16. Na ovom mjestu ću, ilustracije radi (ili ‘da bi ilustrirao do sada rečeno’), dodati jedno (svoje duhovno) iskustvo:

Vidio sam neke ljude koji su nedavno došli iz prirodnog svijeta u duhovni svijet, kako međusobno razgovaraju u svezi tri Božanske Osobe od vječnosti. Oni su bili Crkveni dostojanstvenici, a jedan od njih je bio biskup.

Prišli su mi, i nakon kraćeg razgovora o duhovnom svijetu, u svezi kojeg oni ranije nisu znali ništa, sam im ja rekao: ‘Čuo sam kako razgovarate o tri Božanske Osobe od vječnosti. Preklinjem vas da mi objasnite/otkrijete/objelodanite ovu veliku tajnu u skladu sa idejama koje ste o njoj stekli/formirali u prirodnom svijetu iz kojeg ste upravo došli.’

Onda je biskup, gledajući u mene, rekao: ‘Ja vidim da ste vi laik, zato ću razložiti/objasniti moje ideje o ovoj velikoj tajni, i podučiti/uputiti vas. Moje shvaćanje stvari je bilo (ili ‘moja predožba o toj stvari je bila’), a i dalje jeste, da Bog Otac, Bog Sin, i Bog Sveti Duh sjede posred nebesa na uzvišenim i veličanstvenim sjedalima ili prijestoljima – Bog Otac sjedi na prijestolju od čistog zlata, sa žezlom u Svojoj ruci. Bog Sin sjedi s Njegove desne strane na prijestolju od najčišćeg srebra, sa krunom na Svojoj glavi, a Bog Sveti Duh sjedi pored njih, na prijestolju od blistavog kristala, i drži golubicu u Svojoj ruci. Oko njih u tri reda vise svjetiljke koje svjetlucaju od dragog kamenja; dok na određenoj udaljenosti od ovog kruga stoje bezbrojni anđeli, i svi se klanjaju i pjevaju psalme. Nadalje, da Bog Otac neprestano razgovara sa Svojim Sinom u svezi onih koji će biti opravdani, i oni zajedno prosuđuju i donose odluku tko je na Zemlji dostojan da bude primljen među anđele i okrunjen vječnim životom. Čim Bog Sveti Duh čuje njihova imena (= imena onih koji su prema prosudbi i odluci Oca i Sina dostojni spasenja i krune vječnog života), On bez odlaganja žuri ka njima kroz cijelu zemlju, donoseći sa sobom darove pravednosti, znak spasenja za svaku osobu koja će biti opravdana. Odmah pri Svom dolasku On dahne na njih i otpuhne njihove grijehe poput čovjeka sa ventilatorom koji raspršuje dim iznad peći čisteći tako zrak. On također otklanja kamenu tvrdoću sa njihovih srdaca i dodjeljuje im mekoću puti, i istovremeno obnavlja njihove duhove ili umove i regenerira ih, obdarujući ih sa dječjim licima. I na kraju On označava njihova čela sa znakom križa, nazivajući ih ‘odabranicima’ i ‘Božjom djecom’.’ Nakon što je završio ovaj govor biskup mi reče: ‘Tako sam ja u svijetu objašnjavao/razjašnjavao ovu veliku tajnu; i pošto je tamo većina članova našeg reda aplaudirala mojim mišljenjima/iskazima, ja sam uvjeren da ćeš se i ti, kao laik, također sa njima složiti (= u smislu, da ćeš im i ti aplaudirati’).

[2] Kada je biskup ovo rekao (ili ‘prestao govoriti’) ja sam ga pogledao, a također i dostojanstvenike koji su bili sa njime, i primjetio sam da su njegove riječi kod svih njih naišle na potpuno odobravanje. Ja sam prema tome započeo odgovarati, rekavši: ‘Ja sam pažljivo razmotrio izlaganje/postavku vaše vjere, i iz njega/nje sam zaključio da ste začeli i da i dalje imate/njegujete samo prirodnu, tjelesnu i zaista materijalnu ideju o trojnom Bogu, iz koje neizbježno proizlazi ideja o tri Boga. Zar nije razmišljati o Bogu Ocu na tjelesan način kad Ga se zamišlja kako sjedi na prijestolju sa žezlom u svojoj ruci, i o Sinu, Koji sjedi na Svom prijestolju sa krunom na Svojoj glavi, i o Svetom Duhu na Njegovom prijestolju sa golubicom u Svojoj ruci, i onda kako juri uzduž i poprijeko cijele zemlje da bi sproveo Ono što čuje? A pošto takva ideja rezultira iz vaših učenja/izjava ja ne mogu odobriti ono što ste rekli. Jer ja od svojih naranijih godina nisam u svoj um mogao primiti ni jednu drugu ideju od one o jednom Bogu; i pošto sam ja u svoj um primio/prihvatio tu ideju, a i dalje ju držim, sve što ste rekli za mene nema nikakve težine. Ja sam također vidio da ‘prijestolje’ na kojem kako Pisma kažu sjedi Jehova, predstavlja Njegovo kraljevstvo, ‘žezlo’ i ‘kruna’ Njegovu vladavinu i vlast; ‘sjediti sa Njegove desne strane’ predstavlja Božju svemoć uz pomoć Njegova Ljudskog; a pod onim stvarima koje se pripisuju Svetom Duhu, misli se na djelovanja/operacije Boga svemogućeg. Priznajte, moj gospodine biskupe, ako hoćete, ideju o jednom Bogu, i nakon toga ćete jasno vidjeti istinu te izjave (= da stvari tako stoje/da je to tako).

[3] Osim toga, vi kažete/priznajete da je Bog jedan, pošto Suštinu te tri Osobe pravite jednom i nedjeljivom (ili ‘jer pretpostavljate da je Suština te tri Osobe jedna i nedjeljiva’); a u isto vrijeme vi nikome ne dozvoljavate reći da je taj jedan Bog jedna Osoba, već on mora reći kako postoje tri Osobe, a to činite da se ideja o tri Boga, koju ste prihvatili (ili ‘koju imate na umu’), ne bi izgubila. Vi također svakoj Osobi pripisujete svojstva drugačija od onih koja imaju druge Osobe. Zar na ovaj način (ili ‘u svemu ovome’) ne dijelite vašu Božansku Suštinu? A pošto je to tako, kako možete reći, i istovremeno misliti, da je Bog jedan? Ja bi vas mogao opravdati da ste rekli da je Božanstvo jedno; ali kad bilo tko čuje izjavu da je ‘Otac Bog, Sin je Bog, i Sveti Duh je Bog; i da je svaka osoba pona-Osob (ili ‘pojedinačno’) Bog,’ kako on može misliti da je Bog jedan (ili ‘o Bogu kao o jednom’)? Zar to nije proturječje u koje se nikako ne može povjerovati (ili ‘sa kojim se u potpunosti nemoguće složiti’)? Da se oni ne mogu nazivati jednim Bogom (ili ‘da se za njih ne može reći da su jedan Bog’), već jedino da imaju jednaku Božanstvenost (ili ‘da su jednako Božanski’), se može ilustrirati na slijedeći način. Određeni broj ljudi koji formiraju jedan senat, ili skupštinu, ili savjet, se ne može nazivati jednim čovjekom; iako kada su svi oni u potpunoj suglasnosti (ili ‘kada imaju isto mišljenje’), može se reći da su oni jedno u mislima. Niti se za tri dijamanta iste suštine/supstance može reći da su jedan dijamant, iako se može reći kako su iste suštine/supstance. Svaki dijamant bi se štoviše razlikovao od drugih po vrijednosti s obzirom na njegovu težinu, što ne bi bila istina da su oni bili jedan umjesto tri.

[4] Ali ja sam percipirao razlog zašto vi jednim Bogom nazivate ‘tri Božanske Osobe’, od kojih je svaka pona-Osob pojedinačni Bog, i zašto inzistirate da bi svaki pripadnik Crkve tako trebao reći (ili ‘i zašto svima u Crkvi naređujete da tako moraju reći’), naime, pošto u cijelom svijetu svatko sa zdravim i prosvjetljenim razumom priznaje da je Bog jedan, posljedično tome bi vi bili posramljeni ako i vi također ne govorite na isti način. A ipak, kada vi izgovarate riječi ‘jedan Bog’ dok su u vašim mislima tri, ta sramota vas ne onemogućava da proglašavate obje ove ideje.’ Kad je čuo ovo (ili ‘nakon ovog razgovora’) biskup se sa svojim svećenstvom povukao, i odlazeći se okrenuo i pokušao reći, ‘Postoji jedan Bog’, ali nije mogao izgovoriti, jer misli su ograničile njegov jezik, pa je sa otvorenim ustima uzdahnuo, ‘Tri Boga!’ Na ovaj čudnovat prizor promatrači su se glasno nasmijali i otišli svojim putem.

17. Nakon toga sam istraživao/pitao gdje mogu pronaći one od učenih sa najoštrijim/najrevnosnijim umovima koji drže da je Božansko Trojstvo podijeljeno u tri Osobe. Trojica su se (takvih) predstavila, i ja sam im rekao: ‘Kako možete odvojiti Božansko Trojstvo na tri Osobe i dokazivati/tvrditi da je svaka Osoba pona-Osob ili pojedinačno Bog i Gospodin? Zar se nije ova usmena ispovijed kako postoji jedan Bog na taj način udaljila od misli koje su u vašem umu onoliko koliko je jug udaljen od sjevera?’

Oni su na to odgovorili: ‘Ne postoji ni najmanja razlika (ili ‘ona tako nije ni najmanje udaljena’), pošto tri Osobe imaju samo jednu Suštinu, i ta Božanska Suština je Bog. U svijetu smo mi bili čuvari Trojstva Osoba a naš štićenik je bila naša vjera da svaka Božanska Osoba ima i vrši Svoju vlastitu funkciju: Bog Otac dodjeljuje i odobrava: Bog Sin intervenira i posreduje: i Bog Sveti Duh sprovodi u djelo dodjeljivanje i posredovanje.’

[2] Ali ja sam zapitao: ‘Što mislite pod Božanskom Suštinom?’

Oni su odgovorili: ‘Svemoć, sveznanje, sveprisutnost, neizmjernost, vječnost i ravnopravnost veličanstvenosti.’

Na to sam ja odgovorio: ‘Ako ta Suština čini jednog Boga od nekoliko onda ih također možete dodati još nekoliko, kao na primjer: četvrtog, kojeg su pod imenom ‘Bog Šadaj’ (Shaddai) spomenuli Mojsije, Ezekijel i Job. To je ono što (ili ‘nešto ovome slično’) su drevni ljudi činili u Grčkoj i Italiji, koji su jednaka svojstva i istu suštinu pripisivali svojim božanstvima, na primjer, Saturnu, Jupiteru, Neptunu, Plutonu, Apolu, Juni, Dijani, Minervi i također Merkuru i Veneri; ali ipak (ili ‘iako’) oni nisu mogli reći da su svi ovi bili jedan Bog. Štoviše, vi sami ste troje, i koliko shvaćam iste naobrazbe, i po tom pitanju ste iste suštine. Ipak vi sebe ne možete kombinirati u jednog učenog čovjeka.’

Na ovo su se oni nasmijali, govoreći: ‘Ti se šališ; druga stvar je sa Božanskom suštinom, koja je jedna a ne trojna, ne-djeljiva i stoga ne-podijeljena: ona nije predmetom dijeljenja i diobe.’

[3] Kada sam čuo ove riječi ja rekoh: ‘Napravimo dakle ovo predmetom razgovora.’ I onda sam zapitao: ‘Što vi podrazumijevate pod ‘osobom’ i što ta riječ znači?’

Oni odgovoriše: ‘Riječ ‘osoba’ predstavlja ono što u nekome drugome nema ni dijela ni kvalitete, već opstaje samo po/u sebi. Tako svi Crkveni Oci definiraju Osobu, i mi se slažemo sa njima (ili ‘i mi ih slijedimo’).’

Ja rekoh ‘Da li je to onda vaša definicija ‘osobe’?’

Oni odgovoriše: ‘Jeste.’

Onda sam ja nastavio: ‘Onda prema tome u Sinu nema Očevih dijelova, ili od Oca i Sina u Svetom Duhu. Iz ovog slijedi da je svaki na svom vlastitom raspolaganju, i posjeduje Svoja vlastita prava i snage, i stoga nema ničeg što ih sjedinjuje osim volje, koja je svakome od njih vlastita, i stoga komunikativna jedino po želji; zar nisu tako tri Osobe tri Boga (ili ‘zar ovo ne čini od tri osobe tri različita Boga’)? Nadalje, vi ste također definirali ‘osobu’ kao ono što opstoji samo po/u sebi. Posljedično postoje tri supstance na koje vi dijelite Božansku Suštinu, a ipak se ta Suština, vi također kažete, nije u stanju podijeliti, pošto je jedna i nedjeljiva. Isto tako, svakoj supstanci, tj., svakoj osobi, vi pripisujete kvalitete koje ne postoje u drugih i koje se čak ne mogu komunicirati drugima, naime, dodjeljivanje (imputation), posredovanje i djelovanje. Što kao zaključak može iz ovog slijediti nego da su (te vaše) tri ‘osobe’ tri Boga?’

Na ove riječi su se oni povukli, govoreći: ‘Mi ćemo razmotriti ove točke i nakon toga dati svoj odgovor.’

[4] U blizini je bio mudrac koji je, čuvši ovu raspravu (ili ‘ovaj razgovor’), rekao: ‘Ja nemam želju istraživati ovaj važan subjekt uz pomoć takvih suptilnih argumenata: ali i pored tih suptilnih argumenta Ja jasno vidim da vi u mislima imate ideju o tri Boga. Ali kako je  vas međutim sramota objaviti te misli otvoreno cijelom svijetu, jer ako bi to učinili zvali bi vas luđacima i budalama, vi ste prema tome, da bi izbjegli tu sramotu, našli za shodno usmeno priznati/ispovijedati jednog Boga.’

Tri diskutanta međutim, držeći i dalje svoje vlastito mišljenje (ili ‘uporno se držeći svoga mišljenja’), nisu obraćali pažnju na njegove riječi; i kako su odlazili i dalje su mrmljati neke nazive posuđene iz metafizike. Iz ovog sam pretpostavio da je metafizika bilo proročište čije su odgovore oni željeli dati.

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 16, 17’