oni nisu bili izbačeni, već razdvojeni. Može se usporediti sa onim što se dogodilo Dagonu, Filistejskom bogu, koji je, pri uvođenju kovčega, najprije pao svojim licem na zemlju, a nakon toga je ležao na podu sa svojom glavom i dlanovima ruku odrezanim. Tako on nije bio izbačen, nego otklonjen.

[3]         Može se također usporediti sa slanjem demona od strane Gospoda u krdo svinja, koje je nakon toga sebe utopilo u moru; ‘more’, u ovom i drugim odlomcima Riječi, predstavlja pakao. Može se također usporediti sa onim što se dogodilo gomili koja je pratila zmaja, koji je, nakon što je bio razdvojen od neba, najprije navalio na zemlju, i nakon toga je bio bačen u pakao. Ono se također može usporediti sa sječom šume gdje vrebaju divlje zvijeri svake vrste. Ove bježe u obližnja šipražja, a zemlja koja se nalazi između je očišćena i kultivirana, te postaje plodonosno polje.

XI. PREPOROD SE NE MOŽE DOGODITI BEZ SLOBODNE VOLJE U DUHOVNIM STVARIMA.

615. Onaj koji ne vidi kako se čovjek ne može preporoditi bez slobodne volje u duhovnim stvarima taj doista mora biti glupav. Bez slobodne volje čovjek ne može pristupiti Gospodu i priznati Ga za Iskupitelja i Spasitelja, i Boga neba i zemlje, kao što On Sam naučava, Matej 28:18. Bez slobodne volje nitko ne može vjerovati, tj. iz vjere gledati i obožavati Ga, i sebe pripremiti za primanje sredstava i dobrobiti spasenja od Njega, i od Njega surađivati pri njihovom primitku. Bez slobodne volje nitko ne može učiniti bližnjemu ništa što je dobro, prakticirati milosrđe, i nadalje, dovesti u svoju misao i volju puno toga što se odnosi prema vjeri i dobročinstvu, i to izraziti te sprovesti u djelo. Inače je preporod riječ koja pada iz Gospodnjih usta, Ivan 2; te ili ostaje u uhu koje ju čuje, ili inače, pošto dolazi iz predjela misli koja graniči sa govorom, postaje u ustima koja ju ponavljaju kao zvuk od tolikog broja riječi, koji se ni u kojem smislu ne može izdignuti do ikakvog višeg predjela uma, već pada u zrak te iščezava.

616. Recite, ako možete, da li igdje može postojati gluplja ideja o preporodu nego što postoji kod onih koji sebe potvrđuju u vjeri sadašnjih dana. Ova naučava da je vjera umetnuta u čovjeka kao da je on klada ili kamen; da ju opravdanje prati, što znači opraštanje grijeha, preporod i mnogi drugi darovi; i da djelovanje na strani čovjeka mora biti u potpunosti isključeno, da ono ne bi izvršilo bilo kakvo nasilje nad Kristovom zaslugom. Sa ciljem da bi ova doktrina mogla biti što čvršće uspostavljena, njezini pobornici su od čovjeka oduzeli svu slobodnu volju u duhovnim stvarima, time što su inzistirali na njegovoj apsolutnoj impotentnosti u svezi ovih stvari. To je, dakle, kao da Bog jedini djeluje s Njegove strane, a čovjeku nije dana nikakva sposobnost surađivanja na njegovoj strani, i time sjedinjavanja sebe sa Bogom. Po pitanju preporoda, čovjek bi onda bio poput onog koji ima zavezane ruke i noge, poput onih koji su okovani u brodovima što se zovu ‘galijama’, koji su kažnjeni i čak osuđeni na smrt ako bi sebe oslobodili od njihovih okova. On bi također, inzistiraju oni, bio slično kažnjen ako bi, svojom slobodnom voljom, činio dobro bližnjemu, i sam od sebe vjerovao u Boga u svrhu spasenja.

             Čovjek koji je potvrđen u ovim mišljenjima, koji pak pobožno stremi ka nebu, bi bio poput lutke u izlogu koja stoji sa uzdignutim očima da vidi da li je ta vjera sa njezinim dobrobitima bila umetnuta u njega, a ako ne, da li može biti umetnuta; posljedično tome, da li mu se Bog Otac smilovao, ili da li je Njegov Sin posredovao za njega, ili da li Sveti Duh, koji je negdje drugdje uposlen, ne djeluje u njemu. Na kraju, iz njegovog potpunog neznanja o stvari, takav čovjek bi mogao otići i sebe utješiti sa ovim razmatranjem: ‘Moguće je kako je ta milost prisutna u moralnosti moga života, u kojoj ja ostajem kao i do sada; i na taj način, u mome slučaju, ta moralnost je sveta, ali u slučaju onih koji nisu stekli tu vjeru, ona je profana. Prema tome, kako bi svetost mogla ostati u mojoj moralnosti, nakon ovog ću se pobrinuti da sam od sebe ne prakticiram niti vjeru niti dobročinstvo;’ i još puno toga sličnoga. Takva lutka, ili ako vam se više sviđa, takav stup od soli, postaje svatko tko misli o preporodu bez slobodne volje u duhovnim stvarima.

617. Čovjek koji vjeruje kako je preporod moguć bez ikakve slobodne volje u duhovnim stvarima, i time bez čovjekove suradnje, postaje hladan poput kamena s obzirom na sve istine Crkve; a ako je zagrijan, on je poput baklje potpaljene u vatri, koja se zapali od gorivnih materijala koje sadržava; jer njegova toplina je nadahnuta požudama. On je, da upotrijebimo poredbe, poput palače koja je, pošto je propala u zemlju do svoga krova, preplavljena sa muljevitim vodama. Vlasnik tada živi na golom krovu, i tamo za sebe pravi kolibicu od rogoza; ali konačno se i krov potapa a on se utaplja. On je također poput broda natovarenog skupocjenom robom svakojake vrste iz Riječi kao iz riznice; ali tovar je ili pojeden od strane miševa i moljaca, ili je bačen u more od strane posade tako da je trgovcima zakinuta zarada od njihove robe. Učeni, to jest, oni koji su bogati u tajnama te vjere, su poput piljara u njihovim šatorima, koji prodaju kipove idola, voće i cvijeće napravljeno od voska, morske školjke, zmije u bocama, i takve proizvode. Oni koji su nevoljni gledati nagore, iz vjere da nikakva duhovna sila nije prinešena i dana čovjeku od strane Gospoda, su u stvari poput zvijeri koje svojim glavama gledaju nadolje, jedino tražeći ispašu u šumama; a ako bi došli u vrtove, oni su poput gusjenica koje konzumiraju lišće sa stabala; i ako sa svojim očima vide voće, a posebice ako ga dodirnu sa svojim rukama, oni ih ispunjavaju sa crvima. Naposljetku oni postaju poput zmijskih krljušti; i tako se poređenja mogu umnažati.  

XII. PREPOROD NIJE MOGUĆ BEZ ISTINA, UZ POMOĆ KOJIH JE FORMIRANA VJERA, I SA KOJIMA DOBROČINSTVO SEBE SJEDINJUJE.

618. Postoje tri sredstva uz pomoć kojih je čovjek preporođen, Gospod, vjera i dobročinstvo. Ovo troje bi ostali skriveni puput najskupocjenijih dragulja zakopanih u zemlji ukoliko ne bi bili otkriveni i izloženi putem Božanskih istina iz Riječi; Doista, oni bi ostali skriveni od pogleda onih koji negiraju čovjekovo surađivanje, čak ako bi ovi čitali Riječ stotinu ili tisuću puta, iako one tamo stoje na jasnom svjetlu. Što se Gospoda tiče, nitko tko je potvrđen u vjeri današnjih dana ne vidi, čak ni sa širom otvorenim očima, ove istine u njoj, da su On i Otac jedno, da je On Bog neba i zemlje, i da je volja Očeva da ljudi trebaju vjerovati u Sina, sa nebrojenim izjavama iste vrste u svezi Gospoda u obadva Testamenta. Oni to ne vide pošto nisu u istinama, i posljedično tome nisu na svjetlu iz kojeg se takve stvari mogu vidjeti; a ako bi im svjetlo bilo dano, njihove bi ga neistine ipak utrnule; a ove istine bi bile neopažene poput riječi koje su potpuno sastrugane sa papira, ili poput podzemnih prolaza koje ljudi gaze pod nogama dok hodaju preko njih. Ovo može poslužiti da bi se ukazalo kako bez istina prva nužna stvar u preporodu nije percipirana.

[2]         Što se tiče vjere, ona također nije moguća bez istina, jer vjera i istina čine jedno, dobro vjere je poput duše čije je tijelo formirano od istina. Prema tome, ako bi čovjek rekao kako vjeruje, to jest, ima vjeru, i ako također ne bi poznavao niti jednu od istina vjere, on bi bio poput onog koji vadi dušu iz tijela, i razgovara sa njom, iako je ona na taj način nevidljiva. Štoviše, sve istine koje formiraju tijelo vjere emitiraju svjetlo koje ga osvjetljuje, i čini njegovo lice vidljivim. Slučaj je sličan sa dobročinstvom; jer ovo emitira toplinu sa kojom svjetlo istine ulazi u sjedinjenje, kao što se u svijetu toplina sjedinjuje sa svjetlom u proljeće, i iz tog sjedinjenja životinje na zemlji i biljke ponovno zadobijaju njihove plodne sile.

[3]         Na isti način su duhovna toplina i svjetlo sjedinjeni u čovjeku, kada je on u istinama vjere i istovremeno u dobrima dobročinstva; jer kako što je bilo izjavljeno iznad u poglavlju o Vjeri, iz svake pojedinačne istine vjere pritječe svjetlo koje prosvjetljuje, a iz svakog pojedinačnog dobra dobročinstva se razlijeva toplina koja potpaljuje. Zatim, duhovno svjetlo je u svojoj biti inteligencija, a duhovna toplina je u svojoj biti ljubav, i Gospod jedini sjedinjuje ovo dvoje u čovjeku kada ga preporađa; jer Gospod je rekao:

‘Riječi koje vam govorim, duh su, i život.’  Ivan 6:63.

‘Vjerujte u svjetlo, da možete biti djeca svjela… Ja, svjetlo, Sam došao na svijet.’  Ivan 12:36, 46.

Gospod je Sunce u duhovnom svijetu, a iz ovog dolazi svo duhovno svjetlo i toplina. To svjetlo prosvjetljava, i ta toplina potpaljuje, a sjedinjenjem obadvoje On oživljava i preporađa čovjeka.

619. Iz onog što je bilo rečeno može biti očigledno da bez istina nema racionalnog koncepta o Gospodu, i također da bez istina nema vjere, i tako nema dobročinstva; i posljedično tome, bez istina nema teologije, a gdje nema teologije, tamo nema Crkve. Takvo je stanje gomile ljudi u današnje vrijeme koji sebe nazivaju Kršćanima, i kažu kako su na svjetlu Evanđelja, dok se pak oni nalaze u gustoj tami; jer istine leže skrivene pod neistinama kao što su zlato, srebro i drago kamenje zakopani među kostima u dolini Hinomskoj, Jošua 15:8; 18:16; 2 Ljetopisi 28:3; 33:6.

             Da je to tako mi je bilo jasno ukazano iz sfera u duhovnom svijetu koje u današnje vrijeme zrače iz Kršćanskog svijeta, i sebe razlijevaju okolo.

[2]         Jedna sfera u svezi Gospoda zrači i širi se iz južnog kvarta, gdje prebiva učeno svećenstvo i obrazovani laici. Gdjegod se ova sfera širi ona potajno prožimlje ideje, i kod mnogih uništava vjerovanje u božanstvenost Gospodnjeg Ljudskog, slabi ga kod mnogih, i u mnogima uzrokuje da ono izgleda budalasto. To je zbog toga što uvodi istovremeno vjeru u tri Boga, iz čega rezultira zbrka.

[3]         Druga sfera koja oduzima vjeru je poput crnog oblaka u zimu, koji donosi tamu, pretvara kišu u snijeg, svlači sa stabala njihovo lišće, smrzava vodu i lišava ovce njihove ispaše. Ova sfera, sjedinjena sa prijašnjom, donosi određenu vrstu letargije u svezi jednog Boga, preporoda i sredstava spasenja.

[4]         Treća sfera je zaokupljena promatranjem sjedinjenja vjere i dobročinstva. Ona je toliko snažna da je neodoljiva; ali u današnje vrijeme je ona odvratna (užasna), te poput kuge zaražava kogagod dodirne, i uništava svaku vezu između ta dva sredstva spasenja koja su ustanovljena od stvaranja svijeta i obnovljena od strane Gospoda. Ona takođe ispunjava ljude u prirodnom svijetu i uništava vjenčanje između istine i dobra. Ja sam osjetio ovu sferu, i kada sam razmišljao o sjedinjenju između vjere i dobročinstva, ona je došla između njih, i silom ih nastojala razdvojiti.

[5]         Anđeli nariču zbog tih sfera, i mole se Gospodu da bi bile raspršene; ali bilo im je rečeno kako se to ne može napraviti sve dok je zmaj na zemlji. Jer taj utjecaj proizlazi iz sljedbenika zmaja; a o zmaju je zapisano kako je bio zbačen na zemlju, i onda je rečeno:

‘Stoga, radujte se, o nebesa… jao stanovnicima zemlje.’  Otkrovenje 12:12.

Ove tri sfere su poput atmosfera u pokretu, ispuhnutih iz nosnica zmaja; a pošto su duhovne, one ulaze u um i vrše njihov utjecaj na njega. Sfera duhovnih istina u duhovnom svijetu za sada ima nekoliko, i postoje u novom nebu i među onima ispod neba koji su odvojeni od sljedbenika zmaja. To je razlog zašto su u današnje vrijeme te istine nevidljive ljudima u svijetu baš kao i brodovi u istočnom oceanu kapetanima i kormilarima u zapadnom.

620. Da preporod nije moguć bez istina, kroz koje se formira vjera, se može ilustrirati uz pomoć sljedećih poredbi. On nije više moguć nego je ljudskom umu moguće postojati bez razumijevanja; jer razumijevanje je formirano posredstvom istina, i zato ono naučava u što se treba vjerovati, i što treba napraviti; također, što je preporod, i kako se odvija. Preporod bez istina nije više moguć nego oživljavanje životinja i rast stabala bez svjetla od sunca; jer ukoliko sunce ne bi dalo svoje svjetlo u isto vrijeme kada daje toplinu, ono bi postalo poput dlakave kostrijeti koja je opisana u Otkrovenju 6:12; te zamračeno, kao u Joelu 2:13; i tako bi na zemlji bila potpuna tama, Joel 3:15. Tako bi bilo sa čovjekom bez istina, koje šalju svjetlo; jer Sunce, iz kojeg svjetlo istina pritječe, je u duhovnom svijetu Gospod. Ako duhovno svjetlo ne bi pritjecalo od Njega u ljudske umove, Crkva bi bila u potpunom mraku, ili u sjeni neprestanog pomrčenja.

             Bez istina koje naučavaju i vode, preporod, koji je ostvaren posredstvom vjere i dobročinstva, bi bio poput plovidbe na velikom oceanu bez kormila, ili bez kompasa i mapâ; on bi također bio nalik jahanju u mračnoj šumi po noći. Unutarnji vid uma kod onih koji nisu u istinama, već u neistinama za koje se vjeruje kako su istine, se može usporediti sa svjetlom onih čiji su očni živci zapriječeni. U toj bolesti, koja se od strane doktora naziva crna mrena i gutta serena, oko i dalje izgleda kao da je zdravo te kako funkcionira, iako ono ništa ne vidi. Jer sa onima koji su lišeni istina racionalna ili intelektualna sposobnost je blokirana iznad a otvorena jedino ispod tako da racionalno svjetlo postaje poput svjetla bolesnog oka, i svi njihovi sudovi su imaginarni, i formirani od samih obmana. Oni bi onda bili poput astrologa koji stoje na trgu sa svojim teleskopima, i izgovaraju isprazna proročanstva. Takvi bi postali svi studenti teologije, ukoliko prave istine iz Riječi nisu bile otkrivene od strane Gospoda.

MEMORABILIJA. 

621.  Ovome iznad će biti nadodana sljedeća Memorabilija. Prva. Jednom sam ugledao društvo duhova, svi su klečali te se molili Bogu da im pošalje anđele, sa kojima bi mogli pričati licem u lice i razotkriti što im leži na srcima. Kada su se podigli, tri anđela odjevena u fini lan su se pojavila pred njima, koji su rekli: ‘Gospod Isus Krist je čuo vaše molitve, i iz tog razloga nas je poslao k vama; recite nam što vam leži na srcima.’

[2]         Oni su odgovorili: ‘Naši svećenici su nam rekli da u teološkim stvarima razumijevanje ničemu ne koristi, već jedino vjera; i da u takvim stvarima intelektualna vjera ne ispunjava nikakvu korisnu svrhu, pošto proizlazi iz čovjeka, te ima okus njegove mudrosti a ne Božje. Mi smo Englezi, i od našeg smo tajnog svećenstva čuli mnoge stvari u koje vjerujemo; i razgovarali smo sa nekima koji sebe nazivaju Reformiranima, i drugima koji sebe nazivaju Rimokatolicima, i također sa sektašima. Oni su svi izgledali učeni, i premda se u mnogim točkama nisu slagali, ipak su svi oni rekli: ‘Vjerujte nama;’ a neki su nadodali, ‘Mi smo Božji službenici i mi znamo.’ Sada znamo da Božanske istine, koje se nazivaju istinama vjere i koje pripadaju Crkvi, ne pripadaju čovjeku po rođenju ili nasljeđu, već mu dolaze iz neba od Boga; i ove ukazuju put do neba i ulaze u čovjekov život zajedno sa dobrom dobročinstva, i tako vode do vječnog života. Mi smo, iz tog razloga, postali uznemireni, i pali smo na koljena u molitvi Bogu.’

[3]         Onda su anđeli rekli: ‘Čitajte Riječ i vjerujte u Gospoda, i vidjet ćete istine koje će ući u vašu vjeru i život. Svi u Kršćanskom svijetu izvode svoju doktrinu iz Riječi kao iz jednog jedinog izvora.’ Ali dvojica iz tog društva rekoše: ‘Mi smo čitali Riječ, i nismo je razumjeli.’ ‘Onda niste pristupali Gospodu koji je Riječ,’ anđeli odgovoriše, ‘i također ste sebe prethodno potvrdili u neistinama.’

             Anđeli su nastavili: ‘Što je vjera bez svjetla, i što je misao bez razumijevanja? Takva vjera nije ljudska. Gavrani i svrake se mogu podučiti govoriti bez razumijevanja. Mi vas uvjeravamo kako svaki čovjek čija duša žudi, može vidjeti istine Riječi na jasnom svjetlu. Svaka životinja poznaje hranu prikladnu za njezin život čim ju vidi. E sad, čovjek je racionalna i duhovna životinja, i on vidi hranu prikladnu za njegov život, ne samo hranu za njegovo tijelo već također za njegovu dušu koja je istina vjere, ako osjeća glad za njom i traži ju od Gospoda.            

[4]         Štoviše, što nije primljeno od strane razumijevanja ne ostaje u pamćenju što se tiče suštine, već jedino kao  riječi; i to je razlog zašto, kada smo ponekad sa neba gledali dolje na zemlju, mi nismo vidjeli ništa, već smo jedino čuli zvukove, a ovi su uglavnom bili neskladni. No mi ćemo spomenuti neke stvari koje su učeni među svećenstvom otklonili iz dosega razumijevanja. Oni ne znaju kako postoje dva puta do razumijevanja, jedan od svijeta a drugi od neba; i da Gospod povlači razumijevanje iz svijeta kada ga prosvjetljuje. Ako je, međutim, razumijevanje zatvoreno religijskom dogmom, put do njega je zatvoren, a čovjek ne vidi više u Riječi od slijepog čovjeka. Mi smo mnoge takve ljude vidjeli kako padaju u provalije iz kojih se nikad nisu izdignuli.     

[5]         Kao ilustracija mogu poslužiti određeni primjeri. Zar ne možete razumjeti što su dobročinstvo i vjera? Vi zasigurno razumijete da je dobročinstvo činiti dobro u odnosu na bližnjega, i da je vjera razmišljati ispravno o Bogu i bitnostima Crkve; i posljedično tome da će svatko tko čini dobro i razmišlja ispravno, to jest, tko živi dobro i ispravno vjeruje, biti spašen.’ Oni su odgovorili kako su to razumjeli.

[6]         Anđeli su dalje rekli: ‘Da bi se čovjek spasio on se mora pokajati za svoje grijehe, i ukoliko se ne pokaje on ostaje u grijesima u kojima je bio rođen. Pokajanje se sastoji u tome da čovjek ne želi zla pošto su protivna Bogu, u samoispitivanju jednom ili dva puta na godinu, u uočavanju vlastitih zala, njihovom priznavanju pred Gospodom, zamoljevanjem za pomoć, suzdržavanju od njih, i započinjanju novog života; i u onoj mjeri u kojoj čovjek to radi i vjeruje u Gospoda, njegovi grijesi su oprošteni.’ Onda su neki iz društva rekli: ‘Mi razumijemo sve to, i posljedično tome što je naznačeno sa opraštanjem grijeha.’

[7]         Oni su moljakali anđele da im daju daljnju instrukciju, posebice u svezi Boga, besmrtnosti duše, preporoda i krštenja. Na ovaj zahtjev anđeli su odgovorili: ‘Mi nećemo reći ništa osim onog što možete razumjeti; inače će naše riječi pasti poput kiše na pijesak, ili poput tamo posijanog sjemenja koje, iako zaljevano s neba, ipak sahne i nestaje.’  U svezi Boga oni su rekli: ‘Svi koji dođu u nebo tamo dobiju mjesto i mjeru vječne radosti u skladu sa njihovom idejom o Bogu; jer ta ideja vlada univerzalno u svemu što pripada obožavanju. Ideja o Bogu kao o duhu, kada se za duh pretpostavlja kako je poput etera ili vjetra, je isprazna ideja, ali ideja o Bogu kao Čovjeku je ispravna ideja; jer Bog je Božanska Ljubav i Božanska Mudrost sa svim njihovim kvalitetama, a subjekt ovih je čovjek*, a ne eter ili vjetar. Na nebu je ideja o Bogu ona o Gospodu Spasitelju; On je Bog neba i zemlje, kao što je On Osobno naučavao. Neka vaša ideja o Bogu, dakle, bude poput naše, i ući ćete u sjedinjenje sa nama.’ Kada su to rekli, lica ostalih su zasjala sa blistavim sjajem.

[8]         U svezi besmrtnosti duše oni rekoše: ‘Čovjek živi zauvijek, pošto je sposoban sjediniti se sa Bogom posredstvom ljubavi i vjere; i svatko ima tu sposobnost. To je razlog besmrtnosti duše, kao što možete razumjeti ako malo dublje razmotrite ovu stvar.’

[9]         U svezi preporoda oni rekoše: ‘Svatko vidi da čovjek ima slobodu razmišljati o Bogu ili ne, pod uvjetom da je bio podučen kako postoji Bog. Tako svaki čovjek ima istu slobodu u duhovnim stvarima kao i u civilnim i prirodnim stvarima. Gospod ovo neprestano dodjeljuje svima; i prema tome, čovjek je kriv ako ne razmišlja o Bogu. Čovjek je čovjek vrlinom ove sposobnosti, dok je zvijer zvijer pošto joj ona nedostaje. Stoga, čovjek može, kao sam od sebe, sebe ponovno formirati i preporoditi, pod uvjetom da prizna u srcu da on to čini od Gospoda. Svatko tko se pokaje i vjeruje u Gospoda, je bio ponovno formiran i preporođen; i čovjek mora učiniti obadvoje kao sam od sebe, ali ‘kao sam od sebe’, znači ‘od Gospoda’. Istina je da čovjek sam od sebe ne može doprinijeti ništa pa ni najmanje ovom radu; ali vi niste bili stvoreni kao kipovi već kao ljudi, kako bi mogli to učiniti od Gospoda kao sami od sebe. To je jedini povrat ljubavi i vjere kojeg Gospod izričito potražuje od čovjeka. Ukratko, djelujte sami od sebe i vjerujte da je to od Gospoda jer na taj način djelujete kao sami od sebe.’

[10]       Ali onda su oni zapitali: ‘Da li je ova sposobnost djelovati kao sam od sebe prirođena čovjeku od stvaranja?’ ‘Ona nije prirođena,’ anđeo odgovori, ‘pošto djelovati kao sam od sebe pripada jedino Bogu, ali je neprestano usađivana, tj. neprestano pridodavana; i onda, u onoj mjeri u kojoj čovjek čini dobro i vjeruje u istinu kao sam od sebe, on je anđeo nebeski; ali u onoj mjeri u kojoj on čini zlo i posljedično vjeruje u neistinu, također kao sam od sebe, on je duh pakla. Vi se čudite da on to također čini  sam od sebe; ali ipak priznajete da je to slučaj kada se molite za zaštitu od vraga, da vas ne bi zaveo, i ušao u vas kao što je ušao u Judu, ispunio vas potpuno sa svom nepravdom i uništio i u duši i u tijelu. Svatko je u mogućnosti biti optužen za pogrešku tko vjeruje da sam od sebe čini ili dobro ili zlo, ali onaj nije u mogućnosti biti optužen koji vjeruje kako on to tako čini kao sam od sebe. Jer ako vjeruje kako je dobro od njega samoga, on prisvaja sebi ono što pripada Bogu; a ako vjeruje da je zlo od njega samoga, on pripisuje sebi ono što pripada vragu.’

[11]       U svezi krštenja oni rekoše: ‘Ono je duhovno pranje, koje je ponovno formiranje i preporod. Jedno djetešce je ponovno formirano i preporođeno kada, pri pristignuću u zrelo doba, razmatra što su njegovi kumovi obećali za njega, naime, dvije stvari, da će odbaciti vraga i sva njegova djela; i drugo, da treba vjerovati u Boga. Sva djeca u nebu su inicirana u ove dvije stvari; ali za njih je vrag pakao, a Bog je Gospod. Štoviše, krštenje je znak ispred anđela da je krštena osoba pripadnik Crkve.’

[12]       Čuvši ovo neki su iz društva rekli: ‘To razumijemo.’ Ali onda se začuo glas u neposrednoj blizini govoreći: ‘Mi ne razumijemo;’ i drugi, ‘Mi nemamo želje razumjeti.’ Istraga je bila sprovedena i otkrilo se kako ove riječi dolaze od onih koji su sebe potvrdili u neistinama vjere, i koji su željeli da ih se cijeni kao proroke, i stoga da budu obožavani.

             Nakon toga su anđeli rekli: ‘Ne budite iznenađeni; u današnje vrijeme ima jako puno ovakvih. Nama na nebu se oni prikazuju poput klesanih kipova tako umješno oblikovanih da mogu pomicati svoje usne i ispuštati zvukove poput organa. Pa ipak oni ne znaju da li je dah koji uzrokuje zvuk iz pakla ili sa neba, pošto ne znaju da li govore neistinu ili istinu. Oni se prepiru te opet i iznova potvrđuju svoja stajališta, ali nisu nikad zadovoljni sa svojim zaključcima; jer morate znati da ljudska genijalnost može potvrditi štogod joj se svidi, i čak učiniti da to izgleda istinito. Krivovjernici i nereligiozni ljudi to mogu napraviti, i u stvari ateisti mogu dokazati da ne postoji Bog već priroda.’

[13]       Nakon ovog je društvo Engleza, kako je želja da postanu mudri gorjela u njima, reklo anđelima: ‘Čuli smo različita mišljenja u svezi Svete Večere; molimo vas recite nam što je istina.’ Anđeli su odgovorili: ‘Istina je da se čovjek, koji gleda u Gospoda i pokaje se, sjedinjuje sa Gospodom pomoću tog najsvetijeg obreda, i uveden je u nebo.’ Ali neki su iz društva rekli, ‘To je tajna;’ a anđeli odgovoriše: ‘To jeste tajna, ali ipak se može razumjeti. Kruh i vino ne ostvaruju taj rezultat, niti išta sveto proizlazi iz njih; već postoji međusobna korespondencija između materijalnog kruha i duhovnog kruha, i između materijalnog vina i duhovnog vina. Duhovni kruh je svetost ljubavi, a duhovno vino je svetost vjere, svaki od njih je od Gospoda, i svaki od njih jeste Gospod. Otud postoji sjedinjenje Gospoda sa čovjekom, i čovjeka sa Gospodom; ne doista sa kruhom i vinom, već sa ljubavlju i vjerom čovjeka koji se pokajao; a sjedinjenje sa Gospodom je također uvođenje u nebo.’ Nakon što su ih anđeli podučili nešto o korespondenciji, neki su iz društva rekli: ‘Sada po prvi puta mi također i ovo možemo razumjeti.’  Kako su rekli ovo, gle, plamteće svjetlo je sišlo sa neba sjedinjujući ih sa anđelima, i oni su jedni drugima ukazali svoju ljubav.

*vidi 41:2.

622. Drugo iskustvo. Priprema za nebo se događa u svijetu duhova, koji se nalazi na sredini puta između neba i pakla. Nakon što su svi prošli njihov period pripreme, oni gorljivo žude za nebom. Istog časa su njihove oči otvorene i oni vide stazu koja vodi do određenih pojedinačnih zajednica u nebu. Oni se zapućuju tom stazom i započinju svoje putovanje nagore. Na putu prema gore se nalazi kapija sa čuvarom pored koji ju otvara, i oni prolaze kroz nju. Zatim ih susreće istražitelj; i obavještava ih od guvernera da mogu nastaviti dalje i otkriti da li postoje određene kuće koje prepoznaju kao svoje vlastite; jer za svakog novopristiglog anđela je osigurana nova kuća. Ako ju pronađu, oni izvještavaju o toj činjenici i tamo se smještaju.

             Međutim, ako ne, oni se vrate i kažu kako nisu vidjeli nijednu. Onda je istraživanje izvršeno od strane izvjesnih mudraca tamo da bi se vidjelo da li se svjetlo, a posebice toplina, u njima slaže sa svjetlom i toplinom u toj zajednici; jer svjetlo nebesko je u suštini Božanska Istina, a nebeska toplina je u svojoj suštini Božansko Dobro, obadvoje proizlaze iz Gospoda kao Sunca tamo. Ako se svjetlo i toplina u njima razlikuju od onih u toj zajednici, to jest, ako su njihova istina i dobro različiti, oni nisu primljeni. Zbog toga odlaze te hodaju cestama koje se na nebu pružaju od jedne zajednice do druge, te putuju sve dok ne pronađu jednu koja je u potpunosti u skladu sa njihovim vlastitim osjećajima, i to postaje njihov dom zauvijek. Jer tamo su oni među svojim vlastitima, kao među rođacima i prijateljima, koje ljube iz srca pošto su njihovi osjećaji slični. Tamo oni uživaju njihovu vlastitu životnu sreću i užitak koji im ispunjava grudi koji proizlazi iz mirnoće duše; jer u toplini i svjetlu neba se nalazi neizreciv užitak, kojeg dijele svi. Tako je sa onima koji postaju anđeli.

[2]         U drugu ruku, onima koji su u zlu i neistinama se može dati dopuštenje uzdići se u nebo; ali čim uđu tamo oni započnu dahtati, i disati sa poteškoćom. Smjesta njihov vid postaje zamućen, njihovo razumijevanje zamračeno, prestanu razmišljati, čini se kako ih smrt gleda u lice, a oni stoje nepomično poput klade. Onda njihovo srce započne divlje kucati, njihove grudi su stisnute, um im je zahvaćen sa patnjom a njihovo se mučenje sve više i više povećava. U ovom stanju se oni previjaju poput zmija koje su primaknute vatri; i kotrljajući se nadolje oni sebe bacaju preko litice koja se tada pojavljuje; niti oni uđu u počinak dok nisu u paklu među sebi sličnima, gdje ponovno mogu disati i gdje njihovo srce kuca slobodno. Oni nakon toga mrze nebo, odbacuju istinu, i u njihovom srcu hule Gospoda, vjerujući kako su bolovi i mučenja koja su pretrpjeli na nebesima bili od Njega.

[3]         Iz ovog kratkog izvješća se može vidjeti koja je sudbina onih koji ne mare za istine vjere, koje usprkos tome sačinjavaju svjetlo anđela nebeskih; i koji ne mare također za dobra ljubavi i dobročinstvo. Može se također vidjeti kako puno griješe oni koji vjeruju kako svatko može uživati nebesko blaženstvo, pod uvjetom da je primljen u nebo. Jer vjerovanje je današnjih dana kako je biti primljen u nebo djelo čiste milosti, i da je to poput odlaska na vjenčanje u svijetu te istovremeno sudjelovanje u njegovim radostima i veselju. Ali treba znati da u duhovnom svijetu postoji opće sjedinjenje u osjećajima ljubavi i posljedičnim mislima. Jer čovjek je onda duh, a život duha je osjećaj ljubavi i posljedična misao; a slični osjećaj sjedinjuje, ali nesličan razdvaja; a nesličnost je uzrok mučenja kojeg bi vrag trpio na nebesima, i anđeo u paklu. Poradi toga su anđeli i vragovi propisno razdvojeni u skladu sa nesličnostima, mnogovrsnostima i različitostima koje pripadaju ljubavi.

623. Treće iskustvo. Jednom mi je bilo dozvoljeno vidjeti tri stotine svećenika i laika zajedno, sve učeni i visoko obrazovani ljudi, pošto su znali kako potvrditi doktrinu kako je vjera jedina bila dovoljna za opravdanje, a neki i preko toga. Budući da su vjerovali kako je sve što je potrebno za nebo samo prihvat putem milosti, njima je bilo dano dopuštenje da se izdignu u nebesku zajednicu, jednu, međutim, koja nije bila među uzvišenijim zajednicama; i kako su se penjali na udaljenosti su izgledali poput teladi. Kada su ušli u nebo bili su ljubazno primljeni od strane anđela; ali kada su počeli razgovarati sa njima najprije su bili zahvaćeni drhtanjem, nakon toga užasom, i naposlijetku agonijom koja je bila nalik samrtničkim bolovima. Nakon toga su se oni naglavačke bacili nadolje, i prilikom njihovog pada su izgledali poput mrtvih konja. Dok su se penjali oni su izgledali poput teladi pošto je njihova prirodna ljubav za promatranjem i saznavanjem, sa njezinom radosnom aktivnošću, iz korespondencije izgledala poput teleta; a prilikom njihova pada oni su izgledali poput mrtvih konja, pošto razumijevanje istine iz korespondencije izgleda poput konja, a kada nema razumijevanja istine koja pripada Crkvi, ono izgleda poput mrtvog konja.

[2]         Ispod njih su se tamo nalazili neki dječaci koji su ih vidjeli kako padaju, i kako prilikom pada izgledaju kao mrtvi konji. Okrećući od njih svoja lica oni rekoše učitelju koji ih je pratio, ‘Kakva li je ovo čudnovata stvar?’ Ugledali smo neke ljude, i sada namjesto njih vidimo mrtve konje; a budući da nismo mogli gledati u njih, okrenuli smo svoja lica. Učitelju, nemojmo ostati na ovom mjestu, već otiđimo,’ i oni su otišli. Onda ih je učitelj, kako su se udaljavali, podučio o značenju mrtvog konja. ‘Konj,’ reče on, ‘predstavlja razumijevanje istine iz Riječi. Svi konji koje ste vidjeli imaju to značenje; jer kad čovjek meditira o nečemu iz Riječi, njegova meditacija na udaljenosti izgleda poput konja, plemenitog i životnog ako je njegova meditacija duhovna, ali jadnog i beživotnog ako je njegova meditacija materijalna.’

[3]         Dječaci su onda zapitali: ‘Što znači meditirati o Riječi na duhovan a što na materijalan način?’ i učitelj je odgovorio: ‘Objasnit ću vam uz pomoć primjera. Svatko tko čita Riječ on iznutra pobožno razmišlja o Bogu, bližnjemu i nebu. Svatko tko razmišlja o Bogu iz perspektive Njegove Osobe jedino, a ne iz Njegove Suštine, razmišlja materijalno; onaj tko razmišlja o bližnjemu jedino iz perspektive njegove izvanjske forme, a ne od njegovog karaktera, razmišlja materijalno; a onaj koji razmišlja o nebu jedino iz perspektive lokacije, a ne iz perspektive ljubavi i mudrosti, po kojima nebo jeste nebo, također razmišlja materijalno.’

[4]         Dječaci rekoše: ‘Mi smo razmišljali o Bogu iz perspektive Osobe, o bližnjemu iz perspektive njegove ljudske forme, i o nebu kao o lokaciji, kako se nalazi iznad nas; da li smo mi, prema tome, čitajući Riječ, ikome izgledali poput mrtvih konja?’ Učitelj je odgovorio: ‘Ne; budući ste vi za sad još samo dječaci i ne možete razmišljati drugačije; ali ja sam u vama percipirao ljubav za znanjem i razumijevanjem; a budući da je ova duhovna, vi ste također razmišljali duhovno, jer unutar vaše prirodne misli postoji određena duhovna misao, iako vi nje još niste svjesni. Vratit ću se, međutim, onome što sam upravo rekao: da onaj koji razmišlja materijalno kada čita Riječ izgleda na udaljenosti poput mrtvog konja; dok onaj koji razmišlja duhovno poput živog konja; i da onaj razmišlja materijalno o Bogu koji razmišlja jedino iz perspektive Njegove Osobe a ne Njegove Suštine, kao svemoći, sveznanja, sveprisutnosti, vječnosti, ljubavi, mudrosti, milosrđa i milosti, baš kao i drugih; a postoje obilježja koja proizlaze iz Božanske Suštine, naime, stvaranje i očuvanje stvorenog, iskupljenje i spasenje, prosvjetljenje i podučavanje. Svatko tko razmišlja o Bogu iz perspektive Osobe ima ideju o tri Boga, jer on kaže kako je jedan Bog Stvoritelj i Održavatelj stvorenog, drugi je Iskupitelj i Spasitelj, a treći je Prosvjetitelj i Učitelj. U drugu ruku, svatko tko razmišlja o Bogu iz perspektive Njegove Suštine, ima ideju o jednom Bogu, jer on izjavljuje da nas je Bog stvorio, isti Bog nas je iskupio i spasio, i On nas također prosvjetljuje i podučava. To je razlog zašto oni koji razmišljaju o Trojstvu Boga iz perspektive Osobe, i time materijalno, ne mogu činiti drugačije, nego iz ideja njihove misli, koja je materijalna, napraviti tri Boga od jednog. Ipak, proturječno njihovoj misli, oni su prisiljeni reći da postoji jedinstvo ovo troje u suštini, jer, iako na nesiguran način, oni su također razmišljali o Bogu iz perspektive Njegove Suštine.

[5]         Prema tome, dječaci moji, razmišljajte iz perspektive suštine, i iz ove o osobi. Jer razmišljati iz perspektive osobe o suštini je razmišljati materijalno ne jedino o osobi već također i o suštini; dok je razmišljati iz perspektive suštine o osobi razmišljati također duhovno o osobi. Pošto su drevni pogani razmišljali materijalno o Bogu, i na taj način također o Njegovim svojstvima, oni nisu napravili samo tri boga, već njih stotine, jer od svakog su obilježja oni napravili posebnog boga. Morate znati, međutim, da materijalno ne ulazi u duhovno, već duhovno u materijalno. Ovo važi za misao o bližnjemu iz perspektive njegove vanjske forme, a ne iz njegovog karaktera; također za misao o nebu iz perspektive lokacije a ne iz ljubavi i mudrosti iz kojih se nebo sastoji. To također važi za svaku pojedinost u Riječi; tako da onaj koji ima materijalnu ideju o Bogu, o bližnjemu i nebu, ne može nikako razumjeti bilo što u Riječi. Ona je za njega mrtvo slovo, i dok je čita, ili o njoj meditira, on na udaljenosti izgleda poput mrtvog konja.

[6]         Oni koje ste ugledali kako se spuštaju sa neba, i koji su pred vašim očima izgledali poput mrtvih konja, su bili takve prirode da su zatvorili njihov racionalni vid za teološke, ili duhovne stvari Crkve, i u sebi samima i u drugima, pomoću čudne dogme, da se razumijevanje mora držati poslušno njihovoj vjeri. Oni ne razmišljaju o tome da je razumijevanje, kada je zatvoreno pomoću religijske dogme, slijepo poput krtice, i u sebi nema ničeg osim guste tame koja odbija svo duhovno svjetlo, suprotstavlja se njegovom uplivu od Gospoda i od neba, i nasuprot njemu postavlja prepreku na tjelesno čulnom nivou, koji je daleko ispod racionalnog u stvarima vjere. Drugim riječima, ono postavlja zapreku blizu nosa, fiksira ju u samoj njegovoj hrskavici, tako da on nakon toga čak ne može percipirati ni miris duhovnih stvari. Posljedica je da su neki od tih ljudi dovedeni do takvog stanja da bi, ako bi percipirali taj miris, oni pali u nesvjest; pod mirisom ja mislim na percepciju. Ti su oni koji od Boga rade tri. Oni doista kažu, iz perspektive Njegove Suštine, kako je Bog jedan; usprkos tome, kada se mole u skladu sa njihovom vjerom, koja naučava kako se Bog Otac smilovao poradi Sina, i šalje Svetog Duha, oni očigledno rade tri Boga. Oni ne mogu činiti drugačije; jer oni se mole jednome da bude milosrdan poradi drugoga, i da pošalje trećeg.’ Njihov učitelj ih je onda podučio u svezi Gospoda, podučavajući ih kako je On jedan Bog, u kojem je Božansko Trojstvo. 

624. Četvrto iskustvo. Jednom sam se probudio iz sna u ponoć, i ugledao sam jednog anđela na određenoj visini prema istoku, kako u svojoj desnoj ruci drži papir koji je na sunčevom svjetlu svijetlio bijelim sjajem. U središtu papira je bio zapis u zlatnim slovima, i ugledao sam ove riječi. ‘Vjenčanje dobra i istine.’ Iz zapisa tamo je sjajio sjaj koji je formirao široku aureolu oko papira, i ta aureola koja ga je okruživala je bila poput zore u proljeće. Nakon toga sam ugledao anđela koji se spušta sa papirom u njegovoj ruci, i kako se spuštao papir je izgledao sve manje i manje sjajan, a zapis, ‘Vjenčanje dobra i istine’ se promijenio iz zlatne boje u srebrnu, onda u bakrenu, nakon toga u onu željeza, i konačno u boju željeza i bakrene rđe. Konačno se anđeo vidio kako ulazi u mračan oblak, i prolazi kroz njega do zemlje; i tamo je papir, iako i dalje u njegovoj ruci, postao nevidljiv. Ovo se zbilo u svijetu duhova, gdje nakon smrti svi ljudi bivaju dovedeni zajedno.

[2]         Onda mi se anđeo obratio i rekao, ‘Zapitaj one koji prolaze ovim putem da li vide mene ili bilo što u mojoj ruci.’ Veliki broj ljudi je prišao, neki od njih sa istoka, neki sa juga, neki sa zapada a neki sa sjevera. Zapitao sam one koji su dolazili sa istoka i juga, one koji su sebe u svijetu posvetili učenju, da li su ikoga vidjeli sa mnom, ili bilo što u njegovoj ruci; i oni su svi rekli da nisu vidjeli ama baš ništa. Onda sam zapitao one koji su došli sa zapada i sjevera, one koji su u svijetu vjerovali onome što su učeni ljudi rekli. Oni su također izjavili da nisu vidjeli ništa. Ipak posljednji od njih, koji su u svijetu živjeli u jednostavnoj vjeri iz dobročinstva, ili u određenoj istini iz dobra, nakon što su oni pred njima otišli, rekoše kako su vidjeli čovjeka sa papirom, čovjeka u pristaloj opravi sa papirom na kojem su bila ispisana slova. Oni su onda pogledali pobliže i rekli da piše, ‘Vjenčanje dobra i istine.’

[3]         Ovi su se obratili anđelu sa žudnjom da im objasni što to znači. On reče: ‘Sve stvari na cijelom nebu i cijeloj zemlji su od stvaranja ništa drugo do vjenčanje dobra i istine; jer sve stvari, i živuće i mrtve, i pokretne i nepokretne, postoje po vjenčanju dobra i istine, i bile su stvorene za njega. Niti jedna jedina stvar nije bila stvorena jedino za istinu ili jedino za dobro. Sama po sebi svaka od ovih nema stvarnosti, već pomoću tog vjenčanja sve stvari postoje i zadobijaju karakter u skladu sa tim vjenčanjem. U Gospodu Bogu Stvoritelju su Božansko Dobro i Božanska Istina u samoj njihovoj suštini, Bitak (Esse) Njegove suštine je Božansko Dobro, a Postojanje (Existere) Njegove suštine je Božanka Istina. Božansko Dobro i Božanka Istina su također u samoj njihovoj uniji, jer u Njemu oni beskonačno čine jedno. Budući da su ovo dvoje jedno u Samom Bogu Stvoritelju, oni su također jedno u svim stvarima koje je On stvorio. Uz pomoć tih sredstava Stvoritelj je sjedinjen vanjskim zavjetom, koji je nalik vjenčanju, sa svim stvarima koje je stvorio.’

[4]         Anđeo je nadalje rekao da je Sveto Pismo, koje je bilo diktirano od strane Gospoda, i općenito i pojedinačno, vjenčanje dobra i istine, kao što se može vidjeti iznad, br. 248-253. Crkva, koja je formirana posredstvom istina doktrine, i religija, koja je formirana posredstvom dobra života u skladu sa istinom doktrine, imaju njihov izvor jedino u Svetom Pismu; može se, prema tome, jasno vidjeti kako je Crkva također, općenito i pojedinačno, vjenčanje dobra i istine. Što je bilo rečeno iznad o vjenčanju dobra i istine je primjenjivo na vjenčanje dobročinstva i vjere, budući da se dobro odnosi prema dobročinstvu, a istina prema vjeri.

             Izgovorvši ove stvari, anđeo se izdigao sa zemlje i, prolazeći kroz oblak, popeo do neba, a papir je, u skladu sa stupnjevima njegovog uzlaska, sjajio kao i ranije; a aureola, koja je ranije izgledala poput jutarnjeg svjetla, se spustila i rapršila oblak koji je donio tamu nad zemlju, nakon čega se pojavilo blistavo sunce.

625. Peto iskustvo. Jednom dok sam meditirao o Gospodnjem Drugom Dolasku, odjednom se pojavilo blistavo svjetlo koje mi je zaslijepilo oči. Nakon toga sam pogledao nagore, i gle, cijelo nebo iznad mene je izgledalo preplavljeno sa svjetlom, i od istoka do zapada sam začuo dugo neprestano slavljenje. Jedan anđeo koji je stajao pored mene mi reče: ‘To je slavljenje Gospoda na račun Njegovog Drugog Dolaska, od strane anđela istočnih i zapadnih nebesa.’ Iz južnih i sjevernih nebesa se mogao čuti nježan žamor. Kako je anđeo sve čuo, on mi je najprije rekao kako su ta slavljenja i veličanja Gospoda bila uzeta iz Riječi. I odmah nastavi: ‘Oni sada slave i veličaju Gospoda posebice pomoću ovih riječi u proroku Danijelu:

‘Vidio si željezo izmiješano s glinom… ali se neće držati zajedno… a u vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti… Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka.’  Danijel 2:43, 44. 

[2]         Nakon toga sam čuo, tako reći, zvuk glasova što pjevaju, i dalje na istoku sam ugledao svjetlosni sjaj daleko blistaviji od ranijeg. Zapitao sam anđela, ‘Kojim riječima oni slave Gospoda u tom kvartu?’ On odgovori: ‘Ovim riječima u Danijelu:

‘Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji… Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da Mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast Njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo Njegovo neće propasti.’      Danijel 7:13, 14.

i također iz Mateja 24:30, 31.’

[3]         Ponovno sam pogledao prema istočnom nebu, i svjetlo je zasjalo na desnoj strani, i njegova se sjajnost protezala do južnog prostranstva. Onda sam začuo prijatan zvuk, i zapitao sam anđela, ‘Kojim riječima tamo veličaju Gospoda?’ On je odgovorio: ‘Ovim riječima u Otkrovenju:

‘I vidjeh novo nebo i novu zemlju… I Sveti grad, Novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica… za svoga muža. I začujem jak glas s neba: Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima… I dođe jedan od anđela te progovori sa mnom: Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu! I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem.’  Otkrovenje 21:1-3, 9, 10;

i također ovim riječima:

‘Ja, Isus… Sam sjajna zvijezda Danica. I Duh i Zaručnica govore: Dođi! On reče: Da, dolazim ubrzo: Amen! Dođi, Gospode Isuse.’  Otkrovenje 22:16, 17, 20.’

Nakon što je to rekao i puno više, moglo se čuti opće slavljenje od istoka do zapada na nebu, i također od juga do sjevera; I zapitao sam anđela, ‘Kojim riječima oni sada veličaju Gospoda?’ On odgovori: ‘Njihove riječi su uzete iz proroka:

‘I znat će svako tijelo da Sam Ja, Jehova, Spasitelj tvoj, i tvoj Iskupitelj.’  Izaija 49:26.

‘Ovako govori kralj Izraelov, i Iskupitelj njegov, Jehova nad Vojskama: Ja Sam prvi i Ja Sam posljednji: osim Mene Boga nema.’ Izaija 44:6.

‘I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, u Njega se uzdasmo, On nas je spasio; ovo je Jehova: na Njega smo čekali.’   Izaija 25:9.

‘Glas onog koji viče u pustinji: Pripravite Jehovi put… Gle, Gospod Jehova će doći u moći, mišicom Svojom vlada… Kao pastir će pasti stado Svoje.’  Izaija 40:3, 5, 10, 11.

‘Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo…  Ime će Mu biti: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Princ mira.’  Izaija 9:6.

‘Evo dolaze dani… podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj… I evo imena kojim će Ga nazivati… Jehova, Pravda naša.’  Jeremija 23:5, 6; 33:15, 16.

‘Ime Mu je Jehova nad Vojskama; tvoj je Otkupitelj Svetac Izraelov, Bog zemlje svekolike On se zove.’           Izaija 54:5.

‘U taj dan će Jehova biti kralj nad svom zemljom; u taj dan će biti jedan Jehova, i Njegovo ime Jedno.’  Zaharija 14:9.’

Kako sam čuo i razumio ove stvari moje se srce razveselilo, i otišao sam kući vrlo zadovoljan. Tamo sam se povratio iz svog duha u tijelo, kada sam zapisao što sam vidio i čuo.

E. Swedenborg ‘Istinska kršćanska religija – 10’