232. Drugo spomena vrijedno (duhovno) iskustvo.

Poslije određenog vremena sam ja iz niže zemlje nanovo začuo iste povike kao prije ‘O kako su učeni!’ i ‘O koliko su mudri!’ Kako sam se osvrtao ne bi li vidio koji su anđeli bili onda prisutni, gle! našao sam se u prisustvu anđela iz neba koje se nalazilo odmah iznad ljudi koji su vikali ‘O kako su učeni!’

Kada sam sa njima porazgovorio u svezi tih povika, oni rekoše kako su ti ‘učeni ljudi’ oni koji samo raspravljaju o tome da li neka stvar postoji ili ne, i rijetko dosegnu misao da ona zaista postoji. Oni su prema tome poput vjetrova koji pušu i prolaze, ili poput kore oko drveća koja nema srčiku, ili kao bademove ljuske bez ikakve jezgre, ili poput kore oko voća bez pulpe unutra. Jer njihovi umovi su lišeni unutarnje prosudbe i sjedinjeni su jedino sa tjelesnim osjetilima. Stoga, ako sama osjetila nisu u stanju prosuditi, oni ne mogu formirati zaključak. U riječi, oni su samo senzualni, i mi ih nazivamo ‘misliocima’ pošto oni nikad ne dođu do ikakvog zaključka, već pokupe sve što čuju i raspravljaju da li to postoji, neprestano govoreći za i protiv. Njima ništa nije draže nego napadati prave istine, sporiti ih te tako rastrgnuti na komadiće. Ti su oni koji za sebe vjeruju kako su učeniji od svih na svijetu.’

[2] Čuvši ovo, ja sam zatražio od anđela da me odvedu dolje k njima. Oni su me onda doveli do kaverne iz koje stepenice vode nadolje do niže zemlje. Spustili smo se i pratili povik ‘O kako su učeni!’ I gle, nekoliko stotina ljudi je stajalo na jednom mjestu udarajući u zemlju sa svojim stopalima.

Najprije iznenađen ovime, ja sam zapitao, ‘Zašto oni tako stoje i udaraju u zemlju sa potplatima svojih stopala?’ i rekoh još ‘Oni na taj način mogu izdubiti rupu u zemlji sa svojim stopalima.’ Na ovo su se anđeli nasmijali i rekli, ‘To samo izgleda da oni tako stoje, pošto oni u svezi ničeg ne razmišljaju da to zaista jeste, već jedino razmišljaju i raspravljaju da li to postoji. Kada misao ne napreduje dalje, oni izgledaju kako jedino gaze i mrve jednu grudu zemlje, i ne napreduju.’ Ali onda sam ja prišao ovom skupu, i gle! oni su mi izgledali kao ljudi lijepih lica odjeveni u pristalu odjeću. Ali anđeli rekoše, ‘Oni tako izgledaju na njihovom vlastitom svjetlu, ali ako nebesko svjetlo utječe, njihova lica, i također njihova odjeća, se mijenjaju.’ I tako je i bilo. Oni su se onda pričinjali crnomanjastih likova, i obučeni u crne vrećovine. Ali kada je ovo svjetlo bilo povučeno, oni su izgledali kao i ranije.

Uskoro sam prozborio sa nekima od njih na skupu i rekao, ‘Čuo sam kako mnoštvo oko vas viče ‘Kako učeni!’ Stoga bi htio, ako mogu, porazgovarati sa vama o stvarima najveće učenosti?’

Oni odgovoriše, ‘Reci što god želiš i mi ćemo te zadovoljiti.’

[3]  ‘Kakva mora biti religija’, zapitah, ‘da bi se uz pomoć nje čovjek spasio?’

Oni odgovoriše, ‘Mi to pitanje moramo podijeliti na nekoliko njih, i ne možemo dati konačan odgovor dok prije toga o njima nismo formirali zaključak. Najprije treba razmotriti, 1) Da li je religija od ikakve važnosti?; 2) Da li postoji takva stvar kao što je spasenje ili pak ne?; 3) Da li je jedna religija djelotvornija od druge?; 4) Da li postoje nebo i pakao?; 5) Da li postoji vječni život nakon smrti?; i mnoga druga pitanja.’

Stoga sam ja zapitao u svezi prvog pitanja, ‘Da li je religija od ikakve važnosti?’ I oni su počeli raspravljati, koristeći mnoge argumente da li postoji takva stvar kao što je religija, i da li je ona od ikakve važnosti. Ja sam ih zatim preklinjao da oni to isto pitanje upute skupu, što su oni i učinili. I opći odgovor je bio da ova propozicija zahtjeva previše istraživanja da bi mogla biti završena prije večeri.

‘Da li bi ju mogli’, zapitah, ‘završiti za jednu godinu?’ Jedan od njih reče kako ne bi mogla biti završena ni za stotinu godina.

Ja sam odgovorio, ‘Vi ste dakle u međuvremenu bez religije.’

‘Zar ne bi i ti poput nas’, on je odvratio, ‘najprije dokazao da li postoji religija, i da li je ono što se tako naziva od ikakve važnosti? Ako jeste, onda će biti i za mudre također. Ako ne, onda će biti samo za priproste ljude. Dobro je poznato da se religija naziva ‘opijumom’ (tekst daje riječ ‘okov’, no našem je jeziku prikladnija riječ ‘opijum’, pošto je kod nas uvriježeno reći kako je ‘religija opijum za narod’; primj. prev.); ali pitanje je, ‘Za koga? Ako samo za obične ljude, onda u stvari i nije od neke važnosti; ali ako je i za mudre, onda jeste.’

[4] Čuvši ove stvari ja sam im rekao, ‘Vi ste sve samo ne učeni, pošto vi možete razmišljati jedino da li neka stvar postoji, i svađati se za i protiv. Da li itko može biti učen ako nešto ne zna zasigurno, i napreduje do tog zaključka, baš kao što čovjek napreduje korak po korak, i tako postepeno stiče mudrost. Inače vi istinu ne dotičete ček ni noktom već ih sve više i više uklanjate iz vidika. Raspravljati samo o tome da li neka stvar postoji, zar to nije kao raspravljati o kapi koju čovjek nikad ne stavi na glavu? ili cipeli koja nikad nije obučena? Što iz toga proizlazi osim što na kraju vi ne znate da li uopće ima ičega? To jest, Da li postoji takva stvar kao što je spasenje? Da li je život nakon smrti vječan? Da li je jedna religija djelotvornija od druge? Da li postoji nebo i pakao? Vi o ovim stvarima ne možete misliti ništa sve dok se čvrsto držite prvog koraka i, tamo cupkajući, ne hodate korak po korak naprijed. Pazite se da vaši umovi, dok tako stoje na otvorenom izvan dvorišta, ne otvrdnu iznutra i postanu stupovi od soli, a vi sami prijatelji Lotove žene.’

[5] Rekavši ovo ja sam ih napustio, a oni su bili tako ljuti da  su za mnom bacili kamenje. Tada su mi oni izgledali kao klesani kipovi od kamena, potpuno lišeni ljudskog razuma. Ja sam pitao anđele kakva je bila njihova sudbina; i oni rekoše: ‘Njihova sudbina je zaroniti dolje u bezdan, i tamo oni pronalaze pustinju, gdje ih se prisiljava da nose terete. A pošto oni onda nisu u stanju ništa razumno izgovoriti zaključiti, oni brbljaju i pričaju gluposti. I sa udaljenosti se pričinjavaju kao magarci koji nose terete.’