14. (7) SVAKI ČOVJEK KOJI NE SPOZNA/PRIZNAJE BOGA JE IZBAČEN/ISKLJUČEN/IZOPĆEN IZ CRKVE I STOGA PROKLET.

Razlog zbog kojeg je svaka osoba koja ne priznaje/spozna Boga izbačena/isključena/izopćena (excommunicated) iz crkve leži u tome što je Bog za crkvu SVE a Božanske istine, koje mi zovemo teologija, su ono što sačinjava crkvu. Dosljedno tome, negirati Boga je isto kao i negirati sve što ima veze sa crkvom; i točno to negiranje je ono što izopćuje osobu, tako da nije Bog koji izopćuje već to osoba sama čini (svojom slobodnom voljom). Razlog zbog kojeg je takva osoba prokleta počiva u tome što biti izopćen iz crkve znači istovremeno biti izopćen iz neba. Jer crkva na zemlji i anđeosko nebo djeluju kao jedno, kao unutarnje i vanjsko, ili duhovno i prirodno u slučaju/ako govorimo o pojedinačnoj osobi. Bog je stvorio čovjeka tako da ima svoje unutarnje biće u duhovnom svijetu a svoje vanjsko u prirodnom svijetu. Stoga je on bio stvoren kao stanovnik oba svijeta sa ciljem da duhovno, što je nebesko, bude tako reći usađeno u prirodno, što je ovosvjetsko, na posve isti način kako se sjeme sadi u zemlju, te da na taj način može postati postojan/nepokolebljiv i izdržati do vječnosti.

[2] Osoba koja je negirajući Boga sebe izopćila iz crkve, i stoga iz neba, je zatvorila svoga unutarnjeg (duhovnog) čovjeka u respektu prema volji, i stoga u respektu ljubavi koja mu daje/pruža zadovoljstva. Jer čovjekova volja je ono što prima Njegovu ljubav i koja tako reći postaje Njegovo obitavalište. Ali osoba ne može zatvoriti svoga unutarnjeg čovjeka u svezi razumijevanja, jer ako bi i to bila u stanju učiniti onda bi prestala biti ljudsko biće. No ljubav u njegovoj volji čini da viši predjeli razumijevanja (duhovni & Božanski) postanu blesavi/glupavi te ih ispunjava sa krivim predstavama tako da razumijevanje postaje, u neku ruku, zatvoreno za istine (= odvojeno od upliva nebeskog svjetla) koje imaju veze sa vjerom & dobara koje imaju veze sa ljubavlju prema bližnjem; tako da čovjek postaje sve više & više neprijateljski nastrojen (opposed) prema Bogu & (istovremeno) duhovnoj strani crkve. Na taj način je njegova veza sa anđelima odrezana, te se on sa tim isključivanjem stavlja u kontakt sa sotonama paklenim, te razmišlja sasvim poput njih. Sve sotone negiraju Boga i imaju glupave ideje o duhovnoj strani crkve, a svaka osoba koja je sa njima povezana čini istu stvar.

[3] Kada je onda takva osoba rukovođena sa svojim duhom, što se događa kada je ostavljena sama sa sobom kod kuće, ona onda dozvoli da joj misli budu rukovođene sa zadovoljstvima zloće & neistine koje je ona sama začela & porodila u sebi. Takva osoba onda misli da Bog ne postoji, ili da je On ništa više do riječ koja odzvanja iz govornice, sa ciljem da obaveže/prinudi prost narod da poštuje/izvršava državne zakone, na kojima je zajednica zasnovana (= o kojima zajednica ovisi). Takva osoba također misli da je Riječ, koja uzrokuje da Božji službenici ne prestaju ‘trubiti’ (literalno: ‘harping’) o Bogu, ništa drugo nego kolekcija vizija ili kompilacija, čija je svetost bila zasnovana od (ljudskih) autoriteta. Takva osoba smatra 10 zapovijedi ili katekizam za knjigu, koja nakon što je bila istrošena povlačenjem kroz dječje ruke, može biti odbačena. Jer ona naučava da roditelji moraju biti poštovani, da čovjek ne smije ubijati ili se kurvati, da ne smije krasti ili svjedočiti lažno; a zar ima netko tko iste zakone ne zna iz civilnog koda ili zakona? Takva osoba misli o crkvi kao običnoj skupini prostih ljudi, lakovjernika & ljudi slabog-uma (= što su ljudi koje je lako zavesti), koji umišljaju da vide nešto čega nema. Takva osoba smatra da su ljudska bića, zajedno sa njom osobno, poput životinja; I smatra da njihov život poslije smrti nije u ničemu drugačiji od onog životinjskog.

[4] Ovo je način na koji njegov unutarnji/duhovni čovjek razmišlja, bilo kako bilo, to je drugačije nego što govori njegov vanjski čovjek. Kako je već bilo rečeno prije, svaki čovjek ima unutarnje & vanjsko; unutarnje, koje se još zove duh, je ono što čovjeka čini čovjekom, i to nastavlja živjeti nakon smrti (kao potpuni čovjek), dok vanjski, koji mu omogućava da se ponaša kao licemjer & da se pretvara moralnim, bude zakopan (zajedno sa tijelom). Nakon toga, znači nakon odbacivanja materijalnog tijela, takav čovjek je onda proklet jer je negirao Boga. Svatko se u svom duhu, kada dođe u duhovni svijet, druži sa sebi sličnim ljudima, on je tako reći ‘jedno’ sa njima. Meni je često bilo dozvoljeno da vidim duhove još živih ljudi, neke od njih u anđeoskim zajednicama a neke pak u paklenim zajednicama. Meni je bilo dozvoljeno i da pričam sa njima, i to danima, i ono što me je zapanjivalo je da osoba, koja je i dalje bila živa u svome tijelu, o tome nije znala ništa (= nije imala percepciju o tome/nije znala da se to događa). To iskustvo me naučilo/je učinilo da jasno spoznam kako su oni ljudi koji negiraju Boga već/za života na ovoj zemlji među prokletima/u paklu, te da su nakon smrti u zajednici sa njima/sa sebi sličnima (they are gathered to their own kind).