Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

229-231 (Postoje mnoge vrste oskvrnuća onog što je sveto, ali ova je najgora od svih)

Print Friendly, PDF & Email

III. POSTOJE MNOGE VRSTE OSKVRNUĆA ONOG ŠTO JE SVETO, ALI OVA JE NAJGORA OD SVIH.

229. U najgeneralnijem značenju sa oskvrnućem svetosti je naznačeno svo bogohuljenje; i prema tome skvrniteljima svetinja/svetosti su naznačeni svi bezbožnici koji u njihovom srcu negiraju Boga, svetost Riječi, i posljedično tome duhovne stvari Crkve koje su u suštini svete stvari, i koji također o ovima govore bogohulno. Takve skvrnitelje svetinja mi ovdje ne obrađujemo, već one koji ispovijedaju vjeru u Boga, koji dokazuju svetost Riječi (= koji priznaju i tvrde kako je Riječ sveta), i koji priznaju duhovne stvari Crkve, mnogi od njih, međutim, samo sa svojim usnama. Ovi počinjavaju oskvrnuće budući ono što je sveto iz Riječi jeste u njima i sa njima, a ono što je u njima, što sačinjava njihovo razumijevanje i volju, oni oskvrnjuju; ali u bezbožnicima, koji negiraju Boga i Božanske stvari, nema ničeg svetog što oni mogu oskvrnuti. Oni su doista skvrnitelji, ali ipak oni nisu skvrnitelji/profani u srcu.

230.  Oskvrnuće onog što je sveto je ono na što se odnosi druga zapovijed Dekaloga, ‘Ne oskvrnjuj ime Boga svoga’; a da se ono ne smije oskvrnuti naznačavaju ove riječi u Molitvi Gospodnjoj, ‘Neka bude sveto ime Tvoje.’ Jedva da itko u Kršćanskom svijetu zna što je naznačeno sa ‘imenom Božjim’. Razlog zašto ovo nije poznato je da u duhovnom svijetu imena nisu kao u prirodnom svijetu, već svatko ima ime u skladu sa kvalitetom njegove ljubavi i mudrosti; jer čim netko uđe u zajednicu ili u društvo sa drugima on je tamo imenovan u skladu sa njegovim karakterom. Ovo je imenovanje sprovedeno pomoću duhovnog jezika, koji je takav da svemu može dati ime, budući tamo svako slovo predstavlja jednu stvar a slova kombinirana zajedno u jednu riječ, formirajući čovjekovo ime, uključuju cjelokupno stanje imenovanog. Ovo je jedna od prekrasnih stvari duhovnog svijeta.

     [2] Otud je jasno da je sa ‘imenom Božjim’ u Riječi predstavljen Bog sa svim Božanskim koje je u Njemu i koje iz Njega proizlazi; a kako je Riječ Božansko proizlazeće, ona je ime Božje; a kako su sve Božanske stvari koje se nazivaju duhovnim stvarima Crkve iz Riječi, one su, također, ime Božje. Iz ovih razmatranja se može vidjeti što je u drugoj zapovijedi Dekaloga naznačeno sa:

            ‘Ne oskvrnjuj (ili ‘ne koristi isprazno/uzalud’) ime Božje (ili ‘ime Gospoda Boga tvoga’).’  Izlazak 20:7;

i u Molitvi Gospodnjoj sa:

            ‘Neka bude sveto ime Tvoje.’  Matej 6:9.

‘Ime Božje’ i ‘Gospodnje’ ima isto značenje u mnogim mjestima Riječi obadva Testamenta, kao u Mateju 7:22; 10:22; 18:5, 20; 19:29; 21:9; 24:9, 10. Ivanu 1:12; 2:23; 3:17, 18; 12:13, 28; 14:14-16; 16:23, 24, 26, 27; 17:6; 20:31; pored ostalih mjesta, i na jako puno mjesta u Starom Testamentu.

     [3] Onaj koji zna ovo značenje imena može razumjeti što predstavljaju ove riječi Gospodnje:

‘Tko prima proroka u ime proroka, primit će plaću proročku; tko prima pravednika u ime pravednika, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode samo poradi imena učenikova, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.”  Matej 10:41, 42.

Onaj koji ovdje pod imenom proroka, ili pravednika, i učenika razumije jedino proroka, pravednika i učenika u tom odlomku ne poznaje ni jedno drugo značenje nego jedino značenje Slova. On ne zna što je predstvljeno sa ‘plaćom proročkom’, ili sa ‘plaćom pravedničkom’, ili sa ‘plaćom za čašu hladne vode koja je dana učeniku’; dok je pak sa ‘imenom i plaćom proročkom’ naznačeno stanje onih koji su u Božanskim istinama; dok je sa ‘imenom i plaćom pravedničkom’ naznačeno stanje i sreća onih koji su u Božanskim dobrima; ‘učenikom’ se naznačava stanje onih koji su u nekima od duhovnih stvari Crkve; a sa ‘čašom hladne vode’ je naznačeno nešto od istine.

     [4] Da je priroda stanja ljubavi i mudrosti, ili dobra i istine, predstavljena uz pomoć imena je također bilo učinjeno očiglednim putem ovih riječi Gospodnjih:

‘A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi.’  Ivan 10:2, 3.

Zvati ovce svoje po imenu’ je naučavati i voditi svakoga tko je u dobru milosrđa u skladu sa njegoom ljubavlju i mudrošću. ‘Vratima’ je naznačen Gospod, kao što je očigledno iz devetog stiha.

‘Ja Sam vrata. Kroza Me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.’   Ivan 10:9.

Iz ovog je jasno kako se Gospodu Osobno mora pristupati kako bi itko mogao biti spašen; i da onaj koji Mu pristupa jeste pastir ovaca; a da je onaj koji Mu ne pristupa lopov i razbojnik, kao što je rečeno u prvom stihu ovog poglavlja.

231. Pošto je sa oskvrnućem onog što je sveto naznačeno oskvrnuće od strane onih koji imaju znanje o istinama vjere i dobrima dobročinstva/milosrđa spram bližnjega iz Riječi, i koji ih, štoviše, u nekoj mjeri priznaju, a ne od strane onih koji su u neznanju u svezi njih, niti od strane onih koji ih u potpunosti odbacuju na bezbožnički način, što slijedi prema tome nije rečeno o potonjima već o prijašnjima. Ima puno vrsta oskvrnuća od strane prijašnje klase oskvrnitelja, neka su lakša a neka pak teža; no ona se mogu razvrstati u sljedećih sedam.

            Prvo, vrsta oskvrnuća počinjena od strane onih koji se sprdaju (ili ‘prave šale’) na račun Riječi i u svezi Riječi, ili na račun Božanskih stvari Crkve i u svezi njih. To je od strane nekih učinjeno poradi loše navike, tako što uzimaju/koriste imena ili oblike izražaje iz Riječi miješajući ih sa primjedbama koje su nepristojne i ponekad prljave. Neizbježno je da će to do izvjesne mjere biti popraćeno sa prezirom spram Riječi Božje; jer Riječ je u svim stvarima, generalno i pojedinačno, Božanska i sveta, svaki izražaj tamo je u sebi pohranio nešto Božansko, posredstvom čega ima komunikaciju sa nebom. Ova je vrsta oskvrnuća, međutim, lakša ili više teška u skladu sa priznavanjem svetosti Riječi i neumjesnim karakterom govora u koje je uključena od strane onih koji u svezi nje sprdaju.

     [2] Drugo, vrsta oskvrnuća počinjena od strane onih koji razumiju i priznaju Božanske istine, a ipak žive sa njima u suprotnosti. Oni koji samo razumiju ih oskvrnjuju na lakši način, dok onih koji ih također priznaju i potvrđuju to čine na više težak način. Jer razumijevanje jedino naučava, na posve isti način kao i propovjednik, i samo po sebi se ne sjedinjuje sa voljom; ali priznavanje doista sjedinjuje; jer ništa ne može biti priznato i potvrđeno bez slaganja/odobravanja volje. Ipak ovo sjedinjenje varira, a oskvrnuće je u skladu sa mjerom sjedinjenja, kada se život živi protivno istinama koje su priznate i potvrđene. Time ako čovjek priznaje da su osveta i mržnja, preljub i bludničenje, prijevara i obmana, bogohuljenje i laganje, grijesi spram Boga, a ipak ih počinjava, on je u više teškom obliku ove vrste oskvrnjivanja; jer Gospod kaže,

‘I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga… a nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo  udaraca.’     Luka 12:47.

i na drugom mjestu,

            ‘Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi sada govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.’ Ivan 9:41.

No jedna je stvar priznati i potvrditi privide istine, a druga priznati i potvrditi vjerodostojne istine. Oni koji priznaju i potvrde vjerodostojne istine a ipak ne žive u skladu sa njima se u duhovnom svijetu pojavljuju bez svjetla i vitalne topline u tonu njihova glasa i govora, kao da su tek inertna bića.

     [3] Treće, vrsta oskvrnuća počinjena od strane onih koji primjenjuju/koriste značenje Slova Riječi da bi potvrdili zle ljubavi i lažne principe. To je zbog toga što je potvrđivanje neistine pobijanje/nijekanje istine, a potvrđivanje zla je odbacivanje dobra. Riječ je u svojem najunutarnijem ništa doli Božanska Istina i Božansko Dobro; a ovo u krajnjem/najzadnjem značenju koje je značenje Slova nije izraženo u vjerodostojnim (genuine) istinama, osim tamo gdje podučava u svezi Gospoda i suštinskog puta ka Spasenju, već u zakritim istinama; a onaj koji potvrđuje zle ljubavi zlostavlja Božansko Dobro, dok onaj koji potvrđuje lažne principe zlostavlja Božansku Istinu. Ovo potonje zlostavljanje se naziva falsificiranje/krivo prikazivanje (falsification) istine, a prijašnje onečišćenje/krivotvorenje (adulteration) dobra. Obadvoje su naznačeni u Riječi sa ‘krvlju’; jer duhovna svetost, koja je također duh istine koji proizlazi iz Gospoda, je iznutra u svakoj pojedinosti značenja Slova. Ova je svetost zlostavljana kada je Riječ falsificirana i onečišćena/krivotvorena; a jasno je kako je to oskvrnuće.

     [4] Četvrto, vrsta oskvrnuća počinjena od strane onih koji sa usnama govore pobožne i svete stvari, i koji također njihovim tonom glasa i gestama krivotvore/imitiraju osjećaje ljubavi spram takvih stvari, a ipak u njihovom srcu u njih ne vjeruju i ne ljube ih. Većina ovih su licemjeri i Farizeji od kojih je nakon smrti oduzeta sva istina i dobro; a oni su onda poslani u najgušću tamu. Oni koji su od oskvrnuća ove vrste sebe potvrdili protiv Boga i protiv Riječi, i posljedično tome protiv duhovnih stvari Riječi, sjede u toj tami glupavi/zatupljeni, nesposobni govoriti, žudeći govoriti pobožne i svete stvari kao što su to činili u svijetu, ali to nisu u stanju. Jer u duhovnom svijetu je svatko prisiljen govoriti kako razmišlja; ali licemjer žudi govoriti drugačije nego što misli, i posljedično tome tamo nastaje protivljenje u ustima zahvaljujući kojem on može jedino mumljati. Licemjerje je, međutim, lakše ili više strašno u skladu sa stupnjem potvrđivanja protiv Boga i vanjskim rasuđivanjem u prilog Bogu.

     [5] Peto, vrsta oskvrnuća počinjena od strane onih koji sebi pripisuju ono što je Božansko (ili ‘što pripada Bogu’). Takvi su u 14 poglavlju Izaije predstavljeni sa Luciferom. ‘Lucifer’ tamo naznačava Babilon, kao što se može vidjeti iz četvrtog i dvadeset drugog stiha tog poglavlja, gdje je, također, i sudbina takvih opisana. Isto je naznačeno i opisano također u Otkrovenju 17 sa ‘kurvom koja sjedi na grimiznoj zvijeri’. Babilon i Kaldeja su spomenuti na mnogim mjestima u Riječi, gdje je ‘Babilonom’ naznačeno oskvrnuće dobra, a ‘Kaldejom’ oskvrnuće istine. U obadva slučaja oskvrnuće je počinjeno od strane onih koji sebi pripisuju ono što je Božansko.

     [6] Šesto, vrsta oskvrnuća počinjenog od strane onih koji priznaju Gospoda a ipak negiraju Njegovo Božanstvo (= da je On jedini Bog). U svijetu se ovih nazivaju Socinjani, a neki Arijanisti. Stanje svih takvih je da oni zazivaju Oca, a ne Gospoda, i neprestano se mole Ocu, neki zaista poradi Sina, da budu primljeni u nebo, ali uzalud, sve dok ne izgube svaku nadu u spasenje. Oni su onda poslani dolje u pakao među one koji negiraju Boga. To su oni

            ‘koji hule protiv Svetog Duha, kojima se neće oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem.’ Matej 12:32.

To je zbog toga što je Bog jedan/jedno i u Osobi i u Suštini, u Kojem je Trojstvo, i taj Bog je Gospod (Isus Krist); a pošto je Gospod nebo, i tome posljedično su oni koji su u nebu u Gospodu, prema tome oni koji negiraju Božanstvo Gospoda (time što se mole Ocu kao jednoj Osobi, a njega smatraju za drugu, itd.) ne mogu biti primljeni u nebo i biti u Gospodu. Bilo je ukazano iznad da je Gospod nebo, i posljedično da su oni koji su u nebu u Gospodu.

     [7] Sedmo, vrsta oskvrnuća počinjena od strane onih koji najprije priznaju Božanske istine i žive u skladu sa njima, ali ih nakon toga napuste i niječu. Ovo je najgora vrsta oskvrnuća budući takve osobe miješaju stvari svete i nečiste/profane do takvog stupnja da se one ne mogu razdvojiti; a ipak te stvari moraju biti rastavljene kako bi ljudi mogli pronaći njihovo mjesto ili na nebu ili u paklu. Kako se to, međutim, u slučaju takvih osoba ne može ostvariti/izvesti, sve što je u njima ljudsko, i ono što pripada intelektu i što pripada volji, je iskorijenjeno i, kao što je bilo rečeno ranije, oni prestaju biti ljudi. Skoro se ista stvar događa sa onima koji u njihovim srcima priznaju Božanske stvari Riječi i Crkve, ali koji ih potpuno urone u njihov proprium, koji je ljubav spram vladanja nad svim stvarima, o čemu je također bilo puno toga rečeno. Jer nakon smrti kada oni postaju duhovi, oni su potpuno ne-drago-voljni biti vođeni od strane Gospoda, već žude biti vođeni sami od sebe. Kada su olabavljene uzde njihovoj ljubavi oni žude vladati ne jedino nad nebom već također i nad Gospodom; a kako oni to ne mogu napraviti, oni negiraju Gospoda i postaju vragovi. Treba biti shvaćeno kako životna ljubav, koja je također vladajuća ljubav, ostaje sa svakime nakon smrti, i ne može se oduzeti.

     [8] Oskvrnitelji ove vrste su naznačeni sa ‘mlakima’, o kojima je ovako napisano u Otkrovenju:

‘Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.’     Otkrovenje 3:15, 16.

Ova je vrsta oskvrnuća na ovaj način opisana u Mateju:

‘A kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja, ali ne nalazi! Tada rekne: Vratit ću se u kuću odakle iziđoh. I došavši, nađe je praznu, pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude s onim čovjekom gore nego na početku. Tako će biti i s ovim opakim naraštajem.’  Matej 12:43-45.

Čovjekovo obraćenje je ovdje opisano sa ‘izlaskom nečistog duha iz njega’; a njegovo vraćanje njegovim ranijim zalima, nakon što su stvari dobre i istinite bile izbačene, je opisano sa ‘povratkom nečistog duha zajedno sa sedam drugih duhova gorih od njega u kuću za njega pometenu i uređenu’; a oskvrnuće onog što je sveto sa onim što je nečisto je opisano sa ‘posljednjim stanjem toga čojeka koje je bilo gore nego na početku’. Isto je značenje i ovog odlomka u Ivanu:

‘Isus reče čovjeku koji je bio izliječen pored kupališta Bethzatha: Ne griješi više, da te što gore ne snađe.’             Ivan 5:14

     [9] Gospod osigurava da čovjek iznutra neće priznati i potvrditi istine i nakon toga ih napustiti i postati nečist. To je naznačeno ovim riječima:

‘Zaslijepio im je oči, stvrdnuo srca; da očima ne vide, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih ozdravim.’ Ivan 12:40.

‘Da se ne obrate pa ih ozdravim’, predstavlja da oni ne bi priznali i potvrdili istine a onda ih napustili, i tako postali nečisti. Iz istog je razloga Gospod govorio u poredbama, kao što On Sam kaže, Matej 13:13. Da je Židovima bilo zabranjeno jesti loj i krv, Levitski Zakonik 3:17, 7:23, 25, predstavlja da oni nisu smjeli onečistiti svete stvari, jer ‘loj’ predstavlja Božansko Dobro a ‘krv’ Božansku Istinu. Da čovjek koji je jednom obraćen treba nastaviti u dobru i istini do kraja njegova života, Gospod naučava u Mateju:

            ‘Isus reče: Onaj koji ustraje do kraja, bit će spašen.’   Matej 10:22; također Marko 13:13.  

Spread the Truth