Bertha Dudde, br. 2556, 20 Studenog 1942
PREDUVJETI ZA ULAZAK U KRALJEVSTVO SVJETLA ….
U kraljevstvo svjetla ulazi samo duša koja se u intimnoj združenosti s Bogom u zemaljskom životu rukovodila Božjom voljom, koja se kroz takav način života pročistila od svega nečistoga i na Zemlji djelovala u Ljubavi. Njoj su kapije raja otvorene, njoj je u najblistavijoj punini svjetlosti postao vidljiv cilj njene vizije, ona je sjedinjena s Bogom …. To stanje uvjetuje Bogu mio način života, ono uvjetuje punu volju čovjeka za to da se stigne do Boga. A ako ta volja pokreće čovjeka, njegov život će biti takav da on odgovara Božanskoj volji, jer volji koja je podana Njemu, odbojno je činiti nešto što nije dobro, te čovjek tako sazrijeva u svojoj duši ….
Duša se poravnava sa Božanstvom, a to predstavlja dostojnost da se boravi u Božjoj blizini te primanje Njegovog Ljubav-nog zračenja. To blaženo stanje čovjeku može biti dano pri napuštanju Zemlje. Duša može biti uzdignuta iznad zemaljske težine i biti primljena u nebeska područja ako je na Zemlji bila ozbiljna po pitanju duševnog napredovanja …. ako je čovjekov život odgovarao Božanskim zapovijedima …. ako je on prakticirao Ljubav, ako se dakle njegov zemaljski život može nazvati djelovanjem u Ljubavi.
Čovjekov stupanj Ljubavi određuje i stupanj blaženosti u onostranom, jer onako kako je on mjerio svome bližnjemu, tako će i njemu biti mjereno od Boga. Ljubav-no zračenje Boga može primiti samo onaj čovjek čije srce je i samo sposobno ljubiti, čovjek koji je dao Ljubav. Bez prakticiranja Ljubavi na Zemlji, ni nema blaženosti, jer Božja Ljubav prožima samo onu dušu koja se putem vršenja Ljubavi formirala tako da može primiti Ljubav-no zračenja Boga, za što je preduvjet duša sposobna za Ljubav i aktivna u Ljubavi. Nedostatak Ljubavi isto tako je i nedostatak blaženosti i prema tome stanje tame, pošto se blaženost sastoji u tome da je duša prožimana najsjajnijim svjetlom.
Ljudi na Zemlji više nisu svjesni svog ne-svijetlog stanja, jer stupanj zrelosti njihovih duša tako je nizak da ne znaju ništa o stanju svjetla koje za njih znači stanje blaženosti, pa zato oni niti ne teže svjesno tome stanju. Oni doduše žive, no ne žude u visinu. Tako da ni ne poznaju blagodat svjetla, a u stanju tame osjećaju se ugodno. Pa stoga niti ne znaju za snagu i moć Ljubavi, koja im u onostranom može donijeti neizrecivu sreću. A bez toga znanja oni svoj život niti neće mijenjati u život Ljubavi a tako nikada neće biti udostojeni Božjeg zračenja.
Posljedično te duše loše prolaze, i one do vječne blaženosti ne mogu dospjeti prije nego se Ljubav-na iskra u njima rasplamsa pa tako u tami duha zasvijetli jedno sjajno svjetlo. Tek tada duša upoznaje sreću vječnog blaženstva, koje raste srazmjerno dušinoj volji za Ljubavlju, koja se izražava u marljivoj Ljubav-noj aktivnosti spram duša koje pate u onostranom ….
AMEN
