19. ISTINE KOJE SE ZOVU ISTINE VJERE, I DOBRA KOJA SE NAZIVAJU DOBRA LJUBAVI, SE POVEĆAVAJU/UMNOŽAVAJU DO NEOPISIVE/NEIZRECIVE MJERE U UNUTARNJIM ZNAČENJIMA (RIJEČI), I STOGA NA NEBESIMA. KAKVO JE PRIRODNO ZNAČENJE BEZ DUHOVNOG I BOŽANSKOG ZNAČENJA, I OBRNUTO.
Razlog zbog kojeg se istine i dobra povećavaju/umnožavaju u unutarnjim značenjima Riječi je što su prirodne stvari efekti (koji dolaze od/proizlaze iz) duhovnih stvari, a duhovne stvari su efekti (koji dolaze od/proizlaze iz) Božanskih stvari, a jedan efekt je sastavljen od toliko puno oku nevidljivih uzročnih elemenata koji su toliko brojni da bi se mogli nabrajati zauvijek (ili ‘kojih je toliko puno da bi mogli reći kako ih ima bezbroj’). Efekt je relativno grub, i uzrok ulazi u svaki dio efekta, organizirajući ga kao svoju generalnu formu, u kojoj su određeni i individualni detalji (= sastavnice) u potpunosti izvan dometa/opsega očne vizije.
[2] Efekt se može usporediti sa stablom u punom rastu, čije su raskošne grane, lišće i plodovi vidljivi oku. To su sve efekti. Ali ako bi mogli promatrati niti (filaments) u unutrašnjosti jedne od njegovih grana, ili vlakna/žilice (fibres) u jednom od njegovih listova, ili individualne sastavnice njegova ploda/voća koje su inače nevidljive, i također isto tako nevidljive sastavnice sjemena – a svi oni/ovi sačinjavaju jedno stablo sa svim njegovim različitim karakteristikama – ako bi mogli istražiti/ispitati ove stvari, vidjeli bi kakve bezbrojne i neopisive tajne leže skrivene iza podučja/opsega vizije običnog oka. Jednom je ispred anđeoskog auditorija bio otvoren cvijet sve do njegovih unutarnjih i duhovnih sastavnica, i kad su anđeli to vidjeli rekoše da je to bilo kao da je u njemu sadržan cijeli rajski park (paradise), koji je sastavljen od neopisivih dijelova.
[3] Druga usporedba može biti (ili ‘efekt također možemo usporediti’) sa ljudskim tijelom sa svim njegovim oku vidljivim udovima/djelovima i organima, u kontrastu/usporedbi sa njegovom unutarnjom strukturom, gdje ima toliko puno organskih formi, koje su povezane (= se drže zajedno) i koje uz pomoć najčišćih tajni svih nauka čine jedinstvenu cjelinu, tako da bi mogli reći da su u njegovom spajanju prisutne (ili ‘bile dovedene’) tajne svih nauka, poput fizike, kemije, mehanike, geometrije, akustike, optike, tajne koje nikad u potpunosti ne mogu biti istražene, pošto ne mogu biti (u potpunosti) shvaćene. Takve su unutrašnje stvari u usporedbi sa vanjskim stvarima, ili duhovne stvari u usporedbi sa prirodnim stvarima, i božanske stvari u usporedbi sa duhovnim stvarima. Nešto prirodno je u sebi ništa drugo doli (= do jednostavno) vanjska forma, ono što se naziva efektom, duhovnih stvari; a nešto duhovno je vanjska forma, ono što se naziva efektom, božanskog. Sve duhovne stvari izviru (= imaju svoje početke) u božanskim stvarima a, prema tome, sve prirodne stvari izviru (= imaju svoje početke) u duhovnim stvarima. To razjašnjava (ili ‘iz ovog se jasno vidi’) kako moramo razumjeti izjavu da je istina forma dobra, a da dobro ima svoju kvalitetu/karakter u istinama; pošto dobro u njima posjeduje formu (= dobro od istine dobija/prima svoju formu), i u odsustvu forme prestaje postojati (ili ‘i bez forme nema karaktera’). Također razjašnjava kako treba shvatiti da istina izvire iz dobra kao iz svog živog/vitalnog uzroka, tako da ako istinama oduzmete dobro, to je kao da izvadite jezgru iz badema, gdje (= u tom slučaju) bi istinu mogli usporediti sa njegovom praznom ljuskom. Ili je to kao da uzmete meso od ploda/voća, ostavljajući jedino koru. Istina bez dobra se posljedično pretvara u nešto zamišljeno (= u jednu vrstu iluzije), što izvani gledano izgleda isto, ali je iznutra prazno. Isto tako je sa prirodnim stvarima ako su otklonjene duhovne stvari, i također sa duhovnim stvarima ako su otklonjene božanske stvari.
[4] Pošto duhovne stvari sadrže neopisive stvari koje nisu vidljive (ili ‘koje se ne pojavljuju’) u prirodnom svijetu, a božanske stvari bezbroj stvari (koje nisu vidljive/se ne pojavljuju u duhovnom svijetu), postaje očigledno kakva su značenja (= smisao) prirodne, duhovne i Božanske Riječi, naime, da se te Riječi ne mogu opisati jedna u odnosu na drugu (= ne mogu se usporediti jedna sa drugom). Jer jedna dolazi poslije druge, poput znanja, inteligencije i mudrosti. Ljudi na zemlji se stoga, pošto su na prirodnom svjetlu, od strane anđela nazivaju ‘oni-koji-posjeduju-znanje’ (knowledgeable), dok se anđeli Gospodinovog duhovnog kraljevstva nazivaju inteligentnima, a anđeli Gospodinovog božanskog kraljevstva se nazivaju mudrima.
[5] Riječ u svom literalnom smislu možemo usporediti sa drvetom, koje je u posjedu neoštećene/zdrave i razbujane kore (rind or bark) koja ga okružuje. A duhovni smisao se može usporediti sa prehranom tog drveta koja se sastoji od raznoraznih sokova i esencija, koje dijelom izviru iz tla, a dijelom su pak apsorbirane iz zraka ili etera/atmosfere uz pomoć sunčeve topline ili svjetla. Ako bi postojalo samo literalno značenje Riječi (= smisao slova), a ne istovremeno i duhovno i božansko značenje (= unutarnji duhovni i božanski smisao Riječi), to bi bilo kao stablo bez sokova, ili radije (= u stvari), kao sama kora bez drva unutra. Ali (Riječ) zajedno sa tim ostalim značenjima je poput stabla u svoj njegovom savršenstvu. U takvom stablu, također, svi sokovi prolaze od korijena uz pomoć kore [rind or cortex = opet koristi dvije riječi od koje obje u našem jeziku imaju samo jedan prijevod, naime, kora (drveta)]. Ako bi stoga ta kora bila oduzeta, drvo bi se osušilo. Takav bi bio duhovni smisao Riječi, lišen svog prirodnog smisla.
E.Swedenborg ‘De Verbo – 19’
