Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

463-508 / Poglavlje 8 (Slobodna volja)

Print Friendly, PDF & Email

POGLAVLJE 8

SLOBODNA VOLJA

 

463. Prije nego prosljedim da bi iznio doktrinu Nove Crkve o Slobodnoj Volji, nužno je postaviti premise u vezi s onim što sadašnja Crkva naučava o toj temi u svojim dogmatskim djelima. Ako to ne bi bilo napravljeno čovjek zdravog razuma i utemeljen u religiji bi mogao pretpostaviti kako ta stvar ne zaslužuje da se o njoj napiše išta novoga. Jer on bi mogao reći: ‘Svatko zna da čovjek ima slobodnu volju u duhovnim stvarima. Inače zašto bi svećenici naučavali u njihovim propovijedima da ljudi trebaju vjerovati u Boga, obratiti se, živjeti u skladu sa odredbama Riječi, boriti se protiv požuda tijela, i sebe nanovo stvoriti, i tako dalje?’ On bi, stoga, morao pretpostaviti kako su te ozbiljne napomene samo prazne riječi ako u stvarima koje se tiču spasenja ne bi bilo slobodne volje, i da bi to negirati bilo ludilo pošto je protivno zdravom razmu. Ipak sadašnja Crkva pada u to proturječje, i protjeruje doktrinu o slobodnoj volji iz svojih hramova, kao što se može vidjeti iz djela naslovljenog Formula Concordiae kojim se Evanđelisti zaklinju, i iz kojeg su uzeti izvodi koji slijede. Ista doktrina i vjera otud izvedena u vezi sa slobodnom voljom prevladava među Reformiranima diljem cijelog Kršćanskog svijeta, tako u Njemačkoj, Švedskoj, Danskoj, Engleskoj i Nizozemskoj, kao što je očigledno iz njihovih dogmatskih knjiga. Navodi koji slijede su iz Formula Concordiae, izdanje Leipzig, 1756.

464. (1) ‘Doktori koji su sastavili Augsburgšku Ispovijest tvrde i dokazuju kako je čovjek, kao posljedica pada njegovih prvih roditelja, postao toliko potpuno iskvaren da je po svojoj prirodi slijep po pitanju duhovnih stvari, koje se tiču našeg obraćenja i spasenja; i da on niti razumije niti je sposoban razumjeti Riječ Božju kada mu se propovijeda, već ju prosuđuje kao glupavu stvar, te se sam od sebe nikad ne približava Bogu, već je prije Božji neprijatelj.; i on to nastavlja biti, sve dok silom Svetog Duha koji djeluje kroz propovijedanje i slušanje Riječi, on nije samom milošću, bez ikakve suradnje s njegove strane, obraćen, obdaren sa vjerom, regeneriran i obnovljen.’ str. 656.

              (2) ‘Mi vjerujemo kako su razumijevanje, srce i volja neregeneriranog čovjeka, u duhovnim i Božanskim stvarima, svojim vlastitim prirodnim silama u potpunosti nesposobni razumjeti, vjerovati, prihvatiti, razmišljati, željeti, započeti, završiti, djelovati, rukovoditi i surađivati u bilo kojem pogledu; već da je čovjek sasvim iskvaren i mrtav za ono što je dobro; tako da u prirodi čovjeka od Pada, a prije regeneracije, nije preostala ni jedna jedina iskrica duhovne snage pomoću koje on sebe može pripraviti za milost Božju, ili ju prihvatiti kada je ponuđena, ili sebe prilagoditi i sam od sebe biti sposoban primiti ju; ili može, svojom vlastitom silom pridonijeti išta svojem obraćenju, bilo u cjelosti, bilo polovično, ili u najmanjem stupnju; ili djelovati, rukovoditi ili surađivati sam od sebe, ili pak to napraviti kao od sebe samoga; nego da je čovjek sluga grijeha i rob Sotone, kojim je oživljen; i stoga je njegova prirodna slobodna volja, poradi njegovih iskvarenih sposobnosti i izopačene prirode, aktivna i djelotvorna jedino u takvim stvarima koje ljute Boga i koje su Mu protivne.’ str. 656.

            (3) ‘Čovjek je vrijedan i domišljat u civilnim i prirodnim stvarima, ali u duhovnim i Božanskim stvarima, koje se odnose prema spasenju duše, on je poput klade, kamena, ili stupa od soli u kojeg je bila pretvorena Lotova žena, stoga poput stvari koje nemaju očiju, usta, ili bilo kojeg drugog osjetila.’ str. 661.

            (4) ‘Pri svemu tom čovjek ipak uživa sposobnost pokretanja, i može usmjeravati svoje vanjske udove, može slušati Evanđelje i u određenoj mjeri meditirati o onome što čuje; ali da on to u svojim privatnim mislima ipak prezire kao glupavu stvar, a niti on u to može vjerovati; i po tom pitanju je gori od klade, ukoliko Sveti Duh nije djelotvoran u njemu, zapaljujujući i aktivirajući u njemu vjeru, poslušnost i druge vrline koje Bog odobrava.’  str. 662.

            (5). ‘U određenom smislu se za čovjeka može reći kako nije klada ili kamen; jer klada ili kamen ne pruža otpor, niti razumije ili osjeća što se sa njim radi; dok se čovjek u svojoj volji bori protiv Boga, sve dok nije obraćen k Bogu; a ipak je istinito da je čovjek, prije obraćenja, racionalno stvorenje, koje ima razumijevanje, iako ne u Božanskim stvarima, i ima volju, iako nesposobnu željeti ikakvo dobro koje bi moglo voditi do njegovog spasenja; no on ipak ne može ništa doprinjeti svojem obraćenju, i po tom pitanju je gori od klade ili kamena.’  str. 672, 673.

            (6). ‘Cijeli čin obraćenja je rukovođenje (djelovanje), dar i rad Svetog Duha jedino, koji ga izvodi i stvara Svojom vlastitom vrlinom i silom kroz Riječ u čovjekovom razumijevanju, srcu i volji, kao u pasivnom subjektu, pri čemu čovjek ne radi apsolutno ništa, već ostaje u potpunosti pasivan; a ipak ovo djelovanje nije kao kada se kip oblikuje iz kamena, ili žig utisne na vosak, jer vosak nema niti znanje niti volju.’  str. 681. 

            (7). Određeni Oci i moderni doktori smatraju kako ‘Bog privlači jedino voljne’, i posljedično da je čovjekova volja po određenom pitanju aktivna u (ipak nešto pridonosi) djelu obraćenja. Ovo mišljenje, međutim, nije sukladno sa pravom doktrinom, jer ono potvrđuje lažnu ideju u vezi s sposobnostima ljudske volje pri obraćenju.’  str. 582.

            (8). ‘U vanjskim poslovima koji se tiču svijeta, a koji potpadaju pod svijest razuma, u čovjeku i dalje ostaje određeni stupanj razumijevanja, snage i sposobnosti, iako su ti bijedni ostaci jako slabi; a čak su i ovi, mali kakvi jesu, zatrovani i zaraženi nasljednom bolešću, tako da pred očima Božjim nemaju vrijednosti.’ str. 641.

            (9). ‘Čovjek pri djelu obraćenja, kada od djeteta gnjeva postaje dijete milosti, ne surađuje sa Svetim Duhom, jer je čovjekovo obraćenje djelo Svetog Duha jedino i isključivo.’ str. 219, 519 i naknadne stranice, 663 i naknadne stranice, i Nadopuna, str. 143. ‘Usprkos tome, regenerirani čovjek, silom Svetog Duha, može surađivati, iako je njegova suradnja popraćena sa jako puno slabosti. On dobro surađuje, u onoj mjeri i toliko dugo dok je vođen, usmjeravan i upravljan od strane Svetog Duha; ali ipak njegova suradnja sa Svetim Duhom nije poput one gdje dva konja zajedno povlače jednu kočiju.’  str. 674.

            (10). ‘Prvobitni grijeh nije određena mana (pogreška), koja se pretvorila u djelo, već je vrlo duboko i intimno ukorijenjen u čovjekovu prirodu, supstancu i suštinu, i izvor je svih aktualnih grijeha, poput opakih misli, riječi i zlih djela.’ str. 577. ‘Ova nasljedna bolest, kojom je cijela čovjekova priroda izopačena, je užasan grijeh, i u stvari je početak i glava svih grijeha, od kojih kao iz njihova korijena i izvora proizlaze svi prijestupi.’ str. 640. ‘Čovjekova cijela priroda je, ovim grijehom, kao duhovnom kugom, čak u najunutarnijim dijelovima i najdubljim utorima srca, potpuno inficirana i iskvarena pred Bogom; i zbog te iskvarenosti, čovjekova ličnost je osuđena i prokleta od strane Božjeg zakona, tako da smo mi po prirodi djeca gnjeva, robovi smrti i prokletstva, ukoliko nismo izbavljeni i spašeni od ovih zala darom Kristove zasluge.’ str. 639. ‘Postoji, stoga, potpuni nedostatak ili oskudica prvobitne pravednosti, ili slike Božje stvorene u Raju, i otud impotencija, nesposobnost i tupoglavost koji čovjeka čine potpuno neprikladnim za sve Božanske ili duhovne stvari. Umjesto slike Božje koja je na taj način izgubljena u čovjeku je sada prisutna jedna najskrivenija, najopakija, najdublja, tajanstvena i neizreciva izopačenost njegove cijele prirode, i svih njegovih sposobnosti, posebice viših i temeljnih sposobnosti duše, u umu, razumijevanju, srcu i volji.’ str. 640.

465. Ovo su odredbe, dogme i pravilnici sadašnje Crkve u vezi sa čovjekovom slobodnom voljom u duhovnim i prirodim stvarima, i također u vezi sa prvobitnim grijehom. One su bile dodane kako bi se odredbe, dogme i pravilnici Nove Crkve u vezi s ovim temama mogli jasnije vidjeti. Jer kada su dvije knjige religijskih formula tako postavljene jedna pored druge istina se pojavljuje na jasnom svjetlu; baš kao kada je ružno lice postavljeno pored privlačnog na jednoj slici (što slikari običavaju raditi), i ona se zajedno promatraju, ljepota jednog i ružnoća drugog su jasno predočeni oku. Što slijedi su odredbe (kanoni) Nove Crkve o ovoj temi.

 

I. TO ŠTO SU DVA STABLA BILA POSTAVLJENA U VRTU EDENSKOM, JEDNO ŽIVOTA A DRUGO POZNAVANJA DOBRA I ZLA, NAZNAČAVA DA JE ČOVJEKU BILA DANA SLOBODNA VOLJA U DUHOVNIM STVARIMA.

466. Vjerovanje je mnogih kako Adam i Eva, koji su spomenuti u Knjizi Postanka, ne predstavljaju prvostvorene ljude. Da bi potkrijepili ovo mišljenje oni su iznijeli argumente u vezi s pred-adamitima koji su izvedeni iz kronoloških izračunavanja pronađenih među određenim narodima, i također iz riječi Kajina, Adamovog prvorođenca, Jehovi:

‘Evo bit ću vječni lutalac na zemlji; tko me god nađe, može me ubiti… I Jehova stavi  znak na Kajina, da ga tko, našavši ga, ne ubije.’  Postanak 4:14, 15.

‘Kajin ode ispred lica Jehovina, i nastani se u zemlji Nod… i tamo podiže grad.’  stihovi 16, 17.

Iz ovog su oni zaključili da je zemlja bila nastanjena prije Adamova vremena. To da je Adamom i njegovom ženom, međutim, naznačena Najdrevnija Crkva na ovoj zemlji, bilo je u potpunosti prikazano u Nebeskim Tajnama koje sam objavio u Londonu. U toj knjizi je također ukazano da Vrt Edenski naznačava mudrost ljudi te crkve, da drvo života naznačava Gospoda u čovjeku i čovjeka u Gospodu, da stablo poznanja dobra i zla naznačava čovjeka koji nije u Gospodu već u svom vlastitom propriumu, kao onda kada vjeruje da on čini sve stvari, čak i ono što je dobro, sam od sebe, i da jedenje sa ovog stabla naznačava prisvajanje zla.

467. U Riječi Božjoj, Vrt Edenski ne predstavlja ni jedan određeni vrt, već inteligenciju, niti stablo predstavlja neko određeno stablo, već čovjeka. Vrt Edenski predstavlja inteligenciju i mudrost, kao što je očigledno iz ovih odlomaka:

‘Mudrošću svojom i razborom stekao si bogatstva… U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše.’

i također iz ovih riječi:

‘Pun mudrosti… ti bijaše u Edenu, vrtu Božjemu; resio te dragulj svaki.’    Ezekijel 28:4, 12, 13.

Ovo je izgovoreno o princu i kralju Tira kojem je pripisana mudrost, pošto Tir u Riječi predstavlja Crkvu s obzirom na znanje o dobru istini pomoću kojeg je postignuta mudrost. Drago kamenje koje ga je resilo također predstavlja znanje o istini i dobru, jer princ i kralj Tira nisu bili u Vrtu Edenskom.

[2]        Na drugom mjestu u Ezekijelu je rečeno:

‘Asirija bijaše cedar u Libanonu… cedrovi u vrtu Božjem ne mogaše ga sakriti… nijedno stablo u vrtu Božjem ne bješe mu po ljepoti ravno… i zaviđaše mu sve edensko drveće u vrtu Božjem.’ Ezekijel 31:3, 8, 9.

i dalje:

‘Na koga, dakle, među drvećem edenskim, naličiš svojom moći, slavom i veličinom?’   stih 18.

To je rečeno o Asiriji, pošto Asirija u Riječi Božjoj predstavlja racionalost i posljedičnu inteligenciju.

[3] U Izaiji je zapisano:

‘Jehova će utješiti Sion…  Pustaru će njegovu učiniti poput Edena, a pustinju njenu poput Vrta Jehovina.’       Izaija 51:3

Sion je u ovom odlomku Crkva, a Eden i Vrt Jehovin su mudrost i inteligencija. U Apokalipsi je zapisano:

‘Pobjedniku  ću dati jesti od stabla života, koje je sred raja Božjega.’   2:7

‘Posred gradskoga trga, i s obje strane rijeke, nalazilo se stablo života.’ 22:2.

[4]        Iz ovih odlomaka je sasvim jasno da Vrt Edenski, u kojem se kako je rečeno nalazio Adam, naznačava inteligenciju i mudrost, pošto su slične stvari rečene o Tiru, Asiriji i Sionu. Vrt također predstavlja inteligenciju u drugim dijelovima Riječi Božje, kao u

Izaiji 58:11; 61:11; Jeremiji 31:12; Amosu 9:14; Brojevima 24:6.

Ovo duhovno značenje vrta izvodi svoj uzrok iz reprezentacija u duhovnom svijetu, jer tamo se vrtovi pojavljuju gdje su anđeli u inteligenciji i mudrosti. Inteligencija i mudrost koju oni primaju od Gospoda je uzrok da se takve stvari pojavljuju oko njih; a to se događa zahvaljujući korespondenciji, jer sve stvari koje postoje u duhovnom svijetu su korespondencije.

468. Da stablo (drvo) predstavlja čovjeka, je očigledno iz ovih odlomaka u Riječi:

‘I sve će poljsko drveće znati da Ja sam Jehova koji visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi.’  Ezekijel 17:24.

‘Blago čovjeku koji uživa u Zakonu. On će biti k’o drvo zasađeno pokraj vodâ tekućica što u svoje vrijeme plod donosi.’  Psalam 1:1-3; Jeremija 17:8.

‘Slavite Jehovu, vi stabla plodonosna.’  Psalam 148:9.

‘Stabla su Jehovina puna sokova.’  Psalam 104:16;

‘Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.’  Matej 3:10; 7:16-21.

‘Ili priznajte da je drvo dobro, i njegov plod dobar. Ili priznajte da je drvo trulo… jer po plodu se drvo poznaje.’   Matej 12:33; Luka 6:43, 44.

‘Evo, zapalit ću usred tebe oganj i on će proždrijeti u tebi svako stablo, zeleno i suho.’ Ezekijel 20:47.

Pošto stablo (drvo) predstavlja čovjeka, zakonski je bilo određeno:

‘da stabla voćaka što služe za jelo u zemlji Kananskoj treba smatrati neobrezanima.’ Levitski Zakonik 19:23, 24.

Kako maslina predstavlja čovjeka božanstvene Crkve, prema tome je rečeno:

‘O dva svjedoka koja su prorokovala, da su oni bili dvije masline što stoje pred Gospodarom sve zemlje.’        Apokalipsa 11:4; također Zaharija 4:3, 11, 12.

U Davidu je također zapisano:

Ja sam k’o zelena maslina u Domu Božjem.’ Psalam 52:8.

i u Jeremiji:

‘Zelena maslina lijepa uzrasta, i dobrih plodova, tako te Jehova nazva.’ Jeremija 11:16.

Postoje mnogi drugi odlomci koji zbog njihova velikog broja ovdje nisu navedeni.

469. U današnje vrijeme svatko tko posjeduje unutarnju mudrost može percipirati, ili bar pretpostaviti, kako ono što je zapisano u svezi Adama i njegove žene uključuje duhovne stvari; ali koje su to stvari to do sada nitko nije znao pošto sve do sada duhovno značenje Riječi Božje nije bilo otkriveno. Svatko u toj priči može vidjeti, čak i sa velike udaljenosti, da Jehova ne bi bio postavio dva stabla u vrt, i jedno od njih za spoticanje, osim poradi neke duhovne reprezentacije. Niti je u skladu sa Duhovnom pravdom da su obadvoje, Adam i njegova žena, trebali biti prokleti pošto su jeli sa jednog od stabala; i da prokletstvo treba počivati na svakom čovjeku nakon njih; i tako da bi cijela ljudska rasa trebala biti prokleta zbog pogreške jednog čovjeka u kojem nije bilo niti zle požude tijela kao ni nepravednosti srca. Zar netko ne bi mogao pitati, a to pitanje je od izvanredne važnosti, zašto Jehova nije spriječio Adama jesti, kada je bio prisutan i to vidio; i zašto On nije zbacio zmiju u niže predjele prije nego ga je uvjerila?

            Prijatelju moj, Bog to nije učinio pošto bi čineći tako On oduzeo čovjeku slobodnu volju; a čovjek je čovjek, a ne zvijer, vrlinom slobodne volje. Kada se ovo shvati sasvim je jasno da je pomoću ta dva stabla, jednim života a drugim smrti, reprezentirana čovjekova slobodna volja u duhovnim stvarima. Štoviše, nasljedno zlo ne nastaje iz tog čina, već je izvedeno od roditelja, od kojih je sklonost ka zlu kojeg su prakticirali prenešena na djecu. Da je to slučaj se može jasno vidjeti od strane svakoga tko pažljivo promatra manire, naklonosti i lica djece, i doista cijelih porodica koje vode porijeklo od jednog zajedničkog pretka. Usprkos tome, ovisi o svakome u porodici da li će on popustiti ili se oduprijeti nasljednoj sklonosti, jer svatko je prepušten njegovoj slobodnoj volji. Međutim, što stablo života pojedinačno predstavlja, a što stablo poznavanja dobra i zla, je bilo u cjelosti objašnjeno u pripovjesti br. 48, na koju se čitatelj upućuje.

 

II. ČOVJEK NIJE ŽIVOT, VEĆ PRIMATELJ ŽIVOTA OD BOGA.

470. Općenito se vjeruje kako je život u čovjeku i kako mu on pripada, i posljedično tome da on nije samo primatelj života, već u stvari jeste život. Ovo opće vjerovanje nastaje iz privida, jer on živi, to jest, on osjeća, misli, govori i djeluje u potpunosti kao sam od sebe. Ova tvrdnja, dakle, da je čovjek primatelj života, ali ne sam život, ne može a ne izgledati kao nešto do sada nečuveno, ili poput paradoksa, protivno senzualnoj misli, pošto je protivno prividu. Uzrok ovog lažnog vjerovanja da je čovjek u stvari život, i posljedično tome da je život dio njega od stvaranja te da je nakon toga od strane roditelja propagiran u potomstvo, je kao što sam nagovijestio privid. Međutim, uzrok ove zablude koja je izvedena iz privida je taj da je većina ljudi današnjeg vremena prirodno, a samo nekolicina duhovno. Prirodan čovjek sudi iz privida, i zablude otud izvedene su potpuno suprotne ovoj istini, naime, da je čovjek samo primatelj života a ne sâm život.

[2]        Da čovjek nije život, već primatelj života od Boga, je očigledno iz ovih jasnih dokaza, da su sve stvorene stvari u sebi konačne, i da čovjek, pošto je on konačan, nije mogao biti stvoren osim iz konačnih stvari. Iz tog razloga je u Knjizi Postanka rečeno da je Adam bio napravljen od zemlje i njezinog praha, po kojoj je također bio nazvan, jer ‘Adam’ predstavlja zemaljsko tlo; i svaki se čovjek fizički sastoji jedino od takvih stvari koje su u zemlji i iz zemlje u atmosferama. Što je u atmosferama iz zemlje on apsorbira kroz svoja pluća i pore svoga cijelog tijela, a grublje stvari kroz svoju hranu, koja je sastavljena od zemaljskih tvari (proizvoda).

[3]        Čovjekov duh je također stvoren iz konačnih stvari; jer što je njegov duh nego primatelj života uma? Konačne stvari od kojih je sastavljen su duhovne supstance koje su u duhovnom svijetu. Ove su također dovedene u naš svijet gdje ostaju pohranjene kao latentni činbenici. Da ove nisu bile prisutne zajedno sa materijalnim elementima bilo bi nemoguće za ijedno sjeme da iznutra bude impregnirano i onda izraste na prekrasan način bez odstupanja od početnog izdanka do ploda i novog sjemena; niti bi ijedan crv bio stvoren od zemaljskih isparavanja i biljnih gasova sa kojima su atmosfere impregnirane.

[4]        Tko može racionalno pretpostaviti da Beskonačno može stvoriti išta osim onog što je konačno? i da je čovjek, pošto je konačan, išta drugo nego forma koju je Beskonačno sposobno oživjeti životom kojeg ima u sebi? To je ono što naznačeno ovim riječima:

‘Jehova, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života.’  Postanak 2:7.

Bog, pošto je beskonačan, je Život u Sebi Samom. Ovaj život On ne može stvoriti i tako prenijeti na čovjeka, jer to bi bilo učiniti ga Bogom.

[5]        Da se ovo u stvari dogodilo bila je suluda ideja zmije ili vraga, i od strane njega je bila usađena u Evu i Adama; jer zmija je rekla:

Onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.’    Postanak 3:5.

Ovo grozno uvjerenje da je Bog Sebe prelio i prenio (kopirao) u ljude je bilo podržavano, kako sam čuo sa njihovih vlastitih usana, od strane ljudi Najstarije Crkve na njezinom kraju, kada je dosegla svoj svršetak. Tako su oni, na račun ovog strašnog vjerovanja kako su na taj način bili bogovi, ležali skriveni duboko dolje u kaverni kojoj nitko ne može prići bez da se sruši na pod u nesvijesti. U prethodnom članku je bilo obznanjeno da je Adamom i njegovom ženom naznačena i opisana Najstarija Crkva.

471. Tko ne vidi, ako je u stanju razmišljati iz razuma uzdignutog iznad senzualnih stvari tijela, da život ne može biti stvoren? Jer život nije ništa drugo nego najunutarnija aktivnost ljubavi i mudrosti, koji su u Bogu i koji jesu Bog; I ovaj život se može također nazvati samom živućom silom. Onaj koji ovo vidi može također vidjeti kako ovaj život ne može biti prenijet ni jednom čovjeku, osim zajedno sa ljubavlju i mudrošću. Nitko ne negira, ili može negirati, da su svo dobro ljubavi i sva istina mudrosti od Boga jedino; i da ukoliko čovjek prima ove od Boga on živi od Boga, i kaže se kako je rođen od Boga, to jest, regeneriran. U drugu ruku, u onoj mjeri u kojoj bilo tko ne prima ljubav i mudrost, ili što je isto, dobročinstvo i vjeru, utoliko on ne prima život koji je u sebi život od Boga; već prima iz pakla ne neki drugi život, već izokrenut život, koji se naziva duhovna smrt.

472. Iz ovog što je upravo bilo rečeno čovjek može percipirati, i doseći zaključak, da slijedeće stvari nije moguće stvoriti: 1. Beskonačno; 2. Ljubav i mudrost; 3. Život otud izveden; 4, Svjetlo i toplinu; 5, Aktivnost, kakva je u sebi. Može se, međutim, zaključiti da organi prijemčivi za sve ove stvari jesu stvorljivi, i da jesu bili stvoreni. Ovo se može ilustrirati pomoću sljedećih poredbi. Svjetlo nije moguće stvoriti, nego njegov organ, oko; niti zvuk, što je jedna aktivnost atmosfere, već njegov organ, uho; niti toplinu, što je prvobitna aktivnost, za čije su primanje bili stvorene sve stvari u tri kraljevstva prirode; a ove ne djeluju u skladu sa prijemčivošću već ostaju pasivne.

[2]        U skladu je sa stvaranjem da tamo gdje postoje aktivne sile tamo također postoje i pasivne, i da se ove dvije ujedinjuju kao jedna. Kada bi aktivne bilo moguće stvoriti poput pasivnih, ne bi bilo potrebe za suncem, i za toplinom i svjetlom koji proizlaze iz njega, već bi sve stvorene stvari opostojale bez njih; dok ako bi sunce sa njegovom toplinom i svjetlom bilo otklonjeno, stvoreni svemir bi se pretvorio u kaos.

[3]        Samo sunce ovog svijeta sastoji se od stvorenih supstanci, čija aktivnost stvara vatru.

            Ove stvari su napomenute kako bi ilustrirale što bi se dogodilo čovjeku kada duhovno svjetlo koje je u suštini mudrost, i duhovna toplina koja je u suštini ljubav, ne bi utjecali u njega i kad s njegove strane ne bi bili primljeni. Cijeli čovjek nije ništa nego organizirana forma prilagođena primanju topline i svjetla iz obadva svijeta, prirodnog i duhovnog, jer toplina i svjetlo obadva svijeta međusobno korespondiraju. Ako bi bilo zanijekano kako je čovjek forma prijemčiva za ljubav i mudrost od Boga, onda bi činjenica da postoji upliv također bila zanijekana; i tako bi bilo zanijekano kako je svo dobro od Boga. Sjedinjenje sa Bogom bi također bilo zanijekano; i posljedično tome bi izjaviti kako čovjek može biti prebivalište i hram Božji bilo potpuno besmisleno.

473. Razlog zašto čovjek sve ovo ne vidi na svjetlu razuma je da je to svjetlo zamračeno zabludama koje nastaju iz privida predstavljenih od strane vanjskih tjelesnih čula, a u koje je on povjerovao. Čovjek ne može nego osjećati da je život od kojeg živi njegov vlastiti život, pošto ono što je instrumentalno percipira svoje principjelno kao svoje vlastito. On, prema tome, ne može razlikovati između njih; jer principjelni i instrumentalni uzroci djeluju zajedno kao jedan uzrok, u skladu sa tvrdnjom koja je vrlo dobro poznata u učenom svijetu. Život je principjelan uzrok, a instrumentalni uzrok je čovjekov um. Izgleda također, kao da životinje posjeduju život koji je u njima samima (njihov vlastit); ali to je slična zabluda, jer oni su organi stvoreni za primanje svjetla i topline iz prirodnog svijeta i istovremeno iz duhovnog svijeta. Svaka vrsta je forma određene prirodne ljubavi i prima svjetlo i toplinu iz duhovnog svijeta posredno kroz nebo i pakao, pitome vrste kroz nebo a divlje i okrutne kroz pakao. Čovjek jedini prima svjetlo i toplinu, to jest, mudrost i ljubav, neposredno od Gospoda; i to je ono što čini razliku između čovjeka i životinja.

474. Gospod je Život u Sebi Samom, i stoga Sâm Život, kao što On Sam naučava u Ivanu:

‘Riječ bijaše sa Bogom, i Riječ bijaše Bog… u Njemu bijaše život; i život bijaše ljudima svjetlo.’ Ivan 1:1, 4.

opet:

‘Kao što Otac ima život u Sebi Samom, tako je i Sinu dao da ima život u Sebi Samom.’  5:26.

opet:

‘Ja sam Put, i istina, i život.’  14:6.

i opet:

‘Tko Mene slijedi… imat će svjetlo života.’  8:12.

 

III. SVE DOK ČOVJEK ŽIVI U OVOM SVIJETU ON SE DRŽI NA POLA PUTA IZMEĐU NEBA I PAKLA, GDJE  JE ODRŽAVAN U RAVNOVJESJU, KOJE ČINI NJEGOVU SLOBODNU VOLJU.

475. Kako bi doznali što je slobodna volja, i koja je njezina priroda, mi moramo znati odakle ona dolazi; jer posebice znanje o njezinom porijeklu vodi čovjeka do saznanja ne samo o onome što ona jest već također i o njezinoj prirodi. Njezino izvorište je u duhovnom svijetu, gdje se čovjekov um drži od strane Gospoda. Čovjekov um je njegov duh koji živi nakon smrti i u neprestanoj je združen sa sličnim duhovima u duhovnom svijetu; dok je posredstvom materijalnog tijela sa kojim je odjeven, njegov duh združen sa ljudima u prirodnom svijetu.

                Čovjek ne zna da je njegova uma što se tiče okružen sa duhovima, pošto ti duhovi sa kojima je združen u duhovnom svijetu misle i govore duhovno; ali čovjekov duh, sve dok je on u prirodnom tijelu, to čini prirodno. Štoviše, duhovna misao i govor ne mogu biti shvaćeni niti percipirani od strane prirodnog čovjeka, i obrnuto (duhovi ne mogu shvatiti i percipirati prirodnu misao i govor); i iz istog razloga oni također ne mogu vidjeti jedni druge. Kada je, međutim, čovjekov duh u društvu sa duhovima u njihovom svijetu, on tamo također uživa duhovnu misao i govor sa njima, jer njegov um je unutarnje duhovan, iako izvanjski prirodan. On, prema tome, komunicira sa duhovima pomoću svoji unutrašnjosti, ali sa ljudima putem svojih vanjština. Vrlinom ove komunikacije je da čovjek percipira stvari i razmišlja o njima analitički. Ako ovo ne bi bilo otvoreno čovjeku njegove misli bi bile ograničene kao one od zvijeri, a ako bi svo općenje sa duhovima bilo odsječeno od njega on bi trenutno umro.

[2]            Nešto će sada biti rečeno da bi čovjeku omogućilo razumjeti na koji način se čovjek drži na pola puta između neba i pakla i posredstvom toga u duhovnom ravnovjesju, odakle ima svoju slobodnu volju. Duhovni svijet se sastoji od neba i pakla; nebo je iznad glave a pakao pod nogama, ne u središtu globusa kojeg čovjek nastanjuje, već ispod zemalja u duhovnom svijetu. Ove su duhovnog porijekla, i posljedično tome se ne šire u prostoru, iako postoji privid tog prostornog širenja.

[3]            Između neba i pakla je veliki međuprostorni predio, koji onima koji se tamo nalaze izgleda kao potpuni svijet. U taj prostor je iz pakla emitirano zlo u svom izobilju; a u drugu ruku na isti način tamo utječe dobro iz neba. To je taj predio o kojem je Abraham govorio bogatašu u paklu:

‘Između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’       Luka 16:26.

Svaki čovjek se, s obzirom na njegov duh, nalazisred ovog predjela, i to jedino zbog toga da bi mogao imati slobodnu volju.

[4]        Pošto je taj predio tako ogroman, i onima koji su tamo izgleda kao veliki globus, on se naziva svijet duhova. On je prepun duhova, jer svaki čovjek nakon smrti tu najprije ulazi, i tamo prolazi pripremu za nebo i pakao, te živi među duhovima kao što je ranije živio u svijetu. U svijetu duhova nema Čistilišta; Čistilište je fikcija izmišljena od strane Rimokatolika; ali taj svijet je bio posebice obrađen u djelu o ‘Nebu i Paklu’, objavljenom u Londonu u godini 1758, br. 421-535.

476. Svaki čovjek od rođenja pa do starosti mijenja svoje mjesto ili situaciju u svijetu duhova. Dok je nedonošče, on se drži u istočnom kvartu, prema zapadu tamo; dok je dječak, kako uči rudimente religije, on se postepeno povlači od sjevera prema jugu; a kada postane mladić, i kako počinje razmišljati iz svog vlastitog uma, on je nošen ka jugu. Kasnije, kada počinje sam suditi i postaje svoj vlastiti gospodar, kako raste u takvim stvarima koje se unutarnje odnose prema Bogu i ljubavi spram bližnjega, on napreduje još više ka jugu ali prema istoku. Ako je, međutim, on sklon zlu, i ono ga ispunjava, on se kreće prema zapadu; jer svi u duhovnom svijetu imaju svoja prebivališta u određenim kvartovima. Na istoku su oni koji su u dobru od Gospoda, jer tamo je sunce, u centru kojeg je Gospod. Na sjeveru su oni koji su u neznanju; na jugu, oni koji su u inteligenciji; a na zapadu, oni koji su u zlu.

            Čovjek se drži u ovom posrednom ili srednjem predjelu između neba i pakla ne njegova tijela što se tiče, već u njegovom duhu; i kako njegov duh mijenja svoje stanje, približavajući se dobru ili zlu, on je prebačen na mjesto ili situaciju u jednom ili drugom od kvartova, i ulazi u društvo onih koji tamo borave. Treba znati, međutim, da Gospod ne prebacuje čovjeka do ovog ili onog mjesta, već je sam čovjek koji uzrokuje promjenu. Ako bira dobro, onda on, zajedno sa Gospodom, ili radije Gospod zajedno sa njime, prebacuje njegov duh prema istoku; ali ako odabire zlo, onda on, zajedno sa vragom, ili radije vrag zajedno sa njime, prebacuje njegov duh prema zapadu. Treba primjetiti da kada je ovdje spomenuto nebo, također se misli na Gospoda, pošto je Gospod Sve u svem neba; a kada je vrag spomenut, misli se također i na pakao, pošto su svi koji su tamo vragovi.

477. Jedini razlog zašto se čovjek drži u ovom velikom posrednom predjelu i ostaje neprestano sred njega je da on može uživati slobodnu volju u duhovnim stvarima; jer to je duhovno ravnovjesje, pošto je između neba i pakla, i time između dobra i zla. Svi koji su u ovom velikom predjelu, njihovih unutrašnjosti što se tiče, združeni su ili sa anđelima neba ili sa vragovima pakla; ali u današnje vrijeme sa Anđelima Mihaela ili sa onima zmaja. Nakon smrti svaki čovjek sebe upućuje do svojih vlastitih u tom predjelu, i druži se sa onima čija je ljubav slična njegovoj vlastitoj; jer ljubav ujedinjuje svakoga tamo sa onima koji su poput njega, i omogućava mu slobodno disati i nastaviti u stanju njegova vlastitog života. Postepeno, međutim, duh je oslobođen vanjštine koje nisu u skladu sa njegovim unutrašnjostima; i kada je to učinjeno, dobro je uzdignuto u nebo, a zlo sebe upućuje sebe u pakao, svaki u društvo onih sa kojima je ujedinjen po pitanju njegove vladajuće ljubavi.

478. Ovo duhovno ravnovjesje, koje čini slobodnu volju, se može ilustrirati primjerima prirodnog ravnovjesja. Ono je poput ravnovjesja u kojem se nalazi netko tko je oko tijela ili ruku zavezan između dva čovjeka jednake snage, od kojih ga jedan povlači na desno, a drugi na lijevo. Čovjek, pošto se nalazi između njih, se onda može okrenuti na jednu ili drugu stranu kao da na njega ne djeluje nikakva sila. Ako se kreće na desno on na silu povlači čovjeka na lijevoj strani prema sebi sve dok ga ne obori na pod. Učinak bi bio isti ako bi itko, bez obzira koliko slabašan, bio zavezan između tri čovjeka na desnoj strani, i isto toliko njih jednake snage na lijevoj, ili između istog broja kamila ili konja.

[2]        Duhovno ravnovjesje, ili slobodna volja, se može također usporediti sa vagom koja u svakoj od svojih zdjelica ima jednaku težinu. Ako bi nakon toga u zdjelicu vage na jednoj strani bila nadodana mala težina, pokazivač vage se kreće prema toj strani; a isto je i sa polugom ili velikom gredom, koja je balansirana na njezinom uporištu. Slično ravnovjesje prevladava u svakom dijelu ljudskog tijela, kao u srcu, plućima, stomaku, jetri, gušterači, slezeni, utrobi, i ostalim organima; i posljedično svakom od njih je omogućeno vršiti svoje funkcije u neometanom miru. Isto tako svi mišići tijela, bez čijeg bi ravnovjesja prestala sva akcija i reakcija, i čovjek više ne bi djelovao kao čovjek. Pošto su, dakle, svi dijelovi tijela u takvom ravnovjesju, isto tako su također i svi dijelovi mozga, i posljedično svi dijelovi uma unutar njega, koji se odnose prema volji i razumijevanju.

[3]        Zvijeri, ptice, ribe i insekti također uživaju to stanje slobode; ali njih nose njihova tjelesna čula, koja nagoni apetit i zadovoljstvo. A čovjek ne bi bio puno različit od njih ako njegova sloboda djelovanja ne bi bila kontrolirana njegovom slobodom razmišljanja; jer on bi također bio nošen jedino tjelesnim čulima, na podsticaj apetita i užitka. Drugačije je, međutim, ako on prima duhovne stvari Crkve i svoju slobodnu volju uređuje u skladu sa njima. On je od strane Gospoda odvođen od požuda i zlih zadovoljstava, i prirođene žudnje za njima; i zadobija osjećaj za dobro i mržnju prema zlu. On je onda prebačen od strane Gospoda bliže istoku i istovremeno prema jugu u duhovnom svijetu, i uveden je u stanje nebeske slobode, koja je doista sloboda.

 

IV. ČINJENICA DA JE ZLO DOPUŠTENO, ŠTO JE STANJE KOJE UŽIVA SVAČIJI UNUTARNJI ČOVJEK, SASVIM JASNO UKAZUJE KAKO ČOVJEK IMA SLOBODNU VOLJU U DUHOVNIM STVARIMA.

479. Da čovjek ima slobodnu volju u duhovnim stvarima će najprije biti potvrđeno razmatranjima koja utječu na ljude općenito, a onda putem razmatranja koja utječu na ljude pojedinačno koja će svatko priznati čim ih čuje. Općenita razmatranja su: 1. Adam, najmudriji od ljudi, i njegova žena su sebi dopustili da ih zavede zmija. 2, Njihov prvo-rođeni, Kajin, je ubio svoga brata Abela, i u obadva slučaja Jehova Bog ih nije odvratio od njihove zle nakane na način da je porazgovarao sa njima, već ih je jedino prokleo nakon djela. 3, Izraelski narod je u pustinji obožavao zlatno tele, dok Jehova, gledajući sa Planine Sinajske, nije poduzeo ništa da bi ih spriječio. 4, David je prebrojio ljude, i kuga je iz tog razloga bila poslata među njih od koje su mnoge tisuće umrle; a Bog je, ne prije već nakon djela, poslao proroka Gada k njemu, i objavio kaznu. 5, Solomonu je bilo dozvoljeno uspostaviti idolopokloničko bogoštovlje. 6, Mnogim kraljevima nakon njega je bilo dozvoljeno oskvrnuti Hram i svete stvari Crkve. 7, Tom narodu je naposlijetku bilo dozvoljeno raspeti Gospoda; a Muhamedu je bilo dozvoljeno uspostaviti religijski sistem koji je u mnogim aspektima nepodudaran sa Svetim Pismom. 8, Kršćanska religija je podijeljena na mnoge sekte, i svaka od ovih je rascjepana krivovjerjima. 9, Ima toliko puno nepobožnih ljudi u Kršćanskom svijetu i toliko njih koji se diče bezbožništvom; i također kuju zavjere i lukavštine protiv pobožnih, pravednih i poštenih. 10, Nepravda prevladava nad pravdom u sudnicama i poslovima. 11, I bezbožnici su također uzvišeni do časnih pozicija i postaju veliki ljudi i vođe. 12, Dozvoljeni su ratovi, u kojima ima toliko puno klanja ljudi i pustošenja gradova, naroda i obitelji; i tako dalje. Da li je moguće objasniti takve stvari osim činjenicom da svaki čovjek ima slobodnu volju? Dopuštenje zla, koje se prepoznaje diljem cijelog svijeta, nema drugo porijeklo. Zakoni dopuštenja su zakoni Božanske Providnosti, kao što se može vidjeti u djelu o ‘Božanskoj Providnosti’ koje je tiskano u Amsterdamu u godini 1764, br. 234-274, gdje se može pronaći objašnjenje primjera koji su navedeni iznad.  

480. Pojedinačne naznake da čovjek uživa slobodnu volju u duhovnim kao i u prirodnim stvarima su bezbrojne. Neka svatko uzme u obzir, ako hoće, da li može razmišljati o Bogu, Gospodu, Svetom Duhu i Božanskim stvarima koje se nazivaju duhovnim stvarima Crkve, sedamdeset puta na dan, ili tri stotine puta tjedno; i da li on onda osjeća ikakvu prisilu, posebice ako je do takve meditacije vođen bilo kakvim zadovoljstvom, ili čak bilo kakvom požudom, te da li ima vjeru ili ne. Uzmite također u obzir, kakve god vaše okolnosti mogle biti, da li vi bez slobodne volje možete uopće razmišljati; i da li u vašim razgovorima, u vašim molitvama Bogu, u propovijedanju i čak u slušanju, slobodna volja ne djeluje u svakoj točci. Zaista, bez slobodne volje čak i u najmanjim pojedinostima, vi ne bi mogli disati više od kipa; jer disanje prati misao, i otud govor na svakom koraku. Ja kažem, ne više od kipa; a ne kažem, ne više od zvijeri, pošto zvijer diše iz prirodne slobodne volje, ali čovjek iz slobodne volje i u prirodnim i u duhovnim stvarima, jer čovjek nije rođen kao zvijer. Zvijer je rođena sa svim idejama koje služe njezinoj prirodnoj ljubavi, i time u takvom znanju koje se tiče prehrane i razmnožavanja; dok je čovjek rođen bez ikakvih prirođenih ideja, jedino sa sposobnošću znanja, razumijevanja i postajanja mudrim, i sa sklonošću da ljubi sebe samoga i svijet, i također bližnjega i Boga. Iz tog razloga je ovdje rečeno da ako bi on bio lišen slobode u raznoraznim aktivnostima svoje volje i misli on ne bi mogao disati više od kipa, umjesto da je rečeno, više od zvijeri.

481. Ne negira se kako čovjek ima slobodnu volju u prirodnim stvarima; ali to što on ovu uživa je posljedica njegove slobodne volje u duhovnim stvarima. Jer, kao što je bilo ukazano gore, Gospod putem upliva ulazi u svakog čovjeka sa Božanskim Dobrom i Božanskom Istinom odgore ili iznutra; i posredstvom toga u njega udiše život različit od onog u zvijeri. On mu također daje sposobnost i volju primiti takvo dobro i istinu, i to On nikad ne oduzima nikome. Slijedi, prema tome, kako je Gospodnja neprestana želja da čovjek prima istinu i da čini dobro, i tako postane duhovan. U tu svrhu je bio rođen: ali postati duhovan, bez slobodne volje u duhovnim stvarima, je isto tako nemoguće kao provući kamilu kroz iglene uši, ili dodirnuti rukom zvijezde na nebu.

            Da je sposobnost razumjevanja i htjenja uistinu dana svakom čovjeku, baš kao i vragovima, i da ta sposobnost nikad nije oduzeta, mi je bilo dokazano putem stvarnih iskustava. Jedan od onih u paklu je jednom bio doveden gore u svijet duhova; i tamo je od strane određenih anđela nebeskih bio zapitan da li je mogao razumjeti stvari koje su bile duhovne Božanske prirode, o kojima su oni razgovarali. On je odgovorio kako ih je razumio; a kada su ga pitali zašto nije prihvatio te stvari, on je rekao kako ih nije volio, i posljedično tome ih nije želio. Kada mu je bilo rečeno kako ih je mogao željeti, on je bio iznenađen i izjavio je da je to bilo nemoguće. Uslijed toga su anđeli nadahnuli njegovo razumijevanje sa slavom ugleda i njezinim popratnim zadovoljstvima; a on kada je to osjetio ne samo da je želio te stvari već ih je i volio. On je, međutim, trenutno bio vraćen nazad u svoje prijašnje stanje, u kojem je bio pljačkaš, preljubnik i klevetnik bližnjega; i zatim pošto više nije želio duhovne Božanstvene stvari on iste više nije niti razumio. Iz ovog je očigledno kako čovjeka čini čovjekom njegova slobodna volja u duhovnim stvarima, i da bi bez nje on bio klada ili kamen, ili poput stupa soli u kojeg je bila pretvorena Lotova žena.

482. Čovjek ne bi imao slobodnu volju u civilnim, moralnim i prirodnim stvarima ako je ne bi imao nimalo u duhovnim stvarima, kao što je očigledno iz ovog razmatranja. Duhovne stvari, ili teološke kao se ponekad nazivaju, počivaju u najvišem predjelu čovjekova uma, poput duše u tijelu. One počivaju tamo, pošto su tamo vrata putem kojih Gospod ulazi u čovjeka. Ispod njih su civilne, moralne i prirodne stvari, koje sav svoj život primaju od duhovnih stvari iznad njih: a pošto je čovjekov život, koji se sastoji u tome da je on sposoban misliti, željeti i otud govoriti i djelovati u slobodi, utječe od Gospoda od najviših stvari, slijedi kako je to a ne nešto drugo izvor slobodne volje u političkim i prirodnim stvarima. Iz ove duhovne slobode čovjek ima percepciju onog što je dobro i istinito, i onog što je pravedno i pošteno u civilnim stvarima; a ova percepcija je suština razumijevanja.

[2]        Čovjekova slobodna volja u duhovnim stvarima je poput zraka u plućima, koji je udahnut, zadržan i izbačen van u skladu sa svim promjenama njegove misli; a bez nje bi čovjek bio u puno gorem stanju nego čovjek kojeg muče noćne more, angina ili astma. Ona je poput krvi u srcu; ako je ne bi bilo dovoljno, srce bi najprije podrhtavalo, i nakon grčevite akcije bi prestalo kucati. Ona se također može usporediti sa tijelom u pokretu, koje se nastavlja kretati sve dok napor traje; obadvoje, i pokret i napor prestaju istovremeno. Baš ovakav slučaj je sa slobodom čovjekove volje. Obadvoje gledani zajedno, to jest sloboda i volja, se u čovjeku mogu nazvati živim naporom; jer prilikom prekinuća volje, prestaje akcija, a prilikom obustave slobode, prestaje volja.

[3]        Kada bi čovjeku bila oduzeta duhovna sloboda to bi bilo kao kada bi sa mašine bili skinuti točkovi, ili sa vjetrenjače krila koja hvataju vjetar, ili jedra sa brodova; u stvari, sa čovjekom bi bilo kao kada ispusti svoj duh u trenutku smrti; jer život čovjekova duha se sastoji u njegovoj slobodnoj volji u duhovnim stvarima. Anđeli jadikuju pri samom spomenu da je slobodna volja negirana u današnje vrijeme od strane mnogih službenika u Crkvi, i to negiranje oni nazivaju najvišim stupnjem ludila.  

 

V. BEZ SLOBODNE VOLJE U DUHOVNIM STVARIMA RIJEČ NE BI BILA OD NIKAKVE KORISTI; I POSLJEDIČNO TOME NE BI BILO CRKVE.

483. Diljem Kršćanskog svijeta je vrlo dobro poznato da je Riječ, u širem značenju, zakon, ili knjiga zakona u skladu sa kojima čovjek mora živjeti da može postići vječni život. U Riječi je jako često izjavljeno kako čovjek treba činiti dobro a ne zlo; i da treba vjerovati u Boga a ne u idole. Ona je također prepuna izričitih naloga i podsticanja da se čine ove stvari, sa blagoslovima i obećanjima nagrade za one koji tome udovoljavaju, i sa prokletstvima i prijetnjama za one koji ne. Koja bi bila korist svega ovoga ako čovjek ne bi imao slobodnu volju u duhovnim stvarima, to jest, u takvim stvarima koje se tiču spasenja i vječnog života? Zar to onda ne bi bilo isprazno i bez ikakve korisne svrhe. Štoviše, ako bi se on uporno držao ideje kako u duhovnim stvarima nema niti sposobnosti niti slobode, i na taj način kako nema nikakve voljne sile u ovim stvarima, Sveto Pismo bi mu izgledalo jedino kao gomila praznog papira bez ijedne zapisane rečenice, ili kao papir na kojeg je cijela tintarnica bila prolivena, ili kao gomila točkica ili kovrčica bez slova, i tako kao besmislen tom.

[2]        Ovo doista ne bi bilo potrebno potvrditi iz Riječi; ali Crkve su u današnje vrijeme dosegnule stanje mentalne praznine (gluposti) u duhovnim stvarima; i da bi opravdale svoje neosnovane špekulacije oni navode određene odlomke iz Riječi kojima daju lažno tumačenje. Iz toga razloga je, dakle, dobro dodati neke odlomke, koji inzistiraju na tome da čovjek čini i vjeruje, poput sljedećih:

‘Zato će se oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove.’  Matej 21:43.

‘Donosite dakle plodove dostojne pokajanja… već je sjekira položena na korijen stablima: svako dakle stablo koje ne donosi dobra roda siječe se i u oganj baca.’  Luka 3:8, 9.

Isus je rekao:

‘Što me zovete Gospode, Gospode!, a ne činite što zapovijedam? Tko god dolazi k Meni te sluša Moje riječi i vrši ih… je sličan čovjeku koji gradi kuću… na kamenu… A koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja.’ Luka 6:46-49.

Isus je rekao:

‘Majka Moja, braća Moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.’  Luka 8:21.

‘Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan, i vrši li Njegovu volju, toga uslišava.’   Ivan 9:31.

‘Ako to znate, blago vama budete li tako i činili!’  Ivan 13:17.

‘Tko ima Moje zapovijedi i čuva ih, taj Me ljubi… i Ja ću ljubiti Njega.’  Ivan 14:21.

‘Ovim se proslavlja Otac Moj: da donosite mnogo roda.’ Ivan 15:8.

‘Vi ste prijatelji Moji ako činite što vam zapovijedam… Ne izabraste vi Mene… Ja izabrah vas… da rod donosite i rod vaš da ostane.’   Ivan 15:14, 16.

‘Učinite stablo dobrim… jer po plodu se stablo poznaje.’ Matej 12:33.

‘Donosite dakle plod dostojan pokajanja.’  Matej 3:8.

‘Onaj koji sjeme prima u dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša… i koji također daje ploda.’ Matej 13:23.

‘Žetelac prima plaću, i sabire plod za vječni život.’ Ivan 4:36.

‘Operite se, očistite; uklonite Mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti… Učite se dobrim djelima.’            Izaija 1:16, 17.

‘Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca Svoga… i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.’              Matej 16:27.

‘I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života.’  Ivan 5:29.

‘Jer prate ih djela njihova!’  Apokalipsa 14:13.

‘Evo, dolazim ubrzo i plaća Moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!’ Apokalipsa 22:12.

‘Jehova… oči tvoje bde nad svim putovima ljudskim da naplatiš svakome prema putu njegovu; prema plodu djela njegovih!’ Jeremija 32:19; Zaharija 1:6.

[3] Gospod naučava istu stvar u Svojim poredbama, od kojih mnoge ukazuju kako su prihvaćeni oni koji čine dobro, a kako su oni koji čine zlo odbijeni:

Kao u poredbi u vezi s radnicima u vinogradu, Matej 21:33, 34; i u vezi s talentima i funtama za trgovanje. Matej 25:14-30; Luka 19:13-25.

Slično tako po pitanju vjere, Isus je rekao:

‘Tko u Mene vjeruje neće umrijeti nikada.’ ‘Živjet će.’  Ivan 11:25, 26.

‘Da, to je volja Oca Mojega da tko… vjeruje u Sina, ima život vječni.’ Ivan 6:40.

‘Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko ne vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.’ Ivan 3:36.

‘Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao Svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.’  Ivan 3:15, 16.

I nadalje:

‘Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim… Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.  O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.’  Matej 22:37-40.

Ali ovo je samo nekolicina takvih odlomaka iz Riječi, i oni su, doista, poput nekoliko čaša vode uzete iz oceana.

484. Tko ne vidi bezvrijednost, da ne kažemo glupost, odlomaka koji su navedeni gore u br, 464 iz teološke knjige naslovljene Formula Concordiae, nakon što ih je pročitao i što je nakon toga pročitao odlomke iz različitih dijelova Riječi? Ako bi oni bili istiniti, kao što se naučava u toj knjizi, čovjek mora zaključiti kako je religija, koja se sastoji u činjenju dobra, ništa drugo nego besmislen izraz; i kako je Crkva bez religije poput kore oko drveta koja je prikladna jedino za gorenje. Čovjek bi onda također nastavio razmišljati (pretpostavio), ‘Ako nema Crkve pošto religija nema postojanja, što su onda nebo i pakao nego bajke koje su izmišljene od strane crkvenih minstranata i svećenika da bi u zamku uhvatili ljude a sebe izdigli na visoke položaje.’ Otud je nastala ta odvratna izreka koju mnogi ljudi ponavljaju, ‘Tko može činiti dobro i tko može postići vjeru sam od sebe?’ Oni, prema tome, prestaju obraćati ikakvu pažnju na vjeru i dobra djela, i žive kao pogani.

            Ali ti, prijatelju moj, odbacuj zlo i čini dobro, i vjeruj u Gospoda sa svojim cijelim srcem i svojom cijelom dušom. Gospod će te onda voljeti, te ti podariti ljubav da činiš i vjeru da vjeruješ. Ako ustraješ u ovom kursu, između tebe i Gospoda će onda biti ostvareno međusobno i stalno sjedinjenje; a to je sâmo spasenje i vječni život. Ako čovjek, sposobnošću koja mu je dana, ne bi činio dobro, i iz svog vlastitog intelekta vjerovao u Gospoda, on bi bio poput pustinje i osušene zemlje koja ne apsorbira kišu već ju odbacuje; ili poput pješčane ravni gdje ima ovaca, ali ne i paše za njih; ili izvora koji je presušio; ili poput vode stajačice, koja ne teče zbog toga što je njezin kanal bio blokiran; ili poput gospodarstva gdje nema niti ljetine niti vode, sa kojeg čovjek mora smjesta otići i tražiti smještaj pogodan za stanovanje negdje drugdje, ili umrijeti od gladi i žeđi.

 

VI. BEZ SLOBODNE VOLJE U DUHOVNIM STVARIMA ČOVJEK (U SEBI) NE BI IMAO NIŠTA ČIME BI MOGAO UĆI U MEĐUSOBNO SJEDINJENJE SA GOSPODOM; I POSLJEDIČNO TOME NE BI BILO PRIPISIVANJA, VEĆ SAMO PREDODREĐENJE, ŠTO JE OGAVNA DOKTRINA.

485. Bez slobodne volje u duhovnim stvarima čovjek ne bi imao niti dobročinstva niti vjere, još manje ovo dvoje u sjedinjenju, kao što je u potpunosti bilo ukazano u poglavlju o Vjeri. Iz ovog slijedi da bez slobodne volje u duhovnim stvarima čovjek (u sebi) ne bi imao ništa pomoću čega bi Gospod mogao ostvariti sjedinjenje sa njime; a ipak bez međusobnog sjedinjenja ne bi moglo biti ponovnog formiranja i regeneracije, i posljedično tome ni spasenja. Neosporno je da, bez međusobnog sjedinjenja čovjeka sa Bogom i Boga sa čovjekom, ne bi bilo pripisivanja. Posljedice koje rezultiraju iz uvjerenja kako postoji ikakvo pripisivanje dobra i zla bez slobodne volje u duhovnim stvarima su mnoge. Njihova užasna priroda će biti objašnjena u posljednjem dijelu ovog djela*, gdje se raspravljaju krivovjerja, paradoksi i proturječja koja teku iz vjere koja prevladava u današnje vrijeme, koja čovjeku pripisuje zasluge i pravednost Gospoda Boga Spasitelja.

*Ovdje najavljeno objašnjenje čini dio ‘Krune’, što je nadopuna ovom djelu; dio ‘Krune’ je bio izgubljen.

486. Potomak vjere sadašnje Crkve je predodređenje. Ono izvire iz vjerovanja u čovjekovu apsolutnu impotenciju i nedostatak slobode u duhovnim stvarima; i također iz vjerovanja kako je pri obraćenju čovjek, tako reći, jedna neživa stvar, poput klade, bez svjesnog znanja da li je bio oživljen milošću ili ne. Jer tvrdi se kako je čovjek odabram činom čiste Božje milosti, koja isključuje bilo kakvu akciju na čovjekovoj strani, bilo da ona proizlazi iz njegovih prirodnih ili njegovih racionalnih sposobnosti; i da se odabir događa gdje god i kad god Bog to želi, time u skladu sa Njegovom dobrom voljom. Štoviše, djela koja prate vjeru kao svjedočanstva, su umu koji reflektira poput tjelesnih djela; jer Duh koji ih izvodi ne proglašava njihovo porijeklo, već od njih pravi, kao i od vjere, stvari od milosti ili dobre volje.

[2]        Jasno je prema tome da je doktrina sadašnje Crkve o predodređenju niknula iz te vjere, poput izdanka iz svoga sjemena; a ja tome mogu dodati, kao logična posljedica. Najprije se pojavila među Predestinarians; onda je bila prihvaćena od strane Gottschalka, i nakon toga od strane Calvina i njegovih sljedbenika. Konačno je bila čvrsto uspostavljena od strane Koncilija u Dortu, i otud je, kao paladij religije, ili radije kao glava Gorgonske Meduze, ugravirana na štitu Palasa, ona bila donešena u njihovu Crkvu od strane Supralapsarians i Infralapsarians.

[3]        Ali koja je škodljivija doktrina mogla biti izumljena, ili koja bi okrutnija ideja u vezi s Bogom mogla biti začeta nego da su neki iz ljudske rase bili predodređeni na prokletstvo? Jer to bi bilo okrutno vjerovanje, da Gospod, koji je sâma Ljubav i sâma Milost, želi da mnoštvo ljudi bude rođeno za pakao, ili da nebrojene tisuće budu rođene proklete, to jest, budu rođeni kao vragovi i sotone; i da iz Svoje Beskonačne Mudrosti On nije osigurao, a i dalje ne osigurava, da oni koji žive dobro i priznaju Boga ne budu bačeni u vatru vječne muke. Ipak Gospod je Stvoritelj i Spasitelj svih, i On jedini svih vodi, i nikome ne želi smrt. Što se, onda, užasnije može vjerovati ili začeti nego da gomile naroda i ljudi pod Njegovim upravljanjem i nadzorom predodređenjem budu isporučeni vragu kao plijen da bi on zasitio svoj halapljiv apetit? To je, međutim, potomak vjere sadašnje Crkve; ali vjera Nove Crkve ju prezire kao monstruoznu.

487. Mislio sam kako jedna takva nastrana doktrina nikad ne bi mogla biti odobrena (donešena) od strane ijednog Kršćanina, još manje proglašena i objavljena svijetu; to je, usprkos tome, bilo učinjeno od strane mnogih svećeničkih delegata na Konciliju u Dortu, u Nizozemskoj; i nakon toga je bila brižljivo sastavljena i naširoko distribuirana. Međutim, sa ciljem da u svezi ove stvari ne bi imao nikakve sumnje, neki od onih koji su podržavali odredbe tog Koncilija su bili sakupljeni da bi se susreli sa mnom.

            Kada sam ih ugledao kako stoje u mojoj blizini rekao sam: ‘Da li je moguće da itko sa zdravim razumom dođe do zaključka u korist predodređenja? Zar takva doktrina ne mora prouzročiti okrutne ideje u vezi sa Bogom i najšokantnija mišljenja u vezi s religijom? Zar čovjek, koji je ugravirao vjerovanje o predodređenju u svoje srce potvrđivanjima u njegovu korist, ne bi smatrao sve stvari od Crkve i sâmu Riječ kao ispraznu? Zar on ne bi o Bogu mislio kao o tiraninu pošto je tolike mirijade ljudi predodredio na pakao?’

[2]        Na ove riječi su mi uputili sotonski pogled i rekli: ‘Mi smo bili delegati na Konciliju u Dortu, tijekom kojeg, a još više nakon toga, smo potvrdili naše vjerovanje u mnoge stvari po pitanju Boga, Riječi i religije koje se nismo usudili javno objaviti; ali u našim razgovorima i učenju o odlukama Koncilija mi smo satkali i ispleli mrežu od niti različitih boja, koju smo prekrili sa perjem posuđenim sa paunovih krila.’ Kako su se sada opet pripremali učiniti istu stvar, anđeli su, silom koja im je dana od strane Gospoda, zatvorili vanjštinu njihovih umova i otvorili njihove unutrašnjosti, iz kojih su sada morali govoriti.

            Onda su oni nastavili: ‘Naša vjera, koju smo formirali iz zaključaka koji se međusobno podržavaju u logičnom slijedu, je bila a i dalje jeste sljedeća:

[3]        1. Nema takve stvari kao što je Riječ Jehove Boga, već jedino neka uobražena otkrića iz usta proroka. To je naše mišljenje pošto Riječ svih predodređuje na nebo, i naučava da je čovjek sam kriv ako ne hoda putevima koji tamo vode. 2. Takva stvar kao što je religija postoji, pošto je korisno da tako nešto postoji; ali ona je poput bure koja običnim ljudima donosi ugodne mirise. Ona, prema tome, treba biti podučavana od strane ministranata poniznog baš kao i uzvišenog ranga te snažena putem Riječi, pošto je Riječ opće prihvaćena. To je naše mišljenje, jer gdje predodređenost prevladava, religija nema nikakve važnosti. 3. Zakoni civilne pravde sačinjavaju religiju; ali predodređenje ne ovisi o životu u skladu sa tim zakonima, već jedino o dobroj Božjoj volji, tj. baš kao u slučaju monarha koji ima apsolutnu moć,  samo o njegovom hiru. 4. Sve doktrine koje podučava Crkva trebaju biti otpuhnute kao prazna isparenja i odbačene kao beskorisne, osim ovog, da postoji Bog. 5. Duhovne stvari, o kojima se toliko puno priča, su eterične stvari koje graniče sa suncem; a ako one dublje prodru u čovjeka, one ga omamljuju, i čine ogavnim monstrumom u Božjim očima.’ 6. Ja sam ih onda zapitao da li su vjerovali kako je vjera iz koje su izveli doktrinu o predodređenju bila duhovna. Oni su odgovorili kako je vjera bila ovisna o predodređenju, ali kada je bila dana (dodijeljena), oni su bili poput panjeva; kao rezultat toga oni su doista bili oživljeni, ali život kojeg su tako primili nije bio duhovan.’

[4]        Nakon što su izgovorili ova užasna mišljenja oni su požudjeli otići, ali ja im rekoh: ‘Ostanite još malo duže, i čitat ću vam iz Izaije.’ O tome sam pročitao kako slijedi:

Ne raduj se, sva Filistejo, što se slomi štap koji te udarao, jer će iz korijena zmijinjeg izaći ljutica što će izleći zmaja krilatoga.’  Izaija 14:29.

Objasnio sam ovaj odlomak u skladu sa duhovnim značenjem, ukazujući kako Filisteja naznačava Crkvu odvojenu od dobročinstva; ljutica koja će izaći iz korijena zmijinjeg naznačava doktrinu te Crkve u svezi tri Boga i vjeru kako se pripisivanje primjenjuje na svakoga pojedinačno; a njezin plod, šo je zmaj krilati, znači da nema pripisivanja dobra i zla već jedino neposredna milost, bez obzira da li je čovjek živio dobro ili loše.

[5]        Nakon što su čuli ovo objašnjenje oni rekoše: ‘To može biti tako; ali iz te Knjige koju ti nazivaš Svetom Riječju, pročitaj nam nešto o predodređenju.’ Otvorio sam i pronašao u istom proroku jedan prikladan odlomak:

‘Legu jaja gujina, tkaju mrežu paukovu; pojede li tko njihovo jaje, umire, razbije li ga, iz njega ljutica izlazi.’   Izaija 59:5.

Kada su čuli ove riječi nisu mogli istrpjeti objašnjenje; ali neki od onih koji su bili prikupljeni – a bilo je njih pet – su pojurili u pećinu, koja je izgledala osvjetljena svud okolo sa mračnim sjajem, znak da oni nisu imali niti vjeru niti dobročinstvo.

            Očigledno je, prema tome, da je ovaj koncilijski proglas u vezi s predodređenjem ne samo suludo već također i okrutno krivovjerje. Ono treba biti iskorijenjeno iz umova tako da ni tračak njega ne preostane.

488. Ovo okrutno vjerovanje da Bog predodređuje ljude na pakao se može usporediti sa okrutnošću očeva među barbarskim narodima, koji svoju dojenčad i djecu bacaju na ulice; i onom određenih neprijatelja koji bacaju tijela ubijenih u šume da ih požderu divlje zvijeri. Može se također usporediti sa okrutnošću tiranina koji dijeli pobijeđene ljude na trupe, od kojih neke izručuje krvniku, neke baca u more, a neke određuje za lomaču. Može se također usporediti sa furijom određenih divljih zvijeri koje jedu svoje mlade; i sa ludilom pasa koji bježe kada ugledaju vlastiti lik u ogledalu.

 

VII. BEZ SLOBODNE VOLJE U DUHOVNIM STVARIMA BOG BI BIO UZROK ZLA, I TAKO NE BI BILO PRIPISIVANJA.

489. Iz vjere koja sada prevladava, a koja je najprije bila objavljena od strane Sabora u Nikeji, slijedi da je Bog uzrok zla. Taj Sabor je izumio te sastavio i dalje postojeće krivovjerje da su Tri Božanske Osobe, od kojih je svaka zasebno Bog, postojale od vječnosti. Nakon što se ova doktrina izglegla u svijet, poput otrovnice koja se izlegla iz jaja, njezine pristalice nisu mogli a ne pristupati odvojeno svakoj osobi kao Bogu. Oni su formulirali vjeru koja čovjeku pripisuje zaslugu ili pravednost Gospoda Boga Spasitelja; a da bi spriječili da bilo tko dijeli zaslugu sa Gospodom oni su čovjeka lišili slobodne volje u duhovnim stvarima, postavljajući teoriju o čovjekovoj potpunoj impotentnosti u stvarima koje se tiču vjere. Štoviše, kako su oni jedino iz te vjere izvukli sve što je u Crkvi bilo duhovno, oni su tvrdili kako je ista ta impotencija bila u svemu što Crkva naučava u vezi s spasenjem. Otud su ponikla užasna krivovjera, jedno iza drugog, utemeljena na toj vjeri i čovjekovoj impotentnosti u duhovnim stvarima; posebice to najškodljivije u svezi predodređenja, o kojem se raspravljalo u prethodnom članku. Sva ta krivovjerja daju naslutiti kako je Bog uzrok zla, ili da je On stvorio obadvoje, i dobro i zlo.

            Ali, prijatelju moj, ne polaži svoju vjeru u nijedan Sabor, već u Riječ Božju, koja je iznad svih sabora. Da li ima išta što Rimokatolički sabori nisu izlegli, i taj sabor u Dortu, iz čega je svjetlo dana ugledala ta užasna otrovnica, predodređenje? Može se možda pretpostaviti kako je slobodna volja podarena čovjeku u duhovnim stvarima bila posredni uzrok zla; i posljedično tome, da mu nije bila podarena, on ne bi mogao zgriješiti. Ali, prijatelju moj, zastani ovdje i razmotri da li bi ijedan čovjek bio stvoren bez slobodne volje u duhovnim stvarima, a da bi ipak bio čovjek. Ako bi bio lišen toga, on više ne bi bio čovjek, već jedino kip. Jer što je slobodna volja nego čovjekova sposobnost da želi i djeluje, da razmišlja i govori u potpunom prividu kao sam od sebe? Kako mu je ovo bilo dano da bi mogao živjeti kao čovjek, dva stabla su bila postavljena u Vrt Edenski, stablo života i stablo poznanja dobra i zla; a to predstavlja da je čovjek, iz slobode koja mu je dana, mogao jesti plodove stabla života, i plodove stabla poznanja dobra i zla.

490. Sve što je Bog stvorio je bilo dobro, kao što je očigledno iz prvog poglavlja Knjige Postanka, gdje je rečeno, stihovi 10, 12, 18, 21, 25, ‘I vidje Bog da je dobro;’ i konačno, stih 31, ‘I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše vrlo dobro.’ Isto je također očigledno iz prvobitnog stanja čovjeka u raju; ali zlo ima svoje porijeklo u čovjeku, kao što je očigledno iz Adamovog stanja nakon Pada, po tome što je bio otjeran iz raja. Otud je jasno da ukoliko čovjek nije bio obdaren sa slobodnom voljom u duhovnim stvarima, Bog Osobno bi, a ne čovjek, bio uzrokom zla. Posljedično tome Bog je morao stvoriti obadvoje, i dobro i zlo; a strašno je zamisliti kako je On stvorio zlo. Bog nije stvorio zlo, iako je on obdario čovjeka sa slobodnom voljom u duhovnim stvarima, i On ga nikad ne nadahnjuje sa bilo kakvim zlom, pošto je Bog sâmo Dobro. Bog je sveprisutan u dobru, te neprestano podstiče i zaklinje da bude primljen; a ako nije primljen, On se ipak ne povlači. Ako bi to napravio, čovjek bi tog trenutka umro; zaista on bi u potpunosti nestao, jer čovjekov život, baš kao i postojanje svih stvari od kojih se sastoji, je od Boga.

            Zlo, dakle, nije bilo stvoreno od strane Boga, nego je bilo uvedeno od strane čovjeka; jer čovjek u zlo okreće dobro koje neprestano utječe od Boga, tako što se okreće od Boga prema sebi samome. Kada se to dogodi, užitak dobra ostaje, ali je sada promijenjen u užitak zla; jer ukoliko užitak naizgled sličan prijašnjem nije ostao sa njime, čovjek bi prestao živjeti, pošto užitak sačinjava život njegove ljubavi. Ova dva užitka su, usprkos tome, u potpunosti protivna jedno drugome, iako čovjek toga nije svjestan sve dok živi na svijetu. Nakon smrti će on, međutim, ući u znanje i jasnu percepciju toga; jer onda je užitak ljubavi dobra promijenjen u nebesko blaženstvo, a užitak ljubavi zla u pakleni užas. Iz ovog što je bilo rečeno je očigledno kako je svaki čovjek predodređen na nebo, i nijedan na pakao; ali čovjek izručuje sebe paklu time što zloupotrebljava svoju slobodnu volju u duhovnim stvarima, pomoću koje uživa u onome što zrači iz pakla. Jer, kao što je bilo izjavljeno iznad, svaki čovjek se drži na pola puta između neba i pakla, kako bi mogao biti u ravnovjesju između dobra i zla, i otud uživati slobodnu volju u duhovnim stvarima.

491. Bog je dao slobodu ne samo čovjeku već također i svakoj zvijeri, i zaista nešto podudarno slobodi neživim stvarima, dar kojeg svatko prima u skladu sa njegovom vlastitom prirodom; štoviše, On za svih osigurava dobro, ali primatelji su oni koji okreću to dobro u zlo. Ovo se može ilustrirati putem sljedećih usporedbi. Atmosfere osiguravaju svakom čovjeku sredstva disanja, kao i svakoj životinji i divljoj zvijeri; i također svakoj ptici, na isti način sovi kao i golubici, osiguravajući ovima kao dodatak i sredstva za letenje; a ipak atmosfera nije razlog što je ono čime snabdjeva tako različito primljeno od strane stvorenja takvih različitih priroda i sklonosti. Ocean osigurava u sebi prebivalište i pribavlja hranu svakoj ribi; ali on nije uzrok tome što jedna riba proždire drugu, niti toga što krokodil svoju hranu pretvara u otrov kojim uništava čovjeka. Sunce osigurava svjetlo i toplinu za svih, ali primatelji poput biljaka zemaljskih, primaju ove na različite načine; korisna stabla i grmovi na jedan način, a trn i kupina na drugi. Opet, kiša iz najviših nivoa atmosfere pada na sve dijelove zemlje, snabdjevajući ju vodom za svo grmlje, biljke i trave, koju svaka od njih koristi za svoje vlastite potrebe.

            To je ono što je naznačeno nečim što je podudarno slobodnoj volji, pošto biljke slobodno apsorbiraju te stvari kroz mala ustašca, pore, i kanale, koji stoje otvoreni kada je vrijeme toplo. Zemlja im samo nudi svoju vlažnost i elementarne supstance, a biljke ove prilagođuju u skladu sa nečim što odgovara gladi i žeđi. Na isti način Gospod putem upliva ulazi u svakog čovjeka sa duhovnom toplinom i svjetlom, koji su u suštini dobro ljubavi i istina mudrosti; ali način na koji čovjek ove prima ovisi o tome u kojem smjeru se on okreće, ili prema Bogu ili prema sebi samome. Prema tome Gospod kaže u Svojem učenju u svezi ljubavi prema bližnjemu:

‘Da možete biti sinovi svoga Oca… jer On daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.’   Matej 5:45.

i na drugom mjestu:

‘Da On želi spasenje svima.’  

 

MEMORABILIJA.

492. Iznad rečenom ću na ovom mjestu dodati sljedeće iskustvo. U nekoliko prilika sam sa neba čuo izjave u vezi s dobrom dobročinstva. One su prošle kroz svijet duhova i spuštajući se prodrle sve do paklenih dubina. U svojem napredovanju su bile promijenjene u nešto što je u potpunosti bilo protivno dobru dobročinstva, i na kraju u nešto što je isijavalo mržnjom protiv bližnjega. To je dokaz kako je sve štogod proizlazi iz Gospoda dobro te da je okrenuto u zlo od strane duhova u paklu. Isto se dogodilo sa nekim istinama vjere, koje su pri njihovom napredovanju bile promijenjene u suprotne neistine; jer forma primatelja je ona koja okreće štogod uđe u nju u nešto što je u suglasnosti sa njom samom.

 

VIII. SVAKI DUHOVNI PRINCIP CRKVE KOJI ULAZI U SLOBODI I PRIMLJEN JE U SLOBODI, OSTAJE; ALI DRUGAČIJE NE.

493. One stvari ostaju sa čovjekom koje on prima prakticirajući slobodu, pošto je sloboda od volje i prema tome također od njegove ljubavi; jer drugdje je bilo ukazano da je volja primatelj ljubavi. Svatko zna da štogod je od ljubavi, i tako od volje, jeste slobodno, kao što je očigledno iz svakodnevne izreke: ‘Ja to želim jer to volim,’ i obrnuto, ‘Pošto to želim, ja to također volim.’

            Čovjekova je volja, međutim, dvojaka, unutarnja i vanjska, ili volja unutarnjeg i volja vanjskog čovjeka. Moguće je, prema tome podlacu djelovati i govoriti na jedan način pred svijetom, a na drugi u društu svojih intimnih prijatelja. Pred svijetom on djeluje i govori iz volje svojeg vanjskog čovjeka, a u društvu svojih prijatelja iz volje svojeg unutarnjeg čovjeka; a pod voljom unutarnjeg čovjeka se misli na sjedište njegove vladajuće ljubavi. Iz ovih nekoliko razmatranja je očigledno da je unutarnja volja sâm čovjek, jer tamo je bitak (esse) i suština njegovog života, dok je njezina forma razumijevanje, posredstvog kojeg volja manifestira svoju ljubav. Sve što čovjek voli, i želi iz ljubavi, je slobodno; jer štogod proizlazi iz ljubavi unutarnje volje je užitak njegovog života; a pošto je unutarnja volja bitak njegovog života, ona je također njegov proprium. Iz tog razloga je da štogod biva primljeno prakticiranjem slobode ove volje ostaje sa čovjekom, jer postaje dio njegovog propriuma. U drugu ruku, ako je bilo što predstavljeno kada čovjek nije u stanju slobode, to nije tako zadržano; ali ovo će biti obrađeno u onome što slijedi.

494. Trebalo bi naširoko biti shvaćeno kako duhovne stvari Riječi i Crkve koje čovjek prima iz ljubavi, i koje njegovo razumijevanje potvrđuje, ostaju sa čovjekom, ali ne i civilne i političke stvari. Jer duhovne stvari se uzdižu u najviši predio uma, i tamo sebe raspoređuju. Razlog tome je da je tamo mjesto gdje Gospod ulazi u čovjeka sa Božanskom istinom i dobrom, i taj predio je kao hram u kojem Gospod boravi. Dok civilne i političke stvari, pošto pripadaju svijetu, okupiraju niže predjele uma; a neke od njih su poput malih građevina izvan hrama, a neke poput dvorâ koji vode u njega. Drugi razlog zašto duhovne stvari Crkve prebivaju u najvišem predjelu duše je, da one pripadaju samoj duši, i odnose se prema vječnom životu; jer duša je u najvišim predjelima, i njezina prehrana se sastoji jedino od duhovne hrane. To je razlog zašto Gospod Sebe naziva kruhom, jer On kaže:

‘Ja Sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke’  Ivan 6:51.

U tom predjelu također prebiva čovjekova ljubav, koja je izvor njegovog blaženstva nakon smrti. Tamo također posebice prebiva njegova slobodna volja u duhovnim stvarima, iz koje se spušta sva sloboda koju on uživa u prirodnim stvarima. Slobodna volja u duhovnim stvarima, kako je uzrokom sve ove slobode, je tako dana svim formama slobodne volje u prirodnim stvarima; i posredstvom ovih ljubav koja vlada u najvišim predjelima prisvaja štogod je korisno njezinim svrhama. Komunikacija između duhovne i prirodne slobode je puput kanala između izvora i vodâ koje se iz nje napajaju, i poput one između plodnog principa u sjemenu i svakog pojedinačnog dijela drveta, posebice ploda, u kojem se ono reproducira. Ako, međutim, bilo tko negira i odbacuje slobodnu volju u duhovnim stvarima, on za sebe formira drugi izvor te za njega otvara kanal, i mijenja duhovnu slobodu u slobodu koja je prosto prirodna, i naposlijetku u onu koja je paklena. Ova potonja sloboda je također poput plodnog principa sjemena, koji prelazi slobodno kroz deblo i grane stabla u plod, koji je zahvaljujući svom izvoru iznutra gnjio.

495. Sva sloboda koja je izvedena od Gospoda je sâma sloboda, ali ona koja je izvedena iz pakla i primljena otud od strane čovjeka, je ropstvo. Duhovna sloboda, međutim, može izgledati kao ropstvo jedino onome koji je u paklenoj slobodi pošto su one suprotnosti; usprkos tome, svi koji su u paklenoj slobodi ne samo da znaju već također razumiju kako je paklena sloboda ropstvo. Anđelima se, iz tog razloga, ona gadi poput smrada koji se širi iz leša, dok ju pakleni duhovi pozdravljaju kao parfem vrlo ugodna mirisa. Dobro je poznato iz Riječi Gospodnje kako je obožavanje iz slobode istinsko obožavanje, i da je dobrovoljno obožavanje Gospodu milo. Stoga je rečeno u Davidu:

‘Od srca ću žrtvovati Bogu.’  Psalam 54:6.

‘Oni među ljudima koji su dobre volje su sakupljeni zajedno, čak ljudi Boga Abrahamova.’  Psalam 47:9.

Otud su među Djecom Izraelskom postojali dobrovoljni prinosi; i njihovo se sveto obožavanje sastojalo uglavnom od žrtava. Pošto je Bog jako zadovoljan sa onim što je dobrovoljno, bilo je propisano:

‘Da svaki čovjek koji je plemenita srca treba Jehovi donijeti prinos za gradnju Šatora sastanka.’ Izlazak 35:5, 21, 29.

i Gospod kaže:

‘Ako ostanete u Mojoj riječi, uistinu, Moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi… Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni. Tkogod dakle čini grijeh, rob je grijeha.’  Ivan 8:31-36.

496.  Ono što je primljeno u slobodi ostaje sa čovjekom, pošto to njegova volja usvaja i prisvaja; i pošto ulazi u njegovu ljubav, koja to priznaje kao svoje vlastito i sebe posredstvom toga formira. Ovo će sada biti ilustrirano putem usporedbi, u kojima će, kako su ove uzete iz prirode, toplina simbolizirati ljubav. Vrlo je dobro poznato kako je učinak topline, sukladno njezinom stupnju, otvoriti pore (prolaze) svake biljke; i kako su one otvorene, biljka se iznutra okreće (vraća) razvijanju forme svoje vlastite prirode, spontano uzima svoju hranu, zadržava što je prikladno, i tako pospješuje svoj rast. Slučaj je isti sa zvijeri. Kakvu god hranu odabere i konzumira iz ljubavi prema hranjenju, svojim apetitom, ona postaje dio njezina tijela i ostaje u njemu; razlog zašto se ono što je prikladno neprestano dodaje tijelu je taj da se svi sastavni dijelovi tijela neprestano obnavljaju. Ovo je poznata činjenica, iako je samo nekolicina nje svjesna. 

[2]        Toplina, također, i u slučaju životinja otvara sve dijelove njihova tijela, te uzrokuje da njihova prirodna ljubav djeluje slobodno; tome posljedično one u proljeće i ljeto ulaze u, i okreću se (vraćaju) instinktu razmnožavanja i podizanja njihovih mladih. Ovu funkciju oni izvršavaju u potpunoj slobodi, pošto ona izvire iz vladajuće ljubavi koja je usađena u njih od stvaranja, kako bi svemir mogao biti očuvan u stanju u kojem je bio stvoren.

[3] Sloboda koja nastaje iz ljubavi se može ilustrirati pomoću slobode koju pobuđuje toplina, jer ljubav proizvodi toplinu, kao što je vidljivo iz njenih učinaka. Tako čovjek gori, zagrijava se i zapaljen je kako je njegova ljubav uznešena do gorljivosti ili okrenuta u plamteću vatru bijesa. To je izvor topline krvi ili vitalne topline ljudi, i općenito, životinja. Iz ove korespondencije je da su tjelesni organi, uz pomoć topline, prilagođeni primiti slobodno one stvari za kojima njihova ljubav žudi. Svi unutarnji dijelovi ljudskog tijela su u istoj vrsti ravnovjesja i posljedičnoj slobodi. U ovom stanju slobode srce tjera krv jednako nagore i nadolje, mezenterij proizvodi svoj probavni sok, a jetra, bubrezi, i žlijezde vrše svojih nekoliko funkcija razdvajanja, lučenja i pročišćavanja krvi, i tako dalje. Ako bi ravnovjesje bilo onesposobljeno organi bi se poremetili, te bi ili postali paralizirani ili bi doživjeli ataksiju. Ravnovjesje i sloboda su u ovom slučaju jedno; nema ni jedne supstance u stvorenom svemiru koja ne teži ravnovjesju tako da može biti u stanju slobode.   

 

IX. ČOVJEKOVA VOLJA I RAZUMIJEVANJE UŽIVAJU OVU SLOBODNU VOLJU; ALI PRI SVEMU TOM JE ČINJENJE ZLA U OBADVA SVIJETA, DUHOVNOM I PRIRODNOM, OBUZDANO ZAKONOM; U PROTIVNOM BI ZAJEDNICE U OBADVA SVIJETA PRESTALE POSTOJATI.

497. Svaki čovjek može znati kako uživa slobodnu volju u duhovnim stvarima samo ako promatra svoje vlastite misli. On može, prakticirajući slobodu, razmišljati o Bogu, o Trojstvu, o dobročinstvu i bližnjemu, o vjeri i njezinim djelovanjima, i o Riječi Božjoj te svemu što se može naučiti iz nje i, ako je studirao teologiju, o pojedinačnim temama koje su uključene u njezino učenje. Štoviše, on se može složiti ili ne sa tim učenjem, jer je u stvari sposoban formirati svoje vlastite zaključke te ih naučavati i objaviti. Ako bi čovjek bio lišen ove slobode samo jednog trenutka, njegova bi misao nestala, njegov bi jezik omutavio, a njegove ruke onemoćale. Prema tome, prijatelju moj, ti možeš ako to hoćeš, samo promatrajući svoje vlastite misli, odbaciti i odreći se tog apsurdnog i škodljivog krivovjerja, koje je u današnje vrijeme diljem Kršćanskog svijeta učinilo impotentnom nebesku doktrinu o dobročinstvu, vjeri, spasenju i vječnom životu.

Sljedeće su razlozi zašto ova slobodna volja počiva u čovjekovoj volji i razumijevanju:

1.      Ove dvije sposobnosti su one koje najprije moraju biti podučene i obnovljene, i njihovim posredstvom sposobnosti vanjskog čovjeka putem kojih on govori i djeluje.

2.      Ove dvije sposobnosti unutarnjeg čovjeka sačinjavaju njegov duh, koji živi nakon smrti, i podređen je jedino Božanskom zakonu, čiji prvi princip zahtjeva da čovjek treba razmišljati o zakonu i prakticirati ga i biti mu poslušan kao sam od sebe, a ipak od Gospoda.

3.      Pošto se čovjek s obzirom na njegov duh nalazi na pola puta između neba i pakla, time između dobra i zla, te posljedično tome u ravnovjesju, on stoga uživa slobodnu volju u duhovnim stvarima. Za opis ovog ravnovjesja vidi iznad, br. 445 i brojeve koji slijede. Onoliko dugo, međutim, koliko živi u svijetu, on je po pitanju svoga duha u ravnovjesju između neba i svijeta; i on tada jedva zna da se prilikom povlačenja od neba i približavanja bliže svijetu, on privlači bliže paklu. Njegovo znanje po pitanju ovog je neizvjesne prirode, kako bi čak i u ovim stvarima mogao biti u slobodi i obnovljen.

4.      Ove dvije sposobnosti, volja i razumijevanje, su primatelji Gospoda, volja je primatelj ljubavi i dobročinstva, a razumijevanje mudrosti i vjere. Gospod izvodi svako od ovih djela dajući čovjeku savršenu slobodu, kako bi njihovo uzajamno i međusobno sjedinjenje moglo biti ostvareno, o čemu ovisi spasenje.

5.      Svaki sud nad čovjekom nakon smrti je u skladu sa njegovim korištenjem slobodne volje u duhovnim stvarima.

498. Iz ovih razmatranja slijedi da slobodna volja počiva u čovjekovoj duši u najpotpunijem savršenstvu; i odatle ona teče, poput izvorske vode u bunar, u dva dijela njegova uma, volju i razumijevanje, a kroz ove u tjelesna čula, i u govor, i djelovanje. Jer u svakom čovjeku postoje tri stupnja života, duša, um i senzualno tijelo; a štogod je na višem stupnju je savršenije od onog što je na nižem stupnju. Ova sloboda je sredstvo pomoću kojeg, u kojem i sa kojim je Gospod prisutan u čovjeku, neprestano podstičući da bude primljen. Ipak On nikad ne odlaže na stranu ili oduzima čovjekovu slobodu; jer, kao što je bilo rečeno iznad, štogod u duhovnim stvarima nije napravljeno od strane čovjeka primjenom slobodne volje ne ostaje sa njime; tako da se može reći kako je ova sloboda gdje u čovjekovoj duši Gospod boravi sa njime.

[2]        Sasvim je očigledno i ne zahtjeva daljnje objašnjenje kako je činjenje zla u obadva svijeta, duhovnom i prirodnom, ograničeno (obuzdano) zakonima, inače bi zajednica svugdje prestala postojati. Sljedeća će postavka međutim biti ilustrirana, naime, da bi bez izvanjskih ograničenja ne samo zajednica prestala opstojati, već bi također cijela ljudska rasa bila uništena. Čovjek je opsjednut sa dvije ljubavi, jedna je ljubav koja želi vladati nad svima, a druga ljubav koja želi posjedovati bogatstvo sviju. Ove se dvije ljubavi, ako bi njihova ograničenja bila olabavljena, povećavaju bezgranično; i one su glavni izvor nasljednih zala u kojima je čovjek rođen. Adamov grijeh je bio ovo, da je želio postati kao Bog; a tim ga je zlom, čitamo, nadahnula zmija. Otud je u prokletstvu koje je proglašeno nad njime rečeno:

‘Da će mu zemlja rađati trnjem i kupinom.’  Postanak 3:5, 18;

a ovima su naznačeni svo zlo i iz njega izvedena neistina. Svi koji sebe prepuste ovim ljubavima gledaju na sebe kao na jedinu osobu, u kojoj i za koju svi drugi žive. Takvi nemaju sažaljenja, niti straha od Boga, niti ljubavi prema bližnjemu, i posljedično tome su nemilostivi, nečovječni, i okrutni. U njima je jedna paklena pohlepna požuda za pljačkanjem i krađom, i prakticirajem lukavstva i podmuklosti pi ostvarivanju svojih ciljeva. Zvijeri zemaljske nemaju takve poroke u njihovoj prirodi; njihova jedina žudnja u ubijanju i proždiranju drugih je zadovoljiti njihovu glad i sebe zaštititi od opasnosti; tako da je zao čovjek kojim dominiraju ove ljubavi više nečovječan, divljak i opak nego ijedna zvijer.

[3]        Da je takva unutarnja priroda čovjeka jasno se vidi u revolucionarnim nemirima, kada su zakonska ograničenja odbačena; i također u klanju i grabežu koje slijedi kada je dan znak pobjednicima da mogu dati oduška svojoj srdžbi nad  poraženim i podjarmljenim građanima; jedva jedan zaustavlja svoju ruku dok se ne izda zapovijed za prestankom. Jasno je, prema tome, da bi, ako ljudi ne bi bili ograničeni (obuzdani) strahom od kazne koju nameće zakon, ne samo zajednica već također cijela ljudska rasa bila uništena. Jedini način za otklanjanje ovih zala je putem ispravnog korištenja slobodne volje u duhovnim stvarima; a to uključuje fokusiranje uma na misli o životu nakon smrti. 

499. Ovo će biti dalje ilustrirano putem sljedećih usporedbi. Ukoliko sve stvorene stvari, i žive i nežive, nisu posjedovale određenu vrstu slobodne volje, stvaranje ne bi moglo biti ostvareno; jer bez slobodne volje u prirodnim stvarima među životinjama ne bi bilo odabira hrane prikladne za njihovo prehranjivanje, i posljedično tome bi one prestale postojati. Ako bi ribe u moru, i školjke u njegovim dubinama bile lišene ove slobode, ne bi bilo niti riba niti školjki. Na isti način, ukoliko svaki insekt nije bio obdaren sa istom slobodom ne bi bilo ni svilene bube da proizvodi svilu, niti pčele da proizvodi med i vosak, ni leptira da se igra sa svojim partnerom u zraku i hrani cvjetnim sokovima, i tako reprezentira blaženo stanje čovjeka u nebeskoj auri, kada je, kao gusjenica, odbacio svoj izvanjski pokrov.

[2]        Ukoliko nešto podudarno slobodnoj volj ne bi bilo u tlu zemlje, u sjemenu tamo posijanom, i u svim dijelovima stabla koje je izraslo iz njega, i u njegovim plodovima i također u njegovom novom sjemenju, ne bi bilo nikakve vrste biljaka. Isto važi za svaki metal ili kamen, bio on dragocjen ili bezvrijedan; jer ne bi postojala takva stvar kao što je metal, kamen ili, doista, zrnce pijeska, ukoliko svaki ne posjeduje nešto podudarno slobodnoj volji; jer čak zrnce pijeska slobodno apsorbira eter, isparava svoja prirođena svojstva, odbacuje ono čime se više ne može koristiti, i sebe obnavlja sa svježim supstancama. Tako postoji magnetna sfera oko magneta, i željeza, bakra, srebra, zlata, kamena, salitre i sumpora, svaki od njih ima svoju vlastitu sferu, i čak svaka mrvica prašine zemaljske u svoj svojoj raznolikosti. Iz ove sfere je impregnirano ono najunutarnije u svakom sjemenu, i uzrokovana vegetacija njegovog plodnog principa. Jer bez ovog zračenja iz svake čestice zemljane prašine ono ne bi niti započelo klijati niti bi nastavilo rasti. I zemlja na ni jedan drugi način, osim svojim isparavanjima, ne bi mogla sa svojom čvrstom materijom i vlažnošću prodrijeti u središte sjemena; kao u zrno goruščice,

‘Koje je doista najmanje od sveg sjemenja; ali kada izraste, najveće je među biljkama, i postaje stablo.’    Matej 13:31, 32; Marko 4:30-32.

[3]        Pošto su dakle sve stvorene stvari obdarene sa slobodom, svaka u skladu sa svojom prirodom, zašto onda čovjek ne bi bio obdaren sa slobodnom voljom u skladu sa svojom prirodom koja je, da postane duhovan? Dakle, može se izvući zaključak kako je uživanje slobodne volje u duhovnim stvarima bilo dodijeljeno čovjeku od rođenja do kraja njegovog života na ovom svijetu, i poslije toga do u vječnost?

 

X. KAD LJUDI NE BI IMALI SLOBODNU VOLJU U DUHOVNIM STVARIMA, BILO BI MOGUĆE, U JEDNOM JEDINOM DANU, SVAKOG ČOVJEKA U CIJELOM SVIJETU DOVESTI DO TOGA DA POVJERUJE U GOSPODA; ALI TO JE NEMOGUĆE, POŠTO SA ČOVJEKOM NE OSTAJE NIŠTA OSIM ONOG ŠTO PRIMA KORISTEĆI SE SLOBODNOM VOLJOM.

500. Da Bog nije obdario čovjeka sa slobodnom voljom u duhovnim stvarima On bi mogao, u jednom jedinom danu, dovesti sve ljude u cijelom svijetu do toga da povjeruju u Njega; ali ovo je pretpostavka koja proizlazi iz neuspjelog razumijevanja prirode Božje svemoći. Oni koji ne razumiju Božansku svemoć mogu pretpostaviti bilo da nema takve stvari kao što je red, bilo da Bog može djelovati protivno redu baš kao i sukladno sa njime; dok je stvaranje bilo nemoguće bez njega. Prvobitni cilj reda je da čovjek treba biti slika Božja; posljedično tome da treba biti usavršen u ljubavi i mudrosti, i na taj način sve više i više postati ta slika. Bog neprestano radi kako bi ostvario te rezultate u čovjeku; ali bez slobodne volje u duhovnim stvarima, putem koje čovjek ima sposobnost okrenuti se ka Bogu, i ući u međusobno sjedinjenje sa Njime, to bi bilo uzalud, Pošto bi bilo nemoguće. Jer cijeli svijet zajedno sa svime što mu pripada je bio stvoren iz i u skladu sa redom. Iz tog razloga se Bog naziva samim Redom; tako da je ista stvar da li se kaže djelovati protivno Božanskom redu ili protivno Bogu. Zaista Bog nije mogao djelovati protivno Svojem vlastitom Božanskom redu, pošto bi to bilo djelovati protiv Sebe Samoga. On, prema tome, vodi sve ljude u skladu sa redom, to jest, u skladu sa Samim Sobom, one koji lutaju i potpadaju u stare grijehe On uvodi u njega, a neposlušne prema njemu.

            Ako bi čovjek mogao biti stvoren bez slobodne volje u duhovnim stvarima, što bi onda bilo lakše za svemogućeg Boga nego sve ljude u cijelom svemiru dovesti do toga da povjeruju u Gospoda? On bi mogao podijeliti ovu vjeru svima, neposredno baš kao i posredno; neposredno pomoću Svoje apsolutne moći, i njezinim neodoljivim i neprestanim djelovanjem u svrhu čovjekovog spasenja; a posredno tako što bi pobuđivao glas savjesti, smrtonosnim mučenjima tijela i strašniim prijetnjama smrti ako bi on to odbio prihvatiti; i također otvarajući pakao i prikazujući vragove sa užasnim bakljama u njihovim rukama, ili od tamo sazivajući mrtve koje je čovjek poznavao, u obliku zastrašujućih utvara. Na to odgovor daju Abrahamove riječi bogatašu u paklu:

‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće biti uvjereni ni ako netko ustane iz mrtvih.’  Luka 16:31.

501. U današnje vrijeme se postavlja pitanje zašto se čuda ne događaju kao u prošlim vremenima, jer vjeruje se kako bi svatko, u slučaju izvođenja čuda, bio potpuno uvjeren. Čuda se, međutim, ne događaju u današnje vrijeme kao u ranija vremena, jer su ona prisiljavajućeg karaktera, i uništavaju slobodnu volju u duhovnim stvarima, te uzrokuju da čovjek od duhovnog postane prirodan. Od Dolaska Gospodnjeg svatko u Kršćanskom svijetu ima sposobnost postati duhovan; a njega duhovnim čini jedino Gospod kroz Riječ. Dakle, ova sposobnost bi bila uništena ako bi čovjek bio podstaknut vjerovati pomoću čuda, pošto ova, kao što je bilo rečeno iznad, prisiljavaju privolu i uništavaju slobodnu volju u duhovnim stvarima. Sve po pitanju tih stvari što je primljeno na prisilan način ulazi jedino u prirodnog čovjeka, i zatvara, kao sa vratima, duhovnog čovjeka, koji je doista unutarnji čovjek, lišavajući ovog sve moći uočavanja bilo koje istine na jasan način. Prema tome on bi nakon toga rasuđivao u svezi duhovnih stvari iz prirodnog čovjeka jedino, koji sve uistinu duhovno promatra sa izvrnutog stajališta.

[2]        Razlog zašto su se čuda izvodila prije Dolaska Gospodnjeg je bio, da su pripadnici Crkve u tim danima bili prirodni ljudi, kojima duhovne stvari unutarnje Crkve nisu mogle biti otkrivene; jer da su ove bile otkrivene, oni bi ih oskvrnuli. Svo se njihovo obožavanje, prema tome, sastojalo od obreda, koji su reprezentirali i predstavljali unutarnje stvari Crkve; a do prikladnog vršenja ovih oni nisu mogli biti dovedeni osim čudima. Čuda, međutim, nisu mogla donijeti razumijevanje činjenice da su ti reprezentativni obredi sadržavali unutar njih duhovno unutarnje; niti su oni bili dovoljni da bi osiguraju prikladno vršenje tih obreda. Ovo se jasno vidi iz ponašanja Djece Izraela u pustinji; jer, iako su bili svjedoci toliko puno čuda izvršenih u Egiptu, i kasnije najvećeg od svih na Planini Sinaju, oni su ipak, dok je Mojsije bio odsutan od njih jedan mjesec, plesali oko zlatnog teleta, i na glas vikali kako ih je izvelo iz Egipta. Oni su se na isti način ponašali i u Zemlji Kananskoj iako su vidjeli predivna čuda koja su izveli Ilija i Eli, i konačno Božanska čuda koja je izvodio Gospod.

[3]        Glavni razlog zašto se čuda ne izvode u današnje vrijeme je taj da je Crkva oduzela čovjeku svu slobodnu volju, naučavajući da on ne može doprinijeti apsolutno ništa primanju vjere, obraćenju, i općenito spasenju, kao što se može vidjeti iznad u br. 464. Čovjek koji vjeruje ovo postaje sve više i više prirodan; a prirodan čovjek, kao što je bilo rečeno iznad, vidi sve duhovno sa izvrnutog stajališta, i posljedično tome okreće svoju misao protiv njega. Viši predjeli njegovog uma, gdje primarno prebiva slobodna volja u duhovnim stvarima, bi onda bili zatvoreni, a duhovne stvari, koje su čuda skoro ali ne sasvim, potvrdila, bi okupirali niže predjele uma. Ovaj je prosto prirodan, i neistine po pitanju vjere, obraćenja i spasenja bi na taj način ostale iznad njega. Posljedica bi bila da bi sotone imale svoja obitavališta iznad, a anđeli ispod, poput lešinara iznad kokoši. Uskoro bi sotone probile barijeru između njih i nagrnule gnjevno na duhovne stvari ispod; koje onda oni ne bi samo negirali već bi također hulili protiv njih i oskvrnuli ih. Outud bi potonje čovjekovo stanje bilo puno gore nego prijašnje.

502. Čovjek koji je kroz neistine postao prirodan u odnosu na duhovne stvari Crkve ne može nego misliti o Božanskoj svemoći kako je ona iznad reda, i tako o njemu neovisna. On bi prema tome pitao takva apsurdna pitanja poput ovih: ‘Zašto je Gospod došao u svijet, i na taj način ostvario iskupljenje kada je Bog, Svojom svemoći, mogao ostvariti isto djelo kao što ga je ostvario kada je bio na zemlji? Zašto On nije, iskupljenjem, spasio cijelu ljudsku rasu bez izuzetka, i zašto je vrag nakon toga bio u stanju prevladati nad Iskupiteljem u čovjeku? Zašto postoji pakao? Zar ga nije Bog mogao iz Svoje svemoći, izbrisati, i zar ga On sada ne može izbrisati, ili svih izbaviti iz njega i napraviti anđelima nebeskim? Zašto posljednji sud? Zar Bog nije mogao prebaciti sve koze sa lijeve na desnu stranu, i napraviti ih ovcama? Zašto On nije zbacio dolje sa neba anđele zmaja kao i samog zmaja , i ne promijeni ih u anđele Mihaela? Zašto On ne podari svima podjednaku vjeru, i pripiše im pravednost Sina, i tako oprosti njihove grijehe, opravda ih i posveti? Zašto ne obdari zvijeri zemaljske, ptice u zraku i ribe u moru sa darom govora, i dâ im razumijevanje, i primi ih u nebo zajedno sa čovjekom? Zašto On na početku nije, ili zašto to i dalje ne napravi, napravio od cijelog svijeta raj, gdje ne bi bilo stabla poznanja dobra i zla, niti zmije? Gdje bi svim brežuljcima točilo vina u izobilju, te proizvodilo zlato i srebro u grumenima? i gdje bi svi ljudi mogli živjeti kao slike Božje uz pjevanje pjesama zahvalnica, neprestane svetkovine i klicanje? Zar sve to ne bi bilo dostojno svemogućeg Boga?’ Ova i slična pitanja bi se postavljala.

            Ali prijatelju moj, sve to su prazne priče. Božanska svemoć nije bez reda. Bog Osobno je Red; i pošto su sve stvari bile stvorene od Boga; one su također bile stvorene prema redu, u redu, i za red. Postoji red u kojem je čovjek bio stvoren, naime da njegova sreća ili njegova bijeda trebaju ovisiti o njegovoj slobodnoj volji u duhovnim stvarima. Jer, kao što je bilo rečeno iznad, bez slobodne volje čovjek ne bi mogao biti stvoren, niti zvijer, ptica ili riba. Zvijer, međutim, ima jedino prirodnu slobodnu volju, dok čovjek ima prirodnu i istovremno duhovnu slobodnu volju. 

 

MEMORABILIJA.

503. Ovome iznad će sada biti dodana sljedeća Memorabilija.

            Prvo iskustvo. U duhovnom svijetu sam čuo kako je bio sazvan skup na kojem se trebalo raspravljati o čovjekovoj slobodnoj volji u duhovnim stvarima. Tamo su se okupili učeni ljudi iz svakog kvarta koji su u svijetu gdje su prethodno živjeli puno razmišljali o ovoj temi, i koji su bili prisutni na saborima i okupljanjima prije i poslije onog u Nikeji. Oni su se okupili u određenom kružnom hramu koji se nije previše razlikovao od Panteona u Rimu, koji je ranije bio namijenjen obožavanju svih bogova, no nakon toga je, Papinskim dekretom, bio posvećen obožavanju svih svetih mučenika. Blizu zidova ovog hrama su se nalazili što je izgledalo kao oltari; ali na svakom su bila sjedišta na kojima su sjedili članovi skupa, naslanjajući se sa svojim laktovima na oltare kao na isto toliko stolova. Nitko nije bio određen kako bi predsjedavao ovom skupu i regulirao njihova izlaganja, već je svaki od njih, onako kako bi ga žudnja podsticala (spopala), jurio u središte sabora, i, govoreći bez rezerve, obznanio svoje mišljenje. Bio sam iznenađen da su svi članovi skupa bili puni dokaza o čovjekovoj potpunoj impotentnosti u duhovnim stvarima, ismijavajući na taj način ideju o slobodnoj volji u takvim stvarima.

[2]        Kada su svi bili okupljeni, jedan je iznenada stupio naprijed u sredinu skupa, i gromkim glasom iznio svoje mišljenje kako slijedi; ‘Čovjek nema više slobodne volje u duhovnim stvarima nego je to imala Lotova žena, nakon što je bila pretvorena u stup od soli. Jer da je imao išta više slobodne volje od toga, sigurno bi on sam od sebe prihvatio vjeru naše Crkve koja naučava kako Bog Otac u potpunoj slobodi i na vlastito zadovoljstvo, daje tu vjeru gratis kome god i kad god On to hoće. Bog ni u kojem slučaju ne bi mogao imati (uživati) tu slobodu i zadovoljstvo, niti bi čovjeku mogao gratis podariti vjeru ako bi čovjek određenom (ikakvom) slobodom ili zadovoljstvom na svojoj strani mogao tu vjeru prisvojiti sebi. Tako bi naša vjera, koja je zvijezda što pred nama sjaji danu i noću, bila raspršena poput meteora u zraku.’

[3]        Nakon njega je drugi pojurio sa svoga sjedišta i rekao: ‘Čovjek nema više slobodne volje u duhovnim stvarima od zvijeri, da, više od psa. Jer ako bi imao, on bi činio dobro sam o sebe, dok je svo dobro od Boga; i nitko ne može primiti ništa osim ako mu nije dano sa neba.’ Nakon njega je opet drugi započeo sa svojeg sjedišta, te je podigavši svoj glas sred skupa, rekao; ‘Čovjek nema više slobodne volje u duhovnim stvarima, ili čak u njihovom razlučivanju (uviđanju), od sove po danu, ili kokoši dok je još skrivena u ljusci jajeta. U takvim stvarima je on slijep poput krtice; jer ako bi jasno razlučivao (uviđao) stvari koje pripadaju vjeri, spasenju i vječnom životu, on bi vjerovao kako bi mogao sam sebe regenerirati i spasiti. Ovo bi on čak i pokušao učiniti, i na taj način bi oskvrnuo svoje vlastite misli i djela time što bi neprestano sebi pripisivao zaslugu.’

            Onda je sljedeći pojurio u sredinu i iznio svoje mišljenje: ‘Tkogod, od Adamovog pada, zamišlja kako ima sposobnost željeti i razumjeti bilo što u duhovnim stvarima, on je pobješnjeli luđak; jer tada bi on za sebe vjerovao kako je mali bog ili božanstvo, te kako i sam ima udjela u Božanskoj moći.’

[4]        Njega je popratio opet drugi koji se zadihan sjurio u centar, noseći pod svojom rukom knjigu naslovljenu Formula Concordiae, na čiju se pravovjernost, kako je on to izrazio, Evanđelisti današnjice kunu. Otvorio je knjigu i iz nje pročitao sljedeće izvatke:

‘Čovjek je u potpunosti iskvaren i mrtav za sve što je dobro; posljedično tome, u čovjekovoj prirodi nakon Pada, a prije regeneracije, ne ostaje ni najmanja iskrica duhovne snage, da bi mu omogućila pripremiti se za milost Božju, ili ju zgrabiti kada je ponuđena; ili da bude sposoban primiti tu milost sam od sebe ili svojim vlastitim naporima; ili u duhovnim stvarima razumjeti, vjerovati, prigrliti, razmišljati, htjeti, započeti, završiti, djelovati, rukovoditi, surađivati, te uposliti ili prilagoditi sebe milosti, ili sam od sebe doprinijeti išta u najmanjem pogledu prema obraćenju. I nadalje, čovjek je, po pitanju duhovnih stvari, takvih koje se tiču spasenja duše, poput stupa soli u kojeg je bila pretvorena Lotova žena, i poput klade ili beživotnog kamena, koji nema(ju) očiju, usta, ili bilo kojeg drugog čula. Ipak on i dalje uživa sposobnost kretanja od jednog mjesta do drugog, to jest, on može rukovoditi svojim vanjskim udovima, pohađati mjesta obožavanja i slušati Riječ i Evanđelje.’

(Ovi odlomci se pojavljuju u mojem Izdanju, stra. 656, 658, 661, 662, 663, 671, 672, 673.)

Nakon toga su svi oni izrazili svoje slaganje i u jedan glas su povikali, ‘Ovo je uistinu pravovjerno.’

[5]        Kako sam stajao u blizini i sve ovo slušao sa silnim interesom, moj duh je gorio u meni, te sam glasno zapitao, ‘Ako u duhovnim stvarima vi čovjeka pravite stupom od soli, zvijeri, slijepcem i luđakom, što onda pravite od vaše teologije? Zar nisu sva njezina učenja, i općenito i pojedinačno, duhovna?’ Na ovo su, nakon kraće tišine, oni odgovorili: ‘U našem cijelom teološkom sistemu nema ničeg duhovnog što razum poima. Jedina stvar koja je u njemu duhovna je naša vjera; ali mi smo nju pažljivo zatvorili kako bi spriječili da se itko u nju zagleda; i posebno smo se pobrinuli da otud ne pobjegne ni jedna jedina duhovna zraka te se pojavi pred razumijevanjem. Štoviše, od svoje slobodne volje čovjek ne doprinosi ništa ovoj vjeri. Mi smo također razdvojili dobročinstvo od svih duhovnih stvari, i učinili ga prosto moralnim; a to isto smo učinili i sa Dekalogom. Nadalje, mi smatramo (naučavamo) kako nema ničeg duhovnog u opravdanju, opraštanju grijeha, regeneraciji, i posljedičnom spasenju, i tvrdimo kako vjera ostvaruje ova djela; ali kako je to učinjeno mi to ne znamo. Na mjesto pokajanja smo prisvojili skrušenost, a da se ne bi vjerovalo kako je ono duhovne prirode, mi smo ga razdvojili od bilo kakve veze sa vjerom. U svezi iskupljenja mi nismo prihvatili nikakve ideje osim onih koje su čisto prirodne, od kojih je glavna, da je Bog Otac prokleo cijelu ljudsku rasu; da je Njegov Sin uzeo na Sebe to prokletstvo, i dozvolio da Ga raspnu, i tako podstaknuo Oca na suosjećanje; da ne spominjemo druge slične doktrine, u kojima nećete otkriti ništa duhovno, već jedino ono što je prirodno.’

[6]        Onda sam govoreći sa istom žestinom kao i prije, nastavio: ‘Ako čovjek ne bi imao slobodnu volju u duhovnim stvarima, zar bi on onda bio išta bolji od životinje? Jer to je ono što ga uzdiže iznad brutalnih životinja. Bez nje Crkva bi bila poput mračnog lica razrokog fulera, a Riječ bi bila ništa drugo nego prazna knjiga. U svemu što je zabilježeno u Riječi ništa se učestalije ne nalaže (zapovijeda) nego da čovjek treba voljeti Boga i bližnjega, i da treba vjerovati; i također da njegovo spasenje i život ovise o tome kako voli i vjeruje. Dakle, svatko ima sposobnost razumjeti i vršiti te odredbe koje su sadržane u Riječi i u Dekalogu. Kako bi Bog mogao naložiti i propisati čovjeku te zapovijedi ukoliko mu On nije dao tu sposobnost?

[7]        ‘Recite bilo kojem seljaku čiji um nije ukaljan teološkim neistinama kako nije sposoban razumjeti ili željeti išta u stvarima vjere i dobročinstva, i posljedično spasenja, više od klade ili kamena, i da sebe čak ne može ni uposliti njima te sebe prilagoditi za njihovo primanje. Zar se on ne bi od srca nasmijao i rekao ‘Što može biti apsurdnije od ovog? Što će mi u tom slučaju svećenici i propovijedanje? Kako je onda crkva išta bolja od štale, ili obožavanje Boga od oranja?’ Kojeg li ludila govoriti tako! To je glupost nad glupostima. Svatko zna da svo dobro dolazi od Boga; ali Bog je čovjeku podario sposobnost činiti dobro od sebe samog, i također vjerovati.’

            Čuvši ovo svi oni su uzviknuli: ‘Mi, čiji su podučavatelji bili pravovjerni, smo iznijeli pravovjerna mišljenja; ali ti si od svoje seljačke poduke govorio poput seljaka.’ Nakon toga je sa neba iznenada prasnula munja, a oni su, da bi izbjegli svoje uništenje, skupno pojurili i pobjegli sa mjesta, svaki svojoj vlastitoj kući.

504. Drugo iskustvo. Jednom dok sam se nalazio u svijetu duhova sam uživao ono unutarnje duhovno viđenje koje posjeduju anđeli najvišeg neba; i ugledao sam dva duha u svojoj blizini, premda na određenoj udaljenosti jedan od drugog. Percipirao sam kako je jedan od njih volio dobro i istinu, i tako bio sjedinjen sa nebom, dok je drugi volio zlo i neistinu, i tako bio u sjedinjenju sa paklom. Pristupio sam im i sazvao ih zajedno; i tijekom razgovora sam iz tona njihova glasa te iz njihovih odgovora, zaključio kako su obadvojica jednako mogli percipirati istine, priznati ih nakon što su ih percipirali, koristiti svoje razmišljanje kako bi razmišljali o njima, te usmjeriti svoje intelektualne sposobnosti kako im se sviđalo, i sposobnosti njihove volje kako god su željeli; drugim riječima, svaki od njih je uživao sličnu slobodnu volju na racionalnom nivou. Primjetio sam, štoviše, kako se kao rezultat te slobode u njihovim umovima pojavio sjaj koji se širio iz njihove prve vizije, one koja pripada percepciji, do posljednje, one koja pripada oku.

[2]        Ali kada je onaj koji je volio zlo i neistinu bio ostavljen svojoj vlastitoj misli (nasamo u razmišljanju), primjetio sam kako se nešto poput dima izdignulo iz pakla te utrnulo taj sjaj koji se nalazilo iznad nivoa pamćenja, tako da se nalazio u gustom mraku, poput onog u ponoć. Taj dim se zapalio i gorio poput plamena, koji je osvjetljavao predio njegovog uma ispod nivoa pamćenja, a to je prouzročilo da on razmišlja o ogromnim neistinama koje nastaju iz zala ljubavi prema samom sebi. Ali kada je drugi, koji je volio dobro i istinu, bio ostavljen sam sebi, vidio sam, tako reći, nježni plamen koji je dolje na njega pritjecao sa neba, i osvjetljavao predio njegovog uma iznad pamćenja, i također predio ispod njega čak sve do oka. Svjetlo tog plamena je sijalo sve svjetlije i svjetlije, srazmjerno kako ga je njegova ljubav prema dobru vodila percipirati i misliti o istini.

            Vidjevši to, bilo mi je jasno kako svaki čovjek, dobar kao i loš, uživa duhovnu slobodu izbora, ali da ju pakao ponekad uništava u opakima, dok ju nebo uzvisuje i zapaljuje u dobrima.

[3]        Nakon toga sam razgovarao sa njima obadvojicom, najprije sa onime koji je volio zlo i neistinu, i kada sam mu, nakon nekoliko riječi o njegovoj sudbini, spomenuo slobodu izbora, on se razjario, i rekao: ‘Kakvo ludilo je vjerovati da čovjek ima slobodu izbora u duhovnim stvarima! Koji čovjek može postići vjeru sam od sebe, ili činiti dobro sam od sebe? Zar svećenstvo današnjih dana ne naučava iz Riječi da ni jedan čovjek ne može primiti ništa ukoliko mu to nije bilo dano sa neba? I Gospod Krist je rekao Svojim učenicima, ‘Bez Mene ne možete napraviti ništa.’ Čemu ću ja nadodati, da ni jedan čovjek ne može pokrenuti svoju ruku ili stopalo da bi učinio dobro, ili pokrenuti svoj jezik da bi izgovorio ijednu istinu izvedenu iz dobra. Prema tome je Crkva pod vodstvom svojih mudrih ljudi zaključila kako je čovjek nesposoban željeti, razumjeti ili misliti o ičem duhovnom, ili čak sebe učiniti podobnim za htjenje, razumijevanje, ili razmišljanje o istini, više od kipa, klade ili kamena; i prema tome je Bog, Koji jedini ima najslobodniju i najneobuzdaniju silu, Onaj Koji po Svojoj dobroj volji nadahnjuje vjeru; a ova vjera, bez bilo kakve akcije ili sile na našoj strani, djelovanjem Svetog Duha, proizvodi sve rezultate koje neuki pripisuju čovjeku.’

[4]        Onda sam razgovarao sa drugim duhom, onim koji je volio dobro i istinu; i kada sam mu, nakon nekoliko primjedbi, spomenuo slobodu izbora, on je rekao: ‘Kakvo ludilo je negirati čovjekovu slobodu izbora u duhovnim stvarima! Tko nije sposoban željeti i činiti dobro, i razmišljati i govoriti što je istinito sam od sebe iz Riječi, time od Gospoda koji je Riječ? Jer On je rekao: ‘Donosite dobre plodove,’ i ‘Vjerujte u svjetlo,’ i ‘Ljubite jedni druge,’ i ‘Ljubite Boga,’ i također ‘Tkogod čuje Moje odredbe i čini ih, taj Me ljubi, i Ja ću ljubiti njega,’ pored još tisuću sličnih izjava diljem Riječi. Kakve bi koristi onda bilo od Riječi, ako čovjek nema sposobnost niti željeti ni razmišljati, i od toga činiti i reći što je tamo zapovjeđeno? Bez te sposobnosti u čovjeku, što bi bila religija u crkvi nego potopljeni brod koji leži na dnu mora, sa kapetanom koji stoji na samom vrhu jarbola i viče, ‘Ja ne mogu napraviti ništa,’ dok gleda kako ostatak posade otplovljava u malim čamcima sa raširenim jedrima? Zar Adamu nije bila pružena sloboda jesti sa stabla života, i također sa stabla poznanja dobra i zla? I pošto je iz ove slobode on jeo sa ovog potonjeg stabla, dim iz zmije, to jest, iz pakla, je ušao u njegov um, poradi čega je bio izbačen iz Raja i proklet. Pa ipak on i dalje nije izgubio svoju slobodu izbora, jer čitamo kako je put do stabla života bio čuvan od strane keruba, jer ukoliko to ne bi bilo učinjeno, on je i dalje mogao poželjeti jesti sa njega.’

[5]        Na ove primjedbe je drugi, koji je volio zlo i neistinu, rekao, ‘To što sam upravo čuo, odbacujem; a u svom umu zadržavam što sam sâm sugerirao. Da li ima itko tko ne zna kako je Bog jedini živ i time aktivan, dok je čovjek sam od sebe mrtav i prema tome jedino pasivan? Kako biće koje je u sebi samom mrtvo i jedino pasivno može uzeti k sebi išta živo i aktivno?

            Na ovo sam ja odgovorio: ‘Čovjek je organ života, a Bog jedini je život; i Bog ulijeva svoj život u organ i u sve njegove djelove; kao što sunce ulijeva svoju toplinu u stablo i svaki njegov dio. Također je Božji dar da čovjek treba osjećati taj život u sebi kao da je njegov vlastiti, i Božja je volja da on to tako osjeća, kako bi čovjek, tako reći kao sam od sebe, mogao živjeti u skladu sa zakonima reda, kojih ima onoliko koliko i odredbi (zapovijedi) u Riječi, i tako sebe dovesti u prikladno stanje za primanje Božje ljubavi. Usprkos tome, Bog neprestano svoj prst drži na pokazivaču vage, i usmjerava čovjekovu slobodu izbora, ali bez da ju ikad narušava prisilom.

[6]        Stablo ne može primiti ništa što mu kroz njegove korijene donosi toplina sunca, ukoliko svaka njegova žilica nije na toplom i ugrijana; niti se elementi mogu uzdići kroz njegove korijene, ukoliko svaka žilica ne predaje toplinu od onog što je primila, i na taj način doprinosi prolazu tih elemenata. Čovjek se ponaša na sličan način sa životnom toplinom koju prima od Boga; ali za razliku od drveta, on osjeća toplinu kao svoju vlastitu, iako ona nije njegova vlastita; u onoj mjeri u kojoj vjeruje kako je ona njegova a ne Božja, on prima životno svjetlo ali ne i toplinu ljubavi od Boga, već toplinu ljubavi iz pakla; a ova kako je grube prirode zakrčava i zatvara čišće grančice organizma, kao što nečista krv začepljuje kapilarne posudice tijela. Na taj način čovjek sebe od duhovnog pretvara u čisto prirodnog čovjeka.

[7]        Čovjekova slobodna volja je izvedena iz tog što on osjeća život u sebi kao svoj vlastiti; a Bog mu dozvoljava imati taj osjećaj kako bi se moglo ostvariti sjedinjenje. To povezivanje bi bilo nemoguće ako nije međusobno, a ono postaje međusobno kada čovjek djeluje iz slobode u potpunosti kao sam o sebe. Da mu Bog nije ostavio ovaj osjećaj, on ne bi bio čovjek, niti bi imao vječni život; jer međusobno sjedinjenje sa Bogom uzrokuje da on bude čovjek a ne zvijer, i također je razlog zašto on živi nakon smrti do vječnosti. To je rezultat slobodne volje u duhovnim stvarima.

[8]        Kada je ovo čuo zli duh se povukao na određenu udaljenost, a ja sam onda ugledao na jednom stablu leteću zmiju, vrste koja se naziva plamena zmija, kako nekome nudi plodove sa njega. Onda sam se u duhu približio tom mjestu, i tamo je, umjesto zmije, bilo čudovište od čovjeka, čije je lice, sve osim njegovog nosa, bilo prekriveno bradom; i umjesto stabla se tamo nalazio gorući panj, pored kojeg je stajao duh u čiji je um ušao dim iz pakla, i koji je uslijed toga odbacio svo vjerovanje u slobodnu volju u duhovnim stvarima. Onda se iznenada sličan dim izdigao iz gorućeg panja, i okružio ih obadvoje, i čovjeka i panj; i kako su na taj način bili otklonjeni iz moga vidokruga, otišao sam. Ali drugi duh, koji je volio dobro i istinu, i koji je inzistirao na tome da čovjek ima slobodnu volju u duhovnim stvarima, me je ispratio kući.

503. Treće iskustvo. Jednom sam začuo škripeći zvuk poput onog kada dva mlinska kamena stružu jedan od drugoga. Kako sam se približio mjestu odakle je dolazio, on je prestao, i ugledao sam tijesan prolaz koji je strmo vodio nadolje do jedne zasvođene kuće. Sadržavala je nekoliko soba podijeljenih na male odijeljke, a u svakom od njih je sjedilo po dvoje ljudi koji su prikupljali odlomke iz Riječi sa kojima su potvrđivali doktrinu o opravdavanju vjerom jedino. Jedan je prikupljao a drugi je prepisivao, i to su činili naizmjenično. Približio sam se jednom odjeljku koji je bio blizu vrata te zapitao: ‘Što prikupljate i pišete?’ Odgovor je bio: ‘Odlomke koji se tiču čina opravdavanja, to jest, vjere u djelu, koja je u suštini opravdavajuća, oživljavajuća i spasavajuća vjera. To je, štoviše, vodeća doktrina Crkve u našem dijelu Kršćanskog svijeta.’ Onda sam rekao onome koji je govorio: ‘Otkrij mi neki znak tog čina, kada je ta vjera uvedena u čovjekovo srce i dušu.’ On je odgovorio: ‘Znak tog čina se pojavljuje trenutno kada čovjek, podstaknut tjeskobom zbog uvjerenja kako je osuđen, sa dubokom skrušenošću razmišlja o Kristu i tome kako je On otklonio osudu zakona, te sa povjerenjem prihvaća Njegovu zaslugu, i sa time u svojim mislima prilazi Bogu Ocu i moli.’

[2]        Onda sam ja rekao: ‘Slažem se da se čin doista zbiva na taj način, i da je trenutačan. Ipak, kako trebam razumjeti ono što se tvrdi o tom činu, da mu čovjek ne doprinosi više nego da je klada ili kamen, te da on nije sposoban započeti, željeti, razumjeti, misliti, rukovoditi, surađivati, sebe uposliti i prilagoditi tome? Reci mi kako se to slaže sa onim što si upravo rekao, da se taj čin događa u onom trenutku kada čovjek razmišlja o pravdi zakona, otklanjanju njezine osude od strane Krista, i povjerenju sa kojim prihvaća Njegovu zaslugu, i kada, sa ovim mislima u svom umu, on prilazi k Bogu Ocu i moli? Zar nisu sve te stvari učinjene od strane čovjeka?’ On je odgovorio: ‘One od strane čovjeka nisu učinjene aktivno već pasivno.’

[3]        Odgovorio sam: ‘Kako bilo tko može misliti, imati povjerenje i moliti pasivno? Ako tada otklonite čovjekovu aktivnost i suradnju, zar mu također ne oduzimate i sposobnost primanja, tako sve što mu pripada kao čovjeku, i sa time sam čin? Što onda postaje vaš čin nego nešto potpuno nestvarno, ili samo proizvod razuma? Ja vjerujem kako vi ne dijelite mišljenje sa nekima koji tvrde da se takav čin događa jedino u slučaju predodređenih; jer oni su poprilično nesvjesni ikakvog ulijevanja vjere u njih same; oni bi isto tako mogli baciti kocku ne bi li tim sredstvom doznali da li im se to dogodilo ili ne. Iz tog razloga, prijatelju, ti trebaš vjerovati kako čovjek u stvarima koje se tiču vjere i dobročinstva djeluje kao sam od sebe pod rukovodstvom Gospoda, i da bez tog djelovanja na njegovoj strani, vaš čin vjere, koju ste vi imenovali glavnom doktrinom Crkve u Kršćanskom svijetu, nije ništa drugo nego kip poput Lotove žene, koji, pošto je sastavljen jedino od soli, zvecka kada se pogrebe sa noktom ili perom pismoznanca, Luka 17:32. Ja se koristim ovom poredbom pošto ste vi po pitanju ovog čina od sebe napravili kipove.’ Kada sam ovo rekao on je ščepao u svoju ruku svijećnjak, i namjeravao mi ga je baciti u lice; ali u tom trenutku se svijeća iznenada ugasila, i on ga je bacio u čelo svoga druga; a ja sam otišao smijući se. 

506. Četvrto iskustvo. Ugledao sam u duhovnom svijetu dva stada, jedno koza i drugo ovaca. Pitao sam se tko su oni bili, jer znao sam da životinje koje se vide u duhovnom svijetu nisu životinje, već korespondencije osjećaja i otud proizlazećih misli onih koji tamo žive. Stoga sam se približio, i kako sam prilazio životinjske forme su nestale, i namjesto njih sam ugledao ljude; i bilo mi je obznanjeno kako su oni koji su formirali stado koza bili oni koji su potvrdili svoje vjerovanje u doktrinu o opravdavanju vjerom jedino, a oni koji su formirali stado ovaca su bili oni koji su vjerovali kako dobročinstvo i vjera čine jedno, baš kao što su dobro i istina jedno.

[2]        Onda sam govorio sa onima koji su se prikazali kao koze, i rekao sam: ‘Zašto ste tako okupljeni?’ Većina njih su bili svećenici koji su se ponosili svojim ugledom zbog učenosti, pošto su poznavali tajne opravdavanja vjerom jedino. Oni odgovoriše kako su se morali sastati da bi održali sabor, pošto su čuli da su neki tvrdili kako je Pavlova izjava iz Rimljana 3:28:

‘… čovjek je opravdan vjerom bez djela zakona.’

bila lažno protumačena (krivo shvaćena), jer u tom odomku, tvrdili su neki, Pavle nije mislio na vjeru sadašnje Crkve, koja je vjera u tri Božanske Osobe od vječnosti, već na vjeru u Gospoda Boga Spasitelja Isusa Krista; također da pod ‘djelima zakona’ on nije mislilo na ona zakona Dekaloga, već ona Mojsijevog zakona koja su bila naumljena za Židove. Time da su lažnim tumačenjem (krivim shvaćanjem) ovih riječi nastale dvije monstruozne neistine, naime, da je Pavle u ovom odlomku mislio na vjeru sadašnje Crkve, a druga, da je mislio na djela zakona Dealoga. Da Pavle nije mislio na djela zakona Dekaloga, oni tvrde, već na djela Mojsijevog zakona naumljenog za Židove, je sasvim jasno iz njegovih riječi Petru kog je prekorio zbog Judaiziranja, iako je znao:

‘Da čovjek nije opravdan djelima zakona, već vjerom Isusa Krista.’  Galaćanima 2:16.

Vjerom Isusa Krista je naznačena vjera u Njega i od Njega, kao što se može vidjeti iznad u br. 338. Nadalje, pošto je Pavle pod djelima zakona mislio na djela Mojsijeva zakona on je prema tome pravio razliku između zakona vjere i zakona djela, i između Židova i Pogana, ili obrezivanja i neobrezivanja; a obrezivanje predstavlja Judaizam, kao i u svim drugim odlomcima. Štoviše, on sumira cijelu stvar ovim riječima:

Obeskrepljujemo li dakle Zakon kroz vjeru? Nipošto! Naprotiv, Zakon utvrđujemo.’  Rimljanima 3:31.

Sve ove stvari on kaže u seriji izjava, Rimljanima 3:27-31. U prethodnom poglavlju on kaže:

‘Ne, pred Bogom nisu pravedni slušatelji Zakona, nego – izvršitelji će Zakona biti opravdani.’  Rimljanima 2:13.

Također:

‘Bog će uzvratiti svakom čovjeku po djelima njegovim.’  Rimljanima 2:6;

i također:

‘Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim; da svatko može primiti što je kroz tijelo zaradio, u skladu sa onime što je napravio, bilo dobro, bilo zlo.’   2 Korinćanima 5:10;

Pored mnogih drugih odlomaka u njegovim rukopisima. Iz svega ovoga je očigledno da je Pavle odbacio vjeru bez dobrih djela, kao što čini i Jakov u svojoj Poslanici, 2:17-26.

[3]        Da je Pavle mislio na djela Mojsijevog zakona koja su bila naumljena za Židove je još više očigledno iz činjenice da su se sve pisane odredbe naumljene za Židove u Mojsijevoj Knjizi nazivale zakonom. Ovo je jasno iz sljedećih odlomaka:

‘To je zakon za žrtvu prinosnicu.’  Levitski Zakonik 6:14-23.

‘To je zakon za žrtvu paljenicu, prinosnicu, okajnicu, naknadnicu, žrtvu posvetnicu, i žrtvu pričesnicu.’   Levitski Zakonik 7:37.

‘To je zakon koji se odnosi na zvijeri i ptice.’  Levitski Zakonik 11:46, 47.

‘To je zakon koji se odnosi na ženu kad rodi bilo muško bilo žensko čedo.’  Levitski Zakonik 12:7.

‘To je zakon za gubu.’  Levitski Zakonik 13:59; 14:2, 32, 54, 57.

‘To je zakon za čovjeka koji ima izljev.’ Levitski Zakonik 15:32.

‘To je zakon za ljubomoru.’  Brojevi 5:29, 30.

‘To je Nazirejski zakon.’  Brojevi 6:13, 21.

‘To je zakon za čišćenje.’ Brojevi 19:14.

‘To je zakon za crvenu junicu.’ Brojevi 19:2.

‘To je zakon za kralja.’  Ponovljeni Zakon 17:15-19.

Doista, cijela Mojsijeva Knjiga se naziva ‘Knjigom Zakona’ u Ponovljenom Zakoniku 31:9, 11, 12, 26; i također u Luki 2:22; 24:44; i u Ivanu 1:45; 7:22, 23; 8:5.

[4]        Ovim odlomcima su oni također nadodali, kako se moglo vidjeti kod Pavla da čovjek mora živjeti u skladu sa zakonom Dekaloga, i da ga dobročinstvo ispunjava, Rimljanima 13:8-11; i također da on kaže:

‘Sada ostaju vjera, nada i ljubav, ovo troje; ali najveća od njih je ljubav.’  1 Korinćanima 13:13,

time ne vjera. Takvo je bilo učenje, oni rekoše, zbog kojeg su se sakupili da bi ga raspravili.

            Da ih ne bi uznemiravao, povukao sam se; i onda su oni opet izdaleka izgledali poput koza, ponekad kako leže a ponekad kako stoje, ali su se odmaknuli od stada ovaca. Oni su izgledali kao da leže kada su raspravljali, a kao da stoje kada su formirali zaključak. Ali moju su pažnju posebice privukli njihovi rogovi; i bio sam iznenađen primjetiti kako su se oni u jednom trenutku pojavljivali ispruženi naprijed, sa vrhovima koji strše nagore, a drugi puta kako se savijaju unatrag sa vršcima koji su smjerali nadolje prema njihovim leđima, sve dok nisu bili u potpunosti odbačeni. Onda su se iznenada okrenuli u pravcu stada ovaca, zadržavajući i dalje njihov izgled koza; Zbog toga sam im ponovno prišao, i zapitao ih za mišljenje koje su sada dosegnuli. Oni su odgovorili kako su došli do zaključka kako vjera jedina proizvodi dobra dobročinstva kao što stablo proizvodi plodove. U tom trenutku je zvuk groma odjeknuo i munja se vidjela nad glavama; i trenutno se pojavio jedan anđeo koji je stajao između dva stada. On je poviknuo stadu ovaca: ‘Ne slušajte ih; oni nisu napustili njihovo prijašnje vjerovanje da vjera jedina opravdava i spašava, i da praktično dobročinstvo ništa ne vrijedi. Štoviše, vjera nije stablo, dok čovjek jeste. Nego vršite pokajnička djela i gledajte u Gospoda, i imat ćete vjeru; jer vjera prije pokajanja nema ničeg živoga u sebi.’ Onda su koze čiji su rogovi bili savinuti unatrag htjeli pristupiti ovcama; ali anđeo koji je stajao između njih je ovce razdvojio na dva stada, i rekao je onima na lijevoj strani: ‘Vi se možete pridružiti kozama; ali kažem vam kako dolazi vuk koji će ih odnijeti i vas zajedno sa njima.’

[5]        Nakon što su se dva stada ovaca razdvojila, i oni na lijevoj strani čuli prijeteće riječi anđela, pogledali su jedni druge, i rekli, ‘Porazgovarajmo sa našim prijašnjim drugovima.’ Onda su oni na lijevoj strani govorili sa onima na desnoj, govoreći, ‘Zašto ste napustili naše pastore? Zar nisu vjera i dobročinstvo jedno, poput stabla i njegovih plodova? Jer stablo se putem svojih grana nastavlja u svoje plodove. Ako polomite dio grane putem koje stablo vrši svoj neprestani upliv u plod, plod će umrijeti, i sa njime svo sjeme koje je trebalo služiti za budući rast. Zapitajte naše svećenike zar to nije tako.’ Onda su oni zapitali svećenike, i ovi su pogledali okolo u ostale koji su ih migom ohrabrili reći kako su dobro govorili. Oni su zato odgovorili: ‘Dobro ste govorili; ali što se tiče nastavljanja vjere u dobra djela, kao što se stablo nastavlja u svoje plodove, mi smo upoznati sa mnogim teško shvatljivim istinama. Ovo, međutim, nije mjesto za njihovo objavljivanje u javnosti; jer u lancu ili koncu koji povezuje vjeru i dobročinstvo ima puno čvorova, koje smo mi svećenici jedini u stanju razmrsiti.’

[6]        Onda se jedan od svećenika koji je bio među ovcama na desnoj strani, ustao i rekao: ‘Vama su oni odgovorili kako je stvar baš takva; ali oni su svojim drugovima rekli da ona nije takva, jer to je ono što oni zaista misle.’ Prvi zapitkivač je onda zapitao: ‘Kako oni onda razmišljaju? Zar ne razmišljaju onako kako naučavaju?’ On reče: ‘Ne: jer oni misle kako svako dobro dobročinstva, koje se naziva dobrim djelom, koje je od strane čovjeka učinjeno u svrhu spasenja i vječnog života, nije ni u najmanjoj mjeri dobro. Jer kroz djelo koje je osobno napravio on želi spasiti samoga sebe, prisvajajući sebi pravednost i zaslugu jedinog Spasitelja; i oni misle da je to slučaj sa svakim dobrim djelom u kojem je čovjek svjestan svoje vlastite volje. Prema tome oni tvrde da ne postoji nikakvog sjedinjenja vjere i dobročinstva, i da vjera nije čak ni pridržana i očuvana dobrim djelima.’

[7]        Ali neki od onih na lijevoj strani su rekli: ‘Ono što ste o njima tvrdili to nije istinito: ‘Jer oni otvoreno propovijedaju dobročinstvo i njegova djela, koja oni nazivaju djelima vjere.’ On je odgovorio: ‘Vi ne razumijete njihovo propovijedanje; jedino prisutno svećenstvo obraća svojoju pažnju i razumije. Oni jedino misle o moralnom dobročinstvu, i njegovim civilnim i političkim dobrim djelima. Ova su oni kažu, djela vjere, ali ona to uopće nisu; jer jedan ateist može činiti djela koja su potpuno ista i slična u pojavi. Prema tome, oni jednoglasno tvde da čovjek nije spašen nikakvim djelima, već pomoću vjere jedino. Oni kažu kako stablo jabuke proizvodi jabuke; ali ako čovjek čini dobra djela poradi spasenja, baš kao što stablo proizvodi te jabuke neprekidnim tokom, onda su njegove ‘jabuke’ iznutra trule i pune crviju. Oni kažu također da vino proizvodi grožđe; ali ako bi čovjek činio duhovno dobro kao što vino proizvodi grožđe, on bi proizvodio ‘divlje grožđe’.

[8]      Ali onda su oni zapitali, ‘Koja je priroda dobara njihovog dobročinstva, to jest, dobrih djela, koja su plodovi vjere? On je odgovorio: ‘Oni ih smatraju, možebiti, za nešto neupadljivo, smješteno negdje blizu vjere, sa kojom međutim nisu povezana, pošto su poput sjene koja prati čovjeka kada gleda u sunce, koju on ne primjećuje sve dok se ne okrene; ili, ja bi mogao reći, ona su poput konjskih repova, koji se u današnje vrijeme u mnogim zemljama skraćuju; jer ljudi kažu, ‘Kakve koristi od njih? Oni su dobri ni za što; ako se ostave neskraćeni lako se uprljaju.’ Kada je to čuo, jedan iz stada ovaca na lijevoj strani je rekao ogorčeno, ‘Zasigurno postoji određena vrsta povezanosti, jer kako se drugačije ona mogu nazivati djelima vjere? Možda su dobra dobročinstva od strane Boga suptilno usađena (ulivena) u čovjekova dobrovoljna (namjerna) djela određenom vrstom upliva, kao putem određenog osjećaja, težnje, nadahnuća, podsticanja, i uzbuđenosti volje, određenom pritajenom percepcijom u mislima, i otud uvjeravanjem, skrušenošću i time putem savjesti, sa posljedičnim impulsom na djelovanje, poslušnošću Dekalogu i Riječi, poput one u djeteta ili u mudrog čovjeka, ili određenim drugim sredstvima poput ovih; jer inače, kako bi se dobra djela mogla nazivati djelima vjere?’

            Na ovo je svećenik odgovorio: ‘Ne, to nije slučaj; pa ako oni doista i kažu kako su dobra djela proizvedena pomoću takvih sredstava, oni tako formuliraju svoje razgovore da bi prenijeli utisak kako ona ne proizlaze iz vjere. Neki od njih zaista naučavaju takve stvari, ali tvrdeći da su djela jedino znakovi vjere, a ne veze koje povezuju vjeru sa dobročinstvom. Drugi su, međutim, zamislili sjedinjenje posredstvom Riječi.’ Svećenik je onda bio zapitan: ‘Postoji li takvo sjedinjenje?’ Ali on je odgovorio: ‘Oni to ne misle, već jedino zamišljaju nešto što proizlazi iz slušanja Riječi. Jer oni tvrde da svaki racionalni baš kao i voljni princip čovjeka u stvarima vjere jeste nečist te prisvaja zaslugu, pošto u duhovnim stvarima on ne može više razumjeti, željeti, razmišljati i surađivati od klade.’

[9]        Kada je jedan od njih čuo kako se vjeruje da je čovjek takav u svim stvarima koje se odnose prema vjeri i spasenju, on je rekao: ‘Jednom sam čuo čovjeka kako govori, ‘Posadio sam vinograd; sada ću piti vina sve dok se ne napijem.’ Ali drugi ga je zapitao, ‘Hoćeš li piti vina iz svog vlastitog vrča, kojeg držiš u svojoj vlastitoj desnici?’ On je odgovorio, ‘Ne, već iz nevidljivog vrča u nevidljivoj ruci.’ ‘Onda’, izjavio je drugi, ‘se ti zasigurno nećeš opiti.’ I govornik je smjesta nastavio: ‘Počuj me, preklinjem te: Kažem ti, najprije razumi Riječ i onda pij vino iz nje. Zar ne znaš kako je Gospod Riječ? Zar ona nije od Gospoda, i zar On nije u njoj? Ako, prema tome, ti činiš dobro iz Riječi, ti ga činiš od Gospoda, od Njegovih vlastitih usta i volje. A ako tada gledaš u Gospoda, On će te također voditi i podučavati, i vi ćete ga vršiti sami od sebe od Njega. Kada bilo tko sprovodi komisiju po autoritetu Kralja, po njegovoj riječi i zapovijedi, može li on reći, ‘Ja ovo činim iz moje vlastite riječi i zapovijedi, i iz moje vlastite volje?’

[10]      Nakon toga se on okrenuo prema svećenstvu i rekao, ‘Vi službenici Božji, ne zavodite stado.’

Čuvši ovo, veći dio stada na lijevoj strani se povukao, i pridružio stadu na desnoj strani. Onda su neki od svećenstva rekli, ‘Čuli smo što ranije nismo znali; mi smo pastiri; mi nećemo napustiti ovce;’ i onda su se povukli zajedno sa njima. Zatim oni rekoše: ‘Ovaj je čovjek govorio istinu. Tko, što čini išta iz Riječi, i na taj način od Gospoda, iz Njegove zapovijedi i volje, može reći, ‘Ja ovo činim sam od sebe?’ I nitko tko djeluje po zapovijedi i volji kralja ne kaže, ‘Ja ovo činim sam.’ Sada mi percipiramo Božansku Providnost u tome što sjedinjenje vjere i dobrih djela, koje je priznato od strane crkvenog tijela, nije bilo pronađeno (otkrito). Ono nije moglo biti pronađeno (otkrito), pošto nije moglo postojati, jer nije bilo vjere u Gospoda, koji je Riječ, i posljedično tome nije bilo vjere iz Riječi.’ Ostatak svećenika, međutim, koji su bili od stada koza, su otišli, mašući svojim kapama, i zapomažući, ‘Vjera jedino, vjera jedino će i dalje živjeti.’

507. Peto iskustvo. Jednom sam razgovarao sa anđelima i naš završni predmet razgovora je bila požuda zla, koja je u svakom čovjeku nasljedna od rođenja. Jedan od njih je rekao: ‘U svijetu gdje prevladava požuda oni koji su pod njezinim utjecajem se nama anđelima prikazuju budalasti, ali njima samima izgledaju izuzetno mudri. Prema tome, kako bi mogli biti otrgnuti iz svoje budalaštine, ponekad im je dozvoljeno biti pod utjecajem njihove racionalnosti, koja je kod njih u vanjštinama. U tom stanju oni vide, priznaju i ispovijedaju svoje ludilo, kojem se, međutim, teže povratiti; a njemu se oni vraćaju kao da napuštaju stanje prisile i bijede da bi ušli u stanje slobode i užitka. Tako su oni iznutra oduševljeni sa požudom, a ne sa inteligencijom.

[2]        Postoje tri univerzalne ljubavi, koje su u svakom čovjeku zapaljene od stvaranja; ljubav prema bližnjemu, što je ljubav spram vršenja primjena, i to je duhovna ljubav; ljubav prema svijetu, što je ljubav spram posjedovanja bogatstva, i to je materijalna ljubav; i ljubav prema sebi samome, što je ljubav spram vladanja nad drugima, i to je tjelesna ljubav. Čovjek je doista čovjek kada ljubav prema bližnjemu, ili ljubav spram vršenja primjena, sačinjava glavu; a ljubav prema svijetu, ili ljubav spram posjedovanja bogatstava, sačinjava grudi i trbuh; i ljubav prema sebi samome, ili ljubav spram vladanja, sačinjava stopala i potplate stopala. Ako, međutim, ljubav prema svijetu sačinjava glavu, čovjek je tako reći grbav; ali ako ljubav prema sebi samome sačinjava glavu, on je poput čovjeka koji ne stoji na njegovim nogama već na dlanovima svojih ruku, sa svojom glavom nadolje a njegovim bokovima nagore.

[3]        Kada ljubav spram vršenja primjena sačinjava glavu, a druge dvije ljubavi po njihovom redu sačinjavaju tijelo i stopala, čovjek se na nebu prikazuje sa anđeoskim licem i predivnom dugom oko njegove glave. Ako, međutim, ljubav prema svijetu ili bogatstvu sačinjava glavu, on se onda prikazuje, kada se promatra sa neba, sa blijedim, mrtvačkim licem i žutom aureolom oko njegove glave; ali ako ljubav prema sebi samome ili vladanju nad drugima sačinjava glavu, on se onda prikazuje, kad se promatra sa neba, sa licem zapaljenim mračnim sjajem, i bijelom aureolom oko svoje glave.’

            Ja sam nakon toga zapitao: ‘Što je reprezentirano sa krugovima oko glave?’ Odgovor je bio: ‘Oni reprezentiraju inteligenciju; a bijeli krug oko glave, kada lice ima mračan sjaj, reprezentira kako je čovjekova inteligencija u vanjskim stvarima, ili oko njega, dok ludilo prevladava u njegovim unutrašnjostima, ili unutar njega. Takav čovjek je mudar kada je u tijelu, ali sulud kada je u duhu; jer ni jedan čovjek nije mudar u duhu osim od Gospoda, što je slučaj kada Ga on ponovno rađa i nanovo stvara.’

[4]        Kako su ovo izrekli zemlja se otvorila na lijevoj strani, i kroz otvor sam ugledao kako se izdiže jedan vrag. Njegovo lice je gorjelo mračnim sjajem, i imao je bijelu aureolu oko svoje glave. Zapitao sam ga, ‘Tko si ti?’ a on je odgovorio: ‘Ja sam Lucifer, zorin sin; a pošto sam sebe učinio poput Najuzvišenijeg, bio sam zbačen, u skladu sa opisom iz Izaije 14.’ On nije bio Lucifer, iako je vjerovao kako jeste. Onda sam rekao, ‘Pošto si bio zbačen, kako si u stanju udignuti se iz pakla?’ On je odgovorio: ‘U paklu sam ja vrag, ali ovdje sam anđeo svjetla. Zar ne primjećujete kako je moja glava okužena sa bijelom aureolom? Vi ćete takođe vidjeti, ako želite, kako sam među racionalnim ljudima ja racionalan, a među duhovnima sam duhovan. Ja sam također bio sposoban propovijedati.’ Zapitao sam, ‘Kako si propovijedao?’ On reče: ‘Protiv prijevara, preljuba, i svih paklenih ljubavi. Zaista, ja sam sebe onda nazivao Luciferom, vragom, i sebe sam kao takvog proglašavao, i tako sam bio hvaljen do neba. To je razlog zašto se nazivam zorinim sinom; I, čime sam bio iznenađen, dok sam bio na propovjedaonici, nisam imao drugi osjećaj nago da je ono što govorim pravedno i istinito. Otkrio sam, međutim, da je tome razlog da sam bio u svom vanjskom umu, koji je tada bio odvojen od mojeg unutarnjeg uma. Iako mi je ovo bilo obznanjeno, ja se ipak nisam bio sposoban promijeniti, jer sam sebe uzvisio nad Najuzvišenijim, i suprotstavio Mu se.’

[5]        Onda sam ga zapitao: ‘Kako si mogao govoriti na takav način kada si ti sâm varalica i preljubnik?’ On je odgovorio: ‘Kada sam u svojim vanjštinama, to jest, u tijelu, ja sam jedna osoba, ali kada sam u unutrašnjostima, to jest, u duhu, onda sam druga. U tijelu sam anđeo, ali u duhu, vrag; jer u tijelu ja živim u mojem razumijevanju, ali u duhu, u mojoj volji; a razumijevanje me nosi nagore, ali volja me nosi prema dolje. Dok živim u mojem razumijevanju bijeli krug okružuje moju glavu; ali kada razumijevanje sebe u potpunosti prepusti volji, i postane njezin sluga, što je naše konačno stanje, onda krug pocrni i nestaje. Kada se to događa, ja se više ne mogu uzdići u ovo svjetlo.’ Iznenada, kako je ugledao anđele sa mnom, njegovo lice i glas su odali njegovo uzbuđenje; on je pocrnio, kao i aureola oko njegove glave, i pao je dolje u pakao kroz otvor kroz kojeg se uzdignuo. Kada su oni koji su bili prisutni ugledali i čuli ove stvari, došli su do zaključka kako čovjekova volja a ne njegovo razumijevanje određuje njegov karakter; jer volja sa lakoćom privlači razumijevanje prijeko na svoju stranu i porobljava ga.

[6]        Zatim sam istražio od anđela odakle vragovi izvode svoju inteligenciju. Oni rekoše: ‘Iz slave ljubavi prema sebi; jer ljubav prema sebi je okružena slavom, koja je sjajnost njezine vatre, i ova slava uzdiže razumijevanje skoro do nebeskog svjetla. Jer razumijevanje je kod svakog čovjeka sposobno biti uzdignuto u skladu sa znanjem kojeg posjeduje; ali volja može jedino biti uzdignuta pomoću života usklađenog sa istinama Crkve i razuma. Posljedično tome, ateisti, koji su nadahnuti slavom ugleda iz njihove vlastite samo-ljubavi, i prema tome također ponosom njihove vlastite inteligencije, uživaju stupanj racionalnosti viši od mnogih drugih. Ovo se događa jedino kada oni primjenjuju misao njihova razumijevanja, a ne kada su pod utjecajem ljubavi njihove volje; a ljubav volje posjeduje unutarnjeg čovjeka, ali misao razumijevanja vanjskoga.’

            Anđeo je nadalje objasnio zašto su u svakom čovjeku zapaljene ove tri ljubavi: ljubav spram primjena, ljubav spram svijeta i ljubav spram sebe samoga; to je da bi on mogao razmišljati od Boga, a ipak u potpunosti kao sam od sebe. On reče kako su stvari koje su najviše u čovjekovom umu okrenute prema Bogu, koje su u srednjem predjelu su okrenute prema svijetu, a koje su u najnižem predjelu su okrenute nadolje prema tijelu; a pošto su ove okrenute nadolje, čovjek razmišlja u potpunosti kao sam od sebe, dok pri svemu tom on razmišlja od Boga.

508. Šesto iskustvo. Jednog dana sam ugledao veličanstven hram. Bio je kvadratnog oblika, sa krovom u obliku krune, visokim lukovima iznad, te podignutim pregradama uokolo. Njegovi zidovi su bili kristalni prozori u neprekidnom nizu, a kapije biserne. Unutra je, na južnoj strani, okrenuta prema zapadu bila propovjedaonica, na čijoj desnoj strani je ležala otvorena Riječ okružena blještavim svjetlom, tako sjajnim da je obavijalo i osvjetljavalo cijelu propovjedaonicu. U centru hrama je bilo svetište, ispred kojeg je bio veo. Ovaj je sada bio podignut, i tamo je stajao zlatni kerub sa mačem koji se u njegovoj ruci okretao amo i tamo.

[2]        Dok sam gledao u te stvari u moju misao je pritjecala percepcija o tome što one predstavljaju. Hram je predstavljao Novu Crkvu; biserne kapije, ulaz u nju; kristalni prozori, istine koje ju prosvjetljavaju; propovjedaonica, svećenstvo i propovijedanje; Riječ koja je ležala otvorena na propovjedaonici i osvjetljavala njezin gornji dio, je predstavljala njezino unutarnje značenje, koje je duhovno, i koje je sada razotkriveno; svetište u centru hrama je predstavljalo sjedinjenje te crkve sa anđeoskim nebom; zlatni kerub unutra, Riječ u značenju slova. Okretanje mača u njegovoj ruci naznačava da se to značenje slova može okrenuti u bilo kojem pravcu, pod uvjetom da je to učinjeno u svrhu prilagođavanja nekoj istini; podignut veo ispred keruba je naznačavao da je Riječ sada otvorena.

[3]        Kada sam se približio, ugledao sam ovaj natpis iznad vrata: ‘Sada je dozvoljeno’ (Nunc licet); što je predstavljalo da je sada čovjeku dozvoljeno ući sa razumijevanjem u tajne vjere. Ugledavši ovaj natpis pomislio sam kako je izuzetno opasno ući sa razumijevanjem u vjerske dogme koje su proizvod čovjekove vlastite inteligencije, i prema tome se sastoje od neistina, a još je opasnije potvrditi ih iz Riječi. Jer to zatvara više predjele razumijevanja, a postepeno i niže također, do tog stupnja da čovjek ne samo da počne prezirati teologiju već mu ona naposlijetku potpuno otpadne iz uma, poput zapisa iz knjige pojedene od strane crva, i mucica sa tkanine koju su pojeli moljci. Onda je razumijevanje okupirano jedino sa političkim stvarima, koje se odnose prema čovjekovom životu u državi kojoj pripada, sa civilnim stvarima koje se tiču njegovog vlastitog zaposlenja, i poslovima njegovog vlastitog domaćinstva. I u svim ovim stvarima on sebe posvećuje prirodi, i ljubi ju zbog njezinih primamljivih zadovoljstava, i to onako kao što idolopoklonik ljubi zlatni kipić kojeg stišće na svoje grudi.

[4] Dogme sadašnjih Kršćanskih Crkava nisu izvedene iz Riječi, već su proizvod čovjekove vlastite inteligencije, i prema tome se sastoje od neistina, i one su, štoviše, bile potvrđene određenim odlomcima iz Riječi. Prema tome, Božanskom Providnošću Gospoda je Riječ među Rimokatolicima bila oduzeta laicima; ali među Protestantima je otvorena Knjiga, iako je zatvorena tamo gdje se tvrdi, što je opće prihvaćeno mišljenje, kako se razumijevanje mora držati poslušno njihovoj vjeri.

[5] Međutim u Novoj Crkvi je slučaj drugačiji; tamo je čovjeku dozvoljeno ući sa razumijevanjem u sve njezine unutarnje tajne, i također ih potvrditi uz pomoć Riječi. Razlog tome da su njezine doktrine istine u serijama od Gospoda, otkrivene posredstvom Riječi; a potvrđivanje ovih istina racionalnim razmatranjima uzrokuje otvaranje viših predjela razumijevanja, i tako ga uzdiže do svjetla na kojem se nalaze anđeli nebeski. To svjetlo je u suštini istina, i na tom svjetlu priznavanje Gospoda kao Boga neba i zemlje sjaji u svoj svojoj slavi. Ovo je značenje natpisa ‘Sada je dozvoljeno’ (Nunc licet) iznad hramskih vrata, i također podignutog vela svetišta ispred keruba. Jer načelo je Nove Crkve, da neistine zatvaraju razumijevanje, a istine ga otvaraju.

[6] Nakon ovih stvari sam iznad svoje glave ugledao, tako reći, malo djetešce, koje u svojoj ruci drži papir. Kako mi se približio, postepeno je zadobio stas čovjeka srednje visine. On je bio anđeo iz trećeg neba, gdje svi na udaljenosti izgledaju poput djece. Kada je došao do mene, predao mi je papir; ali kako je zapis bio u zaobljenim slovima, onakvim kakva su svojstvena tom nebu, ja sam mu ga vratio i zatražio od njega da netko od anđela tamo rastumači značenje riječi izrazima koji su prilagođeni idejama mojeg razmišljanja. On ga je vratio; a ovo je što je bilo zapisano: ‘Uđi odsada u tajne Riječi, koja je do sada bila zatvorena Knjiga; jer sve njezine istine su toliko puno ogledala u kojima vidimo Gospoda.’

Spread the Truth