Božanstvo nije u prostoru (& vremenu)
7. Da Božanstvo, ili Bog, nije u prostoru, iako je svuda prisutan, i sa svakim (je) čovjekom u svijetu, i sa svakim anđelom na nebu, te svakim duhom ispod neba, ne može biti shvaćeno samo sa prirodnom idejom, ali može sa duhovnom idejom. To ne može biti spoznato prirodnom idejom, jer prirodna ideja u sebi ima/sadrži prostor (= u prirodnoj ideji je sadržana ideja o prostoru); pošto je [tak(va) prirodna ideja] formirana od onakvih stvari kakve nalazimo (ili ‘jesu’) u svijetu, a u svim tim stvarima i svakoj od njih kakve ih vidi naše oko (= kakve se ukazuju našem oku), se nalazi prostor. U svijetu je sve, veliko i malo, prostorno; sve dugo, široko i visoko je prostorno; ukratko, svaka mjera, oblik i forma je prostorna. Baš zbog toga je bilo rečeno kako ideja da Božanstvo nije u prostoru, kada se recimo kaže kako je Božanstvo sveprisutno/svugdje, ne može biti spoznata/razumu dostupna jedino/prosto sa prirodnom idejom.
[2] Ipak, čovjek to može razumjeti svojom prirodnom mišlju, samo ako u nju (= prirodnu ideju/svoj prirodan um) prihvati/propusti nešto duhovnog svjetla. Iz ovog razloga će nešto najprije biti rečeno o DUHOVNOJ IDEJI, i o misli koja iz nje proizlazi. Duhovna ideja ne izvodi/izvlači ništa (= u smislu, ‘ne proizlazi’) iz prostora, već sve svoje izvodi/izvlači iz stanja. Stanje je kao takvo predikat ljubavi, života, mudrosti, osjećaja te proizlazećih užitaka; generalno, dobra i istine. Uistinu duhovna ideja o ovim stvarima nema u sebi ništa zajedničko sa prostorom; ona je uzvišenija, i gleda na prostorne ideje ispod sebe kao što nebo gleda na zemlju.
[3] Ali pošto anđeli i duhovi gledaju sa svojim očima baš kao i ljudi na zemlji, a kako objekti ne mogu biti viđeni osim u prostoru, stoga se u duhovnom svijetu gdje su anđeli i duhovi, pojavljuju prostori slični onima na Zemlji, a ipak oni u sebi nisu (stvarni) prostori već ‘pojave’ (appearances); pošto nisu fiksirani & stalni, kao što su to prostori na zemlji; jer oni mogu biti produženi ili pak skraćeni; mogu se promijeniti i mogu varirati. I stoga, pošto ti prostori (i sve što sačinjavaju) ne mogu biti određeni sa mjerom, oni tamo (= u duhovnom svijetu) ne mogu biti spoznati sa prirodnom idejom, već jedino sa duhovnom idejom. A duhovna ideja u svezi udaljenosti u prostoru je poput ideje o udaljenostima dobra ili udaljenostima istine (poput različitih kvaliteta dobara & istina), što su naklonosti i sličnosti u skladu sa stanjima dobra i istine.
8. Iz ovoga se može vidjeti da čovjek nije u stanju, samo sa prirodnom idejom, shvatiti/spoznati kako je Božanstvo svugdje/sveprisutno, a ipak n(ij)e u prostoru; ali anđeli i duhovi to spoznaju/razumiju sasvim jasno; posljedično da čovjek također može isto spoznati samo ako u svoju misao/um prihvati/propusti nešto duhovnog svjetla; i to iz razloga što nije tijelo ono što misli, već njegov duh, stoga ne njegovo prirodno, već njegovo duhovno.
9. No mnogi ovo ne uspijevaju razumjeti zbog svoje ljubavi prema prirodnom/materijalnom, koja ih sprečava/čini nevoljnima da uzdignu misli svoga razumijevanja iznad prirodnog u duhovno svjetlo; a oni koji su to nevoljni učiniti (= uzdignuti se iz materijalnog u duhovno) mogu razmišljati jedino iz prostora, čak kada je riječ i o Bogu; a razmišljati o Bogu prema prostoru je razmišljati o produženju prirode. Ovoliko treba reći unaprijed, pošto je bez (sa)znanja i neke percepcije o tome da Božanstvo ne postoji u prostoru i vremenu, nemoguće išta shvatiti o Božanskom Životu, koji je Ljubav i Mudrost, i stoga malo, ili ništa, o Božanskoj Providnosti, Sveprisutnosti, Sveznanju, Svemogućnosti, Beskonačnosti i Vječnosti.
10. Bilo je rečeno kako se u duhovnom svijetu, baš kao i u prirodnom, pojavljuju prostori, a dosljedno tome i udaljenosti, ali da su to pojave u skladu sa duhovnim naklonostima koje pripadaju ljubavi i mudrosti, ili dobru i istini. Poradi toga se Gospodin, iako je prisutan svugdje na nebu sa anđelima, ipak pojavljuje visoko iznad njih kao Sunce. Nadalje, pošto primanje Njegove ljubavi i mudrosti uzrokuje/donosi afinitet/sličnost sa Njime, ona nebesa u kojima žive anđeli sa po primanju (Njegove ljubavi i mudrosti) višim afinitetom prema Njemu se pojavljuju bliže Njemu od onih u kojima su anđeli po afinitetu/sličnosti udaljeniji. To je, također, razlog zašto su nebesa, kojih ima tri, udaljena/razdvojena jedna od drugih, također i zajednice u svakom nebu, i razlog zašto su paklovi ispod ovih još više udaljeni sukladno njihovom odbijanju Gospodinove ljubavi i mudrosti. Isti slučaj je i sa ljudima, u kojima i sa kojima je Gospodin prisutan širom zemlje; I to jedino zbog toga što Gospodin nije (= ne živi) u prostoru.
Bog je pravi/istinski (very) Čovjek
11. Na cijelom nebu ne postoji druga ideja o Bogu od one da je On Čovjek (ili ‘osim ideje o Čovjeku’). Razlog tome je da je nebo (i) kao cjelina i u svim svojim djelovima, u formi poput čovjeka, a pošto je Božanstvo koje je sa anđelima ono što formira nebo i budući da misao rezultira/pritječe u skladu sa nebeskom formom, anđelima je nemoguće misliti o Bogu na bilo koji drugi način (= osim kao o Čovjeku). Iz ovoga proizlazi da svi oni u svijetu koji su sjedinjeni sa nebom misle o Bogu na isti način (= kao o Čovjeku) kada misle u svojim unutrašnjostima (ili ‘iznutra u sebi’), tj. u svome duhu. Iz ove činjenice, da je Bog Čovjek, svi anđeli i svi duhovi, u svojoj potpunoj formi, jesu ljudi. To pak rezultira/uzrokuje nebeska forma, koja je poput sebe u svojim najvećim baš kao i u svojim najmanjim dijelovima (Da je nebo u cjelini i u svakom dijelu u svojoj formi poput jednog čovjeka može se vidjeti u knjizi Nebo i Pakao – 59-87; a da misli pritječu/rezultiraju u skladu sa nebeskom formom u poglavljima 203, 204).
[2] Poznato je iz Postanka 1:26, 27 da su ljudi bili stvoreni na Božju sliku i sličnost. Bog se također pojavljivao u ljudskom obliku (ili ‘kao čovjek’) pred Abrahamom i drugima. Drevni ljudi, od najmudrijih među njima pa sve do najprostijih/najglupljih, nisu razmišljali o Bogu na nijedan drugi način nego kao o Čovjeku; a kada su vremenom počeli obožavati mnoštvo bogova, kao recimo u Ateni i Rimu, oni su ih sve obožavali kao ljude. Što je ovdje rečeno može biti ilustrirano sljedećim izvatkom iz malog, već objavljenog djela (vidi E.Swedenborg ‘Nastavak Posljednjeg Suda – 74’):
[3] Pogani, posebice Afrikanci, koji spoznaju/priznaju i obožavaju jednog Boga, Stvoritelja svemira, imaju u svezi Boga ideju da je On Čovjek, te izjavljuju da nitko ne može imati drugačiju ideju o Bogu. Kada čuju da postoje mnogi koji misle kako je Bog nešto ‘oblaku-nalik’ (magličasto) usred svih stvari, oni se pitaju gdje su ti ljudi; a kada ih se uputi da su oni među Kršćanima, oni izjavljuju da je to nemoguće. Međutim, oni su nakon toga informirani da su ti Kršćani tu ideju dobili/usvojili iz činjenice da se Bog u Riječi naziva ‘Duh’, a oni pak o duhu nemaju drugu ideju nego (ili ‘a oni o duhu misle jedino’) kao o komadiću oblaka, ne znajući da je svaki duh i svaki anđeo također čovjek/osoba. Istraživanje je, ipak, bilo sprovedeno, u svezi toga da li je duhovna ideja takvih ljudi bila ista kao i njihova prirodna ideja, no rezultati su ukazali da to nije slučaj kod onih koji su u svom duhu priznali Gospodina kao Boga nad nebom i zemljom. Čuo sam od određenog Kršćanskog starješine kako ni jedan čovjek ne može imati ideju o Božanskom Ljudskom; nakon toga sam ga vidio kako prolazi kroz razne nebeske zajednice, prvo kroz one u kojima su Pogani, sukcesivno sve unutarnije i unutarnije, te zatim iz njih u njihova nebesa, te konačno dolazi do Kršćanskog neba; I svugdje mu je njihova unutarnja percepcija u svezi Boga bila komunicirana/predana (po prirodi komunikacije u duhovnom svijetu gdje se misli, tako reći, ‘vide’), pa je stoga on uvidio/primjetio da svi oni nemaju drugu ideju o Bogu osim kao o Čovjeku, što je istovremeno ideja o Bogo-Čovjeku ili Božanskom Ljudskom.
12. Uobičajena ideja o Bogu među običnim/prostim Kršćanima je ona da je Bog čovjek, pošto se Bog u Atanasijevoj doktrini o Trojstvu naziva ‘Osobom’. Ali oni koji su više obrazovani od prostih/običnih ljudi izjavljuju kako je Bog nevidljiv; a to je zbog toga što oni sa svojim razumom ne mogu shvatiti kako je Bog, kao Čovjek, mogao stvoriti nebo i zemlju, te napuniti svemir sa Svojom prisutnošću, te još mnoge stvari uz to, koje ne mogu ući u čovjekovo razumijevanje sve dok je istina da Božanstvo nije u prostorno-vremenskoj dimenziji zanemarena. Oni, međutim, koji prilaze jedino Gospodinu, razmišljaju o Božanskom Ljudskom, stoga o Bogu kao Čovjeku.
13. Koliko važno je imati ispravnu ideju o Bogu može biti znano iz istine da ideja o Bogu sačinjava ono što je najunutarnije u mislima svih onih koji imaju religiju, pošto su sve stvari od religije i sve stvari od obožavanja usmjerene (literalno: ‘gledaju’) prema Bogu. A pošto je Bog, univerzalno/generalno i pojedinačno, u svim stvarima od religije i obožavanja, bez ispravne ideje o Bogu je komunikacija sa nebesima nemoguća. Odatle u duhovnom svijetu svaki narod ima dodijeljeno svoje mjesto u skladu sa njihovom idejom o Bogu; jer u toj ideji, i u ni jednoj drugoj, je ideja o Gospodinu. Da je čovjekovo stanje nakon smrti u skladu sa njegovom idejom o Bogu koju je on kao takvu u sebi potvrdio (in which he has become confirmed) za života u svijetu, postaje očigledno iz suprotne varijante, imenom, da negiranje Boga, i, u Kršćanskom svijetu, negiranje Gospodinove Božanstvenosti (= ne priznavanje Gospodina Isusa Krista za Boga jedinoga u Kojem je Trojstvo), sačinjava pakao.
U Bogo-Čovjeku su Bît/Biće (Esse) i Bitak/Manifestacija tog Bića (Existere) JEDNO ali ZASEBNO/RAZLIČITO (distinctly) JEDNO
14. Gdje postoji Bît (Biće) (Esse) tamo mora postojati i Bitak (Njegova manifestacija/izražaj) (Existere) u kojem se ta Bît (to Biće) (Esse) manifestira; jedno bez drugoga nije moguće. Jer Bît (Biće) (Esse) postoji uz pomoć/putem (is by means) Bitka (‘kroz Manifestaciju’) (Existere), i nikako bez njega. Ovo svaki racionalan um percipira kada razmišlja da li je ikako moguće da postoji ijedna Bît (ijedno Biće) (Esse) koja ne uzima formu (koje ne postoji), i da li je ikako moguće da postoji ijedna forma (da se išta manifestira) a da nije proizašla iz Bîti (što nije manifestacija Bića) (except from Esse). I pošto je jedno moguće uz drugo (ili ‘pošto jedno postoji zajedno sa drugim’), a nikako (jedno) bez drugog, zaključak je da su oni jedno, ali zasebno (distinctly) jedno. Oni su zasebno/različito jedno, kao ljubav i mudrost; u stvari, ljubav je zaista Bît (Biće) (Esse), a mudrost je Bitak (manifestacija tog Bića) (Existere) koje dolazi u postojanje iz te Bîti (koja je forma tog Bića); jer ljubav ne može postojati do u mudrosti, niti može biti mudrosti do iz ljubavi; dosljedno tome, kada je ljubav u mudrosti onda ona POSTOJI (ili ‘ona JESTE’). Ovo dvoje su jedno na takav način da se mogu razlikovati u misli ali ne i u djelovanju/akciji, i pošto mogu biti razlikovani u misli ali ne i u djelovanju/akciji kaže se da su oni jedno, ali zasebno/različito jedno. Bît (Biće) (Esse) Bitak (Manifestacija tog Bića) (Existere) u Bogo-Čovjeku su također zasebno jedno poput duše i tijela. Ni jedna duša ne postoji (ili ‘ne može postojati ni jedna duša’) bez svoga tijela, niti pak tijelo bez svoje duše. Božanska duša Bogo-Čovjeka je ono što se naziva Božanska Suština/Bît (Božansko Biće = Jehova/Otac), a Božansko tijelo je ono što se podrazumijeva pod Božanskom formom/bitkom (Manifestacija Božanskog Bića = Isus Krist/Sin). Da duša može postojati bez svoga (ili ‘odvojena od’) tijela, te da može razmišljati i biti mudra je greška koja izvire iz obmane/pričine; jer svaka ljudska duša je (ili ‘se nalazi’) u duhovnom tijelu nakon što odbaci materijalne pokrivače koje je nosila po ovome svijetu.
15. Bît (Biće) (Esse) nije Bît (Biće) (Esse) dok ne Postoji, pošto do tada nije u formi, a ako nije u formi onda nema kvalitetu/karakter; a ono što nema kvalitetu/karakter u sebi nije ništa. Ono što Postoji iz Bîti (ono što je došlo u postojanje iz Bića), zbog razloga da je došlo u postojanje iz Bîti (iz razloga da je iz Bića), čini jedno sa njom (je jedno sa Bićem). Zbog toga/odatle njihovo sjedinjenje u jedno; i zbog toga/odatle su jedan u drugome uzajamno i naizmjenično (mutually and interchangeably), i oboje su sve u svemu (svim stvarima) od onog drugog kao u samom sebi.
16. Iz ovoga se može vidjeti da je Bog Čovjek, te dosljedno tome da je On Bog-Koji-Postoji; ne Koji postoji IZ (from) Sebe već U Sebi. Onaj Koji ima postojanje u Sebi je Bog iz Kojeg proizlaze sve stvari (ili ‘iz Kojeg sve ostalo izvire’).
U Bogo-Čovjeku su beskonačne stvari zasebno jedno
17. Da je Bog beskonačan svi vrlo dobro znaju, jer On se naziva beskonačnim; a On se naziva beskonačnim zato što On jeste beskonačan. On je beskonačan ne samo zbog toga što je On Bît (Biće) (Esse) i (Manifestacija Bića) Bitak (Existere) u Sebi, već zato što su u Njemu beskonačne stvari. Beskonačno koje u Sebi nema beskonačnih stvari nije beskonačno osim u/po imenu (ali ne kvalitetom). Ne može se reći da u Njemu ima beskonačno mnogo stvari, niti da je u Njemu sve beskonačno (ili ‘ne može se reći za beskonačne Stvari u Njemu da su beskonačno mnoge, niti da su beskonačno sve’), zbog prirodne ideje o ‘mnogo’ i ‘sve’; pošto je prirodna ideja o beskonačno mnogo ograničavajuća, dok je ideja o svemu beskonačnome, iako ne-ograničena, proizašla iz ograničenih stvari u svemiru. Stoga čovjek, pošto su njegove ideje prirodne, nije u stanju bilo kakvim usavršavanjem/istančanošću (refinement) ili aproksimacijom percipirati beskonačne stvari u Bogu; a jedan anđeo, iako je on u stanju, pošto je on u duhovnim idejama, uzdići se u usavršenosti/istančanosti i aproksimaciji iznad čovjekovog nivoa, također nije u stanju postići tu percepciju.
18. Da su u Bogu beskonačne stvari, svatko se može uvjeriti tko vjeruje da je Bog Čovjek; jer, s obzirom da je Čovjek, On ima tijelo i sve ono što tom tijelu pripada, što će reći, lice, grudi, trbuh, udove i stopala; jer bez njih On ne bi bio Čovjek. A pošto ima sve to, onda On također ima i oči, uši, nos, usta i jezik; a također i dijelove unutar čovjeka poput srca i pluća, kao i svega što ih okružuje, koje uzete zajedno, čine čovjeka čovjekom. U stvorenom čovjeku je tih dijelova puno i gledano iz perspektive njihovih strukturalnih detalja, nebrojeno; ali u Bogo-Čovjeku su one beskonačne, ama baš ništa ne nedostaje, i zbog toga je On kao takav beskonačno savršen/u beskonačnoj savršenosti. Ovakva je usporedba između nestvorenog Čovjeka koji je Bog te stvorenog čovjeka, pošto je Bog Čovjek; I On Sam kaže da je čovjek na ovom svijetu bio stvoren na Njegovu sliku i Njemu nalik (Postanak 1:26, 27).
19. Da u Bogu postoje beskonačne stvari je anđelima još očiglednije po nebesima u kojima žive. Cijelo nebo, koje se sastoji od mirijada i mirijada anđela, je u svojoj univerzalnoj formi poput čovjeka. Isto tako i svaka zajednica na nebu, bila ona velika ili pak mala. Otud je (ili ‘iz tog razloga’), također, svaki anđeo čovjek, jer anđeo je nebo u najmanjem/minijaturnom obliku (da je takav slučaj može se vidjeti u knjizi ‘Nebo i Pakao – 51-87’). Nebo kao cjelina, u svojim dijelovima, i u pojedinačnom obliku (u ‘pojedinačnom obliku’ pretpostavlja jednog ‘stanovnika’ neba = ‘u pojedinačnim stanovnicima’), je u tom obliku/formi (čovjek) zbog Božanskog karaktera kojeg (ili ‘vrline Božanstva koju’) anđeli primaju u sebe; jer u onoj mjeri u kojoj anđeo prima u sebe Božanskog karaktera u toj mjeri je on čovjek u savršenom obliku. Zbog toga se kaže da su anđeli u Bogu, i da je Bog u njima; također, da je Bog njihovo sve. Koliko stvari postoji na nebu se ne može prepričati; a pošto je Božanstvo ono što sačinjava nebo, te su dosljedno tome te neizrecivo mnoge stvari od Božanstva, sasvim je jasno da u Samom Čovjeku, koji je Bog, postoje beskonačne stvari.
20. Isti zaključak se može izvući i iz stvorenog svemira kad se na njega gleda kroz svrhovitosti kojima služi (ili ‘s obzirom na njegove svrhovitosti’) i njihovim korespondencijama. Ali prije nego se ovo može shvatiti, tome moraju prethoditi primjeri/slučajevi koji to ilustriraju.
21. Pošto u Bogo-Čovjeku postoje beskonačne stvari koje se pojavljuju na nebu, u anđelu i u čovjeku, kao u ogledalu, a pošto Bogo-Čovjek nije u prostoru i vremenu (kako je bilo ukazano gore u 7-10), može se, do određene mjere/u određenoj mjeri, vidjeti i shvatiti na koji način je Bog Sve-prisutan, Sve-znajući, te Sve-Providan; I kako je On, kao Čovjek, mogao stvoriti sve stvari, te kako On kao Čovjek može držati sve stvari koje je stvorio u njihovom pravilnom redu do u vječnost.
22. Po čovjeku se također, kao u ogledalu, može vidjeti da su beskonačne stvari u Bogo-Čovjeku zasebno jedno (one distinctly). U čovjeku postoje mnoge i nebrojene stvari, kako je bilo rečeno gore; ali ih čovjek u sebi ipak osjeća kao jedno. On na osnovu čulnog iskustva nema nikakvu posebnu senzaciju/on ne zna ništa o radu svoga mozga, svojeg srca ili pluća, svoje jetre, gušterače; ili pak o nebrojeno puno stvari u svojim očima, ušima, jeziku, stomaku ili organima za reprodukciju, baš kao ni o ostalim dijelovima svoga tijela; a pošto on o svim tim stvarima nema nikakvo čulno iskustvo on je sam sebi kao Jedno (ili ‘on se sebi čini kao jedinstvo’). Razlog tome, tome jedinstvu, je taj što su sve te stvari u takvoj formi da ni jedna ne može/smije nedostajati; pošto je ta forma ono što prima život od Bogo-Čovjeka (kako je bilo ukazano gore u 4-6). Kao rezultat reda i povezanosti svih stvari u takvu formu proizlazi osjećaj, a iz njega i ideja o tome kako ne postoji mnogo i nebrojeno mnogo stvari/dijelova koji sačinjavaju čovjeka već da je on u sebi JEDNO. Iz svega ovoga možemo zaključiti kako su mnoge i nebrojene stvari koje čine čovjeka naizgled jednim, Samog Čovjeka koji je Bog, u sebi JEDNO ali ZASEBNO/RAZLIČITO JEDNO, da, naj-različitije.
Postoji samo jedan Bogo-Čovjek, iz Kojeg proizlaze sve stvari
23. Sve stvari/sastavnice ljudske mudrosti se ujedinjuju, i tako reći centriraju u ovome (= fiksiraju na ovo), da postoji (samo) jedan Bog, Stvoritelj svemira: posljedično tome čovjek koji ima razum, iz generalne prirode svoga razumijevanja, ne može i ne misli drugačije. Recite bilo kojem čovjeku zdravog razuma da postoje dva Stvoritelja svemira, i primjetit ćete njegovo gnušanje (= kako mu je ta misao odbojna), i to, najvjerovatnije, na sam pomen te rečenice (ili ‘na sam zvuk te rečenice u njegovu uhu’); iz svega toga se nameće zaključak (= vidi se) kako se sve stvari koje sačinjavaju ljudski razum ujedinjuju i centriraju u ovome, da je Bog jedan jedini. Postoje dva razloga zašto je to tako. Prvi, sam čovjekov kapacitet racionalnog razmišljanja, ako ga gledamo samog u sebi, nije čovjekov, (ili ‘sama čovjekova sposobnost racionalnog razmišljanja, ako ju gledamo u sebi, ne pripada čovjeku’) već je Božja u čovjeku (= proizlazi iz Boga); o ovoj mogućnosti ovisi ljudski razum ako govorimo o njegovoj generalnoj prirodi, i baš ta generalna priroda/percepcija razuma uzrokuje da čovjek vidi kao od sebe da je Bog jedan jedini. Drugo, uz pomoć ove sposobnosti je čovjek ili na nebeskom svjetlu, ili pak iz tog svjetla prima/dobija/izvlači ono što je generalno u njegovim mislima; a univerzalno/najgeneralnije od nebeskog svjetla (koje je u sebi mudrost) je ideja da je Bog jedan jedini. Sasvim druga stvar se događa kada je čovjek sa tom sposobnošću izvrnuo niže dijelove svoga razumijevanja; takav čovjek je, uistinu, obdaren sa tom sposobnošću (= racionalnošću), ali izvrnućem tih donjih dijelova razumijevanja, on ju okreće u potpuno drugom pravcu, te stoga on postaje ne-razuman/ne-racionalan.
24. Svaki čovjek, čak nesvjesno, razmišlja o zajednici ljudi (body of man) kao o jednom čovjeku; stoga on trenutno percipira značenje kada čuje kako je rečeno da je kralj naroda glava dok su njegovi subjekti/podanici tijelo toga čovjeka, a također (trenutno percipira) kada se kaže da ta ili ta osoba zauzima takvo ili takvo mjesto (ili ‘ispunjava tu i tu funkciju’) u generalnom tijelu, što znači, u kraljevstvu. I sa duhovnim tijelom je ista situacija kakva je sa političkim/civilnim tijelom. Duhovno tijelo je crkva; njezina glava je Bogo-Čovjek (= Ljudski Bog); a iz ovoga se jasno vidi kako bi crkva, koju gledamo kao čovjeka, izgledala ako bi se umjesto jednoga Boga, Stvoritelja i Održavatelja svemira, naučavalo/mislilo o nekoliko njih. Crkva bi onda (= pri ovakvoj percepciji) izgledala kao jedno tijelo sa nekoliko glava; stoga ne kao čovjek već kao čudovište. Ako bi se reklo da te glave imaju jednu suštinu, te da na taj način čine jednu glavu, to možemo onda jedino zamisliti kao jednu glavu sa nekoliko lica ili nekoliko glava sa jednim licem; takva bi crkva, gledano u cjelini, izgledala deformirano. Ali u svoj istini, jedan jedini Bog je glava dok je crkva tijelo, koje djeluje pod komandom glave, a ne od sebe; baš kao što je slučaj u (svakom) čovjeku; odatle proizlazi činjenica da u kraljevstvu može postojati samo jedan kralj, pošto bi nekoliko kraljeva rasturilo kraljevstvo, no jedan je (vladar/kralj) u stanju sačuvati njegovo jedinstvo (ili ‘dok ga jedan kralj može držati zajedno’).
25. Isto bi se dogodilo sa crkvom koja je raspršena po cijelom svijetu, i koja se zove ‘religijska zajednica’ (communion = grupa osoba koje dijele istu vjeru), pošto je ona poput jednog tijela kojim vlada jedna glava (ili ‘pod jednom glavom’). Dobro je znano da glava vlada nad tijelom koje je pod njezinom voljom; jer razumijevanje i volja imaju svoje sjedište u glavi; a tijelo je usmjereno onako kako to hoće razumijevanje i volja čovjekova, i to do te mjere da tijelo nije ništa drugo do čista poslušnost. Pošto tijelo ne može učiniti ništa od sebe, tj. ništa bez razumijevanja i volje u glavi, tako ni čovjek koji je pripadnik crkve ne može učiniti ništa od sebe, tj. ništa što nije od Boga. Tijelo samo izgleda da djeluje od sebe, baš kao što se pri čovjekovoj kretnji čini da njegovi udovi djeluju sami od sebe; ili pak da usta i jezik vibriraju sami od sebe, dok, u stvari, oni ni u najmanjoj mjeri ne djeluju sami od sebe, već jedino iz osjećaja volje i dosljedne misli razumijevanja u glavi. Pretpostavite, sada, da jedno tijelo ima nekoliko glava i svaka od njih ima slobodu djelovati prema svom razumijevanju i svojoj volji, zar bi takvo tijelo moglo ostati u postojanju? Pošto bi među nekoliko glava jedinstvenost svrhe, kakva je moguća u slučaju jedne glave, bila nemoguća. Kako u crkvi tako i na nebesima; nebo se sastoji od mirijada i mirijada anđela, i ako svi oni i svaki od njih ne bi gledali u jednog Boga, onda bi se razišli jedni od drugih i nebo bi se raspalo. Posljedično tome, ako anđeo nebeski razmišlja o više bogova on trenutačno bude odvojen iz nebeske zajednice; jer on je izbačen/otjeran na najudaljeniji dio nebesa, i propada prema dolje.
26. Pošto cijelo nebo i sve stvari na nebesima odnose prema jednom Bogu, nebeski/anđeoski govor je takav da se putem određenog jedinstva/harmonije, koje/a tako reći utječe iz jedinstva/harmonije cijelog neba, zatvara u jedinstvenu kadencu (= taktni signal) – dokaz da je za anđele nemoguće razmišljati drugačije nego da postoji jedan Bog (ili ‘nego o jednom Bogu’); jer govor proizlazi iz misli.
27. Koja osoba koja ima zdrav razum ne vidi (ili ‘neće percipirati’) da Božanstvo ne može biti podijeljeno? Također da množina Beskonačnosti, Nestvorenosti, Svemogućnosti, i Bogova, nije moguća? Pretpostavimo da postoji takva osoba koja je potpuno lišena zdrave pameti koja će izjaviti da je množina Beskonačnosti, Nestvorenosti, Svemogućnosti, i Bogova moguća, samo ako imaju jednu te istu suštinu, što bi onda od njih napravilo jednog Beskonačnog, Nestvorenog, Svemogućeg, i Boga, zar ne bi onda jedna ista suština bila isto kao i jedan indentitet? A jedan identitet nije moguće pripisati nekolicini osoba. Ako bi se (na to) reklo kako je jedan iz/od drugog (one from the other), (onda) onaj koji je (proizašao) iz ovog drugog ne bi bio (ili ‘nije’) Bog sam u Sebi; a ipak, Bog u Sebi je Bog iz Kojeg sve stvari proizlaze.
