319. SVE STVARI U STVORENOM SVEMIRU (ili ‘STVORENOG SVEMIRA’), AKO IH GLEDAMO KROZ NJIHOVU SVRHOVITOST (‘SVRHA’ = ZAŠTO JE NEKA STVAR STVORENA/OVDJE, ČEMU SLUŽI?!), U SLICI REPREZENTIRAJU ČOVJEKA (= NJEGOVU SLIKU), ŠTO POTVRĐUJE/SVJEDOČI DA JE BOG (IZ KOJEG JE SVE PROIZAŠLO I KOJEM SE SVE VRAĆA) ČOVJEK.
Drevni ljudi su čovjeka nazvali ‘svemir u malom’ (microcosm), zbog toga/činjenice što je on reprezentirao ‘veliki svemir’ (macrocosm), tj. svemir kao cjelinu’ (= u cijelom kompleksu); no u današnje vrijeme nije poznato zašto su drevni ljudi tako nazivali čovjeka, pošto se u njemu ne manifestira više ništa od makrosvemira osim što on iz životinjskih i biljnih kraljevstava dobija hranu a samim time i život svoga tijela, i to što je održavan u (za njega) životnim uvjetima uz pomoć njegove topline, (što) vidi zbog njegova svjetla, te čuje i diše uz pomoć njegove atmosfere (a sve je to dio tog makrosvemira). Ali ipak, te stvari ne čine čovjeka mikrosvemirom, pošto/kako je svemir sa svim stvarima koje sadržava/su u njemu ‘makro-svemir’. Drevni ljudi su (prije/radije) čovjeka zvali mikro-svemir ili svemir u malom, na osnovu istine koju su izvukli/dobili iz znanja o korespondencijama, znanja koje je bilo svojina/su poznavali (ili ‘u kojima su bili’) najstariji ljudi, a također i iz njihove komunikacije sa anđelima nebeskim; jer anđeli nebeski znaju po stvarima koje vide oko sebe da sve stvari u svemiru, gledane kroz prizmu svrhovitosti/korisnih funkcija (viewed as to uses), reprezentiraju jednog čovjeka (represent man as an image; imaju čovjeka za svoj cilj, njemu služe = u slici predstavljaju čovjeka).
320. Ali istina da je čovjek mikro-svemir, ili svemir u malom, pošto je stvoreni svemir, ako ga gledamo kroz prizmu svrhovitosti/korisnih funkcija, čovjekolik (in image, a man = u slici, – čovjek), ne može pasti na pamet (literalno: ‘pojaviti se u mislima’) a samim time ni postati dio znanja bilo koga na zemlji iz ideje o svemiru kakva se dobija (as it is viewed) iz duhovna svijeta. Nju (tu istinu) može posvjedočiti samo anđeo nebeski, koji je u duhovnom svijetu, ili netko kome je bilo dozvoljeno/omogućeno da bude u tom svijetu i da vidi stvari koje se tamo nalaze. Kako je to meni bilo omogućeno/dozvoljeno, ja sam u stanju, na osnovu onog što sam tamo vidio, razotkriti tu tajnu.
321. Treba znati da je duhovni svijet u svojoj (iz)vanjskoj pojavi, u potpunosti nalik prirodnom svijetu. Tamo se mogu vidjeti kopna, planine, brdašca, doline, ravnice, polja, jezera, rijeke i potoci vode, baš kao i u prirodnom svijetu; stoga (i) sve stvari koje pripadaju mineralnom carstvu. Predivni vrtovi (paradises), vrtovi (gardens), lugovi, šume i u njima stabla i grmovi svih vrsta koja daju plodove i sjeme; tamo se također mogu vidjeti biljke (plants), cvijeće, bilje (herbs) i trave; stoga sve ono što pripada biljnom carstvu. Tamo se također mogu vidjeti zvijeri, ptice, i ribe svake vrste; stoga sve stvari koje pripadaju životinjskom carstvu. Čovjek je tamo anđeo ili duh. Ovo je bilo rečeno tako da se zna (ili ‘tako da bi se znalo’) da je svemir duhovnog svijeta u potpunosti poput/nalik svemiru prirodnog svijeta, sa tom razlikom što stvari u duhovnom svijetu nisu fiksirane i utvrđene poput onih u prirodnom svijetu, pošto u duhovnom svijetu ništa nije prirodno već je svaka stvar duhovna.
322. Da svemir tog svijeta u slici predstavlja/reprezentira čovjeka/ljudsko biće se sasvim jasno može vidjeti iz ovog, da se sve upravo spomenute stvari (pogl. 321) vidljivo pojavljuju i uzimaju formu oko jednog anđela i oko anđeoskih zajednica, kao da su bile stvorene ili proizvedene sa njihove strane; one/te stvari su oko njih stalno (permanently), i ne prolaze. Da su one kao (da su) stvorene ili proizvedene od strane anđela se vidi po tome što se one više ne pojavljuju kada anđeo ode, ili kada zajednica pređe na neko drugo mjesto; također, kada drugi anđeli dođu na njihovo mjesto, pojava svih stvari oko njih (ili ‘izgled njihova okruženja’) se promijeni – u rajskim vrtovima se promijene stabla i plodovi, u cvjetnim vrtovima cvijeće i sjemenje (u smislu, ‘u vrtovima se može pronaći drugačije cvijeće i sjemenje’), u poljima biljke i trave, a također se mijenjaju i životinje i ptice.
[2] Te stvari (ili ‘ti fenomeni’) se događaju i mijenjaju na ovaj/opisani način, pošto sve te stvari uzimaju formu/dobijaju svoj oblik/postoje u skladu sa anđeoskim osjećajima i posljedičnim mislima, jer one su korespodencije (= jer riječ je o korespondentnim formama). A pošto su stvari/forme koje korespondiraju podudarne sa onim sa čime korespondiraju, one su prema tome oblika koji reprezentira tu stvar (they are in image representative of it = reprezentativna slika te stvari). Sam (ili ‘ovaj’) oblik se ne vidi (ili ‘nije vidljiv’) kada se ove gledaju u njihovim formama, on se vidi samo kada se na njih gleda s obzirom na njihove svrhovitosti/korisne funkcije. Bilo mi je dozvoljeno percipirati da anđeli, kada su im oči otvorene od strane Gospodina, i kada vide ove stvari od njihovih svrhovitih korespodencija, prepoznaju i vide sebe u njima.
323. Dakle, pošto stvari koje postoje oko anđela, koje su kao takve korespondentne (ili ‘pošto fenomeni koji se pojavljuju oko anđela, koji kao takvi korespondiraju’) sa njihovim osjećajima i mislima, reprezentiraju svemir, u kojem se pojavljuju kopna, biljke i životinje, a oni sačinjavaju sliku koja je reprezentativna za toga anđela, očigledno je zašto su drevni ljudi čovjeka zvali mikro-svemirom.
324. Da stvari ovako stoje je bilo u izobilju potvrđeno u Nebeskim Tajnama (Arcana Caelestia), a također i u knjizi Nebo i Pakao (Heaven & Hell), a povremeno također i na prijašnjim stranicama kada je riječ bila o korespodencijama. Tamo je bilo ukazano da u stvorenom svemiru ne postoji ni jedna jedina stvar koja nema korespondenciju sa nečim u čovjeku, ne samo sa njegovim osjećajima i njegovim mislima, već također i sa njegovim tjelesnim organima i unutrašnjostima (viscera); ipak, ne sa ovima kao supstancama već sa njihovom svrhom/njihovim korisnim funkcijama. Zbog ovoga se u Riječi Božjoj, gdje se spominje/govori o crkvi i čovjeku u crkvi, često spominju stabla, poput ‘masline’, ‘vinove loze’, ‘cedra’; govori se o ‘vrtovima’, ‘lugovima’, ‘šumama’; i o ‘zvijerima zemaljskim’, ‘pticama nebeskim’ i ‘ribama morskim’. Oni su tamo spominjani jer korespondiraju, i putem korespondencija čine jedno, kako je već bilo rečeno gore; dosljedno tome, kada čovjek o takvim stvarima čita u Riječi, anđeli ne percipiraju te objekte, već umjesto toga crkvu ili ljude od crkve s obzirom na njihova stanja (ljubavi i mudrosti).
325. Pošto sve stvari u svemiru u slici načiče na čovjeka/ljudsko biće, Adamova mudrost i inteligencija su opisane sa ‘Edenskim vrtom’, u kojem je bilo svih vrsta drveća, također rijeka, dragog kamenja, i zlata, i životinja kojima je on dao ime; a sa svime time su se predstavljale stvari koje su bile u Adamu, koje sačinjavaju biće koje mi nazivamo (ili ‘ono što se naziva’) Čovjek (Adam = Čovjek). Skoro ista stvari su rečene o Asiriji, kojom se predstavlja crkva s obzirom na inteligenciju (Ezekiel 31:3-9); i o Tiru, kojim je predstavljena crkva s obzirom na znanje o dobrima i istinama (Ezekiel 28:12, 13).
326. Iz svega ovoga se može vidjeti kako sve stvari u svemiru, ako ih gledamo kroz prizmu svrhovitosti (ili ‘gledane od korisnih funkcija’), imaju odnos u slici prema čovjeku, a to svjedoči da je Bog čovjek. Jer takve stvari kakve su gore bile spomenute se formiraju oko anđeoskog čovjeka, ne od anđelâ, već od Gospodina kroz anđele. Jer one uzimaju svoju formu od upliva/utjecaja Gospodinove Božanske Ljubavi i Mudrosti u anđela, koji je primatelj, i pred čijim očima je sve to predstavljeno/doneseno poput stvaranja svemira. Iz toga oni znaju da je Bog Čovjek i da je stvoreni svemir, ako ga gledamo kroz prizmu svrhovitosti/korisnih funkcija, Božja slika.
***
327. SVE STVARI KOJE JE STVORIO GOSPODIN (JE)SU OBLICI SVRHOVITOSTI/KORISNIH FUNKCIJA. ONE SU OBLICI SVRHOVITOSTI/KORISNIH FUNKCIJA PO REDU, STUPNJU I S OBZIROM DA SE ODNOSE PREMA ČOVJEKU, I KROZ ČOVJEKA PREMA GOSPODINU, IZ KOJEG PROIZLAZE.
U svezi ovoga/na ovu temu (ili ‘u svezi ovih tema/subjekata’) je gore bilo ukazano; Da iz Boga Stvoritelja ništa ne može proizaći osim nečeg svrhovitog/korisnog/nečeg što za kraj ima određenu Božansku svrhu (pogl. 308); da svrhovitosti svih stvorenih stvari uspinju po stupnjevima od najizvanjskijih/najnižih stvari prema čovjeku, i kroz čovjeka ka Bogu Stvoritelju, iz Kojega proizlaze (pogl. 65-68); da kraj (Božjeg) stvaranja uzima svoju formu (ili ‘nalazi svoj izražaj’) u naj-izvanjskijem/naj-udaljenijem (outmost), a taj kraj jeste, da se sve stvari mogu vratiti Bogu Stvoritelju, i da se ostvari sjedinjenje (pogl. 167-172); zatim, stvari su svrhovite u onoj mjeri u kojoj gledaju (have regard) u Stvoritelja (pogl. 307); da Božanstvo iz nužnosti mora imati biće i formu u drugim stvarima koje je samo stvorilo (pogl. 47-51); da su sve stvari u svemiru primatelji (Božanske ljubavi i mudrosti) u skladu sa svojom svrhovitošću, i to u skladu sa stupnjevima (pogl. 58); da je svemir, gledano kroz prizmu svrhovitosti, Božja slika (pogl. 59); I mnoge druge stvari pored ovih. Iz svega toga je jasna ova istina, da su sve od strane Gospodina stvorene stvari svrhovite (uses = korisne funkcije), i da su one svrhovite (ili ‘oblici korisnih funkcija’) u onom redu, stupnju i s obzirom da se odnose prema čovjeku (koliko služe čovjeku), i kroz čovjeka prema Gospodinu iz Kojeg proizlaze. Sada nam još preostaje reći neke detaljnije stvari u svezi svrhovitosti (ili ‘oblika korisnih funkcija’).
328. Pod čovjekom, prema kojem se svaka svrha odnosi (= koji je svrha svega), se ne misli samo na pojedinačnu osobu već također i na skupinu ljudi, također i na veću ili manju zajednicu, poput federacije, kraljevstva, ili carstva, ili na tu najveću zajednicu, cijeli svijet, jer svaka od ovih je čovjek. Također i na nebesima, cijelo anđeosko nebo je ispred Gospodina jedan čovjek, a također i svaka zajednica na nebu; iz toga proizlazi da je svaki anđeo čovjek. Da je to tako može se vidjeti u djelu ‘Raj & Pakao – 68-108’. To pojašnjava ono što se podrazumijeva pod čovjekom u onome što slijedi.
329. Konačni kraj svega stvaranja/cilj svega što je stvoreno jasno ukazuje što je svrhovitost (ili ‘što je forma korisnosti’). Konačni kraj svega stvaranja/svemira je postojanje anđeoskog neba; a kako je anđeosko nebo kraj, kraj je također čovjek ili ljudska rasa, pošto je nebo sastavljeno od ljudi/iz ljudske rase. Iz toga slijedi kako su sve stvorene stvari posredni krajevi, i da su one svrhovitosti u onakvom redu, stupnju i s obzirom da se odnose prema čovjeku i kroz čovjeka prema Gospodinu.
330. Pošto je konačni kraj svega stvaranja anđeosko nebo od ljudske rase, i stoga sâma ljudska rasa, sve druge stvari su prema tome posredni krajevi koji se, pošto se odnose prema čovjeku, odnose prema ovim trim stvarima u njemu, njegovu tijelu, njegovom racionalnom, i njegovom duhovnom, sa ciljem njegovog sjedinjenja sa Gospodinom. Jer čovjek ne može biti sjedinjen sa Gospodinom ako nije duhovan, niti može biti duhovan ako nije racionalan, niti može biti racionalan ako njegovo tijelo nije u zdravom stanju. Te tri stvari su poput kuće; tijelo je poput temelja, racionalno je poput nadgradnje, a duhovno poput onih stvari koje su u kući, dok je sjedinjenje sa Gospodinom poput njegovog obitavanja/nastanjivanja u toj kući. Iz ovog se može vidjeti u kakvom redu, stupnju i na koji način svrhovitosti (uses; koje su posredni krajevi u stvaranju) imaju odnos prema čovjeku, poimenice (1) održavaju njegovo tijelo, (2) usavršavaju njegovo racionalno (um), (3) i primaju ono što je duhovno od Gospodina.
331. Forme svrhovitosti za održavanje tijela su u svezi sa njegovom ishranom, njegovim oblačenjem, njegovim stanovanjem/mjestom gdje živi, njegovom rekreacijom i uživanju, njegovom zaštitom i održavanjem uvjeta njegova života. Forme svrhovitosti koje su stvorene za prehranu tijela su sve stvari iz biljnog kraljevstva podobne za hranu i piće, poput voća, grožđa, žita, povrća i bilja; u životinjskom kraljevstvu sve stvari koje se jedu poput, volova, krava, junaca, jelena, ovaca, kozlića, koza, jagnjadi, kao i njihova mlijeka; također i ptice i ribe razne vrste. Forme svrhovitosti stvorene za oblačenje tijela su razni drugi proizvodi iz ova dva kraljevstva; na isti način, svrhovitosti za njegovo stanište, također za rekreaciju, uživanje, zaštitu te održavanje uvjeta njegova života. Oni nisu spomenuti na ovom mjestu jer su svima jako dobro poznati, a samo nabrajanje bi zauzelo pre-više stranica. Da budemo sigurni, postoje mnoge stvari koje čovjek ne koristi; no ako nešto nije direktno korisno za čovjeka to ne znači da nije svrhovito (= da nema korisnu funkciju), ono osigurava njihovo postojanje. Krivo korištenje svrhovitih stvari je također moguće, no ni krivo korištenje ne umanjuje njihovu svrhovitost, baš kao što ni falsificiranje istine ne umanjuje istinu osim kod onih koji ju falsificiraju.
332. Oblici svrhovitosti/korisnih funkcija za usavršavanje čovjekove racionalne sposobnosti su sve discipline koje daju/omogućavaju instrukciju o gore navedenim subjektima, i koje se zovu nauke i istraživačke grane, te pripadaju prirodnim, ekonomskim, civilnim i moralnim poslovima, koje čovjek nauči ili od roditelja ili od učitelja, ili iz knjiga, ili iz druženja sa drugim ljudima, ili pak vlastitim reflektiranjem na te subjekte (= osobnim razmatranjem tih stvari). Te stvari usavršavaju racionalno u onoj mjeri u kojoj su korisne na najvišem nivou, dok su trajne u onoj mjeri u kojoj su primjenjivane u životu. Prostor nam ne dozvoljava nabrajanje svih tih svrhovitosti, iz dva razloga, prvo zbog njihovog velikog broja i drugo zbog njihovog različitog odnosa prema općem dobru.
333. Forme svrhovitosti za recepciju duhovnog od Gospodina su sve stvari koje pripadaju religiji i otud obožavanju Boga; prema tome sve stvari koje naučavaju spoznaju i znanje o Bogu te znanje i spoznaju o dobrima i istinama, i stoga vječnom životu, koje čovjek dobija na isti način kao i druga znanja, od roditelja, učitelja, rasprava, i knjiga, a posebice tako što primjenjuje u životu ono što je naučeno; a u Kršćanskom svijetu, od doktrinâ i razgovora iz Riječi, i kroz Riječ od Gospodina. Te forme svrhovitosti u njihovom dometu i dosegu mogu biti opisane istim izrazima kao forme svrhovitosti za tijelo, kao ishrana, oblačenje, stanište, rekreacija i uživanje, te očuvanje uvjeta života, samo ako se apliciraju duši; ishrana odgovara dobrima ljubavi, odjeća istinama mudrosti, stanište (odgovara) nebesima, rekreacija i uživanje (odgovaraju) radosti života i veselju nebeske radosti, zaštita (odgovara) sigurnosti od zla koje navaljuje/napada, i održavanje uvjeta života vječnom životu. Sve te stvari su dane od strane Gospodina u skladu sa spoznajom kako su sve tjelesne stvari također od Gospodina te da je čovjek jedino sluga i upravitelj kuće kojem su bila povjerena Gospodinova dobra (Matej 24:45-51; 25:14-30; Luka 12:42-48).
334. Da su takve stvari bile dane čovjeku na korištenje i da uživa u njima, te da su one besplatan poklon, je očigledno iz stanja anđela na nebesima, koji imaju, baš kao i ljudi na zemlji, tijelo, racionalnu sposobnost, i duhovni karakter. Oni se hrane besplatno, jer hrana im se daje svakodnevno; oni se oblače besplatno, pošto im je odjeća također dana; njihova obitavališta su također besplatna, jer kuće su im dane; niti oni imaju ikakvu brigu oko ovih stvari (Matej 6:25-34; Luka 12:22-32); I sve dok (ili ‘i u onoj mjeri u kojoj’) su racionalno-duhovni, (u toj mjeri) oni uživaju razna zadovoljstva, zaštitu, te očuvanje nihovog stanja (= tih uvjeta života). Razlika je u tome da anđeli vide kako su te stvari Gospodinovi darovi – pošto su stvari u duhovnom svijetu stvorene u skladu sa njihovom ljubavlju i mudrošću, – kao što je bilo ukazano u prethodnoj raspravi (pogl. 322); ali/dok ljudi to ne vide, pošto je njihova žetva godišnja i nije u skladu sa njihovim stanjem ljubavi i mudrosti već je u skladu sa količinom truda kojeg su uložili u nju.
335. Iako se kaže da su ove stvari svrhovite (= korisne funkcije), pošto kroz čovjeka imaju odnos sa Gospodinom, ipak se za njih ne smije reći da su one svrhovite od čovjeka za Gospodina, već/prije od Gospodina za čovjekovo dobro (ili ‘da izviru u Gospodinu za dobro čovječanstva’), pošto su u Gospodinu sve svrhovitosti beskonačno ujedinjene u jedno, dok u čovjeku nisu svrhovite osim od Gospodina; jer čovjek ne može učiniti dobro sam od sebe, već jedino od Gospodina, a dobro je ono što se naziva svrhovitošću. Suština duhovne ljubavi je činiti dobro drugima, ne zbog vlastite koristi već zbog njihova dobra; beskonačno više je to suština Božanske ljubavi. Ona je poput ljubavi koju roditelji imaju prema svojoj djeci, iz koje roditelji čine dobro njihovoj djeci iz ljubavi, ne zbog vlastite koristi već zbog dobra djece. Ovo se posebice može vidjeti na ljubavi koju majka ima prema svojoj djeci.
[2] Pošto je Gospodin Onaj Kojeg treba obožavati, Kome se treba klanjati i Kojeg treba slaviti, pretpostavlja se da On voli obožavanje, klanjanje i slavu zbog Svoje vlastite koristi; no On ih voli zbog čovjeka/čovjekove koristi, pošto se uz njihovu pomoć čovjek stavlja u stanje u koje Božanstvo može utjecati i kao takvo biti percipirano/spoznato; jer uz njihovu pomoć čovjek odbacuje ono što mu je vlastito, što spriječava upliv i recepciju, jer ono što je čovjekovo, što je ljubav prema sebi, stvrdnjuje srce i zatvara ga. To se otklanja tako da čovjek spozna da od njega ne dolazi ništa osim zla a od Gospodina ništa osim dobra; ovom spoznajom se čovjekovo srce smekšava i on postaje ponizan, iz čega izvire obožavanje i klanjanje Bogu. Iz svega ovoga slijedi kako je svrhovitost koju Gospodin izvršava za Sebe kroz čovjeka ta da Čovjek može biti u stanju činiti dobro iz ljubavi, a pošto je to Gospodinova ljubav, njezina recepcija je uživanje Njegove ljubavi. Stoga neka nitko ne vjeruje kako je Gospodin sa onima koji Ga samo obožavaju, On je sa onima koji vrše Njegove zapovijedi, stoga koji čine ono što je svrhovito (who perform uses); sa takvima On ima svoje obitavalište, a ne sa prethodnima (tj. sa onima koji Ga ‘samo’ obožavaju).
