II
Prvi stupanj Molitve
Postoje dva načina kako upoznati/uvesti vašu dušu u molitvu (duha u istini), koja treba slijediti (= kojima se treba baviti) jedno određeno vrijeme (= pre-brzi prijelaz na sljedeći tj. napredni stupanj = preskakanje bi samo naškodilo našem duhovnom napredovanju). Jedan od njih je ‘moljenje Svetim Pismom’ (= moljenje uz pomoć Svetog Pisma = meditativno čitanje Svetog Pisma koje uključuje i čitanje i molitvu), a drugi je ‘promatranje Gospoda Isusa Krista’ ili ‘čekanje u Njegovom Prisustvu’ (= meditacija).
Da bi molili uz pomoć Svetog Pisma (tj. Riječi Božje*), vi najprije morate odabrati neki odlomak iz Svetog Pisma ili neku jako važnu praktičnu ili špekulativnu (= teorijsku; koja pita mozganje, umovanje) istinu (= tu istinu možete također odabrati iz neke druge vrijedne duhovne knjige iako je naravno najbolje iz Riječi Božje zato što se posredstvom istina iz Riječi Božje čovjek združuje sa anđelima nebeskim i Gospodom = Božja Riječ je medij komunikacije i sjedinjenja sa nebom i Gospodom i time medij kojim se čovjeku komuniciraju osjećaji dobara ljubavi i te svjetlo istina mudrosti) i proslijedite na sljedeći način, (pro)čitajte samo mali tog odlomka i onda ga polako mentalno ‘žvačite’ (‘meditacija je’, kaže Sv. Franjo Saleški, ‘mistično preživanje’, tj. ‘žvakanje’), dajući sve od sebe da ga što bolje kušate i probavite, i iz njega izvučete sve najbolje hranjive sokove.
Čitajte jako polako, i ne prelazite na sljedeći odlomak sve dok ikakvog duhovnog ukusa ili arome nalazite u onome što čitate (tj. sve dok osjećate kako u onome što čitate ima još ičeg ‘hranjivog’ za vašu dušu). Zatim ponovno uzmite knjigu i nastavite sa čitanjem sljedećeg odlomka, na potpuno isti način.
Na kraju vašeg vremena sa Gospodom, iznenadit ćete se kada otkrijete kako ste u stvari pročitali jako malo, možda ne više od pola stranice. ‘Moljenje Svetim Pismom’ (= meditativno čitanje) se ne sudi/prosuđuje količinom pročitanog teksta, već načinom na koji se taj tekst čita (= dobrobit nam ne donosi količina pročitanog teksta već način na koji smo taj tekst pročitali!).
Oni koji čitaju brzo iz toga ne izvlače veće koristi od pčele koja samo letimice dodirne površinu cvijeta umjesto da prodre u njegovu dubinu da bi izvadila najslađi nektar**(= koji se nalazi najdublje). Takav (brzi) način čitanja je prije predviđen za skolastičke/školske/formalne teme/subjekte, ali ne za Božansku Istinu (= Božanske Istine koje su sadržane u Riječi). Da bi izvukli pravu korist iz Svetog Pisma mi moramo čitati na način kojeg sam upravo opisala (= moramo zaroniti u same dubine riječi koje čitamo dok se otkrovenje/božanstveni osjećaji sadržani u njima, poput slatke arome, ne podignu/uzdignu ka vama).
Potpuno sam uvjerena kako će se, ako slijedite ovaj put (ako se koristite ovom metodom), u vama postepeno razviti navika moljenja, a vi sami ćete postati skloniji prakticiranju molitve.
*
‘Promatranje Gospoda’ ili ‘čekanje na Gospoda’, što je druga metoda, se prakticira tako što ćete odvojiti vrijeme posebno/jedino za meditiranje (= tj. da bi mogli doći i u miru samo čekati na Gospoda = sjediti u Njegovom Prisustvu), ne za čitanje.
Pri ‘moljenju Svetim Pismom’ vaša je želja bila pronaći Gospoda u onome što čitate, baš u samim riječima. Prema tome, na ovaj način je sadržaj Svetog Pisma žarišna točka vaše pažnje. Vaša svrha je uzeti/konzumirati sve iz odlomka što vam razotkriva Gospoda (= može se reći, ‘osjetiti, ili dozvoliti da nas dotakne ljubav Gospodnja koju sadržavaju riječi Svetog Pisma). Ali u ‘promatranju/čekanju na Gospoda’, vi prilazite/dolazite k Gospodu na sasvim drugačiji način. Dakle, uz pomoć vjere dođite u Gospodnje Prisustvo, zatim pročitajte, ili se prisjetite neke istine iz Svetog Pisma koja je bogata duhovnim sadržajem. Sada tiho razmišljajte o njoj, ne da bi logički promišljali/rasuđivali o njoj već jedino da bi fokusirali/usredotočili vaš um.
Najveća poteškoća koju ćete imati/susresti dok čekate na Gospoda (i sjedite u Njegovom Prisustvu) je vrludanje vašeg uma, on naime ima jako veliku sklonost vrludati/tumarati (wander) od Gospoda. Prema tome, kako dođete pred vašeg Gospoda da bi ‘sjedili u Njegovom Prisustvu’ (Luka 10:38-42), iskoristite Sveto Pismo da bi umirili svoj um. Vi dakle koristite sadržaj/stih/odlomak iz Svetog Pisma da bi vam pomogao usredotočiti vaš um i da bi tako/pri tome započeli biti svjesni Božjeg Prisustva u vama. Iz tog razloga, nemojte se koncentrirati na sam stih, niti pokušavajte o njemu logički rasuđivati (= uvijek trebate zapamtiti da ovo ne činite kako bi postigli određeno razumijevanje onog što čitate; radije, čitate da bi svoj um okrenuli od izvanjskih stvari ka dubokim djelovima svoga bića. Vi niste ovdje da bi se nečemu naučili ili da bi čitali, već ste ovdje da bi iskusili prisustvo svoga Gospoda!).
Sada, aktivnom vjerom u Gospodnje Prisustvo u vašoj duši, orno/gorljivo i iščekujući/u nadi zaronite u sebe, u vaše najunutarnije biće, sprječavajući sva vaša osjetila da vrludaju (tj. tumaraju unaokolo) time što ćete ih nastaviti usredotočivati na stih iz Svetog Pisma. Čineći tako izbjeći ćete mnoštvo uznemirenja/odvlačenja pažnje/rastresenosti, odvojit ćete vaš um/misli od vanjskih stvari, i približit ćete se Gospodu Bogu.
Gospod se može pronaći jedino unutar vašeg duha, u najskrovitijim mjestima/dubinama vašeg bića, u Svetom-naj-Svetijem; tamo On Boravi. On je čak obećao kako će doći i u onima koji vrše Njegove Zapovijedi učiniti Svoje prebivalište (Ivan 14:21, 23). On je obećao tamo susresti one koji Ga ljube i vrše Njegovu volju. Gospod Isus Krist će vas susresti u vašem duhu. Sv. Augustin je sebe krivio zbog toga što je na počeku svog Kršćanskog iskustva/puta izgubio previše vremena pokušavajući pronaći Gospoda vani radije nego (okretanjem na) unutra.
Jednom kada ste vaše misli potpuno okrenuli na unutra ka Gospodu, osjetit ćete u vama toplotu Njegovog Prisustva. Kada su sva vaša osjetila usredotočena/sakupljena i odvučena od vanjskog k unutarnjem, neka se vaša duša nježno prisloni/zadrži na stihu iz Svetog Pisma kojeg ste pročitali. Ne razmišljate o istini koju sadržava, radije neka se vaša duša hrani njime. Da bi to činili hrabrite i snažite vašu volju vašom ljubavlju prema Gospodu Isusu Kristu radije nego naprezanjem vašeg uma neprestanim studiranjem.
Sada, kada su vaši osjećaji oćutili toplo Božje Prisustvo u vama, što je stanje koje vam se na početku može pričinjavati teško (dostižno), ali koje se kako ću uskoro ukazati lako postiže, dopustite im da sa ljubavlju počivaju/odmaraju na istini te apsorbiraju ili progutaju što su kušali/degustirali.
Jer mi možemo uživati ukus slasne hrane kada ju žvačemo, pa ipak iz hrane nećemo izvući hranidbene sastojke (nourishment) ako ne prekinemo sa žvakanjem i progutamo ju. Na isti način, ako pokušamo uzbuditi naše osjećaje još više kada su već uzbuđeni/potpireni, ugasit/ugušit ćemo plamen i naša je duša lišena prehrane (nourishment).
Prema tome, u mirnom stanju/počinku ljubavi, puni štovanja i povjerenja, mi trebamo progutati blaženu duhovnu hranu koju smo primili. Ova je metoda izuzetno učinkovita, i duša će za jako kratko vrijeme uz nju napredovati više nego nekom drugom metodom godinama.
*
Kako naša izravna i glavna vježba treba biti kontemplacija Božjeg Prisustva u nama, najlakša metoda za prevladavanje izvanjskih uznemirenja (= misli se na ono što dolazi iz vani i odvlači nam pažnju od Gospoda Koji je u nama) je sakupljanje svih naših osjetila i misli i njihovo usredotočivanje na Njegovo unutarnje Prisustvo.
Ako je vaš um odlutao, ne pokušavajte se nositi sa njime tako što ćete promijeniti ono što mislite. Gledajte, ako obraćate pažnju na ono što mislite (ili ‘ako se direktno koncentrirate na ono što odvlači pažnju’), vi ćete samo iritirati svoj um I uskomešati ga još više. Umjesto toga, udaljite se od svog uma! Nastavite se uz pomoć vjere okretati unutra ka Gospodnjem Prisustvu. Čineći tako vi ćete pobijediti u ratu protiv svog vrludajućeg uma a ipak nećete nikad direktno ući u borbu (ili ‘mi tako vodimo bez svjesnog uključivanja vrlo uspješnu i indirektnu borbu sa njime = ili sa onim što odvlači pažnju)!
Početnici u ovoj metodi molitve se trebaju čuvati tumaranja od istine do istine, i od subjekta do subjekta. Ispravan način kako prodrijeti u svaku Božansku istinu (= kako se razumiju tajne koje su skrivene u Božjem otkrovenju I da ih se u potpunosti uživa) I uživati ju u punini, te dopustiti joj da vam se duboko ureže u srce je počivati na tom otkrovenju sve dok vam pruža osjećaj Gospodnjeg Prisustva. Ne brzajte u prelaženju sa jedne misli na drugu. Ostanite sa onime što vam je Gospod otkrio; ostanite tamo onoliko dugo dok je osjećaj Gospodnjeg Prisustva također tu (ili ‘sve dok uživate u prijatnom ukusu i dok vas hrani’).
Povlačenje na unutra je teško samo na početku, i to iz razloga što je vaš um stekao naviku uvijek vrludati od jedne svjetovne stvari do druge. Ali kako disciplinirate vašu dušu da se usredotoči na unutra, ona se na to privikava, i nakon toga to čini sa lakoćom. Ta lakoća je dijelom zbog sile nove navike, a dijelom zbog toga što vam Gospod Bog, Čija je jedina želja otkriti/komunicirati vam Sebe, dodjeljuje obilje milosti. Gospod vam daje iskustvo uživanja Njegovog Prisustva. On vas dodiruje, I Njegov dodir je toliko očaravajući da ste vi, više nego ikad, privučeni unutra ka Njemu.
Madame Jeanne de la Mothe Guyon ‘Kratka i vrlo jednostavna metoda molitve – 2’
*** † ***
DODATNI TEKSTOVI U SVRHU BOLJEG RAZUMIJEVANJA GORE REČENOG:
*Koje knjige u Bibliji su (tj. NISU sve knjige u Bibliji) ‘Riječ Božja’?
Knjige koje sačinjavaju Riječ su sve one (knjige u Bibliji) koje imaju/sadržavaju unutarnji (Božanski i duhovni) smisao. One pak koje u sebi nemaju unutarnji smisao nisu Riječ. Knjige Riječi u Starom Testamentu su: Pet Knjiga Mojsijevih, Knjiga Jošue, Knjiga Sudaca, dvije Knjige Samuelove, dvije Knjige Kraljeva, Davidovi Psalmi, Proroci Izaija, Jeremija, Tužaljke, Ezekijel, Danijel, Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija, Malahija. U Novom Testamentu, četiri Evanđelista: – Matej, Marko, Luka, Ivan, i Otkrovenje. Ostale knjige ne sadržavaju unutarnji smisao (‘Knjiga o Jobu je drevna knjiga/knjiga drevne crkve u kojoj je/koja sadržava, zaista, unutarnji smisao, ali ne u povezanom redu/serijama; Knjiga o Jobu nije jedna od onih knjiga zvanih ‘Zakon i Proroci’, i to zbog toga što ne sadrži unutarnji smisao u kojem je jedini subjekt Gospod i Njegovo Kraljevstvo, a to je ono što odlučuje da li je neka knjiga Knjiga istinite Riječi; isto je i sa ‘Pjesmom nad Pjesmama’ koju je napisao Solomon, i koja također ima unutarnji smisao ali isto tako ne u povezanom redu/serijama kao knjige istinske Božje Riječi’; feat: E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 3540:4; 9942:5).’ E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 10325’ & ‘Bijeli Konj – 16’
*
Što se tiče Pavlovih kao i spisa ostalih Apostola, ja ih nisam citirao u Nebeskim Tajnama zbog toga što su to doktrinalni spisi, i kao takvi nisu napisani u stilu Riječi kao recimo Proroci, Davidovi Psalmi, Evanđelja i Otkrovenje. Stil Riječi se u potpunosti sastoji od korespondencija, zbog čega ona omogućava direktnu komunikaciju (ili ‘zbog čega je putem nje omogućena direktna komunikacija’) sa nebesima, dok je u doktrinalnim spisima prisutan drugačiji stil pisanja, koji doduše omogućava komunikaciju sa nebesima, ali posrednim putem. Razlog zašto su Apostoli napisali te spise na takav način je taj što je uz pomoć tih spisa trebala započeti Nova Kršćanska Crkva, i stoga doktrinalne stvari nisu mogle biti zapisane u stilu Riječi već jedino na način da mogu biti što jasnije i što prisnije/direktnije shvaćene. Apostolski spisi su ipak dobre crkvene knjige (ili ‘dobre knjige za Crkvu’) koje svojim sadržajem ustanovljavaju/objavljuju/podržavaju doktrinu o ljubavi prema bližnjemu i njezinu vjeru isto tako snažno kao što je to Gospod Osobno činio u Evanđeljima i Otkrovenju, što se jasno vidi i otkriva samo ako čovjek o tome misli (ili ‘ako na to obrati pažnju’) dok ih čita.’
E.Swedenborg ‘Pismo Dr. Beyeru, 15 Travnja 1766’
***
** Svaka meditacija je misao, ali svaka misao nije meditacija. Jer mi imamo misli (ka) kojima je naš um nošen bez ikakvog dizajna ili cilja, putem jednostavne refleksije (musing), kao što vidimo u slučaju običnih muha koje lete od jednog do drugog cvijeta, bez da iz njih išta izvlače/crpe. I ma koliko ova vrsta misli bila pronicljiva/pažljiva, nju se nikad ne može nazvati meditacijom, već ju jednostavno treba nazvati ‘misao/razmišljanje’.
Ponekad mi vrlo pažljivo razmatramo stvar da bi spoznali njezine uzroke, njezine posljedice, kvalitete, i ova se misao naziva studiranjem; pri kojem um djeluje poput skakavaca, koji obijesno/promiskuitetno leti nad cvijećem i lišćem, da bi ih pojeo i njima sebe prehranio.
Ali kada razmišljamo o Božanskim stvarima, ne da bi ih naučili, već da bi sebe prisilili/naučili ljubiti ih, to se naziva meditiranjem, a ta vježba, Meditacijom; u kojoj naš duh, ne kao muha jednostavne razonode/zabave radi, niti kao skakavac da bi jeo i nasitio se, već poput svete pčele, leti iznad cvjetova svetih tajni, da bi iz njih izvadio med Božanske ljubavi.
Tako mnoge osobe uvijek sanjaju, i zaokupljene su beskorisnim mislima, i skoro da ne znaju o čemu razmišljaju; i, što je zanimljivo, oni na te misli obraćaju pažnju jedino nehotično, i radije bi da ih nemaju; svjedočanstvo su onome koji je rekao: ‘Misli su moje rasute, i muče srce moje.’ Mnogi također studiraju, i najmarljivijim zauzećem sebe ispunjavaju taštinom/ispraznošću, nesposobni oduprijeti se znatiželji: ali samo je nekolicina onih koji meditiraju da bi zapalili njihovo srce sa svetom nebeskom ljubavlju. Ukratko, razmišljanja i studije mogu biti o bilo kojem predmetu, ali meditacija se, u našem sadašnjem slučaju, odnosi jedino prema onim objektima čije razmatranje ima tendenciju učiniti nas dobrima i posvećenima. Tako da meditacija nije ništa drugo nego pomna misao, dobrovoljno ponavljana ili zadržavana u umu, da bi uzbudila u volji (ili ‘pobudila volju na’) svete i spasonosne osjećaje i odluke.
U proljeće pčela leti od cvijeta do cvijeta ne slučajno već promišljeno (sa jasno određenom svrhom), ne jedino da bi se rekreirala na šarenim proljetnim livadama, nego da bi sakupila med; kojeg kada je pronašla, ona siše, i sebe tovari sa njime; onda ga nosi u svoju košnicu, vješto ga obrađuje, razdvajajući ga od voska od kojeg pravi saće, da bi pohranila med za predstojeću zimu. Takva je pobožna duša u meditaciji. Ona prelazi s tajne na tajnu, ne nasumice, ili jedino da bi sebe utješila promatrajući divnu ljepotu tih Božanskih objekata, već promišljeno i sa jasnom namjerom/svrhom, da bi otkrila motive ljubavi ili nekog nebeskog osjećaja; i nakon što ih je pronašla ona ih privlači k sebi, uživa ih (naslađuje se njima), sebe tovari njima, i nakon što ih je donijela kući polaže ih u njezino srce, skuplja ono što vidi da je od najveće koristi za njezin napredak, konačno donoseći odluke prikladne u vremenima kušnji. Tako u Pjesmi nad Pjesmama nebeska supruga, mistična pčela, promatra (settles), sada oči, sada usne, onda obraze, i kosu njezinog ljubljenog, da bi otud izvukla slatkoću tisuća ljubavnih strasti, obraćajući pojedinačnu pažnju na štogod pronađe najbolje prikladnim za to. Tako da, zapaljena svetom ljubavlju, ona govori sa njime, ispituje ga, sluša ga, uzdiše, čezne, divi mu se, kako je on s njegove strane ispunjava sa užitkom, nadahnjuje ju, dodiruje i otvara njezino srce, izlijevajući u njega blistavilo, svjetlo i slatkoću bez kraja, ali na tako tajanstven način da se sa pravom može reći o ovom svetom razgovoru duše sa Bogom, što Sveti Tekst kaže o Mojsijevom sa Bogom: da je Mojsije koji je bio sam na vrhu planine govorio sa Bogom, a Bog mu je odgovarao. (Izlazak 19:19)
Sv. Franjo Saleški ‘O ljubavi prema Bogu – Knjiga šesta, poglavlje drugo’
***
#(14.) Što se tiče načina meditiranja, on ne treba biti suptilan/istančan/oštrouman, niti sastavljen od dugih rasuđivanja; jednostavne i prirodne refleksije izvedene izravno iz predmeta naših misli su sve što je potrebno.
Potrebno nam je uzeti samo nekoliko istina; meditirati nad njima bez žurbe, bez napora, i bez traženja nevjerojatnih/izvještačenih refleksija.
Svaku istinu treba razmotriti sa stajališta njezine praktične primjene. Primiti ju bez upošljavanja svih sredstava da bi ju vjerno sproveli u praksu bez obzira koliko nas to koštalo, je žudjeti ‘istinu držati u nepravednosti’ (Rimljanima 1:18); to je otpor prema istini koja je utisnuta u nas (ili ‘koja nas se dojmila’), i naravno, prema Svetom Duhu. To je najstrašnija od svih nevjera.
(15.) Što se tiče metode molitve, svatko mora biti vođen svojim vlastitim iskustvom. Oni koji nađu kako im donosi dobrobiti korištenje striktnih metoda, ne trebaju ih ostavljati, dok oni koji sebe tako ne mogu ograničiti, mogu koristiti svoj vlastiti režim/način, bez da prestanu poštovati ono što je bilo korisno mnogima, i što je od strane toliko mnogo pobožnih i iskusnih osoba bilo visoko preporučeno. Metoda je naumljena za pomaganje; ako se otkrije da zbunjuje/dovodi u nepriliku, umjesto da pomaže, što je prije odbacimo to bolje.
(16.) Najprirodniji je način, na početku, uzeti knjigu, i prestati čitati kadgod nas na to nagna (ili ‘kadgod osjetimo sklonost k tome čitajući’) odlomak kojim smo zaokupljeni, i, kadgod to više ne poslužuje našem unutarnjem hranjenju, započeti ponovno. Kao generalno pravilo, one istine koje silno uživamo, i koje bacaju praktično svjetlo na stvari za koje se od nas zahtjeva da odustanemo zbog Boga, su vođenja Božanske Milosti, koja trebamo slijediti bez oklijevanja. ‘Duh puše gdje hoće (Ivan 3:8), a gdje je Duh Gospodnji, tamo je sloboda (2 Korinćanima 3:17).’
Tijekom vremena će udio refleksija i rasuđivanja opadati, a onaj nježnih osjećaja, ganutljivih uvida i žudnji, će se povećavati kako postanemo u dovoljnoj mjeri podučeni i uvjereni od strane Svetog Duha. Srce je zadovoljno, nahranjeno, ugrijano, zapaljeno; jedna riječ će ga zaokupljati jako dugo vremena.
(17.) Konačno, porast molitve je naznačen rastom jednostavnosti i postojanosti/čvrstoće u našim gledištima, veliko mnoštvo objekata i sagledavanja više nije potrebno. Naš odnos sa Bogom je poput onog sa prijateljem; na početku, ima na tisuću stvari za ispričati, i isto toliko za pitati; ali nakon određenog vremena, ove se umanjuju, za razliku od zadovoljstva zajedničkog druženja. Sve je bilo rečeno, ali zadovoljstvo susreta, osjećanja kako je jedan blizu drugog, ili počinka u uživanju čistog i slatkog prijateljstva, se može osjetiti bez razgovora; tišina je rječita i uzajamno shvaćena. Svaki osjeća kako je drugi u savršenom slaganju sa njime, i da se dva srca neprestano ulijevaju jedno u drugo, čineći tako jedno jedino (ili ‘samo jedno’).
(18.) Tako se to zbiva sa molitvom, naše općenje sa Bogom postaje jednostavna i prisna/obiteljska unija, daleko iznad potrebe riječi. Ali upamtite da jedino Bog osobno mora ustanoviti ovu molitvu u nama; ništa ne bi bilo više nesmotreno i više opasno, nego usuditi se sami na taj pokušaj. Mi moramo dopustiti biti vođeni korak po korak, od strane nekog tko je upoznat sa putevima Božjim, koji može položiti čvrste temelje pravilnog učenja, i potpunog usmrćivanja vlastitog ja u svemu.
Francois Fenelon ‘Kršćanski savjeti o različitim stvarima koje pripadaju unutarnjem životu – 4:14-18’
