27. BESKONAČNOST ILI NEIZMJERNOST I VJEČNOST BOGA
Postoje dvije osobine/svojstva karakteristične/a za prirodni svijet koje/a čine sve u njemu konačnim. Jedna/o je prostor, a druga/o vrijeme. Pošto je Bog stvorio prirodan svijet, i zajedno sa njime prostorne udaljenosti i vremenske razmake/periode koji služe da bi ga definirali, nužno je razmotriti/obraditi/prodiskutirati o njihova dva izvora/ishodišta (= početne točke), naime, neizmjernost i vječnost. Jer neizmjernost Boga se odnosi prema prostoru, a Njegova vječnost prema vremenu, dok Njegova beskonačnost obuhvaća zajedno i neizmjernost i vječnost. Ali pošto beskonačnost prevazilazi/nadmašuje konačno, i kao takva je za konačan um neshvatljiva, da bi se omogućila kakva takva percepcija beskonačnosti, raspravit ćemo seriju slijedećih teorema (ili ‘tvrdnji’):
(1) Bog je beskonačan, pošto On jest i dolazi u postojanje u Sebi, a sve u svemiru jeste i dolazi u postojanje od/iz Njega.
(2) Bog je beskonačan, pošto je postojao prije nego je svijet postojao, i stoga prije nego su prostor i vrijeme došli u postojanje.
(3) Od stvaranja svijeta je Bog ne-prostorno u prostoru i van-vremeno u vremenu.
(4) Beskonačnost Boga se u odnosu na prostor zove neizmjernost, dok se u odnosu na vrijeme zove vječnost. Ali bez obzira što su oni u takvom odnosu, Njegova neizmjernost je potpuno lišena prostora a Njegova vječnost je potpuno lišena vremena.
(5) U svijetu postoji mnoštvo stvari koje prosvjetljenom umu omogućavaju vidjeti/spoznati beskonačnost Boga Stvoritelja.
(6) Svaka stvorena stvar je konačna, a Beskonačno je u konačnim stvarima kao u svojim posudama, i u ljudima kao u svojim slikama/predodžbama
Ovi teoremi (ili ‘ove tvrdnje’) će biti objašnjeni po redu (ili ‘jedan po jedan’).
28. (1) BOG JE BESKONAČAN, POŠTO ON JEST I DOLAZI U POSTOJANJE U SEBI, A SVE U SVEMIRU JESTE I DOLAZI U POSTOJANJE OD/IZ NJEGA
Do sada je bilo ukazano (misli se na prethodna poglavlja ‘Istinske Kršćanske Religije’) kako je Bog Jedan i kako je On istinsko (very) i prvo(tno) Biće svega što postoji, te da sve stvari koje jesu/postoje, dolaze u postojanje te opstaju/žive u svemiru, proizlaze iz Njega. Iz toga slijedi kako je On beskonačan. U nastavku teksta će biti dokazano da ljudski razum može vidjeti istinu te stvari iz jako puno stvari u stvorenom svemiru. No iako te stvari mogu dovesti ljudski um do spoznaje kako je prva Suština (Ens) ili prvo Biće (Esse) beskonačno, on i dalje ne može poznavati/spoznati Njegovu prirodu, te Ga stoga ne može definirati do kao totalno beskonačnog, Koji je samo-opstojan (subsisting in itself) te je stoga prava/istinska (very) i jedina (sole) supstanca; a kako ništa ne može biti pripisano/rečeno (predicated) o supstanci bez forme, On je stoga prava i jedina forma. No gdje nas ovo sve skupa vodi (ili ‘ali što to sve skupa znači’)? To i dalje ne ukazuje kakvo je u sebi beskonačno (ili ‘što je beskonačno’). Jer ljudski um je, usprkos sveg svojeg dostojanstva i izvrsne analitičke moći (ili ‘čak i kada je u najvećoj mogućoj mjeri analitičan i uzvišen’), ipak konačan, te kao takav ni u kojem slučaju ne može prikazati/predočiti/iskazati bilo što do konačno (ili ‘i njegova je konačnost neodvojiva od njega’). Prema tome (ili ‘iz tog razloga’), ljudski um nikako nije u mogućnosti vidjeti Božju Beskonačnost kakva je sama u sebi, a samim time vidjeti Boga; no ljudski um može, tako reći, vidjeti Boga odostraga, (kao) u sjenci, kako je bilo rečeno Mojsiju kada je preklinjao da vidi Boga; on je onda bio postavljen u pukotinu stijene odakle je vidio Njegove stražnje dijelove (Izlazak 33:20-33). ‘Stražnji dijelovi Boga’ je ono što je vidljivo u ovom svijetu, a u konkretnom slučaju ono što se može (od Njega) percipirati u Riječi.
[2] Ovo će dokazati (ili ‘sve ovo ukazuje’) kako je uzaludno pokušavati spoznati Boga kakav je u Svom Biću ili u Svojoj Supstanci; no dovoljno Ga je (ili ‘i da Ga je dovoljno’) priznati/spoznati po (Njegovim) konačnim stvarima, što će reći, Njegovom stvaranju, u kojem On beskonačno obitava. Osoba koja hoće ići dalje od toga (ili ‘koja time nije zadovoljna’) naliči na ribu (koja je) izvan vode, ili pticu u vakumiranoj prostoriji, koja se, pošto je zrak iz sobe ispumpan, guši i naposlijetku umire. Takvu osobu možemo također usporediti i sa brodom kojeg je zahvatila oluja i koji, s obzirom da ga kormilo više ne sluša, biva nasukan na stijene ili pješčane sprudove. To se događa onima koji iznutra žele shvatiti/znati beskonačnost Boga, te nisu zadovoljni sa (ili ‘time što ju mogu spoznati po’) čistim/jasnim izvanjskim znakovima. Postoji priča o određenom filozofu među drevnim ljudima, koji je skočio u more pošto mu njegovo mentalno prosvjetljenje (ili ‘svjetlo vlastitog uma’) nije omogućilo vidjeti ili razumijeti vječnost svemira; što bi on tek učinio da je kojim slučajem želio vidjeti ili spoznati/shvatiti beskonačnost Boga?
29. (2) BOG JE BESKONAČAN POŠTO JE POSTOJAO PRIJE NEGO SVIJET, I STOGA PRIJE NEGO SU PROSTOR I VRIJEME DOŠLI U POSTOJANJE
Prirodan svijet sadržava vrijeme i prostor, ali ne i duhovan svijet, iako se tako čini (ili ‘ali u duhovnom svijetu oni ne postoje u stvarnosti već samo naočigled’). Razlog zbog kojeg su vrijeme i prostor bili unijeti/uvedeni u svemir je da bi se jedna stvar mogla razlikovati od druge, velika od male, mnogo od malo/nekoliko; stoga da bi se jedna kvantiteta razlikovala od druge i time jedna kvaliteta od druge; i da bi prema tome uz njihovu pomoć tjelesna čula mogla razlikovati/prepoznati svoje objekte, a mentalna čula pak svoje objekte, i tako osjećati, misliti i vježbati slobodu izbora (ukratko, ‘usavršavati se’). Vrijeme je došlo u materijalni svijet (ili ‘vrijeme je u prirodnom svijetu bilo ustanovljeno’) rotacijom Zemlje oko njezine osi, kao i putovanjem ovih rotacija od jedne do druge točke zodijaka. Izgleda kao da je sunce odgovorno za ove varijacije (ili ‘kretanja’), pošto je ono izvor topline i svjetla na cijeloj površini planete. To uzrokuje periode u danu, jutro, podne, večer i noć, baš kao i godišnje sezone, proljeće, ljeto, jesen i zimu. Periodi u danu uzrokuju varijaciju između svjetla i tame, a godišnje sezone između topline i hladnoće. Prostor je bio uveden u prirodan svijet time što je Zemlja bila napravljena u obliku lopte (ili ‘tako što se od Zemlje formirala kugla’) te ispunjena sa raznoraznom materijom čiji pojedinačni dijelovi su uzajamno različiti te imaju dužinu, širinu i visinu (and have extension). Duhovni svijet ne posjeduje materijalni prostor i vrijeme koji mu korespondiraju. Tamo se vrijeme i prostor pričinjavaju, a te pričine ovise o različitosti među stanjima koja afektiraju umove duhova i anđela u tom svijetu. Vrijeme i prostor tamo su stoga određeni osjećajima njihove volje i posljedičnim mislima njihova razumijevanja; no te pričine su stvarne u tom smislu da su one dosljedno/konzistentno ovisne o (ili ‘da su konstantne u skladu sa’) njihovim stanjima (uma).
[2] Generalno mišljenje o stanju duša nakon smrti, (i) stoga (također) o anđelima i duhovima, je da oni nisu u nijednom prostoru i stoga ne u prostoru i vremenu. Ova ideja dovodi do izjave (leads to saying) kako su duše nakon smrti u (nekom) ‘Pu’ ili ‘Gdje’ (‘Pu’ na Grčkom znači ‘gdje’), da su anđeli i duhovi poput daška vjetra (tj. da nemaju određeni oblik/formu), o kojima se ne može razmišljati drugačije do kao o eteru, zraku, dahu ili vjetru. Istina stvari je da su oni osobe koje imaju supstancu, te među sobom žive život baš kao i ljudi u prirodnom svijetu čiji je život baziran na prostoru i vremenu, koji je (misli se na život anđela), kako već rekoh, kontroliran njihovim mentalnim stanjima. Ako to ne bi bilo tako, drugim riječima, u nedostatku prostora i vremena, taj svemir u kojeg pristignu umrle duše i gdje žive anđeli i duhovi, bi se mogao provući kroz iglene uši ili bi se pak mogao komprimirati toliko da stane u jednu vlas kose. To bi bilo moguće da tamo ne postoji širenje supstance. No pošto ono postoji, anđeli žive u odvojenim grupama odvojeni jedni od drugih, u stvari i više udaljeni nego ljudi koji imaju materijalni prostor između sebe. No periodi dana tamo nisu podijeljeni u dane, tjedne, mjesece i godine, pošto tamo sunce ne izlazi i zalazi, niti putuje preko neba, već ostaje nepomično na istoku na pola puta između zenita i horizonta. Oni imaju (i) prostor pošto je sve ono što je u prirodnom svijetu materijalno u tom svijetu supstancijalno. Ali ja ću o ovoj temi imati više za reći u dijelu ovog poglavlja koji je posvećen Stvaranju (75-80)
[3] Iz svega ovoga se može razumjeti kako prostor i vrijeme uzrokuju da svaka i sve stvari u oba svijeta budu konačne; i stoga ljudi nisu konačni samo u svome tijelu već isto tako i u duši, a isto tako i anđeli i duhovi. Iz svih ovih činjenica možemo izvesti zaključak kako je Bog beskonačan, što će reći ne-ograničen (ili ‘nije konačan’). Jer On je kao Stvoritelj, Onaj Koji oblikuje, i Tvorac svemira, ograničio sve stvari (ili ‘dao konačnost svim stvarima’), a to je On učinio uz pomoć Svoga Sunca, u čijem središtu On sam obitava, i koje se sastoji od Božanske Suštine, koja emitira/proizlazi iz Njega poput sfere. Ondje i u tome je početak/uzrok ograničavanja; no u svom napredovanju se ono proteže sve do naj-konačnijih formi u prirodi. Iz toga slijedi da je On u Sebi beskonačan, pošto On (jedini) nije stvoren. Beskonačno se, ipak, čovjeku pričinjava kao ne-postojeće, pošto je čovjek ograničen te razmišlja uz pomoć ograničenih ideja. I zato ako bi ograničenje, koje je neodvojivo od njegove misli, bilo otklonjeno, on bi percipirao/osjećao ostatak kao ne-postojeći. Istina je ipak da je Bog beskonačno sve, a čovjek u usporedbi sa njime ništa.
30. (3) OD STVARANJA SVIJETA JE BOG NE-PROSTORNO U PROSTORU I VAN-VREMENO U VREMENU
Ideja kako Bog i Božansko koje proizlazi (proceed) direktno od/iz Njega nije u prostoru, iako je On sveprisutan, prisutan sa svakom osobom na svijetu, svakim anđelom na nebu i svakim duhom ispod neba, ne može biti shvaćena čisto prirodnim razmišljanjem, ali može do određene mjere sa duhovnim razmišljanjem. Čisto prirodno razmišljanje ju ne može shvatiti jer je u njemu sadržan prostor, pošto je formirano od objekata u svijetu koji nas okružuju; a u svakom od tih oku vidljivih objekata je prisutan (ili ‘uključen’) prostor. Prostor čini sve veliko ili malo, sve što ima dužinu, širinu i visinu. Ukratko, svaka mjera, oblik ili forma ondje ovisi o prostoru. Ipak čovjek do određene mjere može dokučiti ovu ideju sa prirodnim razmišljanjem pod uvjetom da u nju propusti/admits nešto duhovnog svjetla. Ali ja prije svega moram nešto reći o ideji duhovnog razmišljanja. Ova u nikojem slučaju nije ovisna o prostoru (ili ‘u njoj nema ničeg prostornog’ ili pak ‘ona se ne izvlači iz prostora’), već svu svoju kvalitetu dobija iz stanja. Stanje je ono što se može pripisati ljubavi, životu, mudrosti, osjećajima, užicima, i generalno dobru i istini. Svaki uistinu duhovni koncept ovih stvarnosti (ili ‘svaka uistinu duhovna ideja o ovim stvarima’) nema ništa zajedničko sa prostorom, ona je na višem planu (ili ‘ta ideja je superiornija prostornim idejama’) te gleda ‘dolje’ na prostorne ideje, kao ‘ispod’ sebe, baš kao što nebo gleda dolje na zemlju.
[2] Činjenica da je Bog ne-prostorno prisutan u prostoru i van-vremeno u vremenu objašnjava zašto je Bog uvijek isti iz vječnosti u vječnost, i stoga isti nakon stvaranja svijeta kakav je bio i prije tog stvaranja; i(sto objašnjava) zašto prije stvaranja svijeta prostor i vrijeme nisu postojali u Bogu ili u Njegovoj prisutnosti, ali nakon ovog događaja jesu. Prema tome, pošto je On isti, Njegova prisutnost u prostoru je van-prostorna a u vremenu van-vremenska. Iz toga slijedi da je priroda odvojena od Njega, a ipak je On sveprisutan u njoj. Stvar je sasvim slična onoj u kojoj je život prisutan u svakoj supstanci i svoj materiji koja sačinjava jednu osobu, a ipak nije izmiješan sa njima. Isto možemo usporediti sa svjetlom u oku, zvukom u uhu, okusom u jeziku, ili pak sa eterom na kopnu i moru, koji sve drži na okupu te omogućava rotaciju planete zajedno sa kopnom i morima na njezinoj površini, itd. Ako bi ovi agensi/činioci bili otklonjeni, stvari koje su sastavljene od supstance i materije bi istoga trenutka kolabirale i raspale se. Zaista, ljudski um bi se, ako Bog ne bi bio prisutan u njemu na svakom mjestu i u svakom vremenu, raspuknuo poput mjehurića vode; I svaki od dva mozga, koji služe kao početni izvor akcije, bi se pretvorio u pjenu, tako da bi sve karakteristično za čovjeka/ljudsko postalo poput prašine i mirisa rasturenog po atmosferi.
[3] Baš zbog toga što je Bog van-vremeno u svem vremenu se u Njegovoj Riječi koristi sadašnje vrijeme kada se govori o prošlosti i budućnosti, kao recimo u Izaiji:
‘Dijete nam se rodilo, Sina smo dobili, Čije ime je Junačina, Princ Mira.’ Izaija 9:6
U Davidovim Psalmima:
‘Donijet ću novi dekret, reče mi Jehova, Ti si Moj Sin, danas Te začeh.’ Psalam 2:7; baš zbog toga/tih ‘vremenskih’ uvjeta u Riječi isti autor kaže:
‘Tisuću godina je u Tvojim očima kao jučer.’ Psalam 90:4
Oni koji pažljivo gledaju i koji to žele, mogu razumjeti/vidjeti iz mnoštva drugih odlomaka iz Riječi kako je Bog prisutan svugdje u svijetu, a ipak ništa od onoga što pripada svijetu, što će reći, ništa prostorno ili vremeno, nije prisutno u Njemu; kao recimo iz ovog odlomka u Jeremiji:
‘Zar nisam Ja Bog Koji je blizu, a ne udaljeni Bog? Zar se čovjek može sakriti u skrovištu tako da ga Ja ne vidim? Zar Ja ne ispunjavam i nebo i zemlju?’ Jeremija 23:23, 24
31. (4) BESKONAČNOST BOGA SE U ODNOSU NA PROSTOR ZOVE NEIZMJERNOST, DOK SE U ODNOSU NA VRIJEME ZOVE VJEČNOST. ALI BEZ OBZIRA ŠTO SU ONI U TAKVOM ODNOSU, NJEGOVA NEIZMJERNOST JE POTPUNO LIŠENA PROSTORA A NJEGOVA VJEČNOST JE POTPUNO LIŠENA VREMENA
Božja beskonačnost se u odnosu na prostor (ili ‘kada je predikat prostor’) zove neizmjernost, zbog toga što se pojam ‘neizmjerno’ koristi kod (ili ‘aplicira u slučaju’) velikog i dugačkog, a također i u slučaju onog što se širi te po tom pitanju prostornog. Ali razlog zbog kojeg se Božja beskonačnost u odnosu na (ili ‘kada je predikat’) vrijeme zove vječnost je što se ‘u vječnost’ koristi za progresivne faze, koje su mjerljive sa vremenom, bez kraja. Na primjer: planeta sa svojim kopnenim i morskim površinama je u sebi ono što omogućava da se objekti gledaju/smatraju prostornima; a njezina rotacija i kretanje u orbiti je ono što im omogućava da se na njih gleda kao na vremene. Ti pokreti stvaraju periode vremena a površina planete stvara udaljenosti, i oni su na taj način percipirani kroz čula u umu onih koji reflektiraju o njima. Ali, kako je bilo ukazano gore, u Bogu nema prostora i vremena, a ipak prostor i vrijeme počinju od Njega. Od tuda slijedi da neizmjernost predstavlja Njegovu beskonačnost kada je predikat prostoru (ili ‘u odnosu na prostor’), a vječnost Njegovu beskonačnost kada je predikat vremenu (ili ‘u odnosu na vrijeme’).
[2] Anđeli nebeski razumiju pod Božjom neizmjernošću Božanstvo u odnosu na Njegovo Biće (Esse), a pod Njegovom vječnošću Božanstvo u odnosu na Njegovo Postajanje/dolazak-u-postojanje (Existere); pod neizmjernošću oni također razumiju Božanstvo u odnosu na Njegovu Ljubav a pod vječnošću Božanstvo u odnosu na Njegovu Mudrost. To je zbog toga što anđeli izbacuju prostor i vrijeme iz svojih ideja o Božanstvu, čega su ovakvi koncepti rezultat. Ali pošto ljudska bića nisu u stanju razmišljati osim uz pomoć ideja koje su formirane uz pomoć prostorno vremenskih koncepata, oni ne mogu oformiti nikakvu ideju o neizmjernosti Boga prije nego je postojao prostor ili Njegove vječnosti prije nego je postojalo vrijeme. U stvari, kada ljudski um želi formirati takvu ideju, on tako reći pada u nesvjest, skoro poput mornara brodolomnika koji je pao u vodu, ili pak nekog koga za vrijeme zemljotresa progutala zemlja. Zaista, ako bi ljudski um inzistirao u pokušajima da penetrira/prodre u ove misterije, on vrlo lako može upasti u delirij, i stoga biti doveden do toga da negira postojanje Boga.
[3] Ja sam također jednom bio u takvom stanju, kada sam razmišljao o tome što je Bog radio od vječnosti, ili prije nego je svijet bio stvoren; da li je On razmišljao o stvaranju i razrađivao red kojeg će trebati slijediti? Da li je promišljena misao bila moguća u totalnom vakumu? i ostale beskorisne špekulacije. Ali da bi spriječio da me takve špekulacije dovedu do ludila, Gospodin me uzdignuo u sferu i svjetlo kojeg uživaju unutarnji anđeli; I kada je ideja o prostoru i vremenu koja je prije ograničavala moje razmišljanje bila u neku ruku (ili ‘u manjoj mjeri’) otklonjena, bilo mi je dozvoljeno/dano shvaćanje/spoznaja kako vječnost Boga nije vječnost vremena, i da je pošto vrijeme nije postojalo prije stvaranja svijeta bilo u potpunosti beskorisno sebe zamarati takvim špekulacijama o Bogu. Štoviše, kako Božansko od vječnosti, što će reći, odvojeno od sveg vremena, ne uključuje postojanje dana, godina i stoljeća, već su oni za Boga jedan trenutak (ili ‘već su za Boga svi oni sadašnjost’), ja sam zaključio da Bog nije stvorio svijet u vremenu, već da je vrijeme bilo uvedeno zajedno sa stvaranjem.
[4] Ovome ću dodati izvještaj o sljedećem doživljaju.
Na jednom kraju duhovnog svijeta se mogu vidjeti dva kipa monstruoznog ljudskog oblika sa otvorenim ustima i zjapećim raljama. Oni koji imaju beskorisne i mahnite ideje o Bogu od vječnosti zamišljaju sebe kako su progutani od strane tih kipova. Ali to je puka imaginacija u koju poniru oni koji imaju apsurdne i neprikladne misli o Bogu prije stvaranja svijeta.
32. (5) U SVIJETU POSTOJI MNOŠTVO STVARI KOJE PROSVJETLJENOM UMU OMOGUĆAVAJU VIDJETI/SPOZNATI BESKONAČNOST BOGA STVORITELJA
Ja ću navesti neke od stvari koje čovjekovom umu/razumu omogućavaju vidjeti beskonačnost Boga.
U cijelom stvaranju se ne mogu pronaći dvije identične/istovjetne stvari. Naučnici su uvidjeli, te isto razumski (ili ‘racionalnim putem’) potvrdili, da takva istovjetnost ne postoji (= ili ‘se ne može pronaći’) među istodobnim stvarima (ili ‘stvarima koje su istovremeno prisutne’), iako je supstancijalnih i materijalnih stvari/objekata u svemiru, pojedinačno gledano, bezbroj. Rotiranje Zemlje može dokazati da se u sukcesivnom vremenu ne mogu proizvesti dva istovjetna efekta u svijetu, pošto ekscentričnost zemljinih polova osigurava da se ista situacija nikad ne ponovi. Isto je očito (ili ‘se jasno vidi’) na primjeru ljudskih (ili ‘ako razmotrimo ljudska’) lica; širom svijeta nema ni jednog lica koje je u potpunosti nalik i istovjetno sa drugim, niti ga može biti do u vječnost. Ovakva beskonačna različitost može proizaći (arise) jedino (ili ‘bi bila nemoguća osim’) iz beskonačnosti Boga Stvoritelja.
[2] (2) Nemoguće je da uvjerenje/dispozicija/mišljenje jedne osobe bude sasvim poput uvjerenja/dispozicije/mišljenja neke druge osobe, zbog toga i postoji poslovica, ‘sto ljudi, sto ćudi’ (literalno: ‘many men, many minds’). Isto tako je nemoguće da jedan čovjekov um, što će reći, njegova volja i razumijevanje, bude potpuno istoznačan sa umom drugog čovjeka. Posljedično tome ni jedan čovjekov govor, bilo tonom bilo mišlju koju izražava, niti čovjekove akcije, bilo u njegovovim gestama ili pak osjećajima koji ih motiviraju, ne mogu biti potpuno istovjetni sa onima druge osobe. Takva beskonačna različitost je određena vrsta ogledala koja ukazuje na beskonačnost Boga Stvoritelja.
[3] (3) U svom sjemenju, životinjskom i biljnom, je također usađena/inherentna određena vrsta neizmjernosti i vječnosti; neizmjernost u tome što to sjeme ima mogućnost/kapacitet beskonačnog umnožavanja; a vječnost u tome što se taj proces umnožavanja nastavljao bez prekida (ili ‘neometano’) od stvaranja svijeta sve do dana današnjeg, a i dalje se neprekidno nastavlja (ili ‘a nastavljat će se bez prekida i dalje’). U životinjskom kraljevstvu, uzmite recimo ribe u moru: ako bi se one razmnožavale u skladu sa količinom njihovih jajašca, one bi u roku od dvadeset ili trideset godina napunile sve oceane, tako da se oni ne bi sastojali od ničeg drugog osim riba, pa bi posljedično tome njihove vode poplavile i uništile zemlju. Ali da se to ne bi dogodilo, Bog je providio da neke ribe služe kao hrana drugima. Isto bi se dogodilo i sa sjemenjem biljaka. Ako bi svo sjemenje koje biljke proizvode izraslo u nove biljke, unutar dvadeset ili trideset godina te biljke bi prekrile površinu ne samo ove jedne zemlje, već mnogih. Jer ima grmova, čije svako pojedinačno sjeme stvara na stotine ili tisuće novih biljaka. Pokušajte umnožiti te brojeve na dvadesetu ili tridesetu potenciju pa ćete se uvjeriti i sami. Iz oba ova primjera čovjek moze uočiti obrise neizmjernosti i vječnosti Božje, koji neizbježno moraju stvarati sebi slične efekte.
[4] (4) Prosvjetljeni um može također spoznati (ili ‘vidjeti’) nešto od beskonačnosti Boga iz odsustva ograničenja rastu/razvijanju bilo koje znanosti, a samim time i rastu/razvoju individualne inteligencije i mudrosti, pošto su se i inteligencija i mudrost u stanju razvijati poput stabla koje raste iz sjemena, i poput šumâ i vrtova od stabala, jer ovdje nema ograničenja/granica. Ljudska memorija je tlo u kojem su usađene, razumijevanje medij u kojem klijaju, a volja u kojem daju plod. Te dvije sposobnosti, razumijevanje i volja, su takve da su sposobne biti kultivirane i usavršavane kroz cijeli život na ovom svijetu kao i poslije do u vječnost.
[5] (5) Beskonačnost Boga Stvoritelja se također može vidjeti iz beskonačnog broja zvijezda, od kojih je svaka sunce i ima svoj vlastiti planetarni sistem. Da među zvjezdama na nebu postoje i druge planete koje su nastanjene ljudskim bićima, životinjama, pticama i biljkama, je bilo demonstrirano u maloj knjizi sa opisima viđenih stvari (= gdje su viđene stvari bile opisane; E.Swedenborg govori o svojoj knjizi ‘Planete u svemiru’).
[6] (6) Još očigledniji/jasniji dokaz o beskonačnosti Boga su mi priuštili anđeosko nebo a također i pakao; I nebo i pakao su organizirani i uzajamno podijeljeni/raspoređeni u nebrojene zajednice ili grupe što ovisi o svim različitostima/varijacijama ljubavi prema dobru ili zlu u njima. Svakoj osobi je određeno njezino mjesto prema prirodi njegove ljubavi. Jer tamo su okupljeni na jednom mjestu svi članovi ljudske rase od stvaranja svijeta na ovamo; i tamo će se oni nastaviti okupljati u vijeke vjekova. Ipak, iako svaka osoba ima svoje vlastito mjesto stanovanja, sve tamo je tako povezano da anđeosko nebo u cjelini predstavlja jednog Božanskog čovjeka, a cijeli pakao (, s druge strane,) jednog čudovišnog/monstruoznog vraga. Ovo dvoje, zajedno sa bezbrojnim čudima koja su u njima sadržana proviđaju/osiguravaju čisti dokaz o neizmjernosti a također i o svemogućnosti Boga.
[7] (7) Dalje, da li ima i jedna osoba koja ne razumije, sa samo malim uzdignućem u stupnju silâ svoga razuma, da je vječni život, koji je sudbina svakog čovjeka nakon smrti, jedino moguć kao dar jednog vječnog Boga?
[8] (8) Kao dodatak svemu ovome postoji određena beskonačnost u mnogim stvarima koje padaju u doseg ljudskog prirodnog ili duhovnog prosvjetljenja (ili ‘svjetla’). Na prirodnom nivou, postoje razne geometrijske serije koje napreduju do u beskonačnost. Zatim, u tri stupnja visine također postoji napredovanje do u beskonačnost; prvi stupanj, koji se zove prirodni stupanj, ne može biti tako/toliko usavršen da se uz-digne do savršenstva drugog stupnja, koji se zove duhovni stupanj; niti taj duhovni može biti uzdignut do savršenstva trećeg, koji se zove nebeski stupanj. Postoji sličan odnos između svrhe/cilja, uzroka i posljedice; ni jedna posljedica ne može biti toliko usavršena da postane svoj vlastiti uzrok, niti uzrok da postane svoja vlastita svrha. To također može biti ilustrirano na primjeru atmosfera, kojih ima tri stupnja. Najviša je aura, ispod nje je eter, a ispod zrak; niti kvaliteta zraka ikad može biti uzdignuta do kvalitete etera, niti eter do kvalitete aure; a ipak, u svakoj od njih je neprestano usavršavanje moguće do u beskonačnost. Na duhovnom nivou, prirodna ljubav, koju iskušavaju životinje, ne može biti uzdignuta do stupnja duhovne ljubavi, koja je u ljudska bića usađena od samoga/njihovog stvaranja. Ista je stvar sa prirodnom inteligencijom životinja ako je usporedimo sa duhovnom inteligencijom ljudskih bića. No kako ove stvari do sada nisu generalno poznate, one će biti objašnjene na nekom drugom mjestu.
[9] (9) Ovi primjeri će utvrditi/dokazati da su univerzalne stvari na ovom svijetu permanentni modeli beskonačnosti Boga Stvoritelja. Ali kako određeni/specifični sadržaji oponašaju generalne, i reprezentiraju beskonačnost Boga, to je jedan bezdan ili jedan ocean po kojem ljudski um tako reći može ploviti, ali mora biti na oprezu od oluja koje mogu nastati u prirodnom umu, oluja koje mogu potopiti brod zajedno sa njegovim jarbolima, jedrima i prvom krmom gdje prirodan čovjek stoji u svoj svojoj samouvjerenosti.
33. (6) SVAKA STVORENA STVAR JE KONAČNA, A BESKONAČNO JE U KONAČNIM STVARIMA KAO U SVOJIM POSUDAMA, I U LJUDIMA KAO U SVOJIM SLIKAMA/PREDODŽBAMA
Svaki stvoreni objekt je konačan/ograničen, pošto su sve stvari od Jehove Boga kroz sunce (= pošto je Jehova Bog stvorio sve stvari uz pomoć sunca) duhovnog svijeta, koje Ga najneposrednije (most nearly) okružuje; a to sunce je sastavljeno od supstance koja je pro-izašla iz Njega, čija je suština ljubav. Iz tog sunca uz pomoć njegove topline i svjetla je bio stvoren svemir, od prve do posljednje stvari u njemu; ali ovdje nije mjesto za izlaganje redoslijeda stvaranja. Skica ovoga će biti dana poslije. Ovdje je jedino važno znati da je jedno bilo formirano od drugog, i da su na taj način bila ustanovljena tri stupnja; tri u duhovnom svijetu, i tri koja im korespondiraju u prirodnom svijetu, i još tri u inertnim supstancama od kojih je sastavljen kopneni dio planete (terrestrial globe). Izvor i priroda ovih stupnjeva su bili u potpunosti izloženi u mojoj ‘Anđeoskoj mudrosti u svezi Božanske ljubavi i mudrosti’ (Amsterdam 1763) i knjižici ‘O odnosu između duše i tijela’ (London 1769). Ti stupnjevi su bili ono što je sve naknadne/kasnije stvari učinilo primateljima ranijih, a ove pak onih još ranijih, i tako konačno primateljem praiskonskih supstanci koje sačinjavaju sunce anđeoskog neba; prema tome, oni su konačni primatelji beskonačnog. Ovo također je u skladu sa mudrošću drevnih ljudi, koji su držali da je sve beskonačno djeljivo. Generalno mišljenje je da pošto konačno ne može sadržavati beskonačno, konačne stvari ne mogu biti primatelji beskonačnog. Ali putem onog što je o stvaranju bilo izloženo u mojim djelima/knjigama je bilo ukazano da je Bog najprije ograničio Svoju beskonačnost uz pomoć supstanci koje proizlaze iz Njega, i to je porijeklo/izvor/bio početak kruga koji Ga naj-neposrednije okružuje koji sačinjava sunce duhovnog svijeta, i da je uz pomoć tog sunca On napravio preostale krugove sve dolje do posljednjeg, koji je sastavljen od inertne materije; i stoga je On uz pomoć stupnjeva učinio svijet sve više i više ograničenim. Ove primjedbe su dane da bi se zadovoljio ljudski razum, koji nije sretan ako ne vidi uzroke.
34. Božansko Beskonačno je prisutno u ljudskim bićima kao svojim vlastitim predodžbama/slikama, kao što se jasno vidi iz Riječi, gdje čitamo:
‘I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična; I stvori Bog čovjeka na svoju sliku, na sliku Božju ga je On stvorio.’ Postanak 1:26, 27
Iz ovog slijedi da je ljudsko biće jedan organ sposoban primiti Boga, i da njegova sposobnost kao organa ovisi o njegovoj sposobnosti da prima. Ljudski um, koji odlučuje/određuje da (li) je čovjek ljudsko biće i u kojoj mjeri, je organiziran u tri zone u skladu sa tri stupnja. U prvom stupnju je Božanska zona, u kojoj su anđeli najvišeg neba; u drugom stupnju je duhovna zona u kojoj su anđeli srednjeg neba; a u trećem stupnju je prirodna zona u kojoj su anđeli najnižeg neba.
[2] Ljudski um, tako organiziran u skladu sa ova tri stupnja, je sredstvo primanja Božanskog utjecaja/upliva, ali Božanski utjecaj/upliv ne prodire dalje od raspona/stupnja do kojeg osoba očisti put ili otvori vrata. Ako on to učini do najvišeg ili Božanskog stupnja, onda osoba uistinu postaje Božja slika, a nakon njegove smrti anđeo trećeg neba. Ali ako očisti put ili otvori vrata jedino do srednjeg ili duhovnog stupnja, onda iako on postaje Božja slika on to nije do takvog nivoa savršenstva, i nakon svoje smrti on postaje anđeo srednjeg neba. Ali ako on očisti put ili otvori vrata jedino do najnižeg ili prirodnog stupnja, onda ako priznaje Boga i obožava Ga istinskom pobožnošću, on postaje Božja slika na najnižem stupnju, i nakon svoje smrti postaje anđeo najnižeg neba.
[3] Ako, međutim, on ne priznaje Boga i ne obožava Ga sa istinskom pobožnošću, on skida Božju sliku i postaje kao životinja, osim što posjeduje sposobnost razumijevanja i prema tome govora. Ako on onda zatvori najviši prirodni stupanj, koji korespondira sa najvišim Božanskim, on postaje njegove ljubavi što se tiče poput životinje. Ako zatvori srednji prirodni stupanj, koji korespondira sa srednjim duhovnim, on postaje njegove ljubavi što se tiče poput lisice, a što se tiče vida njegova razumijevanja poput noćne ptice. Ali ako on također zatvori duhovni dio najnižeg prirodnog stupnja, on postaje njegove ljubavi što se tiče poput divlje zvijeri, a njegova razumijevanja istine što se tiče poput ribe.
[4] Božanski život, koji zračenjem od sunca anđeoskog neba čini da ljudska bića djeluju, se može usporediti sa svjetlom od sunca ovog svijeta i njegovim zračenjem koje djeluje na proziran objekt. Način na koji je život primljen u najvišem stupnju je poput svjetla koje udara u dijamant; u drugom stupnju poput svjetla koje udara u kristal, a na najnižem stupnju poput svjetla koje udara staklo ili prozirnu membranu. Ali ako je duhovni dio ovog stupnja u potpunosti zatvoren, što se događa kada se negira postojanje Boga i kada se obožava Sotona, način na koji se život od Boga prima je poput svjetla koje pada na tamne objekte na Zemlji, (objekte) poput trulog drveta ili hrpe mulja ili balege, i tako dalje. Jer onda čovjek postaje duhovni leš.
E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 27-34’