Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

336-391 / Poglavlje 6 (Vjera)

Print Friendly, PDF & Email

POGLAVLJE 6

VJERA

336. Mudrost drevnih ljudi je naučavala da se svemir kao cjelina i u svim njegovim djelovima odnosi spram dobru i istini, i posljedično tome da sve stvari od Crkve imaju odnos spram ljubavi ili ljubavi prema bližnjemu, i vjeri; jer sve što proizlazi iz ljubavi ili ljubavi prema bližnjemu se naziva dobrim, a sve što proizlazi iz vjere se naziva istinitim. Zatim, pošto su ljubav prema bližnjemu i vjera zasebno dvoje, a ipak u čovjeku čine jedno, kako bi on mogao pripadati Crkvi, to jest, da Crkva može biti u njemu, među drevnim ljudima je prema tome bila stvar nesuglasice i prepirke koji od dvoje se treba nazivati prvim, i koji ima pravo biti nazvan prvorođenim. Neki su rekli kako istina treba imati prednost, i posljedično kako je vjera bila prva, dok su neki rekli kako dobro treba imati prednost, posljedično kako je ljubav prema bližnjemu bila prva. Jer oni su vidjeli da čovjek, uskoro nakon njegovog rođenja, uči govoriti i razmišljati i da se na taj način usavršava u razumijevanju, što je ostvareno posredstvom znanja; i tako on uči i razumije što je istinito. Oni su također vidjeli da ovim sredstvima tijekom vremena nauči i razumije što je dobro; posljedično tome on prvo uči što je vjera, a nakon toga što je ljubav prema bližnjemu. Oni koji su tako razumjeli stvar su pretpostavili kako je istina vjere bila prvorođeni, i da dobro ljubavi prema bližnjemu dolazi kasnije; vjeri su, dakle, pripisali čast i povlasticu primogeniture. Međutim, oni su bili tako zbunjeni bogatstvom argumenta u prilog vjere da nisu percipirali kako vjera nije vjera ukoliko nije ujedinjena sa ljubavlju prema bližnjemu, i da ljubav prema bližnjemu nije ljubav prema bližnjemu ukoliko nije ujedinjena sa vjerom, i time da oni čine jedno; inače da niti jedno niti drugo nemaju mjesta u Crkvi. Da su vjera i ljubav prema bližnjemu apsolutno jedno će biti ukazano na stranicama koje slijede.

[2]        U ovom predgovoru ću, međutim, objasnisti ukratko kako ili na koji način oni čine jedno, pošto je to od važnosti da bi se razjasnilo ono što slijedi. Vjera, čime se također misli na istinu, je prva u vremenu; ali ljubav prema bližnjemu, čime se također misli na dobro, je prva s obzirom na krajnji cilj. Dakle, ono što je prvo s ozbzirom na krajnji cilj je u stvari prvo, pošto je primarno i posljedično tome prvorođeno; dok, ono što je prvo u vremenu nije u stvari prvo, već samo u prividu. Da bi ovu ideju učinio sasvim jasnom ilustrirat ću je poredbama, kao recimo sa onim što se događa prilikom izgradnje hrama, i kuće, pri sadnji vrta ili pak obrađivanju oranice. U izgradnji hrama, prva stvar u vremenu je položiti temelje, podignuti zidove, staviti krov, i onda položiti oltar na mjesto i postaviti propovjedaonicu; no, ono što je prvo s obzirom na krajnji cilj je obožavanje Boga tamo, što je svrha zbog koje su sve stvari bile napravljene. U izgradnji kuće, prva stvar u vremenu je izgraditi njezin vanjski dio, i onda ju snabdjeti sa svim nužnim udobnostima; ali što je prvo s obzirom na krajnji cilj je udoban boravak za vlasnika i one koji pripadaju njegovom domaćinstvu. Pri sadnji vrta, prva stvar u vremenu je poravnati zemlju, pripremiti tlo, posaditi stabla, i posaditi što će čovjeku biti od koristi; ali što je prvo s obzirom na krajnji cilj je uživanje njegovih plodova. U obrađivanju oranice, prva stvar u vremenu je poravnati zemlju, izorati, izdrljati i posaditi; ali što je prvo s obzirom na krajnji cilj je žetva, time također primjena. Iz ovih ilustracija svi mogu zaključiti što je u sebi prvo. Jer u izgradnji hrama ili kuće, u sadnji vrta i pripremi oranice, svatko na prvom mjestu gleda u primjenu, koju uvijek ima pred svojim očima i prevrće je u svome umu, dok osigurava sredstva za njezino ostvarivanje. Zaključujemo, prema tome, da je istina vjere prva u vremenu, ali da je dobro ljubavi prema bližnjemu prvo s obzirom na krajnji cilj; i da je potonje, pošto je primarno, u stvari u umu prvorođeni.’

[3]        Sada je nužno (sa)znati što vjera i ljubav prema bližnjemu jesu, svaka u svojoj biti; a to može biti učinjeno jedino ako se svaka razmotri zasebno pod određenim brojem tvrdnji, onih u vezi s vjerom i onih u vezi s ljubavi prema bližnjemu.

Tvrdnje u vezi s vjerom su:

I. Spasavajuća vjera je vjera u Gospoda Boga Spasitelja, Isusa Krista.

II. Vjera je sažeto i u suštini ovo, da je onaj koji živi dobro i vjeruje ispravno, spašen od strane Gospoda.

III. Čovjek stječe vjeru tako što pristupa Gospodu, uči istine iz Riječi, i živi u skladu sa njima.

IV. Mnoštvo istina, koje se slažu kao jedna cjelina, uzvisuje i usavršava vjeru.

V. Vjera bez ljubavi prema bližnjemu nije vjera, i ljubav prema bližnjemu bez vjere nije ljubav prema bližnjemu, a niti jedno niti drugo nemaju u sebi nikakvog života osim od Gospoda.

VI. Gospod, ljubav prema bližnjemu, i vjera čine jedno, kao život, volja, i razumijevanje u čovjeku; i ako su razdvojeni, svaki je uništen, poput bisera smrvljenog u prah.

VII. Gospod je ljubav prema bližnjemu i vjera u čovjeku, i čovjek je ljubav prema bližnjemu i vjera u Gospodu.

VIII. Ljubav prema bližnjemu i vjera su zajedno u dobrim djelima.

IX. Postoji istinska vjera, lažna vjera i licemjerna vjera.

X. Zli ljudi nemaju vjeru.

Ove tvrdnje će sada biti razjašnjene odvojeno.

I SPASAVAJUĆA VJERA JE VJERA U GOSPODA BOGA SPASITELJA, ISUSA KRISTA

337. Spasavajuća vjera je vjera u Boga, Spasitelja, pošto je On Bog i Čovjek, i On je u Ocu i Otac je u Njemu; i na ovaj način su oni jedno. Prema tome, oni koji pristupaju Njemu, istovremeno pristupaju Ocu, i time jednom i jedinom Bogu; a vjera u nekog drugog nije spasavajuća vjera. Da moramo vjerovati ili imati vjeru, u Sina Božjeg, Iskupitelja i Spasitelja, Koji je bio začet od strane Jehove i rođen od Djevice Marije, te nazvan Isus Krist, je očigledno iz zapovijedi koje je On učestalo ponavljao, a nakon toga i Njegovi Apostoli. Slijedeći odlomci ukazuju sasvim jasno kako je On zapovijedio/naložio vjeru u Sebe:

‘Isus reče, ovo je volja Oca Koji Me poslao… da svaki koji vidi Sina i vjeruje u Njega, ima život vječni; i Ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan.’  Ivan 6:40.

‘Onaj koji vjeruje u Sina, ima život vječni; ali onaj koji ne vjeruje u Sina, neće vidjeti života; nego gnjev Božji ostaje na/u njemu.’   Ivan 3:36.

‘Tako da svaki koji vjeruje u Sina ne propadne, već da ima život vječni, jer Bog je tako ljubio svijet da je dao Svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.’  Ivan 3:15, 16.

‘Reče Isus…  Ja sam Uskrsnuće i Život: tko u Mene vjeruje… neće umrijeti nikada.’  Ivan 11:25, 26.

‘Zaista, zaista, kažem vam: onaj koji vjeruje u Mene, ima život vječni. Ja sam kruh života.’  Ivan 6:47, 48.

‘Ja sam kruh života. Tko dolazi k Meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u Mene, neće ožednjeti nikada.’ Ivan 6:35.

‘Isus povika, govoreći: Ako je tko žedan, neka dođe k Meni i neka pije; koji vjeruje u Mene, kao što reče Pismo: Rijeke će žive vode poteći iz njegova trbuha!’   Ivan 7:37, 38.

‘Rekoše Isusu: Što nam je činiti da bismo radili djela Božja? Odgovori im Isus: Ovo je djelo Božje, da vjerujete u Onoga Kojega je On poslao.’   Ivan 6:28, 29.

‘Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da budete sinovi svjetlosti!’  Ivan 12:36.

‘Tko vjeruje u Sina Božjeg, taj nije (o)suđen; ali tko ne vjeruje, već je osuđen jer nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.’   Ivan 3:18.

‘Ove stvari su zapisane da bi uzvjerovali kako je Isus uistinu Krist… Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu Njegovu.’  Ivan 20:31.

‘Uistinu, ako ne povjerujete da Ja Jesam, umrijet ćete u grijesima svojim.’  Ivan 8:24.

‘Isus reče: A kada dođe On, Utješitelj, Duh Istine, On će pokazat svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh zato što ne vjeruju u Mene.’   Ivan 16:8, 9.

338. Da je Apostolska vjera bila jedino vjera u Gospoda Isusa Krista, je očigledno iz mnogih odlomaka u njihovim Poslanicama, od kojih ću citirati jedino slijedeće:

‘Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, živim po vjeri u Sina Božjega.’   Galaćani 2:20.

‘Pavle je Židovima i Grcima objavio/svjedočio o pokajanju pred Bogom i vjeru u našeg Gospoda Isusa Krista.’  Djela 20:21.

‘Izveo je Pavla napolje i rekao… Što moram činiti da bi se spasio? On mu odgovori, Vjeruj u Gospoda Isusa Krista, i spasit ćeš se i ti i tvoja kuća.’  Djela 16:30, 31.

‘Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. Ove stvari napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate život vječni, i da možete vjerovati u ime Sina Božjega.’    1 Ivan 5:12, 13.

‘Mi koji smo podrijetlom Židovi, a ne pogani grešnici, ipak znamo da se čovjek ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo.’  Galaćani 2:15, 16.

Pošto je njihova vjera bila u Isusa Krista, i kako takva vjera dolazi od Njega, oni su je nazivali ‘vjera Isusa Krista’, kao u Galaćanima 2:16, kao i u slijedećim odlomcima:

Pravednost Božja, kroz vjeru u Isusa Krista svima i na svima koji vjeruju… da On može opravdati onoga koji je od vjere Isusove.’  Rimljanima 3:22, 26

‘Imajući pravednost koja je po vjeri u Krista, pravednost koja je od Boga po vjeri.’  Filipljanima 3:9

‘To su oni koji čuvaju zapovijedi Božje, i vjeru Isusovu.’   Otkrovenje 14:12

‘Kroz vjeru koja je u Krista Isusa.’   2 Timoteju 3:15 

‘U Isusu Kristu je vjera koja djeluje kroz ljubav.’  Galaćanima 5:6

Iz ovih odlomaka se može vidjeti na kakvu je vjeru mislio Pavle u rečenici/izreci koja se u današnje vrijeme često citira/ponavlja u crkvi:

‘Prema tome, mi zaključujemo da se čovjek opravdava vjerom bez djela određenih/propisanih Zakonom.’      Rimljanima 3:18

To nije bila vjera u Boga Oca, već u Njegova Sina; još manje je to bila vjera u tri Boga poredana po redu, poput vjere u jednog iz kojeg, u drugog zbog kojeg i trećeg pomoću kojeg. Vjeruje se u Crkvi kako je Pavle mislio na tro-osobnu vjeru u toj rečenici, pošto Crkva u trajanju od četrnaest stoljeća, što će reći, od vremena Savjeta u Nikeji, nije priznavala ni jednu drugu vjeru, pa prema tome nije bila upoznata sa postojanjem neke druge vjere, vjerujući kao što i dalje vjeruje kako je ta vjera jedinstvena i jedina moguća vjera. Posljedično tome, gdje god se u Riječi Novog Testamenta spominje vjera, misli se da je to ta tro-osobna vjera, i sve tamo se pripisuje toj vjeri. Kao rezultat toga, jedina spasavajuća vjera, ona u Boga Spasitelja, je bila izgubljena, a također se kao rezultat toga i mnoštvo neistina uvuklo u to učenje Crkve, isto kao i mnoštvo paradoksa koji su odvratni zdravom razumu (= koji su nespojivi sa zdravim razumom). Jer svaka od njezinih doktrina koja bi naučavala i ukazivala put do neba, to jest, ka čovjekovu spasenju, je ovisna o vjeri; a pošto su sve te zablude i paradoksi ugmizali u njezinu vjeru, bilo je nužno proglasiti dogmu kako se razumijevanje mora držati poslušno (= podređeno) vjeri. E sad, pošto se u Pavlovoj rečenici (Rimljani 3:28) pod ‘vjerom’ ne misli na vjeru u Boga Oca, već u Njegova Sina, i pošto djela zakona u toj rečenici ne predstavljaju djela zakona Dekaloga, već ona djela koja određuje Mojsijev zakon koji je dan Židovima, kako se jasno vidi iz nastavka tog odlomka, a isto tako iz slične izjave u Poslanici Galaćanima 2:14, 15, kamen temeljac današnje vjere propada, zajedno sa hramom podignutim na njemu, poput kuće koja propada u zemlju nakon čega samo njezin krov ostaje viriti iznad površine.

339. Mi moramo vjerovati, to jest, imati vjeru u Boga Spasitelja Isusa Krista, budući da je to vjera u vidljivog Boga, u Kojem je nevidljivi Bog, a vjera u vidljivog Boga, Koji je Čovjek i istovremeno Bog, ulazi u čovjeka. Kako je vjera u svojoj suštini duhovna, ali u svojoj formi prirodna, prema tome, u čovjeku vjera postaje duhovno-prirodna, jer sve duhovno je primljeno u ono što je prirodno, da u stvarnosti bude sa čovjekom. Neprikriveno duhovno zaista ulazi u osobu, ali on ga ne prihvaća; ono je poput etera koji utječe unutra pa onda istječe bez da djeluje na njega; jer da bi mogao djelovati na njega on mora biti percipiran u njegovom umu, nakon percepcije mora biti primljen; a to je moguće jedino u prirodnom stupnju njegova uma. Na drugu stranu, čisto prirodna vjera, to jest, ona koja je lišena duhovne suštine, nije vjera, već samo čvrsto uvjerenje ili znanje. Čvrsto uvjerenje oponaša vjeru izvani, ali kako duhovno nije prisutno iznutra, u njemu nema ničeg spasavajućeg. Takva je vjera svih onih koji negiraju Božanstvenost Gospodnjeg Ljudskog; takva je također bila vjera Arijanaca i Socinijevaca, pošto su obadvoje negirali Božanstvenost Gospodnjeg Ljudskog. Što je vjera bez objekta prema kojem je usmjerena? Zar nije poput pogleda koji je usmjeren prema svemiru, pogleda koji se izgubi u praznom prostoru?; ili poput ptice koja leti visoko iznad atmosfere u eter, gdje umire, kao u vakumu. Takva vjera ne boravi duže u ljudskom umu od vjetra u krilima Aeolusa (Aeolus je u Grčkoj mitologiji bog vjetrova), ili svjetla u meteoru; on se uzdiže poput kometa sa dugim repom, ali, baš poput njega, prolazi i nestaje.

[2]        Ukratko, vjera u nevidljivog Boga je u stvari slijepa, pošto ljudski um ne može vidjeti svoga Boga; a svjetlo te vjere, pošto nije duhovno-prirodno, je lažno svjetlo. To svjetlo naliči na svjetlo svica, ili na svjetlo koje se vidi u noći u močvarama, ili nad sumpornom zemljom, ili u gnjilom drvetu. Štogod se na takvom svjetlu vidi je obmanjujuće, pa privid biva zamijenjen za stvarnost. Vjera u nevidljivog Boga odsijava na ovakvom svjetlu; posebice kada se naučava kako je Bog Duh, a o duhu se naučava kao o eteru. Iz toga slijedi da čovjek gleda na Boga kao što gleda na eter, i stoga Ga traži u svemiru; a kako Ga tamo ne pronalazi, on (uz)vjeruje kako je Priroda Bog svemira. To je ishodište materijalizma koje prevladava u današnje vrijeme. Gospod je proglasio:

‘da nitko nikad nije čuo Očev glas niti Ga je itko ikada vidio’,Ivan 5:37;

i također:

‘da nitko nikad nije vidio Boga, i da Ga je jedinorođeni Sin, Koji je u Očevim grudima, objavio’   Ivan 1:18;

‘da nitko nikad nije vidio Oca osim Onog Koji je sa Ocem; On je Oca vidio.’   Ivan 6:46;

‘također, da nitko ne dolazi k Ocu osim kroz Njega.’ Ivan 1:6;

i nadalje:

‘da onaj vidi i poznaje Oca, koji vidi i poznaje Njega.’Ivan 14:7 i naknadni stihovi.

[3]        Vjera, međutim, u Gospoda Boga Spasitelja je drugačija, pošto je On Bog i Čovjek, i može Mu se prići i ugledati Ga u Mislima/zamisliti Ga. Ova vjera nije neodređena, već ima objekt iz kojeg nastaje/proizlazi i kojemu je usmjerena. Jednom kada je bila prihvaćena, ostaje; kao kada je itko jednom vidio vidio cara ili kralja; kad god ga se (nakon toga) prisjeti, njegov lik mu se pojavi u umu. Čovjek vidi takvu vjeru tako reći poput sjajnog oblaka sa anđelom u njegovoj sredini, koji ga priziva k sebi tako da se može uzdići u nebo. Tako se Gospod pojavljuje onima koji imaju vjeru u Njega, i On prilazi svakoj osobi, u onoj mjeri u kojoj Ga čovjek poznaje i priznaje, to jest u onoj mjeri u kojoj čovjek poznaje i vrši Njegove zapovijedi, tako što odbacuje zla i čini dobra djela. Naposlijetku On ulazi u njegovu kuću i nastanjuje se kod njega zajedno sa Ocem, Koji je u Njemu, u skladu sa ovim riječima u Ivanu:

‘Isus reče, onaj koji ima Moje zapovijedi i vrši ih, taj Me ljubi; a onaj koji Mene ljubi njega će ljubiti Otac Moj, i Ja ću ga ljubiti i obznanit/očitovat ću mu se. I Mi ćemo doći k njemu i nastaniti se kod njega.’   Ivan 14:21, 23

Ove stvari su bile zapisane u prisustvu dvanaest Apostola Gospodnjih, koje je Gospod poslao k meni dok sam ovo pisao.

II. VJERA JE SAŽETO I U SUŠTINI OVO, DA JE ONAJ KOJI ŽIVI DOBRO I VJERUJE ISPRAVNO, SPAŠEN OD STRANE GOSPODA.

340. Svaki Kršćanin se slaže kako je čovjek bio stvoren za vječni život, i da ga svaki čovjek može naslijediti pod uvjetom da živi u skladu sa sredstvima spasenja propisanima u Riječi; to isto vjeruje i svaki poganin koji ima religiju i zdrav razum. Sredstva spasenja, međutim, jesu brojna, no ipak se sva, generalno i pojedinačno, odnose prema tome da čovjek živi dobro i vjeruje ispravno, posljedično tome spram ljubavi prema bližnjemu i vjeri; jer živjeti dobro je ljubav prema bližnjemu, a vjerovati ispravno je vjera. Ova dva generalna sredstva spasenja nisu samo propisana čovjeku u Riječi, već su također zapovjeđena. Slijedi, prema tome, da čovjek za sebe može postići vječni život silom/sposobnošću koja mu je određena i podarena od strane Boga. U kolikoj mjeri čovjek koristi ovu silu/sposobnost, i istovremeno gleda u Gospoda, Bog ju povećava, tako da je sve što je bilo samo prirodna ljubav prema bližnjemu transformirano u duhovnu ljubav prema bližnjemu, a sve što je bila samo prirodna vjera je transformirano u duhovnu vjeru. Na ovaj način Bog daje život mrtvoj ljubavi prema bližnjemu i vjeri, i istovremeno, samom čovjeku.

[2]        Postoje dvije stvari koje moraju biti ujedinjene prije nego se može reći da čovjek živi dobro i vjeruje ispravno; ove dvije se u Crkvi nazivaju unutarnji čovjek i vanjski čovjek. Kada unutarnji čovjek želi što je dobro, a vanjski čovjek čini što je dobro, oni postaju jedno, vanjski čovjek djeluje iz unutarnjeg, a unutarnji kroz vanjskog. Na ovaj način čovjek djeluje iz Boga, a Bog djeluje kroz čovjeka. U drugu ruku, ako unutarnji čovjek želi ono što je zlo, a ipak vanjski čovjek čini ono što je dobro, pri svemu tom obadvoje djeluju iz pakla, pošto je čovjekovo htjenje iz pakla, a ono što čini je licemjerno; a u svakom licemjernom djelu je pritajena njegova paklena volja, poput zmije u travi, ili poput crva u cvijetu.

[3]        Onaj čovjek je bogat u znanju dubokih istina neba i svijeta koji zna da postoji unutarnji čovjek, i vanjski čovjek; i koji također zna što oni jesu, i da oni mogu djelovati kao jedno u stvarnosti, baš kao i prividno; i štoviše da unutarnji čovjek živi nakon smrti, ali da je vanjski čovjek zakopan u grobu. Takav čovjek je potencijalno u posjedu skrivenih istina neba a također i svijeta. Onaj koji ujedini svoga vlastitog unutarnjeg i vanjskog čovjeka u dobru postaje sretan do vječnosti; dok onaj koji ih razdvoji, ili još gore, koji ih ujedini u zlu, jeste mizeran do vječnosti.

341. Tamo gdje se vjeruje da čovjek koji živi dobro i koji vjeruje ispravno nije spašen, i da Bog iz Svoje slobodne volje i zadovoljstva može spasiti i osuditi kogagod hoće, čovjek koji pogiba može sa pravom osuditi Boga za nemilosrdnost, nemilost i čak okrutnost. On može čak negirati kako je Bog Bog. On može izjaviti kako je Bog u Svojoj Riječi govorio besmislene stvari, te propisao nevažne stvari, ne, čak ništavne u svojoj prirodi. Štoviše, ako čovjek koji živi dobro i vjeruje ispravno nije spašen, on može također optužiti Boga zbog kršenja vlastitog saveza, kojeg je napravio na Planini Sinajskoj, i zapisao sa Svojim vlastitim prstom na dvije ploče. Da Bog ne može nego spasiti one koji žive u skladu sa Njegovim zapovijedima, i imaju vjeru u Njega, je očigledno iz riječi Gospodnjih u Ivanu 14:21-24; i svatko tko ima religiju i zdrav razum može sebe potvrditi u ovoj istini kada uzme u obzir da je Bog neprestano sa čovjekom, kojem podaruje život te silu/sposobnost da razumije i voli; i da On mora voljeti, i putem ljubavi Sebe ujediniti sa njime koji dobro živi i vjeruje što je ispravno.

Zar to nije upisano od strane Boga u svakom čovjeku i na svakom stvorenju? Mogu li otac i majka odbaciti svoju djecu, ili ptica svoje ptiće, ili zvijer svoje mlade? Čak tigrovi, pantere i zmije ne mogu nego voljeti svoje potomstvo. Za Boga bi činiti drugačije bilo protivno redu u kojem se nalazi, i u skladu sa kojim djeluje i također protivno redu u kojem je stvorio čovječanstvo. Kao što je nemoguće za Boga osuditi bilo koga tko živi dobro i vjeruje ispravno, tako je u drugu ruku za Njega nemoguće spasiti ikoga tko živi zao život i posljedično tome vjeruje u ono što je lažno. Jer ovo je opet protivno redu, i jednako tako protivno Njegovoj Svemoći, koja ne može intervenirati osim putem pravde; a zakoni pravde su istine, koje se ne mogu promijeniti; jer Gospod kaže,

‘Lakše će nebo i zemlja  proći, negoli propasti i jedna kovrčica Zakona.’   Luka 16:17.

Svatko tko zna išta o suštinskoj prirodi Boga i o čovjekovoj Slobodnoj Volji ovo može percipirati. On zna, na primjer, kako je Adam imao slobodu jesti sa stabla života, i takođe sa stabla poznanja dobra i zla. Da je jeo jedino sa stabla ili stabala života, zar bi Bogu bilo moguće otjerati ga iz vrta? Ja vjerujem da ne bi. Ali, nakon što je jeo sa stabla poznanja dobra i zla, zar bi Bogu bilo moguće zadržati ga u vrtu? U ovom slučaju također vjerujem da ne bi. Slično tome Bog ne može baciti u pakao nijednog anđela koji je bio primljen u nebo, niti  može uvesti u nebo ikoga tko je bio osuđen kao vrag. Da On iz Svoje Svemoći ne može napraviti ni jedno ni drugo se može vidjeti iznad u odjeljku o Božanskoj Svemoći, br. 49-70.

342. U prethodnoj je tvrdnji, br. 337-339, bilo ukazano kako je spasavajuća vjera vjera u Gospoda Boga, Spasitelja Isusa Krista. Može se postaviti pitanje, međutim, koji je prvi princip vjere u Njega? Odgovor je: To je prizna(va)nje kako je On Sin Božji. Ovo je bio prvi princip vjere koju je Gospod, kada je došao u svijet, otkrio i objavio. Jer ukoliko ljudi najprije nisu priznali kako je On bio Sin Božji, i time Bog od/iz Boga, uzalud bi On Sam i Njegovi apostoli poslije njega propovijedali vjeru u Njega. Ponešto slična ovoj situacija je nastala danas; ali kod ljudi koji razmišljaju iz njihova propriuma, to jest, jedino iz vanjskog ili prirodnog čovjeka. Oni kažu u sebi, ‘Kako Jehova Bog može začeti Sina, i kako čovjek može biti Bog?’

Stoga je nužno da ovaj prvi princp vjere bude potvrđen i ustanovljen iz Riječi, i prema tome su iz nje priloženi sljedeći odlomci:

‘Anđeo je rekao Mariji, Evo, začet ćeš i roditi Sina, i nadjenut ćeš Mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega… Nato će Marija anđelu: Kako će to biti kad ja čovjeka ne poznajem? A Anđeo joj odgovori: Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će se ta Sveta Stvar koju ćeš poroditi zvati, Sin Božji.’ Luka 1:31, 32, 34, 35.

‘Kada je Isus bio kršten sa neba je došao glas, govoreći, Ovo je Sin Moj ljubljeni, kojim sam uvelike zadovoljan.’Matej 3:16, 17; Marko 1:10, 11; Luka 3:21, 22.

‘Tako opet, kada je Isus bio preobražen, glas je došao sa neba, govoreći, Ovo je Sin Moj ljubljeni, kojim sam uvelike zadovoljan; Njega slušajte.’Matej 17:5; Marko 9:7; Luka 9:35.

[2]        ‘Isus je pitao Svoje učenike, Što govore ljudi, tko sam Ja? Šimun Petar prihvati i reče: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga. Nato Isus… reče… Blago tebi, Šimune, sine Jonin… A Ja tebi kažem… na toj stijeni sagradit ću Crkvu Svoju.’   Matej 16:13, 16, 17, 18.

Gospod je rekao kako će na toj stijeni sagraditi Svoju Crkvu, to jest, na istini i ispovijedi da je On Sin Božji; jer stijena predstavlja istinu, i također Gospoda s obzirom na Božansku istinu. Prema tome, Crkva ne postoji u nikome tko ne prizna ovu istinu kako je On Sin Božji; i iz ovog razloga je bilo rečeno iznad kako je to prvi princip vjere u Isusa Krista, i posljedično vjera u njezinom izvorištu.

‘Ivan Krstitelj je vidio i svjedočio da je On Sin Božji.’     Ivan 1:34.

‘Nataniel, učenik, je rekao o Isusu, ‘Ti si Sin Božji; ti si Kralj Izraela.’   Ivan 1:49.

‘Dvanaest učenika rekoše, ‘Mi vjerujemo… da si ti Krist, Sin Boža živoga.’  Ivan 6:69.

‘On se naziva jedinorođenim Sinom Božjim, jedinorođenim od Oca, koji je u Očevim grudima.’  Ivan 1:14, 18; 3:16.

Isus Osobno je priznao pred Velikim Svećenikom da je On bio Sin Božji.’ Matej 26:63, 64; Matej 27:43; Marko 14:61, 62; Luka 22:70.

‘Oni koji su bili u brodu su došli i klanjali se Isusu, govoreći, Uistinu ti si Sin Božji.’Matej 14:#3.

‘Eunuh koji se htio krstiti, reče Filipu, Ja vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.’   Djela 8:37.

‘Pavle je, nakon njegovog obraćenja, propovijedao Isusa, kako je On bio Sin Božji.’   Djela 9:20.

‘Isus reče, Dolazi čas… kada će mrtvi čuti glas Sina Božjega; i oni koji Ga poslušaju će živjeti.’  Ivan 5:25.

‘A tko ne vjeruje, već je osuđen jer nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.’Ivan 3:18.

‘A ove su stvari zapisane da možete uzvjerovati:  Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu Njegovu.’Ivan 20:31.

‘To napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni, i da možete vjerovati u ime Sina Božjega.’ 1 Ivanova 5:13.

‘Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni.’1 Ivanova 5:20

‘Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu.’1 Ivanova 4:15.

Vidi također druga mjesta, kao Matej 8:29; 27:40, 43, 45; Marko 1:1; 3:11; 15:29; Luka 8:28; Ivan 9:35; 10:36; 11:4, 27; 19:7; Rimljanima 1:4; 2 Korinćanima 1:19; Galaćanima 2:20; Efežanima 4:13; Hebrejima 4:14; 6:6; 7:3; 10:29; 1 Ivanova 3:8; 5:10; Apokalipsa 2:18.

Isto se naučava na mnogim drugim mjestima, gdje Ga Jehova naziva Sinom, i gdje On Sam naziva Jehovu Svojim Ocem, kao u sljedećim odlomcima:

‘Štogod Otac čini, to jednako i Sin čini… Uistinu, kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava tako i Sin oživljava koje hoće… Kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi… Svi ljudi trebaju slaviti Sina, kao što slave Oca.’ Ivan 5:19-27.

Pored ovih brojnih odlomaka u Davidu je također rečeno ovo:

‘Obznanjujem odluku: Jehova mi reče: Ti si Sin Moj, danas Te rodih. Poljubite Sina da se ne razgnjevi te ne propadnete na putu, kad uskoro plane srdžba njegova. Blago svima koji se Njemu utječu!’Psalam 2:7, 12.

[3]        Iz ovih odlomaka se dolazi do ovog zaključka, da svatko tko želi uistinu biti Kršćanin, i želi da ga Krist spasi, treba vjerovati da je Isus Sin Boga živoga. Onaj koji to ne vjeruje, već koji jedino vjeruje kako je On Marijin sin, usađuje u svoj um različite ideje u svezi Njega koje su štetne, i uništavajuće za to spasenje, kao što se može vidjeti iznad u br. 92, 94, 102. O takvima može biti rečeno, kao i o Židovima,

da na Njegovu glavu postavljaju krunu od trnja, umjesto kraljevske krune, i također mu daju piti ocat, i povikuju, ‘Ako si ti Sin Božji, siđi sa križa’ (Matej 27:29, 34, 40), ili reći, poput kušača, vraga, ‘Ako Si Sin Božji, zapovijedi ovim kamenovima da se pretvore u kruh;’ ili, ‘Ako si Ti Sin Božji, baci se dolje.’   Matej 4:3-6.

Takve osobe oskvrnjuju Njegovu Crkvu i Njegov Hram, i prave od njega razbojničko leglo. Oni od obožavanja Krista čine obožavanje slično obožavanju Muhameda, i ne prave razliku između istinskog Kršćanstva, koje je obožavanje Gospoda, i naturalizma. Oni se mogu usporediti sa osobama koje putuju kolima ili kočijom preko leda, koji pod njima puca, a oni tonu, i svi su potopljeni, ljudi, konji i kočija, u ledenoj vodi. Također se mogu usporediti sa onima koji od trstike i konoplje prave mali brod, kojeg mažu sa paklinom kako bi se držao zajedno. Na njemu se otisnu na pučinu; ali tamo je paklina isprana, i oni se utapljaju u vodama oceana, te bivaju progutani i zakopani u njegovim dubinama.

III. ČOVJEK STJEČE VJERU TAKO ŠTO PRILAZI GOSPODU, UČI ISTINE IZ RIJEČI, I ŽIVI U SKLADU SA NJIMA.

343. Prije nego nastavim da bi ukazao kako nastaje vjera, naime, time što čovjek prilazi Gospodu, uči istine iz Riječi, i živi u skladu sa njima, nužno je najprije u sažetoj formi ustvrditi što sačinjava vjeru, tako da se može razlučiti generalna ideja prisutna u svim pojedinostima vjere. Tako će biti moguće jasnije razumjeti ne samo ovo poglavlje o Vjeri, već također ona koja slijede o Ljubavi prema Bližnjemu, Slobodnoj Volji, Pokajanju, Ponovnom Formiranju, Regeneraciji i Pripisivanju; jer vjera ulazi i oživljava svaki dio bilo kojeg teološkog sistema, i generalno i pojedinačno, kao što krv oživljava organe tijela. Doktrina sadašnje Crkve u vezi s Vjerom je generalno poznata širom Kršćanskog svijeta, a posebice njezinim svećenicima; jer knjižnice Crkvenih učitelja su ispunjene sa knjigama o vjeri jedino, i samo o vjeri, pošto se jedva išta osim toga u današnje  vrijeme smatra uistinu teološkim. Prije, međutim, nego poduzmemo ispitivanje i razmatranje onog što današnja Crkva naučava u svezi vjere (što će biti napravljeno u Dodatku), sada će biti predstavljeni generalni principi koje Nova Crkva naučava u vezi s vjerom. Oni su kako slijedi.

344. BITAK (ESSE) VJERE NOVE CRKVE je:

1.    Pouzdanje u Gospoda Boga, Spasitelja Isusa Krista.

2.    Povjerenje kako onog koji živi dobro, i vjeruje ispravno, On spašava.

BIT (Essentia) VJERE NOVE CRKVE je:

Istina iz Riječi.

POSTOJANJE (Existentia) VJERE NOVE CRKVE je:

1.    Duhovno viđenje.

2.    Sklad Istina

3.    Uvjerenje

4.    Priznanje upisano u umu

STANJA VJERE NOVE CRKVE jesu:

1.    Dječja vjera, mladalačka vjera, zrela vjera;

2.    Vjera iz prave istine, i vjera iz prividne istine;

3.    Vjera pamćenja, vjera razuma, vjera svjetla;

4.    Prirodna vjera, duhovna vjera, božanstvena vjera;

5.    Živa vjera i čudesna vjera;

6.    Slobodna vjera i prisilna vjera.

VJERA NOVE CRKVE, I U NJEZINOM UNIVERZALNOM I U NJEZINOM POJEDINAČNOM OBLIKU, se može vidjeti iznad u br. 2 i 3.

345. Pošto je bio dan sažeti pregled onog što sačinjava duhovnu vjeru, biti će također dan sažetak onog što sačinjava samo prirodnu vjeru. U sebi je to nagovaranje koje hini vjeru, i nagovaranje na ono što je neistinito, i naziva se krivovjernom vjerom. Njezine oznake su:

1.    Lažna vjera, u kojoj su neistine pomiješane sa istinama.

2.    Obmanjujuća vjera, iz krivotvorenih istina, i nečista/preljubnička vjera od onečišćenih dobara.

3.    Zatvorena ili slijepa vjera što je vjera u mistične stvari koje se vjeruju, ali bez ikakvog razlučivanja da li su istinite ili lažne, i da li nadilaze razum ili su mu protivne.

4.    Lutalačka vjera što je vjera u nekoliko bogova.

5.    Kratkovidna vjera, što je vjera u bilo kojeg osim u istinitog Boga, a, među Kršćanima, u ikoga osim Gospoda Boga, Spasitelja.

6.    Licemjerna ili farizejska vjera, što je vjera na usnama, a ne u srcu.

7.    Vizionarska ili izopačena vjera, ili neistina koja je posredstvom ingenioznog potvrđivanja učinjena da izgleda kao istina.

346. Iznad je bilo izjavljeno kako je vjera, kakva postoji u čovjeku, duhovni vid. Dakle, pošto duhovni vid, koji je ono što pripada razumijevanju i time umu, i prirodni vid, koji je od oka i time od tijela, međusobno korespondiraju, prema tome se svako stanje vjere može usporediti sa određenim stanjem oka i njegovog vida. Stanje vjere u ono što je istina se može usporediti sa svakim savršenim stanjem oka i njegovog vida, a stanje vjere u ono što je neistina, sa svakim izopačenim stanjem oka i njegovog vida. Sada ćemo ukazati korespondencije između ove dvije vrste vida, uma i tijela, s obzirom na izopačeno stanje obadvoje.

1.    Lažna vjera, u kojoj su neistine pomiješane sa istinama, se može usporediti sa onom bolešću oka koja utječe na vid, koja je opisana kao bijela pjega u rožnici, što uzrokuje zatamnjenje vida.

2.    Obmanjujuća vjera, što je vjera iz krivotvorenih istina, i nečista/preljubnička vjera, što je vjera iz onečišćenih dobara, se može usporediti sa onom bolešću oka koja utječe na vid, koja se naziva glaukom, što je sušenje i stvrdnjivanje kristalne tekućine (humour).

3.    Zatvorena ili slijepa vjera, što je vjera u mistične stvari, koje se vjeruju, ali bez ikakvog razlučivanja da li su istinite ili lažne, ili pak da li nadilaze razum ili su mu protivne, se može usporediti sa onom bolešću oka, koja se naziva gutta serena, i crna mrena, što je gubitak viđenja, iako oko naigled ima normalan vid, prouzrokovan smetnjom optičkog živca.

4.    Lutalačka vjera, što je vjera u nekoliko bogova, se može usporediti sa tom bolešću oka koja se naziva mrena na oku, što je gubitak vida koji nastaje smetnjom između omotača bjeloočnice oka i uvee.

5.    Kratkovidna vjera, što je vjera u bilo kojeg drugog osim u istinitog Boga, a, među Kršćanima, u ikoga osim Gospoda Boga, Spasitelja, se može usporediti sa onom bolešću oka koja se naziva strabismus, ili škiljenje.

6.    Licemjerna ili farizejska vjera, što je vjera na usnama, a ne na srcu, se može usporediti sa atrofijom oka, i posljedičnim gubitkom vida.

7.    Vizionarska ili izopačena vjera, ili neistina koja je ingenioznim potvrđivanjem učinjena da izgleda kao istina, se može usporediti sa onom bolešću oka koja se naziva noćno sljepilo, putem kojem postoji viđenje u mraku ali iz obmanjujućeg svjetla.

347. Vjera je formirana u čovjeku tako što on prilazi Gospodu, uči istine iz Riječi, i živi u skladu sa njima. Prvo, vjera je formirana tako što čovjek prilazi Gospodu; pošto je vjera, u pravom smislu riječi, i time vjera koja vodi do spasenja, od Gospoda i u Gospodu. Da je od Gospoda je očigledno iz Njegovih riječi učenicima:

‘Ostanite u Meni… i Ja u vama… jer bez Mene ne možete učiniti ništa.’  Ivan 15:4, 5.

Da je to vjera u Gospoda, je očigledno iz brojnih odlomaka navedenih iznad u br. 337, 338, u svrhu da bi čovjek trebao vjerovati u Sina. Dakle, pošto je vjera iz Gospoda i u Gospodu, može se reći kako je Gospod sâma vjera; je njezin život i bit su u Njemu, i posljedično tome iz Njega.

[2]        Drugo, vjera je formirana tako što čovjek uči istine iz Riječi; jer vjera je u svojoj biti istina, pošto su sve stvari koje ulaze u vjeru istine. Vjera, prema tome, nije ništa nego kompleks istina koje blistaju u ljudskom umu; jer istine ne naučavaju samo da mi trebamo vjerovati, već također u koga trebamo vjerovati, i što trebamo vjerovati. Istine moraju biti uzete iz Riječi, pošto su sve istine koje vode do spasenja sadržane tamo; i one su djelotvorne, pošto su dane od strane Gospoda, i posljedično tome su upisane na cijelo anđeosko nebo; tako da kada čovjek uči istine iz Riječi, on ulazi u bliže zajedništvo i združivanje sa anđelima nego je toga svjestan. Vjera bez istina je poput sjemena bez ljuske, koje kada je samljeveno ne daje ništa doli mekinje; dok je vjera formirana od istina poput plodnog sjemena, koje kada je samljeveno daje brašno. Ukratko, bitnosti vjere su istine; i ako ove ne ulaze u nju i ne sačinjavaju je, vjera nije ništa drugo nego glas koji zvižduće; ali ako one ulaze u nju i sačinjavaju je, vjera je poput glasa koji donosi vijesti o spasenju.

[3]        Treće, vjera se formira tako što čovjek živi u skladu sa istinama; pošto je duhovni život život u skladu sa istinama, a istine ne žive u stvarnosti dok nisu utemeljene u djelima. Istine bez djela nisu ništa nego stvari od misli jedino; i, one su samo na ulazu u čovjeka, i time nisu unutra u njemu. Volja je sam čovjek, a misao je čovjek jedino do stupnja i kvalitete u kojoj ulazi u sjedinjenje sa voljom. Onaj koji uči istine, ali ih ne čini, je poput onog koji rasipa sjeme po oranici, a ne drlja ga; što rezultira u tome da sjeme postaje podbuhlo od kiše i beskorisno. Onaj, međutim, koji uči istine i čini ih, je poput onog koji sije svoje sjeme i drlja ga u zemlju, Onda sjeme, oživljeno kišom, raste u dobar rod, i može se primjeniti za hranu. Gospod kaže:

‘Ako znate ove stvari, blaženi ste ako ih činite.’  Ivan 13:17.

I na drugom mjestu:

‘Ali onaj koji je primio sjeme u dobru zemlju je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi plodom i rađa.’Matej 13:23;

i opet:

‘Stoga, tko god sluša ove Moje riječi i izvršava ih, usporedit ću ga sa mudrim čovjekom koji sagradi kuću na stijeni… A svatko tko sluša ove Moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku.’Matej 7:24, 26.

Riječi Gospodnje su sve istine.

348. Iz onog što je sada bilo rečeno, je očigledno da postoje tri sredstva pomoću kojih je vjera formirana u čovjeku, naime, najprije, time što pristupa Gospodu, drugo, učenjem istina iz Riječi, i treće, životom u skladu sa njima. Sada, pošto postoje tri sredstva, različita jedna od drugog, slijedi da se ona mogu razdvojiti. Jer čovjek može prilaziti Gospodu, a ipak ne poznavati nego povijesne istine u vezi s Bogom i Gospodom; a drugi može znati istine iz Riječi u velikom broju, a ipak ne živjeti u skladu sa njima. Kod čovjeka, međutim, u kojem su ove tri stvari bile razdvojene, to jest, u kojem jedna postoji bez drugih, nema spasavajuće vjere; ali ova vjera nastaje kada su troje ujedinjeni, i njezina kvaliteta ovisi o prirodi unije. Gdje su ove tri stvari bile razdvojene, vjera je poput jalovog sjemena koje se, kada je posađeno u zemlju, pretvara u prah; ali gdje su ujedinjene, vjera je poput sjemena u zemlji koje izrasta u stablo, i donosi plod u skladu sa njihovim ujedinjenjem. Opet, gdje su ove tri stvari bile razdvojene, vjera je poput neplodnog jajeta; ali gdje su ujedinjene ona je poput plodnog jajeta, koje stvara prekrasnu pticu. Vjera, u slučaju onih u kojima su ove tri stvari bile razdvojene, se može usporediti sa okom kuhane ribe ili raka; ali u onima koji su ih ujedinili, sa okom prozirnim od kristalne tekućine čak do uvee zjenice i kroz nju. Vjera, u takvom stanju razdvojenosti, je poput slike u tamnim bojama, naslikane na crnom kamenu; ali vjera, kada su troje sjedinjeni, je poput slike u prekrasnim bojama na prozirnom kristalu. Gdje su ovo troje razdvojeni, svjetlo vjere se može usporediti sa blještavilom ugarka u ruci putnika po noći; ali gdje su ujedinjene, sa svjetlom baklje, koja kada se pomiče, ukazuje svaki korak na putu. Vjera bez istina je poput vinove loze koja rađa divljim grožđem; ali vjera koja nastaje iz istina je poput vinove loze koja rađa grožđem koje daje izvrsno vino. Vjera u Gospoda bez istina se može usporediti sa novom zvijezdom koja se pojavljuje na nebeskom svodu, koja vremenom nestaje; ali vjera u Gospoda, popraćena istinama, se može usporediti sa fiksiranom zvijezdom, koja traje zauvijek. Istina je bit vjere; prema tome, kakva istina, takva je i vjera. Vjera bez istina je nestabilna, ali sa njima je fiksirana; a u nebu vjera koja je formirana od istina blista poput zvijezde.

IV. MNOŠTVO ISTINA, KOJE SE SLAŽU KAO JEDNA CJELINA, UZVISUJE I USAVRŠAVA VJERU.

349. Iz ideje o vjeri koja prevladava u današnje vrijeme, ne može se shvatiti kako je vjera, u njezinom sveobuhvatnom smislu, skupina istina, a još manje da čovjek može doprinijeti išta njezinom postignuću. Usprkos tome, vjera je u svojoj biti istina, jer ona je istina na njezinom vlastitom svjetlu; i baš kao što se istina može steći, isto tako može i vjera. Tko ne može pristupati Gospodu, ako je tako raspoložen/tome sklon? Tko, opet, ako tako želi, ne može sakupiti istine iz Riječi? A svaka istina u i iz Riječi sjaji kao svjetlo, a istina, kada se vidi na svjetlu, jeste vjera. Gospod, Koji je samo Svjetlo, ulazi putem upliva u svakog čovjeka; i On uzrokuje da istine iz Riječi, u komegod je bilo koja prisutna, sjaje poput svjetla, i time da postanu istine vjere. To je ono što je Gospod mislio u Ivanu gdje kaže:

‘da ljudi trebaju prebivati u Gospodu, i da Njegove riječi trebaju prebivati u njima.’  Ivan 15:7;

a riječi Gospodnje su istine. Ali da bi se čovjeku omogućilo pravilno razumjeti tvrdnju kako ‘mnoštvo istina, koje se slažu kao jedna cjelina, uzvisuje i usavršava vjeru,’ predmet će biti obrađen pod sljedećim zaglavljima:

(1)   Istine vjere se mogu umnožavati do vječnosti

(2)   One su svrstane u serije, i time, tako reći, u grupe.

(3)   Vjera je usavršena u skladu sa brojem i usklađenošću istina.

(4)   Istine vjere, bez obzira koliko brojne i različite mogle izgledati, čine jedno od Gospoda, koji je Riječ, Bog neba i zemlje, Bog nad svakim tijelom, Bog vinograda ili Crkve, Bog vjere, i sâmo Svjetlo, Istina, i Život vječni.

350. (1) Istine vjere se mogu umnožavati do vječnosti.Ovo je očigledno iz činjenice da se mudrost anđela nebeskih povećava do vječnosti. Štoviše, anđeli izjavljuju kako nema granice mudrosti, koja je izvedena jedino iz Božanskih istina analitički složenih u forme pomoću upliva svjetla od Gospoda. Ljudska inteligencija, ukoliko je uistinu inteligencija, nije iz nijednog drugog izvora. Božanska Istina se može umnožavati do vječnosti, pošto je Gospod sâma Božanska Istina, ili Istina u njezinoj beskonačnosti, i On svih privlači k Sebi. Anđeli i ljudi, međutim, pošto su konačni, mogu slijediti struju njegove privlačnosti jedino u skladu sa njihovim vlastitim kapacitetom, dok se nastojanje da ih se privuče nastavlja do vječnosti. Riječ Gospodnja je nedokučiv bezdan istina, iz kojeg je sva anđeoska mudrost izvedena; iako čovjeku koji ne zna ništa njezinim duhovnim i božanstvenim značenjima, ona izgleda kao ništa više nego krigla vode. Istine vjere u njihovom umnožavanju do vječnosti se mogu usporediti sa sjemenom čovječanstva, iz kojeg se obitelji mogu propagirati do beskrajnih generacija. Ova produktivnost se također može usporediti sa onom u poljskog i vrtnog sjemenja, koje se može propagirati u beskrajnom broju zauvijek. Štoviše, sjeme u Riječi predstavlja istinu, a polje doktrinu, a vrt mudrost. Ljudski um je poput tla u kojem su duhovne i prirodne istine usađene poput sjemenja, i ove istine se mogu umnožavati beskrajno. Čovjek dobija svoju snagu iz beskonačnosti Boga, koji je neprestano prisutan sa Svojim svjetlom i toplinom, i sa Svojom proizvodnom snagom.

351. (2) Istine vjere su svrstane u serije, i time, tako reći, u grupe. Ovo do sada nije bilo poznato, pošto se duhovne istine, od kojih je cijela Riječ sastavljena, nisu mogle vidjeti zbog mistične i enigmatske vjere u kojoj je sažeta cijela teologija današnjih dana; i one su, prema tome, ostale uskladištene poput zrnja u podzemnim podrumima. Sljedeće će objasniti što je naznačeno sa serijama i grupama. Prvo poglavlje ove knjige, koje obrađuje Boga Stvoritelja, je podijeljeno u serije: prva od ovih obrađuje Božje Jedinstvo; druga, Božji Bitak ili Jehovu; treća, Beskonačnost Boga; četvrta, Božju Bit, koja je Božanska Ljubav i Božanska Mudrost; peta, Božju Svemoć; i šesta, Stvaranje. Potpodjele svake teme formiraju serije, i vežu zajedno sadržaje u grupe. Ove serije, generalno i pojedinačno, tako sjedinjeno i odvojeno, sadržavaju istine koje, u skladu sa njihovim brojem i usklađenošću, uzvisuju i usavršavaju vjeru.

[2]        Onaj koji ne zna da je ljudski um organiziran, ili da je duhovni organizam koji završava u ljudskom organizmu, u kojem i u skladu sa kojim um stvara ideje ili razmišlja, mora pretpostaviti da su percepcije, misli i ideje jedino radijacije i promjene svjetla koje utječe u um, i (tamo) predstavlja oblike koje čovjek percipira i priznaje kao razloge. Ovo je, međutim, bedastoća; jer univerzalno je poznato da glava sadržava mozgove, da su mozgovi uređeni, da um ima svoje sjedište u njima, i da njegove ideje tamo stječu postojanost, i postaju stalne u skladu sa njihovom prijemčivošću i potvrđivanjem. Pitanje se, prema tome, postavlja, Koja je priroda ove organizacije? I odgovor je, da je to uređenje svih stvari u serije, i tako reći u grupe, i da su istine vjere tako usklađene u ljudskom umu. Da je slučaj takav se može ilustrirati pomoću sljedećih razmatranja.

[3]        Mozak se sastoji od dvije supstance, od kojih je jedna žljezdana, i naziva se kortikalna i pepeljasta (cineritious) supstanca, a druga vlaknasta, i naziva se medularna substanca. Prva, ili žljezdana supstanca, je uređena u skupine/grozdove, poput grožđa vinove loze. Ove grozdovite formacije su njezine serije. Druga, koja se naziva medularna supstanca, se sastoji od stalnih grupiranja malih vlakana koja proizlaze iz žlijezdi prijašne, a ova grupiranja formiraju njezine serije. Svi živci koji proizlaze iz mozga te se spuštaju dolje u tijelo, zbog obavljanja različitih funkcija, nisu ništa drugo nego grupe i svežnjevi vlakana, a takvi su svi mišići, i generalno, svi unutrašnji organi i udovi tijela. Svi ovi su takve prirode, pošto korespondiraju serijama u koje je mentalni organizam uređen.

[4]        Štoviše, u svoj prirodi ne postoji ništa što nije formirano u serije, sastavljeno u male grupe; svako stablo, grm, trava ili biljka, u stvari svaki klas žita i vlat trave, generalno i pojedinačno, je tako formiran. Univerzalni uzrok ovog je da Božanske Istine imaju takvo uobličenje; jer zapisano je kako su sve stvari bile stvorene uz pomoć Riječi, tj. pomoću Božanske Istine, i da je svijet također bio stvoren po njoj, Ivan 1 i naknadni stihovi. Iz ovog se može vidjeti da, ukoliko takvo uređenje supstanci ne bi postojalo u ljudskom umu, čovjek ne bi posjediovao sposobnost analitičkog rasuđivanja. Ovu sposobnost uživa svatko u skladu sa ovim uređenjem, i time u skladu sa brojem istina koje su usklađene u grupni oblik; i ovo uređenje je u skladu sa njegovim korištenjem razuma iz slobode.

352. (3) Vjera je usavršena u skladu sa brojem i usklađenošću istina. Ovo slijedi iz onog što je bilo rečeno ranije, i očigledno je svakome tko racionalno razmotri ovu temu, i tko percipira što je ostvareno mnoštvom serija koje su usklađene kao jedna. Jer onda jedna serija snaži i potvrđuje drugu, i zajedno one sebe usklađuju u formu koja djeluje kao jedno. E sad, pošto je vjera u svojoj biti istina, slijedi da vjera postaje sve više i više savršeno duhovna i posljedično sve manje i manje čulno-prirodna, proporcionalno broju i usklađenosti istina. Jer ona biva uzvišena do višeg predjela uma, odakle vidi ispod nebrojene činjenice koje ju potvrđuju u prirodi svijeta. Istinska vjera, posredstvom tolikog broja istina usklađenih kao u grupu, postaje više i blistavija, razumljivija, očiglednija i jasnija. Ona također postaje više sposobna za sjedinjenje sa dobrima ljubavi prema bližnjemu, i posljedično tome više sposobna za otuđenost od zala, sve više i više odvojena od zamamnosti oka i požuda tijela, i prema tome sama po sebi sretnija. Ona posebice postaje moćnija protiv zala i neistina i time sve više i više živa i spasavajuća vjera.

353. Iznad je bilo rečeno kako svaka istina na nebu sjaji poput svjetla, i zbog toga je istina što tako sjaji u biti vjera. Prema tome vjera, u ljepoti i ljupkosti koja nastaje iz tog svjetla, posebice kada istine koje ju sačinjavaju rastu u broju, se može usporediti sa raznovrsnim oblicima, objektima i slikama sastavljenim od različitih harmonično pomiješanih boja. Tako se može usporediti sa dragim kamenjem različitih boja na Aronovom oplećku, koji su se nazivali sa dva imena, Urim i Tumim; i isto tako sa dragim kamenjem od kojeg temelji zidina Novog Jeruzalema moraju biti izgrađeni, kao što je opisano u Apokalipsi, poglavlje 21. Također se može usporediti sa dragim kamenjem različitih boja na kraljevoj kruni. Drago kamenje također predstavlja istine vjere. Takva vjera se također može usporediti sa ljepotom duge, cvjetne livade, i vrta pri prvoj cvatnji u proljeće.

Svjetlo i slava vjere koja je sastavljena od mnogih usklađenih istina se može usporediti sa osvjetljenjem hramova od strane brojnih svijećnjaka, kuća pomoću lustera, i ulica pomoću uličnih lampi. Uznošenje vjere pomoću istina u velikom broju se može usporediti sa povišenim učinkom u jačini zvuka i melodije prizvedenim povećanjem muzičkih instrumenata u orkestru; i povećanju miomirisa iz gomile mirišljavog cvijeća; i tako dalje. Moć vjere sastavljene od mnogih istina koje su suprostavljene neistini i zlu, se može usporediti sa stabilnošću hrama, izgrađenog od kamenja koje je dobro zacementirano, sa potpornim stupovima koji snaže njegove zidove i podupiru njegov opločen krov. Može se također usporediti sa vojskom koja je formirana u četverokut, gdje vojnici stoje bok uz bok, i na taj način kombiniraju njihovu snagu za ujedinjeno djelovanje; i konačno, može se usporediti sa mišićima pomoću kojih je cijelo tijelo isprepleteno koji, bez obzira na njihov broj i situaciju na udaljenim mjestima, koncentriraju njihovu sjedinjenu silu, i tako djeluju sa većim učinkom.

354. (4) Istine vjere, bez obzira koliko brojne i različite se pričinjale, čine jedno od Gospoda, koji je Riječ, Bog neba i zemlje, Bog nad svakim tijelom, Bog vinograda ili Crkve, Bog vjere, i sâmo Svjetlo, Istina, i Život vječni. Istine vjere su različite, i čovjeku se one čine raznolike; kao na primjer, neke se odnose prema Bogu Stvoritelju, neke prema Bogu Iskupitelju, neke prema Svetom Duhu i Božanskom Djelovanju, neke prema Vjeri i Ljubavi prema bližnjemu, a neke prema Slobodnoj Volji, Pokajanju, Ponovnom Formiranju i Regeneraciji, Pripisivanju, i drugim predmetima. Usprkos tome one čine jedno u Gospodu, i sa čovjekom od Gospoda, poput mnogih grana u jednoj vinovoj lozi, Ivan 15. i naknadni stihovi; jer Gospod ujedinjuje raspršene i razdvojene istine, tako reći u jednu formu, u kojoj one predstavljaju ujedinjeni aspekt i djeluju u jedinstvu. Ovo se može ilustrirati pomoću usporedbe sa udovima, unutrašnjim organima i organima jednog tijela. Ovi su različiti, a pred čovjekovim okom, raznoliki; ipak ih čovjek, koji je njihova opća forma, ne osjeća nego kao jedno; i kada djeluje iz svih njih, on djeluje kao iz ujedinjene cjeline. Tako se nebo, iako podijeljeno u bezbrojne zajednice, pred očima Gospodnjim ipak pojavljuje kao jedno, to jest, kao jedan Čovjek, kao što je bilo ukazano iznad. Slično, kraljevstvo na zemlji, iako je podijeljeno na mnoga administrativna područja, okruge i gradove, ipak je jedno kada je pod kraljem koji vlada u pravdi i pravilnoj prosudbi. Isto je sa istinama vjere od Gospoda, po vrlini kojih je Crkva u zbilji takva, pošto je Gospod Riječ, Bog neba i zemlje, Bog nad svim tijelom, Bog vinograda ili Crkve, Bog vjere, i sâmo Svjetlo, Istina, i Život vječni.

[2]        Da je Gospod Riječ, i time sva istina neba i Crkve, je očigledno iz ovog odlomka u Ivanu:

‘Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog… I Riječ je tijelom postala.’  Ivan 1:1, 14.

Da je Gospod Bog neba i zemlje je očigledno u Mateju:

‘Isus reče, Dana Mi je sva vlast na nebu i na zemlji.’  Matej 28:18.

Da je Gospod Bog nad svakim tijelom je očigledno u Ivanu:

‘Otac je Sinu dao vlast nad svim tijelom.’  Ivan 17:2.

Da je Gospod Bog vinograda ili Crkve je ukazano u Izaiji:

‘Voljeni moj je imao vinograd.’  Izaija 1:1, 2;

i u Ivanu:

‘Ja sam trs, vi ste loze.’  Ivan 15:5.

Da je Gospod Bog vjere je očigledno u Pavlu:

‘Ti imaš pravednost po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj.’   Filipljanima 3:9

Da je Gospod sâmo Svjetlo je očigledno u Ivanu:

‘To je bilo svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka koji dođe na svijet.’  Ivan 1:9;

i na drugom mjestu:

‘Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u Mene vjeruje u tami ne ostane.’  Ivan 12:46.

Da je Gospod sâma Istina je također ukazano u Ivanu:

‘Isus reče… Ja sam put, istina, i život.’ Ivan 14:6.

Da je Gospod Život vječni je proglašeno u Ivanu:

‘Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni.’  1 Ivanova 5:20.

[3] Ovome iznad treba biti nadodano kako čovjek, zahvaljujući njegovim svjetovnim obavezama, može za sebe steći samo nekoliko istina vjere. Ipak, ako pristupa Gospodu, i Njega jedinog obožava, on prima silu upoznati sve istine. Na taj način svaki istinski obožavatelj Gospoda, kada čuje bilo koju istinu vjere koju ranije nije poznavao, on ju smjesta vidi, priznaje i prihvaća, jer Gospod je u njemu, kao što je i on u Gospodu, Posljedično tome svjetlo istine je u njemu, i on je u svjetlu istine; jer, kao što je bilo rečeno iznad, Gospod je sâmo Svjetlo i sâma Istina. Sljedeće iskustvo to može potvrditi. Jednom sam ugledao određenog duha koji je, dok je bio u društvu sa drugima, izgledao kao netko priproste vjere, pošto je priznavao Gospoda jedinog kao Boga neba i zemlje, i potvrdio svoju vjeru pomoću nekoliko istina iz Riječi. On je bio uzdignut u nebo među određene mudrije anđele; i bilo mi je rečeno da je on tamo bio mudar poput njih; zaista da je govorio istine u izobilju, u potpunosti kao sam od sebe, o kojima ranije ništa nije znao.

[4]        Ovo će biti stanje onih koji dođu u Gospodnju Novu Crkvu, i to je stanje opisano u Jeremiji:

‘Nego, ovo će biti Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana… Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce… I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: Spoznajte Gospoda; nego će Me svi poznavati, od najmanjeg do najvećeg među njima.’   Jeremija 31:33, 34.

Njihovo stanje će također biti poput onog opisanog u Izaiji:

‘Isklijat će mladica iz panja Jišajeva… On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. Vuk će prebivati s jagnjetom, leopard će ležati s kozlićem… sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje… zemlja će se ispuniti spoznajom Jehovinom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jišajev izdanak… pogani će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno.’   Izaija 11:1, 5, 6-10.  

V. VJERA BEZ LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU NIJE VJERA, A LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU BEZ VJERE NIJE LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU, A NITI JEDNO NITI DRUGO U SEBI NEMAJU NIKAKVOG ŽIVOTA OSIM OD GOSPODA.

355. Današnja Crkva je razdvojila vjeru od ljubavi prema bližnjemu tvrdeći da vjera jedino, bez djela zakona, opravdava i spašava; i također, da ljubav prema bližnjemu ne može biti ujedinjena sa vjerom, pošto je vjera od Boga, dok je ljubav prema bližnjemu, u onoj mjeri u kojoj svoj izražaj pronalazi u djelima, od čovjeka. Da će Crkva prihvatiti takvu poziciju nikad nije ušlo u um ni jednog od apostola, kao što je očigledno iz njihovih poslanica; ali ovo odvajanje i podjela su bili uvedeni u Kršćansku Crkvu kada su jednog Boga podijelili na tri osobe, i svakoj pripisali jednaku božanstvenost. U člancima koji slijede će biti ukazano da vjera ne postoji bez ljubavi prema bližnjemu, i da niti jedno niti drugo u sebi nemaju života osim od Gospoda; ali ovdje će, kako bi se pripremio put, biti predstavljen dokaz sljedećih tvrdnji:

(1)   Čovjek može steći vjeru za sebe;

(2)   I također ljubav prema bližnjemu;

(3)   I nadalje, život obadvoje;

(4)   Ali ništa od vjere, ili od ljubavi prema bližnjemu, ili života obadvoje, nije od čovjeka, već od Gospoda jedino.

356. (1) Čovjek može steći vjeru za sebe. Ovo je bilo ukazano iznad u trećoj sekciji, br. 343-348, iz ovih razmatranja da je vjera u svojoj biti istina, i da svatko može steći istine iz Riječi, i da, u onoj mjeri u kojoj stiče istine za sebe i ljubi ih, on sebe inicira u vjeru. Ovome treba biti dodano da, ukoliko čovjek ne bi mogao steći vjeru za sebe, sve zapovijedi u Riječi u vezi s vjerom bi bile (is)prazne riječi. Jer tamo je zapisano kako je volja Očeva da čovjek vjeruje u Sina, i da tkogod vjeruje u Njega ima život vječni, a tkogod ne vjeruje, neće vidjeti života. Također je zapisano da će Isus poslati Utješitelja, koji će ‘prekoriti svijet zbog grijeha, pošto nisu vjerovali u Mene’; pored mnogih drugih izjava, koje su navedene iznad u br. 337, 338. Štoviše, svi apostoli su propovijedali vjeru, i to u Gospoda Boga, Spasitelja Isusa Krista. Ali sve to ne bi koristilo ničemu ako bi čovjek stajao sa rukama mlohavo obješenima, poput klesanog kipa sa pokretnim zglobovima, i čekao da nešto utječe u njega; i ako bi ovi zglobovi bili samo sposobni napregnuti sebe da bi primili ovaj upliv ali bez ikakvog unutarnjeg impulsa za ikakav čin vjere. Jer pravovjerje današnjih dana u Kršćanskom svijetu, odvojeno od Rimokatoličke Crkve, naučava:

‘Čovjek je sasvim izopačen i mrtav za sve što je dobro; tako da u ljudskoj prirodi nakon pada, i prije regeneracije, nije preostala niti ostaje, niti iskrica duhovne snage, pomoću koje se on sam od sebe može pripremiti za primenje Božje milosti, ili ju razumjeti/prihvatiti kada je ponuđena, niti je on sam od sebe nju u stanju zadržati. Niti on u duhovnim stvarima može razumjeti, vjerovati, prigrliti, misliti, htjeti, započeti, završiti, djelovati, operirati, ko-operirati, ili sebe aplicirati ili prilagoditi milosti, ili učiniti išta prema obraćenju u potpunosti ili djelomično, ili u najmanjem stupnju. Nadalje, čovjek je u duhovnim stvarima, koje se tiču spasenja duše, poput kipa od soli u kojeg je bila pretvorena Lotova žena, ili poput beživotne klade ili kamena, bez korištenja očiju, ustiju, ili ijednog osjetila. Usprkos tome on ima sposobnost kretanja, to jest, on može usmjeriti svoje udove, prisustvovati javnim skupovima, i čuti Riječ i Evanđelje.’

Ovo učenje se može pronaći u knjizi Evanđelista Protestanata, naslovljenoj ‘Formula Concordiae’, izdanoj u Leipzigu 1756, str. 656, 658, 661, 662, 663, 671, 672, 673, što je knjiga kojoj, i stoga čijoj se vjeri, svećenici obavezuju kada prisežu na svom svečanom uvođenju u dužnost. Vjera Reformiranih Crkava je ista. Ali koji čovjek koji posjeduje zdrav razum i religiju, ne bi ismijao takvu doktrinu kao apsurdnu i komičnu? Jer on bi rekao sam u sebi, ‘Ako bi slučaj bio takav, što su onda Riječ, što religija, što svećenička služba, a što je propovijedanje nego samo glupavost i besmisleni zvukovi?’ Recite poganu koji ima ikakvu prosudbu, kojeg želite obratiti, da je on ništa nego pasivan u odnosu na obraćenje i vjeru, i on će na Kršćanstvo gledati kao što bi čovjek gledao na praznu posudu. Jer ako od čovjeka uklonite svu sposobnost da vjeruje sam od sebe, što je on onda nego prazna posuda? Ove će stvari, međutim, biti predstavljene na jasnijem svjetlu u poglavlju o Slobodnoj Volji.

357. (2) Čovjek može za sebe steći ljubav prema bližnjemu. Ovo je istinito za ljubav prema bližnjemu baš kao i za vjeru, jer što Riječ naučava nego vjeru i ljubav prema bližnjemu, pošto su ove dvije suštinske stvari spasenja? Jer zapisano je:

‘Ljubi Gospoda… svim svojim srcem, i svom dušom svojom… i bližnjega svoga kao sebe samoga.’ Matej 22:34-39.

‘I Isus je rekao: Novu zapovijed vam dajem, da ljubite jedan drugoga… po tome će ljudi znati da ste Moji učenici, ako ljubite jedan drugoga.’  Ivan 13:34, 35; i za slične izjave vidi 15:9, i 16:27.

Također je rečeno da čovjek treba davati dobre plodove, poput dobrog drveta; i da će onaj koji čini dobro biti nagrađen prilikom uskrsnuća; i ima još mnogih drugih odlomaka koji isto naučavaju. Ali koja je svrha ovog učenja ukoliko čovjek sam od sebe ne bi mogao prakticirati ljubav prema bližnjemu, i na neki način ju priskrbiti za sebe? Zar on ne može davati milostinju, olakšavati muku onima u nevolji, i činiti dobro kod kuće i u svom zaposenju? Zar ne može živjeti u skladu sa zapovijedima Dekaloga? Zar nema dušu pomoću koje može vršiti ove stvari, i također racionalan um pomoću kojeg sebe može usmjeriti činiti ih zbog određenih ciljeva? Zar ne može uzeti u obzir kako ih treba činiti pošto su zapovjeđene u Riječi, i zome posljedično od strane Boga? Ne postoji čovjek koji ne posjeduje ovu sposobnost, pošto ju Gospod daje svakome; i On ju daje kao nešto što je čovjeku vlastito, jer svatko, kada prakticira ljubav prema bližnjemu, pretpostavlja kako to čini sam od sebe.

358. (3) Čovjek također može steći za sebe život vjere i ljubavi prema bližnjemu. Ovo je opet slično; jer on stječe taj život za sebe kada pristupa Gospodu, koji je sâm Život, i put ka Njemu nije zatvoren za nikoga, jer Gospod neprestano poziva svakog čovjeka da Mu priđe, jer On je rekao:

‘Tko dolazi k Meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u Mene, neće ožednjeti nikada… i onoga tko dođe k Meni neću izbaciti.’ Ivan 6:35, 37.

‘Isus stade i povika… Ako je tko žedan, neka dođe k Meni! Neka pije.’ Ivan 7:37. 

i na drugom mjestu je zapisano;

‘Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu, i Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu… Tada kaže slugama… Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’   Matej 22:1-9.

Svatko zna da je pozivnica ili poziv univerzalan, isto kao i milost primanja.

Čovjek priskrbljuje život tako što prilazi Gospodu, pošto je Gospod sâm Život, ne jedino život vjere, već također život ljubavi prema bližnjemu. Gospod je taj život, a čovjek prima život od Njega, kao što je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘U početku bijaše Riječ… U Njemu je bio život: i život je bio svjetlo ljudima.’  Ivan 1:1, 4.

‘Kao što Otac uskrisuje mrtve, i oživljava ih, tako i Sin oživljava koje hoće.’ Ivan 5:21.

‘Doista, kao što Otac ima život u Sebi, tako je i Sinu dao da ima život u Sebi.’ Ivan 5:26.

‘Jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.’  Ivan 6:33.

‘Riječi koje vam govorim, su duh i život.’    Ivan 6:63

‘Isus reče: ‘Onaj koji Me slijedi… će imati svjetlo života.’   Ivan 8:12.

‘Došao sam da bi mogli imati život, i da bi ga mogli imati u izobilju.’  Ivan 10:10.

‘Tko u Mene vjeruje, ako i umre, živjet će.’    Ivan 11:25.

‘Ja sam put, istina, i život.’  Ivan 14:6.

‘Jer Ja živim i vi ćete živjeti.’  Ivan 14:19.

‘A ova su zapisana… da… imate život u imenu Njegovu.’          Ivan 20:31.

On je ‘vječni život’.’1 Ivanova 5:20.

Pod životom u vjeri i ljubavi prema bližnjemu je naznačen duhovni život, kojeg Gospod dodjeljuje čovjeku u njegovom prirodnom životu.

359. (4) Ali ništa od vjere, ili od ljubavi prema bližnjemu, ili života obadvoje, nije od čovjeka, već od Gospoda jedino.Zapisano je:

‘Čovjek ne može primiti ništa, ako mu nije dano s neba.’ Ivan 3:27.

i Isus je rekao:

‘Onaj koji ostaje u Meni i Ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez Mene ne možete učiniti ništa.’Ivan 15:5.

Pod ovime treba razumjeti kako čovjek sam od sebe ne može steći za sebe ništa osim prirodne vjere; a ova je uvjerenje kako je određena stvar takva pošto je to rekao netko od autoriteta. Niti on može steći išta do prirodnu ljubav prema bližnjemu, koja je nastojanje da se ostvari korist, zbog određene nagrade; u takvoj vjeri i ljubavi prema bližnjemu je čovjekov proprium, ali još ne nikakav život od Gospoda. Ipak, posredstvom ovo obadvoje čovjek priprema sebe da bi postao primatelj Gospoda; i, u onoj mjeri u kojoj to čini, Gospod ulazi i uzrokuje da njegova prirodna vjera i ljubav prema bližnjemu postanu duhovne, i tako da obadvoje postanu živi. Ovo je učinjeno kada čovjek pristupa Gospodu kao Bogu neba i zemlje.

Pošto je čovjek bio stvoren na sliku Božju, on je bio stvoren prebivalištem Božjim; prema tome Gospod kaže:

‘Tko ima Moje zapovijedi i čuva ih, taj Me ljubi… i Ja ću ljubiti njega… i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.’   Ivan 14:21, 23;

i opet:

‘Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas Moj i otvori Mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa Mnom.”   Apokalipsa 3:20.

Iz ovog slijedi da, kako čovjek sebe priprema na prirodnoj razini da bi primio Gospoda, tako Gospod ulazi i sve stvari u njemu čini duhovnima, i posljedično živima. U drugu ruku, ako čovjek sebe ne pripremi, on sklanja Gospoda, i čini sve od sebe samog; a što čovjek čini od sebe samog nema života u sebi. Ove stvari, međutim, se nikako ne mogu jasno vidjeti sve dok se Ljubav prema bližnjemu i Slobodna Volja ne obrade; nakon čega će se više vidjeti o ovom predmetu u poglavlju o Ponovnom Formiranju i Regeneraciji.

360. Iznad je bilo rečeno da je vjera u svojim počecima kod čovjeka prirodna, i da postaje duhovna kako on pristupa Gospodu; a isto je bilo rečeno o ljubavi prema bližnjemu; ali kako nitko do sada nije znao razliku između prirodne i duhovne vjere i ljubavi prema bližnjemu, ova važna stvar će sada biti razotkrivena. Postoje dva svijeta, prirodni i duhovni u svakom od kojih je sunce, i od svakog od ovih sunaca proizlaze toplina i svjetlo. Toplina i svjetlo iz Sunca duhovnog svijeta imaju u sebi život, i njihov život je od Gospoda, koji je usred tog Sunca; dok toplina i svjetlo iz sunca prirodnog svijeta nemaju život u njima, već su oni poput instrumentalnih uzroka u odnosu na principjelne uzroke u primanju i prenošenju ljudima topline i svjetla od duhovnog Sunca. Sukladno tome treba znati da su toplina i svjetlo iz Sunca duhovnog svijeta ishodište odakle su izvedene sve duhovne stvari. Oni sami su duhovni, jer unutar njih je duh i život. U drugu ruku, toplina i svjetlo iz sunca prirodnog svijeta su ishodište odakle su izvedene sve prirodne stvari; i ove su gledane same u sebi lišene duha i života.

[2]        Sada, pošto je vjera od svjetla, a ljubav prema bližnjemu od topline, očigledno je da u onoj mjeri u kojoj je čovjek na svjetlu i toplini koji proizlaze iz Sunca duhovnog svijeta, on je u duhovnoj vjeri i ljubavi prema bližnjemu; ali da, u onoj mjeri u kojoj je u svjetlu i toplini koji proizlaze iz sunca prirodnog svijeta, on je u prirodnoj vjeri i ljubavi prema bližnjemu. Iz ovog je očigledno da kao što su duhovno svjetlo i toplina iznutra unutar prirodnog svjetla i topline, kao u svom primatelju i spremniku, tako su duhovna vjera i ljubav prema bližnjemu iznutra unutar prirodne vjere i ljubavi prema bližnjemu. Ovaj upliv duhovne vjere i ljubavi prema bližnjemu se događa u stupnju u kojem čovjek napreduje iz prirodnog ka duhovnom svijetu; a on to čini kako vjeruje u Gospoda, koji je, kako On sam naučava, sâmo Svjetlo, Istina, i Život.

[3]        Pošto je to tako, očigledno je kako je čovjek, kada je u duhovnoj vjeri, i u prirodnoj vjeri; jer, kao što je bilo rečeno, duhovna vjera je unutar prirodne vjere. Štoviše, pošto je vjera od svjetla, slijedi da pomoću upliva duhovnog svjetla, prirodni čovjek postaje, tako reći, providan, i u skladu sa ujedinjenjem vjere i ljubavi prema bližnjemu, on poprima prekrasan raspored boja; jer ljubav prema bližnjemu sjaji crvenim sjajem od plamena duhovne vatre, a vjera blista bijelinom od raskoši svjetla koje zrači iz nje. Suprotno tome se događa ako duhovno nije unutar prirodnog, već je prirodno unutar duhovnog. Ovo se događa u slučaju ljudi koji odbacuju vjeru i ljubav prema bližnjemu; kod njih je unutarnje njihovog uma, u kojem se nalaze kada su ostavljeni njihovim vlastitim mislima, pakleni; i oni također razmišljaju iz pakla, iako to ne znaju. Međutim, vanjsko njihova uma, iz kojeg razgovaraju sa svojim drugovima u svijetu, je prividno duhovno, ali ipak je ispunjeno sa nečistim stvarima pakla. Oni su prema tome u paklu, jer su u izvrnutom stanju u poredbi sa prijašnjima, ili onima duhovnog uma.

361. Kada se, prema tome, zna da je duhovno unutar prirodnog kod onih koji imaju vjeru u Gospoda, i koji su također u ljubavi prema njihovu bližnjemu, i da je njihovo prirodno posljedično tome providno, slijedi da je čovjek razmjerno mudar u duhovnim stvarima i otud također i u prirodnim stvarima; jer kada razmatra, čita, ili čuje bilo što, on iznutra unutar sebe vidi da li je to istina ili ne. Ova percepcija je od Gospoda, od kojeg duhovno svjetlo i toplina utječu u više sfere njegova razumijevanja.

[2]        U onoj mjeri u kojoj vjera i ljubav prema bližnjemu u čovjeku postanu duhovni, on je povučen iz svoga propriuma; i njemu niti je stalo do sebe samog, niti do nagrade, niti naknade, već jedino do užitka percipiranja istina vjere, i činjenja dobra prema bližnjemu. Kako se ova duhovnost povećava, taj užitak za njega postaje blaženstvo. Odatle je čovjekovo spasenje, koje se naziva vječnim životom. Ovo stanje čovjeka se može usporediti sa najljepšim i najugodnijim stvarima na zemlji; i na taj način je uspoređeno u Riječi, na primjer, sa plodonosnim stablima i vrtovima u kojima ona rastu, sa poljima prepunima cvijeća, dragim kamenjem, delicijama, i također sa vjenčanjima, svečanostima i veseljima.

[3]        Međutim, kada je slučaj obrnut, to jest, kada je prirodno iznutra unutar duhovnog, a čovjek je što se tiče njegovih unutrašnjosti tome posljedično tome, iako je njegove vanjštine što se tiče anđeo, on se može usporediti sa mrtvim čovjekom u ljesu od skupocjenog drveta koji je pozlaćen; sa kosturom odjevenim u halje poput čovjeka, kojeg uokolo voze u veličanstvenoj kočiji; ili sa lešom položenim u grobnicu izgrađenu poput Dijaninog hrama. Zaista, unutrašnje takvih ljudi se može reprezentirati pomoću gnijezda zmija otrovnica u pećini, ali njihova vanjština pomoću leptira sa krilima svakojakih boja, koji priljubljuju svoja štetna jajašca na listove korisnih stabala, da bi uništili njihove plodove. Ne, njihov unutrašnji čovjek se može usporediti sa sokolom a njegov vanjski sa golubicom, a njegova vjera i ljubav prema bližnjemu sa letom sokola iznad golubice koja bježi, koju naposlijetku umara, i onda se obara dolje na nju i proždire ju.

VI. GOSPOD, LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU I VJERA, ČINE JEDNO; POPUT ŽIVOTA, VOLJE, I RAZUMIJEVANJA U ČOVJEKU; I AKO SU RAZDVOJENI, SVAKI BIVA UNIŠTEN POPUT BISERA SMRVLJENOG U PRAH.

362. Na prvom mjestu će biti iskazane neke istine koje su do sada bile nepoznate u učenom i posljedično tome u crkvenom svijetu; one su tako nepoznate poput stvari zakopanih u zemlji, iako su bogatstva mudrosti. Ako nisu iskopane i predane javnosti, čovjek će uzalud raditi da bi stekao istinito znanje o Bogu, vjeri, ljubavi prema bližnjemu i stanju njegova vlastitog života, i kako ga treba regulirati, i pripremiti za stanje vječnog života. Ove istine su kako slijedi: Čovjek je samo organ života. Život, sa svime što mu pripada, ulazi pomoću upliva od Boga neba, koji je Gospod. Postoje dvije životne sposobnosti u čovjeku, koje se nazivaju volja i razumijevanje; volja je primatelj ljubavi, a razumijevanje primatelj mudrosti; i time je također volja primatelj ljubavi prema bližnjemu, a razumijevanje primatelj vjere.

[2]        Štogod čovjek želi, i štogod razumije, ulazi u njega putem upliva izvani; dobra ljubavi i ljubavi prema bližnjemu, i istine mudrosti i vjere ulaze od Gospoda, a sve protivno ovima iz pakla. Gospod je osigurao da čovjek može iznutra osjećati kao svoje vlastito ono što tako ulazi izvani, i posljedično tome to predati kao njegovo vlastito, iako ništa od toga nije njegovo. Usprkos tome, dodijeljeno mu je kao njegovo vlastito na račun njegove Slobodne Volje, u kojoj počivaju njegova volja i razmišljanje, i također na račun znanja o dobru i istini koje mu je dodijeljeno; jer od ovih one može slobodno odabrati štogod je od pomoći njegovom vremenom i vječnom životu.

[3]        Čovjek koji ove stvari razmatra sa nestabilnom i zamračenom vizijom može iz njih izvući mnoge nerazumne zaključke; ali čovjek koji ih razmotri pravično i jasno, može iz njih izvući mudre zaključke. Iz ovog razloga je bilo nužno na početku ovog djela razložiti određene zaključke i učenja u vezi s Bogom i Božanskim Trojstvom, i nakon toga ustanoviti druge u vezi s Vjerom i Ljubavi prema bližnjemu, Slobodnom Voljom, i Ponovnim Formiranjem, i Regeneracijom, i također Pripisivanjem, isto kao i Pokajanjem, Krštenjem, i Svetom Večerom, kao sredstvima.

363. Kako bi se istina ovog članka o vjeri mogla vidjeti i priznati, naime, da Gospod, ljubav prema bližnjemu i vjera čine jedno, poput života, volje i razumijevanja u čovjeku; i da ako su podijeljeni, svaki biva uništen poput bisera smrvljenog u prah, korisno će biti razmotriti ju pod sljedećim zaglavljima:

(1)   Gospod, sa svom Svojom Božanskom Ljubavlju, i sa svom Svojom Božanskom Mudrošću, time sa svim Svojim Božanskim Životom, ulazi putem upliva u svakog čovjeka;

(2)   Posljedično tome, sa svom biti vjere i ljubavi prema bližnjemu;

(3)   Ali oni su primljeni od strane čovjeka u skladu sa njegovom formom.

(4)   Čovjek, međutim, koji razdvaja Gospoda, ljubav prema bližnjemu i vjeru, je forma koja nije prijemčiva za njih već ih uništava.

364. (1) Gospod, sa svom Svojom Božanskom Ljubavlju, i sa svom Svojom Božanskom Mudrošću, time sa svim Svojim Božanskim Životom, ulazi putem upliva u svakog čovjeka. U Knjizi Postanka je zapisano,

‘kako je čovjek bio stvoren na sliku Božju, i da je Bog dahnuo u njegove nosnice dah života.’  Postanak 1:27; 2:7.

Ovime je naznačeno da je čovjek organ života, a ne sâm život. Bog nije mogao stvoriti drugo biće poput Sebe; da je to bilo moguće, onda bi bilo onoliko bogova koliko ima ljudi. Niti je mogao stvoriti život, baš kao što svjetlo ne može biti stvoreno; ali je mogao stvoriti čovjeka (kao jednu) formu prilagođenu životu, (baš) kao što je stvorio oko kao formu prilagođenu svjetlu; i Bog nije mogao podijeliti Svoju Bit, niti može, jer ova je jedna i nedjeljiva. Pošto je, prema tome, Bog jedini život, neosporno slijedi da Bog, iz Svog vlastitog života, oživljava svakog čovjeka, i da bi čovjek, bez tog oživljavanja, njegova tijela što se tiče bio samo spužva, a njegovih kostiju što se tiče samo kostur, u kojem ne bi bilo više života nego u uri, koja se drži u pokretu pomoću klatna, zajedno sa utegom ili oprugom. Kako je slučaj ovakav, slijedi također da Bog ulazi putem upliva u svakog čovjeka sa svim Svojim Božanskim Životom, to jest, sa svom Svojom Božanskom Ljubavlju i Božanskom Mudrošću, ovo dvoje sačinjavaju Njegov Božanski Život, kako se može vidjeti iznad u br. 39, 40; jer Božansko je nedjeljivo.

[2]        Kako Bog tako ulazi u čovjeka se može do određene mjere percipirati ako se razmotri kako sunce ovog svijeta, sa svom svojom biti koja se sastoji od topline i svjetla, ulazi pomoću upliva u svako stablo, grm i cvijet, i u svaki kamen, običan isto kao i dragocjen. Svaki predmet prima svoj vlastiti dio ovog generalnog upliva, a sunce ne dijeli svoje svjetlo i toplinu, distribuirajući dio ovdje a dio tamo. Isto tako je i sa nebeskim Suncem, iz kojeg proizlaze Božanska Ljubav kao toplina, i Božanska Mudrost kao svjetlo. Ovo dvoje ulaze putem upliva u umove ljudi kao što toplina i svjetlo sunca ovog svijeta ulaze u njihova tijela, oživljavajući ih u skladu sa kvalitetom forme primatelja, i svaki od općeg upliva prima što mu je potrebno. U ovom smislu se mogu primjeniti riječi Gospodnje:

‘Vaš Otac daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i šalje kišu pravednima i nepravednima.’   Matej 5:45.

[3] Štoviše, Gospod je sveprisutan, i gdjegod se nalazi, On je tamo sa cijelom Svojom biti; i Njemu je nemoguće uzeti ijedan njezin dio, te jedan dio dati jednome a drugi pak drugome. On ju dodjeljuje kao cjelinu, i čovjeku nudi mogućnost uzeti malo ili puno. On također kaže kako boravi sa onima koji vrše Njegove zapovijedi, i vjerni su u Njemu, i On u njima. Ukratko, sve stvari su pune Boga, i svaka uzima svoj dio od te punoće. Slučaj je sličan sa svim stvarima koje su opće ili generalne, kao i sa atmosferama i oceanima. Jedna atmosfera je istog karaktera u svojim najmanjim kao i u svojim najvećim dijelovima; ona ne dijeli dio sebe za čovjekovo disanje, drugi za let ptica, opet drugi za jedra broda, i još jedan za krila vjetrenjače. Svaki od ovih uzima od atmosfere svoj vlastiti dio, i primjenjuje što je nužno svojim vlastitim ciljevima. Slično je također sa žitnicom prepunom žitarica; vlasnik uzima iz nje svoje prohtjeve za taj dan, ali žitnica ne odmjerava žito.

365. (2) Posljedično tome Gospod, sa svom biti vjere i ljubavi prema bližnjemu, ulazi putem upliva u svakog čovjeka. Ovo slijedi iz prijašnje tvrdnje. Život Božanske Mudrosti je bit vjere, a život Božanske Ljubavi je bit ljubavi prema bližnjemu. Prema tome, kada je Gospod prisustan sa onime što je propisno njegovo, naime, Božanskom Mudrošću i Božanskom Ljubavlju, On je također prisutan sa svim istinama vjere i svim dobrima ljubavi prema bližnjemu. Jer pod vjerom se misli na svu istinu koju čovjek percipira, razmišlja ili govori od Gospoda, a pod ljubavi prema bližnjemu na svo dobro kojim je afektiran od strane Gospoda, time kojeg želi i čini.

[2]        Iznad je bilo izjavljeno da je Božanska Ljubav koja proizlazi iz Gospoda kao Sunca percipirana od strane anđela kao toplina, a Božanska Mudrost otud kao svjetlo. Onaj koji se u svom razmišljanju ne izdiže iznad privida može pretpostaviti kako su ova toplina i ovo svjetlo neprikriveni, poput topline i svjetla iz sunca ovog svijeta; ali toplina i svjetlo koji proizlaze Gospoda kao Sunca u sebi sadržavaju sve beskonačnosti koje su u Gospodu. Toplina sadržava sve beskonačnosti Njegove Ljubavi, a svjetlo sve beskonačnosti Njegove Mudrosti, time također u beskonačnosti svo dobro ljubavi prema bližnjemu i svu istinu vjere. To je zbog toga što je to Sunce samo po sebi prisutno svugdje u svojoj toplini i svjetlu. To je najunutarnija sfera koja okružuje Gospoda, i zrači iz Njegove Božanske Ljubavi i Božanske Mudrosti zajedno; jer, kao što je iznad bilo učestalo rečeno, Gospod je sred toga Sunca.

[3]        Iz ovog je jasno da na Gospodnjoj strani nema ničeg, pošto je On sveprisutan, da bi spriječilo mogućnost čovjekovog primanja sveg dobra ljubavi prema bližnjemu i sve istine vjere. Da je to tako je očigledno po ljubavi i mudrosti koju anđeli nebeski primaju od Gospoda. Njihova ljubav i mudrost su neizrecivi, i neshvatljivi prirodnom čovjeku, i sposobni su povećavati se do vječnosti.

Beskonačne stvari su sadržane u toplini i svjetlu koji proizlaze iz Gospoda, iako su percipirani kao da je riječ o jednostavnim pojavama topline i svjetla. Ovo se može ilustrirati različitim primjerima uzetim iz prirodnog svijeta, kao na primjer; zvuk čovjekovog glasa i govora se čuje jedino kao jednostavan zvuk; ipak kada ga anđeli čuju i percipiraju oni u njemu percipiraju osjećaje njegove ljubavi, i također otkrivaju njihovu prirodu i kvalitetu. Da su takve stvari latentne u zvuku čovjek u određenoj mjeri može zaključiti iz tona kojim bilo tko razgovara sa njime, pošto može primjetiti da li je prisutan prezir, ili sarkazam, ili mržnja, ili u drugu ruku, ljubav, dobronamjernost, ili radost, ili drugi osjećaji. Mnogo iste te prirode može biti prisutno u odsjaju oka, kada jedan čovjek gleda u drugoga.

[4]        Dalja ilustracija se može omogućiti pomoću miomirisa iz prostranog vrta i široke cvijećem prekrite livade. Miomiris kojeg šire se može sastojati od mirijada različitih mirisa, koji se ipak percipiraju kao jedan. Isto je sa mnogim drugim stvarima koje se izvana priviđaju kao jedno, ali su iznutra mnogostruke. Tako su simpatija i antipatija ništa drugo do zračenja iz osjećaja uma koje privlače ili odbijaju u skladu sa njihovim primanjem. Iako su ova zračenja, tako različita u svojoj prirodi, bezbrojna, i ne mogu se osjetiti tjelesnim čulom, ipak su ona čulom duše percipirana kao jedno; i u skladu sa njima se ostvaruju sva sjedinjenja i združivanja u duhovnom svijetu. Ovi slučajevi su bili prikazani da bi ilustrirali što je iznad bilo rečeno o duhovnom svjetlu koje proizlazi iz Gospoda. Ono u sebi ima sve što pripada mudrosti, i na taj način vjeri; i to je svjetlo iz kojeg razumijevanje vidi i percipira racionalne stvari analitički, kao što oko vidi prirodne stvari simetrički.

366. (3) Te stvari koje utječu od Gospoda su od strane čovjeka primljene u skladu sa njegovom formom.Forma ovdje naznačava stanje čovjeka s obzirom na ljubav i mudrost zajedno, i otud s obzirom na njegov osjećaj za dobro ljubavi prema bližnjemu i njegovu percepciju istine vjere. Bilo je ukazano iznad da je Bog jedan, nedjeljiv, i isti iz vječnosti u vječnost; ne isti, međutim, u jednom aspektu, već beskonačno, sve raznolikosti nastaju iz subjekta u kojem prebiva. Forma, to jest, stanje primatelja, uzrokuje raznolikosti, kao što je očigledno iz života nedonoščadi, djece, adolescenata, odraslih ljudi i starih osoba. Život je u svakome od njih isti, pošto je duša ista od najranije dobi do starosti; ali primateljsko stanje svakog od njih varira kako je prilagođeno promjenjivim okolnostima njegove dobi, i tako se također pričinja da njegov život varira.

[2]        Božji život u svoj svojoj punoći je prisutan ne samo sa dobrima i pobožnima, već također i sa opakima i bezbožnima, i na isti način sa anđelima nebeskim i duhovima paklenim. Razlika je ta da opaki zakrčuju/preprečuju put i spriječavaju Bogu ući u niže predjele njihovih umova i boraviti tamo, dok dobri pripremaju put, i otvaraju vrata, te pozivaju Boga ući u niže predjele njihovih umova i boraviti tamo, baš kao što On ima Svoje boravište u najvišim predjelima uma. Oni tako prilagođavaju stanje njihove volje uplivu ljubavi i ljubavi prema bližnjemu, a stanje njihovog razumijevanja uplivu mudrosti i vjere, posljedično primitku Boga. Opaki, međutim, preprečuju smjer toga upliva, različitim požudama tijela i duhovnim nečistoćama koje razastiru na putu, i tako guše prolaz. Bog usprkos tome, sa svom Svojom Božanskom Biti, počiva u njihovim najvišim predjelima, i dodjeljuje im sposobnost željeti što je dobro i razumjeti istinu. Ovu sposobnost posjeduje svaki čovjek, ali ona ni u kojem slučaju ne bi mogla biti njegova ako život od Boga nije bio u njegovoj duši. Na osnovu mnogih iskustava mi je bilo dozvoljeno upoznati se sa time da čak i opaki imaju ovu sposobnost.

[3]        Da svatko prima život od Boga u skladu sa njegovom formom se može ilustirati pomoću poredbe sa biljkama svake vrste. Svako stablo, grm, biljka i vlat trave primaju upliv topline i svjetla u skladu sa svojom formom; a to je istina i za one koji donose dobru korist, i za one od kojih nema koristi, već šteta. Sunce sa svojom toplinom ne mijenja njihove forme, već forme mijenjaju njegove učinke u sebi samima. Isto je sa stvarima u mineralnom kraljevstvu; svaka od ovih, bilo visokovrijedna ili bezvrijedna, prima upliv u skladu sa oblikom sastava svojih dijelova, time jedan kamen, mineral i metal različito od drugog. Neki od njih su išarani sa najljepšim bojama, neki transmitiraju svjetlo bez boja, a neki ga pomućuju i apsorbiraju. Iz ovih nekoliko slučajeva se može jasno vidjeti da kao što je sunce ovog svijeta sa svojom toplinom i svjetlom jednako prisutno u jednoj stvari kao i u drugoj, primateljske su forme u sebi samima različite u njihovom funkcioniranju, tako je Gospod, iz samog središta Sunca nebeskog, univerzalno prisutan sa Svojom toplinom, koja je u svojoj biti ljubav, i sa Svojim svjetlom, koje je u svojoj biti mudrost; ali da čovjekova forma, koja trpi modifikaciju od stanja njegova života, razlikuje njihove posljedice. Posljedično tome, ako čovjek nije ponovno rođen i spašen, tome nije uzrok Gospod, već sâm čovjek.

367. (4)  Čovjek, međutim, koji razdvaja Gospoda, ljubav prema bližnjemu i vjeru, nije primateljska  forma već ona koja ih uništava. Onaj koji Gospoda razdvaja od ljubavi prema bližnjemu i vjere, razdvaja od njih život, a kad se to dogodi, ljubav prema bližnjemu i vjera ili prestaju postojati, ili im pak nedostaje zbiljnosti. Jer Gospod je sâm život, kao što se može vidjeti gore, br, 358. Onaj koji priznaje Gospoda a ljubav prema bližnjem smatra kao nešto što je odvojeno od takvog priznavanja, priznaje Ga samo na usnama. Njegovo priznavanje i ispovijed su u potpunosti hladni, i nedostaje im bilo kakve vjere, pošto im nedostaje duhovne biti, jer bit je vjere ljubav prema bližnjemu. Štoviše, onaj koji prakticira ljubav prema bližnjemu i ne priznaje Gospoda kao Boga neba i zemlje, i kako je jedno sa Ocem, kao što On Osobno naučava, prakticira samo prirodnu ljubav prema bližnjemu, u kojoj nema vječnog života. Ljudi u crkvi znaju da svako dobro koje je u sebi dobro dolazi od Boga, i tome posljedično od Gospoda, koji je ‘istiniti Bog i vječni život,’ 1 Ivanova 5:20. Isto važi i za ljubav prema bližnjemu, pošto su dobro i ljubav prema bližnjemu jedno.

[2]        Vjera odvojena od ljubavi prema bližnjemu nije vjera, pošto je vjera svjetlo, a ljubav prema bližnjemu toplina, čovjekova života. Prema tome, odvajanje ljubavi prema bližnjemu i vjere je poput odvajanja topline od svjetla, tako da čovjekovo stanje onda postaje poput stanja svijeta u zimu, kada sve stvari na zemlji umiru. Ljubav prema bližnjemu i vjera, da bi bili stvarni, ne mogu biti više razdvojeni nego volja i razumijevanje. Jer ako su ovo dvoje razdvojeni razumijevanje zamire, a zatim odmah i volja. Ista je stvar sa ljubavlju prema bližnjemu i vjerom, pošto ljubav prema bližnjemu prebiva u volji, a vjera u razumijevanju.

[3]        Razdvojiti ljubav prema bližnjemu i vjeru je kao razdvojiti suštinu od forme; a u svijetu učenih je vrlo dobro poznato da je suština bez forme ništa, baš kao i forma bez suštine. Jer suština nema i ne može imati nikakvu kvalitetu osim iz svoje forme, niti je forma ikakvo postojanje ili opstanak odvojeno od suštine; i posljedično tome, ništa se ne može pripisati ni jednom ni drugom ako su međusobno odvojeni. Ljubav prema bližnjemu je također suština vjere, a vjera je forma ljubavi prema bližnjemu, baš kao što je dobro suština istine, a istina je forma dobra, kao što je bilo rečeno iznad.

[4] Ovo dvoje, naime, dobro i istina, su prisutni u svemu, generalno i pojedinačno, što ima suštinsko postojanje; prema tome, da se ljubav prema bližnjemu odnosi prema dobru, a vjera prema istini, se može ilustrirati putem poredbi sa mnogim stvarima u ljudskom tijelu, i na zemlji. Oni se mogu odgovarajuće porediti sa disanjem pluća i kucanjem srca, pošto se ljubav prema bližnjemu ne može od vjere odvojiti više nego srce od pluća. Jer kada prestane kucanje srca, istodobno prestaje disanje pluća; a kada prestane disanje pluća, sva senzacija je obustavljena, mišići su lišeni njihove sile pokreta(nja), i u jako kratkom vremenu srce prestane kucati, i sav život je raspršen. Ovo je potpuno odgovarajuća poredba, pošto srce korespondira sa voljom i stoga također sa ljubavlju prema bližnjemu, a disanje pluća sa razumijevanjem, i prema tome sa vjerom; jer, kako je rečeno iznad, ljubav prema bližnjemu prebiva u volji, a vjera u razumijevanju; i ovi su ono što u Riječi naznačavaju ‘srce’ i ‘dah’.

[5]        Odvajanje ljubavi prema bližnjemu i vjere također korespondira sa razdvajanjem krvi i mesa; jer krv razdvojena od mesa je usirena, i kvari se; a meso, odvojeno od krvi, se postepeno usmrdi i u njemu se stvaraju crvi. Štoviše, ‘krv’ u duhovnom smislu predstavlja istinu mudrosti i vjeru, a ‘meso’ dobro ljubavi i ljubav prema bližnjemu, kao što je ukazano u ‘Apokalipsi Otkritoj’, br. 379 i 832.

[6]      Ljubav prema bližnjemu i vjera ne mogu biti više razdvojeni, a ipak zadržati svoje pojedinačne vrijednosti, od hrane i pića, ili kruha i vina, kao čovjekove prehrane. Jer hrana i kruh, konzumirani bez vode ili vina, samo nadimaju stomak, i uništavaju ga sa neprobavljenom masom, te postaju toliko puno smrdljive prljavštine/materije; dok voda ili vino, bez hrane i kruha, također napuhuju stomak, posude i pore; a ove, na taj način lišene hrane, uzrokuju slabljenje/iscrpljivanje i konačno smrt tijela. Ova poredba je također vrlo prikladna, pošto ‘hrana’ i ‘kruh’ u duhovnom smislu predstavljaju dobro ljubavi i ljubavi prema bližnjemu, dok ‘voda’ i ‘vino’ predstavljaju istinu mudrosti i vjeru, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 50, 316, 778, 932.

[7]        Ljubav prema bližnjemu i vjera uzajamno sjedinjeni se mogu usporediti sa licem zgodne djevojke, čija ljepota je naglašena miješanjem crvene i bijele u njezinom tenu. To je također odgovarajuća usporedba, pošto ljubav sa ljubavlju prema bližnjemu iz nje sjaji crveno u duhovnom svijetu od vatre njegova sunca, dok istina sa vjerom iz nje blista bijelom od svjetla tog sunca. Ljubav prema bližnjemu odvojena od vjere se može prema tome usporediti sa licem koje je upaljeno od bubuljica, a vjera odvojena od ljubavi prema bližnjemu sa samrtnički blijedim licem leša. Vjera odvojena od ljubavi prema bližnjemu može također biti uspoređena sa paralizom jedne strane čovjekova tijela, koja se zove hemiflegija, koja se širi sve dok čovjek ne umre. Isto tako se može usporediti sa plesom Sv. Vita, Guyevom bolešću, koja je prouzročena tarantulinim ugrizom. Racionalna sposobnost kada je u takvom stanju razdvojenosti postaje poput čovjeka koji je tako ugrižen; poput njega ona suludo pleše, a sebe zamišlja posebice živahnim/spremnim, dok u stvari ne može prikupiti različite argumente u jedan zaključak, i razmišljati o duhovnim istinama, više od spavača potlačenog noćnom morom. Što je bilo rečeno bi trebalo biti dovoljno kao dokaz dvjema prethodnim tvrdnjama ovog poglavlja: prvoj, Vjera bez ljubavi prema bližnjemu nije vjera, i ljubav prema bližnjemu bez vjere nije ljubav prema bližnjemu, a niti jedno niti drugo u sebi nemaju nikakvog života osim od Gospoda; i drugoj, da Gospod, ljubav prema bližnjemu i vjera čine jedno, poput života, volje i razumijevanja u čovjeku; i ako su razdvojeni, svaki od njih biva uništen poput bisera smrvljenog u prah. 

VII. GOSPOD JE LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU I VJERA U ČOVJEKU, A ČOVJEK JE LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU I VJERA U GOSPODU.

368. Čovjek od Crkve je u Gospodu, i Gospod je u njemu, kao što je očigledno iz ovih odlomaka u Riječi:

‘Ostanite u Meni i Ja u vama… Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u Meni i Ja u njemu, taj donosi mnogo roda.’ Ivan 15:4, 5.

‘Tko jede Moje tijelo i pije Moju krv, u Meni ostaje i Ja u njemu.’ Ivan 6:56.

‘Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu.’ 1 Ivanova 4:15.

Sam čovjek, međutim, ne može biti u Gospodu, ali ljubav prema bližnjemu i vjera mogu, koji su u njemu od Gospoda, i po vrlini kojih je on u biti čovjek. Kako bi ova teško shvatljiva istina mogla biti predočena razumijevanju na doneke jasnijem svjetlu, ispitat ćemo je detaljnije kako slijedi:

(1)   Čovjek je spašen i ima vječni život putem sjedinjenja sa Gospodom.

(2)   Sa Bogom Ocem ne može biti sjedinjenja, već sa Gospodom, i kroz Njega sa Bogom Ocem.

(3)   Sjedinjenje sa Gospodom je međusobno, to jest, Gospod je u čovjeku, i čovjek u Gospodu.

(4)   Ovo međusobno sjedinjenje je ostvareno uz pomoć ljubavi prema bližnjemu i vjere.

Istina ovih tvrdnji će postati jasna iz sljedećeg objašnjenja.

369. (1) Čovjek je spašen i ima vječni život putem sjedinjenja sa Gospodom.  Čovjek je bio stvoren da bi mogao biti ujedinjen sa Bogom; pošto je bio stvoren mještaninom neba i također svijeta. U onoj mjeri u kojoj je mještanin neba on je duhovan, no u onoj mjeri u kojoj je mještanin svijeta on je prirodan; a duhovan čovjek ima sposobnost razmišljati o Bogu, percipirati što ima odnos prema Njemu, i također Ga voljeti i biti afektiran onime što proizlazi iz Njega. Slijedi, prema tome, kako je on u stanju biti sjedinjen sa Gospodom. U potpunosti je van ikakve sumnje da čovjek ima moć razmišljati o Bogu i percipirati što ima odnos prema Njemu. Jer on ima sposobnost razmišljati o ujedinjenju sa Bogom, o Božjem Bitku, koji je Jehova; o ogromnosti i vječnosti Boga; o Božanskoj Ljubavi i Božanskoj Mudrosti, koji sačinjavaju Njegovu Bit; o Njegovoj svemoći, sveznanju, i sveprisutnosti; o Gospodu Spasitelju Njegovom Sinu, o iskupljenju i posredovanju; također o Svetom Duhu; i konačno o Svetom Trojstvu. Svi ovi se odnose prema Bogu, i u stvari jesu Bog. Štoviše, čovjek može razmišljati o Božjim djelovanjima, koja su principjelno vjera i ljubav prema bližnjemu, pored mnogih drugih stvari koje proizlaze iz ovih.

[2]        Čovjek ima moć razmišljati ne samo o Bogu već Ga također i voljeti, kao što je očigledno iz dvije zapovijedi Samog Boga, koje su izražene na ovaj način:

‘Ljubi Gospoda Boga tvojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom… Ovo je prva i najveća zapovijed. A druga je poput ove, Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.’   Matej 22:37-39; Ponovljeni Zakon 6:5.

Da čovjek može vršiti Božje zapovijedi, i da je to voljeti Ga, je očigledno iz ovih riječi:

‘Isus je rekao, ‘Onaj koji ima Moje zapovijedi i čuva ih, taj Me ljubi; a tko Mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i Ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.’  Ivan 14:21.

[3]        Štoviše, vjera je jednostavno sjedinjenje sa Bogom posredstvom istina, koje su stvari od razumijevanja, i posljedično tome od misli; a ljubav je sjedinjenje sa Gospodom posredstvom dobra, koje je stvar volje, i posljedično tome od osjećaja.

Božje sjedinjenje sa čovjekom je duhovna unija unutar prirodne, a čovjekovo sjedinjenje sa Gospodom je prirodna unija iz duhovne. Poradi ovog sjedinjenja kao krajnjeg cilja, čovjek je bio stvoren mještaninom neba i također i svijeta; kao mještanin neba on je duhovan, a kao mještanin svijeta je prirodan. Ako, prema tome, postane duhovno racionalan, i istovremeno duhovno moralan, on je sjedinjen sa Bogom, i putem sjedinjenja je spašen i ima vječni život. U drugu ruku, ako je čovjek samo prirodno racionalan, i također prirodno moralan, Bog je uistinu sjedinjen sa njime, ali ne i on sa Bogom. Kao rezultat toga dolazi duhovna smrt, koja je u sebi prirodan život lišen duhovnog; jer duhovno, u kojem počiva život od Boga, je bilo potisnuto unutar njega.

370. (2) Sa Bogom Ocem ne može biti sjedinjenja, već sa Gospodom, i kroz Njega sa Bogom Ocem. Ovu istinu naučava Sveto Pismo i razum ju vidi. Sveto Pismo naučava da Boga Oca nitko nikad nije niti vidio niti čuo, niti ikad može; posljedično tome ništa što je od Njega Samog, kakav je On u Svom Bitku i Svojoj Biti, ne može djelovati u čovjeku; jer Gospod kaže:

‘Ni jedan čovjek Oca nije vidio, doli onaj Koji je kod Boga; On je vidio Oca.’ Ivan 6:46.

‘I ni jedan čovjek ne pozna pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.’  Matej 11:27.

‘Niti ste glasa Očeva ikada čuli niti ste lica njegova ikada vidjeli.’  Ivan 5:37.

To je zbog toga što je On u počecima i prvim principima svih stvari, i tako u potpunosti nadilazi cijelu sferu ljudskog uma. Jer On je u počecima i prvim principima svih stvari koje se odnose prema mudrosti i ljubavi sa kojima se čovjek ni u kojem slučaju ne može sjediniti. Ako bi se, prema tome, Bog približio čovjeku, ili čovjek Bogu, čovjek bi bio uništen i rasplinut poput komada drveta u žarištu ogromnog povećala, ili radije poput kipa bačenog u samo sunce. Zbog toga kada je Mojsije žudio vidjeti Boga bilo mu je rečeno:

‘da ni jedan čovjek ne može vidjeti Boga i živjeti.’   Izlazak 33:20.

[2]        Da je s Bogom Ocem moguće/postoji sjedinjenje kroz Gospoda je očigledno iz upravo navedenih odlomaka koji potvrđuju kako su stvari od Boga i iz Boga bile proglašene i otkrivene ne od strane Oca, već jedinorođenog Sina, Koji je u Očevim njedrima, i Koji je vidio Oca. To je također očigledno iz sljedećih odlomaka:

U onaj ćete dan spoznati da sam Ja u Ocu svom i vi u Meni i Ja u vama.’Ivan 14:20.

‘I slavu koju si Ti dao Meni Ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo Mi jedno: Ja u tebi, i Ti u Meni.’  Ivan 17:22, 23, 26.

‘Isus reče… Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po Meni;’ I onda je Filip želio vidjeti Oca, ali Gospod Mu je odgovorio, rekavši, Da onaj koji vidi Njega vidi također Oca, i da onaj koji pozna Njega, pozna također Oca.’  Ivan 14:6, 7 i naknadni stihovi;

i na drugom mjestu

‘Onaj koji vidi Mene vidi Onog koji Me poslao.’  Ivan 12:45.

Nadalje On kaže:

‘da je On vrata, i da će onaj koji kroz Njega uđe biti spašen; ali da je onaj koji se penje nekim drugim putem lopov i razbojnik.’   Ivan 10:1, 9.

i također:

‘Ako čovjek ne ostane u Meni, izbace ga, i biva bačen u oganj kao usahnuta grana.’  Ivan 15:6.

[3]        To je zbog toga što je Gospod naš Spasitelj Jehova Otac Osobno u ljudskoj formi. Jer Jehova se spustio i postao Čovjek, kako bi se mogao približiti čovjeku, i čovjek Njemu; da na taj način može biti sjedinjenja, i da se putem sjedinjenja čovjek može spasiti i imati vječni život. Jer kada je Bog postao Čovjek, postajući također Čovjek-Bog, On je onda bio prilagođen čovjeku i bio je u stanju približiti mu se, i biti sjedinjen sa njime kao Bogo-Čovjek i Čovjek-Bog. Dakle, postoje tri stvari koje slijede po redu, naime, prilagođavanje, primjenjivanje, i sjedinjenje. Mora postojati prilagođavanje prije nego može biti primjenjivanja, i moraju postojati zajedno prilagođavanje i primjenjivanje prije nego može biti sjedinjenja. Na strani Boga je bilo prilagođavanje kada je postao Čovjekom; primjenjivanje (ili nastojanje ka sjedinjenju) se na strani Boga neprestano ostvaruje u onoj mjeri u kojoj je to nastojanje uzajamno. Ove tri stvari slijede te napreduju po njihovom vlastitom redu; i one to čine u svim stvarima, generalno i pojedinačno, koje postaju jedno i postoje zajedno. 

371. (3) Sjedinjenje sa Gospodom je međusobno, to jest, Gospod je u čovjeku, i čovjek u Gospodu. Da je sjedinjenje međusobno, to naučava Sveto Pismo i razum vidi. U vezi svoga sjedinjenjem sa Ocem, Gospod naučava da je uzajamno; jer On kaže Filipu:

‘Ne vjeruješ li da sam Ja u Ocu i Otac u Meni?… Vjeruj Mi da sam Ja u Ocu i Otac u Meni.’  Ivan 14:10, 11.

‘Da možete uvidjeti i vjerovati da je Otac u Meni i Ja u Ocu.’ Ivan 10:38.

‘Oče, došao je čas: proslavi Sina Svoga da Sin proslavi Tebe.’  Ivan 17:1.

‘Oče, sve Moje je Tvoje, i Tvoje je Moje.’  Ivan 17:10.

Gospod isto kaže u vezi s Njegovim sjedinjenjem sa čovjekom, da je međusobno; pošto kaže:

‘Ostanite u Meni i Ja u vama… Tko ostaje u Meni i Ja u njemu, taj donosi mnogo roda.’ Ivan 15:4, 5.

‘Tko jede Moje tijelo i pije Moju krv, u Meni ostaje i Ja u njemu.’   Ivan 6:56.

‘U onaj ćete dan spoznati da sam Ja u Ocu svom i vi u Meni i Ja u vama.’ Ivan 14:20.

‘Onaj koji vrši zapovijedi Kristove prebiva u Njemu, i On u njemu.’  1 Ivanova 3:24; 4:13.

‘Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu.’ 1 Ivanova 4:15.

‘Posluša li tko glas Moj, i otvori vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa Mnom.’ Apokalipsa 3:20.

Ove jednostavne izjave potvrđuju kako je sjedinjenje Gospoda sa čovjekom međusobno; i prema tome zasigurno slijedi da čovjek sebe treba sjediniti sa Gospodom, tako da Gospod može Sebe sjediniti sa njime. Inače, ne može biti sjedinjenja, već uzmicanje i razdvajanje, ne na strani Boga, već na strani čovjeka. Kako bi ovo međusobno sjedinjenje bilo moguće, čovjek je obdaren slobodom izbora, koja mu dozvoljava da može krenuti putem ka nebu ili putem ka paklu. On od ove slobode, sa kojom je obdaren, dobija sposobnost izmjeničnog djelovanja, tako da sebe može sjediniti sa Gospodom, ili sa vragom. Međutim, priroda čovjekove slobode djelovanja i razlog zašto mu je dodijeljena, će biti objašnjeni u poglavljima koja slijede koja obrađuju Slobodnu Volju, Pokajanje, Ponovno Formiranje i Regeneraciju, i Pripisivanje.

[3]        Žalosna je okolnost da je međusobno sjedinjenje između Gospoda i čovjeka, iako je jasno predstavljeno u Riječi, nepoznato Kršćanskoj Crkvi. Ono ostaje nepoznato zbog prevladavajućih hipoteza u vezi s Vjerom i Slobodnom Voljom. Ove su, da je vjera darovana čovjeku bez da on išta doprinese njezinom stjecanju, ili sebe pripremi i uposli da bi ju primio, više od klade ili kamena; i da ne posjeduje čak ni zrnce Slobodne Volje u duhovnim stvarima. Međutim, da međusobno sjedinjenje Gospoda i čovjeka, o kojem ovisi spasenje ljudske rase, ne bi više ostalo nepoznato, imperativ je da ono bude objašnjeno.

[4]        Postoje dvije vrste međusobnog djelovanja pomoću kojih je ostvareno sjedinjenje; jedno je dopunsko/naizmjenično/alternativno (vidi latinski ovdje!!), a drugo je uzajamno. Naizmjenično međusobno djelovanje putem kojeg je ostvareno sjedinjenje se može ilustrirati pomoću djelovanja pluća. Zrak je udahnut, i grudi su na taj način raširene; smjesta je udahnuti zrak izbačen, i grudi se tako skupljaju. Ovo udisanje i posljedično širenje je rezultat atmosferskog pritiska, zavisno od barometarskoj visini; ali emisija zraka, sa posljedičnim skupljanjem, je uzrokovana pritiskom mišića na rebra. Takvo je međusobno sjedinjenje zraka i pluća, o kojem ovisi život cjelokupne tjelesne senzacije i kretanja; jer kada disanje prestane, ovi također prestaju.

[5]        Međusobno sjedinjenje, koje je ostvareno promjenom, se također može ilustrirati pomoću sjedinjenja srca sa plućima, i pluća sa srcem. Srce, iz svoje desne klijetke, izlijeva krv u pluća, a pluća ju šalju nazad u lijevu klijetku srca; i tako je ostvareno međusobno sjedinjenje o kojem ovisi život cijelog tijela. Slično ovome je uzajamno sjedinjenje krvi sa srcem. Krv cijelog tijela teče kroz vene u srce, a iz srca kroz arterije u sve dijelove dijela. Ovo sjedinjenje ostvaruju akcija i reakcija. Postoji slična akcija i reakcija između embrija i utrobe majke, pomoću čega je održavano neprestano sjedinjenje.

[6]        Međusobno sjedinjenje Gospoda i čovjeka, međutim, nije naizmjenično/alternativno, već uzajajmno, i nije ostvareno akcijom i reakcijom, već ko-operacijom; jer Gospod djeluje, a čovjek od Gospoda prima akciju, i djeluje kao sam od sebe, ali u stvarnosti od sebe iz Gospoda. Ova čovjekova akcija iz Gospoda mu je pripisana kao njegova vlastita, jer se on od strane Gospoda neprestano drži u Slobodnoj Volji. Otud rezultirajuća sloboda je da on ima sposobnost željeti i razmišljati od Gospoda, to jest, iz Riječi, i također ima sposobnost željeti i razmišljati od vraga, to jest, protivno Gospodu i Riječi. Gospod daje čovjeku ovu slobodu kako bi mogao ostvariti međusobno sjedinjenje sa Njime, i na taj način postići vječni život i blaženstvo; jer na drugi način to nije moguće.

[7]        Ovo međusobno sjedinjenje, koje je uzajamno, se može također ilustirati poredbom sa različitim stvarima u čovjeku i u okolnom svijetu. Ono je poput sjedinjenja koje postoji između duše i tijela u svakom čovjeku, između volje i djelovanja, i između misli i govora; između dva oka, dva uha i dvije nosnice. Da je sjedinjenje dva oka jednog s drugim na svoj vlastiti način međusobno, može biti očigledno iz činjenice da su vlakna iz obje hemisfere mozga isprepletena u optičkom živcu, i tako se protežu na obadva oka. Ista stvar je sa ušima i nosnicama. Postoji slično međusobno sjedinjenje koje je uzajamno između svjetla i oka, zvuka i uha, mirisa i nosa, okusa i jezika, dodira i tijela. Jer oko je na svjetlu i svjetlo je u oku; zvuk je u uhu, i uho je u zvuku; miris je u nosu, i nos je u mirisu; okus je u jeziku, i jezik u okusu; i dodir je u tijelu, i tijelo u dodiru. Ovo međusobno sjedinjenje se također može usporediti sa onim između konja i kočije, vola i pluga, kotača i mašine, i jedra i vjetra, muzičke svirale i daha; ukratko, međusobno sjedinjenje je ono koje postoji između krajnjeg cilja i uzroka, i između uzroka i posljedice. Nema dovoljno vremena, međutim, da bi se svi ovi slučajevi detaljno objasnili, jer za to bi bila potrebna knjiga od mnogo stranica.

372. (4) Ovo međusobno sjedinjenje Gospoda i čovjeka je ostvareno posredstvom ljubavi prema bližnjemu i vjere. U današnje vrijeme je stvar općeg znanja da Crkva sačinjava Kristovo tijelo, i da je svaki onaj u kome je Crkva prisutna u nekom organu toga tijela, u skladu sa onim što je rekao Pavle,

Efežani 1:23; 1 Korinćani 12:27; Rimljani 12:4, 5.

E sad, što je Kristovo tijelo nego Božansko Dobro Božanske Istine? Ovo je naznačeno riječima Gospodnjim u Ivanu:

‘Onaj koji jede moje tijelo, i pije Moju krv, prebiva u Meni, i Ja u njemu.’   Ivan 6:56.

Tijelo Gospodnje, i također kruh, naznačavaju Božansko Dobro; a Njegova krv, i također vino, naznačavaju Božansku Istinu. Da je ovo njihovo značenje će se vidjeti u poglavlju o Svetoj Večeri. Slijedi, prema tome, da u onoj mjeri u kojoj je čovjek u dobru ljubavi prema bližnjemu i u istini vjere, on je u Gospodu, i Gospod je u njemu; jer sjedinjenje sa Gospodom je duhovno, a duhovno sjedinjenje je ostvareno jedino posredstvom ljubavi prema bližnjemu i vjere. Da postoji sjedinjenje Gospoda i Crkve, i posljedično tome dobra i istine, kroz cijelu Riječ i sve njezine dijelove, je bilo ukazano u poglavlju o Svetom Pismu, pogl. 248-253; a pošto je ljubav prema bližnjemu dobro, a vjera je istina, u svakom dijelu Riječi postoji sjedinjenje ljubavi prema bližnjemu i vjere. Iz ovog što je bilo rečeno sada slijedi da je Gospod ljubav prema bližnjemu i vjera u čovjeku, i da je čovjek ljubav prema bližnjemu i vjera u Gospodu. Jer Gospod je duhovna ljubav prema bližnjemu i vjera u čovjekovoj prirodnoj ljubavi prema bližnjemu i vjeri, a čovjek je prirodna ljubav prema bližnjemu i vjera iz Gospodnje duhovne; a ovi, kada su ujedinjeni, proizvode ljubav prema bližnjemu i vjeru, koji su duhovno prirodni.

VIII. LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU I VJERA SU ZAJEDNO U DOBRIM DJELIMA.

373. Cijeli čovjek s obzirom na njegov um (animus), to jest, njegovu suštinsku prirodu, je u svakom djelu koje proizlazi iz njega. Pod umom, se misli na osjećaj njegove ljubavi i njegovu posljedičnu misao, koji oblikuju njegovu prirodu, ili općenito, njegov život. Djela gledana na ovom svjetlu su poput ogledala, koja odražavaju čovjeka. Ovo se može ilustrirati pomoću onog što je jednako u životinja, bezopasnih i divljih; jer one su izložene/objelodanjene u svim njihovim pojedinačnim akcijama; vuk je vuk u svemu što čini, tigar je tigar, lisica je lisica a lav je lav; a isto važi i za ovcu i jarića. Slično je sa čovjekom, ali njegova je priroda u skladu sa kvalitetom njegovog unutarnjeg čovjeka. Ako je u ovom on poput vuka ili lisice, sva njegova djela su iznutra vučja ili lisičja; a u drugu ruku je suprotno istinito ako je poput ovce ili jagnjeta. Da je unutarnja kvaliteta čovjeka otkrivena/očitovana u svim njegovim djelima nije očigledno vanjskom čovjeku, jer ovaj, sa svojom sklonošću primanja privida, okružuje i skriva unutarnjeg unutar sebe. Gospod kaže:

‘Dobar čovjek iz bogatstva srca svojega iznosi što je dobro, a zao čovjek iz zla bogatstva svoga srca iznosi ono što je zlo.’  Luka 6:45.

I opet:

‘Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja ljudi ne beru smokve niti s gloga oni sakupljaju grožđe.’   Luka 6:44.

Da je priroda unutarnjeg čovjeka u svim djelima koja proizlaze iz njega, mu je sasvim jasno prikazano nakon smrti, jer onda on živi kao unutarnji čovjek, a vanjskog više nema. Kada Gospod, ljubav prema bližnjemu i vjera počivaju u unutarnjem čovjeku, onda je dobro u njemu, i svako djelo koje proizlazi iz njega je dobro. Ovo je biti ukazano pod sljedećim zaglavljima:

(1)   Ljubav prema bližnjemu se sastoji od želje za dobrim, a dobra djela se sastoje u činjenju onog što je dobro iz želje za dobrim.

(2)   Ljubav prema bližnjemu i vjera su samo prolazne mentalne apstrakcije ukoliko, kad god je to moguće, nisu izraženi u djelima, i postoje zajedno sa njima.

(3)   Sama ljubav prema bližnjemu ne proizvodi dobra djela, a još manje to čini sama vjera; ali dobra djela su proizvedena pomoću ljubavi prema bližnjemu i vjere zajedno.

Ovi članci će sada biti razmotreni odvojeno.

374. (1) Ljubav prema bližnjemu se sastoji od želje za dobrim, a dobra djela se sastoje u činjenju dobra iz želje za dobrim.Ljubav prema bližnjemu i djela se razlikuju jedno od drugog, poput volje i akcije, ili poput osjećaja uma i djelovanja tijela. Oni su tome posljedično poput unutarnjeg čovjeka i vanjskog, a ovi su međusobno različiti poput uzroka i posljedice; jer uzroci svih stvari su formulirani u vanjskom čovjeku. Ljubav prema bližnjemu stoga, koja je od unutrašnjeg čovjeka, se sastoji u želji za dobrim; a djela, koja su od vanjskog čovjeka, se sastoje u činjenju dobra iz želje za dobrim.

[2]        Ipak, postoji beskrajna raznovrsnost između želje za dobrim u različitim osobama; jer pretpostavlja se, ili izgleda kako štogod da je učinjeno od strane jedne osobe u prilog drugoj, teče iz dobre volje ili blagonaklonosti, dok u stvari nije poznato da li je dobro djelo napravljeno iz ljubavi prema bližnjemu, a još manje da li je iz prave ili lažne ljubavi prema bližnjemu. Ova velika raznovrsnost između želje za dobrim u različitih osoba nastaje iz krajnjeg cilja, namjere, i posljedične svrhe koja leži skrivena unutar njihove volje za činjenjem dobra, i daje joj njezin istinski karakter. Volja traži u razumijevanju puteve i sredstva za ostvarivanje svojih krajnjih ciljeva, koji su posljedice, i tamo je prosvjetljena ne samo da bi percipirala razloge već također mogućnosti samo/sebe-izražavanja u akciji u pravo vrijeme i na pravi način, i time za proizvodnju svojih posljedica, koje su djela. Volja istovremeno na svjetlu razumijevanja također stječe sposobnost djelovanja. Iz svega ovog slijedi da djela u njihovoj suštini pripadaju volji, u njihovom obliku, razumijevanju, a u njihovom izvođenju, tijelu; i na taj način se ljubav prema bližnjemu spušta u dobra djela.

[3]        Ovo se može ilustirati pomoću usporedbe sa drvetom. Sam čovjek je u svim svojim dijelovima poput drveta. U njegovom sjemenu, tako reći, leže skriveni namjera i svrha stvaranja ploda, i tako sjeme korespondira sa čovjekovom voljom, koja, kao što je upravo bilo rečeno, sadržava ove tri stvari. Zatim sjeme iz svojih unutrašnjosti izbija iz zemlje, oblači sebe sa granama, grančicama i lišćem, i tako sebe osigurava sa sredstvima koja su prilagođena njegovom cilju, što je plod. Time drvo korespondira sa čovjekovim razumijevanjem. Konačno, kada dođe vrijeme za puni izražaj, ono cvjeta i stvara plodove; i u tome korespondira sa čovjekovim vršenjem dobrih djela. Očigledno je, prema tome, da se dobra djela u njihovoj suštini odnose prema sjemenu, u njihovom obliku prema granama i lišću, a u njihovoj stvarnoj primjeni prema deblu drveta.

[4]        Ovo se također može ilustrirati pomoću poredbe sa hramom; a čovjek je, prema Pavlu, Božji hram,

1 Korinćanima 3:16, 17; 2 Korinćanima 6:16; Efežanima 2:21, 22.

Kao Božji hram, čovjek za svoj krajnji cilj, namjeru i svrhu, ima spasenje i vječni život; i u ovima je korespondencija sa voljom, koja sadrži ove tri stvari. Kasnije on uči doktrine vjere i ljubavi prema bližnjemu od roditelja, učitelja i propovjednika; i kada njegova prosudba sazrije, on ih stječe iz Riječi i drugih instruktivnih knjiga. Sve to su sredstva koja poslužuju krajnjem cilju; i u ovima je korespondencija sa razumijevanjem. Konačno dolazi izražaj u primjenama posredstvom tih doktrina. Ovo je ostvareno njegovim djelovanjima u tijelu, koja se nazivaju dobrim djelima. Na taj način krajnji cilj pomoću posrednih uzroka stvara posljedice; a ove se u njihovoj suštini odnose prema krajnjem cilju, u njihovom obliku se odnose prema doktrinama Crkve, a u njihovoj izvedbi se odnose prema primjenama. Na taj način čovjek postaje hramom Božjim.

375. (2) Ljubav prema bližnjemu i vjera su samo prolazne mentalne apstrakcije ukoliko, kad god je to moguće, nisu izražene u djelima, i postoje zajedno u njima. Čovjek ima glavu i tijelo, i ovi su sjedinjeni sa vratom. U njegovoj glavi postoji um koji želi i misli, a u njegovom tijelu, sposobnost izvođenja i sprovođenja. Ako bi čovjek, onda, jedino želio što je dobro, ili razmišljao iz ljubavi prema bližnjemu, a ne bi činio dobro, i na taj način vršio primjene, on bi bio samo kao glava i um; ali ovi bez tijela ne mogu postojati. Svatko može vidjeti da ljubav prema bližnjemu i vjera nisu ljubav prema bližnjemu i vjera sve dok su jedino u glavi i umu, a ne u tijelu. Oni su onda poput ptica koje lete u zraku bez odmarališta na zemlji; ili poput ptica koje trebaju poleći jaja, koje, pošto nemaju gnijezda, moraju ispustiti svoja jaja u zraku, ili na granu nekog drveta, sa koje će pasti na zemlju i razbiti se. U umu ne postoji ništa što ne korespondira sa nečime u tijelu, što se može nazvati njegovim utjelovljenjem. Prema tome, ljubav prema bližnjemu i vjera, dok postoje jedino u umu, nisu utjelovljeni u čovjeku, i mogu se usporediti sa zračnim, eteričnim bićem, takvim kakvog su drevni ljudi slikovito prikazivali kao Ugled, sa lovorovim vijencem na njegovoj glavi i rogom u ruci.

Ljudi sa tako nestvarnim umovima, a ipak sposobni razmišljati, zasigurno moraju biti uznemireni sa nastranim idejma i razmišljanjima od različitih mudrovanja, kao što trsku trese vjetar u močvari, u dubini koje leže zvučne školjke, dok žabe krekeću na površini. Svatko može vidjeti da se takve stvari događaju onima koji znaju samo nešto o ljubavi prema bližnjemu i vjeri iz Riječi, ali koji ih ne prakticiraju. Štoviše, Gospod kaže:

‘Tko god sluša ove Moje riječi i izvršava ih, usporedit ću ga sa mudrim čovjekom, koji sagradi svoju kuću na stijeni… A svaki koji sluša ove Moje riječi, a ne vrši ih, bit će će kao lud čovjek koji sagradi svoju kuću na pijesku, ili na zemlji, bez temelja.’Matej 7:24, 26; Luka 6:47-49.

Ljubav prema bližnjemu i vjera, sa svim fiktivnim idejama o njima, kada ih čovjek ne prakticira, se mogu također usporediti sa leptirima u zraku, na koje se vrabac, čim ih ugleda, obrušava i proždire ih. Gospod također kaže:

‘Iziđe sijač sijati… i nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga.’ Matej 13:3, 4.

376. Da ljubav prema bližnjemu i vjera ne koriste čovjeku dok samo ostaju u jednom dijelu njegova tijela, glavi, i nisu uspostavljeni u djelima, je očigledno iz tisuću odlomaka u Riječi, od kojih ću navesti samo slijedeće:

‘Svako stablo koje ne daje dobre plodove se siječe i baca u vatru.’   Matej 7:19-21.

‘Onaj koji primi sjeme u dobru zemlju je onaj koji čuje Riječ, i razumije ju; koji također daje plod, i rađa… Kada je Isus rekao ove stvari, poviče govoreći, Tko ima uši da čuje, neka čuje.’ Matej 13:8, 9, i 23.

‘Isus reče, Moja majka i Moja braća su oni koji čuju Riječ Božju, i vrše je.’  Luka 8:21.

‘Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li Njegovu volju, toga uslišava.’  Ivan 9:31.

‘Ako znate ove stvari, blago vama ako ih vršite.’  Ivan 13:17.

‘Onaj koji ima Moje zapovijedi, i vrši ih, on Me voli… I Ja ću voljeti njega, i objavit ću mu Sebe… i doći ćemo k njemu, i prebivati s njime.’  Ivan 14:15-21, (23).

‘Ovim se proslavlja Otac Moj: da donosite mnogo roda.’  Ivan 15:8, 16.

‘Jer ne slušatelji zakona su opravdani pred Bogom, već vršitelji zakona.’ Rimljanima 2:13; Jakovljeva 1:22.

‘Bog će u dan gnjeva i suda pravednoga uzvratiti svakom čovjeku u skladu sa njegovim djelima.’ Rimljanima 2:5, 6.

‘Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim; da svaki čovjek dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.’   2 Korinćanima 5:10.

‘Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca Svoga… i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.’  Matej 16:27.

‘I začujem glas s neba… Blaženi od sada mrtvi koji umiru u Gospodinu… govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova!  Jer prate ih djela njihova!’ Apokalipsa 14:13.

I knjige se otvoriše. I otvori se jedna druga knjiga, knjiga života. I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji napisano u knjigama… svaki po djelima svojim.’ Apokalipsa 20:12, 13.

‘Evo, dolazim ubrzo i plaća Moja sa Mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!’ Apokalipsa 22:12.

‘Jehova, čije oči bdiju nad svim putovima ljudskim… da naplati svakome prema putu njegovu i prema plodu djela njegovih!’   Jeremija 32:19.

‘Kaznit ću ih za putove njihove i naplatit ću im za djela njihova.’   Hošea 4:9

‘Prema našim putovima i našim djelima, tako je učinio Jehova.’  Zaharija 1:6.

Isto to je također zapisano u tisuću drugih odlomaka.

Iz ovog može biti očigledno da ljubav prema bližnjemu i vjera nisu ljubav prema bližnjemu i vjera prije nego postoje u djelima. Ako oni jedino postoje na nivou uma iznad djela oni su poput šatora ili hrama u zraku, ništa drugo nego nesupstancijalne pričine koje same od sebe iščezavaju. Oni su poput slika na komadiću papira kojeg su pojeli moljci, ili poput konačišta na vrhu krova, umjesto unutar kuće, gdje nema sobe. Otud se sada može vidjeti da su ljubav prema bližnjemu i vjera ništa drugo nego prolazne stvari sve dok ostaju mentalne apstrakcije, i ukoliko, kadgod je to moguće, nisu izraženi u djelima, i postoje zajedno u njima.

377. (3) Sâma ljubav prema bližnjemu ne proizvodi dobra djela, još manje to čini sâma vjera; ali dobra djela su proizvedena pomoću ljubavi prema bližnjemu i vjere zajedno. To je zbog toga što ljubav prema bližnjemu bez vjere nije ljubav prema bližnjemu, a vjera bez ljubavi prema bližnjemu nije vjera, kao što je bilo ukazano iznad u br. 355-358; prema tome, ljubav prema bližnjemu ne može postojati samostalno, niti vjera može postojati samostalno. Stoga se ne može reći niti da ljubav prema bližnjemu, a niti vjera, samostalno proizvode dobra djela. Isto važi i za volju i razumijevanje. Volji ili razumijevanju nije moguće postojati samostalno, i prema tome nijedno od njih samostalno ne proizvodi ništa; ali svo stvaranje je rezultat toga što obadvoje djeluju zajedno, i ostvareno je pomoću razumijevanja iz volje. Ova sličnost nastaje iz činjenice da je volja sjedište ljubavi prema bližnjemu, a razumijevanje vjere. Prijedlog kaže da sâma vjera proizvodi još manje dobrih djela od sâme ljubavi prema bližnjemu, pošto je vjera istina, i njezina funkcija je prozvoditi istine; a ove osvjetljuju ljubav prema bližnjemu i njezinu praksu. Ovo Gospod naučava u ovim riječima:

‘Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.’ Ivan 3:21.

Stoga, sve dok čovjek čini dobra djela u skladu sa istinama, on ih čini na svjetlu, to jest, inteligentno i mudro.

Sjedinjenje ljubavi prema bližnjemu i vjere je poput vjenčanja muža i žene. Od muža kao oca, i od žene kao majke, je rođeno svo prirodno potomstvo. Slično tome, od ljubavi prema bližnjemu kao oca, i od vjere kao majke, je rođeno svo duhovno potomstvo, što su znanja o dobru i istinama. Iz ovog se može razumjeti što je naznačeno pomoću generacija duhovnih obitelji. U Riječi također, u njezinom duhovnom značenju, muž i otac predstavljaju dobro ljubavi prema bližnjemu, a žena i majka, istinu vjere. Iz ovog je opet očigledno da niti sâma ljubav prema bližnjemu, niti sâma vjera, ne mogu proizvesti dobra djela, baš kao što samo muž, niti sama žena, ne mogu proizvesti djecu. Istine vjere ne samo da osvjetljavaju ljubav prema bližnjemu već također određuju njezin karakter, i štoviše, hrane ju. Prema tome, čovjek koji ima ljubav prema bližnjemu a ne istine vjere je poput onog koji hoda u vrtu po noći, koji ubire plod sa stabla bez znanja da li je dobar ili loš. Pošto istine vjere ne samo da osvjetljavaju ljubav prema bližnjemu, već također određuju njezin karakter, kao što je upravo rečeno, slijedi da je ljubav prema bližnjemu bez istina vjere poput stabla bez soka, ili poput osušene smokve, ili poput grožđa iz kojeg je vino bilo iscijeđeno. Nadalje, pošto istine hrane vjeru, kao što je upravo bilo rečeno, slijedi da ljubav prema bližnjemu bez istina vjere, nema u sebi više hrane nego što bi ju čovjek primio koji jede izgoreni kruh, i pije sa njime zagađenu vodu iz bare stajačice.

IX POSTOJI ISTINSKA VJERA, LAŽNA VJERA I LICEMJERNA VJERA

378.  Na Kršćansku crkvu su od njezine kolijevke počeli nasrtati te ju razdirati sektaštva i krivovjerja, da bi tijekom vremena bila rastrgnuta i zaklana, slično onome što je zabilježeno o čovjeku koji je silazeći iz Jeruzalema u Jerihon,

‘Bio napadnut od strane razbojika, koji su ga skinuli i pretukli te zatim tako polu-mrtvog ostavili.’ Luka 10:30.

Otud se ono što je u Danijelu zapisano o toj Crkvi ostvarilo:

‘Odvratno opustošenje, (koje će trajati) sve do svršetka, dok se određeno pustošenje ne (a svršetak će biti kada se određeno pustošenje) obori na pustošnika.’  Danijel 9:27

i sukladno riječima Gospodnjim:

‘Onda će doći kraj, kada vidite ‘odvratno opustošenje’ kojeg je predskazao prorok Danijel.’ Matej 24:14, 15

Sudbina Crkve se može usporediti sa brodom koji je natovaren sa dragocjenom robom, kojeg su odmah nakon napuštanja luke zahvatile oluje da bi ubrzo nakon toga doživio brodolom i potonuo, tako da je njegov bogat teret dijelom oštećen vodom a dijelom su ga pojele ribe.

[2]        Da je Kršćanska crkva od svojeg ranog djetinstva zaista bila tako zlostavljana i rastrgnuta je očigledno iz crkvene povijesti; jer, čak i u Apostolskim vremenima je bila uznemiravana od strane Simona, koji je bio Samarićanin po rođenju i bavio se čarobnjaštvom, o čemu čitamo u Djelima Apostolskim 8:9 i naknadni stihovi. Također od strane Himeneja i Fileta, koje Pavle spominje u svojoj Poslanici Timoteju (2 Timotej 2:17); a također i od strane Nikolasa, koji je dao ime Nikolaićanima, koji se spominju u Apokalipsi 2:6 i Djelima Apostolskim 6:5; a isto tako i od strane Serintusa. Nakon Apostolskih vremena se pojavilo još mnogo krivovjernih sekti, poput Marcionita, Noetičana, Valentinijanaca, Enkratita, Katafrigijanaca, Kvartodecimana, Alogijanaca, Katara, Origenista ili Adamantinaca, Sabelijanista, Samosatena, Manihejaca, Meletijanaca i naposlijetku Arijanaca. Nakon njihovih vremena je cijelo mnoštvo krivovjernih vođa napalo crkvu, poput Donatista, Fotinjana, Akatinjana ili Semiarijanaca, Eunomijanaca, Makedonaca, Nestorijanaca, Predestinarijanaca (Predestinarians), Papista, Cvinglijanaca, Anabaptista, Švenkfeldijanista, Sinergista, Socinijanista, Antitrinitarijanca, Kvakera, Herenhutera (Herrenhuters), i još puno drugih. Naposlijetku su svi oni podlegnuli Luteru, Melanchthonu i Kalvinu, čije dogme i dan danas vladaju.

[3]        Postoje tri glavna razloga tolikih podjela i separatističkih pokreta u crkvi. Prvi, Božansko Trojstvo nije bilo shvaćeno. Drugi, nije bilo pravilnog znanja o Gospodu. Teće, muka na križu se smatrala za sâmo Iskupljenje. Ove tri stvari su pak sâma suština vjere iz koje Crkva postoji i dobija svoje ime; i sve dok su one pogrešno shvaćene, sve stvari koje pripadaju Crkvi moraju biti skrenute sa svoga ispravnog kursa, i naposlijetku se okrenuti u suprotnom smjeru. Dok je Crkva u takvom stanju ona može vjerovati kako posjeduje istinsku vjeru u Boga i vjeru koja je u potpunosti sastavljena od Njegove Istine. Njezini pripadnici su poput ljudi koji su zavezali svoje oči i onda, dok zamišljaju kako hodaju po pravoj crti, ipak korak po korak zastranjuju od nje, sve dok ne krenu u suprotnom pravcu, gdje je provalija u koju upadaju. Kako se čovjek pripadnik Crkve ne može voditi iz njegove zablude do istine ukoliko ne razumije prirodu istinske vjere, lažne vjere i licemjerne vjere, sljedeće pretpostavke biti dokazane:

(1) Jedina istinska vjera je vjera u Gospoda Boga, Spasitelja Isusa Krista; a ovu vjeru posjeduju oni koji vjeruju kako je On Sin Božji, Bog neba i zemlje, i jedno sa Ocem.

(2) Lažna vjera je svaka vjera koja napušta jedinu istinsku vjeru, i posjeduju je oni koji se ‘penju drugim putem’, i Gospoda ne smatraju Bogom, nego jedino ljudskim bićem.

(3) Licemjerna vjera uopće nije vjera.

379. (1) Jedina istinska vjera je vjera u Gospoda Boga, Spasitelja Isusa Krista; a ovu vjeru posjeduju oni koji vjeruju kako je On Sin Božji, Bog neba i zemlje, i jedno sa Ocem. Postoji samo jedna istinska vjera, jer vjera je istina, a istina ne može biti razbijena i podijeljena, tako da se jedan dio može okrenuti na ovu, a drugi, na onu stranu, te i dalje ostati istina. U generalnom smislu se vjera sastoji od bezbroj istina, jer ona je jedan kompleks istina koje, tako reći, sačinjavaju jedinstveno tijelo, čiji su pojedinačni organi formirani od različitih istina. Tako neke istine sačinjavaju organe koji ovise o grudima; neke koji ovise bedrima, poput stopala i potplata; ali unutarnije istine čine glavu, a njezini najbliži derivati senzorske organe lica. Unutarnije istine formiraju glavu pošto izraz unutarnje implicira također ono što je više, jer u duhovnom svijetu sve što je unutarnje je također i više, kao što je tamo slučaj sa tri neba. Duša i život tog tijela kao i svih njegovih dijelova je Gospod Bog, Spasitelj; i zbog toga je Pavle nazvao crkvu ‘tijelom Kristovim’, a svi koji pripadaju crkvi čine organe tog tijela sukladno stanju njihove ljubavi prema bližnjemu i vjere. Da postoji samo jedna jedina istinska vjera Pavle također naučava u ovim riječima:

‘Postoji jedno tijelo i jedan Duh… Jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje, Jedan Bog… On je dao nekima… zadatak služenja za izgradnju tijela Kristova, dok svi ne postignemo jedinstvo vjere i spoznaje Sina Božjega, i čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove.’  Efežanima 4:4-6, 12, 13

[2]        Da je jedna jedina istinska vjera vjera u Gospoda Boga, Spasitelja Isusa Krista, je bilo ukazano iznad u br. 337-339. Štoviše, istinska vjera prebiva sa onima koji vjeruju kako je Gospod Sin Božji, pošto oni također vjeruju za Njega kako je Bog, a vjera nije vjera ukoliko nije usmjerena ka Bogu. Da je ova činjenica koja pripada vjeri glavna od svih stina koje ulaze u vjeru i formiraju je, je očigledno iz Gospodnjih riječi Petru, kada je rekao:  

‘Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga… Blagoslovljen ti si Šimune… a Ja tebi kažem… na toj stijeni ću sagradit Crkvu Svoju i vrata paklena neće je nadvladati.’   Matej 16:16-18

‘Stijena’ ovdje, kao i na drugim mjestima u Riječi, naznačava Gospoda s obzirom na Božansku istinu, i također Božansku istinu od Gospoda. Da je ta istina primarna, i poput krune na glavi i žezla u ruci Kristova tijela, se jasno vidi iz Gospodinove izjave, ‘Da će On na toj stijeni izgraditi Svoju crkvu i da ju vrata paklena neće nadvladati.’ Važnost ove istine za vjeru je očigledna također iz ovih riječi u Ivanu:

Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog živi u njemu, i on u Bogu.’    1 Ivan 4:15

[3]        Pored ove karakteristike da su takvi vjernici u jedinoj istinskoj vjeri, postoji i druga, naime, oni vjeruju kako je Gospod Bôg neba i zemlje. Ovo slijedi iz prijašnjeg, da je On Sin Božji; i iz proglašenja:

‘da u Njemu živi sva punina Božanstva.’ Kološani 2:9;

‘da je On Bog neba i zemlje.’  Matej 28:18;

‘i da su sve Očeve stvari Njegove.’  Ivan 3:35; 16:15.

Postoji treća naznaka da su oni koji vjeruju u Gospoda iznutra u posjedu vjere u Njega, i prema tome u jedinoj istinskoj vjeri, naime, oni vjeruju da je Gospod jedno sa Bogom Ocem. Da je On jedno sa Bogom Ocem, i jeste Otac Osobno u Njegovom u Ljudskom, je bilo u potpunosti ukazano u poglavlju o Gospodu i Iskupljenju, i sasvim je očigledno iz izjava Gospoda Osobno:

‘da su On i Otac jedno.’ Ivan 10:30

‘da je Otac u Njemu, i da je On u Ocu.’ Ivan 10:38; 14:10, 11

i On je rekao Svojim učenicima‘Da odsada vidješe i upoznaše Oca’; i dok je gledajući u Filipa rekao, ‘da je on onda vidio i upoznao Oca.’  Ivan 14:7-10

[4]        Ovo su karakteristični znakovi da ljudi imaju vjeru u Gospoda, i stoga su u jedinoj istinskoj vjeri, pošto nemaju svi ljudi koji prilaze Gospodu vjeru u Njega. Istinska vjera je istovremeno unutarnja i vanjska; i jedino oni koji posjeduju ove tri dragocjene karakteristike vjere su i u unutarnjem i u vanjskom te vjere, koja tako nije samo jedino bogatstvo u njihovom srcu već također dragocjena stvar u njihovim ustima.  Slučaj je drugačiji sa onima koji ne priznaju Gospoda kao Boga neba i zemlje, i to da je On jedno sa Ocem. Jer oni iznutra smatraju kako i drugi bogovi isto tako posjeduju sličnu silu; koju, međutim, Sin treba primjenjivati ili kao zamjenik, ili kao onaj koji je, poradi Svog djela iskupljenja, zaslužio pravo vladati nad onima koje je iskupio. Takve osobe cijepaju istinsku vjeru razdvajajući jedinstvo Boga; a kada je na taj način razbijena, onda više nije vjera, već samo utvara, koja, gledano prirodno, izgleda samo kao slika vjere, ali gledano duhovno nije ništa nego obmana.  Tko može negirati da je istinska vjera vjera u jednog Boga, koji je Bog neba i zemlje, i posljedično tome vjera u Boga Oca u ljudskoj formi, tj. u Gospoda?

[5]        Ove tri karakteristike, dokaza i znaka da je vjera u Gospoda sâma vjera, su poput kamena (touchstone) kojim se identificiraju zlato i srebro (riječ je o određenom crnom kamenu uz čiju pomoću su ljudi nekad testirali zlato i srebro tako što bi ih trljali od njega). One su poput kamenja ili oznaka na cesti koje ukazuju put do hrama u kojem se obožava jedan, istinski Bog; i one su poput svjetionikâ na stijenama u moru, koji po noći obaviještavaju mornara gdje se nalazi, i kojim putem da usmjeri svoj brod. Ova prva karakteristika vjere, da je Gospod Sin Boga živoga, je kao jutarnja zvijezda svima koji ulaze u Njegovu crkvu.

380. (2) Lažna vjera je svaka vjera koja napušta jedinu istinsku vjeru, i posjeduju je oni koji se ‘penju drugim putem’, i Gospoda ne smatraju Bogom, nego jedino ljudskim bićem. Svaka vjera je lažna koja se udaljava od jedine istinske vjere. To je samo po sebi jasno, jer kada je jedino jedna vjera istina, slijedi da ono što se udaljava od nje nije istina. Vjenčanje Gospoda i Crkve rađa svo dobro i istinu Crkve, i prema tome, sve što je suštinski ljubav prema bližnjemu i vjera. Svaka ljubav prema bližnjemu i vjera, međutim, koji svoje ishodište nemaju iz tog vjenčanja, nisu zakonski začeti, već su nezakonito potomstvo mnogoženstva ili preljuba. Sva vjera koja priznaje Gospoda, a ipak prihvaća krivovjerne neistine, je potomstvo mnogoženstva; a vjera koja priznaje tri gospoda(ra) jedne Crkve je potomak preljuba. Jer ona je ili poput kurtizane, ili poput žene koja je udata za jednog čovjeka, ali svoje noći provodi sa dvojicom drugih, i svakog od njih, dok spava sa njim, naziva svojim mužem. Takva vjera se zbog toga naziva lažnom.  

Gospod na mnogim mjestima naziva one koji ispovijedaju takvu vjeru preljubnicima, i oni su također naznačeni sa kradljivcima i razbojnicima u Ivanu:

‘Zaista, zaista, kažem vam: onaj koji u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače (ili ‘već se penje nekim drugim putem’), kradljivac je i razbojnik… Ja sam vrata: ako bilo tko uđe kroz Mene, spasit će se.’  Ivan 10:1, 9.

Ući u ovčinjak je ulaziti u crkvu, a također u nebo. To je zbog toga jer nebo i Crkva čine jedno, i nebo tamo ne sačinjava ništa drugo nego Crkva. Stoga, baš kao što je Gospod ženik i muž Crkvi, On je isto tako ženik i muž nebu. Zakonitost ili nezakonitost vjere se može istražiti i zaključiti uz pomoć gore opisana tri pokazatelja, naime, priznavanje Gospoda kao Sina Božjega, priznavanje kako je On Bog neba i zemlje, i priznavanje da je On jedno sa Ocem; u onoj mjeri u kojoj ikoja vjera napušta (ili ‘se udaljava’) od ove tri suštinske stvari, ona je lažna.

[2]        Lažnu vjeru i, istovremeno, preljubničku vjeru, imaju oni koji na Gospoda ne gledaju kao na Boga, već samo kao čovjeka. Da je takvo vjerovanje podržavano je jasno vidljivo iz dva bogohulna krivovjerja, Arijevog i Socinijevog, koji su bili prokleti i isključeni iz Kršćanske crkve zbog toga jer su negirali Božanstvo Gospoda, a njihovi sljedbenici su se ‘penjali drugim putem.’ Ali, bojim se da ove odvratnosti danas čuče skrivene u generalnom razmišljanju ljudi u crkvi. Zapanjujuća je činjenica da je čovjek, što više vjeruje kako nadilazi druge u učenosti i prosuđivanju, sve više sklon ščepati i prisvojiti ideju kako je Gospod čovjek a ne Bog, i da, pošto je On Čovjek, ne može biti Bog; pa ipak, svatko tko prihvati te ideje se pridružuje društvu Arijevih i Socinijevih sljedbenika, koji su u duhovnom svijetu u paklu.  

[3]         Ove ideje su naširoko rasprostranjene među ljudima u današnjoj Crkvi, pošto je uz svakog čovjeka prisutan jedan duh pomoćnik; inače čovjek ne bi mogao razmišljati analitički, racionalno i duhovno; posljedično tome on ne bi bio ljudsko biće već beštija; a svaki čovjek privlači k sebi duha koji je u harmoniji sa osjećajem njegove vlastite volje i posljedičnom percepcijom razumijevanja. Onaj koji uđe u dobre osjećaje, posredstvom istina iz Riječi i putem života u skladu sa njima, ima sa sobom kao pratioca/pomoćnika anđela sa neba. Onaj, međutim, koji uđe u zle osjećaje, time što je potvrdio neistine i putem zlog života, ima sa njime pratioca/pomoćnika duha iz pakla; i kao rezultat ovog združivanja on sve više i više ulazi u društvo sa sotonama. On onda sebe potvrđuje u neistinama protiv istina Riječi, i u Arijevim i Socinijevim odvratnostima protiv Gospoda. Razlog tome je da sve sotone ne mogu podnijeti čuti ni jednu istinu iz Riječi, ili čak da se spominje ime Isusovo. Kada bi ih čuli, oni postanu poput furija, trče unaokolo i kleveću/hule Boga. Ako ih nakon toga obasja nebesko svjetlo, naglavačke se bacaju u pećine i u vlastitu gustu tamu, gdje njihovo svjetlo naliči onom pomoću kojeg sove vide u mraku i mačke jure za miševima u podrumima. Takva je sudbina nakon smrti svih onih koji, u srcu i vjeri, negiraju Božanstvenost Gospoda i svetost Riječi. To je priroda njihovog unutarnjeg čovjeka, bez obzira u kojoj mjeri njihov vanjski čovjek glumi licemjera i pretvara se kako je Kršćanin. Ja znam da je to tako iz onog što sam vidio i čuo.  

[4]        Svi oni koji slave Gospoda kao Iskupitelja i Spasitelja samo sa svojim usnama, ali koji Ga u svome srcu i duhu smatraju samo za čovjeka, kada govore i naučavaju tako, su poput onih čija su usta puna meda ali čije je srce prepuno žuči. Njihove riječi su poput šećera, dok su njihove misli poput otrova; oni su također poput rolanih peciva koja u sebi sadrže zmije otrovnice koje čuče u njegovim slojevima. Ako su takve osobe svećenici, oni su poput gusara na moru koji na svoj jarbol izvise zastavu neke miroljubive zemlje; ali kada im brod koji prolazi priđe kao prijatelj, oni umjesto prijašnje zastave na svoj jarbol podižu gusarsku zastavu, i otimaju brod zarobljavajući njegovu posadu. Oni su također poput zmija sa stabla poznanja dobra i zla. Oni se približavaju prerušeni u anđele svjetla, držeći u svojim rukama jabuke sa tog stabla, ali obojane tako da naliče zlatnim jabukama sa stabla života. I nude ih sa riječima:

‘Bog zna da će se u dan kada ih pojedete, vaše oči otvoriti, i bit ćete kao Bogovi, poznavajući dobro i zlo.’     Postanak 3:5

Kada su ih oni koji prihvate plod pojeli, oni zatim slijede zmiju dolje u podzemni svijet, i tamo žive sa njom. Svud oko tog podzemlja se nalaze sotone koje su pojele Arijeve i Socinijeve jabuke.

To su oni, također, koji su naznačeni čovjekom,

koji je došao na svadbu bez vjenčanog odijela, i koji je bio izbačen van u tamu.’ Matej 22:11-13.

Vjenčano odijelo je vjera u Gospoda kao Sina Božjeg, kao Boga neba i zemlje, Koji je jedno sa Ocem. Ako oni koji Gospoda slave samo sa svojim ustima i usnama, no koji Ga u svom srcu i duhu smatraju samo za čovjeka, otkriju svoje misli i preobrate druge u njihovo vjerovanje, oni su duhovne ubojice, a najgori od njih su duhovni ljudožderi. Jer čovjekov život proizlazi iz njegove ljubavi prema Gospodu i vjere u Njega; ali ako je ovaj suštinski element vjere i ljubavi, naime, da je Gospod Bog-Čovjek i Čovjek-Bog, oduzet, njegov život je okrenut u smrt. Na taj način je čovjek zaklan i raščetvoren poput jagnjeta od strane vuka.

381. (3) Licemjerna vjera nije vjera.Čovjek postaje licemjer kada o sebi ima visoko mišljenje i sebe postavlja iznad drugih; jer on na taj način usmjerava/određuje misli i osjećaje svojeg uma, i, usmjeravajući ih ka svojem tijelu, ograničava ih na svoja tjelesna čula. Na taj način on postaje prirodan, senzualan i tjelesan; i onda se njegov um  ne može odvojiti od tijela uz koje prijanja, ne može se uzdignuti do Boga, niti može vidjeti išta vezano uz Boga na nebeskom svjetlu, to jest, išta duhovno. A kako je samo tjelesan, duhovne stvari koje uđu u njegov um, to jest, koje čuje i primi u svoje razumijevanje, njemu izgledaju kao ništa nego sanjarije, ili kao mušice u zraku, ili kao muhe oko glave konja koji je u trku i znoji se; i prema tome ih on u svom srcu prezire, jer vrlo dobro je poznato da prirodan čovjek na stvari od duha, ili duhovne stvari, gleda kao na obmane.

[2]        Licemjer je najniži među prirodnim ljudima, pošto je senzualan. Jer njegov um je usko vezan uz tjelesna čula, pa posljedično tome on ne žudi vidjeti ništa osim onog što mu sugeriraju njegova čula; a ova, pošto se nalaze u prirodnoj sferi, prisiljavaju njegov um razmišljati iz prirode o svakom subjektu, i tako o svim stvarima koje pripadaju vjeri. Ako takav licemjer postane propovjednik, on u svojem pamćenju zadržava one stvari koje je o vjeri naučio dok je bio dječak ili mladić; ali pošto u njima nema ništa duhovno, već jedino ono što je prirodno, njegove javne besjede nisu ništa drugo nego prazno blebetanje. One mogu zvučati kao da su prožete životom; ali to nastaje iz užitka samo-ljubavi i ljubavi prema svijetu koja ih inspirira sa rječitošću, i šarmom, poput slatke muzike, uši slušatelja.  

[3]        Kada se propovjednik ove vrste vrati kući nakon propovijedi, smije se na ono što je svojoj zajednici propovijedao o vjeri, i što je naveo iz Riječi, vjerojatno govoreći sebi, ‘Bacio sam mrežu u jezero, i uhvatio sam ribu list i raka’; jer takvi se njegovom zavedenom umu čine svi koji imaju istinsku vjeru.

Licemjer je poput klesanog kipa sa dvostrukom glavom, jednom unutar druge. Unutarnja glava je pričvršćena na trup ili tijelo, ali vanjska se okreće oko unutarnje, sa licem koje je sprijeda obojano, jako nalik drvenim glavama kakve se mogu vidjeti u brijačkim izlozima. On je također poput broda kojeg mornar, vještim podešavanjem jedra, može usmjeriti kamo god želi, bilo uz vjetar bilo protiv njega. Takvo je njegovo jedrenje da je brod sklon svemu što favorizira zadovoljstva njegovog tijela i osjetila.

[4]        Licemjerni svećenici su savršeni komedijaši, mimičari i glumci, koji mogu glumiti ulogu kraljeva, vojvoda, nadbiskupa i biskupa; ali čim skinu svoje glumačke kostime, oni posjećuju kuće sumnjiva glasa i druže se sa kurtizanama. Oni su također poput pokretnih vrata koja se mogu otvarati na obje strane; kako je stanje njihovih umova takvo oni se mogu otvoriti i prema raju i prema paklu, i kada su otvoreni prema jednom, zatvoreni su prema drugom. Fantastična je okolnost da kada su uposleni u svojoj svetoj službi i naučavaju istine iz Riječi, oni zamišljaju kako vjeruju u njih, pošto su onda vrata prema paklu zatvorena; ali čim se vrate kući oni ne vjeruju ni trunčicu, pošto su onda vrata prema raju zatvorena

[5]        Potpuni licemjeri njeguju duboko ukorijenjenu mržnju prema duhovnim ljudima, mržnju kakvu sotone imaju prema anđelima nebeskim. Oni toga nisu svjesni dok žive u ovom svijetu; ali se to manifestira nakon smrti prilikom otklanjanja njihovog vanjskog, pomoću kojeg su prisvajali privid duhovnog čovjeka, jer njihov unutarnji čovjek je sotonski. Sada ću ispričati kako se ti duhovni licemjeri prikazuju pred anđelima nebeskim,

koji dolaze ‘u ovčjem runu dok su iznutra bijesni vuci.’ Matej 7:15.

Oni se prikazuju kao religijski fanatici koji, dok hodaju na njihovim rukama, izgovaraju molitve te iz srca glasno zazivaju vragove i obožavaju ih; no oni svojim cipelama pljeskaju u zraku i tim zvukom obožavaju Boga. Kada, međutim, zauzmu uspravnu poziciju, njihove oči su poput leopardovih, a u hodu se šuljaju kao vukovi, čeljusti su im puput lisičjih a zubi kao u krokodila; a u vjeri su kao lešinari.

X. ZLI LJUDI NEMAJU VJERE

382. Zli ljudi su svi oni koji negiraju kako je Bog stvorio svijet, i posljedično tome negiraju Boga, jer oni su ateistički materijalisti. Oni su zli, pošto je svo dobro, koje nije samo prirodno već također duhovno dobro, od Boga; i prema tome oni koji negiraju Boga nisu voljni, i tako nisu sposobni, primiti dobro iz ijednog izvora osim njihovog propriuma. E sad, čovjekov proprium je požuda tijela, i štogod proizlazi iz ovog je duhovno zlo, bez obzira kako se prirodno može pričinjavati dobro. Takve osobe su zle u principu, no u praksi su zli oni koji bezvrijednima smatraju Božanske zapovijedi koje su sažete u Dekalogu, i koji žive poput ljudi izvan zakona. Oni također negiraju Boga u njihovom srcu, iako Ga mnogi od njih priznaju na svojim usnama; jer Bog i Njegove zapovijedi čine jedno, i iz tog razloga su deset zapovijedi Dekaloga bile nazvane

‘Jehovino Prisustvo.’  Brojevi 10:35, 36; Psalam 132:7, 8.

Međutim, da bi postalo sasvim jasno da zli ljudi nemaju vjere, dokaz će biti izveden iz ove dvije tvrdnje:

(1)   Zli ljudi nemaju vjere, pošto je zlo pakleno, a vjera je nebeska.

(2)   Oni u Kršćanskom svijetu nemaju vjeru koji odbacuju Gospoda i Riječ, iako žive moralno, i govore, naučavaju i pišu racionalno, čak u vezi s vjerom.

383. (1) Zli ljudi nemaju vjere, pošto je zlo pakleno, a vjera je nebeska.Zlo je pakleno, pošto svo zlo dolazi iz pakla; a vjera je nebeska, pošto sva istina vjere dolazi iz neba. Dok čovjek živi u svijetu on se drži, gdjegod išao, između raja i pakla. On je tako u duhovnom ravnovjesju, koje je njegova Slobodna Volja. Pakao je ispod njegovih stopala, a nebo je iznad njegove glave; štogod se izdiže iz pakla je zlo i neistinito, a štogod se spušta sa neba je dobro i istinito. Čovjek, pošto se nalazi na pola puta između raja i pakla, može slobodno odabrati, prihvatiti i učiniti svojim vlastitim, ili jedno ili drugo. Ako odabere zlo i neistinu, on sebe združuje sa paklom; ali ako odabere dobrotu i istinu, on sebe združuje sa nebom. Iz ovog je jasno ne samo da je zlo pakleno a dobro nebesko, već također da ovo dvoje ne mogu postojati zajedno u jednom subjektu, to jest, u jednom čovjeku. Jer ako bi bili prisutni istovremeno čovjek bi bio povlačen u suprotnim pravcima. On bi onda bio poput onog koji je zavezan oko tijela sa dva konopca, jedan koji ga povlači nagore a drugi nadolje, čega bi posljedica bila da bi on ostao visiti u zraku. To bi izgledalo kao da leti poput kosa, sad nagore sad nadolje; i kada nagore bi obožavao Boga, a kada nadolje, vraga; a to bi, kao što svatko može vidjeti, bilo oskvrnuće.

Da ‘ni jedan čovjek ne može služiti dvojici gospodara, jer će jednog mrziti a drugog ljubiti,’ Gospod naučava u Mateju 6:24.

Da vjera ne postoji tamo gdje je zlo se može ilustrirati različitim poredbama. Na primjer, zlo je poput vatre (paklena vatra nije ništa drugo nego ljubav prema zlu), i proždire vjeru poput strmi, pretvarajući ju, i sve što joj pripada, u pepeo. Zlo boravi u tami, a vjera na svjetlu; a zlo, posredstvom neistina, gasi vjeru, kao što tama čini sa svjetlom. Zlo je crno poput tinte, a vjera bijela poput snijega, i bistra poput vode; a zlo ocrnjava vjeru, kao što tinta čini snijegu i vodi. Štoviše, zlo i istina vjere se ne mogu više kombinirati nego smrad i ugodan miris, ili urin i aromatično vino. Oni ne mogu više postojati zajedno nego što to može leš koji zaudara i živa osoba, ili vuk u ovčinjaku, ili sokol u golubinjaku, ili lisica u kokošinjcu.

384. (2) Oni u Kršćanskom svijetu nemaju vjeru koji odbacuju Gospoda i Riječ, iako žive moralno, i govore, naučavaju i pišu racionalno, čak u vezi s vjerom. Ovo slijedi kao rezultat iz onog što je prethodilo, jer bilo je ukazano kako je jedina istinska vjera vjera u Gospoda i od Njega; te da ono što nije vjera u Njega i od Njega nije duhovna već prirodna vjera; a samo prirodna vjera u sebi nema suštinu vjere. Štoviše, vjera je izvedena iz Riječi, i ne može imati drugog izvora; jer Riječ je od Gospoda, i posljedično je Gospod Osobno u Riječi; prema tome On kaže:

Kako je On Riječ, Ivan 1:1, 2.

Otud slijedi da oni koji odbacuju Riječ, odbacuju također Gospoda, pošto Riječ i Gospod formiraju nerazorivo jedinstvo. Opet, oni koji odbacuju ili Riječ ili Gospoda, odbacuju također i Crkvu, pošto Crkva postoji od Gospoda posredstvom Riječi. Nadalje, oni koji odbacuju Crkvu, zatvaraju sebe za nebo, jer Crkva uvodi u nebo; a oni koji su zatvorili nebo su među prokletima, koji nemaju vjere.

Oni koji odbacuju Gospoda i Riječ nemaju Vjere, iako su njihovi životi moralni, a oni govore, naučavaju i pišu racionalno, čak u vezi s vjerom, pošto njihov moralni život i njihov racionalan um nisu duhovni već prirodni; a prosto prirodna moralnost i racionalnost su u sebi mrtvi, i posljedično oni, kako su isto tako mrtvi, nemaju vjere. Čovjek, koji je prosto prirodan i mrtav po pitanju vjere, može zaista govoriti i naučavati u vezi s vjerom, ljubavi prema bližnjemu i Bogom, ali ne od vjere, ljubavi prema Bližnjemu i Boga. Da oni jedini imaju vjeru koji vjeruju u Gospoda, i da drugi nemaju vjere, je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘Tko vjeruje u Sina Božjeg, taj nije (o)suđen; ali tko ne vjeruje, već je osuđen jer nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.’   Ivan 3:18.

‘Onaj koji vjeruje u Sina, ima život vječni; ali onaj koji ne vjeruje u Sina, neće vidjeti života; nego gnjev Božji ostaje na/u njemu.’   Ivan 3:36.

‘Isus reče: A kada dođe On, Utješitelj, Duh Istine, On će pokazat svijetu što je grijeh… zato što ne vjeruju u Mene.’   Ivan 16:8, 9.

a Židovima je rekao:

‘Ako ne budete vjerovali da JA JESAM… umrijet ćete u svojim grijesima.’  Ivan 8:24.

David prema tome kaže:

‘Obznanjujem odluku: Jehova mi reče: Ti si Sin Moj, danas te rodih… Poljubite Sina da se ne razgnjevi te ne propadnete na putu… Blago svima koji se Njemu utječu!’Psalam 2:7, 12.

Gospod predskazuje u Evanđelistima da pri svršetku ovog razdoblja, to jest, kada dođe posljednje vrijeme Crkve, neće biti vjere, pošto neće biti nikakve vjere u Gospoda kao Sina Božjeg, kao Boga neba i zemlje Koji je jedno sa Ocem. On kaže

‘da će biti grozota pustoši, i tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta… a neće je ni biti… sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetliti i zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.’  Matej 24:15, 21, 29.

i u Apokalipsi:

‘Sotona će iz svoga zatvora biti pušten, i izići će zavesti narode sa četiri kraja zemlje… čiji broj će biti poput pijeska  morskoga.’ Apokalipsa 20:7, 8.

Kako je Gospod predskazao da će se ovo dogoditi, On je također rekao:

‘Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?’  Luka 18:8.

MEMORABILIJA.

385. Ovome iznad će sada biti nadodana slijedeća Memorabilija.

Prvo iskustvo. Izvjesni anđeo mi je jednom rekao, ‘Budući da žudiš jasno percipirati prirodu vjere i ljubavi prema bližnjemu, i tako što je vjera kada je odvojena od ljubavi prema bližnjemu, a što kada je ujedinjena sa ljubavlju prema bližnjemu, razjasnit ću ti to vizuelnom ilustracijom.’ Odgovorio sam, ‘Učini to.’ Onda je rekao: ‘Umjesto o vjeri i ljubavi prema bližnjemu, razmišljaj o svjetlu i toplini, i sasvim ćeš jasno vidjeti. Vjera je u svojoj biti istina mudrosti, a ljubav prema bližnjemu je u svojoj biti osjećaj ljubavi. Na nebu je istina mudrosti svjetlo, a osjećaj ljubavi je toplina; a svjetlo i toplina u kojima anđeli borave suštinski nisu ništa drugo. Iz ovog možeš sasvim jasno percipirati prirodu vjere kada je odvojena od ljubavi prema bližnjemu, i vjere kada je sjedinjena sa ljubavlju prema bližnjemu. Vjera odvojena od ljubavi prema bližnjemu je poput zimskog svjetla, a vjera sjedinjena sa ljubavlju prema bližnjemu je poput svjetla u proljeće. Zimsko svjetlo, koje je svjetlo bez topline, budući da je kombinirano sa hladnoćom, u potpunosti ogoljeva stabla, čak i od njihova lišća, ubija travu, stvrdnjava zemlju, i smrzava vodu. Ali proljetno svjetlo, što je svjetlo sjedinjeno sa toplinom, uzrokuje da stabla bacaju, najprije lišće, onda cvijeće, i konačno plodove. Ono otvara i omekšava tlo, tako da ovo stvara trave, biljke, cvijeće i grmove; i ono također otapa led, tako da vode teku iz njihovih izvora.

[2]        ‘Slučaj je potpuno isti sa vjerom i ljubavlju prema bližnjemu. Vjera odvojena od ljubavi prema bližnjemu donosi smrt svim stvarima, a vjera sjedinjena sa ljubavlju prema bližnjemu dodjeljuje život svim stvarima. Ovaj oživljavajući i ovaj usmrćujući efekt se može vidljivo promatrati u našem duhovnom svijetu, pošto je ovdje vjera svjetlo, a ljubav prema bližnjemu toplina. Jer gdje je vjera sjedinjena sa ljubavlju prema bližnjemu, tamo su prekrasni vrtovi, cvijećnjaci i nasadi ukrasnog grmlja, prijatni (oku) razmjerno tom sjedinjenju; ali gdje je vjera odvojena od ljubavi prema bližnjemu, tamo čak ni trava ne raste, niti tamo ima ikakvog zelenila već jedino trnje i kupina.

U tom trenutku su nedaleko od nas stajali izvjesni svećenici, koje su anđeli nazivali opravdavateljima i posvetiteljima ljudi pomoću vjere jedino i djeliocima tajni. Ponovili smo im ovo izvješće o vjeri i ljubavi prema bližnjemu, uz ilustracije da bi im to razjasnili; ali kada smo ih zapitali da li je to bilo jasno, oni su se okrenuli i rekli, ‘Nismo vas čuli’. Onda smo povikali ka njima, ‘Počujte nas još jednom,’ ali oni su smjesta začepili njihove uši sa obadvije ruke i uzviknuli, ‘Ne želimo čuti.’

[3]        Čuvši ove stvari porazgovarao sam sa anđelom o samoj vjeri, i rekao da mi je bilo dodijeljeno (do)znati pomoću stvarnog iskustva da je takva vjera poput zimskog svjetla. Ispričao sam kako su tijekom nekoliko godina duhovi različitih vjerovanja prolazili ispred mene. Kadgod bi mi se približili oni koji su odvojili vjeru od ljubavi prema bližnjemu, takva je hladnoća zahvatila moja stopala, postepeno se protežući na moje slabine i grudi, da sam mislio kako mi je skoro sva vitalnost nestala iz tijela. Ovo bi se uistinu bilo dogodilo da ih Gospod nije otjerao, i tako me izbavio. Bio sam iznenađen da sami ti duhovi, kako su priznali, nisu osjećali nikakvu hladnoću. Ja sam ih prema tome usporedio sa ribama koje žive ispod leda ali ne osjećaju nikakvu hladnoću, budući da je njihov život i time njihova priroda u sebi hladna. Onda sam percipirao da je ova hladnoća proizlazila iz obmanjujućeg svjetla njihove vjere, koja je poput obmanjujućeg i hladnog svjetla kojeg putnici često vide tu i tamo kako se izdiže iz močvarne i sumporne zemlje sred zime nakon zalaska sunca. Takvi duhovi se mogu također usporediti sa santama leda, koje, odvojene od ledenjaka na sjeveru, ocean nosi uokolo. O ovima sam čuo priču da, kada prilaze brodu, svi na pramcu drhte od hladnoće. Društva takvih duhova koji su u vjeri odvojenoj od ljubavi prema bližnjemu se mogu usporediti sa santama leda, i čak se tako mogu nazvati. Mi znamo iz Riječi da je vjera bez ljubavi prema bližnjemu mrtva; i uzrok njezine smrti se može ovako izraziti: Ona umire od hladnoće poput ptice na oštrom mrazu. Ptica najprije gubi svoj vid, onda moć letenja, i konačno svoju moć disanja. Zatim pada naglavačke sa svoje grane i biva zakopana u snijegu.

386. Drugo iskustvo. Probudivši se iz sna rano jednog jutra ugledao sam dva anđela kako se spuštaju sa neba, jedan iz južne a drugi iz istočne četvrti, svaki u kočiji koju su povlačili bijeli konji. Kočija anđela sa juga je sjajila poput srebra, a ona anđela sa istoka poput zlata, a uzde koje su držali u svojim rukama su sjajile svjetlom rumenim kao u zoru. Tako su mi se ta dva anđela pričinjavala na daljini; ali kada su se približili, nisu se pojavili u kočijama, već su bili u njihovoj vlastitoj, to jest, ljudskoj formi. Onaj iz istočnog neba je bio odjeven u sjajno grimizno ruho, a onaj sa juga u plavu halju. Kada su dosegli niže predjele ispod nebesa, požurili su u susret jedan drugome, kao da teže k tome tko će stići prvi, te su zagrlili i poljubili jedno drugo. Doznao sam da su ova dva anđela, dok su bili u svijetu, bili ujedinjeni vezom unutarnjeg prijateljstva; ali sada je jedan bio u istočnom, a drugi u južnom nebu. U istočnom nebu borave oni koji su u ljubavi od Gospoda, ali u južnom oni koji su u mudrosti od Njega. Nakon što su razgovarali jedno određeno vrijeme o sjajnosti njihovih pojedinačnih nebesa, njihov razgovor je prešao na ovo: Da li je nebo, u svojoj biti, ljubav ili mudrost. Oni su se složili u svezi ovog, da jedno pripada drugome, ali su raspravljali koji je bio izvorni/original.

[2]        Anđeo iz neba mudrosti je zatim zapitao drugog: ‘Što je ljubav?’ na što je on odgovorio: ‘Ljubav koja nastaje/potječe iz Gospoda kao Sunca, toplina je života anđela i ljudi, i posljedično bitak (esse) njihova života. Derivati ljubavi se nazivaju osjećajima, a iz ovih su proizvedene percepcije i stoga misli. Otud slijedi da je mudrost u svom izvorištu ljubav, i posljedično da je misao u svom izvorištu osjećaj te ljubavi; i može se vidjeti, prilikom istraživanja tih derivata po njihovom redu, da misao nije ništa nego oblik osjećaja. Ovo nije općenito poznato pošto je misao na svjetlu, ali osjećaji su u toplini; prema tome ljudi reflektiraju na svoje misli ali ne na svoje osjećaje. Da misao nije ništa nego oblik osjećaja određene ljubavi, se također može ilustrirati pomoću govora, koji je ništa do oblik zvuka. Ovo je precizna ilustracija, pošto zvuk, ili ton, korespondira sa osjećajem, a govor sa mišlju; prema tome osjećaj stvara zvuk, a misao pak riječi, onog koji govori. Ovo postaje jasno kada je zapitano što ostaje od govora ako je zvuk oduzet, i od misli ako je osjećaj odsutan? Očigledno je onda, da je ljubav sve od mudrosti, i posljedično da je bit nebesa ljubav a njihovo postojanje je mudrost; ili, što je ista stvar, nebesa imaju njihov bitak od Božanske Ljubavi, a postoje od Božanske Ljubavi posredstvom Božanske Mudrosti; i prema tome, kao što je bilo rečeno ranije, jedno pripada drugome.’

[3]        U to vrijeme je pored mene stajao novo-pridošli duh koji je, čuvši ovo, ispitivao da li je isto važilo za ljubav prema bližnjemu i vjeru, pošto se ljubav prema bližnjemu odnosi spram osjećaju, a vjera spram misli. Anđeo je odgovorio, ‘Da, Vjera nije ništa nego oblik ljubavi prema bližnjemu, baš kao što je govor oblik zvuka. Štoviše, vjera je formirana od ljubavi prema bližnjemu, kao što je govor formiran od zvuka. Mi na nebu znamo kako je to ostvareno, ali trenutno nema dovoljno dokolice da bi se to opisalo. Pod vjerom, međutim,’ dodao je, ‘mislim na duhovnu vjeru, koja jedina ima život i duh od Gospoda posredstvom ljubavi prema bližnjemu; jer ljubav prema bližnjemu je duhovna i njezinim posredstvom je i vjera također duhovna. Tako je vjera bez ljubavi prema bližnjemu prosto prirodna vjera, a ta vjera je mrtva; jer ona je ujedinjena samo sa prirodnim osjećajem, koji nije ništa drugo nego površinska žudnja.’ 

[4]        Anđeli su o ovim stvarima raspravljali duhovno, a duhovni govor obuhvaća tisuće stvari koje prirodni  govor ne može izraziti, i, što je prekrasno, ne može biti shvaćen prirodnom mišlju. Nakon što su razgovarali zajedno jedno vrijeme, anđeli su se rastali; i kako su otišli, svaki u svoje vlastito nebo, oko njihovih glava su se pojavile zvijezde; a kada su bili na određenoj udaljenosti od mene, ponovno sam ih ugledao u njihovim kočijama kao i ranije.

387. Treće iskustvo. Kada su ova dva anđela bila van vidokruga, primjetio sam vrt na mojoj desnoj strani u kojem je bilo stabala maslina i smokava, lovora i palmi, posađenih po redu u skladu sa korespondencijama. Kako sam gledao prema njima ugledao sam anđele i duhove kako šetaju i međusobno razgovaraju među stablima. Onda me jedan anđeoski duh primjetio. (Oni koji se nalaze u svijetu duhova i pripremaju se za nebo se nazivaju anđeoskim duhovima.) Izašao je iz vrta do mene i rekao, ‘Da li bi želio doći sa mnom do našeg zabavnog parka? Čut ćeš i vidjeti neke prekrasne stvari.’ Tako sam otišao sa njime, a on mi je zatim rekao, ‘Oni koje vidiš (jer tamo ih je bilo mnogo) su svi u ljubavi prema istini, i posljedično tome su na svjetlu mudrosti. Postoji palača ovdje koju nazivamo Hramom Mudrosti; ali nitko ju ne može vidjeti tko za sebe zamišlja kako je jako mudar, još manje onaj koji vjeruje kako je već dovoljno mudar, a najmanje od svih onaj koji zamišlja da njegova mudrost potječe od njega samoga. Razlog je da oni nisu u stanju da bi primili nebesko svjetlo od ljubavi prave mudrosti. Prava mudrost se sastoji u tome da čovjek vidi, pomoću nebeskog svjetla, da su znanje, inteligencija i mudrost koje ima, samo kapljica u oceanu ako ih usporedimo sa onime što nema; u stvari da to jedva pa i da iznosi nešto. Svatko u ovom prekrasnom vrtu, koji priznaje iz jasne percepcije i unutarnje vizije da on razmjerno ima tako malo mudrosti, vidi ovaj Hram Mudrosti; jer unutarnje svjetlo uma, a ne vanjsko, je ono koje ga čovjeku omogućava vidjeti.’

[2]        Kako sam često mislio da slučaj mora biti takav, te sam najprije iz znanja, onda iz percepcije, i konačno iz unutarnjeg svjetla, priznao da čovjekova mudrost vrijedi tako malo, bilo mi je sada podareno ugledati taj hram. Njegova forma je bila prekrasna; uzdizao se do velike visine iznad tla, pravokutna oblika, sa kristalnim zidinama, krovom od prozirnog jaspisa, graciozno zasvođenim, i njegovim temeljima od raznog dragog kamenja. Stepenice koje su vodile do njega su bile od izglancanog alabastera, a postrani njih su bili likovi lavova sa njihovom mladunčadi. Onda sam zapitao da li mogu dobiti dopuštenje ulaska; i kada sam bio obaviješten da mogu, popeo sam se stepenicama. Kako sam ušao ugledao sam oblike kerubima nalik kako lete ispod krova, ali smjesta nestaju iz vidokruga. Pod po kojem smo hodali je bio od cedrovine, a cijeli hram, zahvaljujući providnosti krova i zidova, je bio izgrađen kao reprezentacija svjetla.

[3]        Anđeoski duh je ušao zajedno sa mnom i ispričao sam mu što sam od dva anđela čuo u svezi ljubavi i mudrosti, te ljubavi prema bližnjemu i vjeri. On mi je onda rekao, ‘Zar nisu također razgovarali o trećem?’ ‘Kojem trećem?’ zapitao sam. On je odgovorio, ‘Dobru primjene’. Ljubav i mudrost bez dobra primjene nisu ništa; oni su samo idealni entiteti i ne postaju zbilja/stvarni sve dok ne postoje u primjeni. Ljubav, mudrost i primjena su tri stvari koje se ne mogu razdvojiti; ako su razdvojeni, oni su ništa. Ljubav je ništa bez mudrosti; ali posredstvom mudrosti ona prisvaja formu, koja je primjena; prema tome, kada je ljubav posredstvom mudrosti izražena u primjeni, onda ona zaista jeste, pošto onda ona u stvarnosti postoji. Ljubav, mudrost i primjena su poput krajnjeg cilja, uzroka i posljedice; krajnji cilj nije ništa ukoliko nije u posljedici posredstvom uzroka; i ako je jedan od ova tri uništen, uništena je cjelina i ništa ne preostaje.

[4]        Isto je sa ljubavlju prema bližnjemu, vjerom i djelima. Ljubav prema bližnjemu bez vjere nije ništa, vjera bez ljubavi prema bližnjemu nije ništa, i ljubav prema bližnjemu i vjera bez djela nisu ništa; ali kada su izraženi u djelima oni postaju nešto u skladu sa primjenom tih djela. Isto je sa osjećajem, mišlju i djelovanjem; i sa voljom, razumijevanjem i akcijom; jer volja bez razumijevanja je poput oka bez vida, a obadvoje bez akcije su poput uma bez tijela. Da je to tako je tako jasno vidljivo u ovom hramu, pošto svjetlo ovdje osvjetljava unutrašnjosti uma.

[5]        Geometrija također naučava da ništa ne može biti potpuno i savršeno, ukoliko nije trojno; jer crta nije ništa dok ne postane prostor, a prostor nije ništa dok ne postane kruto tijelo; prema tome prvo mora biti umnoženo u drugo kako bi im dalo postojanje, a u trećem oni postoje zajedno. Isto važi za sve stvorene stvari, i generalno i pojedinačno; njihovo postojanje je kompletirano u trećem obliku. Iz tog razloga broj tri u Riječi predstavlja ono što je potpuno i savršeno. Pošto je to tako, ja se nisam mogao ne čuditi da neki ispovijedaju vjerovanje u vjeru jedino, neki jedino u ljubav prema bližnjemu, a neki u djela jedino; jer samo jedno od njih, ili dvoje od njih bez trećeg nemaju stvarno postojanje.’

[6]        Onda sam zapitao: ‘Zar nije moguće da čovjek ima ljubav prema bližnjemu i vjeru, a ipak da bude bez djela? Zar čovjek ne može imati žudnju, i ne može li razmišljati kako nešto napraviti, a ipak ne proslijediti da to i ostvari?’ Anđeo je odgovorio: ‘On to može, ali jedino idealno, a ne u stvarnosti. Čak onda mora nastojati ili htjeti djelovati; a volja ili nastojanje je u sebi čin, pošto je neprestana težnja ka djelovanju, a to rezultira u vanjskom činu kad se mogućnost za djelovanje pojavi. Prema tome, nastojanje ili volja, pošto je tako reći unutarnji čin, je prihvaćeno od strane svakog mudrog čovjeka, pošto je prihvaćeno od strane Boga, baš kao da je bio izvanjski čin, pod uvjetom da ne zakaže kada se ukaže mogućnost.

388. Četvrto iskustvo. Jednom sam bio u razgovoru sa nekima od onih koji su u Apokalipsi naznačeni sa zmajem; i jedan od njih reče, ‘Dođi sa mnom i pokazat ću ti neke od stvari koje su ugodne našim očima i koje pružaju užitak našim srcima.’ Onda me odveo kroz tamnu šumu do vrha brežuljka, odakle sam se mogao osvjedočiti o pogledu koji im je pružao užitak. Ugledao sam amfiteatar izgrađen poput cirkusa, sa redovima slojevito posloženih klupa, na kojima su sjedili promatrači. Oni na najnižim sjedalima su mi na udaljenosti izgledali poput satira i Priapa, neki od njih su nosili takvu odjeću kakvu je pristojnost nalagala a neki na sebi nisu nosili ništa. Na sjedištima iza njih su se nalazili preljubnici i kurtizane, kao što je bilo očigledno iz njihova ponašanja. Onda mi je zmajček-duh rekao, ‘Sada ćeš vidjeti naš hobi.’ Činilo mi se kako vidim mlade bikove, ovnove, ovce i jagnjad kako su izvedeni u arenu; i kada su bili unutra, vrata su bila otvorena, i izjurili su mladi lavovi, pantere, tigrovi i vukovi, koji su sa velikom strašću napali stada i krda te su ih, trgajući ih na komadiće, uništili. Nakon toga su satiri nad klaonicom razasuli pijesak.

[2]        Duh mi je onda rekao, ‘Ovo su naše razonode u kojima uživamo.’ Odgovorio sam, ‘Gubi se, demone; uskoro ćeš vidjeti kako se ovaj amfiteatar pretvara u vatru i sumpor.’ Na to se on nasmijao i otišao. Nakon toga sam razmišljao zašto su od strane Gospoda dozvoljene takve stvari; i u svom srcu sam primio odgovor, da su one dozvoljene sve dok u svijetu duhova ima takvih zmajeva; ali kada se njihovo vrijeme u tom svijetu dokonča, takve predstave se pretvaraju u paklene užase.

[3]        Sve što se tamo vidjelo je bio privid prouzročen zmajevom moći obmanjivanja. Stoga mladi bikovi, ovnovi, ovce, telad i jagnjad nisu bili stvarni; ali zmajevi su prouzročili da prava dobra i istine Crkve, koje su za njih predmeti mržnje, prisvoje takav izgled; dok su lavovi, pantere, tigrovi i vukovi bili prividi požuda koje vladaju u onima koji naliče satirima i Priapima. Oni čiji su stidni djelovi bili nepokriveni su bili takvi da su vjerovali kako se zlo ne pojavljuje pred očima Božjim; dok su oni koji su bili odjeveni vjerovali da on uistinu vidi zla, ali ne osuđuje one koji imaju vjeru. Preljubnici i kurtizane su bili krivotvoritelji istina Riječi. U duhovnom svijetu se sve stvari, na udaljenosti, pojavljuju sukladno korespondencijama; i takve pričine se nazivaju reprezentacijama duhovnih stvari u prirodnim formama.

[4]        Nakon ovog sam ih ugledao kako izlaze iz šume. Duh-zmajček je bio okružen sa satirima i raskalašenim duhovima koje su pratili preljubnici i kurtizane kao njihove sluge i poslužitelji. Njihovo društvo se povećavalo kako su napredovali, i ja sam slučajno čuo njihov razgovor. Neki su govorili kako na livadi mogu vidjeti stado ovaca sa jagnjadi, i da je to ukazivalo kako se nalaze u blizini jednog od gradova Jeruzalemaca, gdje se ljubav prema bližnjemu drži na prvom mjestu. Nakon toga rekoše: ‘Ajmo i osvojimo taj grad, izbacimo njegove stanovnike i opljačkajmo njihove stvari.’ Sukladno tome su se približili, ali je grad bio okružen zidom, i pod zaštitom anđela. Onda oni rekoše: ‘Osvojimo ga na lukavstvo; pošaljimo nekog tko je vješt u izvrtanju činjenica, tko može učiniti da crno izgleda bijelo, a bijelo crno, i tko svakoj stvari može dati boju koja mu odgovara.’ Tako su pronašli jednog iskusnog u metafizici koji je mogao izvrnuti stvarne ideje u izražajne/terminološke ideje, prikrivati stvarnosti pod plaštem formula, i na taj način sa njima odletjeti, poput sokola sa svojim plijenom pod krilima.

On je bio podučen kako se ponašati sa građanima, reći (im) kako su oni bili iste religije, i kako žele biti primljeni unutar zidina. Približavajući se kapijama, zakucao je; i kada su bile otvorene, reče kako je želio razgovarati sa najmudrijim čovjekom u gradu. Zatim je ušao, i bio je odveden do jednog od građana kojem se obratio na slijedeći način: ‘Braća su moja izvan grada, i žele biti primljeni. Oni su iste religije kao i vi sami; i vi i mi smatramo vjeru i ljubav prema bližnjemu za dvije suštinske stvari religije. Jedina razlika je da vi ljubav prema bližnjemu nazivate primarnom, a vjeru proizlazećom, dok mi kažemo da je vjera primarna a ljubav prema bližnjemu proizlazeća; ali što ima veze koja se naziva primarnom ili proizlazećom, pod uvjetom da postoji vjerovanje u obadvoje?’

[5]        Gradski mudrac je odgovorio: ‘Nemojmo razgovarati sami o ovoj stvari, već u prisustvu drugih, koji će djelovati kao arbitri i suci; inače nećemo donijeti nikakvu odluku.’ Smjesta su drugi bili okupljeni, i ovima je duh-zmajček uputio iste riječi kao i ranije. Onda je gradski mudrac odgovorio: ‘Izjavio si kako je ista stvar, da li se ljubav prema bližnjemu ili vjera smatra za prvu suštinsku stvar Crkve, po uvjetom da postoji suglasnost da obadvoje sačinjavaju Crkvu i njezinu religiju; pa ipak razlika je poput one između prijašnjeg i potonjeg, između uzroka i posljedice, između principjelnog i instrumentalnog, i između suštinskog i formalnog. Ja se koristim ovakvim jezikom pošto sam percipirao da si iskusan u metafizici, umjetnosti koju mi nazivamo izvrtanjem činjenica, a koju neki nazivaju vračanjem. Pustimo ove izraze. Razlika je poput one između onog što je iznad i onog što je ispod; u stvari, ako si voljan vjerovati, razlika je poput one između umova onih koji borave u višim i nižim predjelima ovog svijeta; jer što je primarno sačinjava glavu i grudi; a što je izvedeno iz toga stopala i tabane nogu. Međutim, složimo se najprije u svezi toga što su ljubav prema bližnjemu i vjera, naime, da je ljubav prema bližnjemu osjećaj ljubavi spram činjenja dobra bližnjemu, poradi Boga, spasenja i vječnog života; a vjera je misao, utemeljena u pouzdanju, u vezi s Bogom, spasenjem i vječnim životom.’

[6]        Nakon toga je poslanik rekao: ‘Odobravam da je to vjera, a isto tako da je ljubav prema bližnjemu ljubav spram činjenja dobra poradi Boga, pošto je On to zapovijedio, ali ne u svrhu spasenja i vječnog života.’ Kao odgovor na ovo djelomično slaganje i neslaganje, gradski mudrac reče: ‘Zar ljubav ili žudnja nije primarna, a misao je izvedena iz nje?’ Ali poslanik zmajčeka reče, ‘Ja to negiram.’

Drugi je odgovorio: ‘To ne možeš negirati. Zar čovjek ne razmišlja iz određene žudnje? Oduzmi žudnju, da li bi on uopće mogao razmišljati? To bi bilo kao oduzeti zvuk iz govora; da li bi onda uopće mogao govoriti? Zvuk se odnosi prema ljubavi, a govor prema misli; jer ljubav sebe izražava u zvuku, ali misao u riječima. Isto je sa plamenom i svjetlom; ako je plamen oduzet, svjetlo je također ugašeno. Isto tako je i sa ljubavlju prema bližnjemu i vjerom, pošto se ljubav prema bližnjemu odnosi prema ljubavi, a vjera prema misli. Zar onda ne možeš razumjeti da je primarno u potpunosti u sekundarnom, baš kao što je plamen u svjetlu? Iz ovih razmatranja je jasno da ako ne smatraš za primarno ono što je primarno, ti nisi utvrđen u drugome. Prema tome, ako staviš vjeru na prvo mjesto; dok je u stvarnosti ona na drugom, na nebu ćeš se pojaviti kao izokrenut čovjek, sa stopalima gore a glavom dolje, baš kao šarlatan, koji naopačke hoda na svojim rukama. Ako je tvoja pojava na nebu takva, onda će tvoja dobra djela, ili ljubav prema bližnjemu u djelu, nalikovati onome što šarlatan čini sa svojim stopalima, pošto ne može koristiti svoje ruke. Tvoja ljubav prema bližnjemu je, prema tome, prirodna a ne duhovna, pošto je izokrenuta.’

[7]        Poslanik je ovo razumio, pošto svaki vrag može razumjeti istinu kada ju čuje, ali ju ne može zadržati; jer ponavljajući osjećaj zla, što je požuda tijela, izbacuje istinu iz misli. Nakon ovoga je gradski mudrac jedno vrijeme objašnjavao prirodu vjere kada se na nju gleda kao na prvu suštinsku stvar religije, ukazujući kako je ništa nego prirodna, uvjeravanje lišeno duhovnog života, i posljedično tome kako uopće nije vjera; i dodao je, ‘Mogao bi skoro reći da u vašoj vjeri nema više duhovnosti nego u misli vezanoj za Mogulsko carstvo, sa tamnošnjim rudnicima dijamanata, te carevim blagom ili njegovom palačom.’ Čuvši to duh-zmajček je otišao gnjevan, i sve ispričao svojim drugovima izvan grada. Kada su čuli da je rekao kako je ljubav prema bližnjemu ljubav spram činjenja dobra bližnjemu poradi spasenja i vječnog života, svi oni povikoše, ‘To je laž;’ a sam zmaj je uzviknuo, ‘Kakva opakost! Zar nisu sva djela ljubavi prema bližnjemu koja su učinjena poradi spasenja, zaslužna djela?’

[8]        Onda su rekli jedno drugome: ‘Okupimo ovdje još više naših ljudi, i opkolimo ovaj grad, i izbacimo ta oličenja ljubavi prema bližnjemu.’ Međutim kada su proslijedili ka izvršenju, tamo se tako reći pojavila vatra sa neba, koja ih je uništila. Ta vatra je bila reprezentacija njihovog bijesa i mržnje protiv stanovnika grada, koji su vjeru sa prvog mjesta prognali na drugo, u stvari na najniže mjesto ispod ljubavi prema bližnjemu, izjavljujući kako njihova vjera uopće nije vjera. Oni su izgledali kao da ih je vatra uništila, pošto se pod njihovim stopalima otvorio pakao, koji ih je progutao. Incidenti slični ovima se se dogodili na mnogim mjestima u vrijeme Posljednjeg Suda, i to je ono što predstavlja slijedeći odlomak u Apokalipsi:

‘Zmaj će izići da bi zaveo narode sa četiri kraja zemlje… i skupiti ih u boj… Skupiše se na prostrano polje zemlje i opkoliše tabor svetih i ljubljeni grad. Ali oganj siđe s neba te ih proguta.’ Apokalipsa 20:8, 9.

389. Peto iskustvo. Jednom sam vidio dokument koji je sa neba bio poslan dolje do određene zajednice u svijetu duhova, gdje je Crkva imala dva crkvena velikaša, sa podređenima kanonicim i starješinama. Sadržavao je potsticanje za njih da priznaju Gospoda Isusa Krista kao Boga neba i zemlje, kao što je On Sam naučavao u Mateju, 28:18; i da se odreknu njihove doktrine u vezi s vjerom koja opravdava bez djela zakona, pošto je pogrešna. Papir je bio pročitan, i mnogi su napravili izvadke; i sadržaji su oformili predmet mnogih promišljanja i vrlo razložnih rasprava. Međutim, nakon određenog vremena nakon što su ga primili, rekoše jedni drugome, ‘Počujmo crkvene velikaše.’ Poslušali su ih, ali oni su mu proturječili i osudili ga; jer bili su otvrdnuta srca zbog neistina koje su naučili dok su živjeli na zemlji. Prema tome su, nakon kraće konzultacije, oni vratili dokument nazad u nebo odakle je došao. Uslijed toga je, nakon određenog negodovanja, većina laika povukla njihovo ranije odobravanje; a svjetlo njihove prosudbe u duhovnim stvarima, koje je ranije blistavo sjajilo, je iznenada bilo pogašeno. Nakon što su po drugi puta bili potstaknuti preispitati stvar, ali uzalud, primjetio sam kako ta zajednica propada pod zemlju, na koju dubinu to nisam vidio. Tako je bila otklonjena iz vidokruga onih koji obožavaju jedino Gospoda, i koji imaju averziju prema doktrini o opravdavanju samo vjerom.

[2]        Nekoliko dana poslije, ugledao sam oko stotinjak osoba kako se podižu iz niže zemlje do koje se spustila ta mala zajednica. Prišli su mi, i jedan od njih je rekao: ‘Poslušaj našu neobičnu priču. Pri našem silasku, mjesto je nalikovalo močvari, koja je uskoro postala suho tlo, i onda se pojavio mali grad, u kojem su mnogi od nas dobili svoju kuću. Sljedećeg dana smo održali konzultaciju u svezi toga što nam je za činiti. Mnogi su rekli da treba pristupiti Crkvenim velikašima i blago ih kritizirati, pošto su papir vratili na nebo odakle je bio poslat dolje, i na taj način navukli na nas ovu katastrofu. Sukladno tome odabrali su nekolicinu koji su otišli do crkvenih velikaša.’ Onda ih je jedan od nas koji je nadmašivao druge u mudrosti adresirao kako slijedi: ‘Mi smo vjerovali kako su Crkva i religija posebice procvali među nama, pošto smo čuli kako se priča da smo uživali najveće svjetlo Evanđelja. Nekima od nas je, međutim, bilo podareno prosvjetljenje sa neba i percepcija da u današnje vrijeme u Kršćanskom svijetu više nema nikakve Crkve, pošto nema religije.’

[3]        Crkveni velikaš je odgovorio: ‘Što to govorite? Zar Crkva ne postoji tamo gdje se čita Riječ, gdje se priznaje Krist Spasitelj, i dijele sakramenti?’ Na to je naš prijatelj odgovorio: ‘Ovi zaista pripadaju Crkvi, jer oni ju sačinjavaju; ali oni ne sačinjavaju Crkvu izvan čovjeka, već unutar njega.’ Nastavio je: ‘Može li Crkve biti gdje se obožavaju tri Boga, i gdje je cijela doktrina utemeljena na jednoj jedinoj izjavi apostola Pavla koja je lažno protumačena, i posljedično tome ne na Riječi? Može li Crkva postojati kada se ne pristupa Spasitelju svijeta, koji je Osobno Bog Crkve? Nitko ne može negirati da se religija sastoji od izbjegavanja zla i činjenja dobra. Ima li ikakve religije gdje se naučava da vjera jedina spašava, odvojeno od ljubavi prema bližnjemu? Ima li ikakve religije gdje se naučava da je ljubav prema bližnjemu koja proizlazi iz čovjeka samo moralna i civilna? Tko ne vidi da u takvoj ljubavi prema bližnjemu nema religije? U samoj vjeri nema ništa od čina ili djela, dok se religija pak sastoji u činjenju/djelovanju. Ne postoji narod na cijelom svijetu koji je iz ljubavi prema bližnjemu, što su dobra djela,  izvadio/odvojio svu spasavajuću vrlinu; pošto se sve od religije sastoji u dobru, a sve od Crkve u doktrini koja naučava istinu i koja naučava dobro posredstvom istina. Kakvu bi mi imali čast da smo prihvatili što je bilo sadržano u tom dokumentu koji nam je bio poslan dolje sa neba!’

[4]        Velikaš je zatim odgovorio: ‘Pričaš previše bahato. Vjera u djelu, koja u potpunosti opravdava i spašava, sačinjava Crkvu; a vjera u stanju, što je vjera koja proizlazi i usavršava, sačinjava religiju. To je ono što vi, djeco moja, morate razumjeti.’ Ali naš mudri prijatelj je rekao: ‘Počujte nas, oci! U skladu sa vašim učenjem čovjek zamišlja kako vjera u djelu nije više od klade. Može li cjepanica tako oživjeti da postane Crkva? Opet, po vašem mišljenju, vjera u stanju je natavak i napredak vjere u djelu. Pošto, prema tome, u skladu sa vašim učenjem sva spasavajuća vrlina počiva u vjeri, a ništa u dobru ljubavi prema bližnjemu, koje proizlazi iz čovjeka, gdje je onda religija?’ Onda je velikaš rekao: ‘Ti prijatelju govoriš na ovaj način, pošto ne znaš tajne opravdavanja pomoću vjere jedino; a onaj koji ove ne zna je u neznanju o unutarnjoj prirodi puta spasenja. Tvoj put je vanjski i pučki; hodaj njime ako hoćeš; samo ovo znaj, da je svo dobro od Boga, a ništa od čovjeka; i, prema tome, u duhovnim stvarima čovjek sam od sebe nema moći. Kako on, onda, može sam od sebe činiti ikakvo duhovno dobro?’

[2]        ‘Na ovo je naš prijatelj koji je vodio razgovor srdačno odgovorio: ‘Ja poznajem vaše tajne opravdavanja bolje nego ih vi sami poznajete, i kažem vam jasno da unutar njih ne vidim ništa nego samo obmane. Religija se sastoji u priznavanju Boga, i bježanju od vraga te preziru prema njemu. Bog je sâma dobrota, a vrag je sâmo zlo. Koji čovjek na cijelom svijetu, koji je uopće religiozan, ovo ne zna? Priznati Boga i voljeti Ga je činiti dobro, pošto je dobro Božje i od Boga; a bježati od vraga i prezirati ga je izbjegavati zlo, pošto je ovo vražje i od vraga. Dakle, da li vaša vjera u djelu, koju vi nazivate vjerom koja potpuno opravdava i spašava, ili, što je ista stvar, da li vaše djelo opravdavanja pomoću vjere jedino, naučava čovjeka da čini ikakvo dobro koje je Božje i od Boga, ili da odbacuje zlo koje je vražje i od vraga? Ne ni najmanje; jer vi ste postavili da spasenje ne ovisi niti o činjenju dobra niti o izbjegavanju zla. Nadalje, što je vaša vjera u stanju, koju vi nazivate proizlazećom i usavršavajućom vjerom, nego isto što i vjera u djelu? Kako se ova može usavršiti, kada vi isključujete svo dobro koje dolazi od čovjeka kao od njega samog, tako što govorite u vašim tajnama, kako može čovjek biti spašen pomoću ikakvog dobra od njega samog, pošto je spasenje slobodan dar? Kakvo dobro može doći od čovjeka osim onog koje je zaslužno, a ipak sva zasluga pripada jedino Kristu? Prema tome, činiti dobro poradi spasenja bi bilo pripisati sebi samom što pripada jedino Kristu, a to bi bilo željeti opravdati i spasiti sebe samoga. Vi dodajete, nadalje, kako itko može činiti dobra djela, kada Sveti Duh vrši sve stvari, bez ikakve pomoći od strane čovjeka? Kakva je onda potreba od ikakvog dobra na čovjekovoj strani, koje je određeno da bi mu pomoglo, pošto svo dobro koje dolazi od čovjeka u sebi nije dobro? i još puno toga sličnoga. Zar nisu ovo vaše tajne? Ali u mojim očima one su samo domišljatosti i trikovi izmišljeni da bi eliminirali dobra djela, ili dobro ljubavi prema bližnjemu, sa ciljem uspostavljanja vaše vjere jedino.

[6]        ‘Kao posljedica toga vi gledate na čovjeka, po pitanju vjere, i općenito, po pitanju svih duhovnih stvari Crkve i religije, kao na kladu, ili beživotan kip; a ne kao na čovjeka stvorenog na sliku Božju, kojem je bila dana, i daje mu se neprestano, sposobnost razumijevanja i htjenja, da vjeruje i voli, i govori i djeluje u potpunosti kao sam od sebe, posebice u duhovnim stvarima; jer po vrlini ovih je čovjek čovjek. Ako čovjek u duhovnim stvarima ne bi razmišljao i djelovao kao sam od sebe, koja bi onda bila korist od Riječi, Crkve, religije i obožavanja? Vi znate da je činiti iz ljubavi dobro bližnjemu ljubav prema bližnjemu ; ali vi ne znate da je ljubav prema bližnjemu duša i suština vjere; i pošto je ljubav prema bližnjemu ovo obadvoje, što je onda vjera razdvojena od ljubavi prema bližnjemu, nego mrtva? A ‘mrtva vjera nije ništa drugo nego prikaza. Ja ju tako nazivam pošto apostol Jakov ne naziva vjeru bez dobrih djela samo mrtvom, već vražjom.

[7]        Onda je jedan od crkvenih velikaša, čuvši kako se njegova vjera naziva mrtvom, vražjom i prikazom, postao tako bijesan da je poderao mitru sa svoje glave, i bacio ju na stol, govoreći: ‘Ja ju neću ponovno uzeti sve dok se ne osvetim neprijateljima vjere naše Crkve;’ i protresao je svojom glavom, mrmljajući i uzvikujući, ‘Taj Jakov! Taj Jakov!’ Na prednjem dijelu njegove mitre se nalazila jedna tanka zlatna pločica sa ugraviranim riječima, ‘Vjera jedina opravdava.’ Onda se iznenada tamo pojavila izdižući se iz zemlje zvijer sa sedam glava, sa stopalima poput medvjeđih, tijela poput leopardova, a usta kao lavljih, baš poput zvijeri koja je opisana u Apokalipsi 13:1, 2, čiji kip je bio napravljen i kojem su se klanjali, stihovi 14, 15. Ova prikaza je uzela mitru sa stola te ju, rastegnuvši je pri dnu, postavila na svojih sedam glava. Uslijed toga se zemlja otvorila pod njezinim nogama, i ona je potonula dolje u niže predjele. Vidjevši ovo velikaš je uzviknuo, ‘Nasilje! Nasilje! Onda smo ih napustili, i gle, pred nama su se pojavile stepenice kojima smo se popeli, i vratili iznad zemlje, gdje smo ugledali nebo u kojem smo bili ranije.’ Ovo mi je bili ispričano od strane onog duha koji se, sa stotinama drugih, popeo iz niže zemlje. 

390. Šesto iskustvo. U sjevernom predjelu duhovnog svijeta sam začuo zvuk nalik vodama što teku, pa sam se uputio prema zvuku. Kada sam se približio zvuk je prestao, i začuo sam glasan žamor kao iz skupa mnoštva ljudi. Onda se tamo pojavila kuća iz koje se taj zvuk čuo, na zidovima je imala mnoge otvore i bila je okružena sa ogradom. Pristupio sam ulazu pred kojim se nalazio vratar, i zapitao sam tko su oni unutra. On reče kako su unutra bili najmudriji od najmudrijih, koji su međusobom raspravljali o natprirodnim stvarima. Ovo je on rekao u prostodušnosti svojeg vjerovanja. Zapitao sam ga da li mogu ući. On reče, ‘Da; ali nemoj ništa reći. Jer dozvoljeno mi je primiti strance, koji stoje na vratima pored mene.’ Tako sam ušao, i ugledao sam kružnu zgradu, u čijem centru je bila podignuta platforma; i društvo takozvanih mudrih ljudi je raspravljalo o tajnama njihove vjere. Stvar koju su u obliku prijedloga diskutirali je bila, da li je dobro koje čovjek čini u stanju opravdanosti vjerom, ili u njezinom napretku nakon djela, dobro religije ili nije? Oni su bili jednoglsni u definiranju dobra religije kao onog što doprinosi spasenju.

[2]        Rasprava je bila vođena sa puno žestine; ali prevladali su oni koji su tvrdili kako je dobro koje čovjek čini u stanju ili napredovanju vjere jedino moralno dobro, koje uistinu potpomaže njegovom napretku u svijetu ali ne doprinosi ništa spasenju; pošto to jedino vjera čini. Ovo mišljenje su oni potvrdili pomoću sljedećeg rasuđivanja. Ni jedno dobro koje čovjek čini dobrovoljno sam od sebe ne može biti sjedinjeno sa dobrom koje mu je slobodno dodijeljeno; zar spasenje nije slobodan dar? Ni jedno dobro koje dolazi od čovjeka se ne može sjediniti sa Kristovim mjerilom, pomoću kojeg jedinog je spasenje osigurano. Ni jedno čovjekovo nastojanje se ne može sjediniti sa djelovanjem Svetog Duha; jer Sveti Duh čini sve stvari bez čovjekove pomoći. Zar nisu ove tri stvari, slobodna milost, zasluga Kristova, i djelovanje Svetog Duha, jedine koje vode do spasenja u činu opravdavanja vjerom? I zar one ne ostaju jedine koje vode do spasenja u stanju ili napredovanju vjere? Prema tome, dobro koje čovjek vrši na svojoj strani se ni u kojem slučaju ne može nazvati dobrom religije, koje, kao što je upravo bilo rečeno, doprinosi spasenju; ali ako itko čini dobro poradi spasenja, to dobro se radije treba nazvati zlom religije, pošto uključuje čovjekovu volju, a ona može jedino razmatrati zaslužno dobro.’

[3]        Dva stranca koja su stajala pored vratara u predsoblju su čula ovo rasuđivanje, i jedan je rekao drugome, ‘Ovi ljudi uopće nemaju religiju. Svatko vidi da se ono što se naziva religijom sastoji u činjenju dobra bližnjemu poradi Boga, i tako sa Bogom i iz Boga;‘ a drugi reče, ‘Njihova vjera je od njih napravila glupake.’ Nakon toga su zapitali vratara, ‘Tko su ovi ljudi?’ Kada je on odgovorio, ‘Oni su mudri Kršćani’, ‘Glupost!’ rekoše. ‘Ti nam podvaljuješ. Po njihovoj priči oni su glumci.’ Zatim sam otišao. Moja posjeta ovoj kući i rasuđivanja tamo o temama koje su bile predmeti rasprave, i druge stvari koje su se zbile kako su ovdje opisane, su bile pod Božanskim vodstvom Gospoda.

391.  Sedmo iskustvo. Stanje opustošenja s obzirom na istinu i siromaštvo teologije koji u današnje vrijeme prevladavaju u Kršćanskom svijetu su mi bili obznanjeni putem razgovora sa mnogim laicima i svećenstvom u duhovnom svijetu. Među svećenstvom je takvo duhovno neznanje da oni jedva znaju išta osim da postoji Trojstvo Oca, Sina i Duha Svetoga, i da vjera jedina spašava; a u vezi s Kristom Gospodom, oni znaju jedino povijesne stvari o Njemu koje su zabilježne u Evanđelistima. Ali sve drugo što Riječ Starog i Novog Testamenta naučava o Gospodu, kao da su Otac i On jedno; da je On u Ocu, i Otac u Njemu; da On ima svu moć/vlast na nebu i zemlji; da je Očeva volja da ljudi trebaju vjerovati u Sina, i da onaj koji vjeruje u Njega ima život vječni; uz mnoge druge stvari – ove istine su im nepoznate i skrivene poput stvari koje leže na dnu oceana, ili u središtu zemlje. Kada su ove istine iznešene iz Riječi i pročitane, oni stoje kao oni koji čuju a ipak ne čuju; i nisu više impresionirani sa njima nego sa šuštanjem vjetra, ili udaranjem bubnja. Anđeli koji su ponekad poslati od strane Gospoda posjetiti Kršćanske zajednice u svijetu duhova, i time pod nebom, su uvelike žalosni, i izjavljuju da tamo prevladava tako veliko tupilo i tama po pitanju stvari koje se tiču spasenja kakve bi čovjek pronašao u razgovoru sa papigom. Čak i učeni među njima priznaju da nemaju više razumijevanja u duhovnim i Božanskim stvarima od mnoštva kipova.

[2]        Izvjesni anđeo mi jednom reče kako je razgovarao sa dvojicom svećenika, od kojih je jedan bio u vjeri odvojenoj od ljubavi prema bližnjemu, a drugi u vjeri koja nije bila odvojena. ‘Prijatelju’, reče on prvome, ‘tko si ti?’ On odgovori, ‘ja sam Kršćanin Reformirane Crkve.’ ‘A koja je tvoja doktrina, i tvoja religija zasnovana na toj doktrini?’ On odgovori, ‘Vjera’, ‘A koja,’ reče anđeo, ‘je tvoja vjera?’ On odgovori, ‘Moja vjera je, da je Bog Otac poslao Sina da na Sebe uzme osudu određenu svom čovječanstvu; i da smo kao posljedica toga spašeni.’ Anđeo je nadalje pitao, ‘Što još znaš po pitanju spasenja?’ On odgovori, ‘Spasenje je ostvareno pomoću te vjere jedino.’ On je onda zapitao, ‘Što znaš o iskupljenju?’ On je odgovorio, ‘Bilo je učinjeno mukom križa, i zasluga otud je pripisana posredstvom te vjere.’ ‘A što,’ reče on, ‘znaš o regeneraciji?’ On odgovori, ‘To je također ostvareno pomoću te vjere.’ ‘Što,’ reče, ‘znaš o ljubavi i ljubavi prema bližnjemu.’ On je odgovorio, ‘Ovi su također uključeni u tu vjeru?’ ‘Reci mi,‘ reče, ‘koje je tvoje mišljenje o zapovijedima Dekaloga, i o drugim sadržajima Riječi?’ On je odgovorio, ‘Oni su svi uključeni u tu vjeru.’ ‘Onda’, reče anđeo, ‘Ti nećeš imati ama baš ništa (što bi morao) napraviti?’ On je odgovorio, ‘Što ću napraviti? Ja od sebe ne mogu činiti dobro koje je zaista dobro.’ ‘Ali’, reče on, ‘možeš li od sebe imati vjeru?’ On odgovori, ‘To je stvar koju ne istražujem: Ja ću imati vjeru.’ Konačno je on zapitao, ‘Da li znaš išta dalje u vezi s spasenjem?’ i odgovor je bio, ‘Što dalje ima za znati, pošto je spasenje pomoću te vjere jedino?’ Onda je anđeo rekao, ‘Ti odgovaraš poput onog koji svira jednu notu na flauti. Ja ne čujem ništa osim ‘Vjera’: ali ako je to sve što znaš, ti uopće ne znaš ništa. Idi i promatraj svoje drugove.’ On je otišao, i pronašao ih u pustinjskom kraju, gdje nije rasla čak ni vlat trave. Prilikom istraživanja razloga za to, bio je obaviješten da je to bilo zato što među njima nije bilo ničeg od Crkve.

[3]        Razgovor anđela sa drugime koji je imao vjeru ujedinjenu sa ljubavlju prema bližnjemu, je bio kako slijedi: ‘Prijatelju,’ reče on, ‘Tko si ti?’ On odgovori, ‘Ja sam Kršćanin Reformirane Crkve.’ ‘Koja je tvoja doktrina i tvoja religija utemeljena na toj doktrini?’ On odgovori, ‘Vjera i ljubav prema bližnjemu.’ ‘Ovi’, reče anđeo, ‘su dvoje?’ On odgovori, ‘Oni ne mogu biti razdvojeni.’ ‘Što je’, anđeo reče, ‘vjera?’ On odgovori, ‘Vjerovati što naučava Riječ.’ ‘A što je ljubav prema bližnjemu?’ ‘Činiti što naučava Riječ.’ Anđeo je onda rekao, ‘Da li si samo vjerovao što naučava Riječ, ili si to također prakticirao?’ On odgovori, ‘Ja sam to također prakticirao.’ Anđeo nebeski ga onda pogleda i reče, ‘Prijatelju, dođi sa mnom, i boravi sa nama.’

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – Poglavlje 6’

Spread the Truth