Zemaljski bračni parovi nakon smrti…
47. (iii) Bračni se parovi generalno sreću nakon smrti, prepoznaju jedan drugoga, obnavljaju njihova združivanja i jedno vrijeme žive zajedno. Ovo se događa u njihovom prvom stanju, dok su zaokupljeni sa izvanjskim stvarima kao i u svijetu.
Nakon smrti čovjek prolazi kroz dva stanja, izvanjsko i unutarnje. On najprije dolazi u njegovo izvanjsko stanje, nakon toga u njegovo unutarnje. Kada je u njegovom izvanjskom stanju, muž susreće njegovu ženu, ako su oboje umrli, prepoznaje ju i ako su zajedno živjeli u svijetu formira jednu asocijaciju i izvjesno vrijeme žive zajedno. Dok su oni u ovom stanju, svaki je nesvjestan osjećaja drugoga spram njega ili nje, budući se ovo drži skrivenim na unutarnjem nivou. Ali nakon toga, kada dosegnu njihovo unutarnje stanje, njihovi osjećaji postanu jasni. Ako su harmonični i simpatički, oni nastavljaju njihov bračni život; ali ako su neskladni i antipatični, oni ga dokončavaju.
Ako je čovjek imao više nego jednu ženu, on se asocira sa njima naizmjenično, dok je on u izvanjskom stanju; ali pri ulasku u njegovo unutarnje stanje, kada može dokučiti prirodu osjećaja ljubavi, on ili odabere jednu a ostavlja druge, ili ih može sve napustiti. Jer u duhovnom svijetu baš kao i u prirodnom, ni jednom Kršćaninu nije dozvoljeno oženiti više nego jednu ženu, budući je to napad na religiju i oskvrnjuje ju. Ista se stvar događa ženi, ako je imala više od jednog muža. Međutim, žene ne formiraju asocijacije sa njihovim muževima; one samo sebe predstave, i muževi ih uzmu k sebi. Treba zamjetiti kako muževi rijetko prepoznaju njihove žene, ali žene prepoznaju njihove muževe itekako dobro, budući su žene sposobne percipirati unutarnju ljubav, dok muškarci percipiraju jedino izvanjsku ljubav.
48. (iv) Ali stupnjevito, kako odlažu njihovo vanjsko stanje i ulaze namjesto toga u njihovo unutarnje, oni percipiraju kakve su bile njihove uzajamne ljubavi i osjećaji jednog spram drugoga, i da li ili ne mogu živjeti zajedno.
Ovo nema potrebe objasniti dalje, budući slijedi iz ovog što je bilo objašnjeno u posljednjoj sekciji. Ja ću ovdje jedino ilustrirati način na koji čovjek nakon smrti odlaže njegovo izvanjsko stanje i uzima njegovo unutarnje. Svaki je čovjek nakon smrti najprije doveden u ono što se naziva svijet duhova, koji je na-sred puta između neba i pakla, i tamo je on pripreman, za nebo ako je dobar, a za pakao ako je zao.
[2] Priprema koju on tamo prolazi je naumljena dovesti unutrašnjost i vanjštinu u sklad, tako da oni čine jedno, umjesto da se ne slažu i čine dvoje. Ovo je ono što se događa u prirodnom svijetu, i jedino je u slučaju onih koji su poštena srca da oni čine jedno. Da oni čine dvoje je jasno na primjeru podmuklih i prepredenih, posebice licemjera, laskavaca, pretvarača i lažljivaca. U duhovnom svijetu, međutim, nikome nije dozvoljeno imati njegov um podijeljen, nego svatko tko je bio opak iznutra će također biti opak izvanjski. Isto tako onaj koji je bio dobar će biti dobar i iznutra i izvani.
[3] Jer svatko nakon smrti postaje kakav je bio iznutra, ne izvani. U ovu svrhu on je naizmjenično postavljen u njegovo izvanjsko i onda njegovo unutarnje stanje. Kada je svatko u njegovu izvanjskom stanju, on je mudar, to jest, on želi izgledati kao da je bio mudar, čak ako je opak. Ali opak je čovjek iznutra glupak; on može povremeno vidjeti njegovu vlastitu bedastoću, doći k svojoj pameti. Ali ako on nije došao k pameti na svijetu, on to ne može napraviti kasnije, jer on ljubi njegove bedastoće, i želi ih zadržati. Stoga on uzrokuje da njegovo unutarnje stanje bude jednako budalasto, čineći tako njegova unutarnja i izvanjska stanja jednim. Kada se ovo dogodilo, on je spreman za pakao.
[4] Dobar čovjek prati suprotan kurs. Budući je on u svijetu gledao u Boga, i došao k svojoj pameti, on je bio više mudar iznutra nego izvani. Izvani je on ponekad bio uveden u ludilo od strane primamljivosti svijeta i njegovih ispraznosti. Tako je također njegova vanjština dovedena u sklad sa njegovom unutrašnjošću, koja je, kako sam rekao, mudra. Kada se ovo dogodilo, on je spreman za nebo. Ovo će ilustrirati način na koji je vanjština skinuta a unutrašnjost obučena nakon smrti.
49. (v) Ako su sposobni živjeti zajedno, oni ostaju bračni par. Ali ako nisu razilaze se, ponekad muž napušta ženu, ponekad žena napušta muža, a ponekad svaki odlazi po zajedničkom dogovoru.
Razlog zašto se razdvajanja događaju nakon smrti je da su veze koje se dogode na Zemlji rijetko zbog ikakve unutarnje percepcije ljubavi, već zbog izvanjske percepcije koja sakriva unutarnju. Izvanjska je percepcija Ljubavi prouzročena iz te izvedena iz razmatranja ljubavi spram svijeta i tijela. Razmatranja ljubavi spram svijeta su poglavito bogatstvo i vlasništva; ljubavi prema tijelu, ugled i časti. Kao dodatak ovima su tu različita mamljenja, takva poput ljepote i simuliranje dobrog ponašanja, u nekim slučajevima čak nečednosti. Nadalje, brakovi su obično sklapani unutar okruga, mjesta ili grada gdje je čovjek rođen i živi, gdje je jedino moguć ograničeni izbor, ograničen na domaćinstvo njegovih poznanika, a među njima onih koji su slične pozicije kao i on. To je zašto je većina brakova sklopljeno na svijetu izvanjsko, a ne istovremeno unutarnje. Ipak unutarnje sjedinjenje, sjedinjenje duša, je što doista čini brak. Ovo se sjedinjenje ne može percipirati prije nego čovjek odloži vanjštinu i obuče unutrašnjost, a ovo se događa nakon smrti. Ovo je onda razlog zašto se u to vrijeme događaju razdvajanja, koja su popraćena novim vezama sa sličnim osobama ili iste vrste, ukoliko takva veza nije bila osigurana na Zemlji. Ovo se događa u slučaju onih koji su od mladosti na dalje ljubili, željeli te preklinjali Gospoda za zakonsko i prikladno vječanje sa jednim partnerom, odbacujući te okrećući njihove noseve od različitih požuda.
50. (vi) U tom slučaju je čovjeku dana prikladna žena, a ženi isto tako prikladan muž.
To je zato što jedino oni parovi koji su bili ili mogu unutarnje biti sjedinjeni da čine jedno mogu biti prihvaćeni u nebo i ostati tamo. Jer u nebu se par ne naziva dvojicom, već jednim anđelom. Ovo je ono što naznačavaju Gospodnje riječi, da oni više nisu dva, nego jedno tijelo (Postanak 2:24; Matej 19:5, 6). Razlog zašto ni jedni drugi parovi nisu prihvaćeni u nebo je da ni jedni drugi ljudi ne mogu tamo živjeti zajedno, to jest, u jednoj kući i dijeliti sobu i krevet. Jer sklonost i bliskost njihove ljubavi je ono što odlučuje svačija združivanja u nebesima, i jednako gdje oni žive. Duhovni svijet nema prostora, nego privid prostora, i taj privid zavisi o načinu na koji ljudi žive, koji zauzvrat zavisi o načinu kako oni ljube. Nitko prema tome ne može ostati nigdje nego u njegovoj vlastitoj kući, koja mu je osigurana te smještena zavisno o prirodi njegove ljubavi. Ako on živi negdje drugdje, on osjeća pritisak u njegovim grudima i ima poteškoću disati.
Dvoje ljudi ne mogu živjeti zajedno u istoj kući ukoliko nisu potpuno slični; niti posljedično tome mogu bračni parovi, ukoliko nemaju iste osjećaje jedno spram drugoga. Ako su osjećaji jedino izvanjski a ne istovremeno unutarnji, kuća ili sama pozicija ih razdvaja, odbacuje ih i tjera ih. To je zašto oni koji su nakon pripreme primljeni u nebo imaju osiguran brak sa partnerom, čija je duša tako snažno privučena ka sjedinjenju sa drugom, da oni ne žele živjeti dva života, nego jedan. Iz ovog je razloga da je nakon razdvajanja čovjeku dana prikladna žena a ženi isto tako prikladan muž.
E.Swedenborg ‘Istinska bračna Ljubav (Conjugial Love) – 47-50’
