Dvostruka ljepota žene…
Drugo iskustvo za pamćenje:
Jednom sam čuo neke muškarce kako vode prekrasnu raspravu o ženskom spolu, o tome da li žena koja stalno ljubi svoju vlastitu ljepotu, tj., koja ljubi samu sebe zbog svog izgleda, može ljubiti svog muža. Oni su započeli složivši se da žena ima dvije vrste ljepote, jednu prirodnu, onu od lica i tijela, i drugu duhovnu, onu od ljubavi i ponašanja. Također su se složili da su ove dvije vrste ljepote vrlo često razdvojene u prirodnom svijetu, ali da su uvijek sjedinjene u duhovnom svijetu; jer je u tom svijetu ljepota oblik uzet od strane ljubavi i ponašanja. Nakon smrti se stoga vrlo često događa da ružne žene postanu uzori ljepote, a lijepe žene uzori ružnoće.
[2] Dok su muškarci raspravljali o ovome, prišle su neke žene koje su rekle: „Dozvolite nam da sudjelujemo u vašoj raspravi, jer vi razmatrate ono što vam vaše znanje govori, a mi ono što nam govori naše iskustvo. Štoviše, vi toliko malo znate o ljubavi žena, da je to jedva išta. Zar ne znate da je razumnost mudrosti žena ta koja čini da one duboko u svojim grudima ili u centru svoga srca skrivaju ljubav koju imaju prema svojim muževima?“
Rasprava je započela, i prvi zaključak muškaraca je bio da svaka žena želi biti viđena kao lijepa u licu i u ponašanju, jer je ona po rođenju jedan osjećaj za ljubav, a oblik ovog osjećaja je ljepota. Stoga, ona žena koja ne želi biti lijepa je ona koja ne želi ljubiti i biti ljubljena, pa ona nije prava žena.
Komentar žena je bio ovakav: „Ljepota žene prebiva u njenoj blagoj nježnosti, i tako u njezinim izuzetnim silama osjećaja. Ovo je izvor ženine ljubavi za muškarca, i muškarčeve ljubavi za ženu. Možda vi ovo ne razumijete.“
[3] Drugi zaključak muškaraca je bio da žena prije braka želi biti lijepa za muškarce, ali nakon braka, pod uvjetom da je čedna, samo za svoga muža, a ne za muškarce općenito.
Komentar žena je bio, „Nakon što je muž okusio prirodnu ljepotu svoje žene, on više ne vidi nju nego radije njenu duhovnu ljepotu, i ovo čini da on nju ljubi zauzvrat; tako se on prisjeća njene prirodne ljepote, ali u drugačijem obliku.“
[4] Treći zaključak njihove rasprave je bio da ako žena nakon braka želi biti viđena kako je lijepa, baš kao što je to bila prije, ona ljubi muškarce, a ne svog muža, „jer žena koja ljubi sebe zbog svoje ljepote, stalno želi da njena ljepota bude kušana; a budući da, kao što ste rekle, ova više nije očigledna njezinom mužu, ona želi da (ta ljepota) bude kušana od onih muškaraca čiji pogled padne na nju. Očigledno ona ima ljubav prema drugom spolu, a ne prema jednome drugoga spola.“
Ovo je ušutkalo žene, ali su nastavile mrmljati, „Postoji li ijedna žena toliko lišena taštine da ne želi biti viđena kao lijepa također od strane muškaraca, jednako kako je lijepa svome jednom i jedinom mužu?“
Ovo su čule neke žene s neba, koje su bile lijepe budući da su bile nebeski osjećaji; i one su potvrdile tri zaključka od strane muškaraca, ali su dodale, „Samo pustite da žene ljube njihovu ljepotu i njezine urese poradi njihovih muževa i nadahnute od strane njih.“
Emanuel Swedenborg, ‘Bračna Ljubav – 330’
