Njegov Mir – a ovo je možda njegovo najupadljivije obilježje – ne prebiva sa njime u trenucima poredbene ugodnosti i lakotnosti/komfora, već postaje naj-silniji sred nevolje/patnje i progonstva. ‘Kakve koristi’, kaže on, ‘od religije koja ne pomaže u tegobnim okolnostima?’
Jednom smo ga prilikom zapitali da li je njegovo osebujno iskustvo Mira bacilo za njega svjetlo na išta u Bibliji. On je smjesta naveo, ‘Pun sam utjehe, izuzetno sam radostan u svim našim nevoljama’ (2 Korinćanima 7:4).’
Ponekad, u najsurovijim okolnostima, Mir je bio uzdignut do samog vrhunca ushićene radosti. Ovo može biti ilustrirano jednom pustolovinom, koju je on ispričao kada je bio u Oxfordu. U jednom gradu mu je bilo zapovjeđeno, pod prijetnjom teške kazne, da prestane propovijedati. On je zanemario prijetnju, sa rezultatom da je bio uhvaćen i bačen u javni zatvor zajedno sa brojnim ubojicama i lopovima. U takvom društvu i užasnom okruženju istočnjačkog zatvora on je zapisao na praznom listu njegovog Novog Zavjeta, ‘Kristovo Prisustvo je pretvorilo moj zatvor u blaženo nebo: što će ono onda napraviti na nebesima u budućnosti?’ Započeo je propovijedati njegovim drugovima zatvorenicima, i mnogi su ga radosno slušali i započeli se okretati prema Kristu Kojeg je propovijedao. Vlasti su ga, čuvši ovo, izvadili iz zatvora i izveli na trg poradi kazne. Bio je svučen do gola i prisiljen sjediti na zemlji cijeli dan i sljedeću noć bez ičeg za jesti ili piti; njegova stopala i ruke su bili učvršćeni u izvjesnim kladama, i pijavice su bile bačene na njegovo golo tijelo. Podrugljiva gomila je stajala uokolo i uživala u spektaklu. Kada su ga vlasti vidjele sljedećeg jutra, još živoga i sa spokojnim licem, bili su uplašeni da je bio zaposjednut od strane neke nadnaravne sile te su ga pustili. On je pao na pod u nesvjesti, ali je nakon nešto vremena došao k sebi i sa najvećom poteškoćom otpuzao i pronašao prijatelje, potajno Kršćane, koji su ga odnjegovali nazad u snagu. Ali cijelo to vrijeme, uvjeravao nas je, on je uživao doživljaj intenzivnog unutarnjeg Mira.
A gospođa Parker bilježi kako je, dok je istu priču pričao njoj, on dodao, ‘Ja ne znam kako je to bilo, ali moje je srce bilo tako puno radosti da si nisam mogao pomoći već sam pjevao i propovijedao!’ Ovaj posljednji incident čini jasnim kako se stvarno značenje Sadhuova Mira ne može vidjeti osim u njegovom odnosu spram Filozofije Križa. Između odricanja i zadovoljenja postoji psihološka veza koja je uvjetovana nečim u temeljnoj konstituciji ljudske prirode. Ovo sebe pokazuje u svakom činu izbora. Izbor na njegovom najnižem stupnju predstavlja problem. ‘Vi ne možete i posjedovati kolač i jesti ga.’; ali dok nismo napravili odluku kojeg zadovoljstva da se odreknemo – što je odluka uvijek neugodna neiskupljenom čovječanstvu – (uz)nemir(enost) vlada unutra. Na višem nivou od ovog, životno iskustvo je većinu nas podučilo kako se mir duše može kupiti jedino pod cijenu nekih odricanja. Jedino kada su neke alternative bile odlučno isključene – što je uvijek bolan proces, – i cijelo vlastito ja tako usmjereno duž jednog, glavnog pravca razmišljanja ili djelovanja, je unutarnji konflikt dokončan. Bilo je to o ovom svijetu, ne- ni u jednom slučaju,– o sljedećem, da su bile izgovorene riječi, ‘Uska su vrata i tijesan je put koji vodi u život.’ Odricanje, međutim, sve dok se ono osjeća kao takvo, uključuje u sebi jedan element unutarnjeg konflikta.
No zapamtite, Sadhu je Kristocentrični Mistik; shvatite kako je za njega, baš kao i za Sv. Franju Asiškog ili Sv. Pavla, zajedništvo sa Kristom strast i privilegija, i prema tome transformira naporni rad, nevolju, gubitak od nečeg što treba biti prihvaćeno negativno kao jednu nesretnu nužnost, u nešto pozitivno što treba pozdraviti poradi Njega- i razumjet ćete malo od tajne Sadhuova Mira. Si crucem portas portabit te, ‘Nosite Križ i on će nositi vas.’ O ovom Nebu na Zemlji je da on govori kada, sjećajući se ovog odlomka iz ‘Imitiranja Krista’ (Tomas Kempinski), on kaže: ‘Iz mojeg četrnaestogodišnjeg iskustva života kao Sadhua za Isusa Krista ja sa potpunom sigurnošću mogu reći da će Križ nositi one koji nose Križ sve dok ih on ne podigne do Neba u prisustvo Spasitelja.’ Sadhu ima jedan entuzijazam, čovjek to jedino tim imenom može nazvati, za patnjom – ne, poput Askete, same patnje radi, niti poradi ikakvog duhovnog profita kojeg bi se on mogao nadati iz toga zaraditi, nego u službi, po stopama, u zajedništvu Voljenoga (Isusa Krista).
Ovo odmah objašnjava intenzivan interes kojeg on ima u svemu što je povezano sa mučenicima i mučeništvom. Poput mnogih ranih Kršćana on sam bi preferirao mučenički kraj. Ali on žudi, ne jedino poradi radosti dijeljenja sa Kristom najvećeg stupnja progonostva, nego također za mogućnošću ‘svjedočenja’ o Njegovoj sili i Njegovoj stvari. Potonji je motiv ukazan njegovom primjedbom kako je jednom, kada je bi zavezan za stablo u nenastanjenoj đungli gdje je bio ostavljen umrijeti – dok nije bio oslobođen na kako on to smatra čudesan način – njemu jedino bilo žao što će umrijeti na način koji bi spriječio da njegova smrt bude jedan čin javnog svjedočanstva o Kristu. Važnost koju on pridaje onome što bi se moglo nazvati ‘propagadnoj vrijednosti’ mučeništva – mučenik izvorno znači samo ‘onaj koji svjedoči’ – je u skladu sa njegovom doktrinom da patnja nije stvar koju treba tražiti poradi nje same, kao što to tipičan asketa misli, nego treba biti dobrodošlo prihvaćena kada dolazi putem, ili kako sredstvo služenja, Kristovoj stvari.