14. RIJEČ NA NEBESIMA

Riječ postoji na svim nebesima, gdje se čita baš kao i u svijetu, i propovijedi su bazirane na njoj (ili ‘i propovijeda se iz nje’). Jer Riječ je Božanska istina koja je izvor sve anđeoske inteligencije i mudrosti (= iz koje anđeli imaju svoju inteligenciju i mudrost). Zaista, bez Riječi nitko ne bi znao ništa o Gospodinu, o ljubavi i vjeri, iskupljenju, i o bilo kojoj drugoj tajni nebeske mudrosti. U stvari, bez Riječi ne bi bilo ni neba, baš kao što bez Riječi ne bi bilo ni crkve na svijetu, na taj način na svijetu ne bi bilo ni veze/sjedinjenja sa Gospodinom. Gore smo već demonstrirali da prirodna teologija nije moguća bez otkrovenja, a u Kršćanskom svijetu bez Riječi. Ako prirodna teologija nije moguća (= ne postoji) u svijetu, onda ona ne bi bila moguća (= ne postoji) ni nakon smrti, pošto priroda čovjekova religijskog vjerovanja u svijetu diktira/određuje njegovu prirodu nakon smrti, kada postane duh (= stanje čovjekova duha, religije što se tiče, tj. vjerovanja, je nakon smrti isto kakvo je bilo za života na svijetu). Cijelo nebo nije sačinjeno od klase anđela stvorenih prije svijeta ili u isto vrijeme kada i svijet, već od onih koji su bili ljudi na zemlji (ovdje moram dodati da se radi o ‘cijelom’ nebu koje je Swedenborgu bilo ukazano; iz Lorberovih otkrovenja doznajemo da na nebesima postoje i originalno stvoreni anđeli koji nisu uzimali tijelo na ovoj ili nekoj drugoj zemlji, tj. koji postoje prije početka/stvaranja svijeta), i koji su onda bili anđeli iznutra. Oni uz pomoć Riječi na nebu postignu (ili ‘uđu u’) duhovnu, što će reći, unutrašnju mudrost, pošto je Riječ tamo duhovna.

[2] Riječ u Gospodinovom duhovnom kraljevstvu nije ista kao i Riječ u svijetu. Riječ u svijetu je prirodna, dok je u duhovnom kraljevstvu duhovna. Razlika je poput razlike između prirodnog i duhovnog značenja u Riječi. Priroda duhovnog značenja je bila opširno demonstrirana (ili ‘ukazana mnogo puta’) u mojim Nebeskim Tajnama (Arcana Caelestia), gdje je cijeli sadržaj Knjige Postanka i Knjige Izlaska bio objašnjen/izložen u skladu sa tim značenjem/smislom. Razlika je takva da ni jedna jedina riječ nije ista (ili ‘da ni jedan jedini izražaj nije isti’). Umjesto stvari, Riječ u duhovnom smislu ima ideje/koncepte, isto tako, brojevi i povijesne činjenice su zamijenjene sa stvarima koje se tiču (= koje se odnose na stanje) crkve. Iznenađujuće je to da, kada ju (= duhovnu Riječ) anđeo čita, on nije svjestan da to nije ista Riječ koju je čitao dok je bio u svijetu. To je zbog toga što on više nema nikakvih prirodnih ideja, već umjesto njih duhovne ideje, a prirodno i duhovno su tako povezani/sjedinjeni sa korespondencijama da čine, tako reći, jedno. Kao rezultat toga, kada anđeo prijeđe iz prirodnog u duhovno (ili ‘kada dođe iz prirodnih u duhovne stvari’), njemu izgleda kao da je to isto (= njemu se duhovne stvari ne čine drugačijima). U stvari jedan anđeo ne zna (= nije svjestan) da je on pametniji nego je bio na svijetu, iako je njegova mudrost uistinu toliko superiornija/uzvišenija da je komparativno neopisiva. On nije u stanju prepoznati razliku, pošto u svom duhovnom stanju on ne zna ništa o svom prirodnom stanju, stanju u kojem je bio na svijetu; i on nije u stanju usporediti razlike između njih (= ta dva stanja), pošto se on ne može vratiti u svoje prijašnje stanje da bi ih usporedio.

[3] Riječ je, međutim, u Gospodinovom božanskom kraljevstvu nadaleko uzvišenija/superiornija i mudrija nego Riječ u Njegovom duhovnom kraljevstvu. Razlika među njima je iste vrste kao i ona koja razdvaja prirodnu Riječ od duhovne Riječi, kako je bilo rečeno (ili ‘kako je baš bilo opisano’). Jer ta Riječ u sebi sadrži najunutarniji smisao, koji se zove božanski, koji u svim svojim detaljima ne govori o ničem drugom osim o Gospodinu. U toj Riječi se umjesto ‘Jehove’ čita ‘Gospodin’, a Gospodin je imenovan i umjesto Abrahama, Izaka i Jakova; Gospodin je također imenovan i umjesto Davida, Mojsija, Ilije i ostalih proroka. Gospodinov specifični Božanski atribut kojeg svaki od ovih ljudi (pojedinačno) predstavlja je specificiran sa osebujnim znakovima ili oznakama. Umjesto imena dvanaest Izraelovih plemena, a također i imena Apostola, Riječ u božanskom kraljevstvu upućuje na neke Gospodinove aspekte s obzirom na crkvu; a tako je i sa svime ostalim u njoj. Iz ovoga mi je postalo jasno da cijelo Sveto Pismo u svom najunutarnijem smislu ne govori o ničem drugom osim o Gospodinu. Razlika koja razdvaja dvije Riječi, duhovnu i božansku (ili ‘razlika koja postoji između duhovne i božanske Riječi’), je poput one između misli, koje spadaju u područje intelekta, i osjećaja, iz područja volje. Jer anđeli božanskog kraljevstva su vođeni/motivirani ljubavlju prema Gospodinu i stoga osjećajem (ili ‘i stoga imaju osjećaj’) za dobro; anđeli duhovnog kraljevstva su vođeni vjerom u Gospodina i stoga sa percepcijom (ili ‘i stoga imaju percepciju’) istine.

[4] Druga razlika između božanske i duhovne Riječi je njihovo pismo. Pismo duhovne Riječi je sastavljeno od slova koja naliče štampanim riječima u našem svijetu; ali svako slovo ima/nosi značenje. Stoga, ako bi vidjeli to pismo, vi ne bi razumijeli ni jednu jedinu riječ. Jer jedno slovo se nastavlja iza drugog bez razmaka (=  u neprekinutim serijama), sa malim crticama i točkicama iznad i ispod. To je stil pisanja, pošto je u skladu sa duhovnim govorom, koji nema ništa zajedničko sa prirodnim govorom. Što su anđeli mudriji, to više vide unutarnjih tajni njihove Riječi koja je na taj način napisana, više od jednostavnih anđela. Tajne koje su tamo pohranjene su jasno vidljive očima mudrih, ali ne i očima jednostavnih. To je slično onome što se događa sa našom Riječju, ali u višem stupnju; i ovdje mudri, također, vide više nego jednostavni/prosti ljudi. Pismo božanske Riječi je međutim napravljeno od slova koja nisu poznata na svijetu. Ona su, zaista, abecedna slova, ali je svako od njih sastavljeno od iskrivljenih/zavijenih linija sa crticama/malim roščićima (serif = crtica kao na primjer ispod slova ę ) iznad i ispod, a tu su također i male oznake ili točkice u slovima, a također i iznad i ispod njih. Bilo mi je rečeno da su naj-stariji/drevniji ljudi na ovoj zemlji imali takvo pismo. Neki detalji se slažu sa Hebrejskim pismom, ali ne previše. Takvo pismo izražava osjećaje koji sačinjavaju ljubav; tako da sadržava više tajni nego oni sami (= anđeli) mogu izraziti. Sve tajne koje percipiraju u svojoj Riječi, a koje ne mogu izraziti, oni izražavaju uz pomoć reprezentacija. Mudrost koja je skrivena u ovoj Riječi prevazilazi mudrost koja je skrivena u duhovnoj Riječi tisuću i više puta.

[5] Da bi napravili (ili ‘sa ciljem da bi razumijeli’) razliku između tri Riječi, prirodne, duhovne i božanske, uzmimo kao primjer prva poglavlja u Knjizi Postanka, u kojima je sadržana priča o Adamu, njegovoj ženi i Edenskom Vrtu. U prirodnoj Riječi, Riječi koju imamo u ovom svijetu, ta poglavlja opisuju stvaranje svijeta, stvaranje prvog čovjeka, i njegova zemaljska zadovoljstva i užitke. Imena ljudi nakon njega sve do Poplave predstavljaju njegove potomke, a brojevi predstavljaju starosno doba tih potomaka. Međutim u duhovnoj Riječi, Riječi koju imaju anđeli duhovnog kraljevstva, te riječi ne predstavljaju isto (= nije to ono na što se misli = ne percipiraju se te stvari). Umjesto toga, prvo poglavlje opisuje reformaciju i regeneraciji ljudi u Naj-starijoj/drevnijoj Crkvi; što se također (= još) zove novo stvaranje. Edenski Vrt o kojem govori drugo poglavlje opisuje inteligenciju u ljudi te crkve; Adam i njegova Žena predstavljaju sâmu Crkvu, a njihovi potomci sve do Poplave opisuju promjene u stanju te crkve, sve do vremena njezinog svršetka (= kad je toj crkvi došao kraj), a sa Poplavom, konačno, njezino uništenje/njezina smrt. Ali u božanskoj Riječi, Riječi koju imaju anđeli Gospodinovog božanskog kraljevstva, prvo poglavlje opisuje proslavljivanje Gospodinovog Ljudskog; Edenski Vrt opisuje Njegovu Božansku mudrost. Pod Adamom osobno se razumije Gospodin u odnosu na sâmo Božanstvo a istovremeno u odnosu na Božansko Ljudsko. Njegova žena stoji za (= predstavlja) crkvu, koja se, pošto ima život od Gospodina, naziva Eva (od Hebrejske riječi za život). Adam kaže za nju da je ona bila njegova kost i njegovo tijelo, i da su oni bili kao jedno tijelo, pošto crkva dolazi od Gospodina, i postoji/živi iz Njega i sa Njime kao jedno. Imena Adamovih potomaka u toj Riječi opisuju sukcesivna stanja kakvima je Gospodin bio primljen od ljudi te crkve i povezan sa njima, sve dok više (na njihovoj strani) ništa nije bilo primano od Gospodina (= dok više nije bilo prihvaćanja) i kad prema tome više nije bilo veze/sjedinjenja.

[6] Kao rezultat toga, kada prva poglavlja naše Riječi čitaju pošteni ljudi, posebice dječaci i djevojčice, i kada osjećaju radost zbog stanja pri stvaranju svih stvari i zbog Edenskog vrta, onda su ta druga značenja otkrita/otvorena, i duhovni anđeli ih razumiju u skladu sa njihovom Riječi, a božanski anđeli u skladu sa njihovom, bez da su svjesni da ih osoba ili dijete čita. Ta značenja se otkrivaju/otvaraju prema njihovom rasporedu pošto korespondiraju, a korespondencije su ovakve (ili ‘a priroda korespodencija je takva’) od stvaranja. Ovo jasno ukazuje kakva je Riječ u svojim dubinama/iznutra, što će reći, ima tri smisla/značenja. Prvi, prirodni, je najizvanjskiji za ljude na zemlji; on se bavi ponajviše sa svjetovnim stvarima, a i tamo gdje se bavi sa Božanskim stvarima, one su i dalje opisane uz pomoć stvari koje svijet sadržava (= stvari koje se mogu pronaći u svijetu). Drugi, posredni smisao je duhovni, koji opisuje (= u kojem su opisane) stvari koje pripadaju crkvi. Treći, najunutarniji smisao je božanski, koji sadržava stvari koje pripadaju Gospodinu. Jer cijela priroda je kazalište koje reprezentira Gospodinovo kraljevstvo; a Gospodinovo Kraljevstvo, ili nebo i crkva, su kazalište koje reprezentira Gospodina Osobno. Štoviše, baš kao što je Gospodin proslavio (= učinio Božanskim) svoje Ljudsko, isto tako On regenerira/obnavlja čovjeka; a kako regenerira/obnavlja čovjeka, isto tako ga i stvara.

[7] Ove činjenice mogu dokazati kakva je Riječ u svojim dubinama. Prirodna Riječ kakvu ima Kršćanski dio svijeta sadrži u sebi i duhovnu i božansku Riječ. Jer duhovni smisao naše Riječi je Riječ na nebesima koja sačinjava Gospodinovo duhovno kraljevstvo; a božanski smisao naše Riječi, što je njezin najunutarniji smisao, je Riječ na nebesima koja sačinjava Gospodinovo božansko kraljevstvo. Naša Riječ stoga (= posljedično tome) sadržava i duhovnu i božansku Riječ; ali duhovna Riječ i božanska Riječ ne sadržavaju prirodnu Riječ. Riječ našeg svijeta je prema tome ona koja je naj-ispunjenija Božanskom mudrošću i posljedično tome (je ona) više sveta nego Riječ na nebesima.

E.Swedenborg ‘De Verbo – 14’