Emanuel Swedenborg
u onostranom
Od Isusa Krista, putem Unutrašnje Riječi,
primio Franz Schumi
1901, 18.-28. Srpanj, Graz. Povijest/priča o Emanuelu Swedenborgu, koju je Otac Isus dao Franz Schumi-ju, i u kojoj je opisano duhovno vladanje ovoga, za istinsko Kristovo učenje visokozaslužnog čovjeka u svijetu duhova, sve do njegovog svršetka kao velikaša i kneza među velikašima i knezovima Novog Jeruzalema.
Sadržaj
Swedenborgov duhovni napredak Obilježja unutarnje riječi Swedenborg iz gornjeg raja biva premješten u drugi pakao Ogrješenje o zapovijed ljubavi prema bližnjemu Siroti i nemoćni čini milosrđe svojom dobrom voljom Surova nemilosrdnost kažnjena najnižim paklom Dobra iskustva sa istinskim vrlinama ljubavi prema bližnjemu Tajanstveni novi brat zvan/po imenu ‘Ljubav’ Kako se nebeski Otac brižno stara o Svojoj djeci Muhamed je 1653 pristupio Kršćanstvu Ponovljeno čudo umnožavanja hrane i pića Swedenborg u bratu Ljubavi prepoznaje Oca Isusa Zasjeda zlih duhova Antikršćanski nalog iz Rima Izvješće o odvratnim pitanjima iz ispovjedaonice Činjenje dobra, bez prebacivanja za počinjenu nepravdu Rimo-katolički znači isto što i antikršćanski Porijeklo rimske kršćanske zajednice Rimo-katolički svećenici od strane svoje zajednice bivaju nazivani ‘slugama Satane’ Ne ubij. Nevremena su ratovi duhova Sredstvo za postizavanje sloge je ljubav prema bližnjemu Divna pra-žena Satana Moje i tvoje među nebeskom očevom djecom Marija kao svjedokinja ispunjenih proročanstava o Mesiji Pjesma o Vječnoj Ljubavi Čudo božanskog blagoslova Uzvišena pjesma Ljubavi Božje prema ljudima Velika/veličanstvena pjesma o Isusu Jehovi Božansko preobraženje Isusa Martin Luter, dođi gore! Orijentalni dokaz poniznosti Ocu Isusu Emanuel Swedenborg kao velikaš i knez u Novom Jeruzalemu
Swedenborgov duhovni napredak
(Swedenborg miljenik Boga. Njegove riječi su bile diktirane putem duhova ljubavi. Nakon smrti je došao u srednji raj među svoje poznanike i prijatelje. Razlika između Swedenborga i Očevih posrednika, njegova unutarnja riječ kao iznimna milost zbog njegove ljubavi prema božanskoj istini.)
Najveći je zadatak svakog pravog Kršćanina spoznati što je istina, a što laž. Dakle, pred nama imamo čovjeka koji je bio Moj ljubimac i koji je dugo stremio ka svjetlu istine, sve dok mu nije pošlo za rukom zaista to svjetlo i ugledati.
Emanuel Swedenborg je bio pobožna duša i kao takva je neprestano bio marljiv u molitvi Meni, Ocu Isusu: Da mu skroz rasvjetlim i objasnim biblijsko proturječje.
Kako kod Mene nitko tko čestita srca traga za istinom ne biva odbijen, tako isto niti on nije bio odbijen, već sam mu se Ja Sâm spustio i pojavio jedne večeri u Mom obliku Spasitelja, da Me odmah prepozna. Nakon toga sam mu putem visokih duhova iz Mog ljubavnog neba dao diktirati više djela, koja su vam poznata. Stoga se neću zadržavati oko zemaljskih prilika i činjenica njegovog vremena, nego samo opisati duhovni život, koji je prošao od njegova ulaska u duhovno carstvo pa sve do njegova svršetka/svršenosti (Vollendung).
I to zbog toga što nitko odmah ne dolazi u nebo, nakon što je napustio vremensko, nego mora proći sve stadije duhovnog života, koje ovdje na Zemlji još nije prošao.
Kako mu je život bio Meni predan i miran, tako je Emanuel Swedenborg i umro mirnom smrću.
Stigavši u duhovno carstvo, bio je primljen od velikog mnoštva dobrih duhova, koji su ga već dugo s čežnjom iščekivali. Stoga je njegov ulazak bio ispunjen mirom, pošto je susreo više svojih poznanika, koji su tu stigli još prije njega, kao i mnoge koji su se ovom događaju rado pridružili, kako bi se mogli porazgovoriti o raznoraznim prilikama u svijetu.
Dakle, doček je bio ispunjen ljubavlju i mirom i trajao je duže vremena, pošto je bilo dosta toga za razgovor, tako da se društvo skroz zanijelo oko događaja duhovnog ropstva na svijetu.
Napokon su se duhovi pribrali prisjetivši se da nije dobro toliko puno čavrljati o svjetskim stanjima, pošto je zadatak duhova različit od zadatka ljudi na Zemlji, štoviše, skroz je drugačiji, i zahtijeva ozbiljnost i rad, kako bi se duhovno napredovalo.
Tu se je i Swedenborg pribrao i počeo razmišljati o svojoj novoj okolini i o svojim novim duševnim stanjima. Njegov ulazak dogodio se u srednjem raju, jer do tu je već njegova duša bila sazrela, ali štošta ljudsko je još uvijek prianjalo uz njega, a što je ovdje imao ostaviti kako bi ušao u najviši raj.
Tako da je počeo zapitivati, da li još nismo u nebu i da li Me se može vidjeti. Na to su mu duhovi uzvratili kako to još nije nebo, nego raj ili ljetnja zemlja blaženih duša, koje međutim još nikada nisu vidjele Oca Isusa, iako su im viši duhovi o tome puno pričali.
Začudit će da se Swedenborgu nisam ukazao kada je stupio u duhovno carstvo, pošto je on za Mene ipak puno pisao i trpio. Isto bi se sadašnji posrednici mogli pitati zašto Ja Osobno nisam komunicirao sa Swedenborgom i Osobno mu diktirao, kao što to danas prakticiram sa posrednicima.
Swedenborg doduše jeste bio uzvišeni duh, ali i pored toga ne toliko uzvišen kao što su to današnji posrednici; osim toga imao je i svojih slabosti koje nije ozbiljno suzbijao, tako da sa njim nisam mogao direktvo komunicirati, nego sam posao prepustio Mojim anđelima.
Što se tiče unutarnjeg prosvjetljenja kod Swedenborga, to je bila iznimna milost, jer istinska unutarnja riječ biva dana tek u gornjem raju ili u donjem ili prvom nebu, kako se niži duhovi ne bi mogli poslužiti takvim posrednikom i time svijetu objaviti lažna učenja, jer srednji raj još nije u posjedu apsolutno čistog svjetla Božanskih istina. Tako da su Swedenborgu visoki duhovi bili dani kao zaštita i kao govornici, a jedan među njima kao sugestivni govornik duši Swedenborga, čime je dolazilo do unutarnjeg prosvjetljenja, gdje Swedenborg govori.
Obilježja unutarnje riječi
(Obilježja diktata Swedenborga i diktata Očevih posrednika. Jasnoća i razumljivost diktata kao dokaz unutarnjeg stanja posrednika. Unutarnja riječ je pod utjecajem razuma i razbora. Swedenborgova želja da dođe kod Oca Isusa i njegova molitva za to.)
Značajka diktata duhova je da oni nisu tako kratko i jasno izraženi kao što je to slučaj sa Mojim posrednicima. Ali i Moji posrednici se međusobno dosta razlikuju: Što je posrednik uzvišeniji, to su čišće i odlučnije i izraženi ti diktati, jer Ja tada uvijek mogu davati riječi koje su u skladu s duhovnim razvojem i napretkom (tog) posrednika. Što je posrednik smireniji i razvijeniji, to su mu diktati lakši i razumljiviji, jer se nalazi na većem nivou spoznaje Božanske Istine i jer pruža manje osobne suradnje i osobnih pogleda/mišljenja, čime je dakle diktat sami po sebi i čišći i manje faličan.
U slučaju česte pojave proturječja, radi se o posredniku koji još nije skroz duhovno čist i dovoljno razvijen, ali Ja ću već u pravo vrijeme odstraniti sve neispravno i time ga očistiti, kako se na to ne biste spoticali. Naravno da je također i školsko obrazovanje odgovorno za formulaciju rečenica (kod) nekih, jer unutarnja riječ sa razumom i razborom ranije dolazi u dodir, i to prije nego se u ustima pojavi izgovorena, pri čemu često pate čistoća i točnost izražaja.
Ovo sam trenutno smatrao bitno za pojasniti, kako biste shvatili djela Swedenborga kao i razliku u prosvjeti između Swedenborga i Lorbera, Mayerhofera i drugih.
Ali vratimo se sad Swedenborgu. Njegovi duhovni prijatelji objasnili su mu uređenje srednjeg raja, ali mu ono nije odgovaralo. On je želio vidjeti Mene, za Koga se tolike godine mučio, i zbog koga je na sebe morao uzeti pokoju neugodnost od strane svojih suvremenika. Stoga je bio tužan što Me nije mogao vidjeti.
Neko vrijeme promatrao je život i kretanje u (tom) srednjem raju, gdje se potkrade još pokoja zabluda/greška u pojmovima i postupcima. Tako da je došao do uvida kako ovdje nije baš sve u skladu sa učenjima koja je on bio napisao, i kako ona zahtijevaju uzvišenija i više duhovna stanja.
Zato se u molitvi okrenuo (k) Meni i usrdno Me zamolio: „O moj najdraži Oče Isuse, zaista Te ponizno molim, daj mi svjetlo iz Tvoje nebeske milostive sfere, da znam što mi je činiti kako bi došao do Tebe, moje jedine ljubavi! Jer vidi, dragi Oče, meni je dosadno bez Tebe, Kome važe sva moja razmišljanja i namjere. Stoga, moj jako voljeni Oče Isuse, spusti se ovamo, dođi mi i pojasni mi što trebam činiti kako bi najkraćim putem stigao do Tebe! Moja duša tuguje za tobom i želi k Tebi, a(li) ne može, jer ne zna pute koji tamo vode. Sigurno da je u meni nešto posebno pošto nemam pravo svjetlo, a opet sam sâm napisao toliko svjetlosnoga za obraćenje svijeta.
Dođi, dođi dragi Oče Isuse, i ne dozvoli da patim u ovom mom tužnom položaju, već mi pomozi naći svjetlo i put istine, jer voljan sam učiniti sve što ćeš mi Ti naložiti učiniti, samo da stignem do Tebe. Svjestan sam svojih slabosti i grešaka, stoga znam i da u meni ima i snage – kroz ljubav, koju gajim prema Tebi -, koja će iste i istrijebiti, pa ću živjeti skroz po Tvojim učenjima. Stoga Ti se obraćam, Vječna Ljubavi i Milosrdnosti, spusti Se ovamo i primi me u Tvoju ljubav i milost. Amen.“
Swedenborg iz gornjeg raja biva premješten u drugi pakao
(Swedenborg premješten u gornji raj. Ugodna i neugodna iskustva. Zahtjev za pomoć pri nošenju teškog debla i premještenje u drugi pakao radi oklijevanja.)
Kako je svršio ovu srdačnu molitvu, iznenada se našao u nekom drugom krasnom krajoliku, gdje je sve bilo puno plemenitije i više-duhovno, i ljubazni duhovi koji su se tu šetali su mu iskreno poželjeli dobrodošlicu. Zapanjeno je razgledao kako se ranija okolina tako naglo promijenila i kako su njegovi raniji prijatelji i poznanici bili nestali. Međutim, to mu se učinilo kao dobar znak za to da je njegova molitva na određeni način ipak bila uslišena, što je obećavalo najbolje, i pomislio je: Još će doći i dragi Spasitelj i ispuniti mi ono za čim mi srce žudi.
Stajao je on tako neko vrijeme i gledao na sve strane, ne bi li Me negdje mogao ugledati, međutim ništa se nije pokazivalo što bi moglo pridonijeti ispunjenju njegove želje. Nakon dugog čekanja obratio se grupi veselih prolaznika pitajući ih gdje se on u stvari nalazi, pošto nikoga ne poznaje.
Ispričao im je tko je on u životu bio, što je pisao i kako je došao u carstvo duhova, prispjevši u srednji raj među svoje prijatelje i poznanike sličnih shvatanja, ali kako tamo nije mogao naći svoje unutarnje zadovoljstvo i kako je stoga našao utočište u molitvi, i kako je nakon svršetka molitve bio premješten u ovaj divni kraj.
Njegov izvještaj obradovao je ove blažene duhove koji su mu rekli: ‘Ovo je gornji raj, predgrađe neba, i dogodit će se da se i tebi pokaže dragi Spasitelj Isus, ako imaš tako veliku potrebu za Njim. Jer, u gornjem raju s vremena na vrijeme se dogodi da dragi Spasitelj Osobno dođe među one koji jako čeznu za Njim.’
Nakon toga su se udaljili, i Swedenborg se opet našao sâm u predivnom kraju, koji je on sa divljenjem promatrao. Međutim, nije mogao dugo ostati miran, nego ga je ljubav prema Meni pokrenula da šeta uz srebrnasto-bistri potok, koji je bio prepun plemenitih riba, i da promatra lijepo rastinje, cvijeće i voće kojeg je na drveću i na grmlju bilo u velikom obilju i da se raduje miomirisima koji su do njega dospijevali.
Najzad je došao do jednog zakrivljenja potoka, koje se činilo kao da vodi u neku drugu zemlju. Postavši radoznao u svezi toga kakva bi to zemlja mogla biti, ušao je unutra u promijenjeni krajolik, koji međutim nije bio tako lijep kao ovaj raniji, pošto se njegova ljubav prema Meni snažno okrenula divljenju prirodi, čime se ljupkost duhovonog Bića u njemu smanjila. To je za njega bilo neugodno iznenađenje i poželio je vratiti se. Ali! Lijepi predjeli, za koje je vjerovao da su mu za leđima, bili su nestali, i put nazad nije izgledao ništa bolje od puta prema naprijed. Zbunilo ga je odakle i zašto je došlo do ove iznenadne promjene.
Opet je bio tužan i nije znao što bi činio, pošto je krajolik bio puno neugledniji nego je to bilo u srednjem raju, a i osjećao se usamljen i napušten. Ali tad mu je došla misao: Dragog Oca Isusa si skroz zaboravio od silnog promatranja i divljenja prekrasnom krajoliku i nisi Mu čak ni iskazao hvalu ni slavu za to što te je premjestio u gornju sferu raja. Tužno je uzdahnuo i suze pokajanja zbog njegovog nerazmišljanja i zaboravnosti su mu se pojavile u očima, i duboko potrešen pao je na koljena molivši za oprost svog grijeha, koji je ranije počinio.
Tada iznenada vidje kako mu uz potok prilazi neki čovjek nosivši na ramenu teški balvan. Kada je neznanac prišao bliže, Swedenborg vidje da je ovaj skroz okupan znojem zbog težine brvna koje je nosio. Kada mu je prišao skroz blizu, čovjek ga upita da li bi mu on pomogao nositi teški balvan, jer ga nosi već dugo i iz daleka.
Swedenborg je pogledao nosača, balvan i svoje vlastito, fino crno odijelo, i nije znao što bi mu odgovorio, pobojavši se da bi si mogao uprljati i poderati odijelo.
Tu ga nosač tužno pogleda i reče: ‘Brate mili, imaš li ti više ljubavi prema tvome fraku nego prema meni, koji sam umoran i gotovo klonuo, a ipak moram odnijeti teško deblo kud mi je određeno?’
Tu se Swedenborg smiluje i reče: ‘Znaš što, pomoći ću ti, ali čekaj da skinem odijelo, kako se ne bi uprljalo ili poderalo.’
Na to mu nosač odvrati: ‘Što ti koristi tvoje salonsko odijelo u ovoj pustinji bez života i radosti? Bilo ti odijelo poderano ili čitavo, tko te gleda, pošto smo sami u ovom tužnom kraju? Ne razmišljaj puno, već uzmi pola tereta na svoje rame, i pomozi mi da balvan odnesemo tamo gore da napravimo prijelaz preko dubokog potoka, kako bi prešli na drugu stranu i vidjeli nije li sa druge strane ljepši predio, gdje bi mogli biti zadovoljniji sa svojom sudbinom.’
Na ove riječi je Swedenborg htio priskočiti i pomoći nositi teško brvno, ali njegov frak ga je spriječavao i oklijevao je na rame uzeti prljavo i kvrgavo deblo. Odjednom se oko njega zatamnilo, i oko njega se pojavila neobična družina, dok su nosač i deblo nestali.
Doduše još je nosio crni frak, ali što mu je on značio u ovoj prostoj i odvratnoj družini, koja se ponašala zaista neotesano, i koja je se među sobom nelijepo razgovarala, kao u nekoj običnoj ‘rakijani’ (= kavani).
Swedenborg je stajao kao gromom pogođen i nije si znao objasniti čudnovate promjene lijepih krajolika u sve tužnije. Posebno odvratnim mu se činio razgovor njegovog novog društva, koje mu se činilo zaista pakleno. Tužno je stajao i u pomrčini promatrao svoju okolinu, koja je bila pusta, neplodna, ružna, pa čak i neprijatna/strašna, kao i njeni žitelji.
Ogrješenje o zapovijedi ljubavi prema bližnjemu
(Podrugljivo informiranje paklenih duhova o nepravdi zbog nemilosrdnosti. Swedenborg spoznaje svoj grijeh. Pakleni vrag sa nebeskim salonskim odijelom. Paklena konverzacija/zabava. Premještanje na pustinjski put. Susret sa odrpanim čovjekom.)
Prišlo mu je par novoprispjelih gostiju i stalo ga zagledati od glave do pete, te su ga upitali: „Tko si ti i odakle dolaziš pa da si zastranio kod nas u pakao među vragove? Jer ti izgledaš kao da si bio bolji čovjek, to nam nedvosmisleno govori tvoje lijepo odijelo. Što si ti to skrivio da te je zla sudbina bacila u pakao? Vjerojatno si bio okrutan/ravnodušan kao i mi, pa te je tako i snašla ista sudbina kao i nas koji smo već na Zemlji među ljudima bili vragovi, čime smo odmah nakon smrti stigli ovamo sa svojim prljavom i poderanom odjećom. Ali ti izgleda kao da si tek ovdje zgriješio, jer tvoje odijelo ukazuje na boljeg čovjeka nego smo to mi. Reci nam što si zgriješio pa da si sa nebeskim odijelom došao u pakao?! Ovaj govor njegovog novog okruženja mu je kao grom prodro u tužno srce i on je u sebi pomislio: Dakle oni na mome odijelu prepoznaju da sam ovdje zgriješio iz ravnodušnosti i stoga došao u pakao. A ja, alatka Gospodova, koji sam toliko puno lijepoga napisao, nisam znao to što su pakleni duhovi odmah na meni prepoznali! O jao si ga meni, sad znam kako i zašto sam zgriješio. Zaokupljenost ljepotama prirode i okrutnost prema sirotom čovjeku, koji se toliko mučio nošenjem svog tereta, krive su za moje tužno stanje u ovoj strašnoj paklenoj okolini i družini.
Swedenborg se osvrnio za svojim strašnim gostima, koliko je pri pomrčini mogao vidjeti, i bio je vidno uzrujan što je iznenada postao duhom pakla. Posebno je bio ogorčen potajnom zlobom svojih novih gostiju, koji su se podrugljivo smijali i sa omalovažavanjem zbijali šale o paklenom vragu u nebeskom salon-odijelu.
Pognut i klonuo od tuge stajao je i šutio na sve što je čuo, jer osjećao je da ovo stanje odgovara njegovoj počinjenoj okrutnosti, i stoga su i podrugljivost i omalovažavanje bili zasluženi.
Bez da je išta odgovarao, okrenuo se od društva i udaljio se od njega na jedno usamljeno mjesto, gdje je mogao biti sam. Tu se sjeo i razmišljao o događajima koje je do tada doživio u carstvu duhova, i o tome kako bi mogao izaći iz pakla, u koji je dospio uslijed svoje ravnodušnosti.
Sad bi rado nosio teški trupac, ali gdje je taj predio, gdje je nestao nosač, da mu on sada pomogne? Te misli komešale su se u njegovoj unutrašnjosti, a on nije nalazio odgovore na svoja pitanja, nije nalazio mogućnost za ispravak počinjene ravnodušnosti u njegovom paklenom stanju i stoga je bio vrlo utučen zbog svoje tužne sudbine, koja ga je snašla kao posljedica njegovog nedostatka bratske ljubavi. Sjedio je tako zadubljen u snene dubine svojih misli, koje mu nisu znale otkriti rješenje njegove situacije.
Odjednom mu je došla jedna lucidna misao koja ga je istrgnula iz njegove zadubljenosti. Kako bi bilo kad bi pao na koljena i pokajao se, i molio za oprost svojih grijeha nedostatka bratske ljubavi prema bližnjemu?! Držao je ovu misao i razmišljao kako to izvesti kako bi dospio do cilja svoje želje. Ali što više je o tome razmišljao, to teže mu se činilo ovo poniženje, kojem se htio izložiti, kako bi opet došao do milosti kod svog spasitelja Isusa. Jer sad je znao da bi kušnje, koje od sada susreće, mogle biti veće i teže, i to je zahtjevalo promišljanje i ispitivanje duhovne snage, koja bi za to bila potrebna, kako bi svaki neugodni zahtjev mogao biti primljen sa mirom i ljubavlju.
Iznenada je začuo veliku larmu i glasove koji su vikali: „Gdje je novi gost, moramo ga uvesti u naše društvo i inicirati u naš život, kako mu među nama ne bi bilo dosadno.“
Sumnjive prilike su mu se približavale i govorile su: „Ovdje negdje mora biti, jer tu se povukao.“
Samo što je to bilo izgovoreno, već su stajali pred njim i pitali ga zašto sjedi tako usamljen i tužan. Bez da je išta na to odgovorio, on je ustao i htio se udaljiti od njih. Ali divlji pajdaši su ga slijedili i nisu se dali odbiti, već su navaljivali na njega kako bi išao s njima da se porazgovaraju. Htjeli su se kartati, kako im ne bi bilo dosadno.
Zapadajući skroz u strah od nametljivih pajdaša, doslovno je u srcu jauknuo za Mnom, kako bi ga Ja spasio od ove paklene družine koja ga je progonila.
Odjednom je stajao sam na usamljenom putu bez da je vidio ljude, drveće niti išta drugo. Bio je to pravi pustinjski put. Tu se sabrao i zakleo se da je voljan činiti samo što Ja želim, samo da ga ponovo primim u milost i da mu zapovijedim Moju želju, koju bi on ako je ikako moguće ispunio, i molio je skrušena srca, ali samo za oprost njegova grijeha okrutnosti.
Duže vrijeme sam ga pustio da tako tamo stoji i razmišlja kamo upraviti svoje korake, kako bi izašao iz ove pustinje. Ali rješenja nije bilo na pomolu. Slabo je vidio, jer je još uvijek bio u paklenom mraku drugog stupnja i nigdje nije primjećivao ništa živo.
Nakon što je dugo vremena tako mozgao gdje bi i što bi, u daljini je ugledao nešto tamno kako se miče, što se uskoro ispostavilo kao ljudska figura. Ali kakva? Skroz odrpani čovjek, koji nije mogao prekriti golotinju svoga tijela, tako da je kao divljak, više gol nego obučen, stajao pred Swedenborgom. Prestravljen, Swedenborg je uzmakao par koraka, i htio mu je izmaći. Ali ovaj polugoli je išao za njim i molio ga za hranu, i pošto je bio tako lijepo obučen, da mu od svoga odijela dâ toliko da si može pokriti golotinju donjeg dijela tijela.
Siroti i nemoćni čini milosrđe svojom dobrom voljom
(Swedenborg siromahu daje salonsko odijelo i u paklu prosi za obojicu. Milostinja pružena u paklu. Razgovor između Swedenborga i siromaha te vrijednost (važnost) ponizne molitve pred Bogom. Uslišenje molitve. Swedenborg opet u srednjem raju među svojim poznanicima i prijateljima.)
Tu Swedenborg postaje svjestan toga da pred sobom ima ‘oskudnika’, prema kojem se ne smije odnositi tako neljubazno kao prema prvome, te je stao i rekao: “Brate mili, za jelo ti ne mogu dati ništa, pošto sam i sâm već prilično gladan i nemam ništa za staviti u usta, ali mogu pokriti tvoju golotinju. Stoga uzmi moj dugi kaput, obuci ga i pođi sa mnom! Možda negdje nađemo štogod za pojesti i možda naiđemo na ljude.”
Sirotan nije čekao da mu se to dvaput kaže, uzeo je ponuđeni mu kaput i obukao ga, zahvaljujući se srdačno darodavcu za ovo neočekivano dobročinstvo. I Swedenborg je bio istinski sretan da se je riješio kaputa koji ga je doveo u pakao.
Pa su obojica krenuli da iskušaju svoju sreću, hodajući neravnim pustinjskim putem u potrazi za ljudima i hranom. Nakon dugog tumaranja, pošto se put na kraju skroz izgubio, ugledali su male kućice na jednoj uzvišici koja se nalazila u toj pustinji.
Tu je Swedenborg rekao: “Brate, obojica smo umorni i gladni, hajde idemo pogledati kakvi ljudi tamo stanuju, ne bi li namakli što hrane, koja bi nam ublažila već dosta jaku glad. Ti ostani napolju, a ja ću ući unutra i pogledati šta mogu učiniti za nas.”
Tako je Swedenborg ušao u prvu kućicu, dok se njegov pratilac napolju sjeo iščekujući uspjeh. Kad je Swedenborg ušao u kuću, unutra je našao dvoje ljudi, čovjeka i ženu, koji jedva da su bili u išta boljem stanju od njegovog pratitelja; međutim nije izgubio hrabrost i upitao ih je ne bi li njemu i njegovom pratitelju mogli poslužiti štogod hrane, pošto su obojica vrlo umorni i gladni.
Na što mu je čovjek odgovorio: “Dragi prijatelju, da ste ti i tvoj pratitelj dobri ljudi, ne biste dospjeli u pustinju, kao što smo i ja i moja žena na zemlji tjerali brigu na veselje, ne štedeći na ničemu, a sirote i gladne smatrali za stoku i parazite koji trebaju krepati ako nemaju ništa, čime onda glad i bijeda prestaju. Tako smo ti mi vidiš živjeli, razmišljali i ophodili se, i ovo je skroz pravedna nagrada za našu nemilosrdnost. Mi sami nemamo ništa za jesti tako da niti tebi ni tvome pratitelju nemamo što za dati. Idi dalje svojim putem, ovdje nema ništa, jer mi ni sami ništa nemamo. “
Ovo kratko i osorno odbijanje je Swedenborga presjeklo poput noža. Izašao je iz kućice i iz njegove se unutrašnjosti oteo duboki uzdah radi ovog, kako je mislio, dosta nepravednog odbijanja. Htio je zakoračiti i u druge kuće, ali mu je pogled izvana obećavao istu bijedu i ista paklena stanja.
Tako da je otišao natrag do svog pratitelja i ispričao mu rezultat njegovog nastojanja. A ovaj mu reče: “Prijatelju, ovdje u paklu se uzalud trudiš tražiti darežljivost i kruh; pošto ovdje ne stanuju ljudi, nego vragovi, a oni ne znaju za ljubav i milosrđe. Al’ kaži mi, kako si došao do tako finog odijela? Ono pokazuje da nisi stanovnik pakla, nego se čini kao da si u njega slučajno dospio. Jesi li zalutao ili tražiš neke druge ciljeve ovdje među vragovima?”
Pri tim riječima, Swedenborg se u svojoj unutrašnjosti razbudi i reče: “Da prijatelju, zalutao sam putem djela nemilosrđa koje sam počinio dok mi je bilo dobro u raju. Ono je zaslužno za to što sam u salonskom odijelu u ovom paklu, stoga ti rado dajem kaput, jer on je kriv za to što sam ovdje, pošto iz straha da ću kaput zaprljati ili poderati, nisam pomogao jednom siromahu nositi teško deblo.”
“Tako dakle, dragi prijatelju, nemilosrdnošću si dospio u pakao, a sad si opet na meni učinio djelo milosrđa, pa bi tvoja krivica bila donekle izravnana, jer ti si molio i za hranu za mene, a to je opet samilost: željeti činiti dobro, a ne moći. Ne znaš li da pred Bogom dobra volja, koju čovjek pokreće iz ljubavi prema bližnjemu, važi isto toliko kao i učinjeno djelo, ako ga čovjek iz vlastite nemoći ne može sprovesti u djelo!?”
“Da, znam to, brate, ali što mi to koristi ovdje u paklu? Ta opet si ne mogu pomoći, jer previše sam nisko pao i ne znam što bi trebao učiniti da okajem počinjenu nepravdu i dođem u bolje stanje, kako bih dalje mogao raditi na sebi.”
Na to se digne njegov pratitelj i reče: “Prijatelju, znaš li ti da molitva pravednika puno vrijedi!? Jesi li zaboravio moliti i poniziti se pred tvojim Bogom i Ocem?”
Swedenborg je stajao posramljen pred svojim pratiteljem, koji mu je istinu tako neuglađeno skresao u lice, da je čak imao osjećaj novog prijestupa pošto nije ponizno molio za oprost i radi obnove prišao Ocu Isusu.
Stoga je prijatelju odgovorio istinu: “Brate, imaš pravo, zaboravih glavnu stvar, poniziti se i moliti za oprost svojh grijeha. Sad ću to bez odlaganja i učiniti, pa me ostavi da se saberem, kako bi to što bolje napravio.”
“Dobro, dobro, dragi prijatelju, čini ono što misliš da valja, za to vrijeme ja ću se malo udaljiti, kako te ne bih smetao. Dakle učini što si dužan činiti, pa će se pokazati da li je moj savjet bio dobar.”
Na to se prijatelj udaljio, i Swedenborg je opet stajao sam, zadubljen u misli kako to najbolje učiniti.
Pa se baci na zemlju (kao nekada Ilija, kada je molio za kišu nakon suše koja je trajala tri i pol godine) i poče za oprost i obnovu (ponovni ulazak u) Moje milosti tako usrdno moliti, da bi se i najtvrđe srce moralo smekšati.
Kad ja svršio dugu molitvu, njegov pratitelj je ponovo stajao pred njim i rekao mu: “Dragi prijatelju, dođi sa mnom, jer čini se da je tvoja molitva uslišena, pošto sam u međuvremenu otkrio jedan divan predio i pravo dobre ljude, koji su me ljubazno prihvatili, i kad sam im predočio moju i tvoju sudbinu i to da se ti stvarno lijepo moliš i Boga pitaš za oprost tvojih grijeha, naložili su mi da dođem po tebe i da te dovedem. Tako da me evo po tebe, pa pođi sa mnom kod tih dobrih ljudi.”
Jako obradovan ovom viješću, ustao se je i pošao sa svojim pratiteljem u spomenuti divni predio. Stigavši tamo, radoznalo se obazirao na sve strane, jer predio mu se činio poznatim, kao da ga je već prije vidio.
Dok se još radoznao razgledao, poznati mu glas doviknu: “Brate Swedenborg, evo tebe opet! Gdje si bio cijelo vrijeme, mislili smo da si otišao u izviđanje našeg kraja, kad si nam odjednom nestao. Sad si evo opet među nama, i to me raduje, pa ću odmah javiti da si se vratio a i sa sobom doveo jednog prijatelja.”
Na to se taj prijatelj udaljio i Swedenborg je shvatio da se opet nalazio kod svojih prijatelja u središnjem raju. Za par minuta njegovi prijatelji i braća pritekli su iz svih kuća i najsrdačnije mu poželjeli dobrodošlicu radujući se što im se ponovo vratio. Ali isto tako su primjetili da je bio bez kaputa a da je njega sad na sebi imao njegov pratilac. Tako da su odmah počeli zapitkivati gdje je bio i šta mu se sve dogodilo, i gdje je pronašao novog prijatelja, kojemu je prepustio svoj kaput.
Surova nemilosrdnost kažnjena najnižim paklom
(Swedenborg im je ispričao o svojim doživljajima i o novom bratu. Prijatelji su ga ponovo obukli te obojicu poslužili. Siromah im je savjetovao da čine djela ljubavi prema bližnjemu. Oni su krenili tražiti braću u nevolji i naišli na zle pljačkaše koji su ih htjeli opljačkati i skinuti, nakon čega se zemlja rastvorila i progutala pljačkaše.)
Tu je on iskreno ispovjedio svoje doživljaje, što mu se sve događalo dok mu njegov novi pratitelj i brat iz pakla nije pomogao time što mu je ukazao novi put poniznosti/krotkosti, čime se je iz pakla ponovo vratio u srednji raj. Prijatelji su ga puni radoznalosti slušali i promatrali dobroga prijatelja koji ga je izbavio i vratio im ga iz takve jedne žalosne i nezgodne pozicije drugog pakla, pakla koji izgleda tako jadno i koji je skroz lišen ljubavi. Kad su čuli da je novi dobri prijatelj samo uz pomoć Swedenborgova kaputa pokrivao svoju golotinju, ponudili su mu obući ga, a da Swedenborgu vrate njegov kaput.
“Dobro,” rekao je novi brat, “uradite to, bit ću vam zahvalan pa možda i vama pronađem još nešto ljepše nego što je ovdje, pošto uvijek putujem naokolo i tražim zle i dobre ljude i poučavam ih, ako se ne snalaze, tome šta im je za činiti.”
Tu su braća odmah donijela novo odijelo kao i jelo i piće za obojicu, i vrlo su se obradovali tome što mogu učiniti nešto za nekoga tko je u nevolji. I tako su se Swedenborg i njegov pratilac do mile volje okrijepili dobrom hranom koju su dobili od svoje subraće i za to su se zahvaljivali Bogu i svojim donatorima.
Tad je novi brat rekao: “Draga braćo i prijatelji, u vašem okrugu poznajem mnoge lijepe i loše krajeve, i bilo bi poželjno sirotim stanovnicima ponekih od tih krajeva priskočiti u pomoć i počastiti ih i učiniti im dobro vašim izobiljem. Jer u duhovnome možete napredovati jedino djelima ljubavi prema bližnjemu. Ako to želite postići. Ako to želite brzo postići, radi ću vas odvesti u takve predjele gdje žive siromašni ljudi kojima je jako potrebna pomoć. Ali od njih ne očekujte zahvalnost, nego činite dobro dobra radi, iz ljubavi prema Bogu, vašem Ocu u Isusu.
Vama je od koristi ako me slijedite, jer ja dobro znam da Bog dobročinitelje uvijek dobro nagrađuje, kao što je dragi brat Swedenborg na sebi živo iskusio kako čovjek putem djela ljubavi prema bližnjemu i poniznosti, iz pakla prelazi u raj, tako da i vi možete iskušati svoju sreću. Štetiti vam to nikako ne može, nego samo koristiti, ako iz ljubavi prema Bogu želite prakticirati djela ljubavi prema bližnjemu.”
S tom ponudom su svi bili zadovoljni i spremali su se na put u predjele u koje ih je novi brat namjeravao povesti. Sa sobom su ponijeli puno živežnih namirnica kako bi mogli činiti dobro, i tako su krenili na put, bez da su pitali kuda, nego se samo nadajući da će sresti braću koja su u nevolji i koja će stoga ponuđeno sa zahvalnošću prihvatiti.
Tako se je društvo skupa sa Swedenborgom, koji je isto tako dobio namirnice za nositi, zaputilo na put. Nije dugo potrajalo dok se krajolik kojim su prolazili nije počeo mračiti, pa su pomislili kako tu mora da žive vrlo siroti ljudi i time će njihova potraga radi činjenja dobra biti lako ispunjena. Ali put je postajao sve lošiji, krajolik sve goletniji i mračniji i još uvijek nije bilo ni traga ljudima.
Iznenada se pojavio priličan broj mršavih, ružnih figura koje su počele galamiti na Swedenborgovo društvo, pitajući što ovi traže i kuda idu. Ovi su im dobrodušno odgovorili radi čega su tu bili i upitali su ih da li im je potrebna pomoć.
“O da!” rekoše ovi ljudi i počeše se na to podmuklo smijati pa dodaše: “Ovdje nas je puno gladnih, pođite s nama i pokazat ćemo vam put do našeg mjesta.”
Ne sluteći ništa loše, društvo je pošlo za ovim ljudima te su ubrzo stigli do neuglednog i prljavog mjesta.
Kad su tu stigli, ljudi su počeli pljeskati dlanovima, i iz kuća su počeli izlaziti ružni i prljavi, u dronjke zavijeni likovi, koji su pitali: “A di ste uhvatili ovo fino društvance?! Isplatiti će se pregledati njihov prtljag. ‘Vamo s tim; što imate u vašim vrećama, kuda to nosite?”
Društvo im je odgovorilo: “Sirotim ljudima kojima je to potrebno, koji su u nevolji.”
“Dobro, to smo mi, a sad to dajte ovamo milom, inače ćemo vam to uzeti silom.”
“Pa što silom, ako vam to želimo dati iz ljubavi i milosrđa?”
“Ma u redu je, mi ne znamo za ljubav i milosrđe, mi smo pljačkaši i kao takvi nismo naviknuti na milostinju, nego živimo od obilja drugih ljudi”
Od ovakve izjave društvo je bilo iznenađeno i reklo je: “U lijep smo kraj došli, u kojem se ponuđeno ne prihvata, nego otima. Što nam je sad za činiti, što kažeš ti, koji si nas doveo u ovaj lopovski brlog?”
Međutim taj je bio tih i nije ništa govorio, nego je spustio svoju vreću i predao je: “Evo vam moja vreća, uzmite je i to što je u njoj pojedite u čast našem dobrom Bogu-ocu Isusu, koji vam to šalje, kako bi malo ublažili vašu glad.”
Na to je uslijedio glasan smijeh, a jedan među njima je rekao: “Ovo mora da je neki dobri crkvenjak, čim on tako blago daje svu svoju imovinu. A vi drugi ne gledajte tako u čudu, nego ovamo s tim što ste nam donijeli; isto tako skidajte ta vaša lijepa odijela, pošto nije u redu da mi budemo tako goli u prisustvu tako jednog finog društva kakvo ste vi.”
Na to je društvo širom otvorenih očiju u nevjerici gledalo razbojnike i reklo: “Ali dragi prijatelji, nije li dovoljno da vam damo za jesti i piti? Zašto nam pored toga želite pokrasti odjeću koju imamo na sebi? Nismo mi vaši zarobljenici, nego dobrovoljni dobročinitelji.”
“Uh što ste pametni s vašim dobročinstvom; nismo mi nikakvi siroti prosjaci, nego pljačkaši, i ne prosimo niti primamo milostinju, nego otimamo kad nam se ne da ono što tražimo.”
Na to je novi brat, koji je društvo naveo na pljačkaše, istupio i upitao da li zaista postupaju tako nemilosrdno prema svojim dobročiniteljima otimajući im odijeću. Ovo pitanje razbojnicima je bilo previše i drsko su zatražili: “Skidajte i dajte ovamo vašu odjeću, kako bi mi pokrili svoju golotinju!”
Kad je društvo ovo začulo, postalo je skroz očajno i počelo je razbojnike moliti da im se smiluju i da ih puste da idu kući, za što bi im bili zahvalni pa bi im donijeli još više hrane, samo da im ne kradu odijeću. Ali razbojnici su ih samo ismijali i krenuli su ih skidati na silu.
Na to je istupio novi brat i rekao: “Prijatelji, ne činite ono što ne bi željeli da mi vama činimo!”
Na ovo je uslijedio pakleni smijeh, i razbojnici su nastavili nasilno i grubo skidati društvo. U tom trenutku zemlja se raspukla i čitva ta razbojnička banda sručila se u mračni ponor, koji se nad njihovim glavama nakon toga zatvorio.
Društvo je taj brzi razvoj događaja promatralo u čudu. Ali novi brat je rekao: “Vidite draga braćo, tako Bog kažnjava nezahvalnost i tvrdo srce/surovost. Oni su zaslužili najdonji ili treći pakao, gdje je živi užas.”
Dobra iskustva sa istinskim vrlinama ljubavi prema bližnjemu
[Dobro iskustvo, dobre volje činiti djela milosti. Swedenborg prijatelje uči pravim vrlinama ljubavi prema bližnjemu. Vodstvo Swedenborga u novu potragu za pomoć sirotinji. Dolazak u zatvorenu planinsku kotlinu, gdje Swedenborg drži propovjed o ljubavi i njenim obavezama (nije isključeno da se ovde radi o ‘njihovim’ obavezama, pošto posvojna zamenica ‘ihre’ u Njemačkom znači kako ‘njeno’ tako i ‘njihovo’)]
“A mi smo ispunili našu obavezu prema bližnjemu, tako da ćemo se ponovo vratiti odakle smo došli.” Tako da se je uskoro čitava družina pokupila i krenula kući. Ali kad su se vratili kući, čitav krajolik je bio izmjenjen i sad je bio puno ljepši nego prije, pa čak su im i kuće bile veće i ljepše nego prilikom odlaska.
To je prouzročilo veliko iznenađenje u društvu i svako je radoznalo želio vidjeti kako mu je kuća sada iznutra izgledala. Tako da je svak odmah krenuo svojoj kući da ju promotri. A kako su samo bili iznenađeni kad su ugledali da su kuće bile uređene skroz nanovo, i to u najdivnijim bojama. Svako je pretraživao svoju cijelu kuću kako bi osmotrio veličinu i čudnovatu promjenu. Na koncu su svi opet izašli iz svojih kuća i svak je u čudu hvalio svoju novu kuću sa najnovijim uređenjem, koje im se činilo skroz novo.
Tad je novi brat rekao: “Draga braćo, sad vidite da dragi Otac u/na nebu nagrađuje svako dobro djelo, ako je učinjeno iz čistog srca ispunjenog ljubavlju, bez egoizma ili za plaću. Samo je kratko trajao vaš šok i vaš strah od opakosti razbojnika. I vidite kako ste za to nagrađeni! Uvijek budite spremni činiti dobro, i vaš napredak će zasigurno biti brz. Ali ne trebate činiti dobro iz nekih skrivenih pobuda ili sa nadom u nagradu, nego uvijek samo iz nesebične ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu.
Ako vam paše, uskoro ćemo ponovo ići u potragu za braćom kojoj je potrebna podrška/pomoć, kako ne bi došlo do zastoja u duhovnom razvoju, nego da bi se razvoj nastavio”, što su svi prihvatili sa radošću. “A ti Swedenborg, trebao bi tvoju braću i sestre naučiti tome kako se treba živjeti i djelovati (postupati) u pravim vrlinama, jer ti si o tome puno pisao, tako da sigurno možeš pridonijeti mnogo u korist toga.”
Swedenborg nije čekao da mu se dvaput kaže, nego je odmah uzeo riječ i održao veliki govor braći i sestrama, koji su naravno uvijek bili prisutna, iako ih uvijek posebno ne spominjemo. A u govoru je uglavnom bila riječ o obavezama ljubavi prema bližnjemu u raznim životnim situacijama, čime je svatko znao što mu je za činiti ako se pruži prilika za činiti dobro.
A nakon govora svi su uzeli po zalogaj, koji je opet doveo do zaprepaštenja, pošto je sve bilo bolje i ukusnije nego što je to ranije bio slučaj. Tako da je i jelo govorilo u prilog tome da čovjek mora činiti dobro, želi li i sam dobro primiti i želi li rasti/napredovati u dobru.
Nakon par dana novi brat je opet organizirao novo putovanje u nepoznati kraj, kako bi se pomoglo sirotima i nezbrinutima. Ali ovaj put je on vodstvo prepustio Swedenborguk, a sam je bio samo pratilac kolone, koja je išla u nepoznatom pravcu u potrazi za novim ljudima i mjestima, kako bi se ublažila muka i činilo dobro. Ubrzo su dospjeli do jedne duboke udoline, do jedne planinske kotline, iz koje više nije bilo izlaza, pa su se stoga bili prinuđeni vrnuti.
Međutim to je novi brat spriječio rekavši: “Brate Swedenborg, počni propovjedati o ljubavi i njenim obavezama, kao što si to učinio nedavno, ali ovaj put naravno sa drugim slikama.”
Sad je Swedenborg uzeo riječ i dobro je prosvjetlio obaveze ljubavi i to kako se treba voljeti i živjeti kako bi se dosegao najviši životni cilj, a to je dolazak do Boga.
Tajanstveni novi brat zvan/po imenu ‘Ljubav’
(Zli duhovi su htjeli zarobiti družinu, Swedenborg propovjeda o ljubavi i milosti. Dijeljenje obroka koje je blagoslovio brat Ljubav, tako da su svi dobili dovoljno, izraz zahvalnosti prije jela. Zli duhovi bivaju pozvani živjeti Kršćanski te ostati u društvu, što su i prihvatili.)
Dok su svi bili zadubljeni u govor Swedenborga, sa svih strana su se nad planinskom kotlinom pojavili crni oblaci i takoreći je skroz ovili. I prije nego je naše društvo primjetilo što se događa, počelo je strahovito sjevati i grmiti, a jedini prilaz toj kotlini je time bio zapriječen od strane zlih duhova koji su našu družinu sada smatrali svojim zarobljenicima koje nisu imali namjeru pustiti.
Svi su zabrinuto gledali novog brata, što će ovaj reći u svezi novonastale situacije; on je međutim ostao miran i flegmatično je posmatrao kretanje/previranja zlih duhova. To je međutim zbunilo zabrinutu družinu koja mu se stoga i obratila sa pitanjem što bi trebali činiti kako bi se spasili. I pored toga, novi brat je ostao tih i miran i pokazao je na Swedenborga, koji je i sam bio preplašen i koji nije znao što činiti. Dok se je društvance tako dogovaralo što i kako, zli duhovi su prilazili i htjeli su cijelo društvo zarobiti.
Tu se Swedenborg pribrao i zagrmio: “U ime Isusa Krista, odbijte!” Kad su zli duhovi to čuli, zastali su i nisu se usudili ići dalje, tako da su sada obadvije strane stajale na mjestu neodlučno međusobno posmatrajući jedni druge.
Tad je novi brat Swedenborgu rekao: “Dragi brate, ti si upoznat sa Svetim Pismom u kojem stoji: ‘Čini dobro onome koji ti čini zlo’. Daj im duhovne pa onda i materijalne hrane, možda se nešto i s njima može učiniti. Oni su ispunjeni egoizmom i mržnjom, propovjedaj im o ljubavi i milosti!”
Swedenborg se odmah dao na djelo i satak vremena im je propovjedao koristeći pri tome svu svoju duhovnu snagu kako bi ih priveo razboritosti i istini. Kad je završio propovijed, rekao im je: “Vidite, draga, ali nesretna braćo, mi imamo hrane, a vi ste gladni, to vam se vidi na licima i po tijelima. Ne želite li od nas primiti djelo ljubavi kao što sam vam propovjedao? Jer ja vidim da ste vrlo gladni.”
Zli duhovi, koji su radi dobrote koja im je ovim činom bila usmjerena, odmah obustavili svoje nevrijeme koje se već počelo razvijati, sad su već povukli svoj zli fluid, čime su se zatamnili oblaci, te su pažljivo dalje slušali što je Swedenborg propovjedao. Kad je Swedenborg završio propovijed i kad im je ponudio hranu kako bi ublažili glad, skroz su bili sretni i zamolili su da im daju što god bilo pošto su bili jako gladni.
Sad su ovi iz družine otvorili svoje vreće, iz njih izvadili hranu koju su sa sobom ponijeli, i stali su je dijeliti. Tu je novi brat ustao i rekao: “Draga braćo, što god činili morate dragog Boga Oca moliti za blagoslov, kako bi kao nekoć na brdu kod Kapernauma imalo blagoslova i zasitilo masu. Jer vidite i sami da je broj gladnih poveliki i da zalihe nisu dovoljne za sve, dakle skupite sve zalihe koje imamo i ja ću ih blagosloviti u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, i hajde da živimo u dobroj vjeri da će biti dovoljno za sve; jer vjera može svašta, pa i činite kako vam savjetujem.”
Svi su začuđeno gledali novog brata; kako to on, kojeg su tek nedavno obukli i doveli u normalno stanje, može imati takvu vjeru da bi se njegovim blagoslovom moglo desiti umnažanje hrane. A on je rekao: “Ne znate li vi Kristovu istinu koju je On izgovorio: imate li vjeru veličine zrna senfa i kažete brdu: sruši se u more; ono će se zaista i srušiti. Tako ćemo i mi njegovati čvrstu vjeru kada budemo blagosivljali hranu, kako bi bilo dovoljno za sve da se zasite.”
Na to je društvo reklo: “Dobro brate, kad imaš tako veliku vjeru i povjerenje, onda i blagoslovi hranu kako bi svi bili zasićeni.” I, novi brat (koji Sam bio Ja, Isus) blagoslovio je hranu i dao ju je podijeliti, i za čitavo društvo je preostalo još toliko hrane da je nisu mogli pojesti.
Kad je hrana bila podjeljena, novi brat je rekao: “Prije nego se jede, nebeskom Ocu se u srcu za to mora zahvaliti putem molitve ljubavi ili zahvale ljubavi, pa onda jedite”. Tako su i učinili..
Tad su počeli jesti i nisu se mogli dovoljno načuditi kvaliteti hrane. I društvo je se čudilo jer je ta ista hrana sama po sebi prvobitno bila puno slabijeg ukusa i mirisa. Stoga su u čudu gledali novog brata, koji se pravio kao da ništa ne primjećuje i samo je promatrao jelo koje je jeo kao i ostatak družine. Ni Swedenborg nije bio načisto sa svojim mislima u odnosu na novog brata, kojega je gotovo skroz golog pronašao u mračnoj pećini i koji je sada sve zaprepastio.
Na kraju više nije mogao izdržati, prišao je novom bratu i upitao ga je: “Čuj dragi brate! Ne primjećuješ li izuzetan kvalitet okusa i mirisa ove hrane? Nije li tu Božji blagoslov vidljivo sa nama?”
Ali novi brat se pokazao izuzetno flegmatičan i odgovorio je: “Vidi dragi brate, ljudi su djeca Božja; pa ne može li se dragi Otac u nebu radovati tome kad oni postupaju po Njegovim zapovjedima ljubavi? Vi ste zle duhove nagradili (sa) dobrim, a to svakodnevno čini i vaš Otac, tako da i ne čudi što nam je On hranu Svojom ljubavlju blagoslovio, umnožio i učinio ukusnijom.”
Te riječi, izrečene tako glasno da su ih svi prisutni mogli čuti, proizvele su takvo jedno oduševljenje na obije strane, kako kod zlih tako i kod dobrih duhova u družini, i time je utisak da se u novom bratu krije nešto skroz posebno bio uklonjen, i društvo je nastavilo dalje jesti.
Kad su svi završili sa jelom i pošto je dosta ostalo, ponovo se za riječ javio novi brat: “Višak se treba sačuvati, a za dobro jelo nebeskom Ocu usrdno zahvaliti, kako bi nam i ubuduće u Svojoj dobroti došao Svojim čudnovatim blagoslovom kao i ovaj put”; što su svi odmah i učinili.
Na to je se novi brat obratio zlim duhovima pitanjem: “Draga braćo, ne bi li vam bilo milije ostati uz nas i živjeti po Božjim zapovjedima, kako bi i vi postali sretni i kako vam ne bi ništa falilo?”
“O da, rado bi ostali uz vas, ali smo obučeni u tako prljave dronjke, da bi vama bilo velika sramota živjeti skupa s ovakvom bagrom. Osim toga nismo tako finih manira niti tako ljubazni kao vi, tako da bismo među vama djelovali kao nekakve neotesane sirovine. Šta ti misliš o tome?”
Novi brat, kojeg ćemo od sada zvati brat Ljubav, odgovorio im je: “Fine navike i maniri stječu se ljubavlju i poštovanjem, a bolju odjeću svaki duh, kad je dobar i ljubazan i kad je spreman pomoći svojoj nižoj i sirotijoj braći, dobije od Boga Samoga, jer kako vam je aktivna ljubav tako vam se mijenjaju i odjeća i stanja, i mi od vas ne zahtijevamo ništa drugo nego da kao i mi budete aktivni u ljubavi i da ste krotke prirode. Sviđa li vam se to, možete ostati uz nas, a mi ćemo vas svemu podučiti.”
Duhovi su se sad dogovarali što im je za činiti, i na kraju su se ipak složili da bi još najbolje bilo prepustiti se novim stanjima, pošto im je ipak sad već bilo puno bolje i ljepše nego prije. I tako je velika količina paklenih duhova ušla u to društvo, te su odmah bili naučeni pravilima ponašanja.
Kako se nebeski Otac brižno stara o Svojoj djeci
(Novo iznenađenje kao posljedica aktivne ljubavi prema bližnjemu. Kako se nebeski Otac s puno ljubavi stara o Svojoj djeci. Zahvaljivanje Ocu. Nova potraga za sirotinjom kojoj je potrebna pomoć. Dolazak u Muslimansko naselje i neprijateljski stav prema Kršćanima. Pitanje o tome zašto se Muhamedova obećanja nisu ispunila. Dokaz da je Kršćanska vjera prava. Nedoumica Muslimana.)
Kad je nastava bila završena, cijela se je družina pokrenula i zaputila nazad u kraj iz kojeg je došla. Kad su se vratili, svoj kraj su zatekli izmjenjen i uređen puno ljepše nego ranije. Počelo je veselje i sad su svi bili zauzeti otkrivanjem novosti koje su zadesile njihove kuće, vrtove i okućnice.
Novoj braći je data milost vidjeti to novo stanje, i pored toga što njihovo duhovno stanje nije bilo dovoljno zrelo za to, a gdje se jedan raduje, ni drugi ne bi trebao biti tužan i zapostavljen, tako da je brat Ljubav istupio i rekao: “Vidim da ima puno više novih stanova i vrtova nego je to bio slučaj prije puta, tako da vjerujem da ih je nebeski Otac dao urediti za novu braću i prijatelje, pa hajde onda da se usele; tako ćemo našu sreću podijeliti s njima.”
S ovim su se zahtjevom svi složili pa su novi prijatelji u za njih spremljene kuće i uselili. A kako su li se tek obradovali kad su ušli i za svakog stanara pronašli ne samo ono što im je u kućama bilo potrebno, nego je za svakoga bilo spremno i novo i lijepo odijelo, poput onih što je imao ostatak družine. Odmah su ih obukli i izašli to podijeliti sa prijateljima iz družine, što je sve prisutne jako obradovalo, pošto su time razlike među njima bile uklonjene.
Opet je među njih stupio brat Ljubav i rekao: “Sva hvala, sva čast i sva ljubav svih nas nek je upućena dobrom nebeskom Ocu, što nas je tako divno uredio i sa svime obezbjedio; stoga ćemo Mu služiti i činiti dobro Njegovoj djeci, pošto On, kao što vam je ovdje svima i očigledno, nalazi najveće zadovoljstvo kad Ga Njegova djeca ljube i kad iz te ljubavi prema Njemu ljube i svoju braću i sestre i kad im čine dobro.”
Sa svih strana čuli su se potvrdni izrazi tako da je jasno da se ovom ‘ribarskom’ akcijom čitavo ovo društvo prilično uvećalo, pošto je broj novih prijatelja iznosio više tisuća glava, koje su nagrađivanjem dobre volje, srcem i dušom sada bili za novo uređenje života.
Bilo je odlučeno ne ostati dugo pasivan, nego uskoro ponovno krenuti na novi put, kako bi se opet moglo činiti dobro, gdje god ima ljudi kojima je podrška potrebna. Tako da je već nakon nekoliko dana, čitava ta družina, stara i nova braća, koja su sada sačinjavala samo jedno društvo, krenula dalje u novu potragu za ljudima kojima bi se duhovno i materijalno moglo pomoći.
Nije trajalo dugo i naišli su na jedno veliko mjesto puno najveće sirotinje, koja je pridošlicama odmah pristupala moleći za hranu i odjeću. Ali brat Ljubav im je rekao da malo sačekaju, pošto se prije nego što dobiju to što žele moraju dogovoriti oko nekih stvari.
“Prije svega kažite nam kako stoje stvari s vašom vjerom?”
Oni su odgovorili: “S našom vjerom sve je u redu, mi smo Muslimani i triput dnevno molimo se Allahu, a to je dobro i ispravno, baš kao što nas je i naučio naš prorok Muhamed. “
Na to je brat Ljubav rekao: “Dobro, a što biste rekli da vam kažemo da smo mi Kršćani?”
“Što, vi ste Kršćani? Nevjernici jedni! Banda najobičnija, najbolje bi bilo da vas odmah izudaramo, to bi bila najljepša prilika da vam se osvetimo. Psi jedni, jedinu pravu vjeru nećete prihvatiti i čak ste neprijateljski nastrojeni prema nama. Govorite nam odakle dolazite i što tražite ovdje u našem mjestu gdje su sami vjernici Bogu naklonjeni. Sad nam nećete uteći.”
Tu im se brat Ljubav obratio rekavši: “Dragi prijatelji! Mi smo dobri ljudi i došli smo vam s dobrim namjerama, a ne kako bi se s vama obračunavali. Osim toga, znajte da smo u duhovnom svijetu, gdje za svjetske patnje, ako smo živjeli po Božjim zapovjedima, slijedi nagrada.
E sad, dragi prijatelji, ako je vaša vjera prava, kažite mi zašto se obećanja vašeg proroka ne ispunjavaju? Zašto ste gladni i polugoli i izderani pa čak i prilično ružni!?”
Na to su se pravovjerni Muslimani zbunili i nisu znali što bi odgovorili. Koristeći tu njihovu zbunjenost, brat Ljubav ih je pitao dalje: “Vi Muslimani kažete kako smo mi Kršćani nevjernici i psi, a pogledajte nas kako smo lijepo obučeni, i kako dobro izgledamo, a pogledajte sebe kako ste ružni; taj plus na našoj strani vidljiva je prednost u korist naše vjere i toga da je ona prava, u odnosu na vašu koja to nije. Jer ovdje dokazi govore sami za sebe pa nije potrebno trošiti riječi tamo gdje se izvrtanje istine ispostavi kao laž. Pogledajte nas samo dobro, pa onda pogledajte sebe; imate jasan dokaz.
Na ove riječi Muslimani nisu znali što bi odgovorili, pa su dalje pitali: “Kako nam možete dokazati da je vaša vjera zaista prava, a naša kriva, pošto smo mi do sada uvijek slušali samo o tome kako je naša vjera jedina prava, a da se sve ostale religije trebaju smatrati krivovjerjem. Istina je da su vam odjeća i tijela vrlo lijepa, ali to nama nije od presudnog značenja, pošto i na Zemlji ima lijepo obučenih i dobro uhranjenih ljudi, a opet su loši i nevjerni, tako da to nije presudan dokaz.”
Muhamed je 1653 pristupio Kršćanstvu
(Zahtjev za Muhamedom kao vjerskim svjedokom. Brat Ljubav Muhameda naziva prevarantom naroda, prilikom čega dolazi do velikog nemira među Muslimanima. Muhamed, prizvan od strane brata Ljubavi, pojavljuje se i lijepo se ispovjeda o svom ranijem lažnom prorokovanju, o nagradi u najnižem paklu i izbavljanju od tamo zahvaljujući bratu Ljubavi)
“Dobro”, rekao je brat Ljubav, “onda mi kažite, koji bi dokaz za vas bio mjerodavan ili nepobitan, u korist toga da ste samo vi pravi vjernici, a da smo mi Kršćani nevjernici i krivovjernici kako ste nas nazvali (Giaur? ‘infidel’ – nevjernici)?”
Ovo ih je pitanje opet smutilo, pošto na njega u prvom momentu nisu bili spremni. Međutim brzo su se snašli i rekli: “To bi nam samo naš prorok Muhamed mogao reći, ali tko zna gdje je on sada.”
Na to je brat Ljubav rekao: “Vašeg proroka, koji usput budi rečeno nije bio prorok, već religijski zanesenjak a isto tako i narodni prevarant, pošto vam je spetljao takvu jednu religiju koja Turke i Muslimane, nakon što im umre tijelo, dovodi u ovako jadno, a mnoge u još jadnije stanje nego što je ovdje vaše, nije mi problem pronaći, pošto znam gdje je, ali pitanje je hoćete li meni i njemu vjerovati, pošto ga osobno nikad niste ni poznavali. Dakle recite mi šta mislite o tome?”
Izrazi narodni prevarant i utemeljitelj krive religije iritirali su ih, stoga su rekli: “Nećeš nam odavde otići sve dok nam ne dokažeš tvoju tvrdnju, inače ćemo te izgruhati, da ćeš ostati ležati, Kršćanski brbljivče i zli psu!”
“Ma znao sam ja dobro da vam se neće svidjeti što sam vam rekao istinu, a isto tako sam spreman i dokazati vam da sam rekao istinu, pa vas dalje pitam: Što želite od mene kao punovažni dokaz u prilog toga što sam vam rekao?”
Tu su se Muslimani ponovo zbunili pošto je brat Ljubav te riječi čvrsto naglasio, naizgled ih izazivajući, stoga su se malo povukli dogovarajući se.
Nakon par minuta su se vratili, istupili i rekli: “Tko bi nam drugi nego sam Muhamed o tome mogao punovažno svjedočiti, jer tvojim riječima, budući si “Giaur”, nikako ne možemo vjerovati, tako da bolje da nam dovedeš Muhammeda, inače ćeš nam pasti u tvrde šake, da za ubuduće naučiš kako se priča sa Muslimanima, bez da im se vrijeđa njihova vjera.”
A ove riječi su izgovorili potpuno uvjereni u to da bratu Ljubavi nije moguće Muhameda dovesti niti ga pronaći.
Brat Ljubav ih je tada upitao da li oni zaista žele Muhameda i da li su spremni postavljati mu pitanja i saslušati njegove odgovore, pošto je Muhamed promjenio vjeru i 1653 postao Kršćanin, i nalazi se u najvišem nebu kod Kršćanskog Boga Isusa, Kojega vi smatrate samo jednim malim prorokom.
“Što! Kako! povikali su, “još nam se i to usuđuješ reći! Trebali bi te odmah izudarati da oslijepiš i ogluhneš, lažljiva bitango! Sve dublje se upetljavaš u zamku koju si sam postavljaš. Čekaj samo malo, u našim si rukama, spremi se na šakanje, ubit ćemo te od batina. Utoliko čvršće dokaze sada zahtjevamo od tebe. Dakle daj nam dokaze, prije nego te izudaramo.”
“Dakle dokaze želite?” rekao im je brat Ljubav, “rekao sam vam da vam mogu pronaći Muhameda, ali vi niste spremni ispitivati ga; jer on je sada jedno predivno nebesko biće i vi bi se uplašili kad bi se on odjednom pred vama pojavio da odgovori na vaša pitanja. Saberite se i razmislite što ćete ga pitati… (ohne euer Ziel des Verlangens zu erreichen.) Istovremeno se radi i o vašem obraćanju, o vašem izlasku iz tog mizernog stanja i o tome da postanete sretni, kao što smo i mi.”
Te presudne riječi na njih su djelovale kao tuš i sad su se počeli savjetovati što napraviti, ako stvarno dođe. U to dođe jedan turski duhovnik (Imam) i reče: “Braćo! Stanje je ozbiljno, cijelo sam vrijeme s mojom braćom sa strane slušao što se događa, i sad uviđam da je vrijeme da se ozbiljno pozabavimo ovom stvari, kako ne bi došlo do obmane i prijevare. Pošto smo mi kao duhovnici i vaši religijski učitelji prije svega zainteresirani za to da dođemo do istine kako bi znali na čemu smo sa tim tipom koji je s vama razgovarao tako uvjeren u pobjedu. Pustite me da se prozborim s njim, pa ćemo vidjeti kakve su mu namjere u odnosu na nas. Ja ću već s njime izaći na kraj. Tako da slobodno meni prepustite ovaj duel, kako bi stvar razriješili.”
Potom taj Muslimanski duhovnik pristupi bratu Ljubavi i reče mu: “Čuj mladiću, tvoja besjeda sa ljudima moje vjeroispovjesti bila je prilično izazovna, stoga ti dolazim ja kao duhovni učitelj, kako bi se uvjerio u od tebe nam ponuđene dokaze. Dakle dokaži nam to što tvrdiš, kako bi imali dokaz o istinitosti toga, jer mi u tvoje tvrdnje ne vjerujemo, pa hajde, spreman sam ispitati istinitost toga.”
Brat Ljubav na to reče duhovniku: “Spremi se, i dobro se saberi, da na kraju od iznenađenja ne ostaneš nijem. Sazovi tvoju subraću i duhovnike kako bi imali više hrabrosti kad se Muhamed pojavi.”
Duhovnik je odmah pozvao ostatak njihovih duhovnika i rekao: “Dakle šta je sa tvojim tvrdnjama?”
Brat Ljubav je rekao tako glasno, da ga svi mogu čuti: “Brate Muhamede, siđi!”
U tom momentu pukla je munja iz visine i Muhamed je sa turbanom na glavi i u najljepšem turskom odijelu stajao pred zaplašenim svećenicima i upitao ih: “Draga braćo, recite mi što želite od mene?”
Ali svećenici su bili tako uplašeni, da nisu mogli izustiti niti jedan ton, i samo su ga netremice promatrali.
Usred te smetenosti javio se brat Ljubav i rekao: “Htjeli ste dokaze i nazivali ste me lažovom, bijednom bitangom, koji zbog svojih laži zaslužuje batine. A gdje vam je sad hrabrost da me izudarate, brbljivci? Nećete li vašeg proroka Muhameda uhvatiti i pretući kao prevaranta? On je prisutan i time imate i dokaz koji ste tražili. A ti brate Muhamede, govori istinu, kako bi se ove pravovjerne usijane glave ohladile!”
Uto je Muhamed uzeo riječ: “Draga braćo i istovjernici po mojoj ranijoj vjeri, brat koji me je pozvao iz nebeskih visina, vrlo je visoki duh, kojemu je za vjerovati sve što kaže, tako da mu možete vjerovati da sam ja nekada kao utemeljitelj vaše vjere bio prevarant naroda, pošto nisam božanskim nadahnućem, nego po osobnim shvaćanjima zbrčkao jednu novu vjeru, koja je odgovarala karakteru i običajima orijentalnog naroda. Koristio sam sve što sam smatrao da bi se dopalo narodu, pošto sam bio ambiciozan da postanem veliki, pa sam tako nalagao (od gl. lagati) što god sam smatrao da bi pasalo. Bio sam u punom smislu riječi lažov ili lažni prorok, dok god sam živio na Zemlji. Kad je na kraju došla moja smrt, veliki prorok Allaha otišao je u najdublji mrak najdonjeg pakla umjesto na sedmo nebo! Tamo sam u gustom mraku i uz patnju i bolove imao dovoljno vremena razmisliti o tome kako sam počinio kardinalni grijeh, pošto sam za to bio tako žestoko kažnjen.
Religija Isusa Krista bila mi je dobro poznata, jer iz nje sam dosta toga posudio, jedino što nisam znao da li je Isus zaista bio Bog ili samo od Boga poslani religijski učitelj; pošto se nisam mogao iskobeljati iz svakodnevnice i vidjeti uzvišeno svjetlo, bio sam previše mračan u duhu; Kršćansko vjerovanje s jedne strane, i nadutost i taština/ambicioznost koje sam gajio s druge strane, nisu nikako išli jedno s drugim. Jer dok god je čovjek u kardinalnim grijesima, nema u sebi svjetla. Dugim sam stoljećima, koja su mi se činila kao vječnost, bio među najgorim vragovima, i nisam si mogao pomoći. Zazivao sam Allaha, ali činilo se kao da Allaha nije bilo. Nije bilo odgovora na moja zazivanja, a mučili su me užasni bolovi i duhovne muke i grižnja savjesti, neopisivog intenziteta. Tako da sam shvatio da je od mene utemeljena religija Allahu bila skroz omražena i činilo se kao da me je Allah skroz odbacio i prokleo/osudio na vječni plamen paklenih muka.
Prolazila su stoljeća najvećih bolova i patnji, i izgledalo je kao da se to užasno stanje nikad neće završiti. Allah za mene nije želio znati, tako da sam morao patiti bez nade u izbavljenje i ublaženje mog krajnje tužnog stanja. Moja okolina, plod najgorih vragova, nije me puštala na miru i mučila me je na sve zamislive načine. U početku mi je naravno smetalo to što su se rugali mom proroštvu, jer tad sam još bio umišljen i tašt. Ali kako vrijeme liječi sve rane, tako sam se navikao na omalovažavanje i zlobu moje okoline, što je bilo izuzetno pozitivno za razvoj mog duševnog stanja. Tako da sam u dokolici mogao razmišljati o tome što sam sve proizveo mojom novom religijom. Došao sam do zaključka da je ona svojom netrpeljivošću prema pripadnicima drugih vjeroispovjesti, razvratom sa ženama i drugim porocima, bila izvor za generiranje vragova svih nijansi. Izuzetak je bila gostoljubivost. I vidite, preda mnom se nalazite vi, koje je moja vjera učinila stanovnicima pakla. Ružni, više goli nego obučeni, zli, netrpeljivi i puteni stojite tu i prije par minuta ste htjeli sručiti se na tako plemenitog brata i pretući ga, jer vam je rekao istinu. Dakle, uobraženi ste jer ste netrpeljivi, i stoga vam je tužna sudbina da budete ovdje kao stanovnici pakla, pošto vam je unutrašnjost bića sami vrag.
No da nastavimo. Jednog dana, ako se taj termin može primjeniti na pakao, pogotovo na najdonji gdje nema niti iskrice svjetla, konačno sam nadošao na ideju da razmišljam o Isusu kao osnivaču Kršćanske religije. Bio sam upoznat s tim učenjima tako da mi je bilo lako spoznati ogromnu razliku između religijskog učenja Isusa i moga. U religiji Krista uvidio sam sve božansko, a u mojoj svoje osobno idolopoklonstvo, pošto je bila skrojena po svjetskim porocima orijentalnog naroda. A što sam više kontemplirao uzvišenost Kristovog učenja, to mi se više ljubavi rađalo prema Isusu kao tvorcu te religije. Shvatio sam da je doista bio svjetlo u mraku i da je stoga bio vrijedan pažnje. Produbljeno studiranje ove teme u meni je probudilo čežnju da upoznam tog rijetkog čovjeka. Ali mi je bilo nejasno kako da do toga dođe u najdubljem paklu mraka. No čežnja nije popuštala, pošto je moja pažnja, strahopoštovanje i ljubav prema tom neobičnom geniju i duhu Božanskog učenja ljubavi i istine, bila ogromna.
Jednog dana, ili jedne noći, što je za priču nebitno, spopala me je takva čežnja za tim čovjekom, da sam od milja izustio ljubavni uzdisaj: Ah, dragi moj Isuse, kad bi bilo milosti, pa da te jednom vidim i da s tobom prozborim! To bi zasigurno ublažilo moje neizdrživo stanje. U tom trenutku pred očima mi je sjevnulo i iznad mene se pojavila predivna duga i nevidljivi glas rekao je: ‘Muhamede! Tvoji grijesi veliki su, ali ljubav vječnog Oca ljudi, Isusa, još je veća.’ Kad je taj glas utihnuo, duga je nestala, a ja sam se obreo na nekakvoj divnoj zelenoj livadi punoj cvijeća i miomirisa, i sve patnje i muke bile su nestale. Pao sam na koljena i na lice koje sam skrio među rukama, plačući od sreće što sam imao priliku doživjeti tu divotu, biti izbavljen iz najgoreg pakla i, istovremeno saznati da je Krist bio i jeste Allah, Otac i Tvorac ljudi; jer u to me je ubijedilo i ovo premještanje iz najdubljeg pakla i mraka na ovakvu jednu predivnu i svijetlu livadu. Zahvaljivao sam se koliko sam god mogao za ovu veliku milost istovremeno se čudeći, kako sam tako naglo mogao biti lišen svih muka i osjećati se tako dobro i zdravo.
Kad sam već dosta vremena tako ležao na licu i slavio i veličao Allaha u Isusu, osjetio sam jednu ruku koja me je dotakla i začuo sam glas, koji mi je rekao da se ustanem. Začuđeno sam pogledao prema prilici koja me je probudila iz mog stanja zadovoljstva i koja mi je rekla da ustanem, i ugledao sam istog tog plemenitog čovjeka s kojim ste se toliko raspravljali radi moje krive/lažne vjere, kako stoji ispred mene ljubazno me gledajući. Ah, ne mogu vam opisati koja mi je milina prožela srce nakon što sam poslije takve mračne noći najgoreg pakla ugledao ljubazan ljudski pogled. Neko vrijeme sam bio kao paraliziran od veselja i gledao sam ga, najzad sam došao do riječi i kazao: Allah s tobom dobri prijatelju! Kaži mi, gdje sam to ja, pošto se ne mogu snaći?
A dobri brat je rekao: Na tlu tvoje osobne spoznaje i ljubavi.
Taj odgovor nisam shvatio, ali sam ga dobrovoljno prihvatio i nastavio sam sa pitanjima: Dragi brate, kaži mi, kako da dođem do mog Allaha-Oca Isusa, pošto me je on prije nekog vremena oslobodio iz najdubljeg pakla i premjestio me ovamo.
Na to je dragi brat odgovorio: Doći ćeš već kod njega, ali ti nemaš nikakvih djela ljubavi, a bez njih niko ne dolazi do Allaha, Oca, Koji je čista ljubav, i Koji je u obliku Isusa vidljiv Njegovoj djeci s kojom živi u najvišem nebu. Ali ja ću te uputiti kako bi asimilirao te vrline koje će te do Njega dovesti, tako da i ti možeš pružiti nešto čime čovjek zaslužuje nebo, i vidite, ovom krajnje plemenitom čovjeku, koji tu stoji, mogu zahvaliti što sam sada presretan.”
U tom trenu zasjao je kao sunce, poput munje je opalio u nebeske visine, i nestao.
