Bertha Dudde, br. 2814, 17 i 18 Srpnja 1943
ISKRA BOŽANSKE LJUBAVI ….
Iskra Božanske Ljubavi koja je postavljena u srce svakog čovjeka, osigurava mu i opstanak, dokle god je to Božja volja, dakle Bog je čovjeku dao život u svrhu njegovog napredovanja, i On taj život ne prekida prije nego je njegov zadatak ispunjen, dokle god čovjek stremi uvis, jer Bog ne postupa destruktivno protiv Sebe Samoga a Ljubav-na iskra u čovjeku Njegov je udio. Dakle svaki bi čovjek, koji stremi uvis, mogao postići duboku starost, kad bi koristio svoj život isključivo za dobrobit svoje duše.
No zanemaruje li dušu, tad njegov život nije ugrožen samo duhovno, nego i zemaljski, jer Bog ga može i iz milosrdnosti prijevremeno opozvati kako bi spriječio potpuno otpadanje od Njega …. ali i čovjek može putem svojeg okretanja od Boga pridonijeti tome da se snaga protivnika umnaža, tako da ga ona onda preplavljuje i Božansku iskru zaguši, pa mu više ne može pritjecati snaga iz Boga što pak predstavlja potpuno propadanje za tijelo i dušu. Tad je zemaljski život za njega bez svrhe, i on će mu biti oduzet. On je tada sam od sebe prekinuo svaki odnos sa Bogom, iako veza s Njim o(p)staje za svu vječnost.
A ako je Božanska iskra u njemu ugašena, onda je ugašen i život, prvo duhovno, a onda i zemaljski. Jer živjeti znači neprestano biti aktivan, živjeti znači koristiti snagu iz Boga za djelovanje …. No bez snage nije stanje života, nego stanje smrti, nesvijesti i ukrućenosti. Prema tome Božanska iskra Ljubavi dah je, koji budi u život, koji čini život i koji može biti zapaljen u žarki plamen, tako da je neprestana aktivnost u Ljubavi učinak žarko gorućeg Ljubav-nog plamena, koji svoje izvorište ima u Bogu.
Čovjek, koji na Zemlji živi bez Ljubavi, je već duhovno mrtav, samo što Bog Svoju Ljubav još ne povlači od njega, tj. On pušta da Ljubav-na iskra u njemu još tinja tako da se ipak još može upaliti. Jer dokle god je čovjek živ, za to ima priliku. Dokle god čovjek živi, on u sebi osjeća Ljubav, samo što je to često jedna naopaka ljubav, ljubav prema stvarima, koje odvode od Boga, umjesto da Mu se poklanja sva Ljubav. A takva jedna ljubav prema svijetu, prema zemaljskoj materiji, uvijek guši Božansku Ljubav-nu iskru u čovjeku čineći ga dakle nesposobnim za nesebično Ljubav-no djelovanje.
Djelovanje u Ljubavi je izražaj Božanske Ljubav-ne iskre koja je upaljena i koja postaje plamenom. Što više taj plamen plamti, to više on grije srce čovjeka; on zahvaća sve, tako da čovjek ne može drukčije nego biti Ljubav-no aktivan, i svoju Ljubav isijava na sve što ga okružuje, tako da njegova Ljubav i u srcima bližnjih opet pali Ljubav-nu iskru i jedno neprestano djelovanje u Ljubavi je rezultat toga, koji je obavezno potreban za spasenje duše ….
AMEN
