Bertha Dudde, br. 2544, 10 Studeni 1942

VJERA U BESMRTNOST DUŠE JE NUŽNA ZA RAD NA SEBI SAMOME…

Ljudima mora biti jasno da je zemaljski život samo sredstvo za postizavanje svrhe, ali nikada svrha sama u sebi. Tek ta spoznaja podstiče ih da streme postići cilj zbog kojega čovjek živi na Zemlji. Prema tome, mora mu biti i prenešena vjera u nastavak života duše nakon smrti, mora mu biti obrazložena besmrtnost duše, iako to čovjeku ne može biti dokazano. Mora mu se učiniti dostupnim znanje koje mu objašnjava učenje o besmrtnosti, tako da mu onda bude lako vjerovati i bez dokaza. Tek tada on promatra Zemlju kao sredstvo do cilja i on cijeli svoj život organizira s pogledom na nastavak života nakon smrti.

Tek ta misao čini da zemaljska dobra vidi drugačijim očima, jer tad spoznaje njihovu prolaznost, i pogled usmjerava na stvari koje imaju vječno trajanje. I ono što tad čini povezuje sa onostranim životom. Kad čovjek vjeruje u to da život nakon smrti ne prestaje, on razmišlja o tome kakav bi život nakon smrti mogao biti; dakle on svoj duh diže u visine, znači u područja koja su duši boravište nakon prestanka zemaljskog života. I u tim područjima tad mu biva razjašnjeno i to misaonim putem, tako da sad čovjek pun uvjerenja sam sebe smatra zemaljskim putnikom čiji životni tok je uskoro završen, i on se svoje kratko zemaljsko vrijeme trudi plodno iskoristiti.

Tako da je vjera u besmrtnost nezaobilazno potrebna, ako će čovjek početi rad na svojoj duši, isto tako ta vjera čovjeka spriječava da život živi čisto svjetovno. No neoborivi dokaz o nastavku života duše nemoguće je dati. I ovo je jedno učenje koje nikada ne može biti dokazano, međutim kroz marljivo promišjanje može postati najdubljim uvjerenjem, kao što se ni sve duhovno ne može dokazati, da slobodna volja čovjeka ne bude ograničena, pa je vjera prema tome neprisiljena.

AMEN