POSLJEDNJI PAPA, BENEDIKT XIV.

5843. Tri tjedna nakon (njegove) smrti, bilo mi je dozvoljeno razgovarati sa Papom, i tada tijekom četiri dana, u svezi mnogih stvari u duhovnom svijetu, posebice u svezi Gospoda (Isusa Krista), da je On Bog neba, i nije (pre)dao nikakvu vlast ijednom čovjeku, budući vlast/moć propada ekskluzivno Božanstvu (Matej 28:18). On je također bio podučen u svezi otpuštanja grijeha, u svezi neba i pakla, u svezi čovjeka – da mu ispadne (u onostranom) sukladno životu u svijetu, i vrlo mnogo sličnih stvari; i, tada, činilo se da ih je svih razumio, i također tako reći vjerovao u njih; jer on je tako govorio. Iz istog razloga neki su njegovali nadu, u svezi njega, da je u svijetu on može biti bio obožavatelj Gospoda (Isusa Krista) i u osjećaju Istine, i time da je on mogao možda biti od koristi kod ljudi te reliije. Ali on je bio takve naklonosti/htijenja, da je govorio u skladu sa naklonošću drugoga, i vrlo uglađeno i vješto. Kada se pretpostavilo da je on prihvatio poduku, bio je ostavljen njegovoj vlastitoj ljubavi i njezinim proizlazećim principima; i, kada je tako bio ostavljen, djelovao je u sjedinjenju sa naj-podmuklijim iz njegove religije, bodreći i potpirujući uništenje onih koji su pripadali religiji Reformiranih/Protestanata, ali skriveno. I, budući je bio udružen sa najopakijima, on je također nastojao, i to na mnoge različite načine, potpuno uništiti one koji su pripisali svu vlast Gospodu; i bilo mu je rečeno da se okani toga, budući je sada u svijetu gdje nema poštovanja prema osobama, već tkogod čini zlo biva kažnjen. Ipak, međutim, on je ustrajao, vjerujući kako njemu nitko ništa ne može napraviti. Ali kada je ustrajao bio je kažnjen poput ostalih i to doista žestoko/neugodno u špilji gdje je bio rigorozan kaznitelj; i, budući je i dalje tako nastavio, bio je bačen spram zapada (u paklu naravno).

5844. Bilo je sprovedeno ispitivanje s obzirom na to kakav je bio u svijetu, čak sukladno njegovoj vlastitoj ispovijesti (tj. da je ovo što slijedi on sam izrazio): (1) da je on smatrao Riječ Božju kao bezvrijednu, i, kada ju je čitao, ismijavao je mnoge stvari u njoj, kako ni najmanje nisu Božanske. Mnogi su mu odlomci bili recitirani, s obzirom na koje je on govorio sa posprdnošću, govoreći, da je to tako bilo napisano jedino poradi stila u tom vremenu: slovom i riječju, da se u njoj ne može pronaći ništa Božanstveno; (2) da on, u Savjetu svećenstva, govori više iz Božanskog nego je to izgovoreno u Riječi; tako da je on uzvisio njegove vlastite riječi u Savjetu svećenstva iznad Riječi; (3) da je, iz tog razloga, on potvrdio Bulu Unigenitus (koju je donio Papa Klement XI 1713; premda se može odnositi i na Bulu Pape Klementa VI u 1343), i uvjerio ljude da prihvate – što je on radio na mnoge načine, od kojih je naveo neke, i otišao je dalje nego ranije; (4) da je, iz ovog razloga, on ljubio i častio Jezuite više od drugih; u svezi koje stvari su, također, neke stvari bile rečene po pitanju toga kako je on to činio. Kada mu je bilo rečeno kako su većina njih (Jezuita) bili vragovi, i to mu je također bilo pokazano tako što su mnogi bili sakupljeni zajedno i dovedeni mu, tako da bi ih mogao vidjeti kakvi su bili, ipak, on ih je i dalje ljubio kao i ranije; (5) on je također rekao, da je, po pitanju Svetaca, on razmišljao kako su oni imali više vlasti/moći od Gospoda, budući su oni nadahnuti od strane Boga Oca u onome što čine, no da je Gospod napustio svu vlast/moć i prebacio je na Pape; također, da, premda bez vlasti/moći, Njega ipak treba obožavati.

            Tako je bilo utvrđeno kakve je kvalitete on bio, i prema tome da mu je nebo bilo sasvim zatvoreno, i da je on djelovao u sjedinjenju sa paklom; jer, za onoga koji uništava Riječ, postavlja Papinski dekret iznad Riječi i Gospodu niječe svu vlast/moć, nebo je čvrsto zatvoreno, a pakao je otvoren.

 5845. Sa prijašnjim Papom, međutim, ili prethodnikom* ovoga, sve je u dobro; jer on nije bio takvog karaktera.

*To jest, Klementom XII. On je vladao od 1790 do 1740.

5846. Taj posljednji Papa, koji je bio opisan, je sebe združio sa najgorima iz njegove religije, koji su bili vračari, i on je isto tako, tri puta, odaslao najgore vračare od njih: jednog, da uništi duha koji je simpatizirao Gospoda; drugi, Reformiranima/Protestantima, da ih zavede; i, isto tako, on sam je želio naučiti više u svezi magijskih vještina. On je također odaslao izuzetno loše vračare, da čine zlo; i, kada se otkrilo da je on bio takav, bio je reduciran do (ili ‘vraćen u’) njegovih unutrašnjosti, posljedično, u fantazije; jer unutrašnjosti takvog čovjeka su fantazije, budući oni ne misle ništa u svezi Boga, nego jedino u svezi samog sebe, i u svezi obožavanja njih samih i u svezi spletki. Vidjelo se onda još jasnije kakav je on bio, naime, da je on najprije štovao Riječ, ali ju je naknadno prezirao u potpunosti, i smatrao je svoje vlastite dekrete Božanskima; da je on vjerovao za sebe kako je mudriji od svih drugih, budući je bio više podmukao, kako je također bilo prikazano; da je on bio sposoban ući u unutarnje osjećaje drugih i vidjeti ih; također, da je štovao Svece više nego Gospoda i činio ih bogovima, i da je on sa izuzetnom ljubavlju volio maliciozno lukavstvo, i, iz tog razloga, Jezuite.

5847.  Nakon toga, bio je odveden dolje spram zapadnog mora, u dio prema jugu, i to do krajnjih njegovih granica, gdje se zaustavio i rekao kako je želio biti na tom mjestu, budući su najpodmukliji bili tamo; ali, ipak, on je bio doveden od tamo dolje na zapad, i od tamo spram onih koji su bili na najudaljenijim planinama, koji su bili Napolitanci i najgori od Talijana. Kada je bio tamo, on je također rekao kako je  želio biti tamo jer su oni najpodmukliji od svih, tvrdeći kako je on bio podmukliji od svih njih. Tamo je on otkrio izvjesnog sveca, koji je bio najmoćniji vračar, a koji je tada bio doveden iz pakla kako bi mogao razgovarati sa njime. On je govorio sa ovime, i želio je otkriti, putem natjecanja, tko je bio više podmukao i bilo je utvrđeno kako je ovaj bio jednako lukav/podmukao. On je nakon toga bio doveden još više dolje, onoliko daleko do sjevera, i bio je vraćen nazad, dug period vremena, kroz različite cik-cak puteve – prema tome, – do dijela gdje su bili najgori vragovi Babilonaca (Katolika); iz razloga da je on ljubio takve stvari, i također kako bi ih privukao i usvojio, time, da bi mogao sebe postaviti u paklove koji su odgovarali njegovim unutrašnjostima. Stoga je on bio doveden nazad do najdalje granice, ili do krajnjih granica, zapadnog mora, i tamo, sam od sebe, sjurio sebe među najgorima od onih koji su bili u zapadnom moru.  

E.Swedenborg ‘Duhovni dnevnik – 5843-5847’