21. (3) BOŽANSKO BIĆE (ESSE=BÎT, BIĆE) JE BIĆE SAMO U SEBI (SAMO-OPSTOJEĆE BIĆE), ALI ISTOVREMENO I BIĆE-KOJE-POSTAJE U SEBI (EXISTERE = MANIFESTACIJA TOG BIĆA)
Jehova Bog je Biće samo u sebi, jer On je JA JE-SAM, istinski, jedini i prvi izvor, od vječnosti u vječnost, svega što postoji, koji tome/svemu što postoji omogućava postojanje (ili ‘bez Kojeg to što postoji ne bi moglo postojati’). U ovom i ni jednom drugom smislu je On Početak i Kraj, Prvi i Zadnji, Alfa i Omega. Čovjek ne može reći kako je Njegovo Biće iz/od Sebe, pošto ‘iz/od Sebe’ pretpostavlja ono što je bilo ranije i stoga vrijeme; a vrijeme je nespojivo sa beskonačnošću, za koju se kaže da je ‘od vječnosti’. To (‘iz/od Sebe’) bi također pretpostavljalo i drugog Boga, koji je Bog u Sebi, i stoga Boga koji proizlazi iz Boga; drugim riječima, to bi značilo da je Bog formirao Sebe, tako da On (prema tome) ne bi mogao biti nestvoren i beskonačan, pošto bi na ovaj način (ili ‘u tom slučaju’) on Sebe razlikovao ili od Sebe ili od (nekog) drugog.
Iz činjenice da je Bog Biće samo u Sebi slijedi da je On Ljubav sama u Sebi, Mudrost sama u Sebi i Život sam u Sebi, i da je On, Koji je uzrok svega, točka prema kojoj se sve odnosi da bi moglo (ili ‘ako želi’) postojati (Who is the point of reference of everything, if it is to exist). Da je Bog Bog pošto je On Život u sebi je očigledno iz Gospodinovih riječi u Ivanu (Ivan 5:26) i u Izaiji (gdje čitamo):
’Ja sam Jehova Koji stvara sve stvari, Koji sâm rasprostire nebesa, Ja zemlju protežem bez ičije pomoći.’ Izaija 44:24.
Te da je ‘On jedini Bog i da osim Njega drugog Boga nema.’ Izaija 45:14, 15, 21, 22; Hošea 13:4
[2] Razlog zašto Bog nije samo Bît/Biće samo u sebi, već također i Manifestacija te Bîti/Biće-koje-postaje/Bitak (Coming-into-Being) sam u sebi leži u tome što Bît/Biće, ako ne dođe u postojanje (ili ‘ako ne postane’ ili pak ‘bez bitka’), uopće ne postoji; a također Biće-koje-postaje/Bitak može nastati samo od Bića/Bîti. Stoga jedno pretpostavlja drugo. Na posve isti način forma ne može postojati bez suštine; jer ništa ne može biti pripisano supstanci dok ona ne uzme (ili ‘dok nema formu’) formu, a što je lišeno kvalitete (ili ‘čemu se ništa ne može pripisati’) u sebi nije ništa. Ovdje su korišteni pojmovi/termini Biće/Bît (Esse) & ‘Biće-koje-postaje/Bitak/Manifestacija Bića/Bîti’ (Existere), a ne suština (essence) i postojanje/egzistencija (existence), pošto treba praviti razliku između Bića/Bîti i Suštine, i stoga između Bića-koje-postaje/Bitka/Manifestacije Bića/Bîti i Egzistencije/Postojanja, slično kao i između onog što je bilo prije i onog što je bilo poslije, jer ono što je prije je univerzalnije od onog što je poslije. Beskonačnost i Vječnost se mogu pripisati Božanskom Biću, dok se Božanskoj Suštini i Božanskoj egzistenciji mogu pripisati Božanska ljubav i Božanska Mudrost, te kroz njih svemogućnost i sveprisutnost. Ali o ovim subjektima će se raspravljati na prikladnom mjestu.
22. Da je Bog, zvan još Biće/Bît i Biće-koje-samo-u-Sebi-postaje/Bitak, istinski i jedini pra-izvor svega što ima biće i postojanje, je prirodnom čovjeku uz pomoć njegovog vlastitog razuma sasvim nemoguće doznati/otkriti. Jer prirodan čovjek svojim vlastitim razumom može shvatiti jedino stvari koje pripadaju prirodi, pošto se one slažu (ili ‘pošto se to slaže’) sa esencijalnom prirodom njegova razuma, u kojeg, još od djetinstva i dječačkog doba, (osim prirode) ništa drugo (i) nije ušlo/entered. Ali čovjek je bio stvoren na taj način da bi mogao biti također i duhovno biće, pošto mu je određeno da živi nakon smrti, a kako će taj život biti (ili ‘kako će on taj život imati’) među duhovnim bićima iz drugog svijeta (ili ‘u njihovom svijetu’), Bog je osigurao (ili ‘dao čovjeku’) Riječ, u kojoj On nije otkrio samo Sebe, već također i postojanje neba i pakla, u kojima će, u jednom ili drugom, svako ljudsko biće živjeti do u vječnost, u ovisnosti o tome kako je živio i u što je vjerovao (za života na ovoj zemlji). Bog je u Riječi također otkrio da je On JA JE-SAM ili Biće, istinski i jedini samo-opstojeći (self-existent) izvor, i stoga prvi ili početak iz kojega sve ostalo proizlazi.
[2] Ovim otkrovenjem se prirodnom čovjeku omogućava uzdignuće (ili ‘da sebe izdigne’) iznad prirode, stoga iznad sebe, i da vidi one/takve stvari koje pripadaju Bogu (ili ‘Božje stvari’), međutim samo kao izdaleka, iako je Bog prisutan u blizini svakog čovjeka, jer On je u čovjeku sa Svojom suštinom. Iz tog razloga je On jako blizu onima koji Ga vole. A vole Ga oni koji žive u skladu sa Njegovim zapovijedima i koji vjeruju u Njega. Ti ljudi (ili ‘to su oni koji’) Ga tako reći vide. Što je drugo vjera nego duhovno (ili ‘u svom duhu’) vidjeti da Bog jeste (ili ‘da je to tako’)? A što je život u skladu sa Njegovim zapovijedima do priznavanje/spoznavanje u djelu (ili ‘u praksi spoznati’) da je u Njemu (ili ‘od Njega’) spasenje i vječni život? Ali oni čija vjera nije duhovna već prirodna, koja je kao takva samo znanje, i čiji život je stoga prirodan, zaista vide Boga, ali izdaleka, i to jedino kada pričaju o Njemu. Razlika između ove dvije klase/grupe ljudi je kao razlika između onih koji stoje na jasnom/dnevnom svjetlu i vide ljude blizu sebe te ih dodiruju, i onih koji stoje u gustoj izmaglici/magli u kojoj nisu u stanju razaznati između ljudi, stabala ili kamenja (ili ‘da li se oko njih nalaze ljudi, stabla ili kamenje’).
[3] Ili je poput razlike između ljudi koji žive u gradu koji se nalazi na visokoj planini, u kojem se šeću i razgovaraju sa svojim sugrađanima, i ljudi koji gledaju na dole sa vrha planine koji su u nemogućnosti reći da li su objekti koje vide dole ljudi, životinje ili kipovi. Ili je poput razlike između čovjeka koji stoji na nekoj planeti te gleda ljude oko sebe, i onih na nekoj drugoj planeti koji gledaju u ljude na ovoj prvoj planeti kroz teleskop, govoreći kako tamo ima ljudi (ili ‘kako tamo vide ljude’), dok u stvari ne vide ništa osim najgeneralnijih obrisa zemlje, poput sjajnih mjesečevih predjela, i vodenih dijelova/mora (koja izgledaju) poput tamnih mrlja. Takva je razlika između onih koji vjeruju i istovremeno žive život u ljubavi prema bližnjem, koji u svom umu vide Boga i Božansko što proizlazi iz njega, i onih koji o ovim stvarima imaju samo znanje (pohranjeno u memoriji), a takva je posljedično i razlika između prirodnig i duhovnog čovjeka. Ali oni koji negiraju Božansku svetost Riječi, a ipak unaokolo nose svoju religiju poput vreće na leđima, oni uopće ne vide Boga, već samo izgovaraju riječ ‘Bog’, skoro isto kao i papige.
