POGLAVLJE 7

DOBROČINSTVO, ILI LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU I DOBRA DJELA

392. Nakon što smo obradili vjeru, sada nastavljamo i obrađivat ćemo dobročinstvo; jer vjera i dobročinstvo su ujedinjeni poput dobra i istine, a ovo dvoje su poput svjetla i topline u proljeće. Korištena je ova poredba pošto je duhovno svjetlo, što je svjetlo koje proizlazi iz Sunca duhovnog svijeta, u svojoj suštini istina; a istina u tom svijetu, gdjegod se pojavljuje, sjaji veličanstveno u skladu sa svojom čistoćom; a duhovna toplina, koja također proizlazi iz tog Sunca, je u svojoj suštini dobro. Ove stvari su napomenute pošto je sa dobročinstvom i vjerom isto kao sa dobrom i istinom; jer dobročinstvo je agregat svih stvari koje pripadaju dobru koje čovjek čini svome bližnjemu, a vjera je agregat svih stvari koje pripadaju istini koja je predmet njegovih misli u svezi Boga i Božanskih stvari. Dakle, pošto je istina vjere duhovno svjetlo, a dobro dobročinstva duhovna toplina, o njima se može isto reći kao o njihovim duplikatima u prirodnom svijetu; i kao što iz ujedinjenja njihovih duplikata sve stvari na zemlji cvjetaju te rađaju plodovima, tako iz njihovog sjedinjenja cvatu sve stvari u ljudskom umu. Baš kao što prirodna toplina svjetlo uzrokuju da sve na zemlji niče, tako duhovna toplina i svjetlo uzrokuju da sve u ljudskom umu niče, i proizvodi duhovne plodove mudrosti i inteligencije.

Štoviše, postoji korespondencija između tih duhovnih i prirodnih stvari. Prema tome, ljudski um, u kojem je dobročinstvo sjedinjeno sa vjerom i vjera sa dobročinstvom, se u Riječi uspoređuje sa vrtom; i to je ono što naznačava Vrt Edenski, kao što je u potpunosti ukazano u Nebeskim Tajnama, koje su objavljene u Londonu. Treba primjetiti, međutim, da ukoliko izlaganje doktrine o dobročinstu ne slijedi ono o vjeri, što je vjera se ne može razumjeti; jer u prethodnom poglavlju je bilo napomenuto i ukazano da vjera bez dobročinstva nije vjera, i da dobročinstvo bez vjere nije dobročinstvo, i da niti jedno niti drugo od njih ne živi osim od Gospoda, br. 355-361; također da Gospod, dobročinstvo i vjera čine jedno, poput života, volje i razumijevanja, i da ako su razdvojeni svaki biva uništen poput bisera smrvljenog u prah, br. 362-367; i dalje, da su dobročinstvo i vjera u dobrim djelima, br. 373 i naknadni brojevi.

393. Nepromjenjiva je istina da vjera i dobročinstvo ne mogu biti razdvojeni, ako čovjek hoće uživati duhovni život i biti spašen. Ovo svaki čovjek može razumjeti, čak ako i nije obdaren talentima i bogato naobražen. Svatko vidi iz određene unutrašnje percepcije, i posljedično tome se slaže u svom razumijevanju, kada čuje kako je izjavljeno da će onaj koji živi dobar život i vjeruje ispravno biti spašen; dok on odbacuje iz svog uma, baš kao što bi iz svoga oka izbacio zrnce prašine, izjavu kako će onaj koji ispravno vjeruje, a ne živi dobar život, također biti spašen. Iz unutarnje percepcije se smjesta pojavljuje misao, Kako čovjek može ispravno vjerovati a istovremeno ne živi dobar život? Što je, onda, vjerovanje nego figura zamišljene vjere, a ne njezina živa slika? On može isto tako čuti izjavu kako će se onaj koji živi dobar život, iako ne vjeruje, spasiti. Ako on o tome pažljivo razmisli formirat će jasno mišljenje da tome nedostaje dosljednosti, pošto je živjeti dobar život od Boga; jer sve dobro, koje je stvarno dobro, je od Boga. Prema tome, čovjek koji živi dobar život a ne vjeruje, je poput gline u rukama grnčara, koja se ne može oblikovati u nikakvu korisnu posudu u duhovnom kraljevstvu, već jedino u prirodnom kraljevstvu. Nadalje, tko ne vidi proturječje u ove dvije izjave, da će onaj koji vjeruje ali ne živi dobro biti spašen, a da će onaj koji živi dobar život ali ne vjeruje biti spašen? Zatim, pošto je priroda dobrog života, što je život dobročinstva, danas shvaćena, a ipak nije shvaćena, jer je shvaćena prirodno ali ne duhovno, prema tome će ovaj predmet, pošto pripada dobročinstvu, biti obrađen odvojeno u sljedećoj seriji članaka.

I. POSTOJE TRI UNIVERZALNE LJUBAVI, NEBESKA LJUBAV, LJUBAV PREMA SVIJETU, I LJUBAV PREMA SEBI SAMOME.

394. Započet ćemo sa sagledavanjem ove tri ljubavi, pošto su one univerzalne i temelj su svim ostalima, i pošto dobročinstvo ima nešto zajedničko sa svakom od njih. Jer nebeska ljubav naznačava ljubav prema Gospodu i ljubav prema bližnjemu; a pošto svaka od ovih gleda na primjenu kao svoj krajni cilj, nebeska ljubav se može nazvati ljubav spram primjena. Ljubav prema svijetu nije samo ljubav prema bogatstvima i imovini, već također prema svemu što svijet nudi za užitak tjelesnih osjetila; poput ljepote koja ugađa oku, harmonije uhu, miomirisa čulu mirisa, delicija okusu, i mekoće čulu dodira; također pristojnu garderobu, udobna boravišta, i zadovoljstva društvenog života; i time sve užitke koji su izvedeni iz ovih i mnogih drugih stvari. Ljubav prema sebi samome nije samo ljubav prema časti, slavi, ugledu i istaknutosti u društvu, već također prema stjecanju i traženju službe, i time vladanju/dominiranju nad drugima. Dobročinstvo ima nešto zajedničko sa svakom od ove tri vrste ljubavi, pošto je, samo po sebi, ljubav spram primjena; jer dobročinstvo želi činiti dobro bližnjemu, a dobro je isto što i primjena. Dakle svaka od ove tri ljubavi gleda na primjene kao na svoj krajnji cilj; jer nebeska ljubav gleda na duhovne primjene; ljubav prema svijetu na prirodne primjene, koje se mogu nazvati civilnim primjenama; a ljubav prema sebi samome gleda na tjelesne primjene, koje se mogu nazvati kućanskim, koje se vrše za sebe samoga i vlastitu obitelj.

395. Ove tri ljubavi su u svakom čovjeku od stvaranja, i prema tome od rođenja, i usavršavaju ga kada se održavaju u njihovom pravilnom redu, ali ga uništavaju kada nisu tako regulirane. Ovo će biti ukazano u sljedećem članku; ali ovdje može biti spomenuto kako su ove tri ljubavi ispravno podređene kada nebeska ljubav sačinjava glavu, ljubav prema svijetu grudi i želudac, a ljubav prema sebi samome stopala i potplate stopala. Ljudski um, kao što je učestalo bilo napomenuto iznad, je podijeljen na tri predjela, iz najvišeg čovjek promatra Boga, iz drugog ili srednjeg svijet, a iz trećeg ili najnižeg sebe samoga. Pošto je ovo priroda uma, on može biti uzdignut, i sebe može uzdići, nagore, pošto može gledati prema Bogu i nebu, može biti proširen, i može sebe proširiti na sve strane, pošto može gledati prema svijetu i prirodi od koje svijet čini jedan dio; i može se poslati, i može sebe poslati nadolje, pošto može gledati prema zemlji i paklu. Po ovim pitanjima tjelesna vizija naliči mentalnoj viziji, kako ova također može gledati nagore, uokolo i nadolje.

[2]        Ljudski um je poput kuće na tri kata koji međusobno komuniciraju pomoću stepenica; anđeli nebeski borave u najvišem od ovih katova, u srednjem, ljudi ovog svijeta, a u najnižem, zli duhovi (genii). Kada su ove tri ljubavi pravilno podređene, čovjek se po volji može uspeti. Kada se popne do najvišeg kata, on je u društvu sa anđelima kao jedan anđeo; kada se iz ovog spusti dolje do srednjeg kata on je tamo u društvu sa ljudima kao čovjek-anđeo; a kada se spusti iz ovog još niže on je u društvu sa zlim duhovima kao svjetovan čovjek, i ove on podučava, prekorava i podređuje.

[3]        Kada su ove tri ljubavi valjano podređene one su tako koordinirane da je najviša ljubav, što je nebeska ljubav, iznutra u drugoj, ljubavi prema svijetu, i kroz ovu, unutar treće ili najniže, što je ljubav prema sebi samome; a ljubav koja je unutra usmjerava prema svojem zadovoljstvu ono što je izvani. Prema tome, ako je nebeska ljubav iznutra unutar ljubavi prema svijetu, i kroz ovu unutar ljubavi prema sebi samome, čovjek, prilikom prakticiranja svake od ovih ljubavi, vrši primjene od Boga neba. Ove tri ljubavi su u njihovom djelovanju poput volje, razumijevanja i akcije; jer volja putem upliva ulazi u razumijevanje, i tamo za sebe osigurava sredstva putem kojih prosljeđuje prema akciji. Međutim, više će se u vezi s ovime vidjeti u sljedećem članku, gdje će biti ukazano da ove tri ljubavi, kada su pravilno podređene, usavršavaju čovjeka, ali ga izopačuju i uništavaju kada nisu.

396. Kako bi se, međutim, sadržaji sadašnjeg poglavlja, i onih koja slijede o Slobodnoj Volji, Ponovnom Formiranju i Regeneraciji, i srodnim subjektima, mogli predstaviti jasno na svjetlu razuma, nešto mora najprije biti rečeno o sljedećim predmetima:

1.   Volji i Razumijevanju.

2.   Dobru i Istini

3.   Ljubavi općenito.

4.   Ljubavi prema sebi samome i ljubav prema svijetu pojedinačno.

5.   Unutarnjem i vanjskom Čovjeku, i

6.   Prosto Prirodnom i Čulnom čovjeku.

Ovi subjekti će biti obrađeni u cjelini, inače bi čovjekova mentalna vizija pri pokušaju razumijevanja onog što slijedi bila poput čovjeka koji luta ulicama grada u gustoj magli, i ne može pronaći put nazad kući. Jer što je teologija bez razumijevanja? Ako razumijevanje nije prosvjetljeno kada se čita Riječ, ono je puput nezapaljene lampe u ruci, onakve kakvu je pet ludih djevica nosilo koje nisu imale ulja. Sada ćemo nastaviti i po redu razmotriti svaki predmet.

397. (1) Volja i Razumijevanje. 1. Čovjek je obdaren sa dvije sposobnosti, voljom i razumijevanjem, koje sačinjavaju njegov život. One su različite jedna od druge, ali su tako stvorene da mogu biti jedno, i kada su sjedinjene se nazivaju um. Ove, prema tome, sačinjavaju ljudski um, i tamo je cijeli čovjekov život u njegovim prvim principima, i od ovih je prisutan u tijelu.

2. Kako se sve stvari u svemiru, koje su u skladu sa redom, odnose prema dobru i istini, tako se sve stvari u čovjeku odnose prema volji i razumijevanju. Dobro u njemu pripada njegovoj volji a istina njegovom razumijevanju; jer ove dvije sposobnosti, ili vitalna principa u čovjeku, su pojedinačno njihovi primatelji i subjekti, volja je primatelj i subjekt svih stvari koje pripadaju dobru, a razumijevanje svih stvari koje pripadaju istini. Oni su jedino sjedište dobra i istine u čovjeku, i posljedično tome ljubavi i vjere; jer ljubav pripada dobru, a dobro ljubavi, i vjera pripada istini, a istina vjeri.

3. Volja i razumijevanje također sačinjavaju čovjekov duh, jer njegova mudrost i inteligencija, njegova ljubav i dobročinstvo, i također njegov život generalno počivaju u njima; tijelo je samo njihov pasivan organ.

4. Ne postoji ništa što je važnije znati nego kako volja i razumijevanje sačinjavaju jedan um. Oni to čine baš kao što dobro i istina formiraju jednog; jer među njima postoji vjenčanje poput onog između dobra i istine. Priroda ovog vjenčanja će biti očigledna iz onog što će sada biti rečeno u svezi dobra i istine; naime, da kao što je dobro sam bitak (esse) stvari a istina njezino postojanje (existere), tako je čovjekova volja sam bitak njegova života, a njegovo razumijevanje je tome posljedično postojanje njegova života; jer dobro koje pripada volji prisvaja formu u razumijevanju, i tako sebe čini vidljivim.’

398. (2) Dobro i Istina. 1. Sve stvari u svemiru koje su u Božanskom redu se odnose prema dobru i istini. Ne postoji ništa na nebu ili u svijetu što se ne odnosi prema ovo dvoje; pošto obadvoje, i dobro i istina, proizlaze od Boga, iz koga su sve stvari.

[2]        2. Iz ovog je očigledno da je čovjeku nužno znati što su dobro i istina, kako se jedno odnosi prema drugome, i kako su ujedinjeni. Ovo znanje je posebice nužno za pripadnika Crkve; jer kao što se sve nebeske stvari odnose prema dobru i istini, tako također i sve stvari Crkve, pošto su dobro i istina neba isto tako dobro i istina Crkve.

[3]        3. U skladu je sa Božanskim redom da dobro istina trebaju biti ujedinjeni, a ne razdvojeni; time da  trebaju biti jedno, a ne dvoje. Jer oni proizlaze iz Boga ujedinjeni, i oni su ujedinjeni u nebu, i prema tome trebaju ostati ujedinjeni u Crkvi. Unija dobra i istine se na nebu naziva nebesko vjenčanje, jer tamo su svi u ovom vjenčanju. Iz tog razloga se nebo u Riječi uspoređuje sa vjenčanjem, i Gospod se naziva Zaručnikom i Mužem, dok se nebo i Crkva nazivaju Zaručnicom i Ženom. Nebo i Crkva se tako nazivaju pošto oni koji se tamo nalaze primaju Božansko dobro u istinama.

[4]        4. Sva inteligencija i mudrost koju anđeli posjeduju je izvedena iz tog vjenčanja, ali ništa od toga iz dobra odvojenog od istine, niti iz istine odvojene od dobra. Isto je i sa pripadnikom Crkve.

[5]        5. Pošto je unija dobra i istine poput vjenčanja, očigledno je da među njima postoji međusobna ljubav, i međusobna želja za ujedinjenjem. Pripadnik Crkve, prema tome, koji nema takvu ljubav i želju, nije u nebeskom vjenčanju; posljedično tome Crkva još nije u njemu; jer unija između dobra i istine je ono što sačinjava Crkvu.

[6]        6. Postoje mnoge vrste dobara, no generalno gledano postoje duhovno dobro i prirodno dobro; a ovi su obadvoje ujedinjeni u pravom moralnom dobru. Kao što ima puno vrsta dobra tako također ima puno vrsta istine; pošto istine pripadaju dobru, i u stvarnosti su forme dobra.

[7]        7. Kao što je slučaj sa dobrom i istinom, tako je u suprotnom smislu sa zlom i neistinom. Jer kao što se sve stvari u svemiru koje su u skladu sa Božanskim redom, odnose prema dobru i istini, tako se sve stvari koje su protivne Božanskom redu odnose prema zlu i neistini. Zatim, kao što između dobra i istine postoji međusobna ljubav za ujedinjenjem, tako također postoji slična ljubav između zla i neistine. Posljedično tome, kako sva inteligencija i mudrost nastaju iz unije dobra i istine, tako isto svo ludilo i budalaština nastaju iz unije između zla i neistine. Unija zla i neistine, kada se promatra iznutra, nije vjenčanje, već preljub.

[8]        8. E sad, pošto su zlo i neistina suprotnosti dobru i istini, očigledno je da istina ne može biti ujedinjena sa zlom, niti dobro sa neistinom zla. Jer ako je istina združena sa zlom, onda više nije istina, već neistina, pošto je krivotvorena; a ako je dobro združeno sa neistinom zla, onda više nije dobro, već zlo, pošto je izopačeno. Uspros tome, neistina koja nije utemeljena u zlu može biti ujedinjena sa dobrom.

[9]        9. Nitko tko je utemeljen u zlu, i tome posljedično u neistini, iz potvrđivanja i života, ne može znati što su dobro i istina, pošto vjeruje kako je njegovo zlo dobro, i kako je njegova neistina istina. U drugu ruku, svatko tko je utemeljen u dobru i posljedično tome u istini, iz potvrde i života, može znati što su zlo i neistina; pošto su svo dobro i njegova istina u suštini nebeski, ali svo zlo i njegova neistina su u njihovoj suštini pakleni. A sve što je nebesko je na svjetlu, dok je sve što je pakleno u mraku.

399. (3) Ljubav općenito. 1. Sâm čovjekov život je ljubav, i kakva je ljubav, takav je život; u stvari, takav je cijeli čovjek; ali ono što čini čovjeka je dominirajuća ili vladajuća ljubav. Ova ljubav ima mnoge druge koje su joj podređene i koje su izvedene iz nje. One su različite u pojavnosti, ali ipak su sve uključene u vladajuću ljubav, i sa njom formiraju jedno kraljevstvo. Vladajuća ljubav je, tako reći, njihov kralj i glava; ona ih usmjerava, i, posredstvom njih kao posrednih sredstava, ona promatra i konstruira svoj vlastiti krajnji cilj, koji je prvi i posljednji od svih; i to ona čini i direktno i indirektno.

[2]        2. Objekt vladajuće ljubavi je ono što čovjek voli iznad svih stvari. Štogod čovjek voli iznad svih stvari je neprestano prisutno u njegovim mislima, pošto je u njegovoj volji, i sačinjava sâm njegov život. Na primjer, onaj koji voli bogatstva, bilo novac ili vlasništva, iznad svih stvari, u njegovom umu neprestano razmišlja o tome kako bi ih mogao pribaviti; on se uvelike raduje kada ih postigne, i duboko žaluje prilikom njihova gubitka; jer njegovo srce je u njima. Onaj koji voli sebe samog iznad svih stvari promatra sebe u svim stvarima; on misli o sebi, govori o sebi, i djeluje u korist sebe samoga; jer njegov je život život vlastitog ja.

[3]        3. Štogod čovjek voli iznad svih stvari formira krajnji cilj kojeg uvijek ima u vidu, i on ga promatra u svim stvarima, generalno i pojedinačno. On čuči u njegovoj volji popt neprimjetne riječne struje, i nosi ga ovim i onim putem, u kojim god aktivnostima je angažiran; to je njegov oživljujući princip. To je ljubav koju jedan čovjek gleda otkriti u drugome; i kada ju percipira, on ga ili uzima pod svoju kontrolu posredstvom nje, ili djeluje združeno sa njime.

[4]        4. Čovjekov karakter je u potpunosti takav kakav je njegov vladajući princip života. Time se on razlikuje od drugih, i u skladu sa njime je formirano njegovo nebo ako je dobar, i njegov pakao ako je opak. To je ono što sačinjava sâmu njegovu volju, njegov proprium, i njegovu prirodu, jer to je sâm bitak (esse) njegova života. On se ne može promijeniti nakon smrti, pošto je on sâm čovjek.

[5]        5. Sve što čovjeku pruža užitak, zadovoljstvo i sreću je izvedeno iz njegove vladajuće ljubavi i u skladu je sa njom. Jer ono što čovjek voli to on naziva ugodnim, pošto to tako osjeća. To što formira predmet misli, ali što ne voli, on također može nazivati ugodnim, ali to nije užitak njegovog života. Štogod je ugodno čovjekovoj ljubavi to sačinjava njegovo dobro; a štogod je neugodno je za njega zlo.

[6]        6. Postoje dvije ljubavi iz kojih, kao iz njihove fontane, sva dobra i sve istine dobijaju svoje postojanje; i postoje dvije ljubavi iz kojih izviru sva zla i neistine. Dvije ljubavi iz kojih sva dobra i istine postoje, su ljubav prema Gospodu i ljubav prema bližnjemu; dok su dvije ljubavi iz kojih nastaju sva zla i neistine, ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu. Potonje, kada prevladavaju, su u potpunosti protivne prijašnjima.

[7]        7. Dvije ljubavi, koje su kao što je upravo bilo rečeno ljubav prema Gospodu i ljubav prema bližnjemu, sačinjavaju nebo u čovjeku, jer one vladaju na nebu; i kao što one sačinjavaju nebo u čovjeku, one takođe sačinjavaju Crkvu u njemu. Dvije ljubavi iz kojih nastaju sve raznolikosti zla i neistine, i koje su kako je bilo rečeno ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu, sačinjavaju pakao u čovjeku, jer one vladaju u paklu; i posljedično tome one uništavaju Crkvu u njemu.

[8]        8. Dvije ljubavi iz kojih izviru sva dobra i istine, i koje su, kako je upravo bilo rečeno, nebeske ljubavi, otvaraju i formiraju unutarnjeg duhovnog čovjeka, pošto one počivaju tamo. U drugu ruku, dvije ljubavi iz kojih su izvedena sva zla i neistine, i koje, kao što je upravo bilo rečeno, jesu paklene ljubavi, kada su prevladavajuće, zatvaraju i uništavaju unutrašnjeg duhovnog čovjeka, i čine ga prirodnim i senzualnim, u skladu sa opsegom i prirodom njihove dominacije.

400. (4) Ljubav prema Sebi samome i Ljubav prema Svijetu pojedinačno. 1. Ljubav prema sebi samome se sastoji u htijenju dobra jedino sebi samome, i nikome drugome osim poradi sebe samog; čak ne ni Crkvi, vlastitoj zemlji, bilo kojoj ljudskoj zajednici, ili sugrađanima. Ova ljubav se također sastoji u činjenju dobra ovima, ali jedino u svrhu vlastitog ugleda, časti i slave; i ako osoba ne vidi kako će ovi tim djelima biti osigurani, on govori u svome srcu, ‘Što ima veze? Zašto bi to trebao napraviti? Kakve koristi će tu biti za mene?’ i onda ništa nije napravljeno. Otud je očigledno kako onaj koji je u ljubavi prema sebi samome ne voli Crkvu, svoju zemlju, zajednicu, svoje sugrađane, ili bilo što uistinu dobro, već jedino sebe samoga i ono što posjeduje.

[2]        2. Čovjekom dominira ljubav prema sebi samom kada u svojim mislima i akcijama ne mari za bližnjega, tako nimalo za narod, a još manje za Gospoda, već jedino za sebe i svoje vlastite. Posljedično tome, dok je sve što čini primarno poradi njega samoga i njegovih vlastitih, ako bi išta napravio za narod ili za bližnjega, to je jedino zbog prikazivanja, i da bi osigurao za sebe određenu pogodnost.

[3]        3. Kaže se ‘Za sebe samoga i njegove vlastite’ jer čovjek koji voli samog sebe takođe voli svoje vlastite, posebice svoju djecu i svoju unučad, a općenito sve koji djeluju u jedinstvu sa njime, i njih on naziva svojima. Usprkos tome, njegova ljubav prema ovima nije ništa nego ljubav prema sebi samome, jer on na njih gleda tako reći kao da su u njemu, i sebe samog u njima. Među onima koje naziva svojim vlastitima su oni koji ga veličaju, slave i ukazuju simpatiju; sve druge on izvani tretira kao ljude, ali iznutra samo nešto malo bolje od ništarija.

[4]        4. Onaj čovjek je u ljubavi prema sebi samome koji prezire svog bližnjega u poredbi sa samim sobom, i koji ga smatra za neprijatelja ako mu ovaj ne pokazuje znakove naklonosti, te iskazuje poštovanje i pažnju, Još više je on dominiran sa ljubavlju prema sebi samome koji iz takvih razloga mrzi i progoni bližnjega; a još više onaj koji izgara od osvete protiv njega, i gleda kako bi ga uništio. Takvi ljudi naposlijetku dođu do toga da uživaju u okrutnosti.

[5]        5. Istinska priroda ljubavi prema sebi samome se može jasno vidjeti pri poređenju sa nebeskom ljubavi. Nebeska ljubav se sastoji u tome da se, poradi njih samih, vole primjene ili dobra koja čovjek vrši za Crkvu, za svoju zemlju, za ljudsku zajednicu, i za sugrađane; no onaj koji ove stvari voli poradi samog sebe, taj ih voli baš kao što voli svoje sluge, pošto mu one poslužuju. Slijedi, prema tome, da onaj koji je u ljubavi prema sebi samome, žudi da Crkva, njegova zemlja, ljudska zajednica i njegovi sugrađani njemu poslužuju, prije nego da bi on trebao služiti njima; on sebe postavlja iznad njih, a njih ispod sebe.

[6]        6. Štoviše, u onoj mjeri u kojoj je čovjek u nebeskoj ljubavi, koja se sastoji u ljubavi prema korisnoj službi i dobrim djelima, i u doživljavanju iskrenog užitka prilikom njihove izvedbe, on je vođen Gospodom; pošto je to ljubav u kojoj Gospod Osobno jest, i koja teče iz Njega. U drugu ruku, u onoj mjeri u kojoj je bilo tko u ljubavi prema sebi, on je vođen samim sobom, to jest svojim propriumom, koji je ništa nego zlo; jer on je njegovo nasljedno zlo, koje se sastoji u tome da čovjek voli sebe samoga iznad Boga, i svijet iznad neba.

[7]        7. Ljubav prema sebi samome je također takve prirode da u onoj mjeri u kojoj joj je to dopušteno, to jest, u onoj mjeri u kojoj su izvanjska ograničenja otklonjena, poput straha od zakona i njegovih kazni, gubitka ugleda, časti, zarade, službe i života, ona gaji silnu požudu ka sprovođenju dominacije ne samo nad cijelim svijetom, već također nad nebom, i zaista nad Samim Bogom; ona ne poznaje niti granice niti kraja. Ova žudnja čuči u svakom čovjeku kojim dominira ljubav prema samome sebi, iako se to ne mora prikazati pred svijetom, gdje se on drži ograničen upravo spomenutim sponama i ograničenjima. Kada se takav čovjek susretne sa nepremostivom preprekom, on jednostavno pauzira dok ona nije otklonjena. Na taj način on sam ne zna da takva suluda, neograničena požuda čuči unutar njegove ljubavi. Svatko može vidjeti da je to tako iz slučaja ljudi oboružanih sa moći i kraljeva koji, kada nisu podložni nikakvim provjerama, ograničenjima i nepremostivim preprekama, pustoše i podređuju pokrajine i kraljevstva, sve dok ih prati uspjeh, težeći ka neograničenom moći i slavom. Ovo je još očiglednije u slučaju onih koji bi svoju vladavinu proširili na nebo, i sebi prebacili svu Božansku moć Gospodnju; njihova žudnja za moći je nezasitna.

[8]        8. Postoje dvije vrste dominacije, jedna ljubavi prema bližnjemu, a druga ljubavi prema sebi samome. Ove dvije vrste dominacije su direktno protivne jedna drugoj. Onaj koji vlada iz ljubavi prema bližnjemu, žudi promovirati dobrobit sviju, i ne voli ništa više nego vršiti primjene, i služiti drugima; (jer služiti drugima je činiti im dobro iz dobre volje u vršenju primjena). Ovo je njegova ljubav i užitak njegova srca. Štoviše, on se raduje kada je uzdignut na uzvišene pozicije, ne zbog časti, već zbog toga što se sfera njegove korisnosti proširila, i sada uključuje primjene od veće važnosti. Takva je dominacija kakva se prakticira na nebu. U drugu ruku, onaj koji vlada iz ljubavi prema sebi ne želi promovirati ničiju dobrobit osim svoju i svojih vlastitih. Primjene koje vrši su učinjene poradi njegove vlastite časti i slave, koje on smatra kao jedine primjene. On služi drugima kako bi sam mogao biti služen, slavljen i u mogućnosti sprovoditi dominaciju. On traži uzvišene pozicije, ne poradi dobra koje bi mogao činiti, već kako bi mogao postići superiornost i slavu, i tako uživati užitke svoga srca.

[9]        9. Ljubav k dominaciji ostaje također sa svakim nakon njegovog života u svijetu; no onima koji su ju prakticirali iz ljubavi prema bližnjemu je na nebesima također povjerena dominacija. Onda, međutim, nisu oni koji vladaju, već primjene i dobra koja ljube; i kada ovi vladaju, Gospod vlada. Oni, međutim, koji su u svijetu vladali iz ljubavi prema sebi, su nakon njihova života u svijetu svrgnuti, i svedeni na ropstvo.

Iz ovog što je bilo rečeno se sada može jasno vidjeti koji su u ljubavi prema samome sebi. Nema veze da li oni izvani izgledaju oholi ili ponizni, jer takve kvalitete pripadaju unutarnjem čovjeku, kojeg većina ljudi prikriva, dok vanjskog treniraju prisvojiti pojavu koja pripada ljubavi prema narodu i bližnjemu, pojavu koja je protivna njihovoj stvarnoj prirodi. Ovo oni čine poradi sebe, znajući da ljubav prema narodu i bližnjemu unutarnje afektira ljude i da će biti cijenjeni sukladno tome kako izgleda da su pod utjecajem ove ljubavi. Ljubav prema narodu i bližnjemu afektira ljude pošto nebo ulazi u nju putem upliva.

[10]      10. Zla koja prevladavaju u onima koji su u ljubavi prema samom sebi su, generalno, prezir prema drugima, zavist, osjećaji neprijateljstva prema onima koji im ne idu na ruku, sa zbiljskim neprijateljstvom naračun toga; također mržnja u različitim oblicima, osveta, lukavstvo, prevara, nemilostivost i okrutnost. Gdje ima takvih zala, tamo je također prezir prema Bogu i Božanskim stvarima, koja su dobra i istine Crkve. Ako je ovima ukazano ikakvo poštovanje, to je sa usnama jedino, a ne sa srcem. Kako takva zla rezultiraju iz ljubavi prema sebi samome, postoje također i slične neistine, jer neistine imaju svoje izvorište u zlu.

[11]      11. Ljubav prema svijetu se sastoji u žudnji da se bilo kakvim sredstvima prisvoji bogatstvo drugih, također u želji za bogatstvom, te u prepuštanju svijetu da čovjeka povuče na dolje i odvede ga od duhovne ljubavi, što ljubav prema bližnjemu jeste, i na taj način od neba. Oni su u ljubavi prema svijetu koji žude različitim sredstvima prisvojiti dobro drugih za vlastitu dobrobit, posebice lukavstvom i prijevarom, i koji ni najmanje ne cijene dobro bližnjega. Oni također priželjkuju imovinu drugih, i u onoj mjeri u kojoj se ne plaše zakona i gubitka ugleda na račun zarade, oni ih lišavaju njihove imovine i potpuno ih opljačkaju.

[12]      12. Ljubav prema svijetu, međutim, nije toliko protivna nebeskoj ljubavi kao što je to ljubav prema sebi samome, pošto zla prikrivena u njoj nisu tako velika.

[13]      13. Ljubav prema svijetu je mnogostruka. Ona se sastoji u ljubavi prema bogatstvu poradi položaja, u ljubavi prema položaju i častima kao sredstvima za postizavanje bogatstva, u ljubavi prema bogatstvu kao sredstvima za namicanje svjetovnih užitaka, u ljubavi prema bogatstvu samo radi njega samoga, što je ljubav tvrdica, i tako dalje u drugim slučajevima. Krajnji cilj zbog čega se žudi za bogatstvom se naziva njezinom primjenom; i iz krajnjeg cilja ili primjene ljubav dobija svoj karakter, jer prirodu ljubavi određuje krajnji cilj kojem je usmjerena: druge stvari služe kao sredstva.

[14]      14. Ukratko, ljubav prema sebi samome i ljubav prema svijetu su u direktnoj suprotnosti ljubavi prema Gospodu i ljubavi prema bližnjemu. Prema tome, ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu, kakve su iznad opisane, su paklene ljubavi. One su, zaista, vladajuće ljubavi u paklu, i čine pakao u čovjeku; ali ljubav prema Gospodu i ljubav prema bližnjemu su nebeske ljubavi, i također vladaju na nebu, i čine nebo u čovjeku.

401. (5) Unutarnji i Vanjski Čovjek. 1. Čovjek je tako stvoren kako bi istovremeno bio u duhovnom i u prirodnom svijetu. Duhovni svijet je gdje su anđeli, a prirodni svijet gdje se nalaze ljudi. Pošto je čovjek tako stvoren on je obdaren sa unutrnjim i vanjskim; vrlinom unutarnjeg on je u duhovnom svijetu, a vrlinom vanjskog on je u prirodnom svijetu. Njegov unutarnji se naziva unutarnjim čovjekom, a njegov vanjski se naziva vanjskim čovjekom.

[2]        2. Svaki čovjek ima obadvoje, i unutarnjeg i vanjskog; ali postoji razlika u slučaju dobrih i zlih. Sa dobrima, unutarnji je u nebu i njegovom svjetlu, a vanjski je u svijetu i na svjetlu njegove inteligencije. Ovaj intelektualni vid svijeta je u njihovom slučaju osvijetljen nebeskim svjetlom; i na taj način unutarnji i vanjski djeluju u jedinstvu, poput uzroka i posljedice, ili poput onog što je prijašnje i onog što je potonje. U drugu ruku, sa zlim čovjekom je unutarnji u paklu i na njegovom svjetlu, koje je, ako ga usporedimo sa nebeskim svjetlom, potpuna tama, dok njihov vanjski može biti na intelektualnom svjetlu sličnom onome kojeg uživaju dobri ljudi; to jest, unutarnje stanje zlih je izvrnuto. To je razlog zašto zli mogu govoriti i naučavati u vezi s vjerom, dobročinstvom i Bogom, ali ne, poput dobrih, iz vjere, dobročinstva i Boga.

[3]        3. Unutarnji čovjek je onaj koji se naziva duhovnim čovjekom, pošto je na nebeskom svjetlu, a to svjetlo je duhovno; a vanjski čovjek je onaj koji se naziva prirodnim čovjekom, pošto je on na intelektualnom svjetlu svijeta, a to svjetlo je prirodno. Čovjek čiji unutarnji je na nebeskom svjetlu, a čiji prirodni je na intelektualnom svjetlu svijeta, je duhovan čovjek po pitanju obadvoje; jer duhovno svjetlo iznutra osvjetljava prirodno svjetlo, i čini ga poput svoga vlastitoga. Slučaj je obrnut sa opakima.

[4]        4. Unutarnji duhovni čovjek, gledan u sebi, je anđeo nebeski; i, dok živi u tijelu, iako nije svjestan činjenice, on je združen sa anđelima, među koje je onda uveden nakon svog oslobađanja od tijela. Ali sa zlim čovjekom, unutarnji čovjek je sotona, i dok živi u tijelu, on je također združen sa sotonama, i među ove je uveden nakon njegovog oslobađanja od tijela.

[5]        5. Unutrašnjosti uma onih koji su duhovni ljudi su u stvari uzdignute gore prema nebu; jer nebo je glavni objekt kojeg oni promatraju; ali sa onima koji su samo prirodni, unutrašnjosti uma su okrenute od neba i usmjerene prema svijetu, pošto je to njihov glavni objekt razmatranja.

[6]        6. Oni koji imaju jedino generalnu ideju u vezi s unutarnjim i vanjskim čovjekom, vjeruju kako je unutarnji čovjek koji misli i želi, a vanjski koji govori i djeluje; pošto su razmišljanje i htjenje unutarnji, dok je govor i djelovanje vanjsko. Treba znati, međutim, da kada čovjek misli i želi ispravno u svezi Gospoda i bližnjega, i u svezi stvari koje njima pojedinačno pripadaju, on onda razmišlja i želi iz duhovnog unutranjeg, pošto on to čini iz vjere istine i ljubavi dobra; ali kada čovjek razmišlja zlo u svezi njih i želi im zlo, on onda razmišlja i želi iz paklenog unutarnjeg, pošto iz vjere neistine i ljubavi zla. Ukratko, sve dok je čovjek utemeljen u ljubavi prema Gospodu i ljubavi prema bližnjemu, on je u duhovnom unutarnjem, iz kojeg  razmišlja i želi, i također govori i djeluje; ali u onoj mjeri u kojoj je čovjek u ljubavi prema sebi samome i ljubavi prema svijetu, on razmišlja i želi iz pakla, bez obzira kakve bile njegove riječi i akcije.

[7]        7. Od strane Gospoda je tako osigurano i određeno da je, srazmjerno kako čovjek razmišlja i želi iz neba, duhovni čovjek otvoren i razvijen; ovo otvaranje je u nebo, čak do Gospoda, a razvoj je u smjeru onih stvari koje pripadaju nebu. U drugu ruku, međutim, u onoj mjeri u kojoj čovjek razmišlja i želi, ne iz neba već iz svijeta, unutarnji duhovni čovjek je zatvoren, a vanjski je otvoren, i razvijen; a to otvaranje je u svijet, i razvoj je prema onim stvarima koje pripadaju paklu.

[8]        8. Oni kod kojih je unutarnji duhovni čovjek otvoren u nebo do Gospoda, su na nebeskom svjetlu, i u prosvjetljenju od Gospoda, i posljedično tome u inteligenciji i mudrosti. Oni vide istinu iz svjetla istine, i imaju percepciju dobra iz ljubavi prema njemu. Ali oni kod kojih je unutarnji duhovni čovjek zatvoren, ne znaju što je unutarnji čovjek; niti vjeruju u Riječ, niti u život nakon smrti, niti u stvari koje pripadaju nebu i Crkvi. Štoviše, kako su jedino na prirodnom svjetlu (lumen), oni vjeruju kako je priroda samu sebe stvorila, a ne kako ju je stvorio Bog; oni vide neistinu kao istinu, i percipiraju zlo kao dobro.

[9]        9. Unutarnji i vanjski koji se ovdje obrađuju su unutarnje i vanjsko čovjekovog duha. Njegovo tijelo je samo posebno nadodano vanjsko, unutar kojeg ostali postoje; jer tijelo ne čini ništa samo od sebe, već djeluje iz duha koji je unutar njega. Treba znati kako čovjekov duh, nakon odvajanja od tijela, zadržava svoju sposobnost razmišljanja i htijenja, govora i djelovanja; jer razmišljanje i volja sačinjavaju njegovo unutarnje, a govor i akcija sada sačinjavaju njegovo vanjsko.

402. (6). Prosto Prirodan i Senzualan Čovjek. Samo nekoliko ljudi zna koji su oni koji su naznačeni kao senzualni ljudi, i koji je njihov karakter. No, kako je od važnosti da se to dozna, oni će stoga biti opisani

[1]        1. Onaj se naziva senzualnim čovjekom koji sve stvari prosuđuje uz pomoć svojih tjelesnih čula, i koji ne vjeruje ništa osim onog što može vidjeti sa svojim očima i dodirnuti sa svojim rukama. On takvim stvarima pripisuje stvarnost, negirajući je svima ostalima; i prema tome, senzualan čovjek je prirodan čovjek na najnižem stupnju.

[2]        2. Unutrašnjosti njegova uma, koje vide iz nebeskog svjetla, su zatvorene, tako da on tamo ne vidi ništa od istine koja pripada nebu i Crkvi. On prakticira svoje razmišljanje na stvarima koje su najviše vanjske, i ne razmišlja unutarnje iz bilo kakvog duhovnog svjetla.

[3]        3. Kako se nalazi na najgrubljem prirodnom svjetlu, on je unutarnje suprotstavljen onim stvarima koje pripadaju nebu i Crkvi; ipak izvani on može raspravljati njima u korist, sa žestinom koja je razmjerna stupnju autoriteta kojeg može postići uz njihovu pomoć.

[4]        4. Senzualni ljudi rasuđuju oštroumno i genijalno, pošto je njihova misao toliko blizu njihovog govora da se skoro nalazi u njemu, i tako reći je na samim njihovim usnama, i zbog toga što oni svu inteligenciju postavljaju u govorenje jedino iz pamćenja.

[5]        5. Neki od njih mogu potvrditi štogod im se svidi, i sa puno genijalnosti uspostaviti neistine, za koje naposlijetku vjeruju kako su istine. Njihovo je rasuđivanje i potkrijepljivanje, međutim, utemeljeno na zabludama čula, pomoću kojih su priprosti ljudi obmanuti i uvjereni.

[6]        6. Senzualni ljudi su prepredeniji i maliciozniji od svih drugih.

[7]        7. Unutrašnjosti njihova uma, pošto ovi komuniciraju sa paklovima, su iskvarene i prljave.

[8]        8. Oni koji su u paklovima su senzualni, i što su više senzualni to dublje paklove nastanjuju; a sfera paklenih duhova se ujedinjuje, odostraga, sa senzualnim principima u čovjeku.

[9]        9. Senzualni ljudi ne vide ni jednu pravu istinu na svjetlu, već oko svega dvojbe, raspravljaju i prepiru se. Ove prepirke na udaljenosti zvuče puput škrgutanja zuba; ali to je jednostavno sukob neistine sa neistinom, i neistine sa istinom. Očigledno je, prema tome, što je u Riječi naznačeno sa ‘škrgutanjem zuba’, pošto rasuđivanje iz iluzija čula korespondira sa zubima.

[10]      10. Obrazovani i učeni ljudi, koji su sebe duboko potvrdili u neistinama, posebice ako su sebe potvrdili protiv istina iz Riječi, su više senzualni od drugih, iako oni takvi ne izgledaju svijetu. Krivovjerja su velikim dijelom proizašla od takvih ljudi.

[11]      11. Licemjeri, prijetvorni, pohotni, preljubnici i pohlepni su velikim dijelom senzualni.

[12]      12. Oni koji su rasuđivali jedino iz senzualnih stvari, i svađali su se protiv pravih istina iz Riječi, i posljedično Crkve, su od strane drevnih ljudi bili nazvani zmijama sa drveta poznanja dobra i zla.

Pod senzualnim stvarima se misli na one stvari koje sebe predstavljaju tjelesnim čulima, i koje se stiču uz pomoć njih. Ovi daljnji zaključci se stoga mogu napomenuti sljedećim izrazima.

[13]      13. Čovjek putem senzualnih stvari ima komunikaciju sa svijetom, a putem racionalnih stvari, koje su iznad ovih, sa nebom.

[14]      14. Senzualne stvari, iz prirodnog svijeta, opskrbljuju sa onime što je od koristi za unutarnje stvari uma u duhovnom svijetu.

[15]      15. Postoje senzualne stvari koje poslužuju razumijevanju, naime, različite prirodne stvari koje se nazivaju fizičkim stvarima; i postoje senzualne stvari koje poslužuju volju, naime, užici tjelesnih osjetila.

[16]      16. Čovjek ima samo malo mudrosti ukoliko njegovo razmišljanje nije uzdignuto iznad senzualnih stvari. Mudar čovjek razmišlja iznad senzualnih stvari; a kada je to slučaj on dolazi u jasnije svjetlo (lumen), i na kraju u nebesko svjetlo (lux), iz kojeg ostvaruje percepciju istine koja sačinjava istinsku inteligenciju.

[17]      17. Ovo uzdignuće uma iznad senzualnih stvari, i njegovo povlačenje od njih, je bilo poznato drevnim ljudima.

[18]      18. Ako su senzualne stvari na posljednjem mjestu, njihovim posredstvom je otvoren put za razumijevanje, i štogod je u njima istinito se može pokupiti i pročistiti postupkom ekstrakcije. Ako su, međutim, senzualne stvari na prvom mjestu, one zatvaraju taj put, i čovjek vidi istine kao u magli, ili kao po noći.

[19]      19. Senzualne stvari su kod mudrog čovjeka, na posljednjem mjestu, i podređene su unutarnjim stvarima; ali kod nemudrog čovjeka su one na prvom mjestu, i imaju kontrolirajući utjecaj. Ovi se sa pravom nazivaju senzualnim ljudima.

[20]      20. Čovjek neke senzualne stvari ima zajedničke sa zvijerima, a neke također ne. U onoj mjeri u kojoj netko razmišlja iznad senzualnih stvari, on je čovjek. Nitko, međutim, ne može razmišljati na ovaj način i vidjeti istine Crkve, ukoliko ne priznaje Boga i živi u skladu sa Njegovim zapovijedima; jer Bog je onaj koji uzdiže i prosvjetljava.

II. OVE TRI LJUBAVI, KADA SU PRAVILNO PODREĐENE, ČINE ČOVJEKA SAVRŠENIM; ALI KADA NISU PRAVILNO PODREĐENE, ONE GA IZOPAČUJU I IZVRĆU.

403. Nešto prije svega treba reći u vezi s podređivanjem ove tri univerzalne ljubavi, nebeske ljubavi, ljubavi prema svijetu, i ljubavi prema sebi samome; onda u vezi s uplivom i uklapanjem jedne u drugu; i konačno, u vezi s čovjekovim stanjem sukladno njihovom podređivanju. Ove tri ljubavi su u međusobnom odnosu poput tri predjela u tijelu, najviši od kojih je glava, srednji su grudi sa trbuhom, a treći koljena, stopala i potplati stopala. Kada je nebeska ljubav glava, a ljubav prema svijetu grudi sa trbuhom, i ljubav prema sebi samome stopala sa potplatima stopala, onda se čovjek nalazi u savršenom stanju u kojem je bio stvoren; jer onda dvije niže ljubavi služe najvišu, baš kao što tijelo sa svim njegovim djelovima služi glavi. Sukladno tome, kada je nebeska ljubav glava, ona se pomoću upliva spušta u ljubav prema svijetu, koja se uglavnom sastoji od ljubavi prema bogatstvima, te putem njihove instrumentalnosti vrši primjene. Onda se pomoću te ljubavi ona spušta u ljubav prema sebi, koja je ponajviše ljubav prema uzvišenom položaju, i posredstvom ove također vrši primjene. Ove tri ljubavi, prema tome, se udružuju u vršenju primjena, putem upliva jedne u ostale.

[2]        Tko ne vidi da kada čovjek iz duhovne ljubavi, koja je od Gospoda i naznačena je sa nebeskom ljubavlju, žudi vršiti primjene, onda ih prirodni čovjek vrši posredstvom njegovih bogatstava i ostalih imovina, a senzualni čovjek surađuje na svoj vlastiti način, i nalazi čast u njihovom vršenju? Štoviše, tko ne razumije kako su čovjekove akcije u tijelu učinjene u skladu sa stanjem njegova uma u njegovoj glavi, i da ako je um u ljubavi prema primjenama, tijelo ih vrši posredstvom svojih udova? Razlog tome je, da su volja i razumijevanje u njihovim prvim principima u glavi, i u onome što je iz ovih izvedeno u tijelu, baš kao što je čovjekova volja u njegovim djelima, i njegova misao u njegovu govoru; ili, da proširimo poređenje, kao što je plodan princip u sjemenu u svim dijelovima stabla posredstvom kojih stvara plodove, koji su njegova primjena; ili kao što vatra i njezino svjetlo unutar kristalne vaze čine vazu toplom i prozirnom. Nadalje, kada su ove tri ljubavi pravedno i pravilno podređene u čovjeku, duhovni vid njegova uma i prirodni vid njegova tijela, zbog svjetla koje u njih utječe kroz nebo od Gospoda, se mogu usporediti sa Afričkom jabukom, koja je providna sve do centra gdje su pohranjene njezine sjemenke. Nešto slično naznačavaju ove riječi Gospodnje:

‘Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, svo će tijelo tvoje biti svijetlo.’ Matej 6:22, 23; Luka 11:34.

[3]        Ni jedan čovjek zdrave pameti ne može prokleti bogatstvo, jer u državnom tijelu je ono poput krvi u čovjeku; niti on može osuditi počasti pripojene javnim službama, pošto su one kraljeve ruke i potporni stupovi državi, pod uvjetom da su prirodne i senzualne ljubavi onih koji vrše službe podređene duhovnoj ljubavi. Postoje također administrativne službe na nebu, i njima pripojene počasti; ali oni koji ih ispunjavaju ne vole ništa više nego vršiti primjene, pošto su duhovni.

404. Stanje čovjeka je međutim potpuno drugačije ako je ljubav prema svijetu ili bogatstvu glava, to jest, ako je to vladajuća ljubav; jer onda je nebeska ljubav prognana iz glave i premještena u tijelo. Čovjek onda pretpostavlja svijet nebu, i doista obožava Boga, ali samo iz prirodne ljubavi, koja u svo obožavanje postavlja zaslugu. On također čini dobro bližnjemu, ali sa ciljem da dobije nadoknadu. Takvi ljudi primaju na sebe nebeske stvari poput odjeće, koja čini da se pred očima ljudi pojavljuju slavni, ali zamračeni pred očima anđela. Jer kada je ljubav prema svijetu posjeduje unutarnjeg čovjeka, a nebeska ljubav vanjskog, prijašnja ljubav zamračuje sve stvari od Crkve, i skriva ih kao pod velom.

            Postoji mnogo raznolikosti u ljubavi prema svijetu. Ona postaje više škodljiva kako naginje ka pohlepi, i ponosu i uzvišenosti nad drugima iz ljubavi prema sebi; jer onda nebeska ljubav postaje crna. Drugačije je, međutim, ako naginje ka rastrošnosti; jer onda je manje štetna kada kao svoj cilj ima svjetovnu raskoš, poput lijepih kuća, luksuznih okruženja, bogate odjeće, slugu, konja i kočija u velikom stilu, i tako dalje. Priroda svake ljubavi je određena krajnjim ciljem u kojeg gleda i kojeg teži postići.

            Ljubav prema svijetu se može usporediti sa tamnim kristalom koji apsorbira svjetlo, i jedino blijedo reflektira mračne boje. Ona je također poput izmaglice ili oblaka koji presreće sunčeve zrake; ili poput nefermentiranog vina, koje je ugodno ukusu ali uznemirava stomak. Kada je promatrana sa neba, čovjek opsjednut sa ovom ljubavlju izgleda poput grbavca, koji hoda pognute glave i očiju fiksiranih na zemlju. Ako podigne svoju glavu prema nebu, on nateže mišiće, i brzo se vraća u pogrbljen položaj. Takvi ljudi su od strane drevnih ljudi u Crkvi bili nazivani Mammonima, a od strane Grka Plutonima.

405. Ako je, međutim, ljubav prema sebi samome, ili ljubav spram vladanja nad drugima, glava, onda nebeska ljubav prolazi kroz tijelo ka stopalima. Kako se ljubav prema sebi povećava, nebeska ljubav se spušta kroz gležnjeve do potplata stopala; i ako se još više povećava, nebeska ljubav prolazi kroz cipele i zgažena je pod nogama. Postoji ljubav spram vladanja nad drugima koja nastaje iz ljubavi prema bližnjemu i postoji ljubav spram vladanja nad drugima koja nastaje iz ljubavi prema sebi samome. Oni koji su u prijašnjoj traže prevlast u svrhu promoviranja javnih i privatnih primjena; ovima je, također, autoritet povjeren na nebesima.

[2]        Carevi, kraljevi i vojvode, koji su rođeni i poučavani vladati, ako sebe ponize pred Bogom, su ponekad manje pod utjecajem ljubavi koja traži vlastiti interes nego oni nižeg porijekla koji traže superiornost iz ponosa. Oni koji su u ljubavi spram vladanja nad drugima iz ljubavi prema sebi samima tretiraju nebesku ljubav kao određeno podnožje, na kojima odmaraju svoja stopala kako bi impresionirali priproste ljude. Kada, međutim, oni nisu u njihovom vidokrugu, oni ju bacaju u kut, ili izbacuju van kroz vrata. Razlog tome je da oni ljube jedino sebe same, i posljedično tome uranjaju njihovu volju i misli u njihov proprium. Ovaj je u sebi nasljedno zlo, i potpuno je protivan nebeskoj ljubavi.

[3]        Zla koja nasrću na one koji su u ljubavi spram vladanja nad drugima iz ljubavi prema sebi samima su generalno ova: prezir prema drugima, zavist, neprijateljstvo spram onih koji im ne idu na ruku/koji im ne povlađuju, i zbiljska agresivnost iz tog razloga, mržnja, osveta, nemilostivost, grubost i okrutnost. Gdje ova zla postoje, tamo je također prezir prema Bogu i Božanskim stvarima, naime, istini i dobru Crkve. Ako bi oni ispovijedali štovanje prema ovima, to je jedino sa usnama, da ne bi bili prokazani od strane svećenstva i osuđeni/kriticizirani od svih drugih.

[4]        Ova ljubav spram vladanja nad drugima je jedne vrste kod svećenstva a druge kod puka. Kod svećenstva se penje nagore kada su ograničenja otklonjena sve dok oni ne žude postati bogovi; dok sa običnim pukom ona raste sve dok ne žele biti kraljevi; do takvog stupnja ludilo ove ljubavi utječe na um.

[5]        Nebeska ljubav u slučaju savršenog čovjeka drži najviše mjesto, i tako reći je glava onih ljubavi koje slijede; i ljubav prema svijetu je ispod nje, poput grudi pod glavom; a ljubav prema sebi samome je opet ispod ove, poput stopala. Slijedi, prema tome, da ako bi ljubav prema sebi samome formirala glavu čovjek bi bio potpuno izvrnut. On bi onda anđelima izgledao poput osobe koja leži sa svojom glavom nagnutom prema zemlji a svojom stražnjicom prema nebu; a prilikom obožavanja on bi izgledao kao da pleše na svojim rukama i stopalima poput mladunčeta pantere. Štoviše, takve osobe bi se pojavljivale u obliku različitih zvijeri sa dvije glave, jednom sa licem divlje životinje, i drugom podno nje sa ljudskim licem koje bi neprestano bilo gurano prema naprijed od strane druge, i prisiljeno ljubiti tlo. Svi ovi, zajedno sa takvima koji su bili opisani iznad u br. 402, su senzualni ljudi.

III. SVAKI JE POJEDINAČNI ČOVJEK BLIŽNJI KOJEG TREBA VOLJETI, ALI U SKLADU SA KVALITETOM NJEGOVOG DOBRA.

406. Čovjek nije rođen za sebe samog, već poradi drugih; to jest, on nije rođen da bi živio samo za sebe, već za druge; inače ne bi mogla postojati socijalna zajednica, niti bi u njoj moglo biti ikakvog dobra. Općenito se kaže kako je svaki čovjek bližnji sebi samome; ali doktrina o dobročinstvu naučava kako to treba razumjeti. Očigledno je, naravno, da svatko mora za sebe osigurati nužnosti života, poput hrane, odjeće, prebivališta, i mnogih drugih stvari koje civilni život zahtjeva. On to mora napraviti ne samo za sebe samoga, već također za svoju obitelj, i ne samo za sadašnjost, već također i za budućnost; jer ako itko ne priskrbi za sebe životne nužnosti, kako mu sve stvari nedostaju, on nije u poziciji da može prakticirati dobročinstvo.

Na koji način, međutim, čovjek treba biti bližnji sebi samome se može vidjeti iz sljedećih razmatranja. Svaki čovjek treba osigurati hranu i odjeću za svoje tijelo. To mora biti prvi objekt njegove brige, ali sa krajnjim ciljem u vidu da zdrav um može biti u zdravom tijelu. On također mora osigurati prikladnu hranu za svoj um, to jest, takve stvari koje pripadaju inteligenciji i prosudbi; opet sa krajnjim ciljem u vidu da na taj način može biti u poziciji služiti svojim bližnjim sugrađanima, zajednici koje je dio, svojoj zemlji, Crkvi, i tako Gospodu. Onaj koji to čini osigurava za svoju sreću u vječnosti.

Iz ovog možemo percipirati što je prvo u vremenu, a što je prvo kao krajnji cilj. Što je prvo kao krajnji cilj je objekt prema kojem se sve stvari odnose. Na primjer, kada čovjek gradi kuću on najprije postavlja njezine temelje, ali je krajnji cilj kojeg ima u vidu kuća za stanovanje. Onaj koji vjeruje kako je bližnji sebi samome na prvom mjestu ili primarno, je poput čovjeka koji temelj smatra za krajnji cilj, a ne stanovanje u kući; dok je stanovanje u kući prvi i konačni cilj u vidu, dok je kuća sa njezinim temeljima samo sredstvo do tog cilja.

407. Sada ćemo ukazati što znači voljeti bližnjega. Voljeti bližnjega nije jedino htjeti i činiti dobro rođacima, prijatelju, dobrom čovjeku, već također strancu, neprijatelju i lošem čovjeku. Dobročinstvo se, međutim, prema ovima prakticira na različite načine. Prema rođaku i prijatelju ono uzima oblik direktnih dobrobiti; ali prema neprijatelju ili opakoj osobi ono uzima oblik indirektnih dobrobiti, poput poticanja/uvjeravanja, discipliniranja, i kazni; i tako uzima oblik korekture. Sudac stoga voli svoga bližnjega kada, u skladu sa zakonom i pravdom, on kažnjava zločinca; jer na taj način osigurava njegovu kasniju promjenu, i također uzima u obzir dobrobit građana, spriječavajući im nanošenje daljnje štete. Svatko zna kako otac koji kažnjava svoju djecu kada čine loše stvari, on njih i dalje voli. U drugu ruku, ako ih ne kažnjava, on ukazuje ljubav prema njihovim pogreškama; a to ne može biti u skladu sa dobročinstvom.

Nadalje, ako bilo tko odbije nasrtaj neprijatelja i bori se protiv njega u samo-odbrani, ili ga izručuje sucu da bi spriječio vlastito ozljeđivanje, a ipak sa sklonošću da postane njegov prijatelj, takva osoba djeluje iz principa dobročinstva. Ratovi koji se vode u obranu vlastite zemlje i Crkve nisu u suprotnosti sa dobročinstvom. Krajnji cilj zbog kojeg su poduzeti ukazuje da li jesu ili nisu u skladu sa dobročinstvom.

408. Temeljni princip dobročinstva je dakle dobra volja, a dobra volja ima svoje sjedište u unutarnjem čovjeku. Kada bilo tko tko ima dobročinstvo odbija neprijatelja, kažnjava krivca, i prekorava opakog, očigledno je naravno, da djeluje posredstvom vanjskog čovjeka; ali nakon što je to napravio, on se povraća dobročinstvu koje je u unutarnjem čovjeku; i onda, u onoj mjeri u kojoj je to moguće i korisno, on želi dobro onome koji griješi, i iz dobre volje mu čini dobro. Oni koji imaju pravo dobročinstvo su gorljivi za onime što je dobro; a njihova gorljivost u vanjskom čovjeku može izgledati kao plamteća vatra bijesa; pa ipak pri pokajanju neprijatelja ova trenutno zamire i ublažena je. Drugačije je sa onima koji nemaju dobročinstvo; njihova gorljivost je bijes i mržnja, jer njihov unutarnji čovjek je raspaljen i razbuktan sa tim zlim strastima.

409. Prije nego je Gospod došao u svijet, jedva da je itko znao što su bili unutarnji čovjek i dobročinstvo. Iz tog razloga je On tako učestalo naučavao dobrotu srca/blagost, a to je dobročinstvo; i to čini razliku između Starog Testamenta ili Saveza i Novog. Da dobro treba činiti, iz duha dobročinstva, protivniku i neprijatelju, Gospod je podučavao u Mateju:

‘Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. Ali Ja vam kažem: Ljubite vaše neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite za one koji vas zlobno iskorištavaju, i progone; Da možete biti sinovi svoga Oca Koji je na nebesima.’ Matej 5:43-45

A kada Ga je Petar pitao koliko često treba oprostiti onome koji sagriješi protiv njega, da li bi mu trebao oprositi sedam puta, Isus je odgovorio:

‘Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.’  Matej 18:21, 22.

Također sam čuo sa neba da Gospod svakom čovjeku oprašta njegove grijehe, i nikad zbog njih ne kažnjava, i čak ih ne pripisuje/uračunava, pošto je On sâma Ljubav i sâmo Dobro; usprkos tome, da grijesi nisu na račun toga izbrisani, jer to se može učiniti jedino pomoću pokajanja. Pošto je onda rekao Petru da treba oprostiti sedamdeset sedam puta, što Gospod neće učiniti?

410. Sâmo dobročinstvo počiva u unutarnjem čovjeku kao dobra volja, i otud prelazi u vanjskog čovjeka, gdje se očituje kao dobra djela. Slijedi, prema tome, da unutarnjeg čovjeka treba voljeti, a vanjskog kao posljedicu toga; također slijedi da čovjeka treba voljeti u skladu sa kvalitetom dobra koja je u njemu; tako je u suštini sâmo dobro bližnji. Ovo može biti ilustrirano putem sljedećih promišljanja. Kada itko za svoju kuću odabire upravitelja, ili slugu, od njih troje ili četvoro, on ispituje unutarnji čovjekov karakter, i, odabirući iskrenu i vjernu osobu, ukazuje joj svoju naklonost. Tako, također, kralj ili mirovni sudac, od tri ili četiri osobe, odabire jednu kvalificiranu za službu, i odbacuje svakoga koji nije prikladan, bez obzira koliko atraktivno on izgledao, uvjerljivo govorio, a njegovi maniri bili dodvoravajući.

[2]        Pošto je, prema tome, svaki čovjek bližnji, i postoji beskonačna različitost ljudi, i svakog treba voljeti kao bližnjega u skladu sa dobrom u njemu, očigledno je kako postoji mnogo vrsta, sorti i stupnjeva ljubavi prema bližnjemu. Zatim, pošto Gospoda treba voljeti iznad svih stvari, slijedi kako stupnjevi ljubavi prema bližnjemu trebaju biti određeni/proračunati/ocijenjeni po ljubavi spram Gospoda, i time koliko mnogo Gospoda ili od Gospoda bližnji uistinu posjeduje; jer u istom razmjeru je on u posjedu dobra, pošto je svo dobro od Gospoda.

[3]        Kako su, međutim, ovi stupnjevi u unutarnjem čovjeku, a ovaj sebe rijetko manifestira u svijetu, dovoljno je voljeti bližnjeg u skladu sa stupnjevima o kojima čovjek ima znanje. Ovi su stupnjevi jasno primjetni nakon smrti; jer onda osjećaji volje i misli razumijevanja koji nastaju iz ovih formiraju duhovnu sferu oko svih osoba, koja je percipirana na različite načine. U ovom svijetu je, međutim, ta duhovna sfera apsorbirana od strane materijalnog tijela, i zatim je opkoljena/ograđena unutar prirodne sfere koja zrači iz čovjeka. Činjenica da postoje stupnjevi ljubavi prema bližnjemu je očigledna iz Gospodnje poredbe u vezi sa Samaritancem koji je ukazao milost čovjeku koji je bio ranjen od strane razbojnika. Svećenik i Levit su ga vidjeli i mimoišli; a kada je Gospod priupitao koji se od trojice pokazao kao njegov bližnji, odgovor je bio:

‘Onaj koji je ukazao milost.’  Luka 10:30-37.

411. Zapisano je:

‘Ljubi Gospoda Boga svoga iznad svih stvari, i bližnjega kao sebe samoga.’  Luka 10:27.

Ljubiti bližnjega kao sebe samoga je, ne prezirati ga u poređenju sa sobom samim, pravedno se odnositi prema njemu, i ne osuđivati ga opakim sudom. Zakon dobročinstva kojeg je Sâm Gospod položio i dao je ovaj:

‘Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.’  Matej 7:12; Luka 6:31, 32

Na ovaj način doista ljube bližnjega oni koji su u nebeskoj ljubavi; ali oni koji su u ljubavi prema svijetu ga ljube iz svjetovnih motiva i poradi svijeta, dok oni koji su u ljubavi prema sebi ljube bližnjega iz sebe i poradi sebe samih.

IV. KOLEKTIVNI ČOVJEK, KOJEG NE SAČINJAVAJU SAMO MALE I VELIKE ZAJEDNICE, VEĆ TAKOĐER I VLASTITA ZEMLJA KOJA JE SASTAVLJENA OD TAKVIH ZAJEDNICA,  JE BLIŽNJI KOJEG TREBA VOLJETI.

412.   Oni koji ne znaju što je bližnji u istinskom značenju tog izraza smatraju kako je jedino bližnji kao pojedinac bližnji, te da je biti dobar prema njemu voljeti bližjega. Ali bližnji i ljubav prema njemu obuhvaćaju puno šire područje značenja; on raste kako se broj ljudi koje izraz obuhvaća povećava. Da li ima itko tko ne vidi kako je voljeti više ljudi koji formiraju zajednicu ukazati veću ljubav prema bližnjemu nego voljeti samo jednog pojedinca u toj zajednici ljudi? Prema tome, zajednica, velika ili mala, je bližnji pošto je kolektivni čovjek. Iz toga slijedi da osoba koja voli zajednicu voli one od kojih se ta zajednica sastoji; i stoga onaj koji želi dobro, i čini dobro, zajednici, on razmišlja o dobrobiti svakog od njezinih pojedinih članova. Zajednica je poput jednog čovjeka, a pojedinci koji ju čine formiraju, tako reći, jedno tijelo i međusobno se razlikuju poput udova u tom tijelu. Kada Gospod, i anđeli od Njega, gledaju dolje prema zemlji, oni vide cijelu zajednicu kao jednog čovjeka, čija je forma u skladu sa karakterom njegovih članova. Također mi je bilo dozvoljeno vidjeti određenu zajednicu na nebu koja izgleda u potpunosti kao jedna osoba, čak i stasom puput čovjeka u svijetu.

[2]        Ljubav prema bližnjemu je potpunija ljubav kada je usmjerena prema zajednici nego kada je usmjerena samo prema jednom pojedincu. To je očigledno iz slijedećeg, da su guvernerima dodijeljeni dostojanstveniji položaji srazmjerno sa brojem pokrajina kojima vladaju, a počasti su im dodijeljene u skladu sa primjenama koje vrše. Službe u svijetu su višeg ili nižeg ranga ovisno o tome da li je njihova kontrola/vlast nad zajednicom više ili manje univerzalna; najuniverzalniju kontrolu/vlast ima kralj; i svaka osoba je nagrađena, slavljena te od zajednica prima ljubav u proporciji sa važnošću njezine službe i dobrih primjena koje izvršava.

[3] Unatoč tome, vladari današnjeg vremena mogu vršiti primjene i razmišljati o dobrobiti zajednice, a ipak ne voljeti bližnjega. To je slučaj kod onih koji su motivirani na izvršavanje njihovih javnih funkcija svjetovnim i sebičnim motivima, poradi pojavnosti, ili da bi zaslužili unapređenje do više časti. Stvaran karakter takvih osoba se ne vidi na svijetu, ali je na nebu očitovan. Oni koji su vršili primjene iz ljubavi prema bližnjemu su postavljeni kao vladari nad zajednicama na nebu, i tamo oni žive u raskoši i časti, iako za ove mare manje nego za primjene njihove službe. U drugu ruku, oni koji su vršili primjene iz ljubavi prema svijetu i ljubavi prema sebi su izbačeni.

413.    Ljubav prema bližnjemu, koja se vrši prema čovjeku pojedinačno, i prema čovjeku kolektivno, to jest, zajednici, se razlikuje kao što se razlikuju funkcije građana, magistrata i vladara.  Razlika je poput one između čovjeka koji trguje sa dva talenta i onog koji trguje sa pet* (Matej 25:14-30); ili poput razlike između vrijednosti šekela i talenta**; ili između roda kojeg daje jedna vinova loza, maslina ili voćka, i roda kojeg daje cijeli vinograd, maslinik, ili voćnjak. Ljubav prema bližnjemu se u čovjeku također uzdiže do još unutarnije sfere; i kako se uzdiže on zajednicu voli više nego pojedinca, a svoju državu više nego zajednicu. Dakle, pošto se dobročinstvo sastoji u dobroj volji i otud u činjenju dobra, slijedi kako se ono mora prakticirati na isti način prema zajednici ljudi kao i prema pojedincu; ali ne na isti način prema zajednici dobrih ljudi i zajednici opakih ljudi. U slučaju potonjeg dobročinstvo treba biti prakticirano u skladu sa prirodnom pravičnošću, u prethodnom slučaju u skladu sa duhovnom pravičnošću. Ali o razlici između ove dvije vrste pravičnosti ćemo govoriti na drugom mjestu.

* Evanđelje ima ‘pet talenata’, ‘deset’ ih pak ima u Luki 19:11-27.

** 3000 šekela čine jedan talent.

414.    Razlog zbog kojeg je čovjekova država više bližnji nego zajednica je da se sastoji od mnogih zajednica; i posljedično tome ljubav prema njoj je šire i više vrste; štoviše, voljeti vlastitu državu je voljeti javno dobro. Vlastita država je bližnji pošto ona nalikuje roditelju; jer u njoj se čovjek rodio; ona ga je hranila a hrani ga i dalje; i štiti ga kao što ga je uvijek štitila. Ljude ljubav obavezuje činiti dobro njihovoj zemlji prema njezinim potrebama, od kojih su neke prirodne, a neke duhovne. Prirodne potrebe se tiču civilnog života i reda; a duhovne se tiču duhovnog života i reda. Da je svaki čovjek obavezan voljeti svoju državu, ne kao što voli sebe samoga, već većom ljubavlju, je zakon upisan u ljudskom srcu; otud proizlazi univerzalno načelo, sa kojim se svaki pravedan čovjek slaže, da je, ako je država ugrožena od strane neprijatelja te joj prijeti uništenje ili bilo koja druga opasnost, onda plemenito umrijeti braneći ju, i vojnik bi trebao biti ponosan ako u njezinu odbranu prolije svoju krv. Ovo načelo je bilo tako izraženo da bi se naglasilo u kojoj mjeri čovjekovu vlastitu zemlju treba voljeti. Oni koji vole svoju državu i dobro joj služe iz dobre volje, nakon smrti vole kraljevstvo Gospodnje, pošto je ono tada njihova država; a oni koji vole Njegovo kraljevstvo vole i Gospoda, jer Gospod je sve u svima u Njegovu kraljevstvu.

V. CRKVA JE BLIŽNJI KOJEG TREBA VOLJETI NA JOŠ VEĆEM STUPNJU, A KRALJEVSTVO GOSPODNJE NA NAJVIŠEM STUPNJU.

415.    Kako je čovjek rođen za vječni život, a kako je crkva ona koja ga u njega uvodi, prema tome, on treba voljeti crkvu kao bližnjeg na višem stupnju; jer ona naučava sredstva koja vode do vječnog života, i uvode ga u njega, vodeći ga do njega istinama doktrine, a uvodeći ga u njega putem dobara života. Pod time ne mislimo kako je svećenstvo ono koje treba voljeti na višem stupnju, i crkvu zbog Svećenstva, već da su dobro i istina crkve ono što treba voljeti, a svećenstvo poradi ovih. Jer jedina funkcija svećenstva je služiti Crkvu, i treba mu ukazivati čast proporcionalno njegovoj službi.  

Crkva je bližnji kojeg treba voljeti na višem stupnju, i stoga više nego svoju zemlju, pošto je čovjek od strane svoje zemlje iniciran u civilni život, a od strane Crkve u duhovni život, koji čovjeka razlikuje od obične životinje.  Štoviše, svjetovni život je vremen; on završava, i nakon toga kao da ga nikad nije ni bilo; dok je duhovni život, pošto nema svršetka, vječan. Bitak (esse) se prema tome može pripisati duhovnom životu, ali ne-bitak (non esse) vremenom životu.  Razlika među njima je poput razlike između konačnog i beskonačnog, među kojima nema usporedbe; jer ono što je vječno je beskonačno u odnosu na vrijeme.  

416.    Kraljevstvo Gospodnje je bližnji kojeg treba voljeti na višem stupnju, pošto kraljevstvo Gospodnje predstavlja i crkvu u cijelom svijetu, koja je poznata kao zajednica svetih, a također i nebo. Stoga, ako čovjek voli kraljevstvo Gospodnje, on voli sve one u cijelom svijetu koji priznaju Gospoda i koji imaju vjere u Njega i dobročinstvo prema bližnjemu; a on također voli i svih u nebu. Oni koji vole kraljevstvo Gospodnje, vole Gospoda iznad svega, te su posljedično tome u ljubavi prema Gospodu više od drugih; jer Crkva na nebu i na Zemlji je tijelo Gospodnje, udovi Crkve su u Gospodu, i Gospod je u njima. Stoga je ljubav prema kraljevstvu Gospodinjem ljubav prema bližnjem u najpotpunijem smislu; jer oni koji vole kraljevstvo Gospodnje ne samo da vole Gospoda iznad svega, već također vole i bližnjeg kao sebe same.

Ljubav prema Gospodu je univerzalna ljubav, i tome posljedično prožima svaki dijelić i duhovnog i prirodnog života. Ta ljubav ima sjedište u čovjekovim najvišim stvarima, a ove se spuštaju putem upliva u niže, i oživljavaju ih, baš kao što volja ulazi u sve od namjere, i otud u akciju, i kao što razumijevanje ulazi u sve od misli, i otud u govor. Prema tome Gospod kaže:  

‘Tražite prvo kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, onda će vam sve drugo biti nadodano.’ Matej 6:33,

‘Kraljevstvo nebesko’ je kraljevstvo Gospodnje, kao što se vidi iz ovih riječi u Danijelu:

‘Gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin Čovječji… Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da Mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo Njegovo neće propasti.’     Danijel 7:13, 14.

VI. VOLJETI BLIŽNJEGA, STRIKTNO GOVOREĆI, NIJE VOLJETI OSOBU, VEĆ DOBRO KOJE JE U OSOBI.

417. Svatko zna kako čovjek nije čovjek zbog njegovog ljudskog lica i tijela, već od mudrosti njegova razumijevanja i dobrote njegove volje; a kako se ovi uzdižu ka savršenstvu, on postaje sve više i više čovjek. Čovjek je pri svome rođenju više zvijer od bilo koje životinje, ali on postaje čovjek putem različitih vrsta instrukcije; jer njegov um je oblikovan putem primanja instrukcije, a čovjek je čovjek po njegovom umu, i u skladu sa njegovom prirodom. Postoje neke zvijeri sa licima koja naliče čovjekovom, ali one nemaju sposobnost razumijevanja, ili djelovanja iz razumijevanja; već djeluju iz instinkta, kojeg njihova prirodna ljubav pokreće. Ima također i ova razlika, da zvijer izražava osjećaje svoje ljubavi jedino zvukovima, dok ih čovjek čini predmetom njegovih misli, i izražava ih govorom. Štoviše, zvijer gleda u zemlju sa svojim licem okrenutim prema dolje, ali čovjek sa licem nagore okrenutim promatra nebesa i sve što leži oko njega. Iz ovog možemo zaključiti kako je čovjek čovjek jedino ukoliko govori iz zdravog razuma, i u obzir uzima svoje prebivalište u nebu; a da on nije čovjek ukoliko govori iz izopačenog razuma, i u obzir uzima jedino svoje prebivalište u svijetu. Ipak čak i u tom slučaju je on čovjek, ne, međutim, u njegovom djelovanju, već potencijalno, jer svatko ima sposobnost razumjeti što je istinito i željeti što je dobro; dok, ukoliko on ne želi činiti dobro i razumjeti istine, on može izvani izgledati poput čovjeka, a živjeti život majmuna.

418. Dobro je bližnji pošto je dobro od volje, a volja je bitak čovjekovog života. Istina u razumijevanju je također bližnji, ali jedino ukoliko proizlazi iz dobra u volji; pošto dobro volje uzima svoju formu u razumijevanju i tamo sebe čini vidljivom na svjetlu razuma. Svakodnevno iskustvo pokazuje da je dobro bližnji; jer osoba je voljena u skladu sa kvalitetom njegove volje i razumijevanja, to jest, u skladu sa onime što je u njemu dobro i pošteno. Kralj, princ, general, pretor, konzul, mirovni sudac, ili sudac, bilo kojeg ranga, je voljen jedino zbog mudrosti njegovih pojedinačnih akcija i govora; prelat, ministar ili kanonik Crkve zbog svoje vještine/naobrazbe, zbog besprijekornosti svoga života, i njegove gorljivosti za spasenje duša; general vojske, ili bilo koji oficir pod njegovom komandom, zbog svoje hrabrosti i vještine; trgovac zbog svoga poštenja; radnik, ili sluga zbog svoje vjernosti; ne, stablo zbog svojih plodova, tlo zbog svoje plodnosti, kamen zbog svoga dragocjenog karaktera, i tako dalje.

            Znamenito je da ne samo što pošten čovjek voli što je dobro i pravedno u drugome, već to također čini i nekarakteran čovjek; jer u njegovim poslovima sa dobrom i pravednom osobom on se ne boji izgubiti ugled, svoju čast ili svoje bogatstvo. Sa nekarakternom osobom, međutim, ljubav prema dobru nije ljubav prema bližnjemu, jer on drugoga ne voli unutarnje, već jedino ukoliko ga može iskoristiti. Prava ljubav prema bližnjemu je voljeti dobro u drugome iz dobra u sebi samome, jer onda su oni ujedinjeni u zajedničkom osjećaju.

419. Onaj koji voli što je dobro pošto je dobro, i što je istinito pošto je istinito, voli bližnjega u posebnom smislu. Jer onda on voli Gospoda, Koji je sâmo Dobro i sâma Istina, i Koji je tako jedini izvor ljubavi spram dobra i istine izvedene iz njega, i tako bližnjega; a ljubav prema bližnjemu, prema tome, ima nebesko porijeklo. Bilo da govorimo o primjeni ili o dobru, to je ista stvar; i zato je vršiti primjene činiti dobro, i priroda dobra ovisi o primjeni u dobru koje je učinjeno.

VII. DOBROČINSTVO I DOBRA DJELA SU DVIJE RAZLIČITE STVARI, KAO ŽELJETI ŠTO JE DOBRO I ČINITI ŠTO JE DOBRO.

420. Svaki čovjek ima unutarnje i vanjsko. Njegovo unutarnje je što se naziva unutarnjim čovjekom, a njegovo vanjsko što se naziva vanjskim čovjekom. Onaj koji ne zna što je unutarnji čovjek, a što vanjski, može pretpostaviti kako je unutarnji čovjek taj koji misli i želi, a vanjski taj koji govori i djeluje. Istina je, doista, da su govor i akcija od vanjskog čovjeka, a misao i volja od unutarnjeg; ali usprkos tome, oni nisu ono što suštinski sačinjava vanjskog i unutarnjeg čovjeka. U skladu sa općom idejom, čovjekov um je njegov unutarnji čovjek. Sam um, međutim, je podjeljen na dva predjela, naime, na duhovni predio, koji je viši i unutarnji, i prirodni predio, koji je niži i vanjski. Duhovni um načelno gleda u duhovni svijet, i za svoje objekte ima stvari toga svijeta, bilo da su one u nebu ili paklu; jer ovo obadvoje su u duhovnom svijetu. Prirodni um, međutim, načelno gleda u prirodni svijet, i za svoje objekte ima stvari toga svijeta, bilo da su dobre ili zle. Sve čovjekove akcije i govor proizlaze direktno iz nižeg predjela uma, i indirektno iz višeg predjela, pošto je niži predio uma bliži prirodnim čulima, a viši predio je od njih udaljeniji. Čovjekov um je na taj način podijeljen, pošto je bio stvoren da bude u obadva svijeta, duhovnom i prirodnom, i tako čovjek a ne zvijer.

            Iz ovog je očigledno da je čovjek koji prije svega gleda svijet i sebe samoga vanjski čovjek, pošto je on prirodan ne samo u tijelu već također i u umu; dok je čovjek koji primarno gleda u stvari neba i Crkve unutarnji čovjek, pošto je on duhovan i u umu i u tijelu. On je duhovan čak i u tijelu, pošto njegove akcije i govor proizlaze iz višeg uma koji je duhovan, kroz niži koji je prirodan; jer vrlo dobro je poznato da posljedice proizlaze iz tijela, a uzroci koji ih proizvode, iz uma, i da je uzrok u potpunosti u posljedici. Očigledno je kako je ljudski um tako podijeljen, pošto čovjek ima sposobnost igrati ulogu simulanta, laskavca, licemjera, ili glumca; i dok odobrava ono što drugi govori, on se tome može izrugivati. U tom slučaju on to ismijava iz svoga višeg uma, a odobrava iz svoga nižega.

421. Na taj način se sada može vidjeti kako treba razumjeti da su dobročinstvo i dobra djela različiti, kao željeti što je dobro i činiti što je dobro. Oni su formalno različiti, poput uma koji razmišlja i želi, i tijela pomoću kojeg um govori i djeluje; i kao što je bilo ukazano iznad, oni su suštinski različiti, sam um je podijeljen u dva predjela, jedan unutarnji koji je duhovan, i drugi vanjski koji je prirodan. Ako djela, prema tome, proizlaze iz duhovnog uma ona proizlaze iz njegove volje ka dobru koja je dobročinstvo; ali ako iz prirodnog uma, ona proizlaze iz volje ka dobru koja nije dobročinstvo. Izvana se ono može pričinjavati kao dobročinstvo, ali ipak nije dobročinstvo u svojem unutarnjem obliku; a to što izgleda kao dobročinstvo u vanjskom obliku jedino ne posjeduje njegovu suštinu.

            Ovo se može ilustrirati putem usporedbi sa sjemenjem posijanim u tlo. Iz svakog sjemena niče mlada biljka koja je, u skladu sa prirodom sjemena, korisna ili beskorisna. Slično je sa duhovnim sjemenom, koje je istina Crkve iz Riječi. Iz ovog je formirana doktrina, koja je korisna ako je formirana od prave istine, ali beskorisna na ako je formirana od izopačene istine. Isto tako je, također, sa dobročinstvom iz dobre volje, bez obzira da li je prakticirano poradi vlastitog ja ili svijeta, ili poradi bližnjega bilo u ograničenom ili u širokom smislu. Ako je prakticirano poradi samoga sebe i svijeta onda je lažno dobročinstvo; ali ako poradi bližnjega, onda je pravo dobročinstvo. Više se, međutim, o ovom subjektu može vidjeti u poglavlju o Vjeri, posebice tamo gdje je ukazano kako se ‘Dobročinstvo sastoji od želje za dobrim, a dobra djela se sastoje u činjenju onog što je dobro iz želje za dobrim’, br. 374; i da su ‘Dobročinstvo i vjera samo prolazne mentalne apstrakcije ukoliko, kad god je to moguće, oni nisu izraženi u djelima, i zajedno postoje u njima,’ br. 375, 376.

VIII. DOBROČINSTVO SAMO PO SEBI JE DJELOVATI PRAVEDNO I VJERNO U SLUŽBI, POSLU I ZAPOSLENJU GDJE JE ČOVJEK ANGAŽIRAN, I PREMA ONIMA SA KOJIMA POSLUJE NA BILO KOJI NAČIN. 

422. Dobročinstvo samo po sebi je djelovati pravedno i vjerno u službi, poslu i zaposlenju u kojem je čovjek angažiran, jer onda je sve što čovjek čini od koristi za zajednicu, a korist je dobro; a dobro apstraktno, razmatrano odvojeno od osoba, je bližnji. Bilo je ukazano iznad kako čovjek ne samo pojedinačno, već također kao zajednica ljudi, i sama čovjekova zemlja, jest bližnji. Kralj, na primjer, koji svojim podanicima ukazuje primjer pravilnog ponašanja, koji žudi da žive u skladu sa zakonima pravde, nagrađuje one koji tako žive, odnosi se ka svakome prema njegovoj zasluzi, brani ih protiv štete i invazije, djeluje kao otac svoga kraljevstva, i uzima u obzir opće blagostanje svojih ljudi, je u srcu utjelovljenje dobročinstva, i njegova djela su dobra djela. Svećenik koji naučava istine iz Riječi i na taj način vodi ka dobru života, i tako do neba, pošto uzima u obzir dobrobit duša onih koji pripadaju njegovoj Crkvi, je naj-eminentnije u prakticiranju dobročinstva. Sudac koji sudi u skladu sa pravdom i zakonom, a ne za nagradu, zbog prijateljstva, ili srodstva, uzima u obzir dobro zajednice i ljudi pojedinačno; zajednice, jer se ona na taj način drži u poslušnosti zakonu i u strahu od njegova kršenja, a ljudi pojedinačno, pošto pravda pobjeđuje nad nepravdom. Trgovac, ako djeluje iz iskrenosti a ne iz podmuklosti, uzima u obzir dobro bližnjega sa kojim posluje. Isto važi za radnika ili obrtnika, ako čini svoj posao pravedno i iskreno, a ne nepošteno i podmuklo. Slučaj je isti sa svima drugima, poput kapetana i mornara, farmera i slugu.

423. To je stvarno dobročinstvo, pošto se dobročinstvo može definirati kao činjenje dobra bližnjemu svakodnevno i neprestano, ne jedino bližnjemu pojedinačno, već također kolektivno. Ovo može biti ostvareno jedino tako da svaki čini što je dobro i pravedno u službi, poslu ili radu u kojem je angažiran, i sa kimegod ima bilo kakve poslove, jer to je njegovo dnevno zaposlenje. Čak kada nije aktivno angažiran u činjenju dobra, ono je i dalje prisutno u njegovom umu, i objekt je njegovih misli i namjera. Onaj koji na taj način prakticira ljubav prema bližnjem postaje sve više i više njezino utjelovljenje; jer pravda i odanost formiraju njegov um, a njihovo prakticiranje formira njegovo tijelo; tako da tijekom vremena, iz forme stečene na takav način on želi i misli ništa drugo osim što se odnosi prema dobročinstvu.

            Takvi ljudi naposlijetku postaju poput onih o kojima je rečeno u Riječi, da imaju zakon upisan u njihovim srcima, Oni takođe ne pripisuju zaslugu njihovim djelima; jer ne razmišljaju o zasluzi već jedino o obavezi, koju svaki pošteni građanin mora vršiti, Čovjek, međutim, sam od sebe ne može uopće djelovati iz duhovne pravde i odanosti; jer svatko nasljeđuje od svojih roditelja sklonost činiti što je dobro i pravedno poradi sebe samoga i svijeta, a ne poradi onog što je dobro i pravedno. Jedino oni, prema tome, koji obožavaju Gospoda, i djeluju od Njega dok djeluju iz sebe samih, stiču duhovno dobročinstvo i habitualnim prakticiranjem ga čine svojim vlastitim.

424. Ima mnogih koji djeluju pravedno i vjerno u njihovom zaposlenju, a iako oni tamo vrše djela dobročinstva, ipak nemaju u sebi dobročinstva. U njima je ljubav prema sebi i svijetu prevladavajuća, a ne nebeska ljubav. Ako je, kojim slučajem, ova ljubav također prisutna, ona je ispod svjetovne i sebične ljubavi, poput sluge pod njegovim gospodarem, običnog vojnika pod njegovim oficirem, ili vratara koji stoji na vratima.

IX. PRILOZI DOBROČINSTVA SU DAVANJE SIROMAŠNIMA I OLAKŠAVANJE NEVOLJE POTREBITIMA, ALI RAZBORITO.

425. Nužno je razlučiti između dužnosti dobročinstva i njegovih priloga. Pod dužnostima dobročinstva se misli na one primjene dobročinstva koje proizlaze neposredno iz samog dobročinstva, i koje, kao što je upravo bilo ukazano, primarno pripadaju zaposlenju u kojem je svatko angažiran. Pod prilozima se, u drugu ruku, misli na one korisne službe koje čovjek čini izvan svakodnevnih dužnosti svoga zaposlenja. One se nazivaju prilozima, jer ih čovjek može vršiti slobodno i kako mu odgovara; a kada su izvršene, na njih se gleda od strane primatelja kao na dobrobiti koje su mu podijeljene u skladu sa razlozima i namjerama koje je sam dobročinitelj smatrao dovoljnim i prikladnim. Prevladavajuća je ideja da se dobročinstvo sastoji jedino od davanja milodara siromašnima, olakšavanja nevolje potrebitima, osiguravanja sredstava za udovice i djecu bez roditelja, davanja doprinosa za izgradnju bolnica, ambulanti, kuća za strance i siročad, a posebice za crkve, i također za njihovo ukrašavanje i doniranje. Mnoge od ovih stvari, međutim, nisu odgovarajuća djela dobročinstva, i nemaju veze sa njime.

            Oni koji čine da se samo dobročinstvo sastoji od takvih priloga ne mogu a ne smatrati ih zaslužnima; i iako oni ne kažu u toliko puno riječi kako za njih traže kredit, ipak vjera u njihovu zaslugu čuči iznutra. Ovo postaje jako vidljivo nakon smrti; jer onda oni izračunavaju njihova djela i zahtjevaju spasenje kao nagradu. Istraživanje je, međutim, napravljeno po pitanju izvora i posljedične prirode njihovih djela; i pronađeno je da su ona proizašla iz hvalisanja, ili žudnje za slavom, iz darežljivosti jedino, ili prijateljstva, ili jednostavno iz prirodne sklonosti ili licemjerstva, oni su suđeni u skladu sa njihovim izvorom, čija kvaliteta karakterizira njihova djela. Ali pravo dobročinstvo proizlazi iz onih koji ga habitualno prakticiraju sa pravdom i prosudbom, i bez obzira na nadoknadu kao krajnji cilj, u skladu sa riječima Gospodnjim u Luki 14:12-14. Oni također nazivaju takve stvari kakve su gore bile spomenute prilozima, i čak obavezama, iako su u njihovom slučaju one djela dobročinstva.

426. Dobro je poznato da neki, čiji su prilozi pred svijetom izgledali kao djela dobročinstva, zaista zamišljaju kako su prakticirali djela dobročinstva. Oni na njih tako gledaju na isti način kao što mnogi Rimokatolici gledaju na oproštenje, kao na dobra djela na račun kojih su pročišćeni od njihovih grijeha, te dostojni prihvaćanja u nebo, kao uistinu regenerirani; dok oni ipak ne smatraju za grijeh preljub, mržnju, osvetu, prevaru i generalno požude tijela, kojima se prepuštaju po volji. Njihova dobra djela se mogu naslikati kao anđeoske forme u društvu vragova, ili kao dragocjene kutije za nakit pune zmija. Sasvim je drugačije, međutim, kada su prilozi učinjeni od onih koji odbacuju ta zla kao odvratna dobročinstvu.

            Usprkos tome, istina je da su takvi prilozi, posebice davanje milodara siromašnim ljudima i prosjacima, korisni na više načina; jer pomoću njih su djeca i sluge, a generalno svi ljudi prostodušne prirode, inicirani u dobročinstvo. Ta djela su njegovi vanjski dijelovi, pomoću kojih su oni uvedeni u dužnosti dobročinstva; oni su njegovi začeci, koji su najprije poput nezrelog voća. Ali sa onima koji su kasnije usavršeni pomoću ispravnih ideja o dobročinstvu i vjeri, oni postaju poput zrelog voća. Oni sada gledaju na djela koja su ranije bila učinjena u prostodušnosti srca, kao na obavezu.

427. U današnje vrijeme se vjeruje kako su ti prilozi, koji su u Riječi naznačeni sa dobrim djelima, prava djela dobročinstva, pošto je dobročinstvo često opisano u Riječi kao davanje siromašnima, olakšavanje nevolje potrebitima, i osiguravanje sredstava za udovice i djecu bez roditelja. Do sada međutim nije bilo poznato da Riječ u Slovu spominje jedino takve stvari kakve formiraju vanjske, zaista najisturenije stvari obožavanja, dok su duhovne stvari, koje su unutarnje, njima predstavljene. Ovo se može vidjeti u poglavlju o Svetom Pismu, br. 193-209, gdje je očigledno kako su sa siromašnima, potrebitima, udovicama i djecom bez roditelja, naznačeni oni koji su takvi u duhovnom pogledu. Siromašnima su naznačeni oni kjoi nemaju znanja o istini i dobru, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkrivenoj, br. 209, a sa udovicama oni koji su bez istine ali pak žude za njom, br. 764, i tako dalje.

428. Neki ljudi su prirodno suosjećajni, i ne prave svoju prirodnu dispoziciju duhovnom tako što djeluju u skladu sa pravim dobročinstvom. Oni vjeruju da dobročinstvo znači davati milodar svakoj siromašnoj osobi i olakšavati nevolju svakome tko je u potrebi, bez prethodnog ispitivanja da li su oni dobri ili opaki; jer oni kažu kako je takvo ispitivanje nepotrebno, pošto Bog gleda jedino na pomoć i milodare koji su dani. Nakon smrti su, međutim, oni pažljivo razlučeni i razdvojeni od onih koji su davali priloge dobročinstva razborito. Jer oni koji djeluju iz te slijepe ideje o dobročinstvu dodjeljuju priloge na isti način opakima i dobrima, čega je posljedica da opaki nastavljaju svoje zle prakse i nanose štetu dobrima; tako da su takvi dobročinitelji u stvari uzrok nesreće dobrima.

            Udijeliti pomoć zločincu je kao davati kruh vragu, kojeg on pretvori u otrov; jer kruh u vražjoj ruci je otrov, ili ako nije, on ga okreće u otrov tako što dobra djela koristi kao mamac za zlo. To je također kao ponuditi mač neprijatelju, sa kojim će nekoga usmrtiti; ili davanja pastirske palice vukodlaku, da ovce izvede na pašu; ali čim ga primi on tjera ovce sa paše u pustinjske predjele, i tamo ih kolje; ili poput davanja autoritativnog položaja razbojniku čiji je jedini objekt i briga pljačka, te on u skladu sa njenim obiljem i vrijednošću dijeli pravdu i vrši prosudbu.

X. POSTOJE JAVNE, DOMAĆE I PRIVATNE DUŽNOSTI DOBROČINSTVA.

429. Prilozi dobročinstva i dužnosti dobročinstva se razlikuju jedno od drugog, poput stvari učinjenih slobodnom voljom i onih učinjenih iz nužnosti. Pod dužnostima dobročinstva, međutim, mi ovdje ne mislimo na dužnosti koje pripadaju bilo kojoj službi u kraljevstvu ili republici poput administrativnih dužnosti ministra države, sudskih dužnosti suca, i tako dalje; već pod tim dužnostima mi mislimo na one koje svatko vrši bez obzira koji bio njegov položaj. One nisu diktirane njegovom službom, niti službenom voljom; i prema tome su one vršene iz principa dobročinstva od strane onih koji su u dobročinstvu; ali u drugu ruku, iz ni jednog takvog principa od strane onih koji nisu u dobročinstvu.

430. Javne dužnosti dobročinstva su posebice porezi i takse i ove se ne smiju pobrkati sa dužnostima službe. Porezi i takse se plaćaju u drugačijem duhu od strane onih koji su duhovni i od strane onih koji su samo prirodni. Oni koji su duhovni ih plaćaju sa dobrom voljom, pošto se oni skupljaju za očuvanje i zaštitu njihove zemlje i Crkve, i također da bi se platila njihova administracija koju vrše službenici i lideri, čije plaće i stipendije moraju biti isplaćene iz javnih fondova. Prema tome, oni koji se prema svojoj zemlji i Crkvi odnose kao prema bližnjemu plaćaju takve dugove dobrovoljno i radosno, smatrajući nepravednim/grešnim bilo napraviti lažni povrat novaca bilo izbjeći plaćanje; dok oni koji svoju zemlju i Crkvu ne smatraju za bližnjega iste plaćaju nevoljko, i bez radovanja; i kadgod imaju mogućnost oni varaju sakupljače i uskraćuju plaćanje. Takve osobe smatraju svoje vlastite rođake i rod za bližnjega.

431. Domaće dužnosti dobročinstva su one muža prema njegovoj ženi, i žene prema njezinom mužu; oca i majke prema njihovoj djeci, i djece njihovim roditeljima; također gospodara i gospodarice prema njihovim slugama, i slugu prema njihovom gospodaru i gospodarici. Dužnosti koje se tiču obrazovanja djece i vođenja domaćinstva su toliko mnogobrojne da bi bila potrebna cijela knjiga da bi se nabrojile. Svaki čovjek je vođen ka vršenju ovih dužnosti iz ljubavi koja je drugačija od one koja ga pokreće u njegovom svakodnevnom zaposlenju. Dužnosti muža prema njegovoj ženi, i žene prema njezinom mužu su iz i u skladu sa bračnom ljubavlju; one oca i majke prema njihovoj djeci su iz ljubavi koja je usađena u svakog, koja se naziva rodteljskom ljubavlju; a one djece prema njihovim roditeljima iz i u skladu sa drugom ljubavlju, blisko povezanom sa poslušnošću iz principa dužnosti. Dužnosti gospodara i gospodarice njihovim slugama imaju dijela u autoritativnoj ljubavi, koja varira u skladu sa stanjem svačijeg uma.

[2]        Bračna ljubav, međutim, i ljubav prema djeci zajedno sa njihovim dužnostima i njihovim vršenjem, nisu produktivne za ljubav prema bližnjemu, poput vršenja dužnosti koje pripadaju čovjekovom zaposlenju, jer roditeljska ljubav je na isti način prisutna u opakima i u dobrima. Zaista, ponekad je snažnija u opakih; i također se može pronaći među zvijerima i pticama, u kojih se nikakav princip dobročinstva ne može razviti. Stvar je općeg znanja da ona postoji u medvjeda, tigrova i zmija baš kao i u ovaca i koza, i kod sova baš kao i kod golubica.

[3]        Sljedeću stvar treba posebice napomenuti što se tiče dužnosti roditelja prema njihovoj djeci. Iznutra postoji razlika kod onih koji su u dobročinstvu i kod onih koji nisu, iako se izvani dužnosti pričinjavaju istima. Oni koji su u dobročinstvu sjedinjuju svoju ljubav sa ljubavlju prema bližnjemu i sa ljubavlju prema Bogu, i ljube svoju djecu zbog njihove moralnosti, njihovih vrlina, njihove gorljivosti, i talenata za javne službe. Kod onih, međutim, koji nisu u dobročinstvu nema takve unije dobročinstva sa roditeljskom ljubavlju; tako da mnogi od njih ljube opaku, nemoralnu i podmuklu djecu više od one koja su dobra, moralna i razborita, i tako onu koja je beskorisna za javnost više nego onu koja je korisna.

432. Privatne dužnosti dobročinstva su takođe mnogobrojne, i uključuju isplate plaća radnicima, plaćanja kamata, ispunjavanje ugovora, držanje obaveza, i drugih transakcija slične prirode od kojih su neke dužnosti bazirane na zakonu statuta, neke na civilnom zakonu, a neke na moralnom zakonu. Ove dužnosti se također vrše iz različitih motiva od strane onih koji su u dobročinstvu i onih koji nisu. Oni koji su u dobročinstvu ih vrše pravedno i vjerno; jer kao što se može vidjeti gore u br. 422, zakon dobročinstva zahtjeva da čovjek treba djelovati pravedno i vjerno sa svima onima sa kojima može imati bilo kakve poslove: ali iste dužnosti se vrše na potpuno drugi način od strane onih koji nisu u dobročinstvu.

XI. REKREACIJE DOBROČINSTVA SU OBJEDI, VEČERE, I SOCIJALNA OKUPLJANJA.

433. Svima je poznato kako su objedi i večere uobičajeni i kako se daju u različite svrhe. Oni se daju od strane mnogih za njihove prijatelje i rođake, za promidžbu veselja, u cilju davanja mita ili primanja nagrade, ili kao nagovor za pristupanje određenoj stranci. Među velikašima su oni dani kao znak počasti, a u kraljevskim palačama za prikazivanje carske raskoši. Ali objedi i večere dobročinstva su dani jedino od strane onih koji su u međusobnoj ljubavi utemeljenoj u sličnoj vjeri. Iz tog razloga su objedi i večere bili utemeljene među Kršćanima primitivne Crkve. Oni su se od strane njih nazivale gozbama, i držale su se da bi se mogli međusobno naći u iskrenoj radosti i prijateljskoj uniji. Njihove večere su simbolizirale asocijacije i unije u prvom stanju uspostavljanja Crkve, jer večer, kada su se ove održavale, je imala to značenje. Objedi u drugu ruku simboliziraju isto u drugom stanju Crkve, jer ovo stanje je bilo predstavljeno sa jutrom i danom. Za stolom su oni razgovarali o različitim temama, domaćim i civilnim, ali posebice o onima koje su se ticale Crkve; i kako su ove bile gozbe dobročinstva njihovi razgovori, bez obzira o kojoj temi, su bili ispunjeni sa radošću i veseljem dobročinstva.

            Duhovna sfera koja je prevladavala u takvim prilikama je bila ona ljubavi prema Gospodu i ljubavi prema bližnjemu. To je bodrilo njihov um, omekšavalo ton njihova govora, i među njima širilo generalni osjećaj srdačnosti. Jer od svakoga tamo je zračila duhovna sfera koja je nastajala iz osjećaja njegove ljubavi i prateće misli, koja unutarnje afektira one u njegovom društvu, posebice na gozbama: ova sfera zrači iz obadvoje, i iz lica i disanja. Zbog toga što objedi i večere, ili gozbe, predstavljaju takva združivanja umova su oni tako često spominjani u Riječi, pošto je to njihovo značenje u duhovnom smislu. To je također u najuzvišenijem smislu bilo naznačeno sa Pashalnom Večerom među Djecom Izraela, i također sa gozbama na drugim njihovim festivalima, i njihovom zajedničkom blagovanju prinosa u šatoru. Samo sjedinjenje prilikom toga je bilo reprezentirano sa prelamanjem kruha i njegovim dijeljenjem, te pijenjem iz istog vrča i njegovim predavanjem drugoj osobi.

434. Susreti u svrhu socijalna općenja su se u primitivnoj Crkvi održavali među onima koji su sebe nazivali braćom u Kristu. To su bili susreti dobročinstva, pošto je tamo bilo duhovno bratstvo. Ovo socijalno okupljanje je nadalje služilo da bi pružilo utjehu u nedaćama Crkve, da bi se izrazila radost zbog njezinog povećanja, i također kao rekreacija uma nakon studiranja i napora, i kao mogućnost za razgovore o različitim temama; i pošto su svi ti tekli iz duhovne ljubavi kao iz fontane, oni su bili racionalni i moralni iz njihovog duhovnog izvora.

            U današnje vrijeme socijalna okupljanja prijatelja nemaju kao krajnji cilj drugo do užitke razgovora, intelektualno veselje posredstvom izmjene ideja, i posljedičnog proširenja uma, te izražavanje prikrivenih misli, i tako osvježenje tjelesnih osjetila i njihovu revitalizaciju do željene snage. Socijalna okupljanja dobročinstva, međutim, više ne postoje; jer Gospod kaže:

‘kako će na kraju perioda, to jest, na kraju Crkve ‘nepravednost porasti, a dobročinstvo se ohladiti.’             Matej 24:12

To je zato što Crkva nije priznala Gospoda Boga Spasitelja za Boga neba i zemlje, i nije direktno pristupala Njemu od Kojeg jedinog pravo dobročinstvo proizlazi i ulazi u njezine pripadnike pomoću upliva. Ali socijalno druženje koje podbaci ujediniti umove putem prijateljstva sličnog dobročinstvu, je samo himba prijateljstva, pošto se sastoji od obmanjujućih ovjera/znakova uzajamne ljubavi, i zavodljivih insinuacija koje za cilj imaju iskoristiti dobrotu drugih, popraćenih prepuštanjem tjelesnim užicima, posebice onih seznualne prirode. Umiljavanjima poput takvih drugi ljudi su odnešeni poput broda kojem su puna jedra ispunjena pogodnim strujama, dok ulizice i licemjeri stoje na krmi i kontroliraju kormilo.

XII. PRVA STVAR DOBROČINSTVA SE SASTOJI U OTKLANJANJU ZALA, A DRUGA STVAR U VRŠENJU DOBRIH AKCIJA KOJE SU OD KORISTI BLIŽNJEMU.

435. U doktrini o dobročinstvu glavno mjesto drži ova postavka, da je prva stvar bližnjemu ne činiti zlo, a druga, činiti mu dobro. Ova postavka/dogma je poput vrata doktrini dobročinstva. Opće je poznato da je zlo čvrsto utemeljeno u volji svakog čovjeka od njegovog rođenja; i pošto je svo zlo usmjereno protiv ljudi bili oni blizu ili daleko, baš kao i protiv zajednice i zemlje kao cjeline, slijedi kako je nasljedno zlo usmjereno protiv bližnjega u bilo kojem stupnju. Čovjek može vidjeti putem svoga razuma samo da ukoliko usađeno zlo u njegovoj volji nije otklonjeno, ono prlja dobro koje čini sa zlom; jer zlo leži unutar dobra poput oraha u njegovoj ljusci, ili koštane srži u kosti. Premda što čovjek onda čini ima privid dobra, ipak iznutra to nije tako, jer ono je poput prekrasne ljuske koja sadržava orah kojeg su pojeli crvi, ili poput bijelog badema koji je iznutra gnjio, sa njegovim pokvarenim žilicama koje se protežu sve do površine.

[2]        Željeti zlo i činiti dobro su protivni u njihovoj prirodi, pošto je zlo utemeljeno u mržnji prema bližnjemu a dobro u ljubavi prema njemu; ili drugim riječima, zlo je neprijatelj bližnjega a dobro je njegov prijatelj. Ovo dvoje ne mogu postojati u jednom te istom umu, to jest, zlo u unutarnjem čovjeku a dobro u vanjskome; jer onda bi dobro u vanjskome bilo poput rane površinski izliječene, ali iznutra zatrovane. Čovjek je u takvom slučaju poput stabla sa trulim korijenom, koje prozvodi plodove koji izvani izgledaju finog okusa i dobri za jelo, ali su iznutra gnjili i beskorisni; ili poput izglancanih i prekrasno obojanih komada troske, koji se prodaju za dragocjeno kamenje; drugim riječima, oni su poput jaja sove za koje je čovjek potstaknut povjerovati kako su jaja golubice.

[3]        Svatko treba znati kako dobro koje čovjek čini u tijelu proizlazi iz njegovog duha, ili unutarnjeg čovjeka, jer ovaj je njegov duh koji živi nakon smrti. kada, prema tome, čovjek odloži tijelo koje sačinjava njegovog unutarnjeg čovjeka, onda, u onoj mjeri u kojoj je on u zlu, on u njemu uživa, i mrzi dobro kao nešto što šteti njegovom životu.

[4]        Da čovjek ne može činiti dobro koje je uistinu takvo prije nego se zlo otkloni, Gospod naučava na mnogim mjestima:

‘Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako nevaljalo stablo ne može dati dobrih plodova.’  Matej 7:16-18.

‘Jao vama, pismoznanci i Farizeji!… jer vi čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe.  Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše i zdjele da im i vanjština bude čista.’ Matej 23:25, 26.

I u Izaiji:

‘Operite se… uklonite djela opaka… prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite… Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.’  Izaija 1:16-18.

436. Ovo se nadalje može ilustrirati putem sljedećih poredbi. Nitko ne može posjetiti čovjeka koji drži leoparda i panteru u svojoj sobi, i koji živi sa njima u sigurnosti pošto ih hrani, sve dok te divlje zvijeri nisu sklonjene. Koja osoba, pozvana za stol kralja i kraljice, ne umiva svoje lice i ruke prije nego sebe predstavi?! Tko ne pročišćava metalnu rudu u vatri, odvajajući otpatke, prije nego dobije čisto zlato i srebro? Koji farmer ne odvaja kukolj od žita prije nego ga pospremi u svoju žitnicu? Tko ne otklanja nečistoće iz sirove hrane kuhanjem da bi ju učinio jestivom prije nego ju iznese za svoj stol? Tko ne otresa insekte sa stabla u svome vrtu, da bi spriječio da lišće ne bude pojedeno i plodovi uništeni? Da li itko ljubi i namjerava oženiti djevojku zaraženu sa bolešću, i prekrivenu sa bubuljicama i flekama, ma koliko ona mogla našminkati svoje lice, elegantno se obući, te njezinim šarmatnim razgovorom težiti k prakticiranju ljubavne zavodljivosti.

            Čovjek treba sebe pročistiti od zala. Inače bi on bio poput sluge čije su lice i odjeća prekriveni sa pepelom i prljavštinom, koji bi otišao do svoga gospodara i rekao, ‘Gospodaru, operi me.’ zar mu njegov gospodar ne bi rekao, ‘Ti glupavi slugo, kako to misliš? Vidi, tu imaš vodu, sapun i ručnik; zar nemaš svoje vlastite ruke i snagu koristiti se sa njima? Operi se sam.’ I Gospod Bog će zasigurno reći, ‘Vi od Mene imate sredstva pročišćavanja, i također volju i sposobnosti. Prema tome, iskoristite ove Moje darove i talente kao vaše vlastite, i biti ćete pročišćeni.’

437. Vjeruje se u današnje vrijeme kako se dobročinstvo sastoji jednostavno od činjenja dobra, i da onda čovjek ne čini zlo; posljedično tome da je prva stvar dobročinstva činiti dobro, a druga, ne činiti zlo. Slučaj je, međutim, sasvim obrnut; prva stvar dobročinstva je otkloniti zlo, a druga, činiti dobro. Jer univerzalni je zakon u duhovnom svijetu, a otud također i u prirodnome, da ukoliko čovjek ne želi zlo, on želi ono što je dobro. Stoga ukoliko se on okrene od pakla, odakle se svo zlo uzdiže, on se okreće prema nebu, odakle se svo dobro spušta; i, prema tome, ukoliko itko odbaci vraga, on je prihvaćen od strane Gospoda. Nitko ne može stajati između Boga i vraga i, okrećući svoju glavu tamo i amo, moliti obadvojici istovremeno. Oni koji to pokušavaju su oni na koje se odnose ove riječi Gospodnje:

‘Znam  tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć!  Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.’  Otkrovenje 3:15, 16.

Jedan oficir ne može galopirati sa svojim trupama između dvije vojske i biti na strani obadvije; niti itko može bližnjemu namjeravati zlo i istovremeno dobro. Jer onda zlo čuči u dobru; a iako se skriveno zlo ne pojavljuje u samim akcijama, ipak ono sebe očituje u mnogim pojedinostima, ako ih čovjek pažljivo ispita. Gospod kaže:

‘Ni jedan sluga ne može služiti dva gospodara… Ne možete služiti Boga i mamona.’  Luka 16:13.

438. Nitko, međutim, svojom vlastitom sposobnošću i snagom ne može sebe pročistiti od zala, a ipak to ne može biti ostvareno bez čovjekove sposobnosti i snage, koji su korišteni kao da su njegovi vlastiti. Ukoliko ovi nisu bili kao njegovi vlastiti nitko se ne bi bio u stanju boriti protiv tijela i njegovih požuda, što se, usprkos tome, zahtjeva od svih; zaista, on nikad ne bi razmišljao o takvoj borbi, i tako bi svoj um prepustio svakojakim zlima, i bio bi zadržavan od njihovog stvarnog izvršenja jedino svjetovnim zakonima i njihovim kaznama. On bi tako iznutra bio poput tigra, leoparda, ili zmije, životinja koje ne reflektiraju o njihovim okrutnostima nanešenim zadovoljavanjem njihovih požuda. Jasno je onda, da se čovjek, kako ga iznad zvijeri izdiže to što je obdaren sa razumom, treba oduprijeti zlima sposobnošću i snagom koja mu je dana od strane Gospoda, koja se u svakom smislu priviđa kao njegova vlastita. Ovaj privid Gospod komunicira svakom čovjeku, u svrhu regeneracije, pripisivanja, sjedinjenja i spasenja.

XIII. PRI VRŠENJU DOBROČINSTVA, ČOVJEK NE PRIPISUJE ZASLUGU DJELIMA SVE DOK VJERUJE DA JE SVO DOBRO OD GOSPODA.

439. Za ljude je štetno pripisati zaslugu djelima koja su učinjena u svrhu spasenja; jer u tome leži skriveno mnogo zala kojih je počinitelj nesvjestan. Ova skrivena zla su: negiranje Božjeg upliva i djelovanja u čovjeku; povjerenje u svoju vlastitu sposobnost u stvarima koje se tiču spasenja; vjera u sebe samoga a ne u Boga; samo-opravdavanje; vjera u spasenje putem čovjekove vlastite snage; omalovažavanje Božanske milosti i milosrdnosti; odbacivanje ponovnog formiranja i regeneracije pomoću Božanskih sredstava; posebice ponižavanje zasluge i pravednosti Gospoda Boga Spasitelja, koju takvi ljudi pripisuju sebi; pored toga neprestano očekivanje nagrade, što je kod njih prvi i posljednji cilj kojeg imaju u vidu. Postoji također gušenje i gašenje ljubavi spram Gospoda i ljubavi prema bližnjemu; potpuno neznanje u svezi užitaka nebeske ljubavi koja je oslobođena bilo kakve ideje o zasluzi, i nemogućnost percipiranja iste, jedinu ljubav koju iskušavaju je ljubav prema sebi.

            Oni koji na prvo mjesto postavljaju nagradu a spasenje na drugo, i koji tako na spasenje obraćaju pažnju zbog nagrade, izvrću red stvari i uranjaju unutarnje stvari uma u njihov vlastiti proprium, i u tijelu ih onečišćuju sa požudama tijela. To je razlog zašto dobro koje uzima u obzir zaslugu ima pred očima anđela boju korozije, a ono koje ne uzima u obzir zaslugu ljubičastu boju. Da se dobro ne smije činiti sa idejom o nagradi, Gospod naučava u Luki:

‘Ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje?… Nego, ljubite neprijatelje svoje, i činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu; i bit će vam plaća velika, i bit ćete djeca Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima.’  Luka 6:32-35.

a da čovjek ne može činiti dobro koje je u sebi dobro, osim od Gospoda, On naučava u Ivanu:

‘Ostanite u Meni i Ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u Meni… jer bez mene ne možete učiniti ništa.’   Ivan 15:4, 5.

I na drugom mjestu:

‘Čovjek ne može primiti ništa ako mu nije dano s neba.’  Ivan 3:27.

440. Međutim, misliti kako čovjek ide u nebo, i da dobro treba biti učinjeno iz tog razloga, nije gledati u nagradu kao krajnji cilj, i polagati zaslugu u djela. Jer čak oni koji vole bližnjega kao sebe same, i Boga iznad svih stvari, razmišljaju na taj način. To oni čine iz vjerovanja u riječi Gospodnje:

Da će njihova nagrada na nebu biti velika, Matej 5:11, 12; 6:1; 10:41, 42; Luka 6:23, 35; 14:12, 13, 14; Ivan 4:36; da će oni koji su činili dobro baštiniti kraljevstvo koje im je pripremljeno od početka svijeta, Matej 25:34; da će svaki čovjek biti nagrađen prema svojim djelima, Matej 16:27; Ivan 5:29; Otkrovenje 14:13; 20:12, 13; Jeremija 25:14; 32:19; Hošea 4:9; Zaharija 1:6; i na drugim mjestima.

Takve osobe ne polažu svoje povjerenje u nikakvu nagradu na račun njihove zasluge; već imaju vjerovanje u obećanje iz milosti. Kod njih je užitak činjenja dobra bližnjemu nagrada, a to je užitak anđela na nebu; jer to je duhovni užitak, i vječni, i beskrajno prevazilazi svaki prirodni užitak. Oni koji su u uživanju ovog užitka nemaju želje čuti o zasluzi, jer njihova je radost u činjenju, i oni pronalaze istinsko blaženstvo u tome; i žalosni su ako bi se vjerovalo kako djeluju poradi nagrade. Oni su poput onih koji čine dobro njihovim prijateljima prijateljstva radi; bratu, zato što je brat; ženi i djeci, zato jer su žena i djeca; njihovoj zemlji, poradi same zemlje; i tako oni djeluju iz prijateljstva i ljubavi. Kada te osobe koje vrše takva uslužna djela izjavljuju da njihove akcije nisu ponukane vlastitim interesom već interesom drugih, njihove riječi su uvjerljive.

441. Stvar je sasvim drugačija u slučaju onih koji u onome što čine promatraju nagradu kao sam krajnji cilj. Oni naliče onima koji prijateljstva sklapaju zbog zarade; i koji također daju darove, vrše službe, i pružaju dokaze naizgled iskrene i srdačne ljubavi. Ipak kada su razočarani u njihovim očekivanjima, oni se okreću, odbacuju dužnosti prijateljstva, i pridružuju se neprijateljima te mrziteljima svojih prijašnjih prijatelja. Oni su poput njegovateljica, koje hrane nedonoščad samo zbog plaće, i koje ih ljube i miluju pred njihovim roditeljima. Kada se, međutim, njihova vlastita dnevnica i honorar ne pokažu tako izdašnim kao što su mogli željeti, oni zanemaruju nedonoščad, i tretiraju ih grubo, čak ih tuku i smiju se njihovim suzama.

[2]        Oni su, štoviše, poput onih koji svoju zemlju promatraju iz ljubavi prema sebi i svijetu, i koji izjavljuju kako su spremni za nju dati svo svoje bogatstvo i sâm život. Ipak ako ne prime počasti i bogatstva kao nagrade, oni kleveću svoju zemlju, i pridružuju se njezinim neprijateljima. Oni su također poput pastira koji hrane njihove ovce jedino za najamninu; a ako svoje plaće ne prime kada smatraju kako bi trebali, koriste svoj štap da bi stado otjerali u divljinu. Nalik ovima su oni svećenici koji vrše svoje svećeničke dužnosti samo zbog prihoda koji im ide uz njih; oni sasvim jasno ne mare ni najmanje za spasenje duša koje su im dane na povjerenje.

[3]        Slučaj je isti sa onim magistratima koji gledaju samo na počasti i nagrade koje idu uz njihove službe. Kada čine dobro to nije poradi javne dobrobiti, već jedino zbog sebičnih i svjetovnih zadovoljavanja, koje oni smatraju za jedino dobro.

            Isto se može reći o svima drugima koji su utemeljeni u sebičnoj i svjetovnoj ljubavi; jer krajnji cilj kojeg imaju u vidu je njima od najviše važnosti, a posredni uzroci koji su nužni (ili ‘pomoćna razmatranja nužna’) za pravilno vršenje njihove službe, ako ne promiču taj krajnji cilj, su potpuno zanemarena.

[4]        Isto važi za one koji zahtjevaju nagradu na temelju zasluge u stvarima od spasenja; nakon smrti oni sa velikom sigurnošću zajtjevaju prihvaćanje u nebo. Kada je, međutim, bilo utvrđeno da nemaju ljubav spram Boga i ništa od ljubavi spram bližnjega, oni su poslati onima koji daju instrukcije u dobročinstvu i vjeri. Ako odbiju to poučavanje, oni su pomaknuti u društvo osoba poput njih samih, među kojima su neki ljuti na Boga pošto ne primaju njihove nagrade, i koji nazivaju vjeru proizvodom razuma. U Riječi su ti naznačeni sa najamnicima kojima su bile dodijeljene najservilnije službe u Hramskim dvorima. Na udaljenosti oni izgledaju kao drvosječe.

442. Treba biti jasno shvaćeno kako su dobročinstvo i vjera u Gospoda blisko ujedinjeni, tako da priroda dobročinstva ovisi o onoj vjere. Da ‘Gospod, dobročinstvo i vjera čine jedno, poput života, volje i razumijevanja; i ako su razdvojeni, svaki biva uništen poput bisera pretvorenog u prah,’ se može vidjeti iznad u br. 362 i brojevima koji slijede; a da su ‘Dobročinstvo i vjera zajedno u dobrim djelima,’ u br. 373-377. Slijedi, prema tome, da priroda dobročinstva ovisi o onoj od vjere, i da priroda djela ovisi o onoj vjere i dobročinstva zajedno. Dakle, ako čovjek vjeruje kako je sve dobro koje čini kao od sebe samog od Gospoda, onda je on instrumentalni uzrok dobra, a Gospod principjelni uzrok. Ova dva uzroka izgledaju istoznačna čovjeku, dok je ipak principjelni uzrok sve u svemu od instrumentalnog. Slijedi da, ako čovjek vjeruje kako je svo dobro, koje je u sebi dobro, od Gospoda, on neće polagati zasluge u djela; i u onoj mjeri u kojoj ovo vjerovanje postane u njemu sve savršenije, obmana u vezi sa zaslugom je otklonjena od strane Gospoda. Čovjek u ovom stanju vrši nebrojena djela dobročinstva bez ikakvog straha od nametanja zasluge, i konačno ulazi u duhovni užitak dobročinstva; i onda odbacuje ideju o zasluzi kao nešto što škodi njegovom životu. Ova ideja je lako otklonjena od strane Gospoda od onih koji habitualno prakticiraju dobročinstvo tako što djeluju pravedno i vjerno u službi, poslu ili zaposlenju u kojem su angažirani, u skladu sa onime što je bilo rečeno iznad u br. 422-424. Teško je, međutim, otkloniti ideju o zasluzi od onih koji vjeruju kako se dobročinstvo stiče davanjem milodara i pomaganjem onima koji su u nevolji; jer pri vršenju tih djela oni najprije otvoreno, a zatim pritajeno, žude za nagradom i traže zaslugu.

XIV. MORALNI ŽIVOT, KADA JE ISTOVREMENO DUHOVAN, JE DOBROČINSTVO.

443.  Svatko je od roditelja i učitelja podučen živjeti moralno, to jest, igrati ulogu dobrog građanina, i djelovati pošteno. Poštenje se odnosi na različite vrline, koje su njezine bitnosti. On uči tim bitnostima dati vanjski izražaj u onome što se naziva ljubaznost/uslužnost života; i kako stari, kako ovima dodati racionalnost, i tako usavršiti svoj moralni karakter. Jer moralni život u djece je samo prirodan dok ona ne pristupe periodu mladosti, i onda postaje više racionalan. Onaj koji pažljivo razmotri stvar može vidjeti kako je moralni život isto što i život dobročinstva; a da se ovo sastoji u tome da čovjek djeluje ispravno prema bližnjemu, i u tome da tako regulira svoj život da ovaj ne bude zaražen zlima. Da je to tako slijedi iz onog što je bilo ukazano iznad u br. 435-438. Međutim, u prvom periodu čovjekovog života, moralni život je život dobročinstva u stvarima koje su najzivanjskije; on je jedino njegova vanjština i više površinski dio, a ne njegova unutrašnjost.

[2]        Postoje četiri perioda života kroz kojeg čovjek prolazi od djetinstva do svoje starosti. U prvom, on djeluje pod rukovodstvom drugih, u skladu sa njihovim instrukcijama; u drugom, on djeluje od sebe samoga, pod vodstvom razumijevanja; u trećem, volja djeluje na razumijevanje, a razumijevanje modificira volju; a u četvrtom, on djeluje iz odlučnog uvjerenja i svrhe. Ove su faze u životu čovjekovog duha, ali one nisu iste za tijelo; jer ovo može djelovati moralno i govoriti racionalno dok duh može željeti i misliti tome nasuprot. Da je to slučaj sa prirodnim čovjekom je sasvim jasno na primjeru simulanata, laskavaca, lažljivaca, licemjera, koji očigledno uživaju u njihovom dvostrukom umu, ili umu koji je podijeljen na dva neskladna uma. Drugačije je sa onima koji žele što je dobro i razmišljaju racionalno; i koji posljedično tome čine što je dobro i govore racionalno. Ovi su u Riječi naznačeni sa ‘priprostima u duhu’, a opisani su tako pošto nisu dvostrukog uma.

[3]        Otud se može vidjeti što točno označavaju vanjski i unutarnji čovjek. Nitko iz moralnosti vanjskog čovjeka ne može formirati zaključak što se tiče moralnosti unutarnjeg čovjeka, pošto ovaj može biti sasvim različit. On sebe može sakrivati kao što kornjača skriva svoju glavu u svojem oklopu, ili poput zmije svoju glavu u svojem klupku. Takav takozvani moralan čovjek je poput plačkaša u gradu i u šumi, koji se ponaša kao moralan čovjek u gradu, ali kao pljačkaš u šumi. Drugačije je sa onima koji su moralni iznutra, ili s obzirom na duh, koji su to postali kroz regeneraciju od strane Gospoda. Ovi su naznačeni kao duhovno moralni.

444. Moralan život, kada je istovremeno duhovan, je život dobročinstva, pošto su prakse moralnog života i dobročinstva iste. Jer dobročinstvo se sastoji u tome da se bližnjemu želi dobro i, iz dobre volje, da mu se čini dobro; a isto vrijedi i za moralni život. Duhovni zakon je izražen u ovom zakonu Gospodnjem:

‘Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.’ Matej 7:12

To je također univerzalni zakon moralnog života. Ali da bi se ponovno nabrojila sva djela dobročinstva, i usporedila sa onima moralnog života bile bi potrebne mnoge stranice. Neka šest zapovijedi druge ploče Dekaloga služe kao ilustracija. Očigledno je svakome da su ove pravila moralnog života; a da one također obuhvaćaju sve stvari koje se tiču ljubavi prema bližnjemu se može vidjeti iznad u br. 329-331. Da dobročinstvo ispunjava sve te zapovijedi je očigledno iz ovih Pavlovih riječi:

‘Jedni druge ljubite.  Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon.  Uistinu: Ne čini  preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne poželi! i ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega  kao sebe samoga.  Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina  dakle Zakona jest ljubav.’ Rimljanima 13:8-10.

Onaj koji razmišlja iz vanjskog čovjeka ne može nego se čuditi da je sedam zapovijedi druge ploče Dekaloga bilo proglašeno na tako čudesan način od strane Jehove na Planini Sinajskoj, kada su pak one bile pravila zakona civilne pravde u svim kraljevstvima diljem svijeta, i posljedično i u Egiptu također, odakle su Djeca Izraela nedavno pristigla; jer bez ovih pravila ni jedno kraljevstvo ne može opstati. One su bile proglašene od strane Jehove, i zapisane na pločama od kamena Njegovim prstom, kako bi mogle biti pravila ne samo civilne zajednice, i time prirodnog moralnog života, već također i pravila nebeske zajednice, i tako duhovnog moralnog života. Tako da bi djelovati protivno njima bilo ne samo djelovati protiv ljudi, već također i protiv Boga.

445. Ako se moralni život razmotri u njegovoj suštini, vidjet će se kako se slaže i sa ljudskim i sa Božanskim zakonom. Prema tome, onaj koji živi u skladu sa ova dva zakona kombinirana u jedno, je uistinu moralan čovjek, i njegov život je dobročinstvo. Svatko, ako to hoće, može shvatiti istinsku prirodu dobročinstva iz života koji je vanjski moralan. Ako je vanjski moralan život, takav kakav je u aferama prirodnog života, prenešen u unutarnjeg čovjeka, tako da u volji i misli unutarnjeg čovjeka život naliči i potvrđuje djelovanja vanjskog čovjeka, vi ćete onda vidjeti dobročinstvo uistinu ilustrirano.

XV. PRIJATELJSTVO LJUBAVI, SKLOPLJENO SA OSOBOM BEZ OBZIRA NA NJEZIN DUHOVNI KARAKTER, JE NAKON SMRTI ŠKODLJIVO.

446. Prijateljstvo ljubavi naznačava unutarnje prijateljstvo, koje je takvo da se, u slučaju kada se voli osoba, ne voli samo vanjski čovjek, već također i njegov unutarnji, bez obzira na stvarnu prirodu unutarnjeg čovjeka, ili duha; to jest, bez obzira na osjećaje njegovog uma. Ovi mogu biti inspririani ljubavlju prema bližnjemu, i ljubavlju prema Bogu, i time su sposobni za združivanje sa anđelima nebeskim; ili mogu nastati iz suprotnih ljubavi, i time su sposobni sa združivanje sa vragovima. Takvo prijateljstvo je sklopljeno od strane mnogih iz različitih razloga, i zbog različitih ciljeva. Ono je drugačije od onog vanjskog prijateljstva koje u obzir uzima samo čovjeka, i koje postoji zbog užitaka osobne privlačnosti kao i zbog različitih poslovnih razloga. Ovo se prijateljstvo može formirati sa bilo kime, čak sa klaunom koji zbija šale za stolom velikaša. Ovo se jednostavno naziva prijateljstvom, ali drugo, prijateljstvom ljubavi; jer samo prijateljstvo je prirodna unija, dok je ljubav duhovna unija.

447. Prijateljstvo utemeljeno u ljubavi bez diskriminacije može biti štetno nakon smrti, kako se može vidjeti iz stanja neba i pakla, i iz stanja čovjeka u odnosu na ove. Nebo je podijeljeno u nebrojene zajednice, u skladu sa svim različitostima osjećaja ljubavi dobra; dok je pakao podijeljen u skladu sa svim različitostima osjećaja ljubavi zla. Nakon smrti je čovjek, koji je sada duh, smjesta priljubljen, u skladu sa onime kaka je njegov život bio na svijetu, uz zajednicu gdje je njegova vladajuća ljubav; uz neku nebesku zajednicu, ako je svoju glavnu ljubav učinio ljubav prema Bogu i prema bližnjemu; i uz neku paklenu zajednicu, ako je svoju glavnu ljubav učinio ljubav prema sebi i svijetu. Odmah pri njegovom ulasku u duhovni svijet, što se događa prilikom smrti i predavanja prirodnoga tijela grobu, čovjek ulazi u stanje pripreme za zajednicu kojoj pripada. Ova priprema koja oduzima neko vrijeme, je ostvarena putem odbacivanja ljubavi koje nisu sukladne sa njegovom glavnom ljubavi. Stoga je tijekom toga vremena jedna osoba razdvojena od druge; prijatelji su razdvojeni od prijatelja, sluge od patrona, roditelji od njihove djece, i brat od brata; i svaki od njih ulazi u unutarnje sjedinjavanje sa sebi sličnima, sa kojima će zauvijek živjeti život koji je prikladan njegovom stanju i baš njegov vlastit. Na početku ove pripreme oni se nalaze zajedno i razgovaraju jedni sa drugima na prijateljski način, kao što su običavali činiti u svijetu; stupnjevito, međutim, i na način kojeg oni ne percipiraju, se ostvaruju razdvajanja.

448. Oni koji su sklopili prijateljstva utemeljena u ljubavi se ne mogu razdvojiti poput drugih na običan način, i biti sjedinjeni sa zajednicom koja korespondira njihovom životu, jer oni su unutarnje ujedinjeni duha što se tiče. Oni se ne mogu ni otrgnuti jedno od drugoga, jer su poput grana na drvetu sjedinjenih kalemljenjem; tako da kada je jedan sa njegovim unutrašnjostima na nebu, a drugi što se njegovih unutrašnjosti tiče u paklu, oni ostaju zajedno povezani poput ovce povezane sa vukom, ili guske sa lisicom, ili golubice sa sokolom; i onaj čije su unutrašnjosti u paklu dahće svoj pakleni utjecaj na onog čije su unutrašnjosti u nebu. Jer vrlo je dobro poznato na nebu kako se zla mogu inspirirati u dobra, ali ne dobra u zla, pošto je svatko od rođenja u zlu. Posljedica je da su unutrašnjosti dobrog, koji je na taj način čvrsto vezan uz opakog, zatvorene i obadva su bačena dolje u pakao, gdje dobri izuzetno teško pati. Nakon određenog vremena, međutim, su oni oslobođeni, i smjesta započinje njihova priprema za nebo.

            Bilo mi je dozvoljeno vidjeti takva združivanja, posebice među braćom ili rođacima, i također među patronima i slugama, i među mnogim velikim ljudima i njihovim laskavcima, koji su bili osobe suprotnih osjećaja i različitih priroda. Vidio sam ih zajedno, poput teladi sa leopardima, kako ljube jedni druge i zavetuju se na odanost njihovim ranijim prijateljstvima; i primjetio sam istovremeno kako su se dobri opijali užicima opakih. Oni su hodali ruku pod ruku i ulazili u pećine zajedno, gdje su se gomile opakih mogle vidjeti u njihovim užasnim oblicima, iako sebi samima, pomoću određene obmane, oni izgledaju vrlo lijepi. Nakon nešto vremena, međutim, čuo sam kako opaki uzvikuju od radosti, poput neprijatelja nad plijenom; i vidio sam druge žalosne scene. Bio sam obaviješten da su dobri, nakon njihova oslobađanja, pripremani za nebo putem procesa ponovnog formiranja, ali sa većom teškoćom od ostalih.

449. Sasvim je drugačije sa onima koji u drugome vole dobro, to jest, koji vole pravednost, sud, iskrenost, dobronamjernost utemeljenu u dobročinstvu, a posebice vjeru i ljubav prema Gospodu. Oni vole što je unutar čovjeka odvojeno od njegovih vanjskih kvaliteta; i ako ne percipiraju iste stvari u njemu nakon smrti, oni smjesta prekidaju prijateljstvo sa njime, i od strane Gospoda su združeni sa onima čije je dobro slično njihovom vlastitom. Može se dati primjedba da nitko ne može znati unutrašnjosti uma onih sa kojima se druži, ili ima odnose. To znanje, međutim, nije suštinski važno; čovjek se mora jedino čuvati od formiranja prijateljstva utemeljenog u ljubavi sa bilo kime bez diskriminacije. Samo vanjsko prijateljstvo, sklopljeno poradi različitih primjena, nije škodljivo.

XVI. POSTOJI LAŽNO DOBROČINSTVO, LICEMJERNO DOBROČINSTVO I MRTVO DOBROČINSTVO.

450. Ne može biti pravog, to jest, živog dobročinstva ukoliko ono ne čini jedno sa vjerom, i ukoliko obadvoje zajedno ne gledaju u Gospoda. Jer Gospod, dobročinstvo i vjera su tri bitnosti spasenja; i kada formiraju jedno, dobročinstvo je dobročinstvo, vjera je vjera, a Gospod je u njima i oni su u Gospodu, kako se može vidjeti iznad u br. 363-367, i 368-372. Kada, međutim, ovo troje nisu sjedinjeni, dobročinstvo je ili lažno, ili licemjerno ili mrtvo. U Kršćanskoj Crkvi je od samog njezinog prvog osnivanja bilo raznoraznih krivovjerja, i ona i dalje postoje u njoj; i u svakom od njih su ove tri bitnosti, Bog, dobročinstvo i vjera bile i jesu priznate, jer bez ovih ne može biti religije. Posebice je istinito za dobročinstvo da se može pripojiti bilo kojoj krivovjernoj vjeri, kao onoj Socinjana, Entuzijasta, Židova, i čak onoj idolopoklonika. Svi ovi za njega mogu vjerovati kako je dobročinstvo, pošto izgleda poput njega u njezinoj vanjskoj formi; ali priroda dobročinstva varira u skladu sa vjerom kojoj je pripojena ili sa kojom je sjedinjena, kao što se može vidjeti u poglavlju o Vjeri.

451. Svo dobročinstvo je lažno koje nije sjedinjeno sa vjerom u jednog Boga, u kojem je Božansko Trojstvo. Takvo je dobročinstvo današnje Crkve, čija vjera je u tri Osobe iste Božanstvenosti u uzastopnom redu, Oca, Sina i Duha Svetoga. Kako je ovo vjera u tri Osobe, od kojih je svaka samo-opstojni Bog, ona je time vjera u tri Boga. Ovoj vjeri se dobročinstvo može pripojiti, kao što je bilo učinjeno u slučaju njezinih privrženika, ali nikad ne može biti sjedinjeno; a dobročinstvo koje je jedino pripojeno vjeri je samo prirodno a ne duhovno, i posljedično tome je lažno.

            Isto je sa dobročinstvom mnogih drugih krivovjera, poput onih čije pristalice negiraju Božansko Trojstvo, i prema tome pristupaju jedino Bogu Ocu, ili Svetom Duhu jedino, ili obadvojici odvojeno od Boga Spasitelja. Dobročinstvo ne može biti sjedinjeno sa njihovom vjerom, a ako je sjedinjeno ili pripojeno, ono je lažno. Naziva se lažnim, pošto je poput nezakonitog djeteta, poput sina Hagarina i Abrahamova, koji je bio izbačen iz kuće, Postanak 21:9. Takvo dobročinstvo je poput ploda koji ne raste prirodno na stablu već je na njega bio pričvršćen umjetnim putem; ili poput kočije za koju su konji bili pripojeni jedino uzdama u rukama vozača, tako da kada se zapute oni ga povlače sa sjedišta a kočiju ostavljaju iza sebe. 

452. Dobročinstvo je licemjerno u onih koji se u javnom ili privatnom obožavanju priginju skoro do poda pred Bogom, privrženo mole duge molitve, imaju licemjerne izraze na licu i ljube raspela i kosti mrtvih ljudi. Ponekad kleče na grobljima, i tamo izgovaraju riječi svetog štovanja Boga; a ipak u njihovim srcima njihove misli pripadaju obožavanju vlastitog ja, a njihova žudnja je biti obožavan poput božanstava. Oni naliče onima koje je Gospod opisao ovim riječima:

‘Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili… Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima.’   Matej 6:2-5.

‘Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate  kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli… Jao vama… Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe… Jao vama… Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe.’   Matej 23:13, 15, 25.

‘Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj Me narod usnama časti, a srce mu je daleko od Mene.’    Marko 7:6.

‘Jao vama… licemjeri! Vi ste kao nezamjetljivi  grobovi po kojima ljudi ne znajući hode.’   Luka 11:44.

i na drugim mjestima. Takve osobe su poput mesa bez krvi, ili poput gavrana i papiga naučenih ponavljati riječi psalma, ili poput ptica naučenih pjevati melodiju svete himne; zvuk njihovog govora je poput zvuka frule hvatača ptica.

453. Dobročinstvo je mrtvo kod onih čija je vjera mrtva; jer priroda dobročinstva ovisi prirodi vjere; u poglavlju o Vjeri je bilo ukazano da oni čine jedno. Da je vjera mrtva kod onih koji su bez djela je očigledno iz Jakovljeve Poslanice 2:17, 20. Štoviše, vjera je mrtva kod onih koji ne vjeruju u Boga već u ljude, žive i mrtve, i koji obožavaju idole kao stvari koje su u njima samima svete, baš kao što su stari Pogani činili. Žrtve onih koji su u ovoj vjeri, koje oni prinose tako-zvanim čudotvornim kipovima, i koje oni smatraju za djela dobročinstva, su poput zlata i srebra postavljenog u pogrebne urne mrtvih; ili poput namočenog kruha danog Kerberu, ili vozarine plaćene Charonu zbog prijevoza preko Elizejskih polja. Ali dobročinstvo onih koji vjeruju kako nema Boga, i koji prirodu smatraju Bogom, nije niti lažno, niti licemjerno, niti mrtvo. To uopće nije dobročinstvo, pošto nije pripojeno nijednoj vjeri; i ne može se nazvati dobročinstvom, pošto je suštinska priroda dobročinstva izvedena iz vjere. Kada se promatra sa neba dobročinstvo takvih osoba je poput kruha napravljenog od pepela, ili kolača napravljenog od ribljih ljuski, ili voća napravljenog od voska.

XVII. PRIJATELJSTVO LJUBAVI MEĐU OPAKIMA JE UNUTARNJA MEĐUSOBNA MRŽNJA.

454. Bilo je ukazano iznad da svaki čovjek ima unutarnje i vanjsko, prijašnje se naziva unutarnjim čovjekom, a potonje vanjskim. Tome se može dodati da je unutarnji čovjek u duhovnom svijetu, a vanjski u prirodnom svijetu. Čovjek je tako bio stvoren da bi mogao biti združen sa duhovima i anđelima u njihovom svijetu, i posljedično da bi mogao razmišljati od pojedinosti do principa, i nakon smrti biti prebačen iz jednog svijeta u drugi, to jest, do duhovnog svijeta, čime se misli na obadvoje, i nebo i pakao. Pošto je, onda, unutarnji čovjek združen sa duhovima i anđelima u njihovom svijetu, a vanjski sa ljudima, očigledno je da čovjek može biti združen i sa duhovima pakla i sa anđelima nebeskim; ovom sposobnošću i silom čovjek se razlikuje od zvijeri. Suštinska čovjekova priroda je u skladu sa prirodom njegovog unutarnjeg a ne njegovog vanjskog čovjeka. Materijalno tijelo, sa kojim je duh obučen u prirodnom svijetu, je jedan dodatak u svrhu rađanja, i formiranja unutarnjeg čovjeka; jer unutarnji čovjek je formiran u prirodnom tijelu, kao stablo u zemlji, i sjeme u plodu. Daljnje pojedinosti u svezi sa unutarnjim i vanjskim čovjekom se mogu vidjeti gore u br. 401.

455. Što opak čovjek jest, a također što dobar čovjek jest, po pitanju njihova unutarnjeg čovjeka, se može vidjeti iz sljedećeg kratkog opisa pakla i raja; jer sa opakima je unutarnji čovjek združen sa vragovima u paklu, a sa dobrim, sa anđelima u nebu. Pakao se, iz prirode svojih požuda, prepušta užicima svake vrste zla, poput mržnje, osvete i ubojstva, pljačke i krađe, grdnje i huljenja, negiranja Boga i oskvrnuća Riječi. Oni leže skriveni u čovjekovim požudama, i o ovima on ne reflektira. U udovoljavanju ovim užicima oni plamte poput zapaljenih baklji, i to je ono što u Riječi naznačava paklena vatra. Ali užici neba su oni ljubavi spram bližnjega i ljubavi spram Boga.

[2]        Pošto su užici pakla suprotni onima nebeskim, postoji veliki posredni predio među njima u kojeg od gore putem upliva ulaze užici neba, a oni iz pakla od dolje. U sredini ovog posrednog predjela je čovjek, za vrijeme svoga života na svijetu, kako bi mogao biti u ravnovjesju i time slobodan okrenuti se ili prema nebu ili prema paklu. Ovaj prostor je ono na što se misli sa velikim bezdanom koji je postavljen između onih koji su na nebu i onih koji su u paklu, Luka 16:26.

[3]        Iz ovog se može jasno vidjeti priroda prijateljstva ljubavi koja postoji među opakima. U njihovom vanjskom čovjeku, ona prisvaja geste prijateljstva, imitira njezino ponašanje, i stavlja vanjski prikaz moralnosti, da bi promovirala njihove vlastite naume i pronašla mogućnost kako udovoljiti užicima njihovih vlastitih požuda, sa kojima je unutarnji čovjek zapaljen. Ništa osim straha od zakona i gubitka ugleda i života ne ograničava i kontrolira njihove akcije. Njihovo prijateljstvo je prema tome poput pauka prikrivenog u šećeru, otrovnice u komadu kruha, mladog krokodila u medenjaku, ili zmije u travi.

[4]        Takvo je prijateljstvo kojeg opaki formiraju sa bilo kime; ali prijateljstvo između onih koji su potvrđeni u zlu, poput lopova, razbojnika i gusara, je prijateljskog karaktera sve dok su kao jednim umom usmjereni ka pljački. Onda oni grle jedni drugoga poput braće i sebe zabavljaju sa gozbama, pjevanjem i plesom, dok kuju zavjeru kako uništiti druge. Ipak svaki od njih u svome srcu gleda na svoga druga kao na neprijatelja. Ovako isto prepredeni lopov gleda na svoga druga, i sukladno tome ga se boji. Očigledno je da među takvim osobama nema prijateljstva, već unutrašnja mržnja.

[5]        Svaki čovjek koji se nije otvoreno združio sa zločincima, i sudjelovao u pljačkama, nego koji je vodio moralni civilni život sa korisnim krajnjim ciljem u vidu, a ipak nije obuzdao požude unutarnjeg čovjeka, može vjerovati kako njegovo prijateljstvo nije poput ovog. Pa ipak je ono više ili manje ovakve prirode sa svima onima koji su odbacili vjeru i prezirali svete stvari Crkve, gledajući na njih kao na nešto što nije dizajnirano za njih već samo za obične ljude. Ovo mi je bilo dodijeljeno znati iz mnogih primjera u duhovnom svijetu. Sa nekima su užici paklene ljubavi ostali sakriveni poput vatre u tinajućim cjepanicama koje su i dalje prekrivene sa korom; sa nekima poput živog ugljena u pepelu; sa nekima poput voštanih baklji koje se zaplamte kada im se prinese svjetlo; a sa nekima opet na druge načine. Takvi su svi oni koji su iz njihovih srca prognali religijske stvari. Njihov unutrašnji čovjek je u paklu; i dok još žive u svijetu, i u neznanju su o njihovom stanju zbog privida moralnosti u njihovim vanjštinama, oni nikoga ne priznaju kao bližnjega osim sebe samih i svoje djece. Oni sve druge gledaju sa prezirom, nalikujući mačkama koje vrebaju ptice u njihovim gnijezdima, ili sa mržnjom, nalikujući vukovima koji traže pse da bi ih raščetvorili. Ove stvari su bile spomenute da bi se ukazalo što je dobročinstvo, u kontrastu sa njegovom suprotnošću.

XVIII. SJEDINJENJE LJUBAVI PREMA BOGU I LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU.

456.  Kao što je vrlo dobro poznato, Zakon proglašen sa Planine Sinajske je bio zapisan na dvije ploče, od kojih jedna obrađuje Boga a druga ostale ljude. U Mojsijevoj su ruci one bile jedna ploča, na desnoj strani koje je bilo zapisano što se odnosi prema Bogu, a na lijevoj što se odnosi prema ljudima; tako da kada su predstavljene ljudima da bi čitali, istovremeno su se mogli vidjeti zapisi na obje ploče. Tako je jedan dio bio u vidokrugu drugog, poput Jehove koji je govorio sa Mojsijem te Mojsija koji je govorio sa Jehovom, licem u lice, kako je zapisano. Ploče su bile na taj način ujedinjene da bi mogle reprezentirati sjedinjenje ljudi sa Bogom. Otud je zakon koji je bio zapisan na njima bio nazvan Savezom ili Svjedočanstvom; jer savez predstavlja sjedinjenje, a svjedočanstvo život u skladu sa uvjetima saveza.

            Ova unija dvije ploče ukazuje primjerom sjedinjenje ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Prva ploča uključuje sve stvari koje se odnose spram ljubavi prema Bogu. Ove su, prije svega, da čovjek treba priznati jednog Boga, Božanstvo Njegovog Ljudskog, i svetost Riječi; i da Ga treba obožavati posredstvom svetih stvari koje proizlaze iz Njega. Da su ovo sadržaji prve ploče se prikazuje od onog što je bilo rečeno u Poglavlju 5 u vezi s odredbama Dekaloga. Druga ploča uključuje sve stvari koje se odnose spram ljubavi prema bližnjemu. Njezinih prvih pet zapovijedi uključuju sve one stvari koje se odnose prema djelovanju, a koje se nazivaju djelima; a posljednje dvije uključuju one stvari koje se odnose prema volji, i time prema dobročinstvu kao njihovom izvoru; jer u tim dvjema zapovijedima je rečeno: ‘Ne žudi’, a kada čovjek ne žudi za onime što pripada bližnjemu, on onda spram njega ima dobru volju. Da deset zapovijedi Dekaloga sadrže sve stvari u svezi ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, se može vidjeti iznad u br. 329, 330, 331, gdje je također ukazano da postoji sjedinjenje obadvije ploče kod onih koji su u dobročinstvu.

457. Drugačije je sa onima koji samo obožavaju Boga i istovremeno ne prakticiraju dobra djela iz principa dobročinstva; ovi su poput osoba koje krše savez. Drugačije je opet u slučaju onih koji Boga dijele na tri, i obožavaju svakog od njih odvojeno; i također u slučaju onih koji ne pristupaju Bogu u Njegovom Ljudskom. Ti su oni koji:

‘ne ulaze na vrata, već se penju nekim drugim putem.’  Ivan 10:1-9.

Drugačije je također sa onima koji su sebe potvrdili u negiranju Gospodnjeg Ljudskog. U svim tim slučajevima nema sjedinjenja sa Bogom, i posljedično tome spasenja. Njihovo dobročinstvo nije nego lažno, koje ne sjedinjuje licem u lice, već postrani, ili odostraga.

[2]        Kako je sjedinjenje ostvareno će biti ukratko objašnjeno. Sa svakim čovjekom Bog putem upliva ulazi sa priznavanjem Njega u takvo znanje o Njemu kako čovjek posjeduje; i istovremeno On utječe sa uplivom Svoje vlastite ljubavi prema svim ljudima. Čovjek koji prima upliv jedino kako ulazi na prijašnji način a ne na potonji, prima ga u njegovo razumijevanje a ne u svoju volju; i on ostaje u svom znanju bez unutarnjeg priznavanja Boga. Njegovo stanje je poput onog vrta u zimu. U drugu ruku, čovjek koji prima obadvije vrste upliva, prima ga u svoju volju i otud u svoje razumijevanje, i posljedično tome u svoj cijeli um; i on ima unutarnje priznavanje, koje dodjeljuje život njegovom znanju o Bogu. Njegovo stanje je poput onog u vrta u proljeće.

[3]        Sjedinjenje je ostvareno posredstvom dobročinstva, pošto Bog voli svakog čovjeka; i kao što On ne može činiti dobro ikome neposredno, već jedino posredno kroz instrumentalnost ljudi, On prema tome inspirira ljude sa Svojom ljubavlju, kao što inspirira roditelje sa ljubavlju prema njihovoj djeci. Čovjek koji prima tu ljubav je sjedinjen sa Bogom, i on voli bližnjega iz ljubavi prema Bogu. Sa njime je ljubav prema Bogu iznutra unutar njegove ljubavi prema bližnjemu, usmerava obadvoje i njegovu volju i njegovu snagu. Pošto čovjek ne čini ništa dobro ukoliko mu ne izgleda kao da su snaga, volja i djelo od njega samoga, prema tome mu je ovaj privid podaren; i kada on čini dobro iz slobode kao od sebe samoga, ono mu je pripisano, i prihvaćeno kao međusoban činbenik pomoću kojeg je ostvareno sjedinjenje. To je jedan primjer kooperacije koja se događa između aktivnog i pasivnog, kada aktivno potstiče na aktivnost ono što je ranije bilo pasivno. Stoga je poput volje u akcijama, i misli u govoru, i duše koja djeluje iz najunutarnijeg na obadvoje. To je poput nastojanja u pokretu, i također poput plodnog principa u sjemenu koji djeluje iznutra na biljni sok pomoću kojeg stablo raste do davanja voća i stvaranja novog sjemenja. To je također poput svjetla u njegovom djelovanju na dragocjeno kamenje, koje se odražava u skladu sa teksturom njihovih dijelova, i stvara različite boje kao da pripadaju kamenju, dok u stvari one pripadaju svjetlu.

458. Iz ovog se može jasno vidjeti koja je priroda i izvorište sjedinjenja između ljubavi spram Boga i ljubavi prema bližnjemu. Ona nastaje iz upliva Božje ljubavi prema ljudima i njezinog primanja od strane čovjeka,  koja, zajedno sa njegovom kooperacijom u njezinom prakticiranju, sačinjava ljubav prema bližnjemu. Ukratko, sjedinjenje je opisano u ovim riječima Gospodnjim:

‘U taj dan ćete znati da sam Ja u Svome ocu, i vi u Meni, i Ja u vama.’  Ivan 14:20;

i također u ovim riječima:

‘Onaj koji ima Moje zapovijedi, i vrši ih, taj Me ljubi… I Ja ću voljeti njega, i objavit ću mu Se(be), i prebivati ću sa njime.’   Ivan 14:21, 23.

Sve zapovijedi Gospodnje se odnose spram ljubavi prema bližnjemu, i sastoje se od ove dvije generalne odredbe, ne činiti mu zlo, nego mu činiti dobro. Oni koji vrše ove odredbe ljube Boga, i Bog ljubi njih, u skladu sa tim riječima Gospodnjim; a pošto su ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu tako sjedinjeni onda, kako Ivan kaže:

‘Onaj koji vrši zapovijedi Isusa Krista prebiva u Njemu, i On u njemu.’  1 Ivanova 3:24.

‘Rekne li tko: Ljubim Boga, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.’   1 Ivanova 4:20, 21.

MEMORABILIJA.

459. Ovome iznad ću sada nadodati sljedeću memorabilija. Prvo iskustvo. Jednom sam na udaljenosti ugledao pet predavaonica, i svaka od njih je bila obasjana drugačijim svjetlom. Prva vatrenim svjetlom, druga žutim svjetlom, treća sjajnim bijelim svjetlom, četvrta svjetlom poput onog između podneva i večeri, a peta je bila jedva vidljiva, pošto se tako reći nalazila u večernjoj sjeni. Na cestama sam ugledao izvjesne osobe na konjskim leđima, neke u kočijama, a neke pak kako hodaju; dok su drugi u svojoj žurbi trčali prema prvoj predavaonici, koja je bila obasjana svjetlom vatrene boje. Kada sam ih ugledao zahvatila me snažna želja da i sam odem, i čujem o čemu se raspravljalo. Zato sam se brzo spremio, i pridružio onima koji su žurili do prve hale te zajedno s njima ušao. Unutra se nalazio veliki zbor, kojeg se jedan dio kretao na desno a dio na lijevo kako bi se posjedali na klupe koje su se protezale sve do zidova. Sprijeda sam ugledao nisku propovijedaonicu na kojoj je stajao jedan koji se ponašao kao predsjednik. U svojoj ruci je imao štap, na glavi kapu, te svečanu službenu odoru iste vatrene boje kao i hala.

[2]        Kada su svi bili okupljeni on reče: ‘Braćo, neka predmet današnje diskusije bude, Što je dobročinstvo? Vi bi svi mogli znati kako je dobročinstvo duhovno u svojoj suštini a prirodno u svojim izvedbama.’ Smjesta se ustao jedan iz prvog reda na lijevoj strani gdje su sjedili oni koje je bio glas kako su mudri, te progovorio kako slijedi: ‘Moje je mišljenje kako je dobročinstvo moralnost inspirirana sa vjerom;’  a to je potvrdio na ovaj način: ‘Svatko zna kako dobročinstvo prati vjeru, kao što sluškinja (maid-in-waiting) prati svoju gospodaricu; i da čovjek koji ima vjeru ispunjava zakon i na taj način prakticira dobročinstvo na tako jedan spontan način da on i ne zna kako u stvari izražava zakon i dobročinstvo u svome životu. Ako bi znao da to čini, i na račun toga istovremeno gajio misli o spasenju, on bi oskvrnuo svetu vjeru sa svojim propriumom i na taj način oštetio njezinu djelotvornost. Zar ovo nije u skladu sa našim učenjem?’ Ovdje je pogledao prema onima na njegove obadvije strane, među kojima su bili neki svećenici, a ovi su izrazli svoje odobravanje.

[3]        ‘Ali’, nastavio je, ‘što je spontano dobročinstvno nego moralnost, u koju je svatko iniciran od svog djetinstva? Ono je prema tome u sebi prirodno, ali postaje duhovno kada je inspirirano sa vjerom. Kako svi ljudi žive moralnim životima, nitko ne može razlučiti da li je njihova moralnost inspirirana pomoću vjere ili ne; već jedino Bog, Koji podaruje i zapečaćuje vjeru, zna i može reći razliku. Ja prema tome smatram kako je dobročinstvo moralnost inspirirana sa vjerom, i da je takva moralnost spasavajuća pošto je unutar nje vjera, ali ni jedna druga moralnost ne koristi spasenju, pošto traži zaslugu. Sukladno tome, svi oni koji miješaju dobročinstvo i vjeru, to jest, koji ih sjedinjuju iznutra, umjesto da ih združuju izvani, trate svoj trud; jer miješati ih i sjedinjavati bi bilo isto kao postavljati u kočiju sa biskupom slugu čije mjesto je stajati odostraga, ili kao dovesti vratara u blagovaonicu da bi sjedio za stolom zajedno sa plemićem.’

[4]        Nakon ovoga se ustao jedan iz prvog reda desno, te je progovorio ovako: ‘Moje mišljenje je kako je dobročinstvo pobožnost inspirirana sa suosjećanjem; a to potvrđujem ovim razmatranjem, da ništa ne udobrovoljava Boga više od pobožnosti poniznog srca. Pored toga, pobožnost je neprestano preklinjanje Boga da podari vjeru i dobročinstvo; i Gospod kaže:

‘Molite, i dat će vam se.’   Matej 7:7;

i pošto je zahtjev odobren, obadvoje, i vjera i dobročinstvo su prisutni u pobožnosti. Ja potvrđujem kako je dobročinstvo pobožnost inspirirana sa suosjećanjem, jer sva usrdna pobožnost ćuti suosjećanje, pošto je srce ganuto čak do stenjanja; a što je to nego suosjećanje? Ovaj osjećaj naravno nestaje nakon molitve, ali ipak se vraća kada ponovno molimo, i donosi sa sobom pobožnost i time također dobročinstvo. Naši svećenici pripisuju sve što promovira spasenje vjeri, a ništa dobročinstvu; a što onda preostaje nego pobožnost, i moliti se sa suosjećanjem za povećanje i jednog i drugog? Čitajući Riječ nisam mogao a ne primjetiti kako su vjera i dobročinstvo bili dva sredstva spasenja; ali kada sam se posavjetovao sa svećenstvom, bilo mi je rečeno da je vjera bila jedino sredstvo, a da dobročinstvo ne doprinosi ništa. Onda mi je izgledalo kao da se nalazim na moru u brodu koji je nošen između dvije hridi; i dok sam se bojao kako bi se plovilo moglo potopiti, uzeo sam mali čamac i odjedrio. Moj mali čamac je pobožnost; a, osim toga, pobožnost koristi svim stvarima.’

[5]        Nakon ovog govornika ustao se jedan iz drugog reda na desnoj strani, i rekao: ‘Moje mišljenje je kako se dobročinstvo sastoji u činjenju dobra i dobrim i zlim ljudima; a to potvrđujem putem ovih razmatranja. Što je dobročinstvo nego dobrota srca? a dobro srce želi dobro svima, i dobrim i zlim ljudima. Nadalje, Gospod je rekao kako trebamo činiti dobro čak našim neprijateljima. Ako, prema tome, vi ikome oduzmete dobročinstvo, zar ono za njega ne postaje tako reći nepostojeće, a on poput čovjeka koji skakuće na jednoj nozi pošto mu je druga bila odsječena. Opaka osoba je takođe čovjek baš kao i osoba koja ima mnoge vrline, a dobročinstvo gleda na čovjeka kao na čovjeka; ako je on opak, kakve to ima veza sa mnom? Dobročinstvo je poput sunčeve topline, koja jednako daje život i okrutnim i pitomim životinjama na isti način, poput vukova i ovaca; i uzrokuje da biljke rastu, i štetne i korisne na isti način, poput trnja i vinove loze.’ Izgovarajući ove riječi uzeo je u svoju ruku svježe grožđe i rekao, ‘Dobročinstvo je poput ovog grožđa; ako ga porežete, sve što je unutra će iscuriti.’ On ga je onda raspolovio, i njegov sadržaj je uistinu iscurio.

[6]        Nakon ovog obraćanja ustao se još jedan iz drugog reda na lijevoj strani i rekao: ‘Moje mišljenje je kako se dobročinstvo sastoji od toga da se na svaki mogući način služi vlastite rođake i prijatelje; a to potvrđujem na ovaj način. Svatko zna da dobročinstvo počinje sa samim sobom, jer svaki čovjek je bližnji sebi samome. Dobročinstvo se, zatim, nastavlja kroz odnose koji su najbliži, najprije do braće i sestara, a od ovih do rodbine i veza, gdje njegovo napredovanje dolazi do svoga kraja. Oni koji su izvan ovog limita su stranci, koji nisu iznutra priznati, i time su odvojeni od unutarnjeg čovjeka. Priroda, međutim, ujedinjuje one koji su povezani krvlju i rođenjem; a navika, što je druga priroda, ujedinjuje prijatelje, i na taj način oni postaju bližnji. Štoviše, dobročinstvo sjedinjuje drugog sa sobom iznutra, i na taj način izvani; a oni koji nisu ujedinjeni iznutra se jedino mogu nazivati drugovima.

            Sve ptice poznaju svoju vrstu, no po njihovom perju već po njihovom pjevu; a kada se nalaze jedne drugima blizu, pomoću sfere života koja isparava iz njihovih tijela. Ova prirođena privlačnost koja rezultira u sjedinjenju se u ptica naziva instinkt; a u čovjeku, kada isti osjećaj postoji za vlastite rođake i one koji mu pripadaju, to je zaista instinkt ljudske prirode. Što osim krvi uzrokuje istorodnost? Čovjekov um, koji je također njegov duh, to percipira i tako reći mu daje miris; i od ove istorodnosti prirode i simpatije koju prouzrokuje, se sastoji suština dobročinstva. U drugu ruku, međutim, raznorodnost prirode, koja stvara antipatiju, je tako reći odsustvo krvnih veza, i posljedično tome nije dobročinstvo. Nadalje, kako je navika druga priroda, i također stvara istorodnost prirode, slijedi kako se dobročinstvo sastoji u činjenju dobra također i prijateljima. Ako bilo tko, nakon što je putovao preko mora, uplovi u neku luku i sazna kako se nalazi u stranoj zemlji gdje su jezik i običaji urođenika njemu strani, on je tako reći van svoga elementa, i nema osjećaja za ljude. Ako, međutim, sazna kako je u svojoj rođenoj zemlji, gdje su mu jezik i običaji poznati, onda je on u svojem elementu, i doživljava radost koja nastaje iz ljubavi, što je također radost dobročinstva.’

[7]        Sljedeći se ustao jedan iz trećeg reda na desnoj strani, a on je, govoreći gromkim glasom, rekao: ‘Moje mišljenje je kako se dobročinstvo sastoji od davanja milodara siromašnima, i pomaganja potrebitima. To je zasigurno dobročinstvo, jer Božanska Riječ to naučava, a njezin autoritet je neosporan. Davati bogatima i onima koji obiluju bogatstvom nije ništa drugo nego oholost, u kojoj nema dobročinstva već jedino nada za naknadom. U tome ne može biti pravog osjećaja za bližnjega već jedino lažan osjećaj, koji je učinkovit na zemlji, ali ne na nebu. Prema tome, oskudicu i potrebu treba olakšati, i onda ideja o naknadi ne ulazi. U Gradu gdje sam nekad živio, i gdje sam znao tko je bio krepostan a tko nije, promatrao sam kako bi svi kreposni, kada bi vidjeli siromaha na cesti, zastali i udijelili mu milodar; ali da su svi opaki, kada bi u svojoj blizini vidjeli siromašnog čovjeka, prošli pored njega kao da ga ne vide i ne čuju njegov vapaj. Svatko zna da kreposni posjeduju dobročinstvo, ali ne opaki. Onaj koji daje siromašnima i olakšava nevolju bijednih je poput pastira koji vodi gladne i žedne ovce na ispašu i na vodu; ali onaj koji daje jedino bogatima i uspješnima je poput onog koji obožava male bogove i gura hranu i piće onima koji su već zasićeni.’

[8]        Nakon njega se ustao još jedan iz trećeg reda na lijevoj strani koji je rekao: ‘Moje mišljenje je da se dobročinstvo sastoji u izgradnji te snabdjevanju bolnica, apoteka, i domova za strance i djecu bez roditelja. Ovo moje mišljenje je potvrđeno činjenicom kako su takva dobročinstva javne prirode, i na puno su većem stupnju od privatnih. Tako dobročinstvo postaje bogatije u kvaliteti te ispunjenije sa mnogim blagoslovima; a nagrada kojoj se čovjek nada u skladu sa obećanjima Riječi postaje obilnija, jer kako čovjek priprema tlo i sije, tako žanje. Zar to nije davati siromašnima i olakšavati nevolju bijednih na najistaknutijem stupnju? To je put do sticanja slave u očima svijeta, a također i primitka hvale uz poniznu zahvalnost primatelja pomoći. To uznosi srce i sa njime osjećaj koji se naziva dobročinstvo do njegove najviše točke. Bogati, koji se ne šeću po cestama već jašu, ne mogu primjetiti one koji sjede pored puta naslonjeni na zidove kuća, i udijeliti im kovani novac. Oni doprinose takvim objektima tako što doprinose dobrobiti mnogih istovremeno. Podarivanje uz put mora biti prepušteno onima koji imaju manja sredstva i koji pješače.’

[9]        Čuvši ove riječi drugi iz istog reda ga je smjesta ušutkao kako je, govoreći glasno, rekao: ‘Neka bogati, međutim, ne veličaju velikodušnost i izvrsnost njihovog dobročinstva nad novčićem kojeg jedan siromah daje drugome. Mi znamo da svatko daje srazmjerno svojem položaju, bilo kralj, pretor, vođa ili podvornik. Jer dobročinstvo, kada se razmotri na pravi način, nije cijenjeno u skladu sa rangom osobe i korespodentnom vrijednošću dara, već u skladu sa puninom osjećaja iz kojeg dobročinstvo teče; i zato sluga, darivajući jedan jedini novčić, može dati iz većeg dobročinstva nego magnat koji daje ili zavješta bogatstvo. Ovo je također u skladu sa ovim riječima:

‘Isus vidje kako bogataši bacaju u riznicu svoje darove.  A ugleda i neku ubogu udovicu kako baca onamo dva novčića.  I reče, Uistinu, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od sviju.’   Luka 21:1-3.

[10] Nakon ovog je ustao jedan iz četvrtog reda na lijevoj strani i rekao: ‘Moje mišljenje je da se dobročinstvo sastoji u darivanju crkvama i činjenja dobra njihovim službenicima; a ovo mišljenje  potvrđujem kako slijedi. Um čovjeka koji čini te stvari je naklonjen nečemu što je sveto, pod utjecajem čega djeluje i koje takođe posvećuje njegove darove. Dobročinstvo, pošto je samo po sebi sveto, to zahtjeva. Zar nije svo obožavanje u našim crkvama sveto? Jer Gospod kaže:

‘Kada se dvoje ili troje nađu zajedno u Moje ime, Ja sam tamo među njima.’   Matej 18:20.

a svećenici koji su Njegovi sluge, vode to obožavanje. Posljedično tome zaključujem kako darovi podijeljeni svećenstvu i crkvama nadmašuju one koji se daju drugim osobama i za druge stvari. Štoviše, svećenstvu je povjerena moć blagoslivljanja, čime su ti darovi posvećeni; i prema tome ništa ne otvara više um i razveseljava ga nego vidjeti kako se vlastiti darovi primjenjuju u svete svrhe.’

[11]      Sljedeći se ustao jedan iz četvrtog reda na desnoj strani koji je govorio ovako: ‘Moje je mišljenje da je staro Kršćansko bratstvo dobročinstvo; a u ovom mišljenju sam potvrđen ovim razmatranjima. Svaka Crkva koja obožava istinitog Boga počinje u dobročinstvu, poput stare Kršćanske Crkve; i pošto dobročinstvo ujedinjuje umove i od mnogih čini jednog, rani Kršćani su sebe nazivali braćom, braćom u Isusu Kristu, njihovom Bogu. Pošto su bili okruženi sa barbarskim narodima kojih su se bojali, oni su svoja dobra držali zajedno i skladno ih koristili. U njihovim socijalnim okupljanjima su za svojim objedima i večerama dnevno razgovaralli o Gospodu Bogu njihovom Spasitelju Isusu Kristu, i o dobročinstvu; i to je povezivalo njihovo bratstvo. U kasnijim vremenima kada su se počela pojavljivati krivovjerja, koja su kulminirala u tom odvratnom krivovjerju Arija koje je u umovima mnogih uništilo ideju o Božanstvu Gospodnjeg Ljudskog, dobročinstvo je istrunulo, a bratstvo je bilo raspršeno. Istina je kako su svi koji istinski obožavaju Gospoda i vrše Njegove zapovijedi braća, Matej 23:8; ali oni su braća u duhu; a kako u današnje vrijeme priroda čovjekovog duha nije poznata, nije uvijek prikladno da ljudi jedni druge nazivaju braćom. Bratstvo vjere jedino, a posebice ono vjere u bilo kojeg drugog Boga osim Gospoda Boga Spasitelja, nije bratstvo; jer dobročinstvo, na kojem je bratstvo utemeljeno, nije u takvoj vjeri. Ja zaključujem onda da je bratstvo starih Kršćana bilo dobročinstvo; rekao sam bilo, pošto ga sada više nema; no predskazujem kako će biti obnovljeno.’ Kako je to rekao, kroz prozore je zasjalo vatreno svjetlo sa istoka poigravši se na njegovom licu, prizor koji je okupljene zaprepastio.

[12] Na kraju se ustao jedan iz petog reda na lijevoj strani, koji je zatražio dopuštenje da bi dodao nešto onome što je zadnji govornik rekao; i nakon što je dobio dopuštenje, on reče: ‘Moje mišljenje je kako se dobročinstvo sastoji u tome da se svakome opraštaju njegovi grijesi. To sam mišljenje izveo iz načina govora korištenog od strane onih koji su došli na Svetu Večeru. U takvim prilikama neki kažu svojim prijateljima, ‘Oprosti mi što sam pogrešno napravio, pretpostavljajući kako su na taj način ispunili sve dužnosti dobročinstva. Ali došao sam do zaključka da to nije nego obojena reprezentacija dobročinstva, a ne stvarni oblik njezine suštine. Jer te riječi se koriste i od strane onih koji ne opraštaju grijehe i od strane onih koji se ne trude postići dobročinstvo. Takve osobe nisu uključene u molitvu koju je Gospod sam naučavao: ‘Oče, oprosti nam naše grijehe, kao što mi opraštamo onima koji su sagriješili protiv nas.’ Grijesi su poput čireva; i ukoliko ovi nisu otvoreni i zaliječeni, u njima se skuplja gnjoj; a to inficira susjedne dijelove, gmižući okolo poput zmije i kvareći krv u svim dijelovima tijela.

            Isto važi za grijehe protiv bližnjega. Ukoliko ovi nisu otklonjeni putem pokajanja i životom u skladu sa Gospodnjim zapovijedima oni ostaju i povećavaju njihov uništavajući utjecaj. Oni koji se, bez pokajanja, samo mole Bogu da im oprosti njihove grijehe su poput ljudi u gradu kojeg je pogodila kuga koji prilaze gradonačelniku i govore, ‘O Gospodine, izliječi nas.’ On bi im rekao, ‘Što ja imam sa liječenjem? Idite doktoru i od njega doznajte koji lijek vam je potreban. Onda nabavite te lijekove od apotekara, uzimajte ih, i izliječit ćete se.’ Ovako će Gospod reći onima koji se mole za oproštenje od grijeha bez stvarnog pokajanja, ‘Otvorite Riječ, i pročitajte što Sam govorio u Izaiji:

‘Jao, grešna li naroda, puka u zlu ogrezla… kad na molitvu ruke širite, Ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, Ja vas ne slušam… operite se… uklonite Mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se činiti dobro.’   Izaija 1:4, 14-18.

[13]      Kada su govornici završili ispružio sam ruku i zapitao da li bi ja, kao stranac, mogao izraziti svoje mišljenje. Predsjednik je moj zahtjev dao na vijećanje, i nakon što je bilo dano odobrenje, rekao sam: ‘Moje mišljenje je kako se dobročinstvo sastoji u djelovanju iz ljubavi prema pravednosti uz (pro)sud(bu) u svakom poslu i dužnosti, što je ljubav koja proizlazi jedino iz Gospoda Boga Spasitelja. Sva mišljenja koja sam čuo od onih koji su sjedili na stolicama na obadvije strane, i lijevoj i desnoj, su vrijedni primjeri dobročinstva; ali kao što je predsjednik ovog skupa primjetio na početku, dobročinstvo je u svome izvorištu duhovno, a prirodno u svojem izvođenju. Dakle, prirodno dobročinstvo, ako je iznutra duhovno, se pred anđelima pojavljuje prozirno poput dijamanta; ali ako nije iznutra duhovno, i tome posljedično je samo prirodno, ono se njima prikazuje poput bisera, i nalikuje oku skuhane ribe.

[14]      Nije na meni reći da li su značajni primjeri dobročinstva koje ste izložili po redu inspirirani duhovnim dobročinstvom ili ne; ali mogu ovdje objaviti duhovni princip koji bi ih trebao inspirirati kako bi mogli biti prirodni oblici duhovnog dobročinstva. Taj princip je da oni trebaju biti učinjeni iz ljubavi prema pravednosti uz (pro)sud(bu); to jest, čovjek prilikom prakticiranja dobročinstva treba jasno vidjeti da li djeluje iz pravde; a on to čini kada je vođen sa zdravom prosudbom. Jer čovjek može ozlijediti dobrim djelima, i on takođe može činiti dobro akcijama koje se pričinjavaju kao zle. Naprimjer, onaj koji kradljivca koji je u nevolji opskrbljuje sa novcem kako bi kupio mač čini štetu sa svojim dobrim djelom, iako kradljivac ne objavljuje svoju namjeru kada potražuje novac. On također čini štetu ako isposluje oslobađanje kradljivca iz zatvora, i postavlja ga na cestu u šumu, govoreći sebi, ‘Nije moja greška da on počinjava pljačku; ja sam mu jedino pomogao kao čovjeku.’ Uzmite drugi primjer. Onaj čovjek potstiče lijenost koji podržava besposlenog skitnicu, i spriječava ga pronaći posao, govoreći mu, ‘Dođi u sobu u mojoj kući i legni se na krevet; zašto bi sebe umarao?’ Zatim, čovjek čini štetu koji promovira zlomislene rođake i prijatelje na ugledne položaje, na kojima oni dobijaju moć napraviti jako puno nesreće. Svatko može vidjeti da takva djela dobročinstva ne proizlaze iz ikakve ljubavi prema pravdi uz (pro)sud(bu).

[15]      U drugu ruku čovjek može činiti dobro akcijama koje se pričinjavaju zle. Na primjer, sudac krši dobročinstvo koji oslobađa kriminalca pošto je prolio suze i izgovorio pobožne riječi, molio za oprost molbom kako je on njegov bližnji. Ipak, sudac vrši djelo dobročinstva kada kažnjava prekršitelja u skladu sa zakonom; jer na taj način sudac pazi da on ne nanosi daljnju štetu te škodi zajednici, koja je bližnji na višem stupnju; i na taj način spriječava skandalozno izjalovljivanje pravde. Zatim, svatko zna kako je za dobrobit slugu i djece kada su od strane njihovih gospodara i roditelja korigirani zbog njihovih zlodjela. Slučaj je sličan sa onima u paklu, koji su svi utemeljeni u ljubavi ka činjenju zla. Oni se drže u zatvoru i kažnjavaju kada čine zlo, dopuštenjem Gospodnjim poradi njihovog poboljšanja. To je zbog toga što je On sâma pravda, i sva Njegova djela su učinjena iz prosudbe.

[16]      Iz ovoga se može razumjeti zašto, kao što je bilo rečeno gore, dobročinstvo postaje duhovno iz ljubavi prema pravdi uz (pro)sud(bu), što je ljubav koja svoj izvor ima jedino u Gospodu Bogu Spasitelju. Razlog tome je da je svo dobro dobročinstva od Gospoda Koji kaže:

‘Onaj koji ostaje u Meni, i Ja u njemu, taj daje mnogo ploda; jer bez Mene ne možete učiniti ništa.’   Ivan 15:5

i da:

‘On ima svu vlast na nebu i zemlji.’  Matej 28:18.

Ponovo, sva ljubav prema pravdi uz (pro)sud(bu) je jedino od Gospoda Boga, Koji je sâma pravda, i od Kojeg čovjek dobija svu prosudbu, Jeremija 23:5; 33:15.

[17]      Koji dakle zaključak treba izvući u vezi s ovim primjerima koje su govornici spomenuli na obadvije strane, naime, da je dobročinstvo moralnost inspirirana sa vjerom, da je pobožnost inspirirana sa suosjećanjem, da se sastoji u činjenju dobra i dobrim i zlim ljudima, u služenju na svaki mogući način rođacima i prijateljima, u davanju milodara siromašnima i pomaganju bijednima, u izgradnji i snabdjevanju bolnica, i darivanju crkvama i podjeljivanju dob(a)ra njezinim službenicima; da je dobročinstvo staro Kršćansko bratstvo, i da se sastoji u tome da se svakome opraštaju njegovi grijesi? Zaključajk je da su sve ovo izvrsni primjeri dobročinstva, pod uvijetom da su učinjeni iz ljubavi prema pravdi koja je temperirana sa (pro)sud(b)om. Inače oni nisu dobročinstvo, već su samo potoci odvojeni od njihova izvora, ili poput grana otkinutih od njihovog stabla. Jer pravo dobročinstvo je vjerovati u Gospoda i činiti ispravno i djelovati pravedno u svakom poslu i dužnosti. Prema tome, onaj koji od Gospoda voli pravdu i prakticira ju sa prosudom je slika i naličje dobročinstva.’

[18]      Kada sam tako izrazio svoje mišljenje nastala je tišina koja je svojstvena onima koji vide i priznaju kako je nešto istinito u unutarnjem ali još ne u vanjskom čovjeku. To sam percipirao sa njihovih lica; ali u tom trenutku sam bio iznenada povučen iz njihovog vidokruga, pošto sam iz duha ponovno ušao u moje materijalno tijelo. Jer prirodni čovjek, pošto je odjenut materijalnim tijelom, nije viđen od strane duhovnog čovjeka, to jest, od strane duha ili anđela, niti su oni viđeni od strane prirodnog čovjeka.

460.     Drugo iskustvo: Jednom dok sam u duhovnom svijetu gledao oko sebe, začuh zvukove nalik škrgutanju zuba i tapkanju stopala, sa kojima se miješala gruba škripava buka. Kada sam istražio što ovi (zvukovi) naznačavaju, anđeli koji su bili sa mnom rekoše, ‘Ovdje postoje dvorane koje mi nazivamo mjestima za sastanke, gdje se održavaju rasprave, a ove tako zvuče na udaljenosti, ali iz blizine se čuju jedino kao rasprave.’ Prišao sam bliže i ugledao nekoliko malih kuća napravljenih od rogoza zacementiranog sa glinom. Nikome nije bilo dopušteno ući kroz vrata, pošto bi tako moglo ući nebesko svjetlo i prouzročiti zbrku, zato sam osjetio želju poviriti kroz prozor, ali nije bilo ni jednoga. Uskoro je, međutim, jedan otvor bio napravljen na desnoj strani, i začuo sam one unutra kako se žale da su se nalazili u tami. Onda je otvor bio napravljen na lijevoj strani, a onaj na desnoj je bio zatvoren; i sada je tama postepeno bila rastjerana, i oni su se međusobno vidjeli na njihovom vlastitom svjetlu. Nakon toga mi je bilo dozvoljeno ući kroz vrata i poslušati debate.

            U centru se tamo nalazio stol a oko njega klupe; pa ipak primjetio sam kako su svi prisutni stajali na klupama i vodili ogorčenu diskusiju o vjeri i dobročinstvu, jedna strana je držala kako je vjera bila najvažnija stvar Crkve, a druga kako je to dobročinstvo. Oni koji su od vjere (u)činili najvažniju stvar rekoše: ‘Mi putem vjere (spro)vodimo naše poslove sa Bogom, a putem dobročinstva sa čovjekom; stoga je vjera nebeska a dobročinstvo zemaljsko, a mi smo spašeni pomoću onog što je nebesko a ne pomoću onog što je zemaljsko. Štoviše, Bog nam daje vjeru sa neba pošto je nebeska; dok čovjek može sebi dati dobročinstvo pošto je zemaljsko. Dakle, što čovjek dodjeljuje sam sebi nema vezu sa Crkvom, i prema tome nema sposobnost spasiti čovjeka. Posljedično tome, pred očima Božjim se nitko ne može opravdati djelima, koja se nazivaju djelima dobročinstva. Vjerujte nam kada vam kažemo da smo mi putem vjere jedino ne samo opravdani već također i posvećeni, pod uvjetom da naša vjera nije oskvrnuta zaslugama koje pripadaju djelima dobročinstva.’ Čemu su dodali još puno argumenata.

[2]        S druge strane, oni koji su dobročinstvo pravili najvažnijom stvari Crkve su se snažno protivili svemu ovome, izjavljujući kako dobročinstvo spašava, a ne vjera. Oni rekoše: ‘Bogu su svi ljudi dragi, i On svima želi dobro; ali On svoje želje može ispuniti jedino kroz ljudsko posredovanje. Bog nam ne daje samo sposobnost razgovarati sa ljudima o stvarima koje se odnose prema vjeri, već također vršiti za ljude djela dobročinstva. Zar ne vidite koliko je budalasto reći kako je dobročinstvo zemaljsko? Dobročinstvo je nebesko, a pošto vi ne vršite dobro dobročinstva, vaša vjera je zemaljska. Vi vašu vjeru primate jedino poput komada drveta ili kamena. Kažete kako ju primate slušanjem Riječi; ali kako može samo slušanje riječi proizvesti ikakav učinak, posebice na komad drveta ili na kamen? Vi, slučajno, možete reći, kako ste oživljeni bez da ste toga svjesni; ali to oživljavanje vam jedino omogućava tvrditi kako vjera jedina opravdava i spašava. U stvari, vi ne znate što vjera jeste, a posebice spašavajuća vjera?’

[3]        Onda se ustao jedan kojeg je anđeo koji je sa mnom razgovarao nazvao Sinkretistom. On je skinuo svoju kapu i položio ju na stol; ali ju je brzo ponovno postavio na svoju glavu, jer je bio ćelav. On reče: ‘Poslušajte me; svi vi ste u krivu. Istina je kako je vjera duhovna, a dobročinstvo moralno, ali ipak su oni ujedinjeni. Oni su ujedinjeni pomoću Riječi, i onda pomoću Svetog Duha, i konačno pomoću učinka kojeg ovi proizvode, koji se zaista može nazvati poslušnošću. U tome čovjek nema udjela, jer kada je vjera uvedena, on o tome ne zna više od kipa. Nad ovim sam stvarima dugo meditirao, i napokon sam otkrio kako čovjek može od Boga primiti vjeru koja je duhovna, ali od strane Boga ne može biti potstaknut na dobročinstvo koje je duhovno više od komada drveta ili kamena.’

[4]        Na ove riječi su oni koji su bili u vjeri jedino aplaudirali; ali oni koji su bili u dobročinstvu se sa time nisu suglasili, i ljutito su uzviknuli: ‘Slušaj, prijatelju. Ti ne shvaćaš kako postoji moralan život koji je duhovan i moralan život koji je samo prirodan, duhovan moralan život kod onih koji čine dobro od Boga a ipak kao od sebe samih, a samo prirodan moralan život kod onih koji čine dobro od pakla a ipak kao od sebe samih.’

[5]        Iznad je bilo napomenuto kako je diskusija zvučala poput škrgutanja zuba i tapkanja nogama, sa čime se miješao grub škripeći ton. Zvuk poput škrgutanja zuba je došao od onih koji su jedino vjeru učinili najvažnijom stvari Crkve, a udaranje stopalima od onih koji su jedino dobročinstvo napravili najvažnijom stvari Crkve, a škripeća buka pomiješana sa njima od Sinkretista. Zvukovi koje su pravili u njihovim raspravama su se na ovaj način čuli na udaljenosti, pošto su u svijetu bili skloni prepiranju, i nikad nisu izbjegavali bilo kakvo zlo, i prema tome nisu nikad učinili bilo kakvog dobra duhovne vrste. Oni su također bili potpuno u neznanju u svezi toga kako sve što pripada vjeri jeste istina, i kako sve što pripada dobročinstvu jeste dobro; i da istina bez dobra nije istina u duhu, i da dobro bez istine nije dobro u duhu; i tako da jedno sačinjava drugo.

461. Treće iskustvo. Jednom sam u duhu bio odnešen do južnog predjela duhovnog svijeta do vrta koji je uvelike nadmašivao sve što sam do tada vidio, jer vrt predstavlja inteligenciju, a jug je kvart gdje su smješteni svi koji druge nadvisuju u inteligenciji. To je značenje Vrta Edenskog u kojeg su Adam i njegova žena bili postavljeni; i posljedično tome, njihovo istjerivanje iz njega je pretpostavljalo kako su oni opali iz inteligencije i potpunosti života. Dok sam se šetao uokolo u ovom južnom vrtu, primjetio sam neke osobe kako sjede pod lovorom i jedu smokve. Popeo sam se do njih, i zapitao ih za malo, koje su mi oni dali, i gle! u mojoj ruci su one postale grožđe. Kada sam nad ovime izrazio svoje čuđenje jedan anđeoski duh koji je stajao pored mene mi reče, ‘Smokve su postale grožđe u tvojoj ruci pošto smokve, iz korespondencije, predstavljaju dobro dobročinstva i vjere izvedeno iz dobročinstva u prirodnom ili vanjskom čovjeku; dok grožđe predstavlja dobro dobročinstva i vjere koje proizlazi iz dobročinstva u duhovnom ili unutarnjem čovjeku; a ovo se dogodilo pošto ti voliš duhovne stvari, jer u našem svijetu stvari postaju, postoje i mijenjaju se u skladu sa korespondencijama.’

[2]        U tom trenutku sam osjetio snažnu želju doznati kako čovjek može činiti dobro od Boga, a ipak u potpunosti kao od sebe samoga; zato sam zapitao one koji su jeli smokve kako su to razumjeli. Oni odgovoriše kako su to mogli razumjeti jedino na ovaj način: ‘Bog to ostvaruje unutar čovjeka i kroz njegovo posredovanje, dok je čovjek nesvjestan Njegove aktivnosti. Jer ako bi čovjek bio nje svjestan, i u tom stanju svjesnosti činio dobro, štogod bi napravio bi bilo jedino prividno dobro, pošto je iznutra zlo; jer što proizlazi iz čovjeka proizlazi iz njegovog propriuma, koji je od rođenja zao. Kako onda mogu dobro od Boga i zlo od čovjeka biti ujedinjeni, i kada su tako ujedinjeni, proslijediti u djelo? Štoviše, čovjekov proprium, u stvarima koje se tiču spasenja, je uvijek pun ideje o zasluzi (= uvijek traži zaslugu), a ukoliko je to tako, on Gospodu oduzima Njegovu zaslugu; a to je najviša moguća nepravda i bezbožnost. Jednom riječju, ako bi dobro koje Bog izvodi u čovjeku ušlo putem upliva u njegovu volju i otud u njegove akcije ono bi bilo u potpunosti oskvrnuto i onečišćeno; ali to Bog nikada ne dozvoljava. Čovjek može doista misliti kako je dobro koje čini od Boga, te ga nazivati Božjim dobrom koje je izvršeno kroz njega; ali ipak mi ga ne shvaćamo kao dobro.’

[3]        Ja sam onda objasnio što mi je bilo na umu, rekavši: ‘Vi ne razumijete pošto razmišljate iz privida, a takva misao, kada je potvrđena, je neistina. Vaš je privid, i tome posljedično neistina, to što vjerujete kako su sve stvari koje čovjek želi i misli, i otud čini i govori, u njemu, i posljedično tome od njega samoga; dok u njemu samome od njih nema ništa; postoji jedino naklonost koja čini mogućim primanje onog što utječe u njega. Čovjek nije (tj. nema) život u sebi, već je organ prijemčiv za život. Gospod je život u Sebi, kako On također kaže u Ivanu:

‘Kao što Otac ima život u Sebi, tako je dao Sinu da ima život u Sebi.’  Ivan 5:26; i na drugim mjestima, kao u Ivanu 11:25 i 14:6, 19.

[4]        Postoje dvije stvari koje sačinjavaju život, ljubav i mudrost, ili što je isto, dobro ljubavi i istina mudrosti. Ove dvije utječu od Boga, i od strane čovjeka su primljene kao da su bile njegove vlastite; a pošto se osjećaju kao njegove vlastite, one proizlaze iz njega kao da (je)su bile njegove vlastite. Gospod je dozvolio da ih čovjek tako osjeća kako bi ono što utječe moglo na njega djelovati, i stoga da bi tako primljeno moglo i ostati sa njime. U drugu ruku, svo zlo također utječe, ne od Boga već od pakla; a čovjek ga prima sa užitkom; takva je njegova priroda od rođenja. On, prema tome, prima dobro od Boga jedino u mjeri u kojoj od sebe otklanja zlo kao sam od sebe; a to je ostvareno pokajanjem i istovremeno vjerom u Gospoda.

[5]        Ljubav i mudrost, dobročinstvo i vjera, ili, izražavajući se više općenito, dobro ljubavi i dobročinstvo, i istina mudrosti i vjera, ulaze u čovjeka putem upliva; a štogod ulazi na taj način se njemu prikazuje u potpunosti kao da je njegovo vlastito, te iz njega proizlazi kao njegovo vlastito. Ovo je sasvim jasno vidljivo iz vida, sluha, mirisa, okusa i dodira; jer sve što je percipirano u organima ovih čula utječe u njih izvani, i percipirano je u njima. Isto je sa organima unutarnjih čula, sa ovom razlikom jedino, da duhovne stvari koje utječu u njih nisu očite, poput prirodnih stvari koje utječu u organe izvanjskih čula. Ukratko, čovjek je organ prijemčiv za život od Boga, i posljedično tome je on prijemčiv za dobro u onoj mjeri u kojoj odustaje od zla, pošto Mu on daje volju i razumijevanje; a štogod čovjek čini iz svoje volje i u skladu sa svojim razumijevanjem, ili, što je isto, iz slobode njegove volje u skladu sa razlogom njegova razumijevanja, postaje trajno; i time Gospod uvodi čovjeka u stanje sjedinenja sa Sobom, u kojem ga On obnavlja, regenerira i spašava.

[6]        Život koji utječe u čovjeka je život koji proizlazi iz Gospoda, i naziva se Duhom Božjim, a u Riječi, Svetim Duhom; i također je rečeno kako on prosvjetljava, oživljava i djeluje u njemu; ali taj život je raznovrstan i modificiran je u skladu sa promjenama u mentalnom uređenju koje su pobuđivane/potaknute ljubavlju. Iz sljedećeg razmatranja možete također saznati kako svo dobro ljubavi i dobročinstva, i sva istina mudrosti i vjere, utječu u, i nisu u, čovjeku. Onaj koji razmišlja da su ove stvari usađene u čovjeka pri stvaranju mora naposlijetku misliti kako je Bog sebe umetnuo u ljude tako da su oni dijelom bili bogovi. Ali svi koji tako razmišljaju i vjeruju postaju vragovi, i nama zrače mirisom leševa.

[7]        Pored toga, što je ljudsko djelovanje nego djelovanje uma? Jer što um želi i razmišlja, to on čini i govori posredstvom svojih organa tijela. Prema tome, kada Gospod vodi um, On također vodi akciju i govor; a akcija i govor su pod vodstvom Gospoda kada čovjek vjeruje u Njega. Ukoliko to nije bilo tako možete li reći zašto je Gospod na tisuću mjesta u Svojoj Riječi zapovijedio da čovjek treba voljeti bližnjega, vršiti dobra djela dobročinstva, donositi plodove poput stabla, čuvati zapovijedi, i sve to da bi mogao biti spašen? Zašto je On također rekao kako će čovjek biti suđen u skladu sa njegovim djelima, to jest, njegovim djelovanjima, onaj koji čini dobro na nebo i život, ali onaj koji čini zlo na pakao i smrt? Kako je Gospod mogao tako govoriti ako bi sve što iz čovjeka proizlazi moralo biti stvar zasluge i posljedično tome zlo? Stoga znajte, ako je um dobročinstvo onda je to također i akcija; ali ako je um vjera jedino, to jest, vjera odvojena od duhovnog dobročinstva, takva je također i akcija.

[8]        Čuvši ove stvari, oni koji su sjedili pod lovorom rekoše: ‘Mi razumijemo da si govorio ispravno, a ipak ne razumijemo.’ Odgovorio sam: ‘Vi razumijete da sam govorio ispravno vrlinom te univerzalne percepcije koju svaki čovjek ima od upliva svjetla sa neba kada čuje bilo koju istinu; ali vi ne razumijete zbog percepcije, pripadne njegovoj prirodi, koju čovjek ima od upliva svjetla iz svijeta. Ove dvije percepcije, unutarnja i vanjska, ili duhovna i prirodna, čine jedno u slučaju mudrih. Vi od njih također možete napraviti jedno, ako gledate u Gospoda, i otklonite zla.’

            Vidjevši da su ovo razumjeli, otkinuo sam neke grančice sa vinove loze, koje sam im uručio, govoreći: ‘Da li pretpostavljate kako je ovo od mene ili od Gospoda?’ Odgovorili su kako je to bilo kroz mene od Gospoda; i gle! te grančice u njihovim rukama su bacile grožđe. Kako sam se povlačio, ugledao sam pod zelenim stablom masline, čije je deblo bilo isprepleteno sa vinovom lozom, stol od cedrovine na kojem je ležala knjiga. Promatrao sam i vidio kako je to bila knjiga koju sam napisao, pod naslovom Nebeske Tajne. Rekao sam im kako je ta knjiga u potpunosti dokazala kako je čovjek organ prijemčiv za život, a ne sâm život; i da život ne može biti stvoren te biti u čovjeku više nego što svjetlo može biti u oku.

462.     Četvrto iskustvo. Jednom sam gledao prema morskoj obali u duhovnom svijetu gdje sam ugledao veličanstveno pristanište. Približio sam mu se, i pri bližem promatranju sam u njoj ugledao velika i mala plovila natovarena sa svakojakom robom, koju su dječaci i djevojčice posjednuti na veslačkim klupama podjeljivali onima koji su za tim žudjeli. Oni rekoše: ‘Mi čekamo vidjeti naše prekrasne kornjače, koje će uskoro izroniti iz mora i doći do nas.’ I gle! ugledao sam kornjače, i velike i male, na čijim su krljuštastim oklopima sjedile kornjače bebe, lica okrenuta u pravcu otoka koji su ležali uokolo. Muški roditelji kornjače su imali dvije glave, veliku prekrivenu sa oklopom poput onog koji je prekrivao njihova tijela, što im je davalo crvenkasti sjaj, i manju, kakvu imaju kornjače, koju su povlačili nazad na prednji dio njihova tijela te ju na jedan nevidljiv način umetali u veću glavu. Obratio sam posebnu pažnju na veliku crvenkastu glavu, i vidio sam da ima lice poput čovjeka, i da je razgovarala sa dječacima i djevojčicama koji su sjedili na klupama, i lizala njihove ruke. Dječaci i djevojčice su ih onda potapšali, i bogato im udijelili hrane i također skupih predmeta, poput svile za odjeću, cedrovine za stolove, grimizno platno sa dekoracije i crvenu boju a bojanje.

[2]        Vidjevši ove stvari dobio sam želju naučiti što reprezentiraju, pošto sam znao kako su sve stvari koje se pojavljuju u duhovnom svijetu korespondencije, i reprezentiraju duhovne stvari koje se odnose spram osjećaja i iz njega izvedene misli. Uslijed toga su sa mnom progovorili neki sa neba i rekli: ‘Ti već znaš što je reprezentirano sa pristaništem, brodovima i dječacima na palubi, ali ne znaš što je reprezentirano sa kornjačama;’ pa su nastavili: ‘Kornjače reprezentiraju one pripadnike svećenstva koji u potpunosti razdvajaju vjeru od dobročinstva i njegovih dobrih djela. Oni u svom vlastitom umu nalaze potvrdu kako među njima sasvim jasno i jednostavno nema sjedinjenja; već da Sveti Duh, kroz vjeru u Boga Oca poradi Sinovljeve zasluge, ulazi i prebiva sa čovjekom, i pročišćava njegove unutrašnjosti pa čak i njegovu vlastitu volju; od toga oni oblikuju određenu okruglu ravan, i tvrde da se ta ravan, kada joj se djelovanje Svetog Duha približava, okreće oko njega na lijevu stranu i stupa u kontakt sa njime. Na ovaj način je unutrašnji ili viši dio čovjekove prirode za Boga, a vanjski ili niži za čovjeka; na taj način se ništa što čovjek čini, bilo dobro ili zlo, ne pojavljuje pred očima Božjim, ništa dobro pošto je to dobro-koje-prisvaja-zaslugu, a ništa zlo pošto je zlo; jer ako bi se ovi pojavljivali pred Bogom čovjek bi na račun bilo kojeg od njih propao. Kako stvari tako stoje, čovjek je slobodan željeti, govoriti i djelovati kako mu se svidi, pod uvjetom da je na oprezu ispred svijeta.’

[3]        Onda sam zapitao da li oni također tvrde/dokazuju kako je dozvoljeno razmišljati o Bogu kako nije sveprisutan i sveznajući. Odgovor je došao sa neba: ‘Čak i to im je dozvoljeno, jer Bog ne primjećuje ništa što je promišljeno ili za čime žudi onaj koji je primio vjeru, i na taj način je pročišćen i opravdan; a on i dalje u unutarnjim prostorima ili višim predjelima njegovog uma ili prirode zadržava vjeru koju je primio u djelu, a to djelo se može povratiti bilo kada, čak bez njegovog znanja. Ove stvari su reprezentirane pomoću male glave koju su oni povukli na prednji dio njihova tijela, i također umetnuli u veliku glavu kada razgovaraju sa laicima. Jer oni sa njima ne govore iz male glave već iz velike, koja se pojavljuje sprijeda sa licem koje naliči čovjekovom. Citirajući iz Riječi oni razgovaraju sa njima o ljubavi, dobročinstvu, dobrim djelima, zapovijedima Dekaloga, i pokajanju, odabirući iz Riječi skoro sve što je tamo rečeno o tim temama. Kako pri tome umeću malu glavu u veliku, oni iznutra razmišljaju kako sve ove stvari ne trebaju biti učinjenje poradi Boga i spasenja, već jedino u svrhu javnog i privatnog dobra.

[4]        Pošto oni, međutim, u svezi ovih stvari govore iz Riječi, posebice u svezi Evanđelja, djelovanja Svetog Duha i prirode spasenja na ugodan i graciozan način, oni se pred svojim slušateljima prikazuju kao ljepuškasti ljudi, nadmoćni u mudrosti ostatku čovječanstva. To je također bio razlog što si vidio tu raskošnu hranu i skupe predmete koji su im bili dani od strane dječaka i djevojčica koji su sjedili na brodskim klupama. To su oni koje si vidio reprezentirane kao kornjače. U tvom svijetu oni se jedva razlikuju od drugih, osim po ovom pitanju, da zamišljaju za sebe kako su nadmoćni nad svima u mudrosti; i drugima se smiju, čak i onima koji podržavaju istu doktrinu u svezi vjere, ali koji nisu umješni u tim tajnama. Oni nose sa sobom na svojoj odjeći oznaku pomoću koje ih drugi prepoznaju.

[5]        Onaj koji je sa mnom govorio je nastavio: ‘Ja ću ti sada ispričati koje su njihove misli u svezi sa drugim stvarima koje se tiču vjere, poput odabira, slobodne volje, krštenja, i Svete Večere. Ove oni ne odaju, ali su one nama na nebu poznate. Kako je to njihova priroda u svijetu, a nakon smrti nikome nije dozvoljeno misliti jednu stvar a govoriti drugu, prema tome, pošto ne mogu drugačije nego izgovarati izvjesne sulude predodžbe, oni se smatraju suludima te su izbačeni iz zajednica. Naposlijetku su poslani dolje u provaliju bezdana spomenutog u Otkrovenju 9:2, gdje postaju tjelesni duhovi i izgledaju poput Egipatskih mumija. Jer unutrašnjosti njihova uma se na određeni način stvrdnjavaju, pošto su dok su bili u svijetu ove zatvorili iza barijere. Paklena zajednica formirana od strane njih graniči sa zajednicom Makijavelista, i oni učestalo prelaze jedni ka drugima, nazivajući se drugovima; ali se konačno povuku zbog ove razlike, da oni imaju izvjesno religijsko uvjerenje u svezi djela opravdavanja kroz vjeru, dok Makijavelisti nemaju nikakvoga.’

[6]        Nakon što sam vidio ove duhove izbačene iz zajednica i skupljene zajedno kako bi ih se poslalo dolje u provaliju, ugledao sam brod sa sedam jedara kako leti u zraku. Oficiri i mornari na njemu su bili odjeveni u purpur a na njihovim kapama su imali veličanstvene lovorove pletenice, i zazivali su, ‘Gle, u nebu smo; mi smo doktori odjeveni u purpur i prije svih drugih smo okrunjeni sa lovorom, pošto smo poglavari svih mudrih sveg svećenstva Evrope.’ Dok sam se pitao što je ovo značilo bilo mi je rečeno kako su oni bili reprezentacije ponosa i nestvarnih misli, koje se nazivaju iluzijama, onih koje sam ranije vidio kao kornjače. Oni su sada bili izbačeni iz zajednica kao suludi, i, sakupljeni u jednu bandu, stajali su zajedno na jednom mjestu. Zatim, kako sam žudio razgovarati sa njima, pristupio sam mjestu na kojem su stajali; i pozdravivši ih, rekoh: ‘Da li ste vi oni koji su razdvojili čovjekove unutrašnjosti od njegovih vanjština, i djelovanje Svetog Duha kakvo je u vjeri, od njegove kooperacije sa čovjekom izvan vjere, razdvajajući na taj način Boga od čovjeka? Zar niste na ovaj način od vjere otklonili ne samo dobročinstvo i njegova djela, poput mnogih drugih učitelja među svećenstvom, već također i samu vjeru od čovjeka što se tiče njezine manifestacije pred očima Božjim?

[7]        Pitam vas, međutim, da li želite da o ovim stvarima govorim po razumu ili iz Svetog Pisma?’ Oni rekoše, ‘Govori najprije po razumu;’ zbog toga sam progovorio kako slijedi: ‘Kako je moguće da unutrašnji i vanjski čovjek budu razdvojeni? Tko ne vidi iz opće percepcije, ili nije u stanju vidjeti, da sve čovjekove unutrašnjosti prosljeđuju i nastavljaju se do njegovih vanjština i čak do onog što je najviše vanjsko, kako bi proizvele njihove učinke i ostvarile njihova djela? Zar unutarnje stvari ne postoje poradi vanjskih, kako bi mogle u njima završiti i opstojati, i tako postojati, poput stupa na njegovom podnožju. Možete vidjeti da ukoliko na ovaj način ne bi bilo nastavljanja i sjedinjenja, ono što je najviše vanjsko bi bilo razloženo i raspršeno poput mjehurića u zraku. Tko može negirati kako su Božja unutarnja djelovanja u čovjeku, o kojima čovjek ne zna ništa, bezbrojna? Zaista, kakve bi on imao koristi od toga što bi ih poznavao? On jedino treba poznavati ono što je od njih najviše površinsko, u čemu je sa svojim razmišljanjem i voljom zajedno sa Bogom. Ovo se može ilustrirati primjerom. Čovjek nije svjestan unutarnjih djelovanja uključenih u govor. Pluća uvlače zrak i sa njime ispunjavaju posudice, bronhe i plućna krila; ovi ga emitiraju u dušnik, i tamo pretvaraju u zvuk; taj zvuk je modificiran u glasnicama uz pomoć grkljana; jezik ga onda artikulira, a usne kompletiraju artikulaciju, kako bi mogao postati govor. Sve ove unutarnje radnje, kojih čovjek nije svjestan, postoje poradi onih koje su najkrajnije, da bi čovjek mogao govoriti, Otklonite ili razdvojite jednu od ovih unutarnjih radnji od njezine povezanosti sa onim što je najkrajnije i čovjek ne bi bio u stanju govoriti više od panja.

[9]        Uzmite drugi primjer. Dvije šake su krajnji dijelovi čovjeka. Unutrašnje stvari koje se nastavljaju do njih se spuštaju od glave kroz vrat, i onda kroz grudi, ramena, ruke i laktove. Postoje bezbrojna mišićna tkiva, bezrojne skupine pokretnih vlakana, bezbrojni svežnjevi živaca i krvnih sudova, mnoge artikulacije (ginglymi) kostiju sa njihovim ligamentima i membranama. O ovima čovjek nema apsolutno nikakvu svjesnost, a ipak sila djelovanja šaka ovisi o svima njima skupno i pojedinačno. Da su te unutarnje stvari kod lakta bile skrenute naglo na lijevo ili desno i nisu se nastavljale do šaka, šake bi raskomadane i beživotne otpale iz zglobova i izgnjilile. Zaista, kao što možete itekako pretpostaviti, sa šakom bi bilo isto kao i sa tijelom kada je čovjeku odsječena glava. Tako bi bilo također i sa ljudskim umom i sa njegova dva principa života, voljom i razumijevanjem, ako bi Božanske radnje koje se odnose na vjeru i dobročinstvo prestale na pola puta u njihovom kursu i ne bi se nastavile dok ne dosegnu čovjeka. Čovjek onda zasigurno ne bi bio samo zvijer već trulo deblo drveta. Ove stvari su u skladu sa razumom.

[10]      Sada, ako želite čuti, iste su također u skladu sa Svetim Pismom. Gospod kaže:

‘Ostanite u Meni i Ja u vama… Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u Meni i Ja u njemu, taj donosi mnogo roda.’   Ivan 15:4, 5.

Plodovi su dobra djela koja Gospod vrši kroz čovjeka, i koja čovjek čini od sebe samoga od Gospoda. Opet Gospod kaže:

‘kako On stoji pred vratima i kuca, i da ulazi k onome koji Mu otvori, i večera sa njime, i on sa Njime.’  Apokalipsa 3:20.

‘Gospod daje funte i talente, da bi ljudi mogli trgovati sa njima i zaraditi; i, razmjerno takvoj zaradi, da im On može dati vječni život.’ Matej 25:14-30; Luka 19:13-26.

I opet,

‘On daje plaću svakome u skladu sa radom kojeg obavlja u Njegovom vinogradu.’ Matej 20:1-17.

Ovi su samo nekoliko odlomaka; jer mogle bi se ispuniti stranice sa navodima iz Riječi koji inzistiraju kako čovjek treba davati plodove poput stabla, da treba djelovati u skladu sa zapovijedima, voljeti Boga i bližnjega, i još puno toga sa istim značenjem.

[11]      Ja znam, međutim, da vaša vlastita inteligencija ne može zamisliti ništa što je u svom stvarnom značenju u skladu sa ovim odlomcima iz Riječi; pa iako ih vi navodite, ipak ih vaše ideje izopačuju. Vi ne možete napraviti drugačije, pošto od čovjeka otklanjate sve stvari od Boga koje se tiču općenja i posljedičnog sjedinjenja sa Njime. Što onda ostaje, nego također otkloniti sve stvari od obožavanja?’

            Sada sam ugledao kako na okupljene duhove sjaji nebesko svjetlo. Ono jasno otkriva istinsku prirodu svakoga; i oni se više nisu prikazivali kao da su na nebu u brodu koji plovi u zraku, odjeveni u purpur i okrunjeni sa lovorom. Oni su se sada mogli vidjeti u pješčanoj pustinji, obučeni u prnje, te oko svojih bokova opasani sa mrežama poput onih koje koriste ribari, kroz koje se vidjela njihova golotinja. Nakon toga su bili poslani dolje u zajednicu koja graniči sa Makijavelistima.