285. GOSPODIN OD VJEČNOSTI, TJ. JEHOVA, NE BI MOGAO STVORITI SVEMIR I SVE STVARI KOJE SU U NJEMU DA NIJE BIO ČOVJEK
Oni koji o Bogu kao Čovjeku imaju tjelesnu prirodnu ideju, su potpuno u nemogućnosti razumjeti/spoznati kako je Bog, kao Čovjek, mogao stvoriti svemir i sve stvari koje su u njemu; jer oni se misle u sebi, ‘Kako je Bog kao Čovjek mogao lutati cijelim svemirom, od jednog prostranstva do drugog, i stvarati?’ Ili, ‘Kako On može, iz Svog obitavališta, reći jednu riječ, po kojoj su (= prilikom čijeg izgovaranja su) stvari bile stvorene?’ Takve su misli koje se pojavljuju unutar ideja onih koji misle o Bogo-Čovjeku kao o bilo kojem drugom čovjeku na svijetu, i koji razmišljaju o Bogu iz prirode i onog što prirodi pripada, što su prostor i vrijeme. No oni koji ne misle o Bogo-Čovjeku kao o drugom čovjeku u svijetu, niti iz prirode i njoj svojstvenih vremensko prostornih dimenzija, zasigurno jasno uočavaju/percipiraju kako Bog, da nije bio Čovjek, nikako ne bi mogao stvoriti svemir (= u smislu, ‘da Bog nije bio Čovjek, svemir ne bi mogao biti stvoren’).
[2] Uzdignite vašu misao u anđeosku ideju o Bogu kao Čovjeku, odbacujući, koliko god možete, ideju o prostoru, i u vašim mislima ćete doći jako blizu stvarnoj istini. I zaista, neki od učenih ljudi imaju percepciju o tome kako duhovi i anđeli nisu u prostoru, pošto imaju percepciju duhovnog kao nečeg što je odvojeno od prostora. Jer duhovno je kao i misao koja, iako je u čovjeku, ipak je čovjek uz pomoć nje u stanju biti prisutan tako reći bilo gdje (ili ‘negdje drugdje’), u bilo kojem prostoru koliko god da je on udaljen. Takvo je stanje duhova i anđela, koji su ljudi, čak i s obzirom na svoja tijela. U bilo kojem prostoru/mjestu da se nalazi njihova misao, tamo se oni pojavljuju, pošto su u duhovnom svijetu prostori i udaljenosti pojavne/pričin(javajuć)e (appearances), koje čine jedno s mišlju, točnije sa osjećajem koji formira tu misao.
[3] Iz svega ovoga se može vidjeti da se o Bogu, Koji se iznad duhovnog svijeta pojavljuje kao Sunce, i Kojem se stoga ne može pripisati (literalno: ‘Kojem ne pripada’) ništa od pričinjavajućih prostora, ne može razmišljati iz prostorne dimenzije. I tek onda može biti shvaćeno da je On stvorio svemir iz Sebe (out of Himself), a ne iz ničega; I također da se Njegovo Ljudsko tijelo ne može zamisliti ni veliko ni malo (ili ‘da se o Njegovom Ljudskom tijelu ne može razmišljati kao o velikom ili malom’), ili bilo kakve konstitucije (stature), pošto to također pripada (= ima vezu = odnosi se prema) prostoru; posljedično tome, da je On u svim stvarima, prvim i zadnjim, u velikim i malim, sasvim isti; I još dalje, da je Ljudsko (Humanum) ono što je najunutarnije u svakoj stvorenoj stvari, iako odvojeno od prostora. Može se vidjeti iznad u poglavljima 77-82 da je Božanstvo isto i u velikim i u malim stvarima; a u poglavljima 69-72 da Božanstvo ispunjava svaki prostor i interval/međuprostor neovisno o prostoru; štoviše, pošto Božanstvo ne postoji u prostoru, ono se ni ne proteže/produžuje u prostoru, poput najunutarnijeg (ili ‘kao što je to slučaj sa najunutarnijim’) u prirodi.
286. Da Bog, u slučaju da nije bio Čovjek, ne bi mogao stvoriti svemir zajedno sa svim stvarima koje su u njemu sadržane, inteligentna osoba može shvatiti na ovaj način/iz ove činjenice, da on ne može negirati da su u Bogu Ljubav i Mudrost, Milost i Suosjećanje, a također i sâmo Dobro i sâma Istina, pošto oni izviru u Bogu (ili ‘iz Njega’). A pošto on to ne može negirati, on onda također ne može negirati ni činjenicu da je Bog Čovjek; jer ni jedna od ovih kvaliteta ne može postojati apstrahirano/odvojena od čovjeka, jer čovjek je njihov subjekt, a odvojiti ih od njihova subjekta bi bilo reći da ne postoje (= da nemaju stvarnosti = da nisu stvarni). Ramislite o Mudrosti, i smjestite je izvan čovjeka – da li je išta/nešto? Da li je možete zamisliti kao nešto eterično ili pak plameno? Ne, ne možete; osim ako kojim slučajem ne zamišljate da je unutar njih; a ako je unutar njih, mora biti mudrost u formi kakvu ima čovjek; mora biti u potpunosti u njegovoj formi, kojoj ništa ne nedostaje da bi mudrost bila u njoj. Riječima, forma mudrosti je čovjek; a pošto je čovjek forma mudrosti, onda je on također i forma ljubavi, milosti, suosjećanja, dobra i istine posto ovi čine jedno sa mudrošću. Može se vidjeti gore u poglavljima 40-43 da ljubav i mudrost ne mogu postojati osim u nekoj formi.
287. Da su ljubav i mudrost čovjek je nadalje očigledno iz činjenice da su anđeli nebeski onoliko lijepi ljudi koliko u sebi/koliko u njima ima Gospodinove ljubavi i mudrosti (ili ‘u onoj mjeri u kojoj se nalaze u Gospodinovoj ljubavi i mudrosti’). Isto je očigledno iz onoga što je u Riječi rečeno o Adamu, da je bio stvoren na sliku i sličnost Božju (Postanak 1:26), pošto je bio stvoren u formi ljubavi i mudrosti. Svaki čovjek na zemlji je anatomski gledano rođen u ljudskom obliku (= tijela njegova što se tiče), i to iz razloga što je njegov duh, koji se još zove duša, čovjek; a duša je čovjek pošto je receptivna za ljubav i mudrost od Gospodina; a u mjeri u kojoj su ljubav i mudrost prihvaćeni/usvojeni/primljeni od strane čovjekove duše ili duha, u toj mjeri ona postaje čovjek nakon smrti materijalnog tijela kojim je bila omotana; isto tako, u onoj mjeri u kojoj duša ne primi u sebe ljubavi i mudrosti od Boga, u toj istoj mjeri ona postaje monstruozna/čudovište koje zadržava nešto ljudskosti (i to samo) zbog same sposobnosti/mogućnosti da ih (= ljubav i mudrost od Gospodina) primi u sebe.
288. Pošto je Bog Čovjek, cijelo anđeosko nebo u agregatu (skupljeno na jedno mjesto) izgleda kao jedan čovjek, te je podijeljeno u regije i pokrajine u skladu sa čovjekovim dijelovima tijela, njegovim organima i udovima. Stoga postoje nebeske zajednice koje sačinjavaju provinciju svih stvari koje su u mozgu, svih stvari facijalnih organa, i svih stvari trbušnih organa; a te provincije su udaljene/različite jedna od druge, baš kao i sami organi u čovjekovom tijelu. Stoviše, anđeli znaju u kojoj provinciji Čovjeka se oni nalaze. Cijelo nebo ima takvu sličnost, pošto je sam Bog Čovjek. Bog, također, je nebo, pošto su anđeli, koji sačinjavaju/od kojih je sastavjeno nebo, prijemčivi za ljubav i mudrost od Gospodina, a primaoci su slike/odrazi (recipients are images). Već smo ukazali na kraju nekoliko poglavlja u Nebeskim Tajnama (Arcana Caelestia) da nebo postoji u formi svih sastavnica ljudske anatomije (ili ‘svih stvari u čovjeku’).
289. Iz svega ovoga se može jasno vidjeti koliko su isprazne ideje onih koji misle o Bogu na bilo koji drugi način do kao o Čovjeku, te o Božanskim atributima kako nisu u Bogu kao Čovjeku, pošto su ovi, odvojeni od čovjeka, samo fantazije ljudskog razuma. Gore (11-13) se može vidjeti da je Bog pravi/istinski (very) Čovjek, po Kojem je svaki čovjek čovjek u skladu sa mjerom kojom (od Njega) prima ljubav i mudrost. To je ovdje potvrđeno na račun onog što slijedi, da bi se stvaranje svemira od strane Boga, pošto je On Čovjek, moglo percipirati.