IV
Molitva jednostavnosti
Neki drugi stupanj (nivo) molitve nazivaju kontemplacijom ili molitvom vjere i duboke tišine (mirnoće), a drugi ga nazivaju molitvom jednostavnosti. Ja ću koristiti ovaj potonji naziv, jer ovaj način molitve uključuje puno više od tek obične kontemplacije, koja je naprednije stanje od ovoga sa kojim se sada bavim.
Kad je vaša duša jedno određeno vrijeme bila vježbana u načinu kojeg (ili ‘metodi koju’) sam raspravljala, ona postepeno otkriva kako je (o)sposob(lje)na pristupiti Bogu sa lakoćom, da je usredotočenje (povlačenje) misli na unutra puno lakše (ili ‘manje problematično’), i da molitva postaje lagana (jednostavna), slatka i radosna. Vaša duša sve više spoznaje kako je ovo pravi put pronalaženja Boga, i osjeća kako je ‘Njegovo ime poput razlivene pomasti’ (Solomonova Pjesma nad Pjesmama 1:3). Međutim metoda sada* mora biti promjenjena, i ono što opisujem se mora slijediti odvažno i sa potpunom vjerom, bez uznemirenosti sa poteškoćama koje možemo susresti uz put.
Prvo, čim se duša uz pomoć vjere postavi/dovede u Božje Prisustvo**, i postane fokusirana na Njega (ili ‘usredotočena pred Njime’), neka neko vrijeme ostane tako u tišini punoj poštovanja.
No, ako u početku kada počinjete (u)vježba(va)ti vašu vjeru, vaša duša osjeti čak i neznatan prijazan osjećaj Božanskog Prisustva, neka tamo i ostane, bez da se brine oko predmeta (molitve). Ne idite dalje, nego pažljivo njegujte taj osjećaj/utisak sve dok potraje. Kad počne jenjavati, on može uz-buditi/burkati neku nježnu/blagu emociju u vama, i smjesta povratiti vašu dušu u osjećaj slatkog mira. Ako to učini, neka vaša duša tamo mirno (i u tišini) ostane. Vatra mora biti nježno rasplamsa(va)na, ali čim je zapaljena, moramo obustaviti naša nastojanja, da je našom aktivnošću ne bi ugasili.
Najtoplije vam preporučam da nikad ne završite molitvu bez da nakon toga jedno određeno vrijeme ostanete u tišini punoj poštovanja. Za dušu je isto vrlo važno da u molitvu ulazi odvažno, i da sa sobom donese čistu i nezainteresiranu ljubav koja od Boga ne traži ništa osim da Mu ugodi i vrši Njegovu volju. Jer sluge koje jedino rade razmjerno plaći/nagradi koju očekuju (ili ‘sluga čija je marljivost razmjerna nagradi/plaći kojoj se nada’), nisu dostojni nikakve plaće. Molite, prema tome, ne zbog toga što žudite za duhovnim užicima, već jedino da bi udovoljili Bogu. To će vaš duh održati spokojnim u ‘periodima suho-će/parnosti’ (= kada osjećaj Božjeg Prisustva nedostaje) baš kao i periodima utjehe, i spriječit će da budete iznenađeni onim što izgleda kao Božje odbijanje ili odsustvo.
*Ovo ‘sada’ je jako važno, drugim riječima, htio bi na ovom mjestu upozoriti čitatelja kako bi mu, tj. njegovom napredovanju ka dubokom doživljavanju Gospoda Isusa Krista, prijevremeno prelaženje na ovaj dublji stupanj molitve moglo donijeti više štete nego koristi. Na ovaj viši stupanj molitve vi trebate prijeći TEK kada su pripremne metode savladane u potpunosti, tj. kada su ispunile svoju svrhu koja je umiriti um i steći naviku tihog i mirnog čekanja pred Gospodom; a za to je, u većini slučajeva, potrebno najmanje NEKOLIKO MJESECI svakodnevne prakse, nekad i puno više.
**Duša dakle mora vjerovati kako se nalazi u Božjem Prisustvu, tj. kako je Bog u njoj i kako Mu se na ovaj način (= svojom ljubavlju i vjerom) približila.
DODATNI TEKSTOVI U SVRHU BOLJEG RAZUMIJEVANJA GORE REČENOG:
Iz ‘Duhovnog Vodiča’, Miguela Molinosa:
Druga Obavijest.
13. Kadgod je cilj postignut, sredstva (koja su do njega vodila) prestaju, i kada brod uplovi u luku putovanje je završeno. Na taj način, ako je duša nakon što se naporno trudila te bila nošena posredstvom meditacije, pristigla do duboke tišine/šutnje, spokojstva, i počinka kontemplacije, ona onda treba prekinuti sva rasuđivanja/promišljanja, i počivati/otpočinuti tiho sa ljubavnom pozornošću (amorous attention), i jednostavnom Vizijom (ili ‘jednostavnim gledanjem u’) Boga; promatrajući i ljubeći Ga, slatko odbacujući sve imaginacije koje se(be) predstavljaju, umirujući um u tom Božjem Prisustvu, sabirući/usredotočavajući pamćenje, i fiksirajući ga u potpunosti na Boga, zadovoljavajući se generalnim i nejasnim znanjem, koje ima posredovanjem Vjere, svu (svoju) volju primjenjujući/upošljavajući da Ga ljubi, u čemu se sastoji sav njihov (množina se ovdje odnosi na cijelo duševno ustrojstvo, tj. na ‘razumijevanje’, ‘pamćenje’ i ‘volju’) plod užitka…
17. Kada duša postigne ovo stanje, ona se treba u potpunosti povući u sebe, u svoje vlastito čisto i duboko Središte; gdje se Slika Božja nalazi, tamo je ljubavna pozornost, tišina, zaboravljanje svih stvari, primjenjivanje volje, uz savršenu rezignaciju/pomirenost, blisko slušanje i razgovaranje sa Bogom, i to na takav način kao da osim njih dvoje nikog drugog nije bilo na svijetu.
18. Dobar je razlog imao Svetac reći da Meditacija djeluje uz naporan rad, i plodonosno; Kontemplacija bez napornog rada, uz mirnoću/šutnju, počinak, mir, užitak, i puno veću plodonosnost. Meditacija sije, a Kontemplacija žanje; Meditacija traži, a Kontemplacija pronalazi; Meditacija žvače hranu, Kontemplacija ju kuša i njome se hrani.
19. Sve ovo je bilo rečeno od strane mističnog Bernarda u odnosu na ove riječi našeg Spasitelja: ‘Quaerite et invenietis; pulsate et aperietur vobis.’ (Matej 7:7)…
***