5. DUHOVNI SMISAO RIJEČI I NJEZIN PRIRODNI SMISAO
Nekoliko puta sam razgovarao sa duhovima koji nisu željeli znati ništa o duhovnom smislu Riječi, govoreći da je njezin prirodni smisao (= smisao slova) jedini smisao kojeg Riječ ima, i da je taj smisao svet pošto (ili ‘jednostavno zato što’) dolazi od Boga. Oni su konstatirali/tvrdili (= tome u potvrdu govorili) da, ako bi duhovni smisao bio prihvaćen (= ako bi se uspostavilo da Riječ uistinu u sebi ima duhovni i Božanski smisao, tj. da smisao slova ili literalni smisao nije sve što ima u Riječi!) da bi onda literalni smisao Riječi bio/postao bezvrijedan. Mnogi od njih su inzistirali na tome (= u toj točci), ali su na to dobili odgovor sa nebesa, kako Riječ bez duhovnog smisla ne bi bila Božanska. Ona je Božanska, i, u stvari živa, baš zbog toga što ima duhovni smisao kao svoju dušu, jer bez tog smisla bi prirodni/literalni smisao slova bio kao mrtav (usporedi sa 2 Korinćanima 3:6). Istinska/stvarna svetost Riječi se sastoji u tome što ona ima svoj duhovni smisao. Stoga se Riječ može usporediti s Božanskim Čovjekom, koji je Gospodin, u Kojem nije samo prirodno Božansko (= u Kojem Božansko ne postoji samo na prirodnom planu), već također i duhovno i božansko (celestial) Božansko (Divine; ili ‘već i Božansko na duhovnom i Božanskom planu). To je razlog zašto Gospodin sebe naziva ‘Riječ’. Štoviše, anđeli su rekli kako prava/istinska svetost Riječi počiva u njezinom prirodnom smislu/značenju, i da je taj smisao više svet od drugih, unutrašnjih značenja, pošto je omotač/prekrivač i spremnik ostalih (ili ‘pošto obuhvaća i sadržava ostale’), te je poput tijela koje je oživjela duša. Prema tome je Riječ u svom prirodnom ili literalnom smislu slova u svojoj punini a također i svojoj moći/snazi; i uz njezinu pomoć je čovjek povezan sa nebesima, koja bi da nema literalnog smisla bila odvojena od čovječanstva. Tko ne zna i tko ne priznaje da je Riječ u svojim dubinama (ili ‘u svom srcu’) duhovna? Ali gdje se taj duhovni smisao skriva, to je sve do sada (do E.Swedenborga) bilo u mraku/skriveno (= nije bilo otkriveno).
[2] Ali pošto su duhovi koji su branili samo literalni smisao (ili ‘koji su inzistirali samo na duhovnom smislu’) bili nevoljni (= odbijali) da ih se uvjeri ovim argumentima/dokazima, stoga su anđeli onda predstavili mnogobrojne stavke iz prirodnog smisla, koje nikad ne bi bilo moguće razumijeti bez duhovnog smisla. Na primjer, anđeli su uzeli stavke iz Proroka gdje se pojavljuju liste koje se sastoje od ničeg drugog osim imena, gdje su spomenute mnoge vrste životinja, poput lavova, medvjeda, bikova, teladi, pasa, vukova, sova, ochim (= noćnih ptica), zmajeva, a također planinâ i šumâ, pored mnogih drugih stvari koje ne bi značile ništa (ili ‘koje bi bile bez-značajne’) bez duhovnog smisla. Anđeli su također pitali koje bi moglo biti značenje crvenog zmaja sa sedam glava i sedam dijadema na njegovim glavama, i što znači to što on sa svojim repom povlači (i surva na zemlju) trećinu zvijezda nebeskih, a što da želi progutati bebu koju je žena trebala (ili ‘bila spremna’) poroditi, što označava žena kojoj su bila dana dva krila velikog orla da odleti u pustinju, gdje je zmaj izbacio vodu iz svojih usta za njom poput rijeke? Anđeli su dalje rekli da bez duhovnog smisla ne bi bilo znano koje je značenje zmajeve dvije zvijeri; jedne koja je izašla iz mora, koja naliči na leoparda, sa medvjeđim stopalima i ustima poput lavljih; i druge zvijeri koja je izašla iz zemlje, kao što opisuje Otkrovenje 12 i 13 poglavlje. Opet anđeli zapitaše, koje je tamo značenje Janjeta što otvara pečat na knjizi, konja koji izlaze, najprije bijelog, onda crvenog, onda crnog i na kraju blijedog, kako opisuje Otkrovenje u 6 poglavlju, kao i svih ostalih stvari u toj knjizi? Opet, u Zahariji, koje je značenje četiri roga i četiri kovača (Zaharija 1:18-21), svijećnjaka i dvije masline pored njega (4 poglavlje), (koje je značenje) četiri kočije koje izlaze između dvije planine, za koje su upregnuti konji, crveni, crni, bijeli i pjegavi/šareni (6 poglavlje)? Opet, koje je značenje ovna i jarca i njihovih rogova, kojima su se borili jedan protiv drugog, kako je opisano u Danijelu (8 poglavlje)? A što je sa četiri zvijeri koje izlaze iz mora u prethodnom poglavlju (7 poglavlje); da ne spominjemo ogroman broj sličnih stvari? Da bi te duhove još više uvjerili, anđeli su citirali ono što je Gospodin rekao svojim učenicima u Mateju (24 poglavlje) u svezi kraja vremena i Njegova ponovnog dolaska, što nitko ne može razumijeti bez duhovnog smisla.
[3] Da u svakoj pojedinoj stvari u Riječi postoji duhovni smisao anđeli su dalje potvrdili sa još nekim od Gospodinovih izreka, koje se ne mogu shvatiti osim ako ih se protumači duhovno (= uz pomoć duhovnog smisla), kao na primjer da nitko ne bi smio zvati svoga oca na zemlji ‘oče’, niti ikoga ‘učitelju’ ili ‘gospodaru’, pošto je jedan Otac njihov, i Učitelj i Gospodar (Matej 23:7-10); ili opet, da ne smiju suditi, da sami ne budu osuđeni (Matej 7:1, 2). Ili da muž i žena nisu dva već jedno tijelo (Matej 19:5, 6), iako oni nisu (ili ‘dok u stvari oni nisu nego’) jedno tijelo u prirodnom smislu. Niti je ikome zabranjeno suditi svog bližnjeg ili prijatelja u svezi njegova prirodnog života, jer to je zbog dobrobiti zajednice (= pošto je to od važnosti za zajednicu). Ali zabranjeno je suditi drugog u svezi njegovog duhovnog života, jer to nije poznato nikome doli Gospodinu. Opet, Gospodin isto tako nije nikome zabranio zvati oca ‘oče’, niti učitelja ‘učitelju’, niti gospodara ‘gospodaru’ u prirodnom smislu, već u duhovnom smislu. U tom smislu (= ili ‘gledano duhovnim očima’) postoji samo jedan Otac, Učitelj i Gospodar. A ovako je slučaj i sa svim ostalim stvarima u Riječi.
[4] Ovim argumentima su duhovi bili uvjereni (= ovo ih je uvjerilo) da je u prirodnom smislu Riječi sadržan duhovni smisao, ali da se svetost Riječi i dalje/ipak nalazi u njezinom prirodnom smislu/značenju, pošto su sva unutrašnja značenja (= svaki od dva unutrašnja smisla) u Riječi u potpunosti prisutni u njemu. Dodatno je bilo dokazano da literalni smisao također jasno izlaže sve što naučava put ka spasenju, i stoga sve u svezi toga kako čovjek treba živjeti i u što vjerovati. Također da svako učenje crkve u potpunosti treba biti izvedeno iz literalnog smisla Riječi, i/te dokazano putem njega; ne čisto/jedino sa duhovnim smislom, pošto taj smisao ne dozvoljava vezu sa nebom i kroz nebo sa Gospodinom, već se to mora dogoditi uz pomoć/putem literalnog smisla. Jer Gospodinov Božanski utjecaj/upliv koji dolazi kroz Riječ se proteže od prvih pa do posljednjih stvari (= od onog što je prvo pa sve do onog što je posljednje).
E.Swedenborg ‘De Verbo – 5’