Žena stalno vuče prema sebi oholost muževljeve vlastite inteligencije
Dodat ću gornjemu dvije Nezaboravne Priče. Prva: jednom sam bio među anđelima i čuo njihov razgovor. Bio je to razgovor o inteligenciji i mudrosti, u smislu da čovjek ne percipira nikako drugačije nego da su oboje u njemu, i stoga da je od njega što god on razmišlja iz svog razumijevanja i namjerava iz svoje volje. A ipak ni najmanja stvar od toga nije iz čovjeka osim sposobnosti primanja od Boga stvari koje pripadaju njegovom razumijevanju i volji. A budući da svaki čovjek od rođenja naginje ljubavi prema samome sebi, da ne propadne zbog samoljublja i oholosti vlastite inteligencije, od stvaranja je osigurano da ta ljubav treba biti prenesena na ženu, i da, usađena u nju od rođenja, treba biti sklonost da ljubi inteligenciju i mudrost njezinog muža i tako prema mužu samome. Stoga, žena stalno vuče prema sebi oholost muževljeve vlastite inteligencije, gaseći (uništavajući) je u njemu, a oživljavajući je u sebi, i tako je okrećući u bračnu ljubav, ljubav koju ona ispunjava prijaznostima (ugodnostima) preko svake mjere. Ovo je osigurano od strane Gospoda da oholost vlastite inteligencije ne bi zavela čovjeka tako puno da on povjeruje da je inteligentan i mudar sam od sebe, a ne od Gospoda, i tako poželi jesti sa stabla poznavanja dobra i zla. Onda bi on povjerovao da je sam poput Boga i čak, prema govoru i nagovoru zmije – ljubavi prema vlastitoj inteligenciji – da je Bog. Stoga, nakon što je pojeo, čovjek je bio izbačen iz raja i put do stabla života je bio čuvan od strane kerubina. Duhovno shvaćeno, raj je inteligencija; jedenje sa stabla života je razumijevanje i bivanje mudrim od Gospoda, a jedenje sa stabla poznavanja dobra i zla je razumijevanje i bivanje mudrim od samog sebe.
E.Swedenborg ‘Bračna Ljubav – 353’