17. [Pismo Beyeru, 14 Studeni 1769]

Najuvaženiji Gospodine Doktore, dobri prijatelju:

U mojem posljednjem pismu, zbog nedostatka vremena, ja nisam odgovorio na (= komentirao) priču o dječaku iz Skare. Ako je stvarno istinita, ona (ili ‘ako je slučaj zaista takav on’) svjedoči o komunikaciji duhova sa ljudima. Otmjena i bogata kuća ovdje u Stockholmu je izrazila želju da dječak bude/dođe i živi sa njima, i voljni su namiriti troškove njegovog obrazovanja čemu god on bude naginjao. Ako to bude dječaku po volji, i ako se ponudi prilika da ga do ovdje dovede neki putnik, to bi bilo u skladu sa željama kuće, i onda bi 30 dalersa moglo biti dano u njegove ruke za putne troškove i podršku; a ako po svom dolasku ovdje on bude upućen k meni, onda će biti odveden do (te/njihove) kuće.

Mimoići ću njegovu viziju o bijelim zmijama, pošto se to zbilo u njegovoj najranijoj mladosti, zbog čega značenje iste može promaći, i također zato što se može protumačiti na ovaj ili onaj način kako god hoćete. Ali njegovo znanje o korištenju (ljekovitih) trava/biljaka, i znanje o određenim bolestima, ako je to zaista slučaj (ili ‘ako on zaista posjeduje takvo znanje’), nema svoj uzrok u činjenici da se slične bolesti i izlječenja pojavljuju u drugom životu među duhovima i anđelima. Već tamo (= u tom životu) postoje duhovne patnje i duhovne primjene koje korespondiraju sa prirodnim patnjama i izlječenjima na svijetu. Prema tome, kada se one dogode (ili ‘to dogodi’), korespondencija je ta koja stvara taj efekt. I pošto među duhovima u duhovnom svijetu nema ni jedne od prirodnih bolesti, tako isto tamo nema nikakvih bolnica, već umjesto toga, ima duhovnih umobolnica, gdje žive oni koji su teoretski negirali Boga (ili ‘koji su u svom razmišljanju/mislima negirali Boga’), a u drugima, oni koji su to činili praktično (ili ‘putem svojih djela’).

Oni koji su u svijetu bili idioti i umobolni, su također idioti i umobolni pri njihovom ulasku u drugi svijet; ali kada su vanjštine otklonjene, i unutrašnjosti otvorene, kao što je slučaj sa svim ljudima, oni onda prime razumijevanje u skladu sa njihovom prijašnjom prirodom i životom; jer stvarna tupoglavost/kratkoumnost i ludilo počivaju u vanjskom prirodnom čovjeku a ne u unutrašnjem duhovnom.

Na ovom mjestu (ili ‘ovdje’) ću ispričati nešto iz svoje najranije/prve mladosti. Od svoje četvrte pa do svoje desete godine, ja sam neprestano bio zaokupljen mislima o Bogu, spasenju, i duhovnoj patnji ljudi, a nekoliko puta sam otkrio stvari (ili ‘dao primjedbe’) koje su jako začudile moga oca i moju majku (ili ‘koje su moga oca i moju majku ostavile u čuđenju’), pa su govorili kako kroz mene mora da progovaraju anđeli. Od moje šeste do moje dvanaeste godine je moj užitak bio razgovarati sa svećenicima o Vjeri: da je njezin život ljubav (= o tome kako je ljubav ono što daje život vjeri), i da je ta ljubav koja daje život (vjeri) ljubav prema bližnjem; također da Bog daje vjeru svakome i svima, ali da ju primaju jedino oni koji prakticiraju tu ljubav (prema bližnjem). Ja tada nisam znao ništa o bilo kojoj drugoj vjeri (ili ‘nisam poznavao drugu vjeru’) osim ove: Da je Bog stvorio prirodu i da ju (p)održava; da On dodjeljuje ljudima razumijevanje i dobru ćud/karakter; i (još) više stvari ove/ovakve vrste koje iz toga neposredno proizlaze. O učenoj vjeri, koja je, da Bog Otac dodjeljuje pravednost Svog Sina kome god želi i kad god Mu se to svidi, čak i onima koji se nisu pokajali – ja u to vrijeme nisam znao ništa, a i da sam znao (za tu vjeru = o toj vjeri), ona bi, onda kao i sada, bila daleko iznad mog razumijevanja (ili ‘to bi, onda kao i sada, uvelike prevazilazilo moje razumijevanje’).’

Svojom naklonošću i prijateljstvom,

Ostajem poslušan sluga i prijatelj

najuvaženijeg Gospodina Doktora,

Eman. Swedenborg

Stockholm 

14 Studeni, 1769