Knjiga o Jobu, poglavlje 5
17. ‘Da, blago čovjeku (ili ‘sretan je čovjek’) koga Bog ispravlja! Stoga, ti ne prezri karanje Svesilnog!’
Istina je da je onaj koga Bog kara sretan; jer On jedino kara onog koga voli (Mudre Izreke 3:12; Otkrovenje 3:19). Ja sam toliko uvjeren u to, reći će taj pogođeni, da ja ljubim Njegovu pravdu baš kao i Njegovo milosrđe; i ako poginem pod Njegovim udarcima, to je iz brige za mene a ne iz prezira. Naučio sam šutjeti sred najvećih blagoslova/blaženstava; i moja je šutnja bila najsnažniji dokaz kojeg mogu dati o mojoj zahvalnosti. Također sam naučio šutjeti u mojim najvećim nevoljama; i daleko od toga da je moja šutnja, kako ste mi to nepravedno pripisali, znak prezira, ona je rezultat moje najsavršenije podređenosti. Ja nastavljam šutjeti pod udarcima budući ih obožavam. O kako li je samo istinito da ljudi po pitanju ovog jako griješe.
18. ‘On ranjava, ali i ranu povija, udara i Svojom zacjeljuje rukom.’
Ovaj odlomak vrlo dobro indicira istinu ovog stanja u kojem se duša, tako reći, nalazi zdrobljena pod nedaćama. Iako ove nedaće mogu biti ekstremne, ona ne može aplicirati nikakvu medicinu, niti traži ikakvu; budući je uvjerena kako je Bog Koji ranjava i zacjeljuje, i budući je On Koji ju je ranio, On jedini je Koji ju može izliječiti; prema tome, ona očekuje spasenje od Njega jedino.
On udara, i Njegovi su udarci vrlo grubi i vrlo teški; unatoč tome, ove ruke koje su udarale, će obnoviti zdravlje/iscjeliti. Ti jedini, O Bože, možeš iscjeliti rane koje Ti nanosiš. Ovo mora stimulirati dušu na veliku vjeru i veliko prepuštanje (abandonment); na vjeru, kako bi vjerovala da ju Bog udara i da može voljeti svoju ranu; na prepuštanje, da može biti voljna podnositi sve dok se to Njemu svidi, (čak) i da nikad ne bude izliječena ako je to Njegova volja.
*
22. ‘Sred opustošenja i gladi ti ćeš se smijati i od divljih zvijeri strahovati nećeš.’
23. ‘Ako na putu svome naiđeš na kamenje, ono te neće raniti, zvjerad divlja s tobom u miru će biti (ili ‘prema tebi blaga će biti’).’
Ovo je istinski prikaz duše koja je pristigla do Boga, i koja počiva u njezinom kraju/cilju, koji je ništa drugo nego volja Božja. Ona živi zadovoljna sred opustošenja: ona je čak radošću ispunjena sred svih tugà/patnji. Ona se više ničeg ne treba bojati od strane vragova ili opakih ljudi, koji više ne mogu uznemiriti srce izgubljeno u volji Božjoj. Prigode neuspjeha/podbačaja više nemaju silu/moć učiniti da on padne u zlo, budući su korijeni ove duše, usađeni na živom kamenu, Isusu Kristu, tako duboko da ju ništa ne može uznemiriti/poremetiti.