O OBLIKU NEBA, I SITUACIJI TAMO SA LJUDIMA I NARODIMA, I O MUSLIMANIMA I NEZNABOŠCIMA.
5240. Kršćani su u sredini. Pa ipak oni se šire/protežu do svih kvartova, u skladu sa njihovim stanjem s obzirom na svjetlo (lux) istine i ljubav spram dobra. Muslimani su oko tog srednjeg dijela. Oni sačinjavaju sljedeću kružnicu, ili okružje; i ova se isto tako širi uokolo do svakog kvarta. Slične zemlje, planine, stjenjaci i doline postoje u tim predjelima. Izvan tih okružja su neznabošci (pogani), raspoređeni, s obzirom na kvartove, u skladu sa njihovim svjetlom (lumen) istine i ljubavi spram dobra. Izvan ovih se, tako reći, pojavljuje more, koje je bilo granica. Treba uzeti u obzir, da su svi ovi uzeti zajedno bili rasprostrti, ne na ravni (ili ‘na istoj visini’), već na globusu poput zemlje. Zbog toga, kada sam bio odveden do neznabožaca, nakon što sam prošao kroz Muslimane spuštao sam se ukoso.
5241. Bio sam doveden to Muslimana, spram istoka; i bilo mi je dano govoriti sa njima. Oni su rekli kako mnogi Kršćani, pripadnici (kako su potvrdili) Katoličke vjere, dolaze k njima kako bi ih obratili; ali da oni percipiraju kako je to poradi koristi i prevlasti/suverenosti. Oni rekoše, kako su im rekli (= Rimokatolicima) da nisu mogli razumjeti kako su sposobni vjerovati u jednog Boga, pošto oni imenuju tri, i svakog od njih nazivaju Bogom, i također za njih izjavljuju kako su osobe, kada pak postoji samo jedan Bog; i da, iako govore o jednom Bogu, oni (= Muslimani) ne znaju kako su oni (= takvi ‘Kršćani’) u stanju razumjeti da je Bog jedan, nakon što su imenovali tri; i da oni kažu kako tri čine jednog, kada, ipak, postoje tri boga koja oni nazivaju jednim Bogom. Čuvši ove stvari, anđeli su im rekli da se na taj način ne govori na nebu; već da je Trojstvo koje se naziva Ocem, Sinom i Duhom Svetim, u jednoj osobi, i to je (ili ‘i jesu’) Gospod; također, da je Trojstvo u Njemu, baš kao što je i u jednom anđelu – što će reći poradi ilustracije: u jednom anđelu postoji dana mu (given) suština života, što je ono najunutarnije, i u svijetu se naziva dušom od oca; postoji zatim egzistencija (latinski izraz ‘existere’ kojeg koristi Swedenborg, i kojeg prevoditelji na Engleski obično zadržavaju, se odnosi na oblik u kojem se suština manifestira) života, koja se pojavljuje u ljudskom obliku; i postoji otud proizlazeće, što je sfera osjećaja, ili ljubav(i), posredstvom koje se anđeo na udaljenosti percipira od strane drugih. Iz ovog se može dobiti jedna ideja o Trojstvu u Gospodu: najunutarnije, što je Suština života, je ono što se naziva Ocem; ono što je Egzistencija života (ili ‘pojavnost te životne suštine’), je Ljudsko, koje se naziva Sinom; a ono što proizlazi, je ono što se naziva Svetim Duhom; jer to je Sveto Proizlazeće. Bilo je nadodano, da, u svijetu, oni kažu kako jedan izlazi (go forth), ili proizlazi (proceeds), iz drugog – Sin iz Oca, i Sveti Duh iz obadvoje; ali da su oni ipak u potpunom neznanju, što to izlaženje, ili proizlaženje, naznačava; i da su mogli znati kako je slučaj bio, kako je rečeno iznad, iz Riječi, iz odlomaka tamo gdje Gospod otvoreno kaže kako su On i Otac jedno – On u Ocu i Otac u Njemu; i da Sveti Duh ne govori sam od sebe već od Njega. Zbog čega, da su ljudi bili voljni, oni bi bili sposobni prosvjetliti se u svezi ove stvari, i otud znati i razumjeti da je Trojstvo u Jednom, i stoga, da postoji jedan Bog.
5242. Muslimani su ovo razumjeli, i rekli su kako su željeli razmišljati o tome, budući je njihov osjećaj sumnje (skrupla) po pitanju tri boga na taj način čini se bio otklonjen.
5243. Što se tiče Muhameda, on nije među Muslimanima, već među Kršćanima, nešto malo na desno spram sjevero-istočnog kvarta; i, izvjesno vrijeme prije nego sam ih ugledao, bio je uklonjen bliže zapadnom kvartu, pa ipak, međutim, na desno, kao prije. Muslimani kažu kako se on sada nalazi na tom mjestu budući je pristupio Kršćanskoj religiji. Također sam ga čuo govoriti tamo, i pričati kako sada priznaje Gospoda (Isusa Krista) kao jedinog Boga, u kojem je Otac, koji je jedno sa Njime; i da je Sveto Proizlazeće iz Njega Božansko koje ispunjava nebesa i čini nebesa.
5244. Nakon ovog sam bio odveden izvan tog okružja gdje su bili Muslimani, do neznabožaca (pogana) koji su se nalazili spram istoka; do kojih sam bio odveden prema dolje, u skladu sa strminom globusa. Bilo mi je, također, podareno, govoriti sa njima. Oni rekoše kako su tužni, budući im se Božanstvo ne ukazuje; a ipak da oni misle o Božanstvu, obožavaju Ga, i govore o Njemu. Oni rekoše da ako postoji Božanstvo, Ono bi bar trebalo poslati one koji bi ih podučili; ali da su oni ovo uzaludno očekivali jedno vrlo dugo vrijeme – tako potvrđujući kako ih je On sasvim napustio/odbacio – zbog čega, oni ne vide drugu alternativu nego da moraju propasti. Ali anđeli su onda govorili sa njima iz neba, govoreći, kako im se Božanstvo nije moglo manifestirati budući nisu bili voljni vjerovati da je Bogo-Čovjek bio rođen na svijetu; i da ukoliko oni u to ne vjeruju ništa im ne može biti otkriveno; jer to je ona najvažnija/prvotna stvar, i sam temelj, svih otkrovenja. Oni rekoše kako oni, doista, vjeruju kako Bog jeste Čovjek, ali da nisu sposobni vjerovati kako je Bog bio rođen kao Čovjek u svijetu, budući to nisu u stanju razumjeti. Na to im je bilo odgovoreno, međutim, da On nije bio rođen kao čovjek u svijetu poput drugog čovjeka, utoliko što nije bio rođen od čovjeka-oca, već da Ga je začeo Jehova Osobno – Koji je bio Njegov Otac – i da Ga je rodila djevica; i da, prema tome, On nije bio začet i rođen također poput drugog čovjeka, da je odlazeći iz svijeta, On uskrsnuo sa cijelim Ljudskim (tijelom) i nije ostavio ništa iza sebe – time drugačije od svih drugih ljudi, koji ostavljaju u svijetu cijelo tijelo koje su tamo nosili sa sobom, i nikad ga ne uzimaju ponovno natrag. Da ga nitko ponovno ne uzima natrag, svi koji su tamo na nebu, su kompetentni/mjerodavni znati – budući su svi bili ljudi u svijetu. Otud oni percipiraju kako je Gospod bio u potpunosti drugačiji čovjek od ostalih ljudi, i po pitanju Njegovog Prvotnog (tj. Njegove suštine) i po pitanju Njegovog Konačnog (tj. po pitanju Njegovog Ljudskog Tijela). Bilo je rečeno, štoviše, kako su ljudi rođeni od njihovih otaca, kojima nalikuju s obzirom na osjećaje, i da je ova sličnost porijeklom iz duše oca; također, da cijelo tijelo nije ništa drugo nego organ života duše, i prema tome djeluje u jedinstvu sa njom: što je očigledno iz činjenice, da, štogod duša misli i želi, to tijelo istog trenutka sprovodi; otud, kakva je duša, takav je cijeli čovjek. Očigledno je, također, da misao i ljubav zrače iz lica, i time da je tijelo slika njegove duše. Otud je očigledno da Gospodnje Ljudsko (Tijelo) nije moglo postati drugo nego Božansko, na sliku Njegova Oca. Čuvši ove stvari, oni rekoše kako nisu znali drugačije nego da je On bio poput drugog čovjeka, rođen od čovjeka-oca, i da je isto tako umro, i da je nakon toga bio smatran od ljudi za Boga; ali da sada znaju kako Gospod, u svijetu, nije bio takav Čovjek, poput drugih. Bilo je nadalje rečeno, da Kršćani griješe po ovom pitanju, budući oni od Gospodnjeg Ljudskog (Tijela) prave ljudsko kao u čovjeka, i to nazivaju Njegovom Ljudskom Prirodom; i da oni onda ne razmišljaju o tome kako je Njega začelo Samo Božanstvo, niti o Njegovom uskrsnuću, time, ne u skladu sa onime što je upravo bilo rečeno – dok, pak, oni među sobom imaju Riječ (Božju) koja ih podučava o svim ovim stvarima; također, da svi Kršćani, to jest, svi u Evropi, znaju, iz Riječi, da je On bio začet od strane Jehove, i da je ponovno uskrsnuo sa cijelim tijelom kojeg je imao u svijetu.*
*U bilješkama na rubu pored ovog broja, na Latinskom, zapisana je sljedeća zabilješka: ‘Ja vjerujem kako je duša čovjeka iz supstancijalnog (izvora), ne život već primatelj života ali duša Gospoda je bila Sam Život koji svima daje život; tako da je razlika poput one između konačnog i beskonačnog, tako poput one između ljudskog i Božanskog.’
5245. Razgovarao sam sa Muslimanima u svezi uskrsnuća, govoreći, kako se u Krćanskom svijetu vjeruje da se uskrsnuće ne događa sve dok sve stvari ovog svijeta neće biti uništene, i da će se onda njihova tijela i duše ujediniti; također, da nekolicina – jedva jedan od tisuću – od učenih zna da čovjek živi nakon smrti – to jest, u ljudskom obliku. Na ove su se stvari oni jako čudili, govoreći, kako znaju da će živjeti nakon smrti i tada biti ljudi, budući su odbacili na stranu pokrov koji im je posluživao u svijetu, u toj gruboj sferi kojoj je grubo tijelo bilo prilagođeno. Oni su se čudili da Kršćani to ne znaju, kada je pak to od najveće važnosti.
5246. Mnogi su Muslimani postali Kršćani, priznavajući Gospoda (Isusa Krista) kao jedinog Boga, budući je Otac u Njemu i On u Ocu. Kada su zatim odvedeni do neba (ili ‘uvedeni u nebo’), najprije su vođeni do istoka i onda otud do sjevera; i tamo se uspinju sve više i više daleko do zapada, i onda su tamo na još uzvišenijem mjestu; ali, ipak (oni su) vođeni kružno, ili kružnim kursom, u skladu sa njihovom situacijom.
5247. Neki od njih su izgledalo je išli još dalje, neki su sišli do juga, neki da bi bili odnešeni drugdje; jer, iz tog su dijela, svi raspoređeni na mjesta koja su im određena.
5248. Muslimani su u prirodnom svjetlu (lumen) više od Kršćana, i također više od njih žude znati istine. Oni su razumjeli, primili i ispili, spremnije od Kršćana, činjenicu da sve stvari u nebu i na Zemlji sebe razlučuju/pretvaraju u istinu i dobro; da, kada se vjeruje u istinu da je to od vjere, a kada je dobro percipirano da je to od ljubavi; da su prema tome dvije sposobnosti dane čovjeku, naime, razumijevanje i volja; i da je istina koja je od vjere razumijevanje, a dobro koje je od ljubavi je volja; nadalje, da, kako bi čovjek mogao biti doista čovjek, istina i dobro moraju biti jedno, posljedično tome vjera i ljubav, i, općenito gledano, razumijevanje i volja. Učeni među Kršćanima čuju ove stvari: neki od njih također ispovijedaju samo vjeru (= kako se čovjek spasava vjerom jedino, tj. kako njegovom spasenju ni najmanje ne pridonose djela ljubavi koja on vrši u skladu sa uputama Gospodnjim = recimo Matej 22:36-40); a neki se pak samo drže dobrih djela. Prijašnji su bili Reformirani (u koje se ubrajaju i sve Evanđelističke Crkve), potonji su pripadali Katolicima. Ovi nisu mogli razumjeti ove stvari, dok su ih pak Muslimani sasvim jasno razumjeli. Oni su također jasno percipirali kako su oni koji su bili u dobru života u osjećaju za istinu (ili ‘da imaju osjećaj za istinu’), iz razloga što je dobro gladno za istinom, budući je istina, tako reći, hrana za dobro; i da, nakon toga, u slučaju tih istih ljudi, istina žudi za dobrom, budući istina onda prima svoj život od dobra, tako da se tamo pojavljuje međusobna/recipročna žudnja jednog za drugim; i da čovjeka koji je mudar i inteligentan, karakterizira ta žudnja. Oni su potvrdili/ustvrdili kako vrlo mnogo Kršćana polažu inteligenciju i mudrost u prepredenost/lukavstvo, dok je to u stvari njima (= mudrosti i inteligenciji) protivno, te je, stoga, ludost i budalaština.
[Nakon ovog odlomka se nalazi dijagram sa dugačkom zgradom sa krivudavim krovom i pet prozora sa strane. Čini se kako je riječ o prebivalištu, vidi Duhovni Dnevnik – 4832]
E.Swedenborg ‘Duhovni Dnevnik – 5240-5248′
