PONOVLJENI BRAKOVI…
317. Može se pojaviti pitanje da li bračna ljubav, što je ljubav između jednog čovjeka i jedne žene, može biti raskinuta (tj. može li se razdvojiti), ili prebačena (na drugog partnera), ili prekrita sa drugom (bračnom ljubavlju). Također, da li ponovljeni brakovi dijele ikakve zajedničke karakteristike sa mnogoženstvom, i stoga mogu biti nazvani uzastopnim mnogoženstvom; pored mnogih drugih pitanja koja kod racionalnih ljudi imaju običaj gomilati jednu dvojbu na drugu. Prema tome, kako bi majstori kazuistike koji rasuđuju u sjeni u svezi ovih brakova, mogli vidjeti nešto svjetla, ja sam smatrao potrebnim prikazati njihovoj prosudbi sljedeće članke u svezi njih, po redu:
318. (1) PONOVNO VJENČANJE, NAKON SMRTI BRAČNOG DRUGA, ZAVISI O PRETHODNOJ BRAČNOJ LJUBAVI.
Istinska bračna ljubav je takoreći vaga na kojoj su naklonosti ka ponovnoj ženidbi vagane. Što je bračna ljubav koju je prethodno imao bliža istinskoj bračnoj ljubavi, to je više izbačena naklonost da se iznova uđe u brak; a što je više udaljena prethodna ljubav od istinske bračne ljubavi, to je obično više prisutna naklonost spram ponovnog vjenčanja.
Razum to može jasno vidjeti, budući da je bračna ljubav u istoj mjeri sjedinjenje umova (kod Swedenborga ‘um’ predstavlja ono što je u našem nauku ‘duša’, dakle čovjekovu volju i razumijevanje, tj. osjećaje i misli), a sjedinjenje i dalje ostaje tijekom tjelesnog života jednog nakon što drugi umre. Ovo sjedinjenje drži bilo kakvu naklonost za ponovnim vjenčanjem u ravnoteži kao na zdjelici vage, i naginje zdjelicu vage na svoju stranu do stupnja u kojem je istinska ljubav bila prigrljena. (Ali pošto u današnje vrijeme jedva itko napreduje više od nekoliko koraka prema takvoj ljubavi, prema tome se jezik vage uglavnom diže do točke ravnovjesja i titrajući tamo, ide na drugu stranu, tj. na stranu ponovnog vjenčanja)
[2] Obrnut je slučaj sa ljudima čija se ljubav ranije u prethodnom braku udaljila od istinske bračne ljubavi. To je zato što je udaljavanje od nje u istoj mjeri razjedinjavanje umova, a razjedinjavanje isto tako ostaje tijekom tjelesnog života jednog nakon smrti drugog. Ovo razjedinjavanje ulazi u volju otuđenu od volje drugog i uzrokuje naklonost spram novog sjedinjenja. Misao onda u tom pravcu, potaknuta od strane naklonosti volje, uvodi nadu za više ujedinjenim i stoga više srodnim zajedničkim životom.
[3] Općenito je poznato da se naklonost prema ponovnom ulasku u brak javlja sukladno stanju prethodne ljubavi; i to razum također vidi. Jer nerazdvojiv je od istinske bračne ljubavi strah da bude izgubljena, i popratna ovom gubitku, žalost – strah i žalost koji zaokupljaju najunutarnije šupljine ljudskih umova. Posljedično tome, u stupnju u kojem su ovi osjećaji prisutni kao rezultat te ljubavi, u istom stupnju duša, i misli i volje što se tiče, i stoga u namjeri, naginje ostati sa osobom sa kojom i u kojoj je bio. Slijedi iz ovog da se um naginje naspram drugog braka zavisno stupnju ljubavi kojeg je ranije doživio. Iz ove ljubavi je da su isti bračni drugovi nanovo sjedinjeni nakon smrti i ljube jedno drugo na isti način kao u svijetu.
Međutim, kao što je bilo naznačeno iznad, takva je ljubav danas rijetka, i postoji samo nekolicina koji je jedva dotaknu i prstom. Ljudi koji je ne postignu, a još više oni koji se udalje od nje – sukladno kako su ranije željeli razdvajanje u njihovom bračnom životu (koji je bio hladan), tako nakon smrti partnera oni žele sjedinjenje sa drugim.
320. (3) U SLUČAJU LJUDI KOJI NISU IMALI ISTINSKU BRAČNU LJUBAV, NJIH NIŠTA NE OMETA ILI SPRIJEČAVA DA SE IZNOVA VJENČAJU.
U ljudima koji nisu imali bračnu ljubav ne postoji duhovne ili unutarnje veze, nego jedino prirodna ili izvanjska; i ako unutarnja veza ne drži onu vanjsku u njezinom redu i pravcu, ona ne traje više od prozora bez priteznog vijka, koji sklizne pri udarcu ramena ili pri naletu vjetra. To je zato jer prirodna veza vuče svoje porijeklo od duhovne, i u njezinu razvoju nije ništa drugo nego gomila sastavljena od duhovnih elemenata. Ako je prema tome prirodna veza razdvojena od njezine duhovne, koja ju je proizvela i takoreći je porodila, ona se više ne drži zajedno iznutra nego jedino izvani, duhovnom vezom koja ju okružuje i općenito veže, ali ne osigurava ju i ne čuva sigurnom u dijelovima. Posljedično tome, prirodna veza razdvojena od duhovne između dva bračna druga ne donosi nikakvo sjedinjenje njihovih umova, i zato niti njihovih volja, nego jedino sjedinjenje nekih izvanjskih osjećaja koji su povezani sa njihovim fizičkim osjetilima.
[2] U takvim slučajevima ništa ne ometa ili sprječava bračne drugove da budu u stanju iznova se vjenčati, budući da ona suštinska bračna veza u njima nedostaje, i zato isto tako nema nikakve veze koja je prisutna u njima nakon što su razdvojeni smrću. Prema tome oni su onda u potpunoj slobodi biti vezani njihovih tjelesnih osjećaja što se tiče sa drugim – ako je riječ o udovcu, sa bilo kojom ženom, a ako je žena, sa bilo kojim muškarcem, kako im odgovara i kako je zakonom određeno. Oni sami ne razmišljaju o braku nikako drugačije nego u prirodnim uvjetima (tj. na prirodan način), i gledajući njegove prednosti poradi raznih vanjskih nužnosti i koristi, što nakon smrti jednoga može biti iznova obnovljeno od strane druge osobe namjesto prijašnje. Štoviše, ako bi se kojom prilikom mogle vidjeti njihove unutarnje misli (kao što je slučaj u duhovnom svijetu), otkrilo bi se da oni ne prave razliku između bračnih sjedinjenja i ljubavnih veza u koje se ulazi mimo braka.
[3] Ljudi ovakvog tipa se mogu vjenčati opet i iznova, iz upravo danog razloga, budući da su tek prirodne spone nakon smrti same po sebi razložene i iščezavaju. Jer u smrti vanjski osjećaji slijede tijelo i ukopani su zajedno sa njime, i jedino oni ostaju koji su povezani sa vanjskima. Treba znati, međutim, da se u brakove koji su iznutra spojni na Zemlji može ući sa poteškoćom, budući da se tamo odabiri utemeljeni na unutarnjim sličnostima ne mogu osigurati od strane Gospoda kao što je slučaj na nebu. Jer odabiri na Zemlji su ograničeni na mnoge načine, npr. na ljude koji su jednakog ranga i uvjeta, na one koji žive u istom području, gradu ili gradiću; u ovim slučajevima radi se uglavnom o vanjskim kvalitetama koje ih tamo privlače zajedno, i prema tome ne unutarnjima. Unutarnje kvalitete izlaze van jedino nakon što je brak trajao jedno vrijeme, i jedino su prepoznate kada sebe prikažu u izvanjskima.
321. (4) LJUDI KOJI SU PRIJE ŽIVJELI (SA NJIHOVIM BRAČNIM DRUGOVIMA) U STANJU ISTINSKE BRAČNE LJUBAVI SE NE ŽELE IZNOVA VJENČATI IZ SLJEDEĆIH RAZLOGA:
1. Jer su bili sjedinjeni što se tiče njihovih duša i tako što se tiče njihovih umova; a ovo sjedinjenje, budući da je duhovno, predstavlja stvarno spajanje duše i uma jednog sa dušom i umom drugog, što na nijedan način ne može biti razriješeno. (Da je to priroda duhovnog sjedinjenja mi smo već pokazali ovdje i tamo na ranijim stranicama)
[2] 2. Budući da su oni također bili sjedinjeni što se tiče njihovih tijela, tako što je žena primala reproduktivni element muževljeve duše (misli se na duševne elemente prisutne u sjemenu), i stoga kroz usađivanje njegovog života u njezin, kroz što je djevojka postala žena; i obrnuto kroz muževljevo primanje ženine bračne ljubavi, koja raspoređuje unutarnje sposobnosti njegovog uma i istovremeno unutarnje i druge sposobnosti njegovog tijela u stanje sposobno primiti ljubav i percipirati mudrost, stanje koje ga okreće iz mladića u muža (o ovoj temi vidi iznad poglavlja 198, 199.)
[3] 3. Budući da atmosfera njezine ljubavi nastavlja zračiti iz žene, i jedna atmosfera njegovog razuma iz muža; i ovo usavršava vezu između njih, i sa svojim ugodnim ambijentom ih okružuje i sjedinjuje (opet, vidi iznad br. 223).
[4] 4. Budući da bračni drugovi tako sjedinjeni razmišljaju i čeznu za vječnošću u njihovom braku, i vječna sreća je za njih utemeljena na toj ideji (vidi br. 216).
[5] 5. Budući da kao posljedica prijašnjeg oni više nisu dvije nego jedna osoba, to jest, jedno tijelo.
[6] 6. Budući da takvo jedinstvo ne može biti razdvojeno smrću drugog bračnog druga – činjenica jasno očita vidljivom dosegu oka u duhu.
[7] Ovim razlozima ću nadodati jedan novi:
7. Budući da dvoje u stvari nisu razdvojeni smrću jednog; jer duh umrlog nastavlja prebivati sa duhom onog koji još nije umro, i to sve do njegove smrti, pri čemu se oni iznova sretnu i sjedinjeni su ponovo, te ljube jedno drugo čak više nježno nego prije, budući da su u duhovnom svijetu.
Iz ovih okolnosti proizlazi sljedeći neizbježan rezultat, da se ljudi koji su ranije živjeli u stanju istinske bračne ljubavi ne žele iznova vjenčati. Ako oni unatoč tome uđu nakon toga u nešto poput braka, to je iz razloga koji su odvojeni od bračne ljubavi; a ovi su svi razlozi izvanjske prirode. Kao na primjer: Ako su mala djeca u kući i postoji potreba da im se osigura skrb. Ako je kuća velika, opskrbljena sa slugama oba spola. Ako odgovornosti izvan kuće odvraćaju um od domaćinskih briga kod kuće. Ako postoji potreba za zajedničkom podrškom i dijeljenjem obaveza. I drugi takvi razlozi.
