6. RIJEČ I PRIRODNA TEOLOGIJA: DA NE POSTOJI PRIRODNE TEOLOGIJE OSIM ONE KOJA JE IZVEDENA IZ RIJEČI. NADMOĆNOST IZRAŽAJNOG STILA RIJEČI
Jednom sam čuo ozbiljnu diskusiju između duhova koji su (za života) u svijetu bili učeni/obrazovani, neki od njih iz Riječi a neki pak putem prirodnog prosvjetljenja. Ovi potonji su inzistirali na tome da je prirodna teologija dovoljna, i da je u stanju naučavati, u stvari prosvjetliti čovjeka (i) bez Riječi, i omogućiti mu da vidi kako postoji Bog, kako postoje nebo i pakao, i da je duša besmrtna i prema tome život vječan. Prijašnji su, međutim, rekli kako Riječ jedina naučava te/takve stvari i daje prosvjetljenje. Duhovi koji su stali samo na stranu prirodne teologije (ili ‘koji su bili samo za prirodnu teologiju’) su snažno napali na podržavatelje Riječi (= na one koji su bili za Riječ), i to u trajanju od nekoliko dana, razmišljajući u svojim srcima i naposlijetku govoreći da Riječ nema nikakve vrijednosti (ili ‘kako Riječ nije ništa’), da je napisana toliko jednostavnim/prostim stilom a istovremeno tako zamračenim/nerazjašnjivim na jako mnogo mjesta, da nitko ne bi mogao biti podučen, a još manje prosvjetljen iz nje, i da su knjige/spisi obrazovanih ljudi, poput Cicera, Seneke i drugih učenih ljudi ovog vremena, znatno uzvišenije. Na to im je bio dan odgovor da je stil Riječi nadmoćniji od stila svih učenih ljudi na cijelom svijetu, pošto prijašnjem (= u Riječi) nema ni jedne jedine fraze/rečenice, ili radije ni jedne jedine riječi ili slova, koji u sebi ne sadržavaju nešto o Gospodinu, i stoga o nebu i crkvi, pošto dolazi od Gospodina (ili ‘jer Riječ je od Boga’), i posljedično tome je u svojim naj-unutarnijim djelovima duhovna. Ta Božanska kvaliteta leži skrivena u njoj, poput duše u tijelu, i kada osoba čita Riječ, to se odvija/otkriva u nastavcima/slijedu pred očima anđela, koji su (pri tome) afektirani sa svetošću koja se na taj način otkriva, i to se (= osjećaji i misli anđela) komunicira osobi. Iz ovoga je jasno da je sam stil Riječi (= kojim je napisana), bez obzira koliko prosto/jednostavno izgledao (= u smislu slova), beskonačno nadmoćan bilo kojem stilu kojeg koriste naj-obrazovaniji ljudi u svijetu, jer potonji, iako može biti izglancan, elegantan i uzvišen, ipak ne komunicira (ili ‘ipak ne omogućava komunikaciju’) sa nebom, tako da je u usporedbi sa stilom Riječi, potpuno bezvrijedan.
[2] Iako su duhovi koji su podržavali prirodnu teologiju čuli ove stvari, oni su ih ipak odbacili, pošto su oni u svijetu u potpunosti prezirali Riječ, a oni koji u svijetu preziru Riječ, i podržavaju svoj prezir tako što citiraju određene stavke iz Riječi, nastavljaju prezirati tu Riječ i nakon smrti, jer svaki princip o Bogu i Riječi usvojen u svijetu, i onda potvrđen, nakon smrti ostaje preduboko ukorijenjen, i ne može se iskorijeniti. Stoga, pošto ti duhovi nisu komunicirali sa nebom, već sa paklom, oni su započeli uspostavljati veze sa nekim sotonama tamo (= u paklu), i to u tolikoj mjeri da su završili u razgovoru sa sotonama, te su škrgućući zubima žudjeli uništiti one duše koje su podržavale Riječ. Ali oni im ipak nisu bili u stanju učiniti ništa (nažao), pošto su oni (koji podržavaju Riječ) imali Gospodina na svojoj strani, a ostali Sotonu na njihovoj. Prijašnja grupa je prema tome bila primljena u raj, a potonja pak bačena u pakao.
[3] Nakon toga su anđeli razgovarali o prirodnoj teologiji, govoreći kako bez Riječi ona ne otkriva ništa, već samo potvrđuje točke crkvenog učenja poznatog iz Riječi, i da dokazi iz prirode, sakupljeni uz pomoć svjetla racionalnog uma, snaže duhovne istine, pošto svatko ima neku prirodnu ideju o duhovnim stvarima, uz pomoć koje ih zadržava (= što mu omogućava da te duhovne stvari zadrži) u memoriji, odakle ih može izvaditi da bi razmišljao o njima, koristeći se svojim razumom da bi ih prevrtao i raspravljao o njima. Prema tome, ako su dokazi predočeni iz prirode, to snaži istinu. Ali treba voditi pažnju da se neistina ne prihvati/ščepa umjesto istine, pošto su domišljati/vješti ljudi isto tako u stanju potvrditi i neistinu kao istinu. Posljedično tome i krivovjere može biti potvrđeno, i to u tolikoj mjeri da sama istina bude uništena.
[4] Oni su dodali kako nitko iz prirodne teologije ne može ući u duhovnu teologiju, iako/ali svatko iz duhovne teologije može ući u prirodnu teologiju, pošto je to u skladu sa Božanskim redom, ali je ovo prethodno u suprotnosti sa njime. Jer prirodno je veliko/grubo i nečisto, dok je duhovno fino/suptilno i čisto. Ući iz velikog/grubog u fino/suptilno i čisto nije dopušteno (= je nemoguće), ali je suprotno dopušteno (= sasvim moguće); anđeli mogu gledati ispod njih i vidjeti sve stvari koje se tamo nalaze (= sve što se tamo događa), dok nitko od dolje ne može vidjeti stvari koje su u/na nebesima. U stvari anđeo može vidjeti duha koji je grublji od njega (grosser than himself), ali taj duh ne može vidjeti anđela, koji je čistiji. Prema tome kada takvi duhovi dođu gore na nebo nastanjeno anđelima, kao što se često događa, oni ne vide nikoga, čak ni njihove kuće; tako da odlaze govoreći kako je to (= nebo) prazno i pusto mjesto.
[5] Isto je sa Riječju. Oni koji ne vjeruju u Riječ na osnovu dokaza iz Riječi su sasvim u nemogućnosti (ili ‘ni na koji način ne mogu’) vjerovati u bilo što Božansko na osnovu dokaza u prirodi. Jer Gospodin naučava:
‘Imaju Mojsija i Proroke; neka njih slušaju. Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, oni neće biti uvjereni (= povjerovati), čak i ako bi se netko vratio iz mrtvih.’ Luka 16:29, 31
A tako bi bilo i ako čovjek, odbacujući Riječ, želi vjerovati jedino na osnovu dokaza iz prirode. Neki drevni mislioci, koji su bili pogani, poput Aristotela, Cicera i drugih, su pisali o postojanju Boga i o besmrtnosti duše, ali oni to nisu (do)znali iz svog vlastitog prirodnog svjetla (ili ‘prosvjetljenja’), već iz religije drevnih ljudi, koji su imali/primili Božansko otkrovenje, koje je bilo uspješno rašireno među drugim (ili ‘uspješno predano’) neznabošcima.
E. Swedenborg ‘De verbo – 6’
