236. (II) Duhovna hladnoća u braku je razdor duša i odvajanje umova što vodi do ravnodušnosti/nezainteresiranosti, nesloge/svađe, prezira, mržnje i averzije. U mnogim slučajevima ovo na kraju dovodi do razdvajanja u krevetu, spavaćoj sobi i kući
Predobro je poznato da zahtjeva bilo kakav komentar (= da bi trebalo pojašnjavati) da je ovo ono što se događa (= ovakav slučaj) među bračnim partnerima kada (ili ‘ako’) njihova prvobitna ljubav blijedi (= gubi se/vene) i pretvara se u hladnoću. Ova stanja se pojavljuju pošto je hladnoća u braku smještena dublje u ljudskim umovima nego ijedan drugi osjećaj hladnoće. Jer suština bračnog odnosa je utisnuta u dušu sa ciljem da bi se jedna duša mogla propagirati/reproducirati od druge, i da bi se očeva duša propagirala/reproducirala u djeci. Otud/zato bračna hladnoća započinje tamo, i postepeno se spušta dolje ka narednim elementima/nivoima koje također inficira/truje, i tako okreće stanja sreće i zadovoljstva ranije/prve ljubavi (= zaljubljenosti) u tugu i nezadovoljstvo.
237. (III) Postoje mnogi razlozi/uzroci za postepeno razvijanje hladnoće, neki od njih su unutarnji, neki vanjski a neki slučajni
U svijetu je poznato da postoje mnogi razlozi/uzroci za hladnoću u braku; a isto tako da se hladnoća pojavljuje zbog mnogih izvanjskih razloga. Ali da izvori ovih razloga/uzroka leže skriveni u čovjekovim najutarnijim dijelovima, i da se od ovih šire na nivoe koji slijede, sve dok ne postanu očigledni, to generalno nije poznato. Prema tome, da bi se pobrinuo da se dozna kako izvanjski razlozi/uzroci nisu u sebi osnovni razlozi/uzroci, već da proizlaze iz ovih, koji, kao što rekoh, leže u čovjekovim najunutarnijim dijelovima, mi ćemo najprije razvrstati te razloge/uzroke generalno na unutarnje i vanjske, i onda ih pojedinačno istražiti.
238. (IV) Unutarnji razlozi/uzroci za hladnoću su vjerski (= su religijske prirode)
Istinski/pravi izvor bračne ljubavi je smješten (= nalazi se) u čovjekovom najunutarnijem, tj. u njegovoj duši. Svatko se u ovo može uvjeriti jednostavno na osnovu činjenice da djetetova duša potječe od oca, a ova činjenica se može vidjeti po sličnosti njihovih sklonosti i osjećaja, i također na osnovu zajedničkih crta lica koje se sa oca prenose na njegovo udaljeno potomstvo. To se također može vidjeti po sposobnosti reprodukcije koja je u duše usađena od stvaranja; i, također, pomoću komparacije sa članovima biljnog kraljevstva, u tome da unutarnji nivoi sadnica skrivaju reprodukciju samog sjemena, i stoga cijele biljke, bilo da je riječ o drvu, grmu ili žbunu.
[2] Ova reproduktivna ili tvorbena sila prisutna u sjemenkama biljnog kraljevstva, i u dušama drugog kraljevstva, nije iz ni jednog drugog izvora do iz bračne sfere – koja je sfera dobra i istine o kojoj je riječi bilo iznad (odl. 222-225) – koja neprestano izbija/zrači i pritječe iz Gospodina, Stvoritelja i Održavatelja svemira, i težnje ovo dvoje, naime, dobra i istine, da se sjedine u jedno. Ova težnja ka braku/vjenčanju usađena u duše je prvobitni uzrok (ili ‘pravo podrijetlo’) bračne ljubavi. Ovaj isti brak, izvor ove univerzalne sfere, je onaj koji čini crkvu u čovjeku; ovo je bilo adekvatno dokazano, i više nego adekvatno, u poglavlju o Braku između Dobra i Istine (V poglavlje), i u mnogim drugim odlomcima. Iz ovog će biti jasno i potpuno očigledno razumu da ishodište crkve i ishodište bračne ljubavi zauzimaju isto sjedište, i da su u neprestanom zagrljaju; o ovome vidi potpuniji izvještaj iznad (odl. 130), gdje je bilo ukazano da bračna ljubav ovisi o stanju crkve u čovjeku. Ona prema tome ovisi o religiji/vjeri, pošto je ona (= religija/vjera) ta koja formira to stanje.
[3] Čovjek je stvaranjem također bio konstruiran da ima sposobnost postati sve više i više unutarnje biće, stoga da bude uveden ili uzdignut sve bliže i bliže braku između dobra i istine, i stoga u istinsku bračnu ljubav, sve dok ne bude mogao osjetiti/percipirati njezino stanje blaženstva. Jedini način pomoću kojeg on može biti uveden ili uzdignut je religija, što je jasno vidljvo iz onog što je ranije bilo rečeno, (naime) da ishodište crkve i ishodište bračne ljubavi imaju isto sjedište u čovjeku gdje su neprestano zagrljeni, tako da ne mogu a da se tamo ne sjedine.
239. Iz ovog što je sada bilo rečeno slijedi da tamo gdje nema vjere/religije, ne može biti ni bračne ljubavi; a gdje nje nema, tamo će biti (ili ‘se razvija’ ili pak ‘je prisutna’) hladnoća. Da je bračna hladnoća nedostatak/odsutnost i gubitak/oduzimanje ove ljubavi se može vidjeti iznad u odlomku 235; posljedično, bračna hladnoća je također nedostatak/odsutnost/oduzimanje stanja crkve ili vjere/religije. Jako očigledan dokaz (= potvrda) za ovo se može izvesti iz današnjeg općeg neznanja u svezi istinske bračne ljubavi. Tko u današnje vrijeme zna da se izvor bračne ljubavi izvodi/ustvrđuje iz ovog izvora? Tko je danas to voljan priznati? I tko u današnje vrijeme time neće biti iznenađen? Jedini razlog za ovo neznanje je iako postoji vjera/religija, ipak ne postoje istine vjere/religije; a što je vjera/religija bez istina? Nedostatak istina je u potpunosti demonstriran u Otkrovenju Otkritom; vidi također tamo Sjećanja (Memorabilia), iz odlomka. 566.
240. (V) Prvi od unutarnjih razloga/uzroka za hladnoću (u braku) je odbijanje/odbacivanje vjere od strane oba partnera
Dobra ljubav ne može postojati u slučaju onih koji bacaju svete stvari crkve iza njih, od lica ka potiljku, ili sa grudi ka leđima. Iako sa tjelesne točke gledišta (= na van, tj. u prirodnom svijetu = pred očima drugih ljudi) može izgledati kao da je ima, u duhu je ipak uopće nema. U takvim slučajevima dobre vrline okružuju zla i prekrivaju ih kao što odjeća koja sjaji zlatnim sjajem prekriva trulo i smrdljivo tijelo.
Generalno gledano, zla koja leže unutra prikrivena su osjećaji mržnje i stoga unutarnje borbe/konflikti protiv svega duhovnog. Jer sve stvari koje se odnose na crkvu (ili ‘koje imaju vezu sa crkvom’), koje oni odbijaju, su u suštini duhovne. Kako je, kao što je ranije bilo ukazano (vidi odlomke 58, 65-67), istinska bračna ljubav (love truly conjugial) temelj(na ljubav) svih duhovnih ljubavi, jasno je da ljudi poput ovih osjećaju unutrašnju mržnju protiv nje, i da (u sebi) imaju jednu unutarnju ili njima svojstvenu ljubav prema njezinoj suprotnosti, što je ljubav prema bludničenju. Posljedično se od njih, više nego od drugih, može očekivati da ismijavaju ovu istinu, (istinu) da svatko posjeduje bračnu ljubav u skladu sa stanjem crkve u njemu (= u skladu sa svojom duhovnom kvalitetom). Zaista, oni mogu prsnuti u smijeh na sam spomen istinske bračne ljubavi. Ali neka se smiju. Ipak treba im oprostiti, jer je za njih nemoguće razmišljati o zagrljajima u braku kao o nečemu što je drugačije od zagrljaja u bludnim vezama, baš kao što je devi nemoguće proći kroz iglene uši.
Ljudi koji su ovakvog karaktera osjećaju hladnoću bračne ljubavi u većoj mjeri od drugih. Ako ostanu vjerni svojim bračnim partnerima (= ako i ostanu u braku), oni to čine jedino iz nekog od gore navedenih (vidi odl. 153) izvanjskih razloga, koji ih zadržavaju i čuvaju da ne zalutaju (ili ‘da se drže zajedno’). U njihovom slučaju su unutarnje sposobnosti, što su sposobnosti (ili ‘unutarnji nivoi, što su nivoi’) duše i odatle uma, sve više i više zatvorene, i u tijelu zakrčene/prepriječene; i onda čak i ljubav prema suprotnom spolu (= seksualna ljubav) postaje grešna/podla ili postaje suludo razbludna na unutarnjim nivoima tijela. Ovo su oni na koje se misli u ‘Nezaboravnom Iskustvu’ navedenom u odlomku 70, koje oni mogu pročitati ako im je drago.
241. (VI) Drugi od unutarnjih razloga/uzroka za hladnoću je prihvaćanje vjere od strane jednog partnera, ali ne i drugog
Razlog/uzrok je taj da njihove duše ne mogu ne biti u neslozi/neskladu (ili ‘što njihove duše nikako ne mogu biti u harmoniji’), jer je duša jednoga otvorena za primanje bračne ljubavi, a duša drugoga je zatvorena za primanje te ljubavi. Zatvorena je kod onog koji nema vjere a otvorena kod onog koji ima vjere. Stoga je na ovom nivou (= na nivou duša) zajednički život sasvim nemoguć; a kada je bračna ljubav odatle protjerana, javlja se hladnoća, ali to je (ili ‘iako jedino’) u slučaju onog partnera koji nema vjere. Ne postoji način na koji bi se ova hladnoća mogla rastjerati, osim prihvaćanjem onog oblika vjere koji odgovara obliku vjere u drugog, ako je ova prava. U suprotnom, onaj koji je bez vjere trpi hladnoću koja se spušta iz duše u tijelo, čak sve do površine kože. To ga eventualno čini nesposobnim gledati svoga partnera u oči, ili razgovarati sa njime na način da se njihov dah može miješati (= na takav način da mogu udisati isti zrak), ili ga adresirati bilo kakvim osim prigušenim glasom, ili ga dodirnuti sa svojom rukom, a jedva i sa leđima. A da ne spominjemo gluposti/ludarije kojima ova hladnoća dozvoljava da ugmižu u misli, gluposti/ludarije koje oni skrivaju.
Zbog toga se brakovi ovakve vrste prirodno raspadaju.
Osim toga, ljudi dobro znaju da bezbožni ljudi imaju jako malo poštovanja prema svome bračnom partneru; a svi koji su bez vjere su bezbožni.
242. (VII) Treći od unutarnjih razloga/uzroka za hladnoću su različita religijska vjerovanja u partnera (ili ‘da jedan ima jednu vjeru/religiju a drugi drugu’)
Razlog/uzrok je da u njihovom slučaju (ili ‘u takvih partnera’) dobro ne može biti sjedinjeno zajedno sa sebi korespodentnom/odgovarajućom istinom – jer žena je u formi dobro istine svoga muža, a on je istina dobra svoje žene, kao što smo ranije ukazali. Posljedično tome, u njihovom slučaju je nemoguće da njihove dvije duše postanu jedna duša (ili ‘od njihove dvije duše se ne može napraviti jedna duša’). Vrelo bračne ljubavi je zbog toga zatvoreno; a kad je ono zatvoreno, oni su reducirani na stanje braka koje je ispod ovog, ono između dobra i istine koja nije njegova vlastita, ili između istine i oblika dobra drugog nego njezinog vlastitog, tako da (ili ‘a’) između njih nikako ne može postojati harmonična/skladna ljubav. Kao rezultat toga hladnoća počinje pogađati (ili ‘hladnoća se počne razvijati u’) partnera čija su vjerska uvjerenja lažna/pogrešna, i postaje još intenzivnija što se jedan više udaljava od drugog (ili ‘kako se raskid sa drugime razvija’).
Jednom sam, dok sam lutao ulicama velikog grada u potrazi za smještajem, ušao u kuću gdje su živjeli bračni partneri koji su bili različite vjere. Dok još o tome ništa nisam znao, anđeli mi se obratiše i rekoše: ‘Mi sa tobom ne možemo ostati u ovoj kući jer se partneri u njoj ne slažu po pitanju religije (= različitih su religijskih uvjerenja).’ Oni su ovo zaključili na osnovu nedostatka unutarnjeg jedinstva među njihovim dušama.
243. (VIII) Četvrti od unutarnjih razloga/uzroka je pristajanje uz pogrešna religijska vjerovanja (ili ‘ukorijenjeno lažno vjerovanje’)
Razlog/uzrok je da neistina (= pogrešno vjerovanje) u duhovnim stvarima ili oduzima/prognaje religiju/vjeru ili ju prlja. Oduzima/prognaje je u slučaju onih čije su prave istine bile krivotvorene; prlja ju u slučaju onih koji su u posjedu neistina a ne pravih istina, tako da ove (i) nisu mogle biti krivotvorene. U ovih potonjih ljudi elementi/vrste dobra mogu postojati sa kojima se (njih)ove neistine mogu sjediniti od strane Gospodina kroz njihovo prilagođavanje (ili ‘njihovom adaptacijom’); jer ove neistine su poput različitih neskladnih tonova koji se vještim interpolacijama i umetanjima nota mogu dovesti u harmoniju, tako da čak mogu zvučati ugodno.
U ovakvih ljudi je nekakva bračna ljubav moguća; ali ona nije moguća u slučaju ljudi koji su u sebi krivotvorili prave vjerske istine crkve. Oni su uzrokom prevladavajućeg neznanja u svezi istinske bračne ljubavi (love truly conjugial) ili skeptične sumnje da je ona moguća. Oni su također izvor suludog vjerovanja koje prebiva u umovima mnogih da preljubnički odnosi nisu zla protiv religije/vjere.
E.Swedenborg ‘Istinska bračna ljubav (Love truly conjugial) – 236-243’
