Čovjeku nije odobreno znanje o budućim događajima
178. Čovjeku nije odobreno/omogućeno/dodijeljeno znanje o budućim događajima, također iz razloga da bi mogao djelovati u slobodi u skladu sa svojim razumijevanjem; jer vrlo dobro se zna kako čovjek žudi/želi/teži imati u efektu/učinku/ishodu (= on hoće da se ispuni/ostvari) što god voli, i on sebe vodi do tog kraja/cilja putem svojeg razumijevanja/razuma. Također je poznato kako sve o čemu čovjek meditira (ili ‘razmišlja’) u svojem razumijevanju proizlazi iz ljubavi da se (taj cilj/kraj) ostvari uz pomoć njegovih misli. Prema tome, ako bi on znao efekt ili rezultat Božanskog Predskazanja njegov razum bi bio nepomičan/neaktivan, a sa njime (i) njegova ljubav; jer ljubav se sa razumom/razumijevanjem ostvaruje u efektu/ishodu, i od te točke nanovo otpočinje. Vidjeti iz ljubavi efekt/ishod u misli/razumijevanju ne efekt/ishod u njegovu ostvarenju je istinski/pravi užitak razumijevanja, ali prije tog ostvarenja, ne u sadašnjosti već u budućnosti. Otuda čovjek ima ono što se zove ‘nada’, koja u razum(ijevanj)u raste (= se povećava) ili se smanjuje kako on vidi ili gleda naprijed u događaj. Taj užitak je kompletiran u efektu/događaju, ali nakon toga blijedi sa mišlju u svezi (tog) događaja. Slično bi bilo u slučaju događaja za kojeg se unaprijed znalo (= u smislu, ‘ako bi se znali budući događaji’).
[2] Čovjekov um je cijelo vrijeme u ove tri stvari, zvane kraj/svrha, uzrok i efekt. Ako jedna od njih nedostaje ljudski um nema svog života (= ne živi). Osjećaj volje je potičući (originating = u smislu, ‘razlog zbog kojeg sve započinje) kraj/svrha; misao razumijevanja je operativni/pogonski uzrok; a akcija tijela, kao govor usta ili (iz)vanjska senzacija, je efekt kraja/svrhe (koji/a je ostvaren/a) pomoću uzroka. Svima je jasno da ljudski um ne živi (svoj život; ili ‘nije u svom životu’ = u smislu, ‘ne funkcionira pravilno’) kada (ni)je u ničem iza osjećaja ljubavi, a isto tako ako je samo u efektu/ishodu (= što bi bio slučaj ako bi čovjek znao buduće događaje). Prema tome, um nema svoj život (= ne živi) samo iz/od jedne od ovih (funkcija) odvojeno, već jedino od sve tri zajedno. Ta aktivnost uma bi bila umanjena i oduzeta ako bi događaj bio pred-skazan (= ako bi čovjek znao buduće događaje).
179. Kako pred-znanje o budućim događajima uništava sâmo ljudsko (= ono što je najviše ljudsko, što čini čovjeka), koje/a to je djelovati u slobodi u skladu sa (vlastitim) razumijevanjem, nikome prema tome nije odobreno/dodijeljeno znati budućnost; ali svakome je dozvoljeno formirati zaključke u svezi budućih događaja na osnovu (vlastitog) razumijevanja; zato/otuda razum(ijevanje) sa svime što mu pripada ulazi u čovjekov život. I baš zbog ovog čovjek ne zna svoju sudbinu nakon smrti, ili bilo koji događaj prije nego je uključen u njega. Jer ako bi to znao, on više ne bi razmišljao iz svog unutarnjeg ja/sebstva (o tome) kako bi trebao djelovati ili kako bi trebao živjeti da bi ‘susreo’ događaj; već bi on jedino razmišljao iz svojeg izvanjskog ja/sebstva kako (ho)će susresti taj događaj. E sad, to stanje zatvara unutrašnjosti njegova uma u kojima posebice žive dvije funkcije njegova života, sloboda (volje) i racionalnost. Čežnja za poznavanjem budućnosti je prirođena većini ljudi; ali ta čežnja se začinje u ljubavi prema zlu. Ona je prema tome ‘oduzeta’ od onih/onima koji vjeruju u Božansku Providnost; i tamo (u smislu, ‘umjesto toga’) im je dano povjerenje/pouzdanje da Gospodin uređuje njihovu sudbinu. Posljedično tome ju oni ne žude znati unaprijed da ne bi na bilo koji način djelovali u suprotnosti (ili ‘sebe doveli u sukob’) sa Božanskom Providnošću. To Gospodin naučava putem mnogih odlomaka u Luki 12:14-48.
[2] Da je to/ovo zakon Božanske Providnosti može se potvrditi iz mnogih stvari u duhovnom svijetu. Većina osoba kada uđu u taj svijet nakon smrti žele znati svoju sudbinu. Njima je rečeno da će njihova sudbina biti u raju, ako su živjeli dobro, te u paklu ako su živjeli opakim/zlim životom. Ali kako se svi, čak i najopakiji, boje pakla, oni pitaju što im je za činiti i u što moraju vjerovati da bi ušli u raj. Njima je rečeno da mogu činiti i vjerovati što im je volja (ili ‘što žele’); ali da trebaju znati da se u paklu ne čini dobro niti se vjeruje u istinu. Svakome bude dan odgovor: ‘Tražite ono što je dobro i što je istinito; i onda razmišljajte istinito i činite dobro, ako ste (za) to sposobni.’ Tako su u duhovnom svijetu baš kao i u prirodnom svijetu svi ostavljeni da djeluju u slobodi i u skladu sa razumijevanjem; ali kako su djelovali na ovom svijetu tako oni djeluju i u duhovnom svijetu. Svačiji život čeka svakog i posljedično tome njegova vlastita sudbina, jer sudbina pripada (= odnosi se na, tj. povezana je sa) životu.
