Priroda molitve
‘… Koliko puno od tvoje molitve je zamolba a koliko nje je općenje?’ zapitali smo Sadhua. ‘Prve dvije tri godine nakon mojeg obraćenja,’ odgovorio je, ‘sam običavao pitati za (ili ‘tražiti’) određene stvari. Sada pitam za (ili ‘tražim’) Boga…’
O Zauzimanju (za druge ljude u molitvi)…
Zauzimanje za druge ljude u molitvi (intercession) je jedan jako važan element u Sadhuovim vlastitim molitvama. ‘Imam dvije ili tri stotine božje-djece. Imam popis njihovih imena. Kada sam na svojim propovjedničkim putovanjima ne nalazim vremena da bi se molio za njih. Ali kada sam na Himalajama molim se za sve njih.’ Incidentno u jednom od svojih obraćanja on daje kratak uvid o tome što je ovime naznačeno (ili ‘o značenju upravo rečenog’). ‘Osam godina sam se molio za jednu osobu koju sam poznavao i ponekad mi se to činilo skoro beskorisno, ali nakon osam godina taj je čovjek započeo razmišljati i moja je molitva bila uslišena.’
Bio je uvjeren kako su ga molitve različitih prijatelja u Indiji doista snažile/podupirale i pomagale mu u onom što je smatrao posebice teškim i odgovornim radom predavanja njegove poruke u Engleskoj i na Engleskom jeziku. On je uvijek govorio o njima sa zahvalnošću, i redovito je pisao, ili još češće diktirao, poradi njihovog hrabrenja (= u smislu, ‘da bi ih osokolio, tj. dao im daljnji poticaj’) izvještaje o svojim doživljajima. Kada je bio zatražen održati govor na Veliki Petak u Westministerskoj Katedrali, poduzeo je posebne korake da bi se uvjerio kako će vijest o ovom skupu – kojeg je smatrao jako važnim – doprijeti do Indije na vrijeme kako bi ga se njegovi prijatelji pisjetili u molitvi na taj određeni dan.
Jednom je prilikom Sadhu preispitivao/istraživao vrijednost posredničke molitve. ‘Mi sami nismo dobri. Kako naše molitve onda mogu pomoći drugima?’ Ali Knjiga Prirode – za njega toliko izobilna nadahnućem (ili ‘koja ga je toliko izobilno nadahnjivala’) – je raspršila njegove sumnje. ‘Vidio sam kako se oblak formira od isparenja koje se dizalo iz morske vode. Mislio sam kako će, budući je isparenje došlo iz slane vode, kiša koja se spustila također biti slana voda. Zato sam ispružio moju ruku i uhvativši nekoliko kapljica kušao ih, i, gle, one su bile svježe i slatke. Sunce ih je obasjalo, i sol je bila ostavljena iza u moru. Tako kada se molimo, misli se izdižu iz naših srdaca poput isparenja. Sunce Pravednosti ih obasjava i sve zlo (u njima) je ostavljeno iza. Iz oblaka tako formiranih, pljuskovi blagoslova se spuštaju na svijet.’
