Madame Jeanne de la Motte Guyon – Biografija

Madame Guyon, djevojačkog imena Jeanne Marie Bouvier de la Motte, rodila se 18. Travnja 1648. Iako je imala bogate roditelje i kasnije bila udata za još bogatijeg muža, život joj je zbog njezine odlučnosti da voli Boga cijelim svojim bićem, bio ispunjen patnjama i progonstvima. Isto kao i Pavlovo, i njezino srce je gladovalo ‘upoznati Ga’ (Filipljanima 3:10) te je slijedila Isusa Krista žarkom ljubavlju sve dane svog života. Isto kao i Pavlu, njezini sve dublji doživljaji u Isusu Kristu su joj donosili takvo zadovoljstvo i mir, da joj ih čak ni bolest, oskudica ili zatvor nisu mogli oduzeti. Zaista, ona je baš iz samih tih nevolja naučila da, ako u Bogu nema mira, onda ga nema nigdje.

Od svoje četvrte do petnaeste godine, Jeanne je boravila u nekoliko različitih religijskih sjemeništa gdje ju je smjestio njezin pobožni otac. U jednom od njih je našla Bibliju koju je netko ostavio, i doslovno je progutala. To je dovelo do formiranja navike studiranja Biblije koja je sa njom ostala cijelog njezinog života, i to u doba kad je čitanje Biblije, od strane Rimokatoličke crkve kojoj je pripadala, bilo uvelike otežavano i obeshrabrivano.

Pred sam njezin šesnaesti rođendan, njezin otac je dogovorio brak između nje i M. Jacquesa Guyona, trideset i osmogodišnjeg bogataša. Iako je bilo nekoliko mladih ljudi koji su joj po godinama više pristajali, koji su je privlačili i za koje bi se bila radije udala, njezin otac je zanemario njezine želje, moguće zbog velikog bogatstva Gospoda Guyona. Poslušna zahtjevu svoga oca, Jeanne je odložila na stranu svoje vlastite želje te, iako vrlo tužna, 28. Siječnja 1664 potpisala bračni ugovor, i to bez da joj je bilo dozvoljeno znati što on sadržava. Svog ‘odabranog zaručnika’ u Parizu nije susrela sve do dva-tri dana prije njihovog vjenčanja, koje se održalo 21 Ožujka 1664. Od tada je ona poznata kao Madame Guyon.

U svojoj Autobiografiji, Jeanne je pisala o danu svoga vjenčanja: ‘U našem selu su se svi radovali našoj svadbi. Sred tog univerzalnog veselja, nitko nije bio tužan osim mene, nisam se mogla niti smijati poput drugih, niti jesti; toliko jako sam bila utučena. Tada tome nisam znala razlog. No to mi je Bog dao predukus onog što me čekalo u životu.’

Bilo je to u vremenu kada je bila trudna sa njezinim drugim djetetom da joj je Bog otvorio srce divotama tajne, koja je ‘Krist je u tebi’ (Luka 17:21). O tom trenutku je u svojoj Autobiografiji zapisala: ‘Mojem ispovjedniku sam često govorila o velikoj zabrinutosti koja mi je nastajala iz toga što sam smatrala da ne mogu meditirati, niti sam mogla uposliti moju maštu kako bi se molila. Preduge molitvene teme nisu mi bile od nikakve koristi, dok su mi one koje su bile kratke i sažete bolje odgovarale. S vremenom, Bog je dopustio jednoj vrlo religioznoj osobi… proći pored imanja moga oca. Na podsticaj moga oca… rekla sam mu o svojim poteškoćama u vezi sa molitvom. On mi je odgovorio ”Gospođo, to je zato što tražite vani ono što imate unutra. Naviknite se tražiti Boga u svom srcu, i naći ćete Ga”. Izgovorivši te riječi, ostavio me je. Meni su one bile poput strijele koja mi je prošla kroz srce. Osjetila sam vrlo duboku ranu, ranu tako ugodnu da nisam željela da bude izliječena. Te riječi su mi u srce donijele ono što sam tolike godine bila tražila. Bolje rečeno, one su mi otkrile što je već bilo tu, a što nisam uživala zbog neznanja.’

Ljubav je iz njezinog srca potekla sasvim novom čistoćom. ‘Okus Boga bio je tako krasan’, pisala je, ‘tako čist, nepomiješan, i neprekinut, da je povukao i apsorbirao snagu moje duše u duboko usredotočenje bez djel(ovanj)a ili (raz)govora. Ništa drugo nisam imala u vidu osim Isusa Krista. Sve drugo bilo je isključeno kako bi ljubila u najvećoj mogućoj mjeri, bez ikakvih sebičnih motiva ili razloga za ljubljenje.’

Kako su godine prolazile, razvila je vjeru u Boga u svemu. Ne samo u odnosu na spasenje, nego i glede svih materijalnih potreba, i svih situacija i okolnosti njenog života. Doslovno se prepustila Bogu. Pisala je: ‘Velika vjera stvara veliko prepuštanje.’ Bez obzira što joj se događalo, sve je doživljavala kao Božju ruku koja ju je oslobađala života ‘njezinog vlastitog ja’ kako bi uskrsnuli Kristov život mogao prevladati u njoj. Praktičan i potpun unutarnji mir dostupan je i moguć svakome, vjerovala je, živjela i naučavala Madame Guyon.

Knjigu ‘Kratka i vrlo jednostavna metoda molitve’ napisala je oko 1685 godine. U vrijeme kada je njezina crkva bila stroga u svojoj dogmi kako se spasenje i napredak u religiji postižu putem vanjskih ceremonija i dužnosti, i skoro izopačenog samo-odricanja njezina knjiga, koja je naučavala o tome da je pravi napredak u Bogu unutarnji i da se postiže vjerom i potpunim predavanjem srca (bezuvjetnom ljubavlju prema) Isusu Kristu, izazvala je pravu oluju. U jednom gradu je entuzijastični Francuz, hodajući od vrata do vrata, podijelio 1500 primjeraka te njezine knjige. U jednom drugom gradu, zažareni crkveni dužnosnik nasilno je po kućama pokupio 300 primjeraka i spalio ih.

Od dana kada je ova knjiga prvi put bila izdana, pa sve do kraja njezinog života, Madame Guyon je zbog njezinog učenja bila ili javno proglašavana, ili optuživana kao krivovjernik gdje god da je išla. Konačno je ova knjiga, zajedno sa njezinim komentarom ‘Solomonove Pjesme nad Pjesmama’, bila predana kralju Francuske, Luju 14, kao dokaz da bi trebala biti uhapšena.

1695 je izvedena pred sud i osuđena na sedam godina zatvora. Prve tri godine držana je u zatvoru u Vincennesu, nakon čega je 1698 prebačena u samicu u ozloglašenoj francuskoj tamnici Bastille u Parizu. Pričalo se da je u ćeliji do njene bio zatvoren čuveni ‘zatvorenik sa željeznom maskom’, koji je po govorkanjima bio brat blizanac kralja Luja 14, kojeg je on utamničio iz straha da bi mu jednog dana mogao oteti krunu.

Boravak u vlažnoj, hladnoj i neprozračnoj ćeliji gdje je bila zarobljena je u tolikoj mjeri oslabio zdravlje Madame Guyon, koja je ionako bila slabašne građe, da je do kraja svoga života ostala lošeg zdravlja. Rijetki su oni koji bi tako dobro kao ona izdržali te duge samotne sate, dane i noći – koji se skoro nisu mogli razlikovati jedni od drugih –, vlažne zidove, hladnoću zimâ, i nepodnošljivu vrućinu ljetâ. Jedini pogled na izvanjski svijet koji je imala tijekom te četiri godine, bio je visoki mali prozor koji je danju ukazivao komadić neba, a noću par zvijezda. Jedina hrana i odjeća koju je imala, bili su ono što su ona ili njezini prijatelji mogli platiti, a što tamničari ne bi ukrali. O njenom utamničenju neko je zapisao, ‘Njezin jedini zločin bio je taj što je voljela Boga.’

Provela je četiri godine u tamnici Bastille, odakle je otpuštena 1702 u svojoj 54. godini. Neposredno nakon oslobađanja joj je bilo dozvoljeno posjetiti svoju kćer, groficu od Vaux-a, koja je živjela ili u Parizu, ili u neposrednoj blizini. Ali u tom kraju je bilo toliko ljudi koji su bili povezani sa njezinim imenom i osobnom poviješću, i toliko snažan je bio utjecaj koji je ona još bila u stanju izvršiti, da joj je bilo dozvoljeno tu se zadržati samo kratko vrijeme. Iako je zbog svojih učenja već propatila toliko puno, nedaće su nastavile nadolaziti u novom obliku. Nakon patnji u samici uslijedile su tuge udaljenog izgnanstva, tijekom kojeg joj nije bio dozvoljen nikakav kontakt niti sa njezinom obitelji, niti sa prijateljma, niti sa poznanicima.

Od strane Luja 14 je bila protjerana u Blois, veći grad nekih stotinjak milja jugo-zapadno od Pariza, na rijeci Loire. Prognanstvo je bilo doživotno, a bila je upozorena da će bude li ikada napustila taj grad, biti ponovo vraćena u Bastille, i to doživotno. Ostala je u Bloisu gdje je u 69-oj godini života, 9. Lipnja 1717 i preminula. Njezin progonitelj, Luj 14, umro je dvije godine prije nje.

Tijekom godina provedenih u Bloisu, imala je na tisuće posjetitelja, koji bi doputovali kako bi sjedili pored njezinih nogu  te bili podučeni unutarnjem životu mira i zadovoljstva kroz unutarnju molitvu i apsolutno povjerenje u Boga u svemu. Izgnanstvo nije moglo ušutkati apostola Ivana, pa tako nije moglo niti Madame Guyon. Sve do nekoliko tjedana pred smrt, svakodnevno je pisala drugima, hrabreći ih i vodeći u njihovoj duhovnoj potrazi. Za boravka u Bloisu, završila je i Autobiografiju, koju je napisala na zahtjev njezinog mentora, Oca Pierre La Combea. Samâ ta knjiga nadahnula je na stotine tisuća njih krenuti u potragu za ‘dubljim životom’.

Madame Guyon je za svoga života napisala četrdeset knjiga, slobodni prijevodi nekoliko njih su nam danas dostupni. Iako je preminula prije skoro trista godina, na izvjestan način i danas živi, nadahnjujući, ohrabrujući i oplemenjujući. Sâm Bog zna koliko njih može zahvaliti svoje doživljaje dubljeg unutarnjeg života njezinom životu i učenjima.

Nema sumnje da je mnogo pridonijela pobožnosti i svetosti John Wesleya – koji je osobno preveo ovu knjigu sa Francuskog na Engleski –, a tome posljedično i ranih Metodista. O njoj, Wesley je napisao: ‘Mnoga stoljeća trebat ćemo tražiti dok ne pronađemo ponovo ženu koja bi bila takav primjer istinske svetosti. Rijetki su takvi primjeri kako uzvišene ljubavi prema Bogu i našem bližnjemu tako i istinske poniznosti, nepobjedive krotkosti i bezgraničnog prepuštanja.’

Vatra Božja koja je gorjela u Jeanne Guyon, zapalila je vatre u drugima koji su gorjeli gotovo jednakim sjajem. Među njezinim entuzijastičnim obožavateljima bili su Grof Zinzendorf, vođa Moravaca, koji su bili prvi misionari. Rani Quakeri i njihov vođa George Fox. Glasoviti kršćanski spisatelj Jesse Penn-Lewis. Hudson Taylor, koji je zasnovao tisuću vjerskih misija u Kini. Watchman Nee je njenu knjigu o molitvi djelio svim novim samostanima ‘Malog Stada’. Paul Billheimer, autor knjige ‘Osuđen na Križ’ rekao je da su ‘jedino apostol Pavle i Madame Guyon istinski primjeri Isusovog života.’

Malo je ljudi u povijesti koji su dosegli tako visok stupanj bliskosti sa Gospodom kakav je uspjela dosegnuti i opisati Madame Guyon. Ova ‘Božja gospođa’ je bila progonjena na svakom koraku svog života, ostavljena od svih svojih prijatelja i poznanika, prevarena od obitelji, napuštena i maltretirana od Rimokatoličke crkve, čiji pripadnik je bila od rođenja.

Ona nam je nedvojbeno ukazala da bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo, mi uvijek možemo boraviti u prisustvu Isusa Krista, i  tamo, pred Njime, uživati ‘mir Božji koji prevazilazi svako razumijevanje’ (Filipljanima 4:7).