Bertha Dudde, br. 2562, 26 Listopad 1942
LJUBAV PREMA MATERIJI JE NAZADOVANJE (DUHOVNO)…
Svaka materijalna misao potpomaže uvećavanje materije, i stoga priječi razvoj duše. Jer, čim čovjek žudi materiju, duša je prenesena nazad u stanje koje je odavno prevladala. Ona tako iznova ulazi u vezu sa ovim materijalnim, ponovo se priključuje još nezrelom duhovnom u materiji, a ovo za dušu uvijek znači nazadovanje… Stoga čovjek mora u svakom trenutku biti u stanju svoje misli odvojiti, on mora tražiti doticaj s duhovnim koje se nalazi na višoj razini, i on ne smije ispustiti jednom uspostavljeni kontakt, žudeći ono što je udio Božjeg protivnika. Ovaj će uvijek tlačiti misli čovjeka, predstavit će mu se u radostima svijeta, u zemaljskim užicima ili u zemaljskom posjedovanju, i on će čovjeka željeti navesti da cijeni jedino takve užitke kako bi ga udaljio od Boga. A, čovjek je slobodan odlučiti se za ili protiv Boga. I, ako se on sada više priklanja svijetu, on svojim odobravanjem uvećava materiju. Misao je duhovna sila koja se sada koristi na pogrešan način, kada se čovjek misaono bavi onim što on treba nadvladati. On doista treba svoj zemaljski zadatak ostvariti usred materije, ali uvijek jedino na način da on pomaže izbaviti materiju, da on nju privodi njenoj istinskoj svrsi, odnosno, potiče ju na služenje, da on tako svu materiju koristi za dobro bližnjeg, i kroz to je također sam aktivan služeći. Čim on međutim, žudi materiju za sebe, kako bi time sebi stvorio ugodan život, njegova ljubav se odnosi na još nezrelo duhovno, koje on nastoji vezati za sebe, ali ga ne želi izbaviti (osloboditi). Ovo je pogrešna (lažna) ljubav, to je lakomost (pohlepa) za posjedovanjem koja duši nikada nije na korist, budući čovjek stremi naniže namjesto naviše, on traži sjedinjenje s onim što je on davno prevladao, i prema tome, oblikuje se retrogradno (nazadujući, regresivno). Ali, pomaže li on duhovnome u materiji omogućavajući mu služeću aktivnost, onda on uvelike skraćuje njegov razvojni put, on pomaže duhovnome da prevlada svoju izvanjsku formu… Stoga materija onda nije uvećana, nego umanjena, dok se duhovno u njoj oslobađa, kako bi u novoj materijalnoj ljusci (omotaču, čahuri) iznova započelo borbu protiv materije. Odnosi li se ljubav čovjeka na materiju, stoga na vanjski omotač, onda ona mora biti pobijeđena… ali, odnosi li se ona na duhovno u ljusci (omotaču, čahuri), onda će Ljubav djelovati izbavljujuće, ona će pomoći duhovnom osloboditi se, dok će ljubav prema materiji prognati duhovno još duže u formu, budući se ona toga ne želi odreći, a takva ljubav za duhovno znači dugo vrijeme zatočeništva, da ne može umaći materiji, budući mu je prevladavanje materije učinjeno nemogućim (onemogućeno).
AMEN
