19

Ispravljanje drugih

Važno je biti vrlo pažljiv/predostrožan i samilostan/suosjećajan u ispravljanju drugih. Govori jedino onda kada si nasamo sa čovjekom, i tada to napravi jedino kada osjetiš da je (za to došlo) Božje vrijeme. Kako ni sam nisi oslobođen pogrešaka/mana, ne očekuj previše od drugih. Budi ponizan i bezazlen (ili ‘poput djeteta’) i drugi će biti bolje u stanju čuti što imaš za reći. Isus Krist je bio pun samilosti/suosjećanja i velike podnošljivosti/trpeljivosti (long-suffering). On je strpljivo prihvatio Svoje više-nego-nesavršene učenike, čak i Judu, bez gnjeva, gorčine ili hladnoće.

Kako li je Isus samo ponizan bio. On ‘nije lomio napuknutu trsku’ (Izaija 42:3; Matej 12:20). On nije tiranizirao – niti bi to trebali Njegovi sljedbenici. Njegovi ljudi ne bi trebali koristiti tiraniju pri odnašanju spram drugih, već bi zajedno sa Ivanom trebali reći, ‘Evo Jaganjca Božjega, Koji odnosi grijehe svijeta’ (Ivan 1:29).

Gospod se ‘radovao u duhu’ na način kojeg nigdje drugdje ne pronalazimo u Pismu kada je rekao, ‘Zahvaljujem Ti, Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer Si ove stvari sakrio od mudrih i umnih, a objavio ih malenima (ili ‘maloj dječici’)’ (Matej 11:25; Luka 10:21). Kako li smo sretni i opušteni u prisustvu malog djeteta, jer dijete nam ne utjeruje strah. I baš u ovom bezazlenom duhu blagosti/poniznosti, samilosti/suosjećanja, i nevinosti mi moramo nastojati pomoći drugima.