7. DUHOVNI SMISAO RIJEČI: O KORESPONDENCIJAMA

Svaka pojedina stvar koja postoji u prirodi korespondira sa nečim duhovnim, što važi i za svaku pojedinu stvar u ljudskom tijelu (kao što se može vidjeti iz onog što je ukazano u dva poglavlja moje knjige o Raju i Paklu, pogl. 87-115). Ali danas nije poznato što je korespondencija (= što su korespondencije). Suprotno tome, u najstarijim vremenima je znanje o korespondencijama bilo kraljica nauka (ili ‘nauka/znanje nad svim naukama/znanjima’), tako univerzalno (ili ‘stoga opće znanje, tako’) da su naj-stariji ljudi zapisivali sve svoje ploče i knjige (ili ‘svitke’) uz pomoć korespondencija. Mitovi/legende najranijih ljudi (ili ‘davnih vremena’) su bili/e isti/e (ili ‘istog karaktera’), baš kao i Egipatski hijeroglifi. Knjiga o Jobu, što je knjiga drevne crkve, je puna korespondencija.

[2] Sve drevne crkve su bile crkve u kojima su se nebeske stvari izražavale reprezentativno. Svi njihovi rituali, a također i odredbe/propisi po kojima je ustanovljeno njihovo obožavanje, su bili u potpunosti sastavljeni od korespondencija. Isto to važi i za crkvu među Jakovljevim sinovima. Žrtve paljenice (burnt offerings) i žrtve (sacrifices), u svim njihovim detaljima, su bile korespondencije (ili ‘imaju korespondenciju’). Isto tako i prebivalište (tabernacle) i sve u njemu, a također i svi njihovi blagdani (ili ‘sveti dani’), poput Blagdana Beskvasnih Kruhova, Blagdana Pomirilištâ i Blagdana Prvih Plodova, a također i svi njihovi zakoni i odredbe. A pošto su stvari koje korespondiraju vrste stvari koje postoje na krajnjem nivou prirode, i pošto sve stvari u prirodi imaju korespondenciju, a sve što ima korespondenciju također ima i isto značenje, slijedi da se literalni smisao Riječi ne sastoji od ničeg drugog do od stvari koje korespondiraju (= korespondencija). Štoviše, pošto je Gospodin govorio iz Svog Božanskog, a ono što je govorio je bila Riječ, prema tome je i On, također, govorio putem korespondencija. Ono što silazi dolje od Božanstva (= što izvire u Božanstvu) i u sebi je Božansko naposlijetku/konačno prelazi (= se spušta) u takve stvari koje korespondiraju sa Božanskim stvarima u nebeskoj (celestial) i duhovnoj formi. Stoga prelazi (= se spušta) u takve stvari koje u svojim najunutarnijim nivoima drže/skrivaju nebeske i duhovne stvari, stvari sa kojima također i korespondiraju (ili ‘stvari koje također simboliziraju’). Što su korespondencije se dalje može vidjeti iz mojih Nebeskih Tajni (Arcana Caelestia), gdje su objašnjene korespondencije iz Knjige Postanka i Knjige Izlaska. I pogledaj, pored toga, materijal o korespondencijama koji je uzet iz tog djela i objavljen u mojem učenju o Novom Jeruzalemu i njegovoj Nebeskoj Doktrini, te Raju i Paklu. Duhovni ili unutarnji smisao Riječi nije ništa drugo do (ili ‘jednostavno’) literalni smisao objašnjen/otkriven uz pomoć korespondencija, jer on/to naučava duhovnu lekciju koju (ili ‘otkriva duhovni sadržaj kojeg’) percipiraju anđeli nebeski kada čovjek u svijetu razmišlja na prirodan način o onome što čita u Riječi.

[3] Ja sam čuo i percipirao sa neba da su ljudi naj-starije crkve, na koje se u duhovnom smislu misli u prvim poglavljima Knjige Postanka pod Adamom i Evom, bili u tako bliskom kontaktu sa anđelima da su mogli pričati sa njima uz pomoć korespondencija. Posljedično tome je stanje njihove mudrosti bilo takvo da bi oni, bilo što da bi vidjeli na Zemlji, isto percipirali duhovno, tj. zajedno sa anđelima. Bilo mi je rečeno da je Enoh, koji se spominje u Knjizi Postanka 5:21-24, zajedno sa svojim pratiocima napravio kolekciju korespondencija od onog (= prema onome) što su (iz)rekli najstariji ljudi, i zatim prenio to znanje svojim potomcima. Kao rezultat toga, znanje o korespondencijama nije bilo samo široko rasprostranjeno, već je u mnogim kraljevstvima Azije bilo dalje razvijano, posebice u Egiptu, Asiriji i Babiloniji, Siriji, Mezopotamiji, Arabiji, a također i u Kananu. Od tamo se proširilo do Grčke, iako je tamo bilo pretvoreno u mitove, što se može ustvrditi ako samo uzmemo u obzir Olimp, Helikon i Pindu blizu Atene, a također iz priča o krilatom konju nazvanom Pegaz, koji koristi svoje kopito da bi otvorio izvor vode pored kojeg se nastanilo devet djevica/muza. Jer planina, poput Helikona, korespondentno predstavlja najviše nebo, dok brežuljak ispod planine, poput Pinda, simbolizira nebo ispod njega. Krilati konj Pegaz predstavlja intelekt/razumijevanje prosvjetljeno duhovnim svjetlom. Izvor predstavlja inteligenciju i znanje, a devet djevica/muza znanja o istinama i nauke. Ostatak pričâ koje su napisali ljudi drevnih vremena u Grčkoj, pričâ poznatih kao mitovi, koje su bile sakupljene i opisane od strane Ovidija u njegovim Metamorfozama, je istog karaktera.

[4] Međutim, kada su se vremenom reprezentativna svojstva/karakteristike/značajke u crkvi okrenule u objekte idolopoklonskog obožavanja, onda je Gospodinova Božanska Providnost osigurala da se ovo znanje postepeno izbriše, a u Izraelskoj i Židovskoj crkvi je bilo u potpunosti uništeno/izgubljeno i izumrlo. Zaista, obožavanje tog naroda je zasigurno bilo sasvim reprezentativno, ali ljudi ipak nisu znali što te reprezentacije predstavljaju (ili ‘bilo koja od tih reprezentacija predstavlja’). Jer oni su bili u potpunosti prirodni ljudi, i prema tome nisu bili niti u stanju niti su željeli znati bilo što o duhovnom čovjeku i njegovoj vjeri i ljubavi i, kao posljedica toga, ništa o korespondencijama.

[5] Idolopoklonstvo drevnih ljudi/naroda je izviralo iz njihova znanja o korespondencijama (= studiranja korespondencija) iz razloga da sve što se može vidjeti (ili ‘što se pojavljuje’) na zemlji ima korespondenciju, kao na primjer, ne samo drveće, već također i životinje i ptice svakojakih vrsta, baš kao i ribe i druge stvari. Drevni ljudi, koji su bili u posjedu korespondencija (ili ‘koji su imali znanje o korespondencijama’), su napravili za sebe likove/kipove koji korespondiraju sa duhovnim idejama/stvarima, i u njima su uživali, pošto su te stvari predstavljale stvari koje pripadaju nebu i crkvi. Stoga su oni takve likove/kipove postavljali ne samo u svoje hramove već i u svoje kuće, ne da bi ih obožavali (ili ‘ne kao objekte obožavanja’) već da bi ih ovi podsjećali o njihovom nebeskom značenju (= o nebeskim stvarima). Tako su u Egiptu bili podignuti kipovi teladi, bikova, zmija, dječaka, starca, djevojaka i mnogih drugih stvari, zato što tele predstavlja nevinost prirodnog čovjeka, bik njegove osjećaje, zmije oštroumnost čulnog čovjeka, dječak nevinost, starac mudrost, djevojke osjećaje za istinu, i tako dalje. Nakon što je znanje o korespondecijama bilo tamo izbrisano/uništeno, njihovi su potomci – koji nisu znali što te stvari reprezentiraju – počeli obožavati likove i kipove koje su postavili drevni ljudi, najprije kao svete objekte, i konačno kao božanstva, pošto su (ti likovi/kipovi) bili postavljeni u ili u blizinu hramova. Egipćanski hijeroglifi imaju isti izvor. Isto tako i druge slične stvari u drugim narodima – poput Dagona među Filistejcima u Ašhodu, koji je gore bio kao čovjek, a ispod kao riba. Taj lik je bio izmišljen pošto čovjek predstavlja racionalnu inteligenciju a riba prirodno znanje. To je također razlog zašto su drevni ljudi obožavali Boga u vrtovima i lugovima u skladu sa vrstom drveća koje je tamo raslo; a isto tako zašto su se njihovi sveti obredi održavali u planinama. Jer vrtovi i lugovi predstavljaju duhovnu inteligenciju, a svako pojedino drvo neki detalj te inteligencije. Na primjer, maslina predstavlja dobro ljubavi u toj inteligenciji, loza istinu njezine vjere, cedar njezino racionalno, itd. A planina predstavlja nebo. To je razlog zašto su drevni ljudi štovali Boga (ili ‘zašto su se obredi štovanja drevnih ljudi održavali’) u planinama. Znanje o korespodencijama je među mnogim istočnim narodima trajalo sve do Gospodinova dolaska, što se može vidjeti po tri mudraca koji su sa istoka došli vidjeti Gospodina kada se rodio. To je razlog zašto je zvijezda išla pred njima, a oni sa sobom donijeli zlato, tamjan i smirnu. I to je razlog zašto je pastirima bilo rečeno, kao znak da bi znali da je On bio Gospodin, da će Ga vidjeti u jaslama umotanog u pelene, pošto u svratištu nije bilo mjesta. Jer zvijezda koja išla ispred njih predstavlja znanje koje dolazi sa neba, pošto zvijezde u Riječi predstavljaju ideje/koncepte. Zlato predstavlja božansko dobro, tamjan duhovno dobro a smirna prirodno dobro, tri vrste dobra iz kojih izvire svo obožavanje Boga. Jasle u kojima su pastiri pronašli bebu Gospodina predstavljaju duhovnu hranu, pošto konji, koji se hrane iz tih jasli, predstavljaju intelektualne stvari (ili ‘stvari od razumijevanja’). Svratište, u kojem nije bilo mjesta, predstavlja Židovsku Crkvu, u kojoj u to vrijeme nije bilo duhovne hrane, pošto je sve u Riječi i stoga svaki dio njihovog obožavanja bio falsificiran i izopačen. Zato je rečeno da će to biti znak za njih da je to Gospodin (Luka 2:12). Pri svemu tom, znanje o korespondencijama je među Izraelskim i Židovskim narodom bilo sasvim nepostojeće, usprkos činjenice da njihovo cijelo obožavanje, i svi propisi i odredbe koji su im bili dani, i sav sadržaj u njihovoj Riječi, nisu bili ništa drugo do korespondencije (= da se nisu sastojali od ničeg drugog osim od korespondencija). Razlog tome je da su ti ljudi u svom srcu bili idolopoklonici, a karakter ljudi je bio takav da nisu uopće željeli znati da bilo koji detalj njihova obožavanja ima bilo koje nebesko ili duhovno značenje. Jer oni su željeli da sve te stvari budu svete same u sebi, i da se zaokupljaju sa njima samo u izvanjskoj formi. Stoga, da su im bile otkrite nebeske i duhovne stvari, oni ih ne bi samo odbacili već bi ih i oskvrnuli. Posljedično tome im je nebo bilo tako zatvoreno da su oni jedva znali da će živjeti nakon smrti. Istina ove tvrdnje se jasno vidi iz toga što nisu prihvatili/prepoznali Gospodina, iako se cijelo Sveto Pismo sastoji od proročanstava i predviđanja o Njemu i Njegovu dolasku. Jedini razlog zbog kojeg su Ga odbacili je bio taj da ih je On naučavao o nebeskom kraljevstvu, a ne o kraljevstvu na zemlji. Jer oni su željeli Mesiju koji će ih uzdići nad svim ljudima na svijetu, a ne Mesiju koji će gledati u njihovo vječno spasenje (ili ‘koji će mariti za njihovo vječno spasenje’). Oni također kažu da Riječ sadržava mnoge tajne koje nazivaju misterijama; ali oni ne žele znati da se one tiču Gospodina i Njegovog kraljevstva. Na drugu stranu, oni žele znati ako im se kaže da se te misterije tiču zlata i alkemije.

[6] Razlog zašto to znanje nije bilo otkrito nakon tog perioda je što su Kršćani primitivne crkve (ili ‘u ranoj crkvi’) bili tako izuzetno jednostavni ljudi, da im to ne bi moglo biti otkrito. Jer da je bilo otkrito, to im ne bi ničemu koristilo, niti bi oni to shvatili. Nakon tog perioda (ili ‘u stoljećima koja su slijedila’) je cijeli Kršćanski svijet bio bačen u tamu koja izvire iz Papinske religije (ili ‘je zbog Papinske religije cijelo Kršćanstvo bilo obavijeno tamom’), koja je naposlijetku postala Babilon. Ti koji dolaze iz tog Babilona, koji su sebe potvrdili u svojim krivim vjerovanjima (= neistinama), su većinom prirodni ljudi koji se oslanjaju na svoja čula, koji niti su u stanju niti su voljni razumijeti ono što je duhovno, tj., što predstavljaju (ili ‘što su’) korespondencije prirodnih sa duhovnim stvarima. Jer onda bi također morali biti uvjereni da Petar ne predstavlja Petra, (i u to) da je Riječ Božanska sve do svojih najunutarnijih elemenata, i da papinski edikt u usporedbi sa njom nema nikakve vrijednosti. Nakon Reformacije, nadalje, su ljudi započeli praviti razliku između vjere i ljubavi prema bližnjem, i obožavati jednog Boga u tri osobe, prema tome tri boga, kojeg su samo nazivali jednim, i zbog toga su nebeske istine bile sakrite od njih. To je bilo zbog toga da bi se spriječilo da ljudi, ako bi im se nebeske istine otkrile, iste falsificiraju i apliciraju učenju o samo vjeri, a ni jednu od njih ljubavi prema bližnjem (charity) i ljubavi (love). Prema tome, da je duhovni smisao Riječi bio onda otkrit, oni bi također za sebe zatvorili nebo falsifikacijom tih istina.

[7] Da bi se ovo objasnilo/shvatilo, treba znati kako je svakome dozvoljeno razumjeti literalni smisao Riječi na jednostavan način (= kako piše u smislu slova), sve dok čovjek sebe ne uvjeri u tolikoj mjeri u pričine od kojih se sastoji (taj smisao) da to uništi stvarnu istinu. Jer tumačenje Riječi (ili ‘rastumačiti Riječ’) u njezinom duhovnom smislu iz neistina doktrine zatvara nebo, umjesto da ga otvara. Ali tumačenje duhovnog smisla iz istina doktrine otvara nebo, pošto je to smisao kojeg posjeduju anđeli. Prema tome taj smisao omogućava ljudima da razmišljaju zajedno sa anđelima, i da se povezuju sa njima svojom intelektualnom sposobnošću (= u svojim mislima). Ali ako je čovjek bio podučen u neistinama (ili ‘uhvaćen u neistine doktrine’), i želi istraživati (ili ‘pokušava istražiti’) literalni smisao Riječi iz nekog znanja o korespondencijama, onda on falsificira Riječ (ili ‘taj smisao Riječi’). U drugu ruku, ako čovjek najprije posjeduje stvarne istine, jer taj smisao se slaže sa istinama i uz pomoć njih postaje jasniji, pošto je na nebeskom svjetlu. Ali se on uopće ne slaže sa neistinama, i ako bi bilo što od te istine postalo vidljivo nekome tko je u neistinama, nebesko svjetlo bi bilo zamjenjeno sa gustom tamom (ili ‘to bi rezultiralo gustom tamom umjesto sa svjetlom’). Jer anđeli se okreću od njega, i stoga mu zatvaraju nebo. Duhovni smisao Riječi je ono što treba shvatiti pod Gospodinovom tunikom, koja je bila u jednom komadu, i vojnicima ju nije bilo dozvoljeno podijeliti. Međutim, prirodni smisao Riječi, ili smisao slova, predstavlja odjeća koju su vojnici podjelili među sobom. Odjeća u Riječi predstavlja istine, a Gospodinova odjeća Božanske istine. Zbog toga je, kada je Gospodin bio preobražen pred Petrom, Jakovom i Ivanom, njegova odjeća bila sjajna poput svjetla.

[8] Razlog zašto je Gospodin u sadašnje vrijeme otkrio duhovni smisao Riječi je da je sada bilo otkrito učenje (= doktrina) koje sadrži stvarne istine. To učenje je dijelom objavljeno u mojem učenju o Novom Jeruzalemu i njegovoj Nebeskoj Doktrini, a sada i u nekim manjim djelima koja su bila objavljena. A pošto je to učenje i ni jedno drugo u skladu sa duhovnim smislom Riječi, taj smisao, zajedno sa znanjem o korespondencijama, je sada po prvi puta bio objavljen. Taj smisao je ono na što se misli pod (ili ‘je također simboliziran’) Gospodinovim pojavljivanjem na oblacima nebeskim u velikoj slavi i snazi (Matej 24:30, 31). To poglavlje (Mateja) obrađuje kraj vremena, pod čime treba shvatiti zadnje vrijeme crkve. Oblak nebeski na tom mjestu kao i na svakom drugom mjestu u Riječi predstavlja Riječ u njezinom literalnom smislu, koji je poput oblaka ako ga usporedimo sa duhovnim smislom. Slava, međutim, na tom mjestu a također i drugdje u Riječi, predstavlja Riječ u njezinom duhovnom smislu, koji je također Božanska istina na svjetlu; snaga predstavlja snagu koju (taj smisao) posjeduje u Riječi. Otkrivanje duhovnog smisla Riječi je također obećano u Knjizi Otkrovenja. Taj smisao tamo treba razumjeti pod bijelim konjem (Otkrovenje 19:11-14), i pod velikom Gospodinovom gozbom, na koju je On svih pozvao i sakupio (stih 17 na dalje). Isto tako je predskazano da taj smisao neće biti priznat/spoznat jedno dugo vrijeme, kao što je to slučaj sa onima koji su primili lažno učenje, posebice o Gospodinu, i koji ne spoznaju/priznaju istine. To je ono što treba razumjeti pod zvijeri i zemaljskim kraljevima, koji će zaratiti sa Onim Koji sjedi na konju bijelcu (stih 19). Zvijer predstavlja Rimokatolike kao i u Poglavlju 17:3, a kraljevi zemlje su Reformirani Kršćani/Protestanti, koji su primili lažno učenje (ili ‘koji su uhvaćeni u neistinu doktrine’). Misterije koje neki ljudi traže u Riječi su jednostavno (ili ‘nisu ništa drugo do’) njezina božanska i duhovna značenja.

E.Swedenborg ‘De Verbo – 7’